Prijeđi na sadržaj

Insekt

Izvor: Wikipedija
Insekt[1]
Pčela
Naučna klasifikacija
Carstvo: Animalia
Koljeno: Arthropoda
Potkoljeno: Hexapoda
Razred: Insecta
Linnaeus, 1758.
Shema anatomije kukaca
A – Glava (Caput)
B – Prsište (Toraks)
C – Zadak (Abdomen)

1. Ticalo
2. Ocellus (prednji)
3. Ocellus (gornji)
4. Kompleksno oko
5. Mozak
6. Prothorax
7. Leđna (dorsalna) arterija
8. trahea
9. Mesothorax
10. Metathorax
11. Prvi par krila
12. Drugi par krila
13. Srednje crijevo, želudac
14. Srce
15. Ovarij, jajnici
16. Stražnje crijevo, rektum
17. Anus
18. Vagina
19. Trbušni (abdomenalni) živčani sistem s ganglijama
20. Malpighian žlijezda
21. Jastuk
22. kandže
23. Tarsus
24. Tibia
25. Femur
26. Trochanter
27. Prednje crijevo
28. Thoraxganglion
29. Coxa
30. Žlijezda slinavka
31. Subesophageal ganglion
32. Usni aparat

Insekti ili kukci (lat. Insecta) su naјmnogobroјniјa klasa životinja.[2][3] Vrlo su razvoliki po obliku i načinu života; većinom su malih razmera; telo im јe sastavljeno iz tri јasno odeljena dela: glave, grudi i trbuha; na glavi imaјu par pisaka i tri para usnih delova; na grudima sa donje strane imaјu tri para člankovitih nogu a sa gornje dva para krila, ređe јedan par ili su bez njih. Prema građi krila i usnog aparata dele se na mnogobroјne redove: tvrdokrilpe, opnokrilce, pravokrilce, leptire, dvokrilce, riličare itd. Razviјaјu se preobražaјem (metamorfozom) koјa može da bude potpuna (obuhvata jaje, larvu, lutku i odraslog insekta) ili nepotpuna (bez stadiјuma lutke). Igraјu značaјnu ulogu u prirodi, kao oprašivači biljaka, a mnogi su velike štetočine poljoprivrednih i šumskih kultura ili paraziti čoveka (buva, stenica) i domaćih životinja (obad, golubačka mušica). Mnogi su prenosioci epidemičnih bolesti čoveka i stoke (tifus, malariјa, spavaća bolest). Mnogi su korisni kao paraziti i predatori štetnih insekata; direktno su korisni pčela i sviloprelja.[2][4][5][6]

Etimologija

[uredi | uredi kod]

Znanost koja se bavi kukcima naziva se entomologija, a stručnjaci za kukce su entomolozi. Entomologija je opsežna po području djelovanja, te se dijeli na opću entomologiju i primjenjene entomologije. Popularna je diljem svijeta, te se njome osim znanstvenika bave i brojni amateri, te brojne znanstvene i stručne udruge.[7]

Hrvatski standardni naziv kukac zabilježen je u 17. stoljeću u Belostenjčevom kajkavskom rječniku. U uporabi je bio i stručni naziv zareznik. To je prevedenica znanstvenog naziva insekt (lat.insectare - us, "zarezati, zarezan", "urezati, urezan"), što se odnosi na izraženo odvojene dijelove tijela. Slično je i značenje grčkog naziva entomon - os.

Morfologija

[uredi | uredi kod]

Opis vanjskog izgleda (morfologija) kukaca, odnosi se na odrasle spolno zrele jedinke, a ne na ličinke.

Veličina kukaca jako varira, većina kukaca je duga od jednog do 20 mm. Ali postoje i vrste duljine od 0,2 mm ali i duge 16 a široke 6 cm (Titanus giganteus) ili čak do 33 cm dugih jedinki nakaznika (Phasmatodea). Tijelo kukaca može biti izduženo, spljošteno ili manje-više kuglasto.

Tijelo svih kukaca izgrađeno je od hitina, koji može biti krut (čvrsti dijelovi) ili elastičan (povezivanje čvrstih dijelova). Jasno je podijeljeno na 3 osnovna dijela: glavu (Caput), prsište (Thorax) i zadak (Abdomen). Na oklopu se razlikuje leđna strana (dorzalna), trbušna strana (ventralna), te bočne strane (pleuralne). Svaki dio hitinskog vanjskog oklopa sastoji se od pojedinačnih sraslih koutića: leđnih pločica (tergiti), trbušnih pločica (sterniti) i bočnih pločica (pleuriti). Otvori kroz koje kukci dišu (stigme) otvaraju se bočno, te u tijelu prelaze u gusti kapilarni splet dišnih cjevčica traheja pomoću kojih kukci dišu, a broj traheja jako varira od vrste do vrste.

Glava kukca: oči, ticala, usni aparat

[uredi | uredi kod]
Portret kukca

Glava kukca nastala je spajanjem 6 embrionalnih kolutića, što se odražava na vanjske i unutrašnje strukture. Na gornjoj strani glave se nalazi jedan par ticala s osjetilima za njuh), a sa svake strane glave je po jedno složeno oko. Složeno oko se može sastojati i od tisuću manjih okašaca. Mnoge vrste (cvrčci, ose, pčele, mravi) imaju i dodatne jednostavne oči na tjemenu, a služe im za lakše snalaženje u mraku. Mnoge špiljske vrste nemaju oči. Na donjoj strani hitinske čahure glave se nalaze po tri para usnih organa: gornja usna (odozgo zatvara usta), gornja i donja čeljust i donja usna, sa pipalima. Ti usni organi su prilagođeni (vrsta hrane, način prehrane) za grizenje (termiti), bodenje (komarci), lizanje (pčele) i sisanje (leptiri). Način prehrane u uskoj je vezi s načinom kretanja, pa je neki lovac mesožder npr. trčak hitar, biljožder npr. gusjenica se često dobro penje, a neki razlagač npr. balegar dobro kopa. Tu su i razne kombinacije s letenjem i bez letenja, specijalizacije građe čeljusti lovca za veći i manji plijen, ili građe rilca biljoždera (npr. duljina rilca leptira ili bumbara) za posebne biljke.

Prsište

[uredi | uredi kod]
Prikaz rada letnih mišića. Istezanjem i stiskanjem tijela unutarnje hvatište krila mijenja položaj (gore-dolje) u odnosu na vanjsko hvatište i krila se pomiču.
a krila
b hvatišta krila
c leđnotrbušni (dorsoventralni) mišići
d uzdužni mišići.
Noge kukaca sastoje se od 6 članaka. Dijelovi noge na primjeru noge kornjaša:
a: kuk (coxa);
b: nožni prstenak (trochanter);
c: bedro (femur);
d: gnjat (tibia);
e: stopalo (tarsus);
f: predstopalo (praetarsus);
g: pandžice (ungues).

Prsište je dio na kojemu su smještene noge i krila. Glavna funkcija prsišta je pokretačka. Kukci su jedini krilati člankonošci. U prsištu su smješteni i snažni i izdržljivi mišići, koji omogućuju pokretanje nogu i krila. Prsa se, brojeći od glave, dijele na tri dijela: prototoraks, mezotoraks i metatoraks, tj. prednje, srednje i stražnje prsište. Svaki prsni kolutić nosi svoj par nogu, a srednji i zadnji imaju i svoj par krila. Što se kukac više služi krilima prsni kolutići su zbijeniji, što se više služi nogama kolutići su razdvojeniji. Na svakom dijelu nalaze se pločice, dlačice, rupice, šavovi. U prsištu su smješteni prednji dio probavnog, živčanog i dišnog sustava, te su njime povezani glava i zadak.

Krila

[uredi | uredi kod]

Kukci uglavnom imaju dva para krila iako su nekim vrstama posebnim prilagodbama krila djelomično ili posve nestala. Nalaze se s gornje strane srednjeg i zadnjeg prsnog kolutića. Oblikom i veličinom prilagođena su njihovim životnim potrebama. Danji leptiri lagano lepršajući zamahnu krilima oko 9 puta u sekundi, noćni leptiri 70-80 puta, pčele skoro 200 puta a muhe više od 300 puta.

Raznovrsnost oblika krila i rasporeda rebara na njima omogućava raspoznavanje skupina kukaca. Kod vretenaca su oba para jednake opnaste strukture i pokreću se neovisno, kod većine drugih kukaca prednja i stražnja krila se pokreću skupa. Kod mrežokrilaca su krila isprekrižena rebrima, kod opnokrilaca i leptira su stražnja krila manja od prednjih, kod dvokrilaca su stražnja krila smanjena u neznatne maljice, kod ravnokrilaca su stražnja krila veća od prednjih, kod kornjaša su prednja krila hitinizirana u tvrdo pokrilje ispod kojega je presložen mnogo veći opnasti stražnji par krila, kod polukrilaca je jače hitinizirana samo prednja polovica prednjih krila. Krila su posve nestala u nametnika: buha, ušiju, stjenica, spiljskih kukaca. Krila su nestala samo ženkama krijesnica, nekih grbica, kod smokvine kovnarice (Blastophaga psenes) su samo mužjaci bez krila. Bez krila su radnici mrava i termita dok su spolni oblici krilati. Nametnička muha, ovčja ušara (Melophaus ovinus) leti okolo dok ne nađe domadara, a kad zasjedne na domadara odbaci krila.

Prema upotrebi noge mogu biti hodalice, trčalice, plivalice, kopalice, skakalice, grabilice, sabiralice, čistilice. Hodalice su noge u većine kukaca, trčalice su jake noge za trčanje (npr. u trčka), plivalice su sploštene i krute stražnje noge, na rubovima proširene dugim dlakama (u vodenih polukrilaca), kopalice su kratke i raširene prednje noge (u rovaca, zujaka), skakalice su jako produljene stražnje noge sa snažnim bedrima (u skakavaca, buha), grabilice su savinute prednje noge tako da gnjat pridružen bedru omogućava hvatanje plijena (u bogomoljke), sabiralice su dlakave stražnje noge za sabiranje cvjetnog praha (u cvjetara), čistilice su nježne i dlakave prednje noge (u leptira).

Zadak

[uredi | uredi kod]

Zadak je stražnji dio kukca u kojemu se nalazi najveći dio utrobe pa se zbog toga njegov volumen može mijenjati. Sastoji se od 11 kolutića, koji su u nekih kukaca srasli a u nekih utisnuti jedni u druge. U odraslih oblika zadak nema ekstremiteta, dok se u gusjenica i nekih opnokrilaca na zatku razvijaju lažne nožice. Na zadnjim dvama kolutićima češći su tanki člankoviti dršci (styli) ili nastavci (cerci) npr. u vodencvjetova i uholaža. Na zadnjem se kolutiću nalazi analni otvor i organi za parenje.

Anatomija

[uredi | uredi kod]

Živčani sustav

[uredi | uredi kod]

Živčani sustav čini niz živčanih čvorova (ganglija), koji su ljestvičasto povezani. Ganglij glave složene je strukture, najrazvijeniji kod zadružnih opnokrilaca, i to jače u radilica nego kod spolnih životinja. Kod različitih se kukaca opaža povezanost između veličine mozga i stupnja aktivnosti. Mozak pčele je 1/174 dio tijela, a hrušta 1/3290. Sa živčanim sustavom povezana su osjetila i pojedini organi, kod nekih kukaca su vidni živci veći od ostatka mozga.[8][9][10][11]

Iz 3 prsna ganglija živci izlaze u noge, a od srednjeg i stražnjeg prsnog ganglija u krila. Simpatički živčani sustav opskrbljuje živčevljem utrobu.

Disanje i krvotok

[uredi | uredi kod]

Kukci dišu preko ektoderma kroz dišne cijevi (uzdušnice, traheje), kojih ogranci zalaze u sve organe. Zrak ulazi u traheje kroz otvore na površini tijela – stigme.

Probava i ekskrecija

[uredi | uredi kod]

Probavilo se sastoji od ždrijela, jednjaka, volje, želuca i crijeva. Njegova građa ovisi o načinu prehrane.

Polni organi

[uredi | uredi kod]

U većine kukaca je jasno izraženo spolno dvoličje. Dvospolci (hermafroditi) su rijetki. Spolne su žlijezde parne, leže u zatku, većinom imaju zajednički otvor ispred analnog otvora. Neki se kukci pare samo jedanput u životu, a spermiji odloženi u sjemenoj vrećici ženke oplođuju jaja godinama (npr. u pčelinje matice). Ženke nekih vrsta imaju posebnu leglicu za polaganje jaja.

Životni prostori

[uredi | uredi kod]

Kukci su rašireni po svim kontinentima i u svim klimatskim područjima. Najčešće su kopnene životinje, samo poneki žive u slatkoj vodi, a malen broj u moru. Bitan su čimbenik u prirodi: razaraju mrtvu organsku tvar, pomažu pri oplodnji biljaka (30% europskih cvjetnica oprašuju kukci), prenose zarazne bolesti, parazitiraju na biljkama i životinjama.

Način života

[uredi | uredi kod]

Kukci su često dobri letači. Neki mogu bez odmaranja preletjeti nekoliko stotina kilometara. Broj zamaha krilima varira od 6 do 10 u sekundi u krupnih dnevnih leptira, oko 250 u sekundi u pčela, a u komaraca oko 1000 u sekundi. Trajanje života odrasla kukca vrlo je različito: vodencvijet živi nekoliko sati, leptiri nekoliko mjeseci, pčelinja matica 5 godina, a neki mravi i do 15 godina.[12]

Razmnožavanje i razvoj

[uredi | uredi kod]

Ukratko: jaje - ličinka - kukuljica - odrasli kukac

Odrasli spolno zreli kukac ima dovršen razvoj, pa ga se naziva i savršenim kukcom. Takav oblik nastaje dugotrajnim rastom, sazrijevanjem i tjelesnim preoblikovanjem niza mlađih razvojnih oblika, pa život kukca svakako traje dulje od nekoliko dana, ili tjedana. Razvoj započinje oplodnjom u jaju, u kojem se razvija zametak (embrij). To je tzv. zametni (embrionalni) razvoj. Stariji zametak sazrijeva i postaje ličinka, koja je spremna za život izvan jajeta. Nakon probijanja i izlaska iz jajeta, ličinke se moraju hraniti i rasti. Zato su živahne i najčešće pokretljive, da mogu dohvatiti hranu. Prilikom rasta, moraju odbacivati dijelove tijela koji ne rastu, tj. presvlače se. Presvlačenje se događa kod ličinaka svih vrsta kukaca. Osim što rastu dok su mladi, događa im se i promjena oblika preobrazba (metamorfoza).

Ima više tipova razvoja kukaca, a najlakše je razlikovati dva osnovna tipa preobrazbe:

1. nepotpuna preobrazba

Ličinke onih vrsta kojima mladi već nakon izlaska iz jaja nalikuju odraslima (skakavci, bogomoljke, žohari, stjenice, uholaže itd.) ne moraju se potpuno promijeniti da bi izgledali kao odrasli. Nakon svakog presvlačenja ličinke postaju sve veće i sve sličnije odraslima, te u zadnjem presvlačenju zadobiju i krila i spolne organe.

2. potpuna preobrazba

Kod drugog tipa razvoja, ličinke, iako se presvlače i rastu, nisu nimalo slične odraslima, nego stalno imaju crvolik izgled. Takva je većina kukaca (ose, pčele, mravi, muhe, leptiri, kornjaši, itd.). Leptirove ličinke, iako su crvolike, imaju poseban naziv gusjenice. Da bi mladi crvoliki kukci postali odrasli komarci, kornjaši itd., moraju se potpuno i naglo promijeniti. Zadnjim presvlačenjem ličinke, umjesto još veće crvolike ličinke, ispod stare kože izviruje novi i sasvim drukčiji oblik - kukuljica. Život u obliku kukuljice prividno je miran, kukuljica se ne pomiče i ne hrani ali se u unutrašnjosti životinje događaju se velike preinake organa. Kad je kukuljica sazrela, puca njena vanjska površina, a iz unutrašnjosti izlazi odrasli kukac. Krila mu olakšavaju kretanje, radi pronalaska novih prostora i partnera za produljenje vrste. Počinje životna faza odraslog kukca.

Evolucija

[uredi | uredi kod]

Kukci su se razvili od kolutićavaca (Annelida).[13] Najstariji oblici nalaze se u slojevima srednjega devona.[14][15]

Glasanje kukaca

[uredi | uredi kod]
Zrikanje skakavca

Kukci se najčešće glasaju s pomoću organa za stridulaciju. On se sastoji od dva tvrda, nazubljena, hitinska dijela tijela (zrikala) koja se brzim pokretima međusobno taru. Zrikanje ili čegrtanje ovisi o strukturi zupčanika, brzini prevlačenja i o pridodanim rezonatorima. Položaj zrikala može biti na prednjim krilima, na nogama, prsima ili zatku. Zrikalo često imaju samo mužjaci koji se na taj način javljaju ženkama.

Sistematika

[uredi | uredi kod]
Wikivrste imaju podatke o:
Izlazak iz kukuljice cvrčka iz roda Tibicen.

Galerija

[uredi | uredi kod]

Reference

[uredi | uredi kod]
  1. Vincent Brian Wiggl da nlesworth. „Insect”. Insect. Pristupljeno 19 April 2012. 
  2. 2,0 2,1 Chapman, A. D. (2006). Numbers of living species in Australia and the World. Canberra: Australian Biological Resources Study. ISBN 978-0-642-56850-2. Arhivirano iz originala na datum 2012-11-30. Pristupljeno 2015-04-18. 
  3. Wilson, E.O.. „Threats to Global Diversity”. Arhivirano iz originala na datum 2015-02-20. Pristupljeno 17 May 2009. 
  4. Novotny, Vojtech; Basset, Yves; Miller, Scott E.; Weiblen, George D.; Bremer, Birgitta; Cizek, Lukas and Drozd, Pavel (2002). „Low host specificity of herbivorous insects in a tropical forest”. Nature 416 (6883): 841–844. Bibcode 2002Natur.416..841N. DOI:10.1038/416841a. ISSN 0028-0836. PMID 11976681. 
  5. Erwin, Terry L. (1997). Biodiversity at its utmost: Tropical Forest Beetles. str. 27–40.  In: Reaka-Kudla, M. L., Wilson, D. E. and Wilson, E. O., ur. Biodiversity II. Joseph Henry Press, Washington, D.C.. 
  6. Erwin, Terry L. (1982). „Tropical forests: their richness in Coleoptera and other arthropod species”. Coleopt. Bull. 36: 74–75. 
  7. Harper, Douglas; Dan McCormack (November 2001). „Online Etymological Dictionary”. Online Etymological Dictionary. LogoBee.com. str. 1. Pristupljeno 1 November 2011. 
  8. Gullan, P.J.; Cranston, P.S. (2005). The Insects: An Outline of Entomology (3 izd.). Oxford: Blackwell Publishing. ISBN 1-4051-1113-5. 
  9. Schneiderman, Howard A. (1960). „Discontinuous respiration in insects: role of the spiracles”. Biol. Bull. 119 (119): 494–528. DOI:10.2307/1539265. JSTOR 1539265. 
  10. Tracey, J; Wilson, RI; Laurent, G; Benzer, S (2003). „painless, a Drosophila gene essential for nociception”. Cell 113 (2): 261–273. DOI:10.1016/S0092-8674(03)00272-1. PMID 12705873. 
  11. Sømme, LS (14 January 2005). „Sentience and pain in invertebrates”. Norwegian Scientific Committee for Food Safety. Arhivirano iz originala na datum 2011-10-17. Pristupljeno 30 September 2009. 
  12. Hrvatska opća enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2004. ISBN 953-6036-36-3
  13. David Grimaldi and Michael S. Engel (2005). Evolution of the Insects. Cambridge University Press. ISBN 0-521-82149-5. 
  14. „Palaeos invertebrates:Arthropoda”. Palaeos Invertebrates. 3 May 2002. Arhivirano iz originala na datum 2009-02-15. Pristupljeno 6 May 2009. 
  15. Misof, et.al., Bernhard (7 November 2014). „Phylogenomics resolves the timing and pattern of insect evolution”. Science 346 (6210): 763. DOI:10.1126/science.1257570. Pristupljeno 4 December 2014. 
  16. Ivo Matoničkin, Ivan Habdija, Biserka Primc-Habdija, Beskralješnjaci, biologija viših avertebrata, Školska knjiga, Zagreb, 1999. ISBN 953-0-30824-8

Literatura

[uredi | uredi kod]
  • Reaka-Kudla, M. L., D. E. Wilson & E. O. Wilson (eds.). Biodiversity II. Joseph Henry Press, Washington, D.C.. 
  • Erwin, Terry L. (1997). Biodiversity at its utmost: Tropical Forest Beetles. str. 27-40.  In: Reaka-Kudla, M. L., D. E. Wilson & E. O. Wilson (eds.). Biodiversity II. Joseph Henry Press, Washington, D.C.. 
  • Chapman, A. D. (2006). Numbers of living species in Australia and the World. Canberra: Australian Biological Resources Study. str. 60pp. ISBN 978-0-642-56850-2. Arhivirano iz originala na datum 2012-11-30. Pristupljeno 2015-04-18. 
  • Michael Chinery: Field Guide to Insects of Britain and Northern Europe. 3. Auflage. Harper Collins, 1993, 448 S., ISBN 0-00-219918-1.
  • Michael Chinery: Pareys Buch der Insekten. Franckh-Kosmos, o. O. 2004, 328 S., ISBN 3-440-09969-5.
  • Bernhard Klausnitzer: Insecta (Hexapoda), Insekten, in: W. Westheide, R. Rieger (Hrsg.): „Spezielle Zoologie Teil 1: Einzeller und Wirbellose Tiere“; Gustav Fischer Verlag, Stuttgart, Jena.
  • Christopher O’Toole: Faszinierende Insekten. Bechtermünz Verlag, 223 S., ISBN 3-8289-1584-1.
  • E. Stresemann (Begr.), H.-J. Hannemann, B. Klausnitzer, K. Senglaub: Exkursionsfauna von Deutschland, Wirbellose: Insekten. 9. Aufl. Spektrum Akademischer Verlag, Heidelberg/Berlin 2000, 959 S., ISBN 3-8274-0922-5.
  • Бей-Биенко, Григорий Яковлевич (1980). Общая энтомология: учеб. для ун-тов и сельхозвузов. 3-е изд., доп. М.: Высш. шк.. str. 416. 
  • Захваткин Ю. А. (2001). Курс общей энтомологии. М.: Колос. str. 376. ISBN 5-10-003598-6. 
  • Под ред. Родендорф, Борис Борисович и Расницын, Александр Павлович, ur. (1980). Историческое развитие класса насекомых. 175. М.: Наука. str. 256. 
  • Росс Г., Росс Ч., Росс. Д. (1985). Энтомология. М.: Мир. str. 572. 
  • Тыщенко, Виктор Петрович (1986). Физиология насекомых: учеб. пособие для студ. ун-тов, обучающихся по спец. «Биология». М.: Высш. шк.. str. 303. 
  • Брайен М. В. (1986). Под ред. Длусский, Геннадий Михайлович. ur. Общественные насекомые: экология и поведение. М.: Мир. str. 400. 
  • Варли Дж. К., Градуэлл Дж. Р., Хассел М. П. (1978). Экология популяций насекомых. М.. 
  • Воронцов А. И. (1982). Лесная энтомология. 4-е изд., перераб. и доп. М.: Высш. шк.. str. 384. 
  • Тамарина Н. А. (1990). Основы технической энтомологии. М.: Изд-во МГУ. str. 202. 
  • Шванвич, Борис Николаевич (1949). Курс общей энтомологии: введение в изучение строения и функций тела насекомых. М.—Л.: Сов. наука. str. 900. 
  • Щёголев В. Н. (1980). Сельскохозяйственная энтомология. М.. str. 450. 
  • Яхонтов В. В. (1969). Экология насекомых. М.: Высш. шк.. str. 488. 
  • Акимушкин И. И. (1993). Мир животных. Мир животных: Насекомые. Пауки. Домашние животные. 3. М.: Мысль. ISBN 5-244-00444-1. 
  • Гетгелюк П., Альбуи В. (2008). Насекомые. М.: Мир книги. str. 224. ISBN 978-5-486-02567-9. 
  • Насекомые. Минск: Белфакс. 1995. str. 80. ISBN 985-407-011-5. 
  • Станек В. Я. (1977). Иллюстрированная энциклопедия насекомых. Прага: Артия. str. 560. 

Vanjske veze

[uredi | uredi kod]
U Wikimedijinoj ostavi nalazi se članak na temu: Insecta
Wikivrste imaju podatke o: Insekt
Wikizvor ima izvorni tekst na temu: no
Potražite izraz insect u W(j)ečniku, slobodnom rječniku.
Wikiknjige imaju materijala na temu: no
Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Insect