Besko, onaj kojega nema

Haris ISLAMCEVIC

Besko, onaj kojega nema

Haris ISLAMCEVIC

2024, harisislamcevic.com

visibility

…

description

2 pages

link

1 file

Iako do sada iza sebe imam stotine različitih tekstova, do sada nisam imao riječi da napišem slovo o tebi, babo. Ništa na ovom svijetu nije moglo pronaći put do tih riječi. Činilo se kao da je svaki pokušaj prepoznati tvoje mjesto, tvoju ljubav, tvoje strpljenje, bio tek nedostatak i nedostatan pred tvojom veličinom. Dugo sam šutio. Nisam znao kako da se suočim s tim prostranstvom koje si ostavio iza sebe, niti s tišinom koja je preplavila svaki kutak mog bića od trenutka tvog preseljenja u Zauvječnost. Čovjek, to krhko biće, sklono zaboravu i žurbi, počesto blagodati spozna tek onda kad mu mudu uskraćene.

Besko, onaj kojega nema Iako do sada iza sebe imam stotine različitih tekstova, do sada nisam imao riječi da napišem slovo o tebi, babo. Ništa na ovom svijetu nije moglo pronaći put do tih riječi. Činilo se kao da je svaki pokušaj prepoznati tvoje mjesto, tvoju ljubav, tvoje strpljenje, bio tek nedostatak i nedostatan pred tvojom veličinom. Dugo sam šutio. Nisam znao kako da se suočim s tim prostranstvom koje si ostavio iza sebe, niti s tišinom koja je preplavila svaki kutak mog bića od trenutka tvog preseljenja u Zauvječnost. Čovjek, to krhko biće, sklono zaboravu i žurbi, počesto blagodati spozna tek onda kad mu budu uskraćene. I nakon šeststotina sedamdeset i dva dana, još uvijek ne nalazim sve te riječi. Ali, osjećam tvoju bilizinu, i kroz taj osjećaj pišem. Brojim dane jer tvoj odlazak nije završio, nije stao. Odsutnost nije ništa drugo nego prisutnost na način koji ne razumijemo, a vjera nas podsjeća da je to samo prelazak, a ne kraj. Iako mnogi smatraju da je smrt kraj, ona je samo prelazak ka Zauvječnosti kojoj smo svake sekunde sve bliži. Ti si otišao, a tvoje prisustvo nije nestalo. U tom trenutku, kada je tvoja duša se vratila svome Izvoru, postao si dio one vječne stvarnosti koju nas Islam uči da spoznamo – onoga besprijekornog svijeta gdje očekujemo puninu naše nagrade za trud kojeg smo ulagali u Prolaznosti. I zaista, tvoj odlazak nije kraj, već prelaz u nečemu mnogo ljepšem, mnogo većem od ovoga svijeta. Tvoj glas je sada tišina. Tvoje ruke, koje su bile moj oslonac, sada su samo uspomena koja me svakodnevno podsjeća na to koliko smo ograničeni u svom postojanju. Ipak, u tom odsustvu, osjećam tvoju prisutnost na način na koji samo vjerujući čovjek može osjetiti. I da, babo, uvijek osjećam da si bliži nego što mislim. Možda nisam u mogućnosti razgovarati s tobom, ali u svakom trenutku, kroz tvoj miris, tvoje riječi, tvoje osmijehe, tvoj smiraj u životu, ja osjećam tvoje prisustvo. Mnogo mi nedostaju naše jutarnje kafe na kojima si, uvijek, iznova me učio da, pored svih iskušenja i poteškoća treba ostati čovjek, i da će sve jednoga dana, Božijom mudrošću doći „na svoje mjesto“. Ta kafa koja je bila dogovorena za petak ujutro nije otkazana, već je samo prolongirana. Na najbolji dan u sedmici, blagoslovljeni Petak, vratio si se svome najboljem Prijatelju, onome kojega si iskreno štovao na tebi svojstven način, jer svako od nas je zaseban mikrosvijet, i svako od nas, pored svih religijskih zajedničkih tačaka, ima svoj jedinstven put ka Njemu. Učio si me da šta god bio, gdje god hodio, najvrijednije je ostati čovjek. Sva iskušenja, i životni tereti ne smiju i ne mogu od nas učiniti nečovjeka. Bio si neko ko nije znao misliti zlo bilo kojemu Božijemu mahlukatu. Učio si me, svojim primjerom, da na podmetnutu nogu treba odgovoriti ispruženom rukom, jer to će Neko u konačnosti sabrati. U danima iza nas, tuga je evoluirala. Od početne nemoći, do spoznaje da je tvoja smrt zapravo prilika da živimo onako kako bi ti želio da živimo – sa strpljenjem, vjerom, ljubavlju. I u tim trenucima, babo, osjećam tvoju ljubav i tvoju prisutnost u najprofinjenijim nijansama života, kroz male stvari koje se ni ne primijete, a opet su toliko važni trenuci u kojima tvoj duh ostaje s nama. Nisam ti mogao ništa reći prije nego što si otišao, jer nisam znao kako. Svjestan naše prolaznosti, nada ipak je pokušala što duže otjerati taj neizbježni čas, iako je on određen još prije našega prvog egzistencialnoga koraka u Prolaznosti. I sve dok budem živio, babo, tvoj trag neće izblijediti. U tome je snaga naše vjere, da ćemo se opet sastati na mnogo boljem mjestu, u Zauvječnosti, u ljepotama oči nisu vidjele, niti uši čule, u najljepšemu društvu. Besko, onog kojega nema, kako naslovih ovaj skromni zapis – ali samo fizički na ovome svijetu, jer si sa mnom u mojim mislima i dovama svakodnevno sve do konačnoga susreta – a on je kod višnjega Allaha. Bio si i ostao istinski učitelj i iskreni prijatelj, podrška i utjeha. Umivalo se lice tvoje Tamo, kao što je i Ovdje, u milosti, Ljubavi i smiraju Božijem. Baćko. Haris Islamčević

Log In

Besko, onaj kojega nema

Related papers

Related papers

Related topics