Mirovni planovi prije i tokom rata u Bosni i Hercegovini

Četiri glavna međunarodna mirovna plana su prije i tokom rata u Bosni i Hercegovini predložili diplomati Evropske zajednice (EZ) i Ujedinjenih naroda (UN), prije nego što je rat na kraju okončan Dejtonskim sporazumom 1995.

Pozadina

Rat u Bosni i Hercegovini, koji je trajao od 1992. do 1995, vodio se između tri većinske etničke grupe: Bošnjaci, Hrvati i Srbi. Dok je bošnjački pluralitet tražio nacionalnu državu po svim etničkim linijama, Hrvati su stvorili autonomnu zajednicu koja je funkcionisala nezavisno od centralne vlasti u Sarajevu, a Srbi su proglasili nezavisnost za istočne i sjeverne oblasti, sa većinskim srpskim stanovništvom. Svi mirovni planovi predloženi su s ciljem da se Bosna i Hercegovina posmatra kao suverena država u cijelosti njenog teritorijalnog integriteta (kao što je to bilo u SFR Jugoslaviji, kao SR Bosna i Hercegovina) i bez neravnoteže veće decentralizacije i autonomije dodijeljene bilo kojoj zajednici ili regiji.

Sporazum Karadžić – Filipović

Orginalni Carrington-Cutilero mirovni plan:
  Bošnjački kantoni

  Hrvatski kantoni

  Srpski kantoni

Sporazum Karadžić – Filipović bio je neuspjeli politički sporazum između predstavnika dva naroda: Muslimana (Stranka demokratske akcije - SDA) i Srba u BiH (Srpska demokratska stranka - SDS) o budućem statusu SR Bosne i Hercegovine tokom jugoslavenske krize.

U ime predsjednika SDA Alije Izetbegovića, Adil Zulfikarpašić i Muhamed Filipović sastali su se sa predsjednikom SDS-a Radovanom Karadžićem, Nikolom Koljevićem i Momčilom Krajišnikom. Dvije strane su postigle dogovor da Bosna i Hercegovina ostane suverena i nepodijeljena, ostajući u jugoslavenskoj konfederaciji sa Srbijom i Crnom Gorom. Područje Sandžaka u SR Srbiji naseljeno muslimanima trebalo je da postane autonomno, dok bi SAO Krajina i SAO Bosanska Krajina odustale od svog plana ujedinjenja. Zulfikarpašić je dobio saglasnost predsjednika Srbije Slobodana Miloševića, koji je također obećao 60% Sandžaka Bosni i Hercegovini. Alija Izetbegović, koji ga je u početku podržavao, kasnije je odustao od sporazuma. Nemogućnost da se diplomatski nađe rješenje na kraju je dovela do izbijanja rata u Bosni i Hercegovini nekih 10 mjeseci kasnije.

Carrington–Cutileiro plan

Kasniji izgled Carrington-Cutilero mirovnog plana, sa trenutnim granicama entiteta.

Originalni Carrington-Cutileiro mirovni plan, nazvan po svojim autorima Lordu Carringtonu i portugalskom ambasadoru Joséu Cutileiru, proizašao je iz Mirovne konferencije Evropske komisije održane u februaru 1992, u pokušaju da se spriječi klizanje Bosne i Hercegovine u rat. Nazivao se i Lisabonskim sporazumom. Predložio je etničku podjelu vlasti na svim administrativnim nivoima i decentralizaciju centralne vlasti na lokalne etničke zajednice. Međutim, svi bosanskohercegovački kantoni bi, prema planu, bili klasifikovani kao bošnjački, srpski ili hrvatski, čak i tamo gdje nije bilo vidljive etničke većine. U kasnijim pregovorima, bilo je kompromisa oko promjene granica kantona. Bosna i Hercegovina je 3. marta 1992. proglašena nezavisnom nakon referenduma održanog nekoliko dana ranije, 29. februara i 1. marta.

Dana 11. marta 1992. Skupština srpskog naroda Republike Srpske (samoproglašeno zakonodavno tijelo Srba u BiH) jednoglasno je odbacila prvobitni mirovni plan, izlažući vlastitu mapu koja je zauzimala gotovo dvije trećine teritorije BiH, sa nizom etnički podijeljenih gradova i izolovanih enklava i ostavljajući Hrvatima i Bošnjacima nepovezani pojas zemlje u centru države. Taj plan je Cutileiro odbacio. Međutim, iznio je revidirani nacrt originala u kojem se navodi da će tri sastavne jedinice biti "zasnovane na nacionalnim principima i uzimajući u obzir ekonomske, geografske i druge kriterije".^[1]

Sve tri strane su 18. marta 1992. potpisale sporazum; Alija Izetbegović za Bošnjake, Radovan Karadžić za Srbe i Mate Boban za Hrvate. Plan je odredio da svaka od 109 općina bude podijeljena između tri etničke strane. Raspodjela općina je uglavnom zasnovana na rezultatima popisa stanovništva iz 1991, koji je završen godinu dana prije potpisivanja sporazuma. Sporazum je predviđao da bi bošnjački i srpski kantoni pokrivali svaki po 44% teritorije države, dok bi hrvatski kantoni pokrivao preostalih 12%.^[2]

Dana 28. marta 1992, nakon sastanka sa američkim ambasadorom u Jugoslaviji Warrenom Zimmermannom u Sarajevu, Izetbegović je povukao svoj potpis i izjavio da se protivi bilo kakvoj podjeli BiH. Šta je i ko rekao, ostaje nejasno. Zimmermann je negirao da je Izetbegoviću rekao da će Sjedinjene Američke Države, ako povuče svoj potpis, priznati BiH kao nezavisnu državu. Ono što je nesporno jeste da je Izetbegović istog dana povukao svoj potpis i odrekao se sporazuma.^[3]^[4]

Vance–Owenov plan

Prva verzija Vance-Owenovog plana, koji bi uspostavio 10 kantona:
  Bošnjački kantoni

  Hrvatski kantoni

  Srpski kantoni

  Distrikt Sarajevo

  Dejtonska međuentitetska linija razgraničenja

Početkom januara 1993. specijalni izaslanik UN-a Cyrus Vance i predstavnik EK Lord Owen započeli su pregovore o mirovnom prijedlogu sa liderima zaraćenih strana u BiH. Prijedlog, koji je postao poznat kao "Vance-Owenov mirovni plan", uključivao je podjelu BiH na deset poluautonomna kantona i dobio je podršku UN-a.^[5]^[6] Predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić potpisao je plan 30. aprila. Međutim, Narodna skupština Republike Srpske ga je odbacila 6. maja,^[7]^[8] te isti uputila na referendum.^[9] Plan je odbacilo 96,79% birača, ^[10] iako su posrednici referendum nazvali "prevarom". ^[7] Lord Owen je 18. juna izjavio da je plan "mrtav".

S obzirom na tempo kojim je došlo do teritorijalne podjele, fragmentacije i etničkog čišćenja, plan je već bio zastario u vrijeme kada je objavljen. To je postao posljednji prijedlog koji je nastojao spasiti mješovitu, ujedinjenu Bosnu i Hercegovinu; kasniji prijedlozi su ili pojačavali ili sadržavali elemente podjele Bosne i Hercegovine.

Cyrus Vance je 1. aprila podnio ostavku na mjesto specijalnog izaslanika generalnog sekretara UN-a. Njega je 1. maja zamijenio norveški ministar vanjskih poslova Thorvald Stoltenberg.

Vance-Owenov plan je bio grubo skicirana mapa, nije utvrdio konačan nacrt 10 kantona i zavisio je od konačnih pregovora između tri etničke grupe koji su se odvijali.

Owen–Stoltenbergov plan

Krajem jula predstavnici tri zaraćene bosanskohercegovačke strane ušli su u novu rundu pregovora. Dana 20. augusta, posrednici UN-a Thorvald Stoltenberg i David Owen predstavili su mapu koja će podijeliti Bosnu i Hercegovinu u zajednicu triju etničkih republika,^[11] u kojoj će sprskoj strani biti dato 53% teritorije Bosne i Hercegovine, bošnjačkoj 30%, a hrvatskoj preostalih 17%. U Grudama je 28. augusta, u skladu sa mirovnim prijedlogom Owen–Stoltenberg, proglašena Hrvatska Republika Herceg-Bosna kao „republika Hrvata u Bosni i Hercegovini“.^[12]^[5] Dana 29. augusta 1993. bošnjačka strana je odbacila plan.^[3]

Plan Kontakt grupe

Između februara i oktobra 1994, Kontakt grupa (SAD, Rusija, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo i Njemačka) ostvarila je stalan napredak ka sporazumnom rješavanju rata u Bosni i Hercegovini. To je bilo poznato kao plan Kontakt grupe, a na srpsku stranu izvršen je jak pritisak da prihvate plan, kada je Savezna Republika Jugoslavija uvela embargo na rijeku Drinu. On je također odbijen na referendumu održanom 28. augusta 1994.^[13]^[14]

Plan bi dao 49% Bosne i Hercegovine Republici Srpskoj, oko trećinu manje nego što su imali pod kontrolom u to vrijeme.^[15] Odbilo ga je 96,65% birača.^[16] Nakon referenduma, tadašnji predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić rekao je "Tražit ćemo još jednu kartu... Očekujemo novu konferenciju, nove mirovne pregovore."^[15] Međutim, Kontakt grupa je referendum nazvala prevarom.^[15]

U tom periodu je okončan bošnjačko-hrvatski sukob, jer su u martu 1994. dvije strane riješile svoje nesuglasice Vašingtonskim sporazumom potpisanim u Washingtonu i Beču.^[17]

Vašingtonski sporazum

Vašingtonski sporazum jest mirovni sporazum između Hrvatske, Hrvatske Republike Herceg-Bosne i Republike Bosne i Hercegovine, potpisan u Washingtonu i Beču u martu 1994. Potpisali su ga Predsjednik Vlade Republike Bosne i Hercegovine Haris Silajdžić, ministar vanjskih poslova Hrvatske Mate Granić i predsjednik Hrvatske Republike Herceg-Bosne Krešimir Zubak. Prema dogovoru, bile bi ustanovljene teritorije koje bi bile pod zajedničkom vlašću bosanskohercegovačkih Hrvata i Bošnjaka. Ovaj dokument označio je uspostavljanje Federacije Bosne i Hercegovine, jednog od dva bosanskohercegovačka entiteta po Aneksu 4 Dejtonskog sporazuma. Naknadno potpisana Splitska deklaracija za jedan od ciljeva imala je konfederaciju između Hrvatske i Federacije Bosne i Hercegovine.

Dejtonski sporazum

Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, poznatiji kao Dejtonski mirovni sporazum a kolokvijalno kao Dejton, pravni je akt sporazumnog karaktera parafiran u vojnoj zračnoj luci Right-Paterson kod Daytona, u američkoj državi Ohio, da bi se zvanično prekinuo Rat u Bosni i Hercegovini, koji je trajao od 1992. do 1995. Sporazum se naročito bavio budućim upravnim i ustavnim uređenjem Bosne i Hercegovine.

Konferencija je trajala od 1. do 21. novembra 1995. Glavni učesnici su bili predsjednik Predsjedništva Republike BiH Alija Izetbegović, predsjednik Srbije Slobodan Milošević, predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, te glavni američki posrednik Richard Holbrooke i general Wesley Clark. Sporazum je zvanično potpisan u Parizu 14. decembra. Sadašnja administrativna podjela Bosne i Hercegovine i sastav vlade bili su neki od rezultata dogovora.

Ostali planovi

Bilo je i ostalih prijedloga od za reorganizaciju Bosne i Hercegovine:

Kako su etničke tenzije rasle, jedan od prvih muslimanskih prijedloga objavljen je 25. juna 1991. Pozivao je na uspostavu tri entiteta (muslimanski, srpski i hrvatski), svaki sastavljen od dvije ili tri nesusjedne teritorije.
Još jedan zajednički prijedlog političkih stranaka je prijedlog Stranke demokratske akcije (SDA) i Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (HDZ BiH) objavljen je u augustu 1992. Pozvao je na uspostavljanje 12 kantona Bosne i Hercegovine, sa određenom autonomijom.

Mapa prvog muslimanskog prijedloga o federalizaciji, 25. juni 1991.
Mapa prijedloga SDA i HDZ BiH o uspostavi 12 kantona, august 1992.

Također pogledajte

Reference

^ Glaurdić, Josip (2011). The Hour of Europe: Western Powers and the Breakup of Yugoslavia. London: Yale University Press. str. 294. ISBN 978-0300166293.
^ "News Article". ETH Zurich. 2016-10-25. Pristupljeno 2024-09-09.^{[mrtav link]}
^ ^a ^b "The vain attempts of the European Community to mediate in Yugoslavia" (PDF). cvce.eu. 8 July 2016. str. 3.
^ "Territorial Proposals for the Settlement of the War in Bosnia-Hercegovina" (PDF). Pristupljeno 2024-09-09.
^ ^a ^b Tanner 2001.
^ CIA 2002.
^ ^a ^b "Minorities at Risk Project, Chronology for Serbs in Bosnia, 2004". Refworld (jezik: engleski). Minorities at Risk Project. Pristupljeno 20 February 2017.
^ Myers i 06 May 1993.
^ Bosnian Serbs Spurn Un Pact, Set Referendum Chicago Trubune, 6 May 1993
^ Republika Srpska (Bosnien-Herzegowina), 16. Mai 1993 : Vance-Owen-Friedensplan Direct Democracy
^ Marijan 2004.
^ Klemenčić, Pratt i Schofield 1994.
^ Republika Srpska (Bosnien-Herzegowina), 28. August 1994 : Teilungsplan der internationalen Kontaktgruppe Direct Democracy
^ Klemencic, Matjaz. "The International Community and the FRY/Belligerents III". The Slovenian.
^ ^a ^b ^c Bosnian Serbs, in Referendum, Reject Peace Plan New York Times, 30 August 1994
^ ch, Beat Müller, beat (at-sign) sudd (dot). "Republika Srpska (Bosnien-Herzegowina), 28. August 1994 : Teilungsplan der internationalen Kontaktgruppe -- [in German]". www.sudd.ch (jezik: engleski). Pristupljeno 2. 11. 2022.
^ Bethlehem, Daniel L.; Weller, Marc (1997). The 'Yugoslav' Crisis in International Law. Cambridge International Documents Series. 5. Cambridge University Press. str. liiv. ISBN 978-0-521-46304-1.

Izvori

Atiyas, N.B., 1995. Mediating regional conflicts and negotiating flexibility: Peace efforts in Bosnia-Herzegovina. The Annals of the American Academy of Political and Social Science, 542(1), pp. 185–201.
Central Intelligence Agency, Office of Russian and European Analysis (2002). Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990–1995, Volume 1. Washington, D.C.: Central Intelligence Agency. ISBN 978-0-16-066472-4.
Goodby, J.E., 1996. When war won out: Bosnian peace plans before Dayton. International Negotiation, 1(3), pp. 501–523.
Klemenčić, Mladen; Pratt, Martin; Schofield, Clive H. (1994). Territorial Proposals for the Settlement of the War in Bosnia-Hercegovina. IBRU. ISBN 9781897643150. Arhivirano s originala, 2020-03-17. Pristupljeno 2016-09-27.
Leigh-Phippard, H., 1998. The Contact Group on (and in) Bosnia: an exercise in conflict mediation?. International Journal, 53(2), pp. 306–324.
Marijan, Davor (2004). "Expert Opinion: On the War Connections of Croatia and Bosnia and Herzegovina (1991 – 1995)". Journal of Contemporary History. Zagreb, Croatia: Croatian Institute of History. 36: 249–289. Arhivirano s originala, 2020-01-02. Pristupljeno 2016-03-09.
Myers, Linnet (6 May 1993). "Bosnian Serbs Spurn Un Pact, Set Referendum". Chicago Tribune. Arhivirano s originala, 30 June 2015. Pristupljeno 28 February 2016.
Tanner, Marcus (2001). Croatia: A Nation Forged in War. New Haven: Yale University Press. ISBN 978-0-300-09125-0.

Vanjski linkovi

Commons logo

Commons ima datoteke na temu: Mirovni planovi prije i tokom rata u Bosni i Hercegovini

[1] Glaurdić, Josip (2011). The Hour of Europe: Western Powers and the Breakup of Yugoslavia. London: Yale University Press. str. 294. ISBN 978-0300166293.

[z785-2] "News Article". ETH Zurich. 2016-10-25. Pristupljeno 2024-09-09.^{[mrtav link]}

[:0-3] "The vain attempts of the European Community to mediate in Yugoslavia" (PDF). cvce.eu. 8 July 2016. str. 3.

[m917-4] "Territorial Proposals for the Settlement of the War in Bosnia-Hercegovina" (PDF). Pristupljeno 2024-09-09.

[FOOTNOTETanner2001-5] Tanner 2001.

[FOOTNOTECIA2002-6] CIA 2002.

[UNHCR-7] "Minorities at Risk Project, Chronology for Serbs in Bosnia, 2004". Refworld (jezik: engleski). Minorities at Risk Project. Pristupljeno 20 February 2017.

[FOOTNOTEMyers06_May_1993-8] Myers i 06 May 1993.

[9] Bosnian Serbs Spurn Un Pact, Set Referendum Chicago Trubune, 6 May 1993

[DD-10] Republika Srpska (Bosnien-Herzegowina), 16. Mai 1993 : Vance-Owen-Friedensplan Direct Democracy

[FOOTNOTEMarijan2004-11] Marijan 2004.

[FOOTNOTEKlemenčićPrattSchofield1994-12] Klemenčić, Pratt i Schofield 1994.

[13] Republika Srpska (Bosnien-Herzegowina), 28. August 1994 : Teilungsplan der internationalen Kontaktgruppe Direct Democracy

[14] Klemencic, Matjaz. "The International Community and the FRY/Belligerents III". The Slovenian.

[NYT2-15] Bosnian Serbs, in Referendum, Reject Peace Plan New York Times, 30 August 1994

[:02-16] , Beat Müller, beat (at-sign) sudd (dot). "Republika Srpska (Bosnien-Herzegowina), 28. August 1994 : Teilungsplan der internationalen Kontaktgruppe -- [in German]". www.sudd.ch (jezik: engleski). Pristupljeno 2. 11. 2022.

[Bethlehem1997pliii-17] Bethlehem, Daniel L.; Weller, Marc (1997). The 'Yugoslav' Crisis in International Law. Cambridge International Documents Series. 5. Cambridge University Press. str. liiv. ISBN 978-0-521-46304-1.

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

[6]

[7]

[8]

[9]

[10]

[11]

[12]

[13]

[14]

[15]

[16]

[17]