Apstraktna umjetnost
Apstraktna umjetnost je smjer u modernoj likovnoj umjetnosti s početka XX. st.; teži čistoj ekspresiji oblika, linija i boja i tematskoj neodređenosti.
Od svih stilova moderne umjetnosti, apstrakcija je izazvala najviše otpora kod publike. Dok je svijet još uvijek bio zaokupljen materijalnom egzistencijom i nije imao ni vremena, niti je vidio smisla, za istraživanje čistog duha i emocija, umjetnici su svojom vidovitošću (avangarde = prije svih), nalik znanstvenim vizijama budućnosti (koje su se kasnije pokazale ispravnim), išli ispred publike. Umjetnici se približavaju motivu želeći oslikati njenu bit, a produkt toga su slike kao da su slikane "iznutra". U tom pokušaju umjetnik se udaljava od predmetnih motiva i ostaju mu samo čiste likovne vrijednosti (linija, boja, obris, kompozicija …). Slika je postala pokazatelj unutarnjeg stanja duha i duše i ne "predstavlja" ništa (ne teži tome da izigrava bilo što iz opipljiva svijeta).
Iako se neki elementi apstrakcije daju naslutiti kod Paula Cézannea, Georgesa Seurata, Claudea Moneta, Henria Matissea i fovista, prvu apstraktnu sliku naslikao je Vasilij Kandinski 1910. god.
Apstraktne tendencije se javljaju kod talijanskih futurista Giacomo Balle i Umberta Boccionia , ruskih slikara M. F. Larinova i N. S. Gončarova [rajonizam], te Čeha F. Kupke (muzikalizam) i francuskih slikara Roberta Delaunaya [orfizam]. Pod utjecajem orfizma M. Russel i S. Mackdonald Wright osnivaju sinkronizam. Najradikalniji ruski umjetnik Kazimir Maljevič utemeljuje suprematizam; kipar Vladimir Tatljin osniva konstruktivizam, a Aleksandar Rodčenko stvara non-objektivizam. Nizozemci Piet Mondrian i Theo van Doesburg osnivaju neoplasticizam. Tijekom 1920-tih artikulirali su se svi bitni pravci apstraktne umjetnosti koji će se razvijati do sredine 1940-tih. Umjetnosti Kandinskoga i Mondriana pridružuju se Paul Klee i J. Itten, Joseph Albers, ruski konstruktivisti Naum Gabo, El Lisicki i dr. Nakon II. svjetskog rata apstraktno slikarstvo se simultano razvija i u Europi, i u SAD-u, gdje se javlja osobita struja - apstraktni ekspresionizam slikara Jacksona Pollocka.
Kompozicija br. 16, ulje i lak na platnu]] Apstrakcija nije nešto neprirodno. Npr. mikroskopske slike ne nalikuju ničemu stvarnom, što u prirodi možemo vidjeti golim okom, one se doimaju "apstraktnima" iako prikazuju najkonkretniju stvarnost – materiju samu. Neke avionske fotografije, ili još više satelitski i svemirski snimci, toliko nalikuju apstraktnim slikama da bismo ih mogli međusobno zamijeniti. Neke apstraktne slike su čak izrazile osjećaj bestežinskog stanja, jer na njima ne postoji više "gore" i "dolje" (što im je javnost najviše zamjerila) – desetljećima prije nego su ga astronauti doživjeli u svemiru. I kao što priroda stvara nepravilne, krivudave i zavojite oblike, osobito u organskim tvarima, te pravilne, geometrijske, kristalične oblike, posebno među mineralima, tako se i dvije glavne struje apstraktnog slikarstva, prema njihovim vizualnim osobinama naziva: organičkom i geometrijskom apstrakcijom.
Organička apstrakcija se javlja kao produkt smjelih kubističkih istraživanja u djelima rusa Vasilija Kandinskog oko 1910. g., a traje, u raznim oblicima, sve do današnjih dana. On slika svoje slike kao da pravi glazbene kompozicije, te ih tako i naziva – impresijama, improvizacijama ili doslovno kompozicijama. To su improvizacije (prepuštene samo mašti i osjećajima) eksplozivnih i turbulentnih kompozicija boja i poteza. Njegove slike apsolutno su ne-predmetne (engl. non-objective art), dakle – apstraktne. Kandinsky je napisao i jedno od temeljnih djela o apstraktnom slikarstvu: O duhovnom u umjetnosti (München, 1911.). Kasnije prelazi na geometrijsku apstrakciju (U plavom).
Istovremeno kad se u raznim europskim središtima osjeća avangardno kretanje, ono se, i to najekstremnije, javlja i u Rusiji. Brojni se umjetnici koji tada djeluju žele svojim idejama pridružiti revoluciji koja ih kasnije odbacuje jer u umjetnosti traže prvenstveno propagandu.
Geometrijsku apstrakciju osnovao je Kazimir Maljevič, a slika koja najodlučnije prekida s tradicijom je njegov Crni kvadrat na bijelom polju (1913.) kojim iskazuje da je kontrast osnova umjetnosti. Godine 1915. objavljuje manifest "Od kubizma do suprematizma" u kojem se zauzima za prevlast (supremaciju) čistog osjećaja u umjetnosti. Nastoji dosegnuti savršen sklad oblika i boja nepredmetnim slikama, kompozicijama crta i osnovnih geometrijskih likova: kvadrata, kružnice i trokuta. Jednostavno, definirao je "'suprematizam"' kao vrhunac, izvanrednost umjetnosti u apstrakciji. Maljevič zastupa purističko stajalište i krajnji minimalizam u likovnom izrazu. To je bila prva škola apstraktnog slikarstva. Njegova najsmionija slika je Bijeli kvadrat na bijelom polju. Suprematizam je pokrenuo i odgovarajući pokret u kiparstvu – Konstruktivizam. Nasuprot ratnom pustošenju I. svjetskog rata Piet Mondrian se oslanja na razum, geometriju i matematiku, te teži krajnjoj jednostavnosti. On od prirodnog motiva dolazi do apstraktne kompozicije, koju dosljedno razvija do čiste geometrijske apstrakcije, poznate pod nazivom "neoplasticizam" (ili De Stijl, po nazivu nizozemskog časopisa koji je propagirao nove ideje). Ova koncepcija konstruktivne umjetnosti znatno je utjecala na "Bauhaus", moderni dizajn i arhitekturu uopće. Konstrukcije njegovih slika svode se na odnose ravnih crnih crta i pravokutne plohe s trima osnovnim bojama (crvenom, žutom i plavom). On je majstor nesimetrične ravnoteže, a strogost njegova plošnog slikarstva isključuje svaku vezu sa stvarnošću i prostornošću, pogotovo sa subjektivizmom ekspresionizma.
- Žan Arp (1887-1966)
- Đakomo Bala (1871-1958)
- Robert Delone (1871.-1956.)
- Lajonel Fajninger (1871.- 1956.)
- Hans Hartung (1904.- 1989.)
- Vasilij Kandinski (1866.- 1944.)
- Paul Kle (1879.- 1940.)
- Kazimir Maljevič (1878.- 1935)
- Franc Kupka (1871.- 1957.)
- Mihail Larijonov (1881.- 1964.)
- El Lisicki (1878.- 1935)
- Hoan Miro (1893.- 1946.)
- Laslo Moholji Nađ (1895.- 1946.)
- Pit Mondrijan (1872.- 1997.)
- Viktor Vazareli (1906.- 1997.)
- Teo van Desburg (1883.- 1931.)
-
Henry Moore, Ležeća figura u dva dijela br. 5, 1963.-64., bronca, Kenwood House, London. -
Henry Moore, Dvije velike forme, 1979., bronca, Bonn, Njemačka. -
-
Barbara Hepworth, Dvije forme - podijeljen krug, 1969. -
Barbara Hepworth, Apstraktna skulptura ispred Churchill sveučilišta, autor fotografije: w:User:Dmn -
Alexander Calder, Njihalo s crvenim diskom, 1973., Stuttgart- Öffentlicher Platz. -
David Smith, Kubusi VI. ispred Izraelskog muzeja, 1963, Jeruzalem.
- Opća i nacionalna enciklopedija, I. Knjiga A-Ar, Večernji List d.d., Zagreb, 2005. str. 274.-275.
- Radovan Ivančević, STILOVI RAZDOBLJA ŽIVOT I, Profil, Zagreb, 2001. god. str. 25.
- dr. Jadranka Damjanov, LIKOVNA UMJETNOST 1, Školska Knjiga – Zagreb, 1997. god.
- H. W. Janson, ART HISTORY, Thames & Hudson, London, 1997. god.
- Laurie Schneider Adams, A HISTORY OF WESTERN ART, McGraw Hill, New York, 2001.
- Werner Haftmann, MALEREI IM 20. JARHUNDERT, Prestel-Verlag München, 1965. god.
