Rokoko
Rokoko, ili "kasni barok", umjetnički pokret i stil 18. vijeka, koji je utjecao na mnoge umjetničke aspekte uključujući slikarstvo, kiparstvo, arhitekturu, uređenje interijera, dekorativnu umjetnost, književnost, muziku, i kazalište. Razvio se u ranom 18. vijeku u Parizu kao reakcija na veličinu, simetriju i strogo propisivanje pravila u baroku, posebno kod palače Versailles.[1] Umjetnici i arhitekti rokokoa izabrali su šaljivi, ukrašeni i ljubak pristup baroku. Njihov stil karakterizira kitnjasto ukrašavanje živim bojama, asimetričnim dizajnom, zakrivljenim linijama i upotrebom zlata.
Za razliku od ozbiljnih, političkih tema razdoblja baroka, rokoko je u dekoriranju koristio razigrane i duhovite teme. Dekoracija prostorija u rokokou osmišljena je kao detaljno i potpuno ukrašavanje kompletnog prostora na raspolaganju, što je podrazumijevalo bogato ukrašen namještaj, male statue, ukrašena gledala, tapiserije, zidove ukrašene reljefima i oslikavanje zidova. Rococo je također bio poznat u kazališnoj umjetnosti. U knjizi The Rococo stoji da ni jedan drugi kulturni pokret "nije stvorio ljupkije i elegantnije dijaloge, pune zadirkivanja i neuhvatljivog i prikrivenog izražavanja i gesta, rafiniranih osjećaja i suptilne kritike" kao kazalište rokokoa, posebno u Francuskoj.[2]
Krajem 18. vijeka, rokoko je gotovo u potpunosti bio zamijenjen neoklasicizmom. Prema Riječniku Francuske akademije iz 1835., riječ rokoko "uglavnom pokriva onu vrstu ukrašavanja, stila i dizajna vezanu za vladavinu kralja Luja XV i početak vladavine Luja XVI". Ova definicija, stoga, obuhvaća svu vrstu umjetnosti od sredine 18. vijeka u Francuskoj. Pojam je etimološki kombinacija francuskih riječi rocaille (kamen) i coquilles (školjka), zbog čestih korištenja ovih predmeta kao dekorativnih motiva.[3] Mogao bi također biti kombinacija italijanske riječi "barocco" (neregularno oblikovani biser, vjerojatno izvor pojma "barok") i francuske "rocaille" (popularnog oblika vrtnih i interijerističkih ornamenata kod kojih se koriste školjke i šljunak) i može opisivati rafinirani i maštoviti stil u modi u nekim dijelovima Evrope u 18. vijeku.[4] Zbog inzistiranja umjetnika rokokoa na bogatom ukrašavanju zakrivljenim ukrasima sličnih školjkama, mnogi su kritičari koristili termin "rokoko" u uvredljivom smislu implicirajući da je ovaj stil bio neozbiljan i pomodan.
Ovaj termin se kolokvijalno pojavljuje u engleskom jeziku 1836., sa značenjem "staromodan". Rokoko je bio žestoko krtiziran i mnogi su ga smatrali površnim i neukusnim,[5][6] pogotovo u usporedbi s neoklasicizmom. Usprkos tome, mnogi su ga hvalili zbog estetskih kvaliteta,[5] a od sredine 19. vijeka, termin su konačno prihvatili i historičari umjetnosti. Iako se još vode debate o njegovoj općoj historijskoj važnosti, rokoko se danas smatra značajnim periodom u razvoju evropske umjetnosti.
Uobičajeno je mišljenje da se rokoko najprije razvio na području dekorativne umjetnosti i dizajna interijera, ali njegovo porijeklo leži u arhitekturi kasnog baroka majstora Francesca Borrominija (1599. – 1667.) uglavnom u Rimu i Camilla Guarinija (1624. – 1683.) uglavnom u sjevernoj Italiji, ali i Beču, Pragu, Lisabonu i Parizu. Plemstvo i biskupi katoličke (južne) Njemačke, Češke i Austrije pozivali su italijanske arhitekte kasnog baroka/ranog rokokoa na rad u njihovim zemljama. Inspirirane njihovim primjerom, lokalne familije zidara i obrtnika u Centralnoj Evropi, izgradili su vlastiti njemački barokni stil koji je kasnije dosegao vrhunac razrađenosti i osjećajnosti u stilu rokokoa.
Jedna vrsta egzotičnog, ali na neki način formalnijeg tipa rokokoa pojavio se u Francuskoj, kad je sukcesija Luja XIV. donijela promjenu dvorskih umjetnika i općeg umjetničkog ukusa. S krajem duge vladavine Luja XIV bogati barokni ukrasi zamjenjeni su laganijim elementima s više zakrivljenih linija i prirodnim obrazaca. Ovi elementi su evidentni u arhitektonskom dizajnu Nicolaas Pineaua. Za vrijeme razdoblja Régence, kad se dvorski život udaljio od Versaillesa, ta se promjena u umjetnosti etablirala, najprije u kraljevskoj palači, a nedugo potom u francuskom visokom društvu.
Nježnost i razigranost rokoko ukrasa često se doživljava kao savršeno usklađene s vladavinom punom ekscesa Luja XV..[7]
Godine 1730-e predstavljale su vrhunac razvoja rokokoa u Francuskoj. Stil se brzo raširio iz domene arhitekture i izrade namještaja na slikarstvo i kiparstvo, primjerice u radovima Antoinea Watteaua i Françoisa Bouchera. Rokoko je zadržao barokni ukus kompleksnih oblika i zamršenih uzoraka, ali je tada počeo uključivati i razne druge karakteristike, uključujući sklonost orijentalnom dizajnu i asimetričnim kompozicijama. Stil rokokoa su najviše raširili francuski umjetnici.
U Velikoj Britaniji rokoko se doživljavao kao "francuski ukus" i nikad se nije raširio kao arhitektonski stil, mada se njegov utjecaj znatno osjetio u ukrašavanju srebra, svile i porculana. Britanski dizajner Thomas Chippendale transformirao je dizajn britanskog namještaja onog doba kroz prilagodbu i usavršavanje rokoko stila. William Hogarth doprinijeo je razvoju teoretske baze ljepote u rokokou. Iako se nije direktno pozivao na pokret, on je u svom djelu "Analiza ljepote" (eng.: Analysis of Beauty) iz 1753. tumačio da su valovite linije i krivulje oblika slova S tipične za rokoko temelj draži i ljepote u umjetnosti i prirodi (za razliku od ravnih linija ili krugova u klasicizmu). Razvoj rokokoa u Velikoj Britaniji smatra se povezanim s buđenjem interesa za gotičku arhitekturu u ranom 18. vijeku.
Početak kraja za pokret rokokoa došao je početkom 1760-ih kad su ličnosti poput Voltairea i Jacquesa-Françoisa Blondela počele kritizirati pretjeranost i degeneraciju umjetnosti. Blondel je rokoko u suvremenom interijeru opisao kao "besmislenu, bezobličnu masu školjaka, zmajeva, trske, palmi i biljaka".[8] U Njemačkoj je rokoko krajem 18. vijeka ismijavan frazom Zopf und Perücke ("svinjski rep i perika"), i tu fazu se katkad naziva riječju Zopfstil. Rokoko je ostao popularan u talijanskim provincijama do druge faze neoklasicizma kada je s Napoleonovom vladom stigao "Ampir". Stil ampir je u potpunosti potisnuo rokoko.
Između 1820. i 1870. ponovo se budi interes za rokoko stil. Britanci su bili među prvima koji su oživjeli "stil Luja XIV.". Ugledni umjetnici kao Eugène Delacroix i mecene kao carica Eugénie de Montijo ponovo otkrivaju vrijednost gracioznost i zaigranost u umjetnosti i dizajnu.
Lake teme i zamršeni uzorci u rokokou predstavljeni su u manjem razmjeru i manjim dimenzijama nego impozantna barokna arhitektura i kiparstvo. Nije dakle iznenađujuće da je umjetnost francuskog rokokoa najbolje došla do izražaja u interijeru. Elementi od kovanog željeza, porculanski kipići i pogotovo namještaj stekli su novi značaj jer su viši slojevi francuskog društva željeli opremiti svoje domove u novom, modernom stilu.
Stil rokokoa uživa u asimetriji, ukusu koji je bio nov europskom stilu. Ova praksa ostavljanja neuravnoteženih elemenata radi efekta, naziva se contraste.
U periodu rokokoa, namještaj je bio fizički i vizualno vedriji. Razvio se u statusni simbol i počinje imati važnu ulogu u komforu i prilagodljivosti. Moguće ga je s lakoćom premještati po prostoriji prilikom okupljanja, a javljaju se i mnoge specijalizirane forme kao stolica fauteuil, stolica voyeuse ili berger en gondola. Promjene u dizajnu ovih stolica variraju od odvojenih naslona za ruke s jastučićima, produljenje jastuka na naslonu unatrag (poznat kao "hammerhead") i odvojivi jastuci za sjedala. Namještaj je također slobodan u prostoru, nije više usidren na zid, čime se naglašavala vedra atmosfera i prilagodljivost svakog elementa. Mahagonij se zbog svoje čvrstoće masovno koristio u izradi namještaja, što je omogućilo uklanjanje prečki među nogama kao što je vidljivo kod mnogih stolica onog doba. Postavljanje ogledala iznad okvira kamina postalo je sve popularnije i zbog mogućnosti proizvodnje stakla bez mrlja.
U puno razvijenom rokoko dizajnu kao što je Table d'appartement (oko 1730.), njemačkog dizajnera J. A. Meissonniera koji je radio u Parizu (ilustracija ispod), nestaje bilo kakva referenca na prirodne tektonske oblike - čak je i mramorni vrh oblikovan. Pregača, noge i presvlaka besprijekorno su integrirani u tečnost suprotstavljenih oblika i "rocaillea". Čvor (noeud) presvlake pokazuje asimetrični "contraste" koji je izum rokokoa.
Obitelji pariških drvodjelaca, od kojih su neki rodom iz Njemačke, razvili su stil obrađivanja površina u tri dimenzije, tzv. bombé, u kojima se furnir lako stapa s pozlaćenim i brončanim elementima i držačima. Neka od važnijih imena bili su Antoine Gaudreau, Charles Cressent, Jean-Pierre Latz, François Oeben i Bernard II van Risenbergh.
Francuski dizajneri kao François de Cuvilliés, Nicholas Pineau i Italijan Bartolomeo Rastrelli osobno su izvozili pariški stil u Minhen i Sankt Peterburg, dok je Juste-Aurèle Meissonier rođen u Torinu imao uspješnu karijeru u Parizu. Glavni vođe pariškog rokokoa bili su mala grupa marchands-merciers, preteče modernih dekoratora interijera, pod vodstvom Simona-Philippea Poiriera.
U Francuskoj je stil ostao ponešto rezerviranim, budući da su ukrasi bili većinom od drveta ili, nakon rezbarenja manje robusni i naturalistični i manje bujni u miješanju prirodnih i umjetnih oblika svih vrsta (npr. biljni motivi, stalaktiti, groteske, maske, razni obrtni alati, bedževi i drago kamenje).
Engleski rokoko bio je obuzdaniji. Namještaj Thomasa Chippendalea posjedovao je zaobljenost i osjećaj, ali ne i hirovitost francuskog ukusa. Najuspješniji predstavnik engleskog rokokoa bio je vjerojatno Thomas Johnson, nadareni drvodjelac i dizajner namještaja koji je radio u Londonu sredinom 18. vijeka.
Pojam "rokoko" dolazi iz francuskog "rocaille", riječi koja se koristi za opis ukrasa od kamena ili školjke u pećinama Versaillesa. Mnogi elementi izrezbarenog namještaja iz 18. vijeka, posebno okviri za ogledala, u svojij kompoziciji prikazuju kamenje, školjke i protjecanje vode, često u asocijaciji s kineskim figurama i pagodama.[9]
Kao što je gore navedeno, arhitektura rokokoa bila je laganija, ali i više elaborirana verzija barokne arhitekture. Mada su stilovi slični, postoje značajne razlike između barokne i rokoko arhitekture. Prva od njih je simetrija[10] pošto rokoko naglašava asimetriju oblika,[10] dok je kod baroka upravo suprotno.[11] Karakteristično za oba stila bilo je bogato ukrašavanje arhitektonskih elemenata, ali prikazane teme bile su različite. Barok je primjerice bio ozbiljniji, naglašavajući religiozne teme, i često bio okarakteriziran kršćanskim temama[12] (činjenica je da je barok nastao u Rimu kao odgovor na protestantsku reformaciju);[13] Arhitektura rokokoa bila je sekularna adaptacija baroka iz 18. vijeka u kojoj su dominirale vedre i razigrane teme.[12] Ostali elementi koji pripadaju arhitektonskom stilu rokokoa su brojne krivulje i masovna upotreba dekoracija i blijede, pastelne boje.[14]
Postoje mnogi primjeri građevina u stilu rokokoa i mnogi arhitekti. Među najpoznatijima su Katerinina palača u Rusiji, Nacionalna palača u Queluzu u Portugalu, Palače Augustusburg i Falkenlust u Brühlu, "Kineska kuća" u Potsdamu, Palača Charlottenburg u Njemačkoj, kao i neki djelovi Versaillesa u Francuskoj. Arhitekti koji su postali poznati po rokoko stilu su Francesco Bartolomeo Rastrelli, italijanski arhitekt koji je radio u Rusiji[15] poznat po svojim raskošnim i bogatim projektima, Philip de Lange, aktivan u danskom i nizozemskom području, ili Matthäus Daniel Pöppelmann, koji je djelovao kao arhitekt kasnog baroka i doprinijeo je u rekonstrukciji Dresdena u Njemačkoj.
Arhitektura rokokoa donijela je također značajne promjene u samom načinu građena objekata, dajući veći naglasak na privatnost umjesto na javni prikaz veličanstvenosti u arhitekruri baroka, a poboljšanjem strukture objekata učinila je ambijent puno zdravijim.[14]
Palača Solitude u Stuttgartu, Kineska palača Oranienbaumu u Rusiji, bavarska crkva u Wiesu i Sanssouci u Potsdamu primjeri su pojave rokokoa u evropskoj arhitekturi.
U kontinentalnoj Evropi gdje je rokoko bio najviše zastupljen, dinamični i fantastični oblici izraženi su teksturama u obliku listova, školjki ili plamenih jezika u asimetričnim strukturama, te kitnjastim i prekinutim krivuljama. Intimni interijeri u rokokou poništavaju arhitektonsku podjelu arhitrava, friza i pomoću plastičnih materijala kao što je rezbareno drvo i najviše od svega štukature ostvaruju efekt piktoresknog, znatiželjnog i kapricioznog (kao npr. kod wessobrunske škole). Zidovi, strop, namještaj i rukotvorine od metala i porculana čine jedinstvenu cjelinu. Paleta boja u rokokou je mekša i blijeđa od jakih primarnih boja i mračnih tonaliteta tipičnih za barok.
Nekoliko antiarhitektonskih motiva brzo je 1720-ih preraslo u potpuno razvijeni arhitektonski rokoko stil i počelo je mijenjati interijer i dekorativnu umjetnost diljem Evrope. Najbogatiji oblici njemačkog rokokoa nalaze se u katoličkom dijelu Njemačke.
Rokoko je inauguriran u nekoliko soba u Versaillesu i od tuda se proširio na mnoge pariške građevine (pogotovo Hôtel Soubise). U njemačkoj su francuski i njemački umjetnici (Cuvilliés, Neumann, Knobelsdorff, itd.) izveli otmjeni interijer Amalienburga u blizini Münchena, i dvorce u Würzburgu, Potsdamu, Charlottenburgu, Brühlu, Bruchsalu, palaču Solitude (Stuttgart) i Schönbrunn.
Općenito, rokoko je gotovo u potpunosti interijerski stil, zato što je bogata aristokracija odselila iz Versaillesa natrag u Pariz. Pariz je već bio izgrađen, stoga su aristokrati jednostavno preferirali renovirati interijer postojećih građevina umjesto da započnu gradnju novih.
Rokoko u slikarstvu razvija se iz dekorativne umjetnosti i profilira se kao jasni slikarski stil. Slikari rokokoa koristili su nježne boje i zaobljene forme, te često glavnoj temi dodaju elemente mitova o ljubavi ili likove kerubina kao dekoraciju. Portretiranje je također bilo vrlo popularno u to doba. Neki radovi prikazuju neku vrstu nevaljalosti ili nečistoće u ponašanju likova, čime se prikazuje historijski trend udaljavanja od barokne crkvene i državne tematike. Pejzaž je u pravilu pastoralan i često su prikazane ležerne, dokone šetnje aristokratskih parova.
Duh i svježi dah rokokoa se najbolje osjeća u slikama Antoinea Watteaua (1684.-1721.), koji doslovno prikazuje bogato i razmaženo plemstvo, najčešće mladiće i djevojke pri bezbrižnim kućnim igrama ili objesnim vrtnim zabavama gdje se likovi kreću u maglovitoj plemićkoj bajci, vode ljubav, slušaj glazbu ili naprosto uživaju (npr. Zadovoljstvo bala - 1719.). Kasnije se slikarstvo francuskog rokokoa smjelije poigrava s erotikom. U Rokokou se javlja eskapistička težnja za bijegom u prirodu, pa tako Watteau na svojoj najpoznatijoj slici Ukrcavanje za Kiteru (1717.) prikazuje veselo društvo u otmjenoj odjeći kako se padinom spušta do obale mora odakle polaze do hrama božice ljubavi Afrodite na otoku Kiteri; izlet očito posvećen zabavi i ljubavi. Watteau je dočarao raskošne boje kasne jeseni, sunce je na zalazu, a i skupina silazi u udaljenu, neizvjesnu i maglovitu dubinu. Slikar, kao prorok, simbolično prikazuje sudbinu visokog feudalnog društva koje će u najvećem obilju i najljepšem trenutku morati sići s historijske pozornice nakon francuske revolucije 1789.
Nasuprot vremenu raskalašenog plemstva, rokoko je i vrijeme Prosvjetiteljstva ili "Vrijeme razuma (racionalizam)" u filozofiji. Jean-Baptiste Siméon Chardin (1699.-1779.) pokazuje poseban dar za prikazivanje života nižih slojeva pariškog građanskog društva u 18. vijeku. Pojedinosti iz svijeta pripadnika niže srednje klase na skromnim platnima prikazuje toplim, ružičastim tonovima uz ugodan naturalizam (npr. Na povratku s tržnice, 1739.). Njegovi portreti su nježni i meki, a mrtve prirode intimne i skromne sa samo nekoliko jednostavnih predmeta, ali krajnje otmjene i istančane po bojama. Njegova jako senzibilna metoda prikazivanja zablistala je u tehnici pastela. Nježne pastelne boje postale su obilježjem cijeloga razdoblja i za razliku od Baroka, sjene gotovo potpuno nestaju.
U Engleskoj se vrednuju slike prikaza londonskog života u prvoj polovici 18. vijeka s kazališnim kvalitetama. William Hogarth (1697.-1767.) se bavi sličnim temama, ali ga vlastiti podrugljivi, oštroumni komentari i moralna promišljanja o društvu onoga doba smještaju u satiričnu kategoriju umjetnosti. Npr. na slikama Život razvratnika (1733.) ili Brak po modi (1743.) pretjerano i podrugljivo pripovijeda o životu aristokracije koristeći se energičnim potezima i živahnim bojama.
Sklonost prema rokokou u Italiji se primjećuje početkom 18. vijeka i to u postepenom prelasku s tamnih boja na svjetlije. Veličanstvena djela iluzionizma uradio je Venecijanac Giambattista Tiepolo (1696.-1770.) koji je između ostalog ukrasio unutrašnjost palače Würzburg (Balthasar Neumann) u Njemačkoj (1750.-1752). Slobodno i originalno tumačenje historijske i svečane teme (ženidbe Fridrika Barbarosse s Beatricom Burgundijskom), kao i veličanstveno i intenzivno korištenje boja, izazvali su veliko divljenje. Tiepolo je proučavao majstore iz prošlosti, a odlikuju ga nadarenost za kompoziciju, privlačna teatralnost i uvjerenje da umjetnik mora i najdramatičnije teme prikazati na grandiozan način. U 18. vijeku, u Italiji, pejzažno slikarstvo je preraslo u slikarstvo veduta (pogleda na grad). Najjača je svakako Venecijanska škola u kojoj se ističe Canaletto (1697.-1768.) sa svojim topografski točnim pejzažima koje je blago štimao kako bi postigao željene kompozicijske odnose.
Jean-Antoine Watteau (1684.–1721.) se općenito smatra prvim velikim rokoko slikarom. Snažno je utjecao na kasnije slikare kao što su François Boucher (1703. – 1770.) i Jean-Honoré Fragonard (1732.–1806.), dva majstora kasnog perioda. Čak i Gainsboroughova (1727–1788) nježnost reflektiraju duh rokokoa. Stil slikarice Élisabeth-Louise Vigée-Le Brun (1755.–1842.) također odaje jak utjecaj rokokoa, posebno njezini portreti Marie Antoinette. Ostali poznatiji slikari rokokoa su Jean François de Troy (1679.–1752.), Jean-Baptiste van Loo (1685.–1745.), njegovo dvoje sinova Louis-Michel van Loo (1707.–1771.) i Charles-Amédée-Philippe van Loo (1719.–1795.), njegov mlađi brat Charles-André van Loo (1705.–1765.), i Nicolas Lancret (1690–1743). Jean-Baptiste-Siméon Chardin (1699.–1779.) i Jean-Baptiste Greuze (1725.–1805.), bili su značajni slikari tog doba koji se smatraju "antirokoko" slikarima.
Za vrijeme perioda rokokoa portret je bio važana komponenta slikarstva u svim zemljama, posebno u Velikoj Britaniji čiji su predstavnici bili William Hogarth (1697.–1764.) i Francis Hayman (1708.–1776.), te Angelica Kauffman švicarskog porijekla, (1741–1807), Thomas Gainsborough i Joshua Reynolds (1723–1792). U Francuskoj je Jean-Baptiste Greuze bio najomiljeniji slikar Denisa Diderota (1713.–1785.),[16] a Maurice Quentin de La Tour (1704.–1788.), Alexander Roslin (1718.–1793.) i Élisabeth Vigée-Lebrun bili su značajni portretni i historijski slikari.
Rokoko je imao snažan utjecaj na kiparstvo. Uživanje u porculanu, kojeg su Evropljani tek naučili praviti, savršeno odgovara ovom novom raspoloženju. Ljupki pastiri i pastirice, kao i figure iz veselog talijanskog teatra Commedia dell'arte postali su strašno popularni, kao npr. figure iz poznate Bavarske tvornice Nymphenburg od Bustellija.
Étienne-Maurice Falconet (1716. – 1791.) se općenito smatra jedan od najboljih pripadnika francuskog rokokoa. Njegon se stil uglavnom najbolje izrazio kroz nježne porculanske kipove umjesto impozantnih mramornih skulptura. Falconet je i sam bio voditelj poznate fabrike porculana u Sèvresu. Njegove skulpture prikazivale su teme ljubavi i razigranosti, kao i prirodne motive, s mnogim zakrivljenim linijama i asimetrijom.
Kipar Edmé Bouchardon prikazao je Kupida u rezbarenju svojih ljubavnih strelica iz Heraklove toljage. To je odličan simbolični prikaz rokoko stila: polubog je prikazan kao nježno dijete, toljaga kojom se lome kosti pretvara se u strelice kojom se pali iskra ljubavi, baš kao što štukatura s lakoćom zamjenjuje mramor. Ostali značajni kipari tog razdoblja su Jean-Louis Lemoyne, Jean-Baptiste Lemoyne, Robert Le Lorrain, Louis-Simon Boizot, Michel Clodion i Pigalle.
Iako nije bio poznat kao raniji barokni i kasniji klasični stil, rokoko je postojao u historiji muzike. Muzički rokoko stil razvio se iz barokne muzike u Francuskoj gdje je bio poznat kao galantni stil (style galante) i u Njemačkoj kao "osjećajni stil" (empfindsamer Stil). Karakterizira ga lagana, intimna muzika s izuzetno elaboriranim i rafiniranim formama ukrasa.Najznačajniji predstavnici su Jean Philippe Rameau, Louis-Claude Daquin i François Couperin u Francuskoj, a u Njemačkoj Carl Philipp Emanuel Bach i Johann Christian Bach, sinovi poznatijeg Johanna Sebastiana Bacha.
U drugoj polovici 18. vijeka dolazi do reakcije protiv rokoko stila, prvenstveno protiv pretjeranog korištenja muzičkog ukrasa. Predvođena muzičarima C.P.E. Bachom (on sam je već bio uspješan komopzitor rokokoa), Domenicom Scarlattijem i Christophom Willibaldom Gluckom ova je reakcija utrla put eri klasicizma. U ranom 19. vijeku, katolički krugovi su se protivili upotrebi ovog stila u religioznom kontekstu smatrajući ga neprimjerenim, pošto "ne može pobuditi osjećaj vjere".[17]
-
Igreja de São Francisco de Assis u São João del Rei, 1749.–1774., djelo brazilskog majstora Aleijadinha. -
Palača Czapski u Varšavi, 1712.–1721., vidljiva je fasciniranost rokoko majstora orijentalnom arhitekturom. -
Crkva sv. Andrije u Kijevu, 1744.–1767., projektirao Francesco Bartolomeo Rastrelli. -
Stepenište u rokoko stilu, Palača Gruber, Ljubljana -
-
Rokoko Palača Branicki u Białystoku, poznata i kao "Poljski Versailles". -
-
"Kineska kuća", vrtni paviljon palače Sanssouci. Sjeverni ulaz.
-
Nepoznati umjetnik. Alegorija astronomije i geografije. Francuska (?), 1750-ih -
A. Avelin prema Mondonu le Fils. Sretni trenutak. 1736. -
A. Avelin prema Mondonu le Fils. Kineski bog. Gravura iz djela «Quatrieme livre des formes, orneė des rocailles, carteles, figures oyseaux et dragon» 1736.
-
Antoine Watteau, Pierrot, 1718. – 1719. -
Antoine Watteau, Ukrcavanje za Kiteru, 1718. – 1721. -
Jean-Baptiste van Loo, Trijumf Galateje, 1720. -
Francis Hayman, Plešuće mljekarice, 1735. -
Charles-André van Loo, Odmor za vrijeme lova, 1737. -
Gustaf Lundberg, Portret Françoisa Bouchera, 1741. -
François Boucher, Diana nakon kupanja, 1742. -
François Boucher, Venerina toaleta, 1751 -
Giovanni Battista Tiepolo, Hijacintova smrt, 1752. -
-
Maurice Quentin de La Tour, Portret u punoj veličini Markize de Pompadour, 1748. – 1755. -
François Boucher Portret Markize de Pompadour, 1756. -
Jean-Honoré Fragonard, Ljuljačka, 1767. -
Jean-Honoré Fragonard, Inspiracija, 1769 -
-
Jean-Honoré Fragonard Tajni sastanak, 1771. -
Élisabeth Vigée-Lebrun, Marija Antoaneta s ružom, 1783. -
Jean-Honoré Fragonard, Obmana slijepca, 1775.-1780.
-
Jean-Baptiste-Siméon Chardin, Mrtva priroda sa staklenom bocom i voćem, oko 1750. -
-
Jean-Baptiste Greuze, Razmaženo dijete, oko 1765. -
Joshua Reynolds, Robert Clive i obitelj s indijanskom služavkom 1765. -
Angelica Kauffman, Portret Davida Garricka, ok 1765. -
Louis-Michel van Loo, Portret Denisa Diderota, 1767.
- Reference
- ↑ „Rococo style (design) - Britannica Online Encyclopedia”. Britannica.com. Pristupljeno 24. april 2012.
- ↑ The Rococo - Google Libri. Books.google.it. Pristupljeno 24. april 2012.
- ↑ Monique Wagner, From Gaul to De Gaulle: An Outline of French Civilization. Peter Lang, 2005, str. 139. ISBN 0-8204-2277-0
- ↑ Marilyn Stokstad, ed. Art History. 4. izdanje, New Jersey: Prentice Hall, 2005. Print.
- ↑ 5,0 5,1 Ancien Regime Rococo Arhivirano 2015-08-10 na Wayback Machine-u. Bc.edu. Pristupljeno 29. maja 2011.
- ↑ Rococo – Rococo Art. Huntfor.com. Pristupljeno 29. maja 2011.
- ↑ Kleiner, Fred (2010.). Gardner's art through the ages: the western perspective. Cengage Learning. str. 583. – 584.. ISBN 978-0-495-57355-5. Pristupljeno 21. februar 2011.
- ↑ „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2020-03-17. Pristupljeno 2015-08-03.
- ↑ Riley, Noël. "The Age of Rococo." World Furniture. Secaucus, New Jersey: Chartwell, 1989. Print.
- ↑ 10,0 10,1 Rococo Architecture – History of Rococo Architecture – Definition of Rococo Architecture. Architecture.about.com. Pristupljeno 29. maja 2011.
- ↑ Characteristics of Baroque Architecture Arhivirano 2011-05-01 na Wayback Machine-u. Life123. Pristupljeno 29. maja 2011.
- ↑ 12,0 12,1 The Dizzying Grandeur of Rococo/
- ↑ Baroque architecture – Britannica Online Encyclopedia. Britannica.com. Pristupljeno 29. maja 2011.
- ↑ 14,0 14,1 Rococo Architecture Arhivirano 2022-02-17 na Wayback Machine-u. Artsz.org (21. februara 2008.). Pristupljeno 29. maja 2011.
- ↑ Parquetry Floors Arhivirano 2011-05-01 na Wayback Machine-u. Datatest.buildingconservation.com. Pristupljeno 29. maja 2011.
- ↑ Edmond and Jules de Goncourt, French Eighteenth-Century Painters. Cornell Paperbacks, 1981, str. 222.–225. ISBN 0-8014-9218-1
- ↑ Rococo Style – Catholic Encyclopedia. Newadvent.org (1. februara 1912.). Pristupljeno 2014-02-11.
- Izvori
- Marilyn Stokstad, ed. Art History. 3rd ed. New Jersey: Prentice Hall, 2005. Print.
- Kimball, Fiske (1980). The Creation of the Rococo Decorative Syle. New York: Dover Publications. ISBN 0-486-23989-6.
- Arno Schönberger and Halldor Soehner, 1960. The Age of Rococo Published in the US as The Rococo Age: Art and Civilization of the 18th Century (Originally published in German, 1959).
- Levey, Michael (1980). Painting in Eighteenth-Century Venice. Ithaca: Cornell University Press. ISBN 0-8014-1331-1.
- Kelemen, Pál (1967). Baroque and Rococo in Latin America. New York: Dover Publications. ISBN 0-486-21698-5.
- All-art.org: Rococo in the "History of Art"
- „Rococo Style Guide”. British Galleries. Victoria and Albert Museum. Pristupljeno 16. jula 2007.
- Bergerfoundation.ch: Rococo style examples