Zbornik CFD (Final)
Zbornik CFD (Final)
Zbornik CFD (Final)
Urednik
mr Novica VUJOVIĆ
Uređivački odbor:
prof. dr Adnan ČIRGIĆ, Fakultet za crnogorski jezik i književnost – Cetinje
prof. dr Josip SILIĆ, Filozofski fakultet – Zagreb
prof. dr Milenko A. PEROVIĆ, Filozofski fakultet – Novi Sad
prof. dr Mark L. GRINBERG, Univerzitet u Kanzasu
prof. dr Milica LUKIĆ, Filozofski fakultet u Osijeku
prof. dr Hasnija MURATAGIĆ-TUNA, Filozofski fakultet – Sarajevo
prof. dr Sofija KALEZIĆ, Fakultet za crnogorski jezik i književnost – Cetinje
mr Aleksandar ČOGURIĆ, Fakultet za crnogorski jezik i književnost – Cetinje
prof. dr Jakov SABLJIĆ, Filozofski fakultet – Osijek
prof. dr Katarina LOZIĆ-KNEZOVIĆ, Filozofski fakultet – Split
prof. dr Simon SAZDOV, Filološki fakultet – Skoplje
prof. dr Aleksandar ČILIKOV, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti – Podgorica
mr Sanja ORLANDIĆ, Fakultet za crnogorski jezik i književnost – Cetinje
mr Ethem MANDIĆ, Fakultet za crnogorski jezik i književnost – Cetinje
Aleksandar RADOMAN, Fakultet za crnogorski jezik i književnost – Cetinje
Recenzenti:
prof. dr Ranko MATASOVIĆ, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Zagreb
prof. dr Endru BARUH VAHTEL, Američki univerzitet u Centralnoj Aziji
prof. dr Ljiljana PAJOVIĆ-DUJOVIĆ, Filološki fakultet – Nikšić
doc. dr Miomir ABOVIĆ, Fakultet za crnogorski jezik i književnost – Cetinje
prof. dr Robert BONJKOVSKI, Šljeski univerzitet u Katovicama, Odsjek za slovensku filologiju
doc. dr Tina VARGA-OSWALD, Filozofski fakultet u Osijeku
I sesija:
Život i djelo Vojislava P. Nikčevića
II sesija:
Crnogorski jezik
u južnoslovenskome kontekstu
III sesija:
Crnogorska književnost i kultura
u južnoslovenskome kontekstu
Cetinje, 2018.
OTVARANJE SIMPOZIJUMA
UVODNA RIJEČ
jezika – jedan jezik. Isto tako, nije istinit stav da ova četiri jezika – nije-
su u jedinstvu. Istinit je stav da su ova četiri jezika u uzajamnom jedin-
stvu i razlici! Čak i kad se razlika među njima shvati samo kao razlika
varijanti, standarda ili dijalekata, u njoj je održana razlika onoga što je
Humbolt nazvao „jezičkim viđenjem svijeta“ (sprachlische Weltansicht,
stanovište jezičkog ili lingvističkog idealizma).
SAVREMENA MONTENEGRISTIKA
DESET GODINA NAKON SMRTI UTEMELJIVAČA
smrti nijesu bile povod za izradu sabranih ili barem izabranih djela nje-
govih, za izradu monografije o njemu koja bi sadržala sve zamislive i
nezamislive bizarne detalje iz života jednoga čovjeka, kakav je običaj
u našoj filologiji. Umjesto toga formiran je akademski bataljon koji za
cilj ima ne afirmaciju njegova života i djela, kako to rade deklarativni
„vukovci“, „ivićevci“ i drugi -ovci, već afirmaciju nauke kojoj je on po-
stavio moderne temelje. Stoga je on jedini naš filolog koji je utemeljio
ne školu no cijelu jednu granu nauke kojom se jednakim žarom bave i
oni koji ga nikad lično nijesu upoznali.
A od organizovanja pomenutoga skupa u CANU koji je za cilj
imao faktičko negiranje crnogorskoga jezika do danas montenegristika
je napredovala astronomskim koracima. Ako se uzme u obzir višedece-
nijsko negiranje suštinskih crnogorskih kulturnih vrijednosti te činjeni-
ca da je tek stasao mladi kadar koji je oslobođen stega tradicionalizma,
onda izrečena ocjena nije ni najmanje neskromna.
Ustavom obnovljene Crne Gore prvi put je u milenijumskoj isto-
riji crnogorski jezik definisan kao službeni jezik u Crnoj Gori. Nedugo
zatim osnovan je Savjet za standardizaciju crnogorskoga jezika, sastav-
ljen od domaćih stručnjaka raznih profila, radi izrade prvih oficijelnih
normativno-kodifikatorskih priručnika za crnogorski jezik. Međutim, u
tome Savjetu bilo je članova koji su isuviše robovali filološkome tra-
dicionalizmu da bi suštinski mogli prihvatiti standardizaciju crnogor-
skoga jezika sa svim njegovim do danas preživjelim prepoznatljivim
obilježjima.4 Stoga je formirana Ekspertska komisija za standardizaciju
crnogorskoga jezika, koju su činila dva člana – renomirani slavisti Josip
Silić iz Hrvatske i Ljudmila Vasiljeva iz Ukrajine, oboje kroz saradnju
s Vojislavom P. Nikčevićem upoznati s tekovinama savremene mon-
tenegristike, i predśednik Milenko A. Perović, univerzitetski profesor
filozofije regionalno poznat po afirmaciji crnogorskih nacionalnih vri-
jednosti.5 Ekspertska je komisija, uz pomoć angažovanoga domaćeg
kadra, uspješno finalizovala dva osnovna standardnojezička priručnika
4
Viđeti: Adnan Čirgić, „Jezička politika u Crnoj Gori od Njegoša do naših dana“,
u knjizi Crnogorski jezik u prošlosti i sadašnjosti, Matica crnogorska, Podgorica,
2010, str. 196–200.
5
Isto.
6
Pravopis crnogorskoga jezika, Ministarstvo prosvjete i nauke, Podgorica, 2010.
7
Adnan Čirgić & Josip Silić & Ivo Pranjković, Gramatika crnogorskoga jezika,
Ministarstvo prosvjete i nauke, Podgorica, 2010.
8
Josip Silić, Crnogorski jezik – naučno-metodološke osnove standardizacije, Mini-
starstvo prosvjete i nauke, Podgorica, 2010.
9
Novak Kilibarda, Istorija crnogorske književnosti. Usmena književnost, Tom I,
Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2012.
Radoslav Rotković, Istorija crnogorske književnosti. Od početaka pismenosti do
1852, Tom II, Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2012.
Milorad Nikčević, Istorija crnogorske književnosti. Od 1852. do 1918, Tom I,
Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2012.
Literatura
Sociolingvističku analizu jezične situacije koja se formirala na
južnoslavenskim prostorima krajem XX – početkom XXI st. nije mo-
guće ostvariti bez pojašnjenja uvjeta i okolnosti povijesnog razvoja
tog područja. Posljednjih se godina ondje provode nacionalna socio-
lingvistička istraživanja, a s njima se formiraju nove sociolingvističke
tradicije koje prikazuju iskustvo otkrivanja različitih aspekata uzaja-
mnog djelovanja jezika i društva zasebno u svakoj od država i u svim
zemljama općenito. Cilj ovog izlaganja je ukratko predstaviti suvreme-
nu sociolingvalnu situaciju u južnoslavenskim zemljama i konstatirati
određene pojave koje na početku drugog milenija predstavljaju važ-
nu činjenicu u formiranju tamošnje jezične politike, otkriti osobitosti
funkcioniranja službenih jezika u državama tog područja (uključujući
one koje su se nedavno osamostalile ili obnovile), uzevši u obzir eu-
ropski smjer politike tih država, razjasniti neka pitanja koja su u vezi
s jezičnim preobražajima postala predmet analize sociolingvističkih
istraživanja. Analizirat ćemo probleme koji su uglavnom uvjetovani
društveno-političkim promjenama na južnoslavenskom području te
su aktualni za većinu južnoslavenskih sociolingvističkih istraživanja.
Između ostalog objašnjavamo specifičnosti svake sociolingvističke
tradicije u vezi s konkretnom jezičnom stvarnošću s gledišta speci-
jalizacije sociolingvističkog znanja u pojedinačnim južnoslavenskim
sociolingvističkim radovima.1
U kontekstu navedenog problema postavlja se pitanje ovisi li
značaj jezika o veličini teritorija njegove rasprostranjenosti ili o broju
govornika? To pitanje je aktualno u nekim suvremenim južnoslaven-
skim jezicima: crnogorskom koji ima više od 229 tisuća govornika2,
bosanskom – više od milijun 800 tisuća3, slovenskom – više od milijun
727 tisuća4, makedonskom – više od milijun 390 tisuća5, hrvatskom
– više od 3 milijuna 980 tisuća6 (podaci se odnose na govornike nave-
denih jezika koji žive baš na području svojih nacionalnih država, broj
govornika koji žive u iseljeništvu ne uzimamo u obzir). Sociolingvalni
problemi navedenih naroda imaju svoje posebnosti u usporedbi s je-
zičnim situacijama u onim južnoslavenskim zemljama koje imaju veći
broj govornika: bugarski – više od 9 milijuna, srpski – više od 8 mili-
juna 500 tisuća7 (smatranje tih jezika kao velikih je relativan pojam).
1
V. o specijalizaciji sociolingvističkog znanja u nacionalnim jezikoslovnim tradi-
cijama u G. P. Macjuk: Мацюк, Галина, Сучасна соціолінгвістика: тенденції в
розвитку теорії і завдання, u Мова і суспільство, вип. 1, str. 5–20.
2
https://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%A6%D1%80%D0%BD%D0%BE%D0%B3
%D0%BE%D1%80%D1%81%D0%BA%D0%B8_%D1%98%D0%B5%D0%B
7%D0%B8%D0%BA (16. siječnja 2017);
https://ru.wikipedia.org/wiki/%D0%A7%D0%B5%D1%80%D0%BD%D0%BE
%D0%B3%D0%BE%D1%80%D1%81%D0%BA%D0%B8%D0%B9_%D1%8
F%D0%B7%D1%8B%D0%BA (16. siječnja 2017).
3
Prema popisu iz 2013, 1.866.585 stanovnika u Bosni i Hercegovini govori
bosanskim jezikom, što predstavlja 52,86% ukupnog stanovništva BiH http://
www.popis2013.ba/popis2013/doc/Popis2013prvoIzdanje.pdf (18. rujna 2017).
4
https://hr.wikipedia.org/wiki/Slovenski_jezik (16. siječnja 2017).
5
https://hr.wikipedia.org/wiki/Makedonski_jezik (16. siječnja 2017).
6
https://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatski_jezik (16. siječnja 2017).
7
https://ru.wikipedia.org/wiki/%D0%A1%D0%B5%D1%80%D0%B1%D1%81%D0%
BA%D0%B8%D0%B9_%D1%8F%D0%B7%D1%8B%D0%BA (16. siječnja 2017);
https://ru.wikibooks.org/wiki/%D0%91%D0%BE%D0%BB%D0%B3%D0%B0
%D1%80%D1%81%D0%BA%D0%B8%D0%B9_%D1%8F%D0%B7%D1%8
B%D0%BA (16. siječnja 2017). Podaci se odnose na govornike navedenih jezika
koji žive samo na području vlastitih država.
8
Стоянова, Ельза П., Деякі аспекти мовної ситуації в Болгарії у зв’язку з її
вступом до Європейського Cоюзу u: Мовознавство, № 6, 2010, str. 11–22.
15
U vezi s takvim razumijevanjem jezika nacionalnih manjina treba obratiti pozor-
nost na sociolingvističke radove, posvećene prethodnom stanju slovenskog jezika
u SFRJ, pravima nacionalnog jezika u višenacionalnoj državi, jezičnoj politici i je-
zičnom planiranju koji su predstavljeni u zborniku Družbenost slovenskega jezika
(1991), iz kojeg smo dobili dovoljno informacija o tom pitanju. Tada su slovenski
lingvisti ulagali mnogo truda radi postizanja realne, a ne deklarativne ravnoprav-
nosti da sačuvaju pravo svoje nevelike nacije na neometan razvoj vlastitog jezika
u svim područjima života. Tom razdoblju borbe za slovenski jezik i njegovu čisto-
tu posvećen je rad Jezikovni pogovori v Sedem dni (2007). V.: Катунин, Дмитрий
А. Статус языков в современном законодательстве Словении и словенский
язык в законодательных актах сопредельных стран. Статья первак, u: Язык
и культура, № 3, Москва, 2008, str. 28; Гак, Владимир Г., К типологии форм
языковой политики, u: Вопросы языкознания, № 5, str. 104–133; Stabej, Mar-
ko, Slovenščina v evropski jezikovni mavrici, u: Družboslovne razprave, 18/40,
avg. 2002, str. 157–168; Ажнюк, Богдан М. Сучасні тенденції розвитку су-
часної соціолінгвістичної термінології, u: Мовознавство, № 2–3, 2013, str.
169–170.
16
Stabej, Marko, Bo en jezik dovolj? Večjezičnost v еnojezičnosti, u: Obdobja 20.
Slovenski knjižni jezik – aktualna vprašanja in zgodovinske izkušnje, Filozofska
fakulteta, Ljubljana, 2001, str. 68; Statistične informacije (statistični urad Repub-
like Slovenije). Ljubljana, st. 93/2003, pristupljeno s: www.sov.si/popis). (12.
prosinca 2016).
17
Vidovič Muha, Аda, Sodobni položaj nacionalnih jezikov v luči jezikovne politike,
u: Obdobja 20. Slovenski knjižni jezik – aktualna vprašanja in zgodovinske
izkušnje, Filozofska fakulteta, Ljubljana, 2001, str. 5–27. Vidovič Muha, Аda,
Vprasanje globalizmov ali meje naših svetov, u: Obdobja 22. Metode in zvrsti.
Aktualizacija jezikovnozvrstne teorije na Slovenskem: členitev jezikovne
resničnosti. Mednarodni simpozij, Filozofska fakulteta, Ljubljana, 2003, str. 73–81.
Stabej, Marko, Slovenščina v evropski jezikovni mavrici, u: Družboslovne
razprave, 18/40, avg. 2002, str. 157–168.
24
Андрусів, Стефанія, Модус національної ідентичності: Львівський текст 30-х
рр. ХХ ст., ЛНУ ім. Ів. Франка, Джура, Львів, Тернопіль, str. 16–19. – 340 c.
25
Гак, Владимир Г., К типологии форм языковой политики, u: Вопросы
языкознания, № 5, str. 104–133; Мечковская, Нина Б., Социальная лингвисти-
ка, Аспект-пресс, Москва, 1996, str. 99.
26
V. isto mišljenje o tome da ako brojno malen narod koristi književni jezik, to ne
ograničava njegove duhovne mogućnosti i ne znači siromaštvo ili nerazvijenost
jezika. Васильєва, Людмила, Специфіка функціонування серболужицьких
мов та сучасна ситуація в слов’янському мовному світі, u: Питання сорабіс-
тики, вип. 8, Львів, 2000, str. 68.
27
Već od 60-ih godina XX st. neki jugoslavenski jezikoslovci obraćali su pozornost
42,88 odsto govori sprski jezik, 36,97 odsto crnogorski, bosanski 5,33, albanski
5,27, a hrvatski 0,5 odsto“, pristupljeno s: file://Srpski%20jezik%20u%20
Crnoj%20gori%20je%20jezik%20većine,%20dokaz%20za%20to%20je%20
i%20popis%20stanovništva%20_%20INTERMA
koji je početkom XX st. bio materinski samo za 2 mil. stanovnika istočne obale
Centralne Afrike, a danas je broj govornika ovog jezika 35–50 mil. Slične procese
možemo pratiti u Indoneziji i na Filipinskim otocima gdje su jezicima za opću
uporabu (i državnu/službenu) postali jezici etnosa koji nisu imali najveći broj go-
vornika – indonezijski i tagaloški. Мечковская Н. Б., Социальная лингвистика /
Н. Б. Мечковская – Москва: Аспект-пресс, 1996, 207 c.
59
Ѓуркова, Александра, Социолингвистички аспекти на македонскиот ја-
зик: од стандардизација до актуелните тенденции, pristupljeno s: http://
philologicalstudies.org/dokumenti/2008/vol2/2/4.pdf (16. siječnja 2017); Lice i
naličje jezične globalizacije. Ured. B. Kryżan-Stanojević, Srednja Europa, Za-
greb, 2009, 160 str.
60
http://www.concourt.am/armenian/legal_resources/world_constitutions/constit/
macedon/macedon-r.htm
61
Inovacije u slavenskim jezicima. Ured. B. Kryżan-Stanojević, Srednja Europa,
Zagreb, 2011, 154 str.
62
Jezik i mediji: jedan jezik – više svjetova. Ured. J. Granić, Hrvatsko druš-
tvo za primijenjenu lingvistiku, Zagreb – Split, 2006, 808 str.; Ljevo-Ovčina,
Amela, Utjecaj sociopolitičkih prilika na jezik bosanske i ruske štampe. Izabrani
gramatički, leksički i semantički aspekti dnevnika i sedmičnika, pristupljeno s:
https://sbc.org.pl/Content/225654/doktorat3703.pdf
63
Hrnjak, Anita, Kogda pervaja dama stanovitsja zheleznoj?, u: Jazyk i kul’tura,
Izdatel’stvo BelGU, Belgorod, 2010, str.176–180; Hrnjak, Anita, Не хватает ли нам
мужской или женской руки? (о влиянии изменчивых гендерных стереотипов
на хорватскую и русскую фразеологию, u: Категоризация действительности
в языке и культуре, Самарская гуманитарная академия, Самара, 2012, str.116–
122; Hrnjak, Anita, Gendernye stereotipy v russkih i horvatskih frazeologizmah
s komponentom 'baba', u: Jevropejskaja mental’nost’ skvoz’ prizmu jazyka:
mezhdunarodnyj sbornik nauchnyh trudov po lingvokulturologii, Samarskaja
gumanitarnaja akademija, Samara, 2010, str. 101–106; Поповић, Људмила,
Гендерни аспект језичке слике стварности Украјинаца и Срба, pristupljeno
s: http://www.slavistickodrustvo.org.rs/pdf_dokumenti/Slavistika_X_2006.pdf.
(8 prosinca 2016); Hadžialagić, Merima: Rodna diskriminacija u nomenklaturi
zanimanja sociolingvistička analiza na primjeru bosanskih novina (Zbornik
radova s međunarodnog znanstvenog lingvističkog skupa održanog u Tuzli od 14.
do 16. septembra 2007), Bosansko lingvističko društvo, Tuzla, 2013, str. 115–121;
Begović, B. Upotreba rodno osetljivog jezika i prikaz žena u štampanim medijima
u Srbiji, pristupljeno s: https://www.google.com.ua/?gfe_rd=cr&ei=n6DIVZ_1Aa
Le8gelrKmICQ&gws_rd=cr,ssl#q=Upotreba+rodno+osetljivog+jezika+i+prikaz
+%C5%BEena+u+%C5%A1tampanim+medijima+u+Srbiji. (12. prosinca 2016).
64
Halilović, Senahid, Tanović, Ilijas, Šehović, Amela, Govor grada Sarajeva, Sla-
vistički komitet, Sarajevo, 2009, 330 str.; Bešić, Azra, Tokić, Ivica, Urbani
idiom sa osvrtom na ruralni, pristupljeno s: www.hrvatski-dom.com/images/
casopisgradovrh/gradovrh%2008.pdf
menuti rad.
Literatura
=Upotreba+rodno+osetljivog+jezika+i+prikaz+%C5%BEena+u+%
C5%A1tampanim+medijima+u+Srbiji. (12. prosinca 2016).
–– Bešić, Azra, Tokić, Ivica, Urbani idiom sa osvrtom na ruralni, pristu-
pljeno s: www.hrvatski-dom.com/images/casopisgradovrh/gradovrh
%2008.pdf
–– Bourdieu Pierre, Language & Symbolic Power, in: First edition.
Translated by Gino Raymond & Matthew Adamson. Edited by John B.
Thompson, MA: Harvard University Press, Cambridge, 1991, 291 p.
–– Botica, Stipe, Lijepa naša baština, Hrvatska sveučilišna naklada,
Zagreb, 1998, 172 str.
–– Brodnjak, Vladimir, Razlikovni rječnik srpskoga i hrvatskoga jezika,
Školske novine, Zagreb, 1991, 632 str.
–– Brozović, Dalibor, Gramatičke značajke hrvatskoga jezika, u: Jezik,
br. 4, 1997, str.127–135.
–– Brozović, Dalibor, Aktuelna kolebanja hrvatske jezične norme, u:
Jezik, br. 5, 1998, str. 161–176.
–– Brozović, Dalibor, Deset teza o hrvatskome jeziku, u: Hrvatski jezik
u političkom vrtlogu, Mladost, Zagreb, 1990, str. 271–283.
–– Bugarski, Ranko, Raslojavanje jezika, u: Uvod u opštu lingvistiku,
Beograd – Novi Sad, 1989, 174 str.
–– Cooper, Robert L., Language Planning and Social Change, Cam-
bridger Unversity Press, Cambridg, 1996, 187 p.
–– Damjanović, Stjepan, Jazik otačaski, Matica hrvatska, Zagreb, 1995,
172 str.
–– Glušica, Rajka, Jezička politika u Crnoj Gori, u: Riječ, nova serija,
br. 1, Nikšić, 2009, str. 15–30.
–– Glušica R., Jezičke prilike u Crnoj Gori u: Jezični varijeteti i nacio-
nalni identiteti: prilozi proučavanju standardnih jezika utemeljenih
na štokavštini, Disput, Zagreb, 2009, str. 137–146.
–– Hadžialagić Merima, Rodna diskriminacija u nomenklaturi zanima-
nja, sociolingvistička analiza na primjeru bosanskih novina, Zbornik
radova s međunarodnog znanstvenog lingvističkog skupa održanog
u Tuzli od 14. do 16. septembra 2007, Bosansko lingvističko druš-
tvo, Tuzla, 2013, str. 115–121.
–– Halilović, Senahid, Tanović, Ilijas, Šehović, Amela, Govor grada
Sarajeva, Slavistički komitet, Sarajevo, 2009, 330 str.
U svijesti današnjih Poljaka Crna Gora predstavlja – u politič-
kome smislu – kulturno i jezično samostalnu jadransku državu, služ-
benoga naziva Republika Crna Gora, koja, situirana na Balkanskome
poluotoku, graniči s Bosnom i Hercegovinom, Hrvatskom, Kosovom,
BOSANSKOHERCEGOVAČKI LINGVISTI O
CRNOGORSKOM JEZIKU I CRNOGORSKIM GOVORIMA
lekt, dijasistem koji genetski predstavlja jedan jezik) jeste jedna, ali ne
i jedinstvena. Tvrdnja da su se srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski
izdvojili iz srpskohrvatskog jezika potpuno je netačna. Zaboravlja se da
se na ovim prostorima vijekovima komuniciralo na nekim jezicima te
da su se kao i ostali ljudski jezici okupili oko moćnih centara i stvorili
„veliki“ srpskohrvatski jezik, u namjeri da se zbliži veći broj štokavaca,
na ovim prostorima, a ne Srba, jer svi štokavci nisu Srbi. To znači da
razlike koje postoje u današnjim standardnim jezicima nisu posljedica
nečijeg hira, i nisu slučajne. Da li će se razlike više unositi u standard,
to je posebno pitanje, a mislimo da hoće, jer je prema našem dubokom
uvjerenju standardizacija bilo kojeg jezika sputavanje njegovog prirod-
nog razvoja. Na lingvistima je da taj razvoj samo prate, odnosno opi-
suju. Jezik sam nađe puta da razriješi problem, a oni kojima je stalo do
komuniciranja lahko nađu puta i načina da komuniciraju i da se lijepo
razumiju.
Smatramo da su brojni lingvisti i nelingvisti veoma zaslužni za
afirmaciju jezika koji se danas njeguju na prostorima srednjojužnosla-
venskog jezičkog prostora. Zahvaljujući njima danas se svi zalažu za
afirmaciju svojih jezičkih svojstava, jer se jezik smatra sastavnim dije-
lom nacionalne posebnosti.
Mnogima je poznato kakav je otpor pružan standardizaciji crno-
gorskog jezika, čak i u samoj Crnoj Gori. Oni koji su pratili sve što se
događalo u vezi sa crnogorskim jezikom, pa i navijali za njega, nekako
su bili zatečeni činjenicom da je novim Ustavom (2007) Crna Gora
riješila sopstvenu jezičku standardizaciju proglasivši crnogorski jezik
kao službeni, u trenutku kada se i nije očekivalo, u trenutku kada je
Crnogorska akademija (CANU) „radila na pobijanju montenegristike,
a jezik u Crnoj Gori i na sinhronoj i dijahronoj ravni prikazivala kao
srpski“. (Čirgić 2011: 188) Dovoljno je spomenuti međunarodni naučni
skup Jezička situacija u Crnoj Gori – norma i standardizacija, održan
24. i 25. maja 2007. godine, na kojem su bili okupljeni oni za koje je
bilo sporno pitanje „i postojanje crnogorskog jezika i crnogorskog na-
roda i nacije i Crne Gore kao države“. (Čirgić 2011: 188) Vrlo je čudno
da je otpor crnogorskom jeziku pružan i od kadra koji je radio na Studij-
skom programu za crnogorski jezik i književnost na Filozofskom fakul-
tetu u Nikšiću, osnovanog prije Savjeta za standardizaciju crnogorskog
jezika. Bio je „dočekan kao ostvarivanje nade cijele jedne generacije
bez obzira na to gdje su živjeli i radili, odnosno gdje žive i rade. Krenut
ćemo od Alije Isakovića.
Mnogi su smatrali da je u SFRJ, odnosno u okvirima srpskohrvat-
skog jezika na djelu unitarizacija. Tome se jedno vrijeme gotovo niko
nije smio oduprijeti. Jedan od rijetkih bio je Alija Isaković, koji je isticao
da je srpskohrvatski jezik umjetna tvorevina te da postoje samo srpski,
hrvatski, bosanski i crnogorski, (ali i Radoje Radojević, koji je nastavio
ideju Bogića Noveljića da se crnogorski prihvati kao zaseban jezik ili
kao zasebna varijanta srpskohrvatskog jezika). Isaković je na naučnim
skupovima javno govorio da je naš pravopis (1960) manjkav i da ga
valja dorađivati, kao i to da je „bilo neprikladno da dvije Matice nor-
miraju jezik u ime četiriju naroda“. (Isaković 1987: 226) Zalagao se za
bosanski, i uzgredno za crnogorski, što je utjecalo da se oni jedno vrije-
me smatraju standardnojezičkim izrazima u okvirima srpsko-hrvatskog-
hrvatsko-srpskoga ili srpskoga jezika. Isaković je prvi upotrijebio naziv
crnogorski jezik, mada neslužbeno, u svom Rječniku karakteristične
leksike (Bambi, Sarajevo, 1992, str. 8) Službeno je nazvan crnogorskim
jezikom na Prvom hrvatskom slavističkom kongresu održanom u Puli
1995. godine. (Vasiljeva 2010: 96) Na samom početku svog rječnika
Isaković je napisao da „bosanski jezik nije nastao ni u okrilju srpsko-
ga ni u okrilju hrvatskoga jezika, nije njihova izvedenica, već jedna od
objektivnih naporednosti“. To bi se isto moglo reći i za crnogorski.
Isaković je pisao i o tome da su neki turcizmi postali sastavni dio
i crnogorskoga jezika (pored srpskog, hrvatskog i bosanskog).
Više je nego jasno da je Isaković pobornik četiriju ravnopravnih
jezika, što se vidi iz njegovog pisanja o Vuku Karadžiću u knjizi Nemi-
novnosti, gdje lijepo kaže: „Kad želim u tišini potegnuti odvažnu riječ
o Vuku Karadžiću, zemljaku svome, o njegovim mnogostrukostima, na
moj tihi hvalospjev saspe se svih 47.500 riječi njegovog Srpskog rječni-
ka, zapravo njegovog srpsko-hrvatsko-bosansko-crnogorskog rječnika
iz 1852.“ (1987: 174)
Asim Peco, vjerujući da samo sjedinjeni možemo istrajati na
ovom burnom prostoru i vremenu, te slijedeći narodnu mudrost da usa-
mljeni hrastovi padaju pod naletom bure, a da se svim naletima odupire
šuma, makar i ne bila hrastova, uvijek je isticao da u vrijeme prelaska
naših predaka preko Karpata i Dunava „nije bilo razlika ni u vjeri ni u
nacionalnim pripadnostima kakve nalazimo danas“. Svi smo bili pa-
jeziku, mada tako ranije nije govorio, kao i Dževada Jahića. Tošović
smatra da nije dobro, da ne može biti naučno, prenaglašavanje razlika
ili minimiziranje, niti prenaglašavanje sličnosti ili identičnosti. Ilustrira
to na primjeru jezika u Crnoj Gori. Kaže da se u pravopisnu normu cr-
nogorskog jezika uvode tri nova slova (ś, ź, i з) za oznaku „specifičnih“,
pod navodnicima, crnogorskih glasova „i to za populaciju koja ne pre-
lazi pola miliona korisnika, vjerovatno samo, ili pretežno, zbog toga da
bi se razlikovali od drugog jezika i drugog naroda“. Zaključuje da „ta-
kva radikalna grafijska diferencijacija u odnosu na Bo, Hr i Sr nikako
ne ide u prilog jačanju međusobne komunikacije na ovim prostorima“.
(Nikad nismo vidjeli da je neko kome se kaže da śedne ostao da stoji.)
Tošović kritizira Crnogorce i zbog toga što, po njegovom uvjere-
nju, preduzimaju još čudnije postupke, pa „u nemogućnosti da naprave
svoju gramatiku prevode/modifikuju hrvatsku i objavljuju kao gramati-
ku crnogorskog jezika (Čirgić/Pranjković/Silić, 2010)“, što angažiraju
predstavnike hrvatske lingvistike „da Crnogorcima ponude gramatičku
normu za njihov jezik“. (Tošović 2011: 15) Vrlo čudno, pa stalno, ma-
kar Srbi govore o tome da imamo jedan jezik (a ipak se plaše da bosan-
ski u BiH ne „usisa“ hrvatski i srpski /Tošović 2011: 15/). Znači li to da
se niko ne smije baviti nekim jezikom ako nije autohtoni govornik tog
jezika. To je čisti apsurd. Ne treba ga komentirati.
Drago Tešanović, profesor Savremenog srpskog jezika na Filo-
loškom fakultetu u Banjoj Luci, govori o srpskohrvatskom/hrvatsko-
srpskom kao jednom jeziku u lingvističkom smislu, varijantno rasloje-
nom, a tri jezika (misli na jezike u BiH) smatra političkim. Tešanović
podržava tvrdnju M. Kovačevića da je srpski jezik „prihvatanjem mani-
pulativnih namjesto naučnih istina, u svom stopedesetogodišnjem hodu
od srpskog preko srpskohrvatskog stigao (u Hrvatskoj) do čistog ‘hr-
vatskog književnog jezika’. A hrvatski primjer počeli su odmah slijediti
i drugi. Tako da srpski jezik nije samo stigao do ‘hrvatskog’ nego i do
‘bosanskog/bošnjačkog’, s tim da nisu daleko ni ‘crnogorski’, ‘vojvo-
đanski’... Jer, kada manipulacije argumentima zamijene naučne argu-
mente, sve je moguće: moguće je i ono što u nauci nikad nije bilo niti će
vjerovatno biti moguće – da se jedan srpski jezik iznjedri toliko, samo
imenom, različitih jezika“. (cit. prema: Tešanović 2011: 56)
Tešanović izvodi vrlo čudan zaključak, kaže da „korisnici srpsko-
ga jezika, izuzev onih koji imaju srpski nacion, zaista mrze svoj srpski
jezik. Iz razloga što su imali odbojnost prema srpskom jeziku, ili kako
većina srpskih lingvista kaže da su preimenovali srpski jezik po sop-
stvenom ukusu a i želji“. Nada se da će Geteov institut, sa sjedištem u
Sarajevu, pokrenuti nove ideje o zajedničkom jeziku na prostoru gdje je
do skoro funkcionirao srpskohrvatski jezik. (Tešanović 2011: 59) Sum-
njamo da će u međuvremenu Srbi nešto učiniti da ih toliko zavolimo i
prihvatimo taj eventualni zajednički jezik.
Miloša Kovačevića smo već spominjali. Njegovo tumačenje cr-
nogorskog jezika se nimalo ne razlikuje od tumačenja hrvatskog i bo-
sanskog. Kako se u nauci za definiranje ovih jezika najviše rabi soci-
olingvistički pristup, on ga naziva „pomalo mucavim“, kao i Kalve,
slijepim, gluhim i nijemim. Kaže da je samo sociolingvistika svojom
nelingvističnošću (nekriterijalnošću) mogla promovirati jednog Voji-
slava Nikčevića, koji je ustvrdio da „crnogorski jezik“ pripada „sku-
pini nostratičkijeh jezika“ i to bi „bila njegova najstarija i najdublja
prošlost“, i da su se Crnogorci doselili iz Polablja, a veze s tom oblašću
„iskazuju se u tome što crnogorski (i)jekavski kompleks u polapskome
(i)jekavskom arealu nalazi najpotpuniji i najadekvatniji prototip“, pa
da tom „avetnom lingvistikom“, kako kaže D. Petrović, ustoliči novi
jezik po uzoru na one iz okoline, a da još interesantnije dobija podršku
od nekih lingvista iz Hrvatske, koji recenziraju i podržavaju njegove
stavove kao lingvističke!“ (Kovačević 2001: 34–36) Kovačević kriti-
zira Nikčevića i zbog toga što nema nijednog rada iz lingvistike, a piše
univerzitetsku gramatiku „crnogorskog“ jezika. (Kovačević 2001: 41)
Ranko Bugarski, rođeni Sarajlija, u više svojih radova govori o
tome da nigdje u svijetu ne postoje dva – a još manje tri idioma sa ovo-
likim stepenom istih osobina koji bi se lingvistički mogli tretirati kao
posebni jezici. Bugarski govoreći o historijatu srpskohrvatskog jezika,
o njegovom „nastanku i nestanku“, kaže da su se najprije stvorila dva
standardna jezika, priznata i imenovana kao srpski i hrvatski, onda su se
objedinila u jedan književni standard – srpskohrvatski, hrvatski ili srp-
ski, ili hrvatskosrpski. Međutim, jedinstvo između Srba, Hrvata, i ka-
snije pridodatih Crnogoraca i Muslimana, sve je više slabilo, a vrhunac
je dostignut u ratnom periodu devedesetih godina, što je utjecalo na ra-
zlaz; najprije se jezik podijelio na dva, a zatim na tri, a kako je u pitanju
2002. godina, kada je objavio svoje stavove pod naslovom Nova lica
jezika (sociolingvističke teme) (Čigoja štampa, XX vek, Beograd, 2002)
Literatura
6
Uporedi: RANK, Otto, Mit o rođenju junaka. Pokušaj psihološkog tumačenja mita
(preveo Tomislav Bekić), Akademska knjiga, Novi Sad, 2007.
7
GESEMANN /GEZEMAN/ Gerhard, Crnogorski čovjek (preveo Tomislav Be-
kić), CID, Podgorica, 2003, str. 133.
8
ÐUKIĆ, Trifun, Marko Miljanov, Nolit, Beograd, 1957, str. 10.
9
HOLEČEK, Josef, Černohorští junáci, SNKL, Praha, 1954, str. 82–107.
10
KIŠ, Danilo, Bašta, pepeo, BIGZ, Beograd, 1990, str. 216. Književnik Danilo Kiš
(1935–1989), po ocu mađarski Jevrej, po majci Crnogorac, bio je s Markom Mil-
janovim u rodbinskom odnosu. Vidi: THOMPSON, Mark, Izvod iz knjige rođenih:
priča o Danilu Kišu, Clio, Beograd, 2014, str. 111. Britanski autor Kišove biogra-
fije posvećuje se i odnosu Marka Miljanova s Jozefom Holečekom, str. 114–115.
ka. Kod njih nije bilo ni kukavica ni zločinaca: što čovjek, to junak i
poštenjačina. (…) Ratnu sreću imao je u najvećoj mjeri, a na njegovoj
časti ni mrljica se za lijeka nije mogla naći.“15 Međutim, uprkos svim
izuzetnim odlikama Marko Miljanov je sačuvao pokoru. Po Holečeku
bio je zakleti idealista kojeg su iscrpljivala nastojanja da dosegne još
veće savršenstvo i koja je bilo nemoguće u potpunosti ostvariti. Iako je
i u svojim četrdesetim godinama bio potpuno zdrav, snažan i vitalan,
prijevremeno je osijedio još u tridesetim.16
Lik Marka Miljanova igrao je značajnu ulogu u Holečekovim
razmišljanjima o karakteru Crnogoraca koji su po njegovom mišljenju
mogli da doprinesu revitalizaciji kolektivnih osobina češkog naroda
koji je bio izložen dugotrajnim negativnim uticajima germanizacije,
pozapadnjivanja i industrijalizacije.17 U prvoj polovini 80-ih godina 19.
vijeka konceptualizirao je karakter Crnogoraca kao kombinaciju dva
ključna faktora: crnogorstva i čojstva, čiji spoj predstavlja srž crnogor-
skog junaštva kao junačkog načina egzistiranja. „Crnogorstvo i čojstvo
nadopunjuju se kao lice i naličje na dobroj tkanini: lice je poglednije,
nježnije, plemenitije; nasuprot tome naličje je manje ljupko ali je jed-
nako zaslužno kao temelj i osnova lica. Crnogorstvo samo po sebi je
grubo i može biti i surovo; ponosito je, isključivo, netolerantno; iznad
svega cijeni dobrog vojnika i pobjedu oružja, i iz tog razloga se čini
da je dovoljno ako je Crnogorac hrabar, nepokolebljiv, istrajan, uvijek
spreman za borbu, te da mu ništa drugo nije ni potrebno. Čojstvo ubla-
žava te grube i oštre odlike crnogorskog karaktera i uči muškarce da u
hrabrosti budu velikodušni, osjećajni, plemeniti, pravedni, da poštuju
neprijatelja i budu vjerski tolerantni prema Turcima.“18
U kontekstu kulturnih transfera ostaje pitanje koliko je Holeček
u svojoj knjizi Crna Gora u miru iz 1883. i ostalih tekstova iz tog vre-
mena prihvatao podobne koncepte iz crnogorske, odnosno šire južno-
slovenske sredine a koliko ih je formulirao sam. Naime, postoji očita a
15
HOLEČEK, Josef, Junácké kresby černohorské III, vlastním nákladem, Praha,
1889, str. 79–81.
16
Tu činjenicu potvrđuju i drugi izvori. Skoro sve sačuvane fotografije prikazuju
Marmiljana sa sijedom kosom.
17
Detaljnije vidi: ŠÍSTEK, František, Junáci, horalé a lenoši. Obraz Černé Hory a
Černohorců v české společnosti 1830–2006, Historický ústav, Praha, 2011.
18
CHALUPNÝ, Emanuel, Z národní a slovanské filosofie Josefa Holečka, Melant-
rich, Praha, 1923, str. 33.
20
HOLEČEK, Junácké kresby černohorské III, str. 117. Činí tak ovšem v závěru
povídky, tj. v textu, kde lze očekávat jistou míru fabulace.
21
MILJANOV, Marko, Pleme Kuči u narodnoj priči i pjesmi. Izbor. In: Primjeri
čojstva i junaštva, Obod, Cetinje, 1975, str. 100.
22
ČERNÝ, Vratislav, V hlavním městě Černé Hory, vlastním nákladem, Praha, 1902.
Riječ je o prvoj samostalnoj knjizi u cjelini posvećenoj isključivo Cetinju.
32
HOLEČEK, Jozef, Crna Gora u miru (prijevod Branislav Boritan), CID, Podgori-
ca, 2002.
33
HOLEČEK, Josef, Marko Miljanov u svom vremenu (prijevod Lenka Blechová-
Čelebić), Kulturno-prosvjetna zajednica Podgorice, Podgorica, 1995.
34
Detaljnije vidi: ŠÍSTEK, c. d., str. 179–198.
GESEMANN, Crnogorski čovjek, str. 134. Kao najvećeg junaka – po Jozefu Ho-
41
Obod, Cetinje, 1979, str. 199–200; ANDRIJAŠEVIĆ, Živko M., Nacija s greškom
(Istorijski eseji), Centralna narodna biblioteka „Ðurđe Crnojević“, Cetinje, 2004.
44
GESEMANN /GEZEMAN/, Gerhard, Crnogorski čovjek (preveo Tomislav
Bekić), CID, Podgorica, 2003, str. 132.
45
GESEMANN /GEZEMAN/, Gerhard, Čojstvo i junaštvo starih Crnogoraca (pre-
veo Radosav Medenica), 1968.
46
GESEMANN, Gerhard, Sa srpskom vojskom kroz Albaniju 1915–1916. (preveo
Radoslav Medenica), Srpska književna zadruga, Beograd, 1984.
nacionalnu ili, još češće, kao dio srpske kulture.2 Radojevićevu koncep-
ciju prihvatiće grupa crnogorskih naučnika, među kojima je i nekoliko
istoričara književnosti, što će u proteklih pet decenija obilježiti crno-
gorsku humanistiku. No naznačena godina nije prekretnica samo u po-
gledu tretmana crnogorske književnosti i kulture, već i u domenu me-
todološkoga obogaćivanja crnogorske nauke o književnosti, budući da
će tradicionalistički model pozitivističke istorije književnosti i deskrip-
tivne kritike potisnuti u radovima Radoja Radojevića, Vojislava P. Nik-
čevića, Božidara Pejovića, Radoslava Rotkovića, Milorada Stojovića,
Danila Radojevića, Nova Vukovića, Radomira Ivanovića, Sretena Pe-
rovića i dr. autora novi pristupi u analizi književnih tekstova, naslonjeni
na, s jedne strane tradiciju imanentnoga pristupa književnome tekstu,
a s druge strane kulturnoistorijski koncept interpretacije literature. Baš
te 1968. godine u zagrebačkome časopisu Jezik Vojislav P. Nikčević
objaviće u dva nastavka svoj prvi značajniji filološki rad „Narodni je-
zik u crnogorskoj književnosti prednjegoševskog doba“. Iako objavljen
na samome početku naučnoga rada, taj rad je svojevrsna prolegome-
na za ukupni Nikčevićev naučnoistraživački rad u okvirima filologije.
Manirom klasičnih filologa, kakvi su u južnoslovenskom kontekstu bili
Vatroslav Jagić, Tomo Maretić ili Milan Rešetar, a u crnogorskoj nauci
Radoslav Rotković, Vojislav P. Nikčević se podjednako meritorno ba-
vio problemima crnogorskoga jezika i crnogorske književnosti.
Još od kraja šezdesetih godina kad se oglasio svojim prvim knji-
ževnokritičkim radovima Nikčević je nagovijestio da će u centru njegova
proučavanja biti crnogorske književne teme. Za preko 40 godina koliko
je trajala njegova naučna misija Nikčević se hvatao u koštac s brojnim
problemima vezanim za istoriju crnogorske književnosti. S izuzetnom
akribijom i neuporedivom energijom pisao je studije, rasprave i članke
o gotovo svim bitnijim aspektima ovoga fenomena – počev od teorijskih
problema periodizacije i identifikacije nacionalne književnosti, preko
konkretnih analitičko-sintetičkih uvida u pojedina književna djela, bilo
da je riječ o usmenoj, srednjovjekovnoj bilo o savremenoj književnosti.
Iz obimnoga književnoistorijskog opusa Vojislava P. Nikčevića izdvaja-
ju se ipak dva osnovna punkta – njegošologija i medievistika.
2
V. Radoje Radojević, „Diskusija“, u: Crnogorska kultura i putevi njenog razvo-
ja, druga knjiga, Kulturno-prosvjetna zajednica Crne Gore, Titograd, 1968, str.
40–46.
8
Isto, str. 470.
9
Vladimir Osolnik, Istorija književnosti o Petru II Petroviću Njegošu, Crnogorska
akademija nauka i umjetnosti, Podgorica, 1999, str. 235.
10
Dr Vojislav Nikčević, Istraga poturica u Njegoševu Gorskom vijencu, Obod, Ceti-
nje, 1990.
2001.
vijeka, odnosno pada Duklje pod vlast Nemanjića. Taj širi socio-kultu-
rološki pristup ovoj problematici posljedica je odsustva izvornih tek-
stova za taj najraniji period crnogorske pismenosti pa su autori koji se
njime bave prinuđeni da posrednim metodama, analogijama s drugim
sredinama i ukupnom analizom kulturnih i društvenih prilika tragaju za
odgovorima. Pa iako su Nikčevićeve hipoteze izrasle iz temeljno pro-
učene građe i literature i zasnivaju se na u osnovi tačnim premisama,
neki noviji naučni prilozi i otvaranje nedovoljno proučenih fondova
upućuju na mogućnost da je ćirilometodske tradicije, i to one nastale
na prvome slovenskome pismu – glagoljici, u Duklji sasvim vjerovatno
bilo i prije kraja XII vijeka. Na takav zaključak upućuju kako posredni
dokazi (poput papskih bula s kraja XI i početka XII vijeka koje notiraju
„slovenske manastire“ na širem području Dukljanske kraljevine), tako
i materijalni dokazi (prije nekoliko decenija otkriveni glagoljski natpis
iz sredine XI vijeka u konavaoskome selu Dunave), kao i rezultati istra-
živanja glagoljske rukopisne djelatnosti Dimitrija Sinaita iz XI vijeka,
po svoj prilici pisara poteklog s prostora Duklje. Suprotstavljajući se
unitarističkim jezikoslovnim koncepcijama Nikčević je pisao i o zet-
skoj (u potonjim tekstovima je imenujući crnogorskom) redakciji sta-
roslovenskog jezika čiji je ključni reprezent Miroslavljevo jevanđelje,
nastalo u Kotoru krajem XII vijeka. Valja skrenuti pažnju i na upućiva-
nje, a slijedeći tezu Radoslava Rotkovića, na Marijinsko jevanđelje kao
dio naše srednjovjekovne baštine. O tome dijelu Nikčevićeva opusa in-
struktivno je pisala Milica Lukić koja primjećuje kako „presudnu riječ
u znanstvenim istraživanjima navedene problematike V. Nikčević pri-
daje, posebice kada je riječ o pripisivanju neke redakcije određenoj na-
cionalnoj kulturi, osim jezičnim kriterijumima i etničkoj, narodnosnoj i
nacionalnoj (kulturološkoj) pripadnosti, pa su sva njegova istraživanja
interdisciplinarna što u svakom smislu povećava njihovu vrijednost u
okviru nacionalne – crnogorske i slavenske filologije.“28
Nikčevićevo bavljenje medievističkim problemima, a čini se i
njegov cjelokupni naučni opus, obilježilo je nekoliko bitnih karakte-
ristika: interdisciplinarni pristup, široka obaviještenost o predmetu in-
teresovanja i nesvakidašnje iscrpno poznavanje literature o problemu
te polemički postupak kao osnovna forma Nikčevićeva naučnog izra-
Milica Lukić, „Vojislav P. Nikčević kao proučavatelj ćirilometodske problemati-
28
30
Vojislav P. Nikčević, Istorija crnogorske književnosti. Od početaka pismenosti do
XIII. vijeka, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje „Vojislav P. Nikčević“, Ce-
tinje, 2009, str. 161.
31
Stjepan Damjanović, „Izvodi iz recenzija“, u: Vojislav P. Nikčević, Istorija crno-
gorske književnosti. Od početaka pismenosti do XIII. vijeka, Institut za crnogorski
jezik i jezikoslovlje „Vojislav P. Nikčević“, Cetinje, 2009, str. 194.
BIBLIOGRAFIJA
II
Branko,
Ispod nas se zajednička zemlja razvukla
Gaze je stabla i naši ljudi.
Zemlja, koja jednako kraj nogu naših leži
I na velikoj kiši i ogromnoj studi.
III
IV
7
Erasmus naklada, Zagreb, 2002, 508 str.
8
Kako su nastale kroatističke studije, Isto, str. 10.
9
To se pretežito odnosilo na knjige istorije južnoslovenskih naroda, srpskohrvat-
skog jezika i književnosti koje su štampane u Beogradu.
10
U tom periodu Vojislav se sve više udubljuje u prošlost Crne Gore, objavljuje
15
Citirano iz knjige: Milorad Nikčević, Književna približavanja (rasprave / eseji /
prikazi), CKD „Montenegro – Montenegrina“ & HCDP „Croatica – Montenegri-
na“ RH, Osijek, 2001, str. 111.
16
Vidi rad Adnana Čirgića u Zborniku radova: Nove smjernice u odgoju i obra-
zovanju/ Znanstveni prinosi Dragutina Rosandića, Sveučilište u Zadru, Odjel za
nastavničke studije u Gospiću, Gospić, 2017, str. 155–166.
17
Prvi filološki dani i naučno djelo Vojislava P. Nikčevića održani su početkom sep-
tembra mjeseca na Cetinju 2017. godine.
18
Ta će studija biti objelodanjena u Zborniku sa naučnog skupa u Cetinju koji se
očekuje u narednoj 2018. godini.
19
Prema uvidu profesoričinih zapisa o Vojislavu P. Nikčeviću.
Tu se prije svega misli na ove knjige: Piši kao što zboriš: glavna pravila crnogor-
21
VI
bavio cijeli život bio je nezamisliv, a kojemu se čak ni ime nije smjelo spominjati!
VII
VIII
rasprava, nego što su to bile, kao kod nekih drugih stvaralaca, samo
puki novodi izvora, sekundarne, tercijalne ili izvorne literature. Takav
mu je bio svaki rukopis, a naročito njegove „Slovenističke i monte-
negrističkih studije“ koje su ostale, nažalost, neobjavljene, pa kad bi
se neko i odlučio da te studije približi današnjoj naučnoj i kulturnoj
javnosti, morao bi to biti naučnik, čovjek ogromne sume znanja, koji bi
imao strpljenja da uđe u Vojislavovu složenu poetiku i proces njegova
stvaralačkog rada.
I na kraju da istaknem i ovo: Želja mi je bila da što više osvije-
tlim detalja iz Vojislavova sadržajnog života i pluralnog rada. Ipak zbog
ograničenog prostora to nijesam mogao detaljno učiniti. Ostali su mnogi
problemi iz Vojislavove stvaralačke biografije, poput njegova odnosa
prema ratnom vremenu i napada na njegovu drugu domovinu Hrvatsku.
U tim teškim i olovnim ratnim vremenima javljao se skrušeno, izražava-
jući najteže proteste i osude prema zlom času i protagonistima rata. Osu-
đivao je bestijalnosti ljudskog stradanja. Svoje najsuptilnije misli, boli
i emocije izražavao je u mojima pismima27, ali i pismima prema svojim
hrvatskim kolegama. Takvo je jedno veoma dirljivo pismo poslao svom
kolegi, univerzitetskom prof. dr sc. Josipu Liscu sa Sveučilišta u Zadru.
Profesor se Lisac odnosio prema Vojislavovim emocija sa najljepšim
pijetetom i ostalo je to pismo da objavi kao dragu uspomenu jednom
drugom zgodom. I drugi problemi koje je Vojislav izgovorio u vezi s
crnogorskim jezikom, ostali su na marginama ovoga rada nezabilježeni.
Nekom ćemo ih drugom prilikom sigurno nastaviti i upotpuniti ove fra-
gmente Vojislavova života i njegova rada. Lično mi je pričao Vojislavov
čuveni isljeditelj i policijski bard Vladimir Keković iz Podgorice kako
se Vojislav držao u najtežim danima njegovog života. Svoje sumorne
zapise i razgovore s Vojislavom Keković je dijelom zabilježio u svojoj
knjizi „Grke godine“28. Knjigu mi je poklonio u Podgorici 5. 7. 2006.
godine sa posvetom: „Gospodinu Miloradu Nikčeviću za podsjećanje
na vrijeme u koje je opasno bilo zboriti istinu. Tada je to jedino basta-
27
Pod njegovim sugestijama napisao sam čuveni esej Generalisimusi, akademici
i fanatici, koji je objelodanjen 25. septembra u „Glasu Slavonije“, 1991, str. 14.
Članak su prenijeli mediji i druge hrvatske novine, „Vjesnik“, „Večernji list“,
„Slobodna Dalmacija“, „Školske novine“ i dr., a predśednik Sabora dr sc. Domljan
jedan je dio eseja pročitao u sabornici.
28
Knjiga je izašla kao treće dopunjeno izdanje, Podgorica, 2006, 217 str.
A, kako se zna, đed Kekovićev bio je federalista i stari crnogorski zelenaš, što je i
29
1
Vojislav Nikčević, „Revolucija kao inspiracija i poetska vizija naših pjesnika“,
Stvaranje, 22, 1–2/1967, str. 125.
2
Isto, str. 126.
3
Vojislav Nikčević, „Na marginama sabranih djela Miloša Crnjanskog“, Stvaranje,
22, 4/1967, str. 454.
4
Isto, str. 458.
5
Vojislav Nikčević, „Revolucija kao inspiracija i poetska vizija naših pjesnika“, str. 131.
6
Isto, str. 132.
7
Vojislav Nikčević, „Revolucija kao inspiracija i poetska vizija naših pjesnika“, str.
132.
8
Vojislav Nikčević, „Književno djelo Edvarda Kocbeka“, Stvaranje, 41, 8–9/1986,
str. 1171.
9
Vojislav Nikčević, „Na granici između tradicionalnog i savremenog“, Stvaranje,
32, 1/1977, str. 170.
10
Vojislav Nikčević, „Život i književno djelo Vladimira Mijuškovića“, Stvaranje,
23, 1/1968, str. 112.
11
Vojislav Nikčević, „Zatočenik riječi i veliki poklonik ljepote“, Stvaranje, 23,
6/1968, str. 662.
12
Vojislav Nikčević, „Poetika Vladana Desnice“, Izraz. 13, knj. 26, 7/1969, str. 100.
13
Isto, str. 106–107.
14
Vojislav Nikčević, „Sinteze iz crnogorske književnosti“, Kritika. 1, 3/1968, str. 340.
Literatura:
VOJISLAV P. NIKČEVIĆ –
PROUČAVATELJ HRVATSKIH JEZIKOSLOVACA
UVOD
VOJISLAV P. NIKČEVIĆ I
HRVATSKI JEZIKOSLOVCI
kako je teško bilo i koliko nam je trebalo da shvatimo što upravo jest
hrvatski jezik. Još teže je bilo shvatiti što je i kako postoji crnogorski.
Zato smo uvijek pozorno čitali ono što je objavljivao Vojislav Nikče-
vić, a nama je bilo pristupačno. Izravnije sam ga upoznao kao stručnjak
uredništva Enciklopedije Jugoslavije, kad se vodila rasprava oko natu-
knice Crnogorci, jezik. Crnogorsko uredništvo nije prihvatilo verziju
koja je stigla iz Beograda, a iz Nikšića se predlagala druga, uredništvu
također neprihvatljiva. Ti se čvorovi nisu dali tek tako prerezati, pa je
na kraju Dalibor Brozović nadmoćno znalački napisao tu natuknicu.
Nju je pak moralo raspraviti i oko nje uskladiti svoja mišljenja uredniš-
tvo Enciklopedije i na crnogorskoj i na saveznoj razini. To se rješavalo
na cjelodnevnom radnom sastanku u Podgorici. Tamo se i našla krhka
ravnoteža u suptilnim formulacijama, pa je natuknica napokon od svih
prihvaćena i objavljena. U Podgorici sam tada i ja kao stručnjak središ-
njeg uredništva sudjelovao u radu te sjednice i uz rub njezina zasijeda-
nja osobno upoznao Vojislava Nikčevića. On je budno pratio naš rad,
iako ga crnogorsko uredništvo nije uključilo u taj skup. Tu se vidjelo
kako mu je težak bio položaj. Sutradan je nas hrvatske sudionike toga
sastanka poveo na Lovćen i tako sam se tamo rame uz rame s njim
poklonio divovskoj sjeni. Kako je vrijeme prolazilo, nisam gubio Voji-
slava Nikčevića iz vida. Pratio sam koliko sam mogao kako obrazlaže
samosvojnost crnogorskog jezika i njegov organizacijski rad na tom
području. Bilo je jasno kako su mučni bili uvjeti pod kojima je radio,
a mučno je bilo i razraditi valjanu argumentaciju. A meni je opet, osim
utvrđivanja nekih temeljnih činjenica, bilo teško, pa i nemoguće, išta
reći o crnogorskom jeziku i osobito o njegovoj samosvojnosti. To je
mogao, a i danas može, samo tko i sam rođenjem i životom pripada
crnogorskomu narodu. Taj narod, i samo on, konačno će i besprizivno
odlučiti o samosvojnosti svojega jezika i o njegovoj standardnoj stiliza-
ciji.“ (Katičić 2009: 15–16) Svoja razmišljanja Katičić nastavlja dalje:
„Znao sam, dakle, da Vojislav Nikčević u svojem nastojanju ima stvar-
nu podlogu, onu bitnu, i znao sam, makar i mutno, odakle njemu i nje-
govim istomišljenicima osjećaj i na tom osjećaju zasnovano uvjerenje
da imaju svoj vlastit crnogorski jezik, da im jezik nije naprosto srpski
standardni, makar i s dopuštenjem da bude ijekavski. Uostalom, i osjet-
ljivije hrvatsko uho to razabire kad god sluša naobražene Crnogorce
kako govore i kad čita njihove najbolje pisce. U Beču na Sveučilištu,
jezika imaju svoje narode, nacije i države bez kojih nijesu mogli nastati
niti pak mogu opstojati. A to znači da u vrijednosnom smislu ko i kako
stvara te jezike predstavljaju prvorazredni tvorbeni sociolingvistički
činilac, njihov vid identiteta. U taj vid kao subjektivno (nacionalno)
ośećanje uklapa se odnos govornika prema sopstvenom jeziku: kako ga
doživljavaju, kao svoj ili kao tuđi jezik, da li su psihološki s njim sa-
življeni kao s vlastitijem jezikom itd. Tek u sudjejstvu tijeh objektivnih
i subjektivnijeh faktora vrijednosni ili sociolingvistički identitet pośe-
duje svoj puni smisao.“ (Nikčević 2005: 57) Nikčeviću je za razjaš-
njenje samog pojma identitet pomogao Katičićev model jedinstvenog
identiteta (Katičić 1986), spoj tipološkog, rodoslovnog i vrijednosnog
određenja jezika. Nikčević Katičićev model interpretira sljedećim rije-
čima: „Baveći se pobliže određenjem identiteta jezika, Radoslav Kati-
čić smatra da taj jezički identitet ima više vidova te da upravo njihova
različitost čini bogatstvo određene jezičke pojave. Po njemu, svaki je-
zik postoji kao sistem za saopštavanje, kao skup znakova kojijem se
sporazumijeva neka zajednica, pa mu se stoga stanovišta može odrediti
identitet: kao jeziku koji je takvi kakvi jeste i nije drukčiji. Taj vid je-
zičkog identiteta naziva opisnijem, jer se utvrđuje opisom jezičkijeh
znakova, ili tipološkim, jerbo se jezici po njemu razlikuju suprotstav-
ljanjem svojijeh značajnih osobina. Prema Radoslavu Katičiću, jezik
postoji i kao povijest, pa mu se identitet može odrediti i po postojanju.
To je drugi njegov vid. Jezik nije samo oni koji je kakvi jeste nego i oni
koji je postao baš onako kako je postao i nije drugačiji. To je genetski
vid jezičkog identiteta, a još ga je možda bolje zvati rodoslovnijem jer
se određuje poglavito po mjestu što ga jezik zauzima u rodoslovnom
stablu kojijem se prikazuje genetska klasifikacija jezika. Uz to je takođe
poznato da je jezik ljudima uvijek i nosilac nekijeh vrijednosti, da se
prema njemu opredjeljuju: ośećaju ga kao svoj ili kao tuđ, kao lijep ili
pak kao ružan, kao njegovan ili kao zapušten. On im je simbol i uvijek
nova potvrda duhovnoga bića i narodnosne pripadnosti, on im je, kako
veli Herder, prava domovina. Dakle, jezik je taj koji jeste ne samo zato
što je takvi, a ne drugačiji, što je postao tako, a ne drukčije, nego i po
tome što nosi te, a ne druge vrijednosti. To je vrijednosni vid jezičkog
identiteta.“ (Nikčević 2005: 47)
Još dublje u problematiku jezičnog identiteta ušao je Nikčević
proučavajući jezike Srba, Bošnjaka i Hrvata u Crnoj Gori (Nikčević
posjeduje i niz dodatnih značajki što nedostaju njima kao i ostalim eu-
ropskim dijasistemima. Ovdje pak iznosim samo osnovni podatak iz te
sfere – svaki oblik standardnoga jezika kojim se služe četiri navedena
nacionalna kolektiva ima kao sirovinsku osnovicu novoštokavski di-
jalekatski tip, to jest tri razmjerno ujednačena dijalekta iz štokavske
dijalektne skupine središnjeg južnoslavenskog dijasistema (ostale su
dijalekatske skupine kajkavska, čakavska i torlačka).“ (Brozović 1997:
127–128) Upravo za ove tvrdnje Nikčević ima bolja rješenja: „(…)
naknadno sam se odredio riječima kako nema nikakvog razloga da se
Brozovićev termin središnji južnoslovjenski dijasistem ne prihvati kao
sinonim za termin štokavski dijasistem, pod uslovom da se napušte ne-
odgovarajući nazivi standardna novoštokavština i njezin atribut novo-
štokavski što se takođe javljaju u Brozovićevu članku kao izvedenice
iz netačnoga (nestvarnog) pojma novoštokavske inovacije. I taj pojam
treba zamijeniti terminom centralni ili središnji (ijekavski) idiom što-
kavskoga ili središnjeg južnoslovjenskoga dijasistema, jer se i on kao
izvoran nalazi između istočnoga (ekavskog) i zapadnoga (ikavskog)
idioma toga dijasistema. Trebalo bi da je ta terminologija, kao tačna,
neutralna i nekompromitovana, za svakoga prihvatljiva. Odatle je ra-
znešen seobama.“ (Nikčević 2002: 175)
Nastavljajući s iznošenjem svojih razmišljanja o jeziku u istome
radu iznosi slaganje s nekolicinom drugih hrvatskih jezikoslovaca, Du-
bravkom Škiljanom i Krunoslavom Pranjićem, dok govori o postojanju
sociolingvističkih jezika koji obuhvaćaju njihove i govorne i standar-
dne realizacijske pojavne oblike. „Pod sociolingvističkijem jezicima
podrazumijevaju se takvi jezici koji nijesu sistemski (strukturno), nego
etnički, narodnosno, nacionalno, državno, psihološki (emocionalno),
kulturološki, životno (praktično) i ustavnopravno posebiti jezici. A to
dalje znači da štokavski dijasistem kao većinski i najznačajniji jer služi
kao podloga standardnog jezika u suodnosu još s čakavskijem i kajkav-
skim dijalekatskijem sistemom pośeduju rang i status narječja hrvat-
skoga kao sociolingvističkog jezika. Isto tako, štokavski dijasistem opet
kao dominantan i najvažniji jerbo čini osnovicu standarda u suodnosu
s torlačkijem dijalekatskim sistemom takođe poprimaju rang i status
narječja srpskoga kao sociolingvističkog jezika. A štokavski dijasistem
predstavlja crnogorski i bosanski kao dva sociolingvistička jezika. Tako
su na ruševinama jednoga nestvarnog genetskog jezika (kakvi je središ-
da, Zagreb, 2002) u sljedećem nizu: „Podrijeklo i značenje imena Hrvat i Srbin“,
„Još o podrijeklu i značenju imena Hrvat i Srbin“, „Iranske teorije o imenu Hr-
vat“, „Germanska teorija o podrijeklu i značenju imena Hrvat“, „Hrvati su Slovje-
ni – Hrvatsko ime je grčkog podrijekla“, „Je li postojala Bijela H(o)rvatska/H(a)
rvatska“, „Uloga i značaj države i crkve u etnogenezi Hrvata“, „Uloga i značaj
jezika u etnogenezi Hrvata“, „Uloga i značaj zajedničkog podrijekla u etnogene-
zama“. Povrh ovih radova objavljen je i njegov rad „Srednjovjekovna etnogeneza
Hrvata“ u časopisu Dubrovnik (godina XXXII, br. 5–6, 1989, str. 30–57) te rad
„Radoslav Katičić o etimologiji imena Hrvat“ u Zadarskoj smotri (br. 1–3, 2002,
str. 209–218).
ZAKLJUČAK
LITERATURA
–– Anić, V., Silić, J., Pravopis hrvatskoga jezika, Novi Liber – Školska
knjiga, Zagreb, 2001.
–– Babić, S., Finka, B., Moguš, M., Hrvatski pravopis, Školska knjiga,
Zagreb, 2004.
–– Babić, S., Jezik, Panorama, Zagreb, 1967.
–– Barić, E., Lončarić, M., Malić, D., Pavešić, S., Peti, M., Zečević, V.,
Znika, M., Hrvatska gramatika, Školska knjiga, Zagreb, 1995.
–– Brozović, D., Gramatičke značajke hrvatskoga jezika, Jezik, god.
44, br. 4, 1997, str. 127–128.
–– Brozović, D., Standardni jezik, Matica hrvatska, Zagreb, 1970.
–– Čirgić, A., Život u znaku montenegristike. In memoriam Vojislav P.
Nikčević (1935–2007), Croatica et Slavica Iadertina, god. 4, br. 4,
2008, str. 574–576.
–– Đurović, Ž. L., Bard crnogorskog jezika, Institut za crnogorski jezik
i jezikoslovlje, Cetinje, 2005.
–– Katičić, R., Dobromu junaku na spomen, Lingua Montenegrina, br.
3, 2009, str. 15–18.
–– Katičić, R., Novi jezikoslovni ogledi, Školska knjiga, Zagreb, 1986.
–– Lisac, J., Prikaz Zbornika o standardnim novoštokavštinama. Jezični
varijeteti i nacionalni identiteti. Prilozi proučavanju standardnih
jezika utemeljenih na štokavštini, Fluminensia, god. 21, 2009, br. 1,
str. 181–186.
–– Nikčević, V. P., Crnogorci u Peroju, TABULA, br. 2, 1999, str. 65–84.
–– Nikčević, V. P., Crnogorski interdijalektalni/naddijalektalni (koine)
standardni jezik. Zbornik o standardnim novoštokavštinama jezični
varijeteti i nacionalni identiteti. Prilozi proučavanju standardnih
jezika utemeljenih na štokavštini (ur. Badurina, L., Pranjković, I.,
Silić, J.), Disput, Zagreb, 2009, str. 147–167.
–– Nikčević, V. P., Crnogorski jezik, Tom I, Matica crnogorska, Cetinje,
1993.
1.
1
Vidi tekst: „Kako su nastale Krotističke studije“, u istoimenoj knjizi Vojislava Nik-
čevića Kroatističke studije; glavni urednik: Srećko Lipovčan, recenzenti: akademik
Mirko Tomasović i dr. sc. Srećko Lipovčan, nakladnik: ERASMUS Naklada d.o.o.;
sunakladnici: Hrvatsko-crnogorsko društvo prijateljstva RH ‒ Osijek i Crnogor-
sko-hrvatsko prijateljsko društvo Ivan Mažuranić ‒ Cetinje; Zagreb, 2002, str. 9.
2
Navedeno djelo, Zagreb, 2002, str. 10.
3
Vidi: Vojislav Nikčević, Narodni jezik u crnogorskoj književnosti prednjegošev-
skog doba, časopis Jezik, br. 1 i 2, Zagreb, 1968–1969, str. 19–22 i 41–52.
4
V. Nikčević, „Kako su nastale Kroatističke studije“, nav. dj., Zagreb, 2002, str. 10.
2.
8
V. Nikčević, nav. dj., Zagreb, 2002, str. 18.
1. Uvod
1
Milorad Živančević, Ivan Mažuranić, Rad, knjiga 333, Jugoslavenska akademija
znanosti i umjetnosti, Odjel za suvremenu književnost, Zagreb, 1963.
2
Antun Barac, Hrvatska književnost, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetno-
sti, Zagreb, 1954. i 1962, I–II.
3
Antun Barac, Mažuranić, Matica hrvatska, Zagreb, 1945.
4
J. E. Schmaler Zeitschost, Südslawischen literatur, Banden II, 271 i dalje. (Živanče-
vić 1964: 152)
tako htjeli, a više stoga što je u neku ruku sudbinski tok događaja u
njihovoj povezanosti uzroka i djelovanja konačno dao takav rezultat,
i nikakav drugi. (Isto: 376)“ Nikčević apostrofira Mažuranićevo pro-
nicanje u neminovnost dijalektičkih zakona u društvu pa ističe njegov
jasan uvid usklađen s njima da su u povijesti svakoga naroda svi odnosi
stvoreni takvima kakvi jesu uglavnom uzročno-posljedičnim djelova-
njem tih zakona, a tek neznatno kao rezultat ljudske volje (Nikčević
1986: 120). Izvrsno primjećuje: „Ivan Mažuranić se u svojemu lucidno
napisanom traktatu bavi suštinskim teorijskim pitanjima koja se tiču
ne samo nastanka i razvitka jezika u ravni složenih etničkih odnosa
nego i sagledavanjem njegovih temeljnih funkcija u sferi umjetničkog
književnog stvaranja, s jedne, i na planu međuljudskog standardnog ko-
municiranja u okviru naroda kao društvenog kolektiva, s druge strane.
U brilijantno obavljenoj interpretaciji tih osnovnih sociolingvističkih
pitanja, ispoljio je dijalektičko poimanje prirode jezika i njegova znača-
ja za društvo i književnost kao umjetnost riječi. (Nikčević 1986: 119)“
Kao Crnogorac čiji je jezik i narodni identitet zanemarivan i nepraved-
no negiran, ističe Mažuranićevu tezu da jezik ne postoji izvan naroda
kao organizma koji ga stvara, niti taj isti narod postoji izvan jezika kao
njegova izražajnoga medija u kojem se najbolje ogleda njegovo posto-
janje te izražava etnički, nacionalni pa samim tim i kulturni identitet tog
naroda. Ti su identitetski elementi u međusobnom dijalektičkom djelo-
vanju u tolikoj mjeri, istaknut će, „da jezik jednoga naroda nije ništa
drugo do taj sam narod (Isto)“. Ističe izvrsno Mažuranićevo uočavanje
dijalektičkih zakona društvenoga razvoja koji, u određenim povijesnim
okolnostima, rezultiraju nastankom niza naroda i nacija, a samim time i
cijelog niza njihovih nacionalnih jezika (Isto).
Suglasan je s njegovim shvaćanjem koje sugerira pitanjem da po-
jedine grane Slavena ne čine jedinstveno Slavenstvo, već su zasigurno
milijuni Slavena razjedinjeni poviješću, zakonima, običajima, navika-
ma, potrebama i shvaćanjima (Ivan Mažuranić, Proza 1979: 375), te
nadodaje da je „prirodno da oni kao takvi nemaju ni jedan narodni i
književni jezik, da su djelovanjem tih istih činilaca izdijeljeni na mnoš-
tvo govora, dijalekata, narječja, narodnih i standardnih jezika, što tako-
đer stoje u međusobnoj vezi kao jedinstvo raznolikosti. (Nikčević 1986:
120)“ Iz toga jasno zaključuje da se zajednički standardni jezik za sve
Slavene, ili kako će ga Mažuranić nazvati konstrukcija, ne može stvoriti
„baš stoga što slavenske jezike čine društveni odnosi koji su stvorili
njihove narode (Isto: 121)“. Stoga je suglasan s Mažuranićem koji pro-
cjenjuje nekorisnim stvaranje uvjeta za oživljavanje mrtvog iskonstru-
iranog zajedničkog književnog jezika, koji bi bio prihvaćen i rabljen u
svim slavenskim narodima (Isto).
U obrazloženju Mažuranićeve sugestije slavenskim filolozima da
ne troše nepotrebno energiju na nekorisne i nedostižne iracionalne stva-
ri, već neka svoje napore usmjere na rješavanje aktualnih problema,
istaknut će njegov realistički pristup u sagledavanju jezičnih problema
iako formalno pripada preporodnome razdoblju: „Apeluje da se narodi
bude iz sna i vraćaju u stvarni život, da rješavaju pitanja svoje životne
svakodnevice. (Isto)“ S ilirskim krugom hrvatskih pisaca više ga vezuje
terminologija jer u duhu vremena u kojem je djelovao umjesto jezika i
naroda najčešće rabi nazive narječje i pleme (Isto: 121–122).
Nikčević pronalazi veliku podudarnost između Mažuranićevih
stavova o jeziku s pogledima na jezik klasika marksizma, posebice
Marxa i Engelsa, s kojima je hrvatski pjesnik bio suvremenik, a kao
erudit zasigurno je bio u prilici čitati njihova djela (Isto: 122–123). To
argumentira interpretacijom pogleda na jezik Marksa, Engelsa i Lenji-
na crnogorskog književnika Branka Banjevića Jezik i društvo (Marksa,
Engelsa, Lenjina)6. Banjević ističe da su jezici i narodi rezultat povi-
jesnih okolnosti. Narod se ne može služiti tuđim jezikom, niti stvarati
u njemu jer su u njemu sadržani tuđi odnosi. Zbog toga se u njemu ne
može ni postojati (Isto: 122).
Nikčević smatra da se bit Mažuranićevih gledišta o etničkim ka-
rakteristikama i umjetničkim mogućnostima jezika iznesenih u član-
ku o općeslavenskom jeziku najbolje potvrđuju u njegovu glasovitom
spjevu Smrt Smail-age Čengića te dodaje da je „Ta potvrda ponajviše
dobila svoj puni estetički iskaz u njegovoj naglašenoj i neraskidivim
nitima povezanom lirskoj i misaonoj komponenti. Ona se ogleda u pje-
snikovoj težnji da snagom intuicije i velike umjetničke imaginacije na
konkretnim primjerima iz teorije i prakse uzročno-posljedično odgonet-
ne i provjeri ne samo dijalektičke tajne jezika u sferi etničkih odnosa
nego i njegove ekspresivne čari i domete u literaturi. (Isto: 122)“ Po
njemu Mažuranić to čini: kroz psihološke mijene, posebice Smail-age;
6
Branko Banjević, Jezik i društvo (Marksa, Engelsa, Lenjina), O jeziku, Kultura,
Beograd, 1970.
5. Zaključak
Literatura
2
Kratka istorija moderne engleske književnosti, Teorija istorija, Evropska književ-
nost i latinski srednji vek, Istorija njemačke ode, Istorija njemačke pjesme, Ro-
mantičarski pokreti u engleskoj poeziji, Književna istorija Engleske na prijelazu iz
XVIII i XIX vijek, Istorija nastanka i razvitka poezije, Razvoj književnosti.
3
Rene Velek, Ostin Voren, Teorija književnosti, Nolit, Beograd, 1985, str. 39.
4
Fernando Katroga, Istorija, vreme i pamćenje, CLIO, Beograd, 2011, str. 26.
5
Fernando Katroga, Isto, str. 28.
6
Fernando Katroga, Isto, str. 31.
7
Fernando Katroga, Isto, str. 31.
8
Fernando Katroga, Isto, str. 35.
9
Fernando Katroga, Isto, str. 30.
36
Mišel Fuko, Riječi i stvari, Nolit, Beograd, 1971, str. 115.
37
Rene Velek, Ostin Voren, Teorija književnosti, Nolit, Beograd, 1985, str. 129.
38
Rene Velek, Ostin Voren, Isto, str. 294.
39
Đuro Šušnjić, Religija I, Čigoja, Beograd, 2009, str. 395.
40
Đuro Šušnjić, Isto, str. 395.
41
Milan Damnjanović, Istorija kulture, Gradina, Niš, 1997, str. 137.
42
Vojislav P. Nikčević, Istorija crnogorske književnosti – od početaka pismenosti do
XIII vijeka, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje Vojislav P. Nikčević, Cetinje,
2009, str. 8.
54
Rene Velek, Ostin Voren, Teorija književnosti, Nolit, Beograd, 1985, str. 65.
55
Vojislav P. Nikčević, Istorija crnogorske književnosti – od početaka pismenosti do
XIII vijeka, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje Vojislav P. Nikčević, Cetinje,
2009, str. 6.
56
Vojislav P. Nikčević, Isto, str. 5.
57
Vojislav P. Nikčević, Isto, str. 7.
58
Fernando Katroga, Istorija, vreme i pamćenje, CLIO, Beograd, 2011, str. 47.
59
Fernando Katroga, Isto, str. 54.
60
Fernando Katroga, Isto, str. 56.
61
Fernando Katroga, Isto, str. 58.
62
Rene Velek, Ostin Voren, Teorija književnosti, Nolit, Beograd, 1985, str. 66.
63
Rene Velek, Ostin Voren, Isto, str. 66.
64
Rene Velek, Ostin Voren, Isto, str. 67.
65
Vojislav P. Nikčević, Istorija crnogorske književnosti – od početaka pismenosti do
XIII vijeka, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje Vojislav P. Nikčević, Cetinje,
2009, str. 148.
66
Vojislav P. Nikčević, Isto, str. 148.
67
Vojislav P. Nikčević, Isto, str. 111.
68
Vojislav P. Nikčević, Isto, str. 109.
69
Vojislav P. Nikčević, Isto, str. 109.
70
Vojislav P. Nikčević, Isto, str. 51.
71
Fernando Katroga, Istorija, vreme i pamćenje, CLIO, Beograd, 2011, str. 23.
72
Boris Ejhenbum, Književnost, Nolit, Beograd, 1972, str. 129.
73
Fernando Katroga, Istorija, vreme i pamćenje, CLIO, Beograd, 2011, str. 18.
Zaključak
82
Ugo Fabijeti, Roberto Maligeti i Vićenco Mastero, Uvod u antropologiju – od
lokalnog do globalnog, CLIO, Beograd, 2002, str. 231.
83
Ugo Fabijeti, Roberto Maligeti i Vićenco Mastero, Isto, str. 20.
84
Rene Velek, Ostin Voren, Teorija književnosti, Nolit, Beograd, 1985, str. 74.
85
Rene Velek, Ostin Voren, Isto, str. 75.
86
Frenk Lečner i Džon Boli, Kultura sveta, CLIO, Beograd, 2006, str. 52.
LITERATURA
87
Rene Velek, Ostin Voren, Teorija književnosti, Nolit, Beograd, 1985, str. 72.
88
Rene Velek, Ostin Voren, Isto, str. 72.
89
Mihail Bahtin, Rani spisi, Službeni glasnik, Beograd, 2010, str. 57.
1
Vojislav Nikčević, O etnogenezi Crnogoraca Špira Kulišića, Liberalni savez Crne
Gore, Sekretarijat za informacije, 1994, str. 2–4.
2
Vojislav Nikčević, Crnogorski jezik u jednoj sociološkoj interpretaciji – Dušan Ičević,
o crnogorskom jeziku, u: časopisu Ovdje – god. 33, br. 403-404-405, 2002, str. 84–90.
3
Vojislav P. Nikčević, Atentat na Gorski vijenac (poseban otisak iz knjige Jezičke i
književne teme), Cetinje, 2006.
4
Vojislav Nikčević, Značaj i greške, Monitor – god. 7, br. 316 (8. 11. 1996), str. 40–41.
Vojislav Nikčević, Vještačka nadnacionalna konstrukcija, O srpskohrvatskom jeziku,
Liberal – god. 7, br. 176 (17. 5. 1996), str. 14.
Vojislav Nikčević, Šta je nazadovanje, Jedan pogled na crnogorski i „srpskohrvatski
jezik“, Monitor – god. 7, br. 278 (16. 2. 1996), str. 42–43.
7
Isto, str. 3.
8
Isto, str. 4.
9
Petar II Petrović-Njegoš, Gorski vijenac. Kritičko izdanje. Tekstologija, Redakcija
i komentar Radmila Marojevića, CID, Podgorica, 2005.
10
Vojislav P. Nikčević, Atentat na Gorski vijenac (poseban otisak iz knjige Jezičke i
književne teme), Cetinje, 2006, str. 205.
20
Vojislav Nikčević, Crnogorski jezik u jednoj sociološkoj studiji, časopis Ovdje,
XXXIII, str. 84.
21
Isto, str. 85.
22
Isto, str. 85.
23
Vojislav Nikčević, Značaj i greške, Monitor – god. 7, br. 316 (8. 11. 1996), str.
40–41.
LITERATURA:
20
Zefi F., op. cit., str. 92.
21
Butorac P., Kulturna povijest grada Perasta, Perast, 1999, str. 252.
22
Horvat V., Apologija Bartola Kašića, HAZU, Filologija 57, Zagreb, 2011, str. 76.
23
Jačov M., Le Missioni cattolice nei Balcani durante la guerra da Candia,vol. II,
Citta del Vaticano, 1992, str. 591.
28
Bratulić J., Fra Šimun Milinović u krugu hrvatskih ćirilometodskih znanstvenika,
Zbornik „Kačić“, Split, 1988, str. 172–173.
29
Bici M., Iskušenja na putu po crnogorskom primorju, Albaniji i Srbiji 1610 godi-
ne, Budva, 1985, str. 20.
30
Radonić J., Rimska kurija i južnoslovenske zemlje XVI–XIX veka, Beograd, 1950,
str. 532.
je zbog intriga bio primoran da papi vrati oznake biskupske časti. Me-
đutim, papa ga je ubrzo imenovao za rektora zavoda u Loretu (Italija),
najznačajnijem katoličkom studijskom centru za bogoslove sa južno-
slovenskog etničkog i jezičkog prostora.38
Negativan slijed istorijskih događaja uslovio je da se slovenski ka-
tolički živalj sa crnogorskog prostora konstantno iseljavao, počev od kra-
ja XV pa do prve polovine XVIII vijeka. Uz ovaj, uporedo je tekao pro-
ces konverzije, s obzirom na to da je dio katolika prešao u pravoslavlje,
a drugi prihvatio islam. Oba spomenuta procesa bila su inicirana turskim
pritiskom na fizički integritet i materijalna dobra klera i vjernika Barske
nadbiskupije. Uzmemo li u obzir i česte progone turskih vlasti naročito
nad klerom i vjernicima u Barskoj dijecezi više je nego jasno zbog čega je
slovenski katolički element opstao samo u nekoliko župa Barske nadbi-
skupije. U ostalim župama Barske dijeceze (područje Šestana) stoljećima
je bio prisutan bilingvalizam, đe se lokalno stanovništvo svakodnevno
koristilo „naškim i arbanaškim“. Katolička crkva je respektovala jezič-
ke osobenosti tih župa, pa je crkvena služba povjeravana sveštenstvu i
slovenskog i albanskog porijekla. Ipak, vremenom je većina vjernika na
širem prostoru Barske nadbiskupije bila albanskog porijekla, što je bio
povod Svetoj Stolici da u jednom dužem periodu, od sredine XVIII pa
do sredine XIX vijeka, imenuje za barske nadbiskupe isključivo Alban-
ce, uglavnom Skadrane, koji su poticali iz uglednih porodica. Međutim,
preduslov za njihovo imenovanje bilo je poznavanje slovenskog jezika.
U tom razdoblju je jedan broj Albanaca obavljao nadbiskupsku službu u
Baru, kao što je znatan broj katoličkih prelata slovenskog porijekla po-
stavljan za biskupe u śevernoalbanskim gradovima.39
Za vrijeme osmanske uprave Barska nadbiskupija je teško de-
vastirana u duhovnom i materijalnom pogledu. Za vrijeme Osmanlija
sve škole pri crkvama i samostanima bile su zatvorene. Obnavljanje
prosvjetne djelatnosti katoličke crkve u Starom Baru (naselje Gretva)
vezujemo za 1845. godine, kada je otvorena prva konfesionalna škola,
u kojoj su đeca podučavana pismenosti i vjeronauci na slovenskom je-
38
Krstić K., Doseljenje Arbanasa u Zadar, Zadar, 1988, str. 57. Usp. Barančić M.,
Arbanasi i etnojezični identitet, Croatica et Slavica Iadertina, Zadar, 2008, str.
563.
39
Farlati D. – Colleti J., Illyrici sacri, tomus septimus, Venetiis, MDCCCXVII, pag.
X–XII.
40
Perkolić P., „Škole u Baru u tursko vrijeme“, Sveti Nikola (Katolički list mladih),
Bar, jul 2001, str. 11. Vidi: Jovović I., Iz prošlosti Dukljansko-barske nadbiskupije,
Bar, 2004, str. 150.
41
Jukić F. I., Sabrana djela, knjiga II, Sarajevo, 1973, str. 396.
42
Pederin I., Pitanja Crne Gore i Albanije poslije okupacije Bosne i Hercegovine,
Vjesnik Državnog arhiva, god. 47–48, Rijeka, 2006, str. 193–212.
Zoller M., O odnosima J. J. Štrosmajera prema Crnoj Gori, Itorijski zapisi, I–II,
48
49
Iz lista biskupa Štrosmajera knezu Nikoli, Pučka prosvjeta, II/1922, str. 79.
50
Nikčević M., Odsjaji kultura (hrvatska i crnogorska kultura stoljećima), Zagreb,
2002, str. 80–82.
51
Živković D., Neka razmišljanja oko publikovanja „Misala“ i bogosluženja na
staroslovenskom jeziku, Glasnik cetinjskih muzeja, knjiga I, 1968, str. 70.
53
Jovović I., Osvrt na Barski glagoljski misal iz 1893. godine, Vaspitanje i obra-
zovanje, časopis za pedagočku teoriju i praksu, god. XXXVII, br. 4, Podgorica,
2012, str. 215.
54
Szabo A., Senjska bogoslovija i prihvaćanje Parčićeva misala za biskupa Posilo-
vića 1876–1894, Riječki teološki časopis, god. 16, br. 2, Rijeka, 2007, str. 302.
55
Živković D., op. cit., str. 71.
LITERATURA
UVOD
1. IŠČEZLI OJKONIMI
Čolin < tur. kol „ruka“ + suf. -in pripadao nahiji Šubin.
Kojavići < tur. koyu „zatvorene boje“ + suf. -ići. Pripadao nahiji
Gostilj, 1548. zabilježen kao Kojavići ili Mačica. (Handžić 1986: 30).
Cernik < prasl. *cerъ < lat. cerrus „drvo, vrsta hrasta: crni hrast“ +
suf. -nik još „u XVI st. Cernik je bilo značajno selo u nahiji Zvornik. Pod
tim imenom danas nije poznato.“ (Handžić 1986: 37). S obzirom da ojkonim
po fitonimu iz latinskoga jezika dobija ime, Pulević (2010: 538) ima pravo
kada navodi da „toponomastika treba da ima multidisciplinarni prilaz.“
Ojkonim Patina < lat. patina „zdjela ili posuda, a u našem jeziku to
je vrsta oksidacije, plemenita zelenkasta hrđa“ pripadao je nahiji Brvenik.
Crkvice < prasl. *cerky < stsl. cьrky < stvnjem. chirihha < grč.
kyriakón + suf. –ice, „hram, crkva, crkvena zajednica“. Ojkonim pripa-
dao nahiji Šubin.
Ojkonim Crkvište isto kao Crkvice pripadao nahiji Šubin, ali ima
suf. -ište. Crkvište je zemlja oko crkve ili crkveno zemljište.
Parohin < slav. paroh < grč. Párokhos, „župnik, pravoslavni sve-
ćenik u crkvi“ + suf. -in, pripadao nahiji Brvenik.
2. PREIMENOVANI OJKONIMI
Podgrad < prijedlog pod + prasl. gordъ > stsl. gradъ pripada nahiji
Kušlat i „to je današnje selo Liješanj. Prvobitni naziv /Podgrad, odnosno
Podgrađe/, nije se očuvao. Selo Liješanj se zaista nalazi pod gradom, tj .
pod Kušlatom, s lijeve strane Drinjače. (Handžić 1986: 31).“
Bilica < prasl. *bêla „bijela, svijetla“; poimeničeni deminutiv pri-
djeva na -ica: bilica „vrste voća, žitarica ili životinja“ Prema Handžiću
(1986: 35) „u dva popisa, /1519. i 1533/ tako napisano, a 1548: Ibnica.
Vjerovatno današnje selo Biljača koje je pripadalo nahiji Šubin.
Bratina < ie. osnove bhrā- > stsl. bratrъ, bratъ „brat“ + suf. -ina
ojkonim nahije Budimir. Prema Handžiću (1986: 25) vjerovatno danas
Bratunac.
Brdđani < prasl. *bьrdo „brežuljak, brdo, brijeg“, odatle etnik na
-janin: brdđanin, a pl. oblik etnika: brdđani. Danas preimenovani ojko-
nim Brđani na Drini jist. od Ljubovije (Handžić 1986: 87).
Gostradići – pisano i: Gostiradići i Gostoradići < prasl. *gostь
„gost“ + prasl. riječ *radь „rad“ + suf. -ići, pripada nahiji Brvenik. Da-
našnje selo Gostiradiće /Raška/ (Handžić 1986: 49).
Podgrad < prasl. *podъ + *gordъ, stsl. gradъ „grad: srednjovje-
kovna naseljena tvrđava“. Pripadala je nahiji Kušlat. Handžić (1986:
31) navodi da je u popisu 1533. „Podgrađe ili Listje“, odnosno 1548:
„Podgrađe ili Lištje“. Danas je to selo Liješanj s lijeve strane Drinjače.
Vrankovina < prasl. *vornъ „crn, vran, gavran“; prisvojni pridjev
na -ov: vrankov + suf. -ina, pripada nahiji Šubin. „U dva popisa (1533,
1548): Vrankovina. Današnje selo Vranjkovina, jist. od s. Đatkovići“
(Handžić 1986: 184). Danas postoje preimenovani ojkonimi Gornja
Vranjkovina i Donja Vranjkovina kod Srebrenice.
ZAKLJUČAK
LITERATURA:
Internetski izvori:
–– http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=67584 (pristuplje-
no: 5. 9. 2017)
*
Izlaganje je rezultat istraživanja na znanstvenoj potpori Sveučilišta u Rijeci br.
13.04.1.2.03 voditeljice prof. dr sc. Diane Stolac.
Uvod
Struktura atributa
5
Značajniji su iskorak u analiziranju atribucije u hrvatskoj sintaktologiji i sintak-
tografiji monografija Marije Znike iz 1988. godine, gramatika Josipa Silića i Ive
Pranjkovića iz 2005. godine, monografija o pridjevima Ivana Markovića iz 2010.
godine, s detaljnim opisom hrvatske pridjevske sintagme, te gramatika Branka Be-
laja i Gorana Feletara Tanackovića iz 2014. godine, posvećena imenskoj sintagmi
i sintaksi padeža.
7
O imeničkim je atributima bogata bibliografija, ovdje izdvajamo: Kuna (2003);
Pranjković (2004), Stolac (2005), Vlastelić (2012), a za gramatičke pristupe upu-
ćujemo na gramatike Silić – Pranjković (2005), Čirgić – Pranjković – Silić (2010)
i Belaj – Feletar Tanacković (2014).
8
O sintaktičkoj sinonimiji usp. Stolac (2007).
9
Većina gramatika i znanstvenih monografija ne odvaja nesročne atribute u pojedi-
nim padežima (genitivu najčešće) i nesročne atribute iskazane prijedložnim izra-
zima u dvije skupine nego ih analizira kao jedan tip imeničkih atributa: nesročni
atributi. Dio opisa atributa ipak pokazuje svojim analizama da je primjereno od-
vojiti ova dva izraza (usp. Stolac 2003, Vlastelić 2012).
Poredak sastavnica
––krst časni,
––zmaja ljuta,
––brat vladičin,
––bratom najmlađijem,
––momčad ozrinićku,
––vatru živu.
Uobičajeno je da atribut u postpoziciji stoji uz svoju imenicu ne-
odvojen zarezom (ime crnogorsko), kako pokazuju navedeni primjeri,
ali ima i, premda rijetko, primjera u kojima su odvojeni zarezom, čime
se daje dodatni naglasak na sadržajnoj strani tih atributa:
–– krvnici, jaki i opaki.
Njegošev stil obilježavaju sintagme sa sročnim atributom ispred
imenice i iza nje:
–– kroz divljačne tmuše azijatske,
–– proste naše žertve svekolike.
Uz imenice nositelje sintagmi tmuše i žertve ostvarili su se atribu-
ti u oba položaja.
Osim ovako izdvojenih sintagmi valja pogledati i širi kontekst,
stihove u nizu, a u sljedećima nalazimo atribute u oba položaja (b’jela
brada : ruke stare):
–– B’jele vlase niz pleći prosuo,
–– b’jela brada vije do pojasa;
–– ruke stare, u njih mač i koplje...
Oba ova posljednja primjera položaja atributa još jednom doka-
zuju da se u književnome djelu u 19. st. tek usuglašava stilistička norma
(a taj proces traje u nekim svojim pojavnostima i danas).12
Atribut je jedina sintaktička funkcija koja se može višekratno po-
javljivati u rečenici, a pjesničkom je jeziku gomilanje atributa jedno od
obilježja:
–– prokleta kosovska večero,
–– sveta Miloševa pravda,
–– svete kosti prađedovske,
–– proste naše žertve svekolike.
Na kraju ćemo komentirati i diskontinuiranost unutar atribucij-
skih sintagmi u sljedećim stihovima:
Odnosi zavisnosti
Apozicijske sintagme
Analizu atribucije u Gorskome vijencu nužno je proširiti pregle-
dom struktura i funkcija apozicijskih sintagmi15 (npr. Vojvoda Draško).
Najveća je koncentracija apozicijskih sintagmi u popisu likova:
–– Vladika Danilo, Iguman Stefan, Serdar Janko Đurašković, Pop
Mićo, Vojvoda Batrić, Sestra Batrićeva, Skender-Aga...
i među likovima koje autor nije unio u popis:
–– svat Crnogorac, svat Turčin.
Zapravo, iznimno je malo likova uvedenih u djelo a da nije iska-
zan njegov status ili rjeđe rodbinski odnos, kao što je to oboje označeno
uz Radu: Knez Rade, brat vladike Danila. Dakle, bez apozicije su tako
Obrad i Tomaš Martinović (s time da kod navođenja imena i prezimena
otvaramo novu temu apozicijskoga odnosa između osobnoga i obitelj-
skoga imena).
Izvan popisa likova također nalazimo česte apozicije ovdje opisa-
na tipa:
–– Crnojević-kneza, knezu Janku, Nikola kneže dupioski, s Hamzom
kapetanom, braćo Crnogorci, kneginja Ivanbegovica, Turke izje-
lice...
U svim se navedenim primjerima ostvaruje puna sročnost, a ra-
zlog je upravo uporaba vlastitih imena ljudi.
Puna je sročnost i u prve dvije sintagme, premda ona nije obvezna
uz nazive gradova, rijeka i sl., kao što vidimo u trećem primjeru:
–– grada Obodnika
–– Kameno, polje
–– od sela Trnjinah.
Za pristup apoziciji upućujemo na izbor literature dan u popisu literature: Vlastelić
15
Zaključak
Literatura
Mrežni izvori:
–– https://www.dlib.me/petarpetrovic2njegos/literatura-o-njegosu.
php; (Digitalna kolekcija „Petar II Petrović Njegoš“, Nacionalna
biblioteka Crne Gore – literatura o P. Petroviću Njegošu); pristupljeno
1. 4. 2018.
–– https://www.dlib.me/petarpetrovic2njegos/njegos-bibliografija.
php; (Digitalna kolekcija „Petar II Petrović Njegoš“, Nacionalna
biblioteka Crne Gore – literatura o djelu P. Petrovića Njegoša);
pristupljeno 1. 4. 2018.
Uvodna riječ
1
Posebno zato što se u periodu postojanja srpskohrvatske jezičke zajednice govo-
rilo najčešće samo o dvije varijante tadašnjeg srpskohrvatskog jezika, ali i s obzi-
rom na tek odnedavno postojanu mogućnost šire afirmacije i razvoja bosnistike i
montenegristike kao najugroženijih slavistika danas.
2
No, ako se npr. CSBH u Crnoj Gori i BHS u BiH uče (zajedno) u učionici, ima li
praksi danas ovaj princip „zajedništva“ je još postojan, iza čega uglav-
nom ne stoji proračunata ili osmišljena podrška struke. No, imamo i
primjere „podrške“: „Treba isticati činjenicu da su bosanski, hrvatski
i srpski standard toliko slični da se mogu podučavati zajedno, u istoj
učionici“ (Halilović 2016: 80). S druge strane, ovakve koncepcije se
sve više reflektuju na „stvarno stanje stvari“ pa se u bh. javnosti (odno-
sno, možda samo u dijelu FBiH pod bošnjačkom većinom, a uglavnom
u Sarajevu) sve više govori o nekom „BHS jeziku“, studenti studiraju
„BHS“, u školi se uči „BHS“, u diplomama se upisuje „BHS“. Pose-
gnemo li ovdje za propitivanjem dosljednosti (pogotovo u kontekstu
šire slike cijelog južnoslavenskog prostora, gdje su, primjerice, H i S
potpuno skoro pa nepremostivo odavno odvojeni), ovakav jedan slučaj
mogli bismo i posmatrati upravo tako, kao „slučaj“, odnosno, kao ad-
ministrativnu zamku, s obzirom na to da ni u prirodnoj stvarnosti ni po
ustavnopravnim rješenjima ne postoji ništa jezičko (sem mogućeg ime-
na za nastavni predmet) što bi se moglo imenovati tročlanim, a ono koje
se kao takvo pojavljuje u javnosti sigurno jeste interesantno, ali samo
kao jedno od mogućih rješenja. S druge strane, ono je s više stanovišta
neprihvaljivo:
Dakle, na planu izučavanja bosanskog jezika u svim oblicima dr-
žavnog uređenja u Bosni i Hercegovini bosanski jezik kao nomi-
nalna kategorija ostao je nezaštićen – kako zbog toga što se ime
tog jezika ne može dobiti od zvaničnih organa, tako i zbog toga
što se u diplomama upisuje tročlana nominacijska struktura – što
je sa stanovišta struke, s druge strane, potpuno neprihvatljivo
(Kalajdžija 2016: 100).
Usudimo li se propitati sve prednosti i mahane višečlane nomi-
nacijske strukture, naročito će biti važno sagledati ovaj šareni mozaik
u svoj njegovoj ukupnosti i tek onda donijeti konačan sud. Prvo što se
samo po sebi nameće, ne gledajući širi kontekst i ukupnu sliku, jeste za-
ključak da takvo jedno rješenje naprosto može prouzrokovati dvostruke
efekte u širem društvenom pogledu. Višečlana nominacijska struktura je,
sama po sebi, i reduktivnog i ekspanzivnog karaktera, zavisno kako se
4
Zaista, da li nas višečlana nominacija ograničava ili oplemenjuje? Da li je ekspan-
zivnog ili reduktivnog karaktera? Odnosno, da li imamo slučaj da npr. hrvatski
lingvist može ili treba govoriti samo o hrvatskom jeziku, a bosanski o sva tri, od-
nosno, npr. crnogorski o sva četiri? Pitanje je ima li neko za takvo nešto ovlaštenje
ili bilo kakvu osnovu. Također, pitanje je koju kompetenciju ima diplomirani pro-
fesor bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika s diplomom npr. Filozofskog fakul-
teta u Sarajevu, posebno u odnosu na onog sa sličnom mostarskom, bihaćkom ili
tuzlanskom diplomom u kojoj je jednočlana nominacija jezika? Isto tako, veliko je
pitanje šta su H i S u skraćenici BHS kao oznaci za jezik, odnosno, da li je hrvatski
jezik u BiH isto što i hrvatski u Hrvatskoj, i da li je srpski jezik u BiH isto što i
srpski u Srbiji? Naravno, treba imati u vidu to da je hrvatski jezik kao poseban
jezik već statusno priznat u EU. Isto tako, ne treba se povoditi za administrativnom
olakšicom zapadnih katedri za slavistiku koje u svojim nominacijama najčešće
koriste upravo nominaciju BHS (možda u novije vrijeme i BCHS, kao što je to
slučaj u udžbeniku Bosnian for foreigners dr Midhata Riđanovića).
5
Iako se po rezultatima posljednih popisa stanovništva u BiH i CG može reći da
bosanski jezik ima stabilniji status jer je po opredjeljenju građana crnogorskog u
Crnoj Gori samo nepunih 37%, a bosanskog u BiH preovladavajućih skoro 53%.
6
Generalno, tri jezika, bosanski, hrvatski i srpski jezik, smatraju se ravnopravnim
službenim jezicima u BiH. Međutim, ne postoji jedinstveno zakonsko rješenje za
cijelu BiH kao državu i u praksi u zakonskim propisima kod imenovanja jezika i
upotrebe službenih jezika vlada veliko šarenilo: bosanskog nema onda kada se je-
zik i ne imenuje (Kanton Sarajevo), onda kada je ime jezika perifraza (entitet RS),
ili kada mu se daje drugo ime (Zapadnohercegovački kanton i Kanton 10), i sl.
10
Da je jezik u imenu Instituta tada, 1972. imenovan srpskohrvatskim, možda bi ta-
kvo nešto zatvorilo vrata našim pojedinačnim jezicima? Ili, već je bila artikulisana
svijest o posebnosti jezika Bosne, kroz ustanovljeni bosanskohercegovački stan-
dardnojezički izraz – kojem se u to vrijeme nije javno priznavao status posebnog
jezika – pa je ostalo da se u programskom djelovanju Instituta istražuje „srpskohr-
vatski jezik u Bosni i Hercegovini“. A, s obzirom na to da se srpski i hrvatski jezik
ne standardiziraju posebno u BiH, a dio su priznatih jezika u BiH, sa sarajevskog
Instituta time valjda i spada „nadležnost“ nad srpskim i hrvatskim jezikom. Posta-
vi li se ovdje prigovor da jedna državna (u ovom slučaju kantonalna) institucija za
jezik u BiH ne bi smjela zaobići i druge službene i priznate jezike, a s obzirom na
prethodno navedeno, moglo bi se reći da se sarajevski Institut može i treba baviti
srpskim i hrvatskim govorima u BiH, a nikako standardom.
11
Slično kao danas sarajevski, Institut za jezik UNSA.
vatskim školama, dakle, biti kao izborni predmet, kao dodatak nekoliko
časova sedmično, a hrvatski će ostati osnovni predmet i za hrvatske i za
bošnjačke učenike. Slično, u Srbiji se bosanski jezik s elementima naci-
onalne kulture prvo uvodi kao izborni predmet (2004), da bismo danas
(odnosno, već od 2013) imali primjer cjelokupne nastave na bosanskom
jeziku i u Srbiji, sa oko 15.000 učenika. Također, u Srbiji je (već skoro
dvije decenije) bosanski jezik stabiliziran i na univerzitetskom nivou,
na Internacionalnom univerzitetu i na Državnom univerzitetu u Novom
Pazaru. Međutim, posebno je interesantno pitanje odnosa bosanskog i
srpskog jezika u državi Srbiji, kad govorimo o segmentu obrazovanja.
Naime, bošnjački učenici, osim što uče svoj bosanski jezik kao maternji
jezik, pošto žive u državi Srbiji, oni uče i srpski jezik, ali po predmetu
Srpski jezik kao nematernji – što je, čini se, mogući najefikasniji model
za odnose naših država i jezika u obrazovnim sistemima zemalja u ko-
jima živimo. Srpski i hrvatski se u BiH podučavaju samostalno, osim
u pojedinačnim slučajevima kod višečlanog imenovanja jezika u bh.
obrazovnom sistemu, naročito u Sarajevu, i osim u mjestima gdje se
izučava samo bosanski. No, bosanski jezik još od zakonske zabrane iz
1907. još se nije vratio u sve dijelove BiH, a posebne poteškoće vidljive
su u prostoru s dominantnom srpskom ili hrvatskom vlašću.14 S druge
strane, paradoksalno, na cijelom ostalom području u zemljama bivše
Jugoslavije ima bosanskog jezika (u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, Cr-
noj Gori, na Kosovu i u Makedoniji). Ovdje je uputno istaći tendenci-
je u modernim evropski usmjerenim politikama šireg južnoslavenskog
prostora kod pitanja statusa i upotrebe naših pojedinačnih jezika. Ističe
se posebno princip „svugdje sve“, po kojem bi se na drugi način (na
simboličnoj ravni) mogla napraviti neutralizacija praktične odvojenosti
Ilustrirat ćemo ovaj slučaj jednom zanimljivom paralelom. Naime, u Livnu je npr.
14
u doba osmanske Bosne, šk. 1986/87. bosanski jezik učilo 386 učenika, a u Banjoj
Luci 1122 učenika (v. Solak 2013). Danas, u doba demokratske, međunarodno
priznate BiH, nema u Livnu ni u Banjoj Luci u obrazovnom sistemu bosanskog je-
zika. Zanimljlivo, kada je bosanskog jezika bilo, tada je i administrativno gledano,
društveni kontekst Livna i Banje Luke bio također s bosanskim imenom: Bosanski
vilajet. Danas je to sve više Hrvatska zajednica Herceg-Bosna (pod čijom upra-
vom se bosanski jezik nije vratio u upotrebu 1993, kad je to bilo ustavno rješenje
RBiH), ili s druge strane Republika Srpska, koja posebnim represivnim političkim
djelovanjem na različite načine također onemogućava društvenu egzistenciju bo-
sanskom jeziku.
među našim jezicima. Tako bismo sutra u Evropi mogli imati jednu
(višečlano nominacijsku?) zajedničku službenu katedru za slavistiku i
jednu (višečlanu) jezičku odrednicu za jezik cijelog južnoslavenskog
prostora (kad se već na cijelom prostoru koriste svi naši jezici). Princip
„svakom svoje“ po kojem bismo srpsku jezičku politiku ograničili na
Srbiju, hrvatsku na Hrvatsku, bosansku na BiH, crnogorsku na Crnu
Goru, manje je očekivan, iako bismo sutra u Evropi mogli imati poseb-
no četiri službena jezika za cijeli južnoslavenski prostor.15
Zato, ako se bosanski i crnogorski jezik dovoljno izbore za svoj
stabilan društveni status, za očekivati je rješenje koje će ipak prepo-
znati sve naše (jezičke) posebnosti. Bilo kako bilo, evidentno je da se
naša društvena stvarnost direktno reflektuje i na prirodno stanje stvari,
poznato je kako društveni konstrukti sa ili bez osnove u realnosti mogu
sa veoma snažnim efektom da djeluju na istu tu realnost i kako pak
nedovoljna artikulacija prirodnih fenomena u društvu može da se po
principu bumeranga reflektuje kao efekt sa snažnim autodestruktivnim
dejstvom. Crnogorskom i bosanskom jeziku to se već jednom desilo.
Literatura
STRATEGIJE IMENOVANJA U
POLITIČKOM DISKURSU
U sklopu analize političkog diskursa nastalo je više pristupa u ko-
jima se iz različitih perspektiva promatra odnos jezika i politike. Jedni
su usmjereni na vrstu argumentacije u političkom diskursu (Fairclough
& Fairclough 2012), drugi na reprodukciju moći (Van Dijk 1997), u
tom diskursu Chilton (2004) promatra proizvodnju i jačanje nacional-
nih mitova. Za ovaj rad posebno je zanimljiv povijesni pristup Ruth
Wodak (2009) koja u raznolikom političkom diskursu vidi spregu je-
zika, ideologije i moći s posebnim naglaskom na rekontekstualizaciju
politike u medijima. U radu se raspravlja o otklonu od službenog imena
političkih stranaka na temelju svjesnih i namjernih postupaka – dis-
kursnih strategija imenovanja – kako bi se ostvarili politički ciljevi i
interesi. Imenovanje u političkom diskursu nije samo identitetski čin
već način vrednovanja aktera u političkoj areni. Građa za opis priku-
pljena je u hrvatskim, bosanskohercegovačkim i crnogorskim internet-
skim portalima koji pokrivaju čitav spektar političkih usmjerenja – od
lijevih i liberalnih do konzervativnih i desnih političkih opcija u trima
državama. Zadaća je među ostalim utvrditi vrste te sličnosti i razlike u
primjeni strategija imenovanja političkih protivnika: od imenovanja na
temelju vizualnog identiteta (crveni, zeleni, bijeli), prostornih odnosa,
ideološkog etiketiranja ali i postupaka kojima se krše norme društveno
prihvatljivog (uljudnog) ponašanja.
Ključne riječi: politički diskurs, imenovanje, kritička diskursna
analiza
Diskursna analiza
Konverzacijska inte-
Svakodnevna neformal-
rakcija u medijskom
na konverzacija
diskursu
Odnosi moći simetrični asimetrični
nisu unaprijed određene; unaprijed određene; go-
govorni prilozi obično su vorni prilozi mogu biti
Izmjene govornika
kratki i uz česta prekla- dugi i preklapanja nisu
panja tako česta
nisu institucionalizirane; institucionalizirane
vezane su uz socijalne
Uloge
odnosne identitete (maj-
ka, najbolji prijatelj i sl.)
razvijaju se unutar kon- institucionalizirani, če-
verzacije, najčešće od- sto prijenosne prirode
Ciljevi
nosne prirode (npr. otkriti nešto o ne-
čijem položaju)
uzajamno se uspostav- planirana i provedena od
ljaju i provode voditelja, nositelja moći
Ritualna ograničenja
(kao i produkcijskog
tima)
uzajamno se uspostav- unaprijed planirane;
ljaju; otvorene su, pro- otvorene, mijenjane i
Teme
mjenjive i uzajamno se zatvorene, što čini vodi-
zatvaraju telj, nositelj moći;
D) Ideološko etiketiranje:
(4) a. Stranka demagoga i populista (SDP) je svoju brigu o
prosvjetnim radnicima najbolje demonstrirala tako što je
potpredsjednik njihove partijice, tada ministar u Vladi,
iskoristio tu poziciju da sopstvenoj majci, inače prosvjet-
nom radniku, obezbijedi više desetina hiljada eura, za rje-
šavanje njenog „neriješenog“ stambenog pitanja! (Portal
Analitika, 30. 8. 2017)
Zaključak
Literatura
1
A. Čirgić: Montenegrin language in the past and present, Matica crnogorska, Pod-
gorica. 2011, S. 7
2
http://m.portalanalitika.me/clanak/288877/negiranje-crnogorskoga-jezika-nece-
nestati-preko-noci
4
Z. M. Andrijašević, Š. Rastoder: Istorija Crne Gore, Centar za iseljenike Crne
Gore, Podgorica 2006, S. 465
5
cf. Statistisches Bundesamt. Statistisches Jahrbuch 2016. „2.Bevölkerung, Famili-
en, Lebensformen“, 2016.
6
http://emdera.net/montenegro/sporazum-o-sardnji-scanj-lux-bel.pdf
7
Ebenda
11
cf. https://www.iso.org/iso-639-language-codes.html
12
https://www.loc.gov/standards/iso639-2/
13
https://en.wikipedia.org/wiki/Montenegrin_language
14
http://m.portalanalitika.me/clanak/289100/odnos-prema-jeziku-dio-je-nacional-
noga-ponosa
https://de.wikipedia.org/wiki/Montenegrinische_Sprache
15
http://m.portalanalitika.me/clanak/288877/negiranje-crnogorskoga-jezika-nece-
16
nestati-preko-noci
17
http://bdue.de/der-bdue/
18
http://m.portalanalitika.me/clanak/288877/negiranje-crnogorskoga-jezika-nece-
nestati-preko-noci
19
cf. R. Bońkowski: Crnogorski jezik pri kraju XX i na početku XXI vijeka (pravo-
pis kao putokaz za normativne radove). In: Lingua Montenegrina Nr. 20, Cetinje.
2017, S. 37–44.
Bibliographie
1
The different kinds of umlauts are named according to the sounds that cause vowel
mutations. Since in the kind of umlaut in question it is the -i- sound that cau-
ses mutation, it is called i-umlaut. We can moreover accordingly also distinguish
a-umlaut, u-umlauts, etc. which have operated for example in Scandinavian lan-
guages.
continued its original features (like for example Latin, Greek, Polish or
Sanskrit). One of such changes was a general lenition experienced by
certain PG consonants inherited from PIE. There are three main obser-
vations that Grimm made:
1. certain PIE voiceless stops (*/p/, */t/, */k/) became voiceless fricati-
ves (*/f/, */θ/, */x/) respectively in PG; for example the PIE */p/, conti-
nued in the Latin word piscis, became PG */f/, continued in the English
cognate word fish; the PIE */t/, continued in the Latin word trēs became
PG */θ/, continued in the English cognate word three; and the PIE */k/
continued in the Latin word cor, cordis, became PG */x/, continued in
the English cognate word heart.
2. certain PIE voiced stops (*/b/, */d/, */g/) became voiceless (*/p/,
*/t/, */k/) respectively in PG; for example the PIE */b/, continued in
the Polish word błoto ‘mud’, became PG */p/, continued in the English
cognate word pool; the PIE */d/, continued in the Latin word decem,
became PG */t/, continued in the English cognate word ten; and the PIE
*/g/, continued in the Latin word genū, became PG */k,/ continued in
the English cognate word knee.
3. certain PIE voiced aspirated stops (*/bh/, */dh/, */gh/) became voi-
ced stops (*/b/, */d/, */g/) respectively in PG; for example the PIE */
bh/, continued in the Sanskrit word bhrā́ tā, became PG */b/, continued
in the English cognate word brother; the PIE */dh/ continued in the
Greek word θύρa, became PG */d/ continued in the English cognate
word door; and finally the PIE */gh/, continued in the Sanskrit word
stighnoti, became PG */g/, continued in the German cognate word stei-
gen ‘rise’, ‘climb’.
(Melanesian Pidgin, for example, has an English word stock of more than 90%)’,
whereas a creole is defined by the same dictionary as ‘Any pidgin language that
has become established as the native language of a speech community. A creole
usually arises when speakers of one language become economically or politically
dominant over speakers of another. A simplified or modified form of the dominant
group's language (pidgin), used for communication between the two groups, may
eventually become the native language of the less-powerful community. Examples
include Gullah (derived from English), spoken in the Sea Islands of the southeast-
ern U.S.; Haitian Creole (derived from French), spoken in Haiti; and Papiamentu
(derived from Spanish and Portuguese), spoken in Curaçao, Aruba, and Bonaire.’
The Old English verb willan ‘to desire’, ‘to want’, ‘to wish’, lost
its original meaning and now functions as an auxiliary verb used in
future tenses, whereas the empty slot for expressing desires and wishes
was filled in by the word to want; in German however the original me-
aning of the verb wollen, the equivalent of OE willan, is still preserved
and the future auxiliary verb in this language is werden, a cognate with
Latin vertō ‘to turn’, ‘to revolve’ and Polish wiercić ‘to drill’. In Swe-
dish, on the other hand, the marker of futurity is ska, which is cognate
with the Modern English modal verb shall and Modern German sollen.
To continue, the Old English noun līc standing for ‘body’ turned into
the suffix –ly which is used to create adverbs out of adjectives or nouns,
for example beautifully, nicely, loudly, bodily, earthly, etc. Similarly,
the Old English noun hād meaning ‘a state’, ‘a quality’ became Mo-
dern English suffix –hood and can be found in nouns like parenthood,
adulthood, statehood, etc. Moreover, in the Indo-European languages
which developed the categories of definite and indefinite articles, the
former category usually derives from demonstrative pronouns, whereas
the latter one from the numeral one. For example, the Spanish el (sg.m)
and la (sg.f.), the Italian il, lo (sg.m) and la (sg.f.), and the French le
(sg.m) and la (sg.f.) definite articles derive from various forms of the
Latin demonstrative pronoun ille (sg.m), illa (sg.f), illud (sg.n). Simi-
larly, in German the definite articles der (sg.m), die (sg.f), das (sg.n)
derive from and have exactly the same form as the demonstrative pro-
nouns der (sg.m), die (sg.f), das (sg.n). As far as the indefinite article is
concerned, the Spanish un (sg.m), una (sg.f) derive from the Latin nu-
meral ūnus (sg.m), ūna (sg.f), ūnum (sg.n). This observation also refers
to other Romance languages. Similarly in English, the indefinite article
a, an, derives from Old English ān ‘one’; therefore a is a reduced form
of the original an. In short, it can be said that whereas the definite article
is a more abstract, semantically weaker, and often phonetically reduced
version of the demonstrative pronoun from which it derives, whereas
the indefinite article is a more abstract, semantically weaker, and often
phonetically reduced version of the numeral one from which it derives.
Further, in Polish, the optative particle bodaj ‘let’ derives from bog daj
‘God give’, whereas the corresponding particle ojalá in Spanish and
oxalá in Portuguese derive from the Arabic expression inshallah ‘God
willing’ which also contains the word for God allah. In French, the
negative particle pas ‘not’ derives from the Latin noun passus ‘a step’,
‘pace’. In Balkan languages, according to Mirić (2017), there are two
ways in which the future tense, an example of grammaticalisation, is
formed: with the verbs ‘want’ and ‘have’, whose use varies functionally
and territorially in different Balkan languages representing the Balkan
Sprachbund. The most discussed is the Balkan future expressed with a
construction which originally derives from a volitional verb meaning
‘want’ (generally termed as volo) being followed by an infinitive or
subjunctive construction. This kind of construction is usually known
under the name ‘de-volitive future’. There is another construction, to
which less attention has been paid and which originally derives from
the verb meaning ‘have’ (generally termed as habeo), like for example
in Albanian kam për të shkruar, Greek έχο να γράφω, Romanian am să
Bibliography:
Internet resources:
http://www.merriam-webster.com/dictionary/jargon
1
Ova periodizacija donekle korespondira sa periodizacijom savremenog standar-
dnog jezika u BiH, koju je prezentirao Milan Šipka u knjizi „Standardni jezik
i nacionalni odnosi u Bosni i Hercegovini (1850–2000)“, Dokumenti, Sarajevo,
2001. Period savremenog standardnog jezika Šipka je nominirao kao period soci-
jalističke Jugoslavije, s podnaslovom: „Od zajedništva do razdvajanja“.
2
http://www.fcjk.me/o-jeziku (dostupno 20. 8. 2017).
knjigu „Čas lektire u srednjoj školi“ (1976), inače prvu metodičku mo-
nografiju u BiH iz oblasti srednjoškolske nastave lektire.
Lektirska i udžbenička metodika u BiH bit će posebno zastuplje-
ne upravo koncem 1970-ih i početkom 1980-ih godina kada će Zavod
za udžbenike i nastavna sredstva u Sarajevu u saradnji sa Školskom
knjigom iz Zagreba prirediti lektirske knjige za srednju školu Mirosla-
va Krleže (izbor poezije, novelistike i roman „Povratak Filipa Latino-
vicza“) te organizirati naučni simpozijum pod nazivom: „Krleža u ško-
li“ (Sarajevo, 1976). Vrhuncem lektirske i udžbeničke metodike u BiH
može se smatrati naučni simpozijum održan u Mostaru 1980. godine
posvećen upravo modernoj koncepciji udžbenika i nastave lektire.
Ako su 70-e godine 20. vijeka bile „zlatno doba“ bh. metodike
nastave književnosti, onda su 80-e godine značile vidnu stagnaciju, jer
su unutar „Nastavne biblioteke“ uglavnom objavljivane književnohi-
storijske i književnokritičke studije (Muhsina Rizvića, Radovana Vuč-
kovića, Tode Čolaka, Janeza Rotara), a iz oblasti sintakse jednu knjigu
objavio je Miloš Kovačević.
Prestankom izlaženja banjalučkih „Priloga“ potpuno je prestao i
angažman zagrebačkih i beogradskih metodičara.
U metodici nastave gramatike jedini svijetao metodički primjer bile
su knjige Čedomira Rebića: „Modeli interpretacije književnog teksta“
i „Od semantičkog zapisa do konstituisanja estetskog predmeta“.
Ipak, u ovome periodu pojavila se veoma značajna metodička
knjiga: „Metodička koncepcija nastave osnovne škole“ Hašima Mu-
minovića. Bila je to prva sintetska metodička studija u BiH, u kojoj su
tretirani i brojni aspekti nastave književnosti i maternjeg jezika.
Muminovićeva knjiga poticajna je i značajna i po tome što je širo-
ko otvorila puteve za strateška izučavanja metodičkih fenomena u BiH.
Nažalost, početkom 90-ih godina doći će do sve oštrijih podjela
i rascjepa u procesu i sistemu nastave maternjeg jezika i književnosti u
BiH na svim nivoima, od osnovne škole do univerzitetske nastave.
Podjele i nacionalna segregacija postat će glavna obilježja škol-
skog sistema u BiH u periodu 1990-ih godina. U nastavnom predmetu
koji se više od 80 godina označavao zajedničkim imenom Srpskohrvat-
ski/Hrvatskosrpski jezik doći će od 1991. godine do trodiobe na Bosan-
ski/Hrvatski/Srpski jezik.
LITERATURA:
1
Dušan Vukotić (Vud) rođen je 7. februara 1927. godine u Bileći. Prvo se selio u
Vranjske Njive, pa u Podgoricu. Osnovnu školu završava u Šibeniku, Gospiću i
Bihaću. Srednjoškolsko obrazovanje stiče u podgoričkoj Gimnaziji Slobodan Ške-
rović. Za vrijeme studija između 1949. i 1951. godine, objavljuje radove u brojnim
listovima. Za Duga film 1951/52. godine stvara Kako se rodio Kićo, a 1954/55.
snima trinaest reklamnih djela u Zora filmu. Sredinom pedesetih, tačnije 1956. go-
dine, prelazi u Zagreb film. Zatim nastaju Nestašni robot i Cowboy Jimmy koji je
odlikovan u Berlinu. Dva naredna filma su bila Veliki strah i Koncert za mašinsku
pušku. Kraj te decenije obilježili su filmovi Abrakadabra i Krava na Mjesecu.
Nakon njih nastaju Rep je ulaznica i ekranizacija Čehova Osvetnik i Piccolo. Na
samom početku naredne dekade dešava se njegov najveći profesionalni uspjeh.
Naime, 1961. godine film Surogat postaje prvo Oskarom ovjenčano ostvarenje sa
vanameričkog tla. Takođe, i film Igra je bio kandidat za najprestižniju filmsku na-
gradu. Uslijedili su eksperimenti Opera cordis, Mrlje na savjesti i Ars gartia artis,
te igrani Sedmi kontinent, Akcija stadion i Gosti iz galaksije. Predavao je tehnike
animacije na Akademiji za kazalište, film i televiziju. Na desetogodišnjicu Suroga-
ta postao je član Američke filmske akademije, a šest godina kasnije i Crnogorske
1906. godine predstavlja veliki pomak kad je riječ o razvoju „devete umjetnosti“
na našem području, jer se u prilozima koje objavljuju razvija jezik stripa. Potom
su uslijedili novosadski Starmladi i Švigar, zagrebački Kerempuh Petrica, a onda
i beogradski listovi Karikature, Srpski list, Raketla i splitski Duje balavac, sve do
1913. godine i uvođenja dodatka Vic u sklopu Novosti. U toku rata Zagreb pokreće
Nos, a Novi Sad Stođavo i Dečije novine. Po završetku rata dolazi do ekspanzi-
je publikovanja sadržaja humorističkog i satiričnog karaktera. Tako se u periodu
od 1919. do 1923. godine pokreću bjelovarski i novosadski Bič, vršački Bata iz
Banata, splitski Grom, mostarski Jež, banjalučki Čičak, sarajevski Satir, maribor-
ski Planinski šaljivec, a od beogradskih listova nastaju Crveni smeh, Vic (dodatak
dnevnim novinama Epoha), Jež, Humor, Vesela zona, Bajaco i Vesele novine.
3
D. Vukotić: Hvala stripu!, u: D. Vukotić, B. Stošić, Špiljo i Goljo – prethistorij-
ski ljudi, ART9 – Udruga za očuvanje baštine i popularizaciju hrvatskog stripa,
Zagreb, 2013, str. 76–77 [„Dječja literatura poklanjala nam je maštovite priče i
bajke, prve junake našeg djetinjstva, vidljive i prisutne do opipljivosti, svemoguće
i neuništive pružao nam je strip. Dan kada je izlazio neki strip-list, očekivan je
sa nestrpljenjem. Bio je to dan susreta sa prijateljima koji su živjeli i kretali se u
malim omeđenim kvadratima novinskog papira, s čitateljima kojima su nacrtani
pokreti i situacije bile daleko važnije od riječi napisanih i složenih ispod slike ili
ucrtanih u male balončiće s repom koji se savijao prema ustima govornika. Ovaj
način grafičkog izražavanja, toliko puta anatemiran, uporno se održavao i razvijao
jer je bio potreban i tražen ne samo od najmlađih. Od niza crteža na frizovima egi-
patskih piramida koji su opisivali razne obrede, od tih početaka stripa pa do naših
dana, čovjek je imao potrebu da kroz serije crteža i slika prati događaje, istinite
ili izmišljene, komične situacije, sentimentalne i uzbudljive priče, da se prepušta
igri mašte i avanturi duha. (...) Grupa crtača, karikaturista i grafičara, od kojih se
većina okušala i u stripu, stvorila je temelje našem crtanom filmu. Za ovo i radosti
pružene u djetinjstvu, hvala stripu.“].
osvrta u odnosu na veliki broj raznorodnih tema. Taj široki spektar čine:
istorija, muzika, slikarstvo, film, običaji, sport, izumi i mnogo drugih
uže fokusiranih oblasti.
Mark Evanie ističe da je mnogo teže stvarati u okviru humori-
stičkog žanra, nego djelovati u bilo kojem drugom. Uz to napominje i
jednu veoma važnu činjenicu: da se komični stripovi moraju zabavno
i zanimljivo vizuelizovati.4 Vukotić u potpunosti odgovara tom kanon-
skom zahtjevu. Njegove razbarušene linije, artikulisane u okviru jed-
nog sofitsticiranog minimalističkog manira, istovremeno odaju crtačko
majstorstvo i daju jak identitetski pečat njegovim likovima.
Lazar Džamić u knjizi Cvjećarnica u Kući cveća, koja se bavi
fenomenom stripa Alan Ford na jugoslovenskom prostoru zapisuje:
linija je čovek.5 Analogno tome i Vukotićeva linija postaje njegov pot-
pis. Ona će evoluirati i postati razigrana kroz medij animiranog filma,
ali će zadržati tu nesumnjivu lucidnost, stilsku zrelost, punoću volu-
mena i vanredni šarm imanentan duhovitnim i dovitljivim slikovnim
pripovijedanjima.
Skot Meklaud, takođe, naglašava da je vizuelna identifikacija
specifična komponenta stripa, te da ekspresivnost linija određuje ka-
rakterizaciju subjekta u nekom pravcu. On suštinu samog stripovskog
djela fragmentira i određuje u šest segmenata za koje smatra da se ra-
zvijaju kao koncentrični krugovi, a to su: ideja, forma, idiom, struktura,
vještina i površina.6 Ako na osnovu tog principa pogledamo na strip
Špiljo i Goljo – prethistorijski ljudi, možemo uočiti brojne zanimljivosti
u svakom sloju. Ideja se tiče kritike savremenog društva u nesvaki-
4
D. O’Neil, Making comics, Watson-Guptill Publication, New York, 2001, p. 120.
5
L. Džamić, Cvjećarnica u Kući cvijeća, Naklada Jesenski i Turk/Heliks, Zagreb/
Smederevo, 2012, str. 110–111 [„Linija je čovek. Ova tvrdnja je vizuelni ekviva-
lent čuvene izreke Stranka i Rajta, autora Elemenata stila, da je i stil pisanja isto
čovek. U smislu: način na koji pišemo neodvojivo je povezan sa time ko smo, šta
smo i kako doživljavamo svet. Stil je literarni ekvivalent otiska prsta. Linija je
takođe čovek, možda to nije nigde očigledno kao u staroj priči o Mikelanđelu. Po
legendi, kada je jednom otišao da poseti starog prijatelja i nije ga zatekao kod kuće,
kao poruku da je bio na vratima je nacrtao krug. Ali ne bilo kakav krug: savršen,
perfektno okrugao krug, nacrtan golom rukom u jednom potezu. Za tako nešto je
bila potrebna veština vrhunskog majstora – i više od toga... Taj krug je bio Mike-
lanđelova vizit karta u istoj meri prepoznatljiv kao ˙on˙ koliko i njegovo lice.“].
6
S. McCloud, Understanding comics, Harper Perennial, New York, 1993, p. 70–74,
125, 170–171.
7
S. McCloud, Making comics, Harper, New York, 2006, p. 37, 53, 173, 249.
8
Isto, str. 15.
mova!“, „Grom i pakao!“ ili „Svih mi brkova moje porodice!“, koje ka-
snije postaju prepoznatljive i autentične za svijet stripa, ovdje se može
naći izjava poput one „Sto mu brontosaurusa i konobara!“ Likovi ovog
stripa znaju da će Kolumbo doći do otkrića, da će se pojaviti Pikaso,
znaju za Gretu Garbo i Bastera Kitona, a za sliku jajeta pretpostavljaju
da predstavlja Paju Patka iz mladosti. Slušaju kompozicije Smrt Majke
Jugovića i Mama Huanita. Oni znaju da će doći do pojave atomske
bombe i mašine za kucanje (koja će učiniti da se ne dobija reuma od
klesanja kamenih ploča), isto tako spominju električne centrale i brojne
globalne i lokalne brendove. Nose kože brenda Montgomeri i slušaju
saopštenje da još nije izmišljena televizija, ali da je izmišljeno tele bez
vizije. Ironizovan je i fudbal, kao gruba igra i primjer netrpeljivosti
prema sportskim sudijama, a jedan kvadrat prikazuje i najavu utakmice
između splitskog Hajduka i argentinske Boke Juniors.
Svi ovi primjeri predstavljaju samo nagovještaj mogućih tema
za dalju analizu ovoga u umjetničkom i u širem kulturološkom smi-
slu, izuzetno vrijednog i izazovnog (iako, donekle, i nepravedno zapo-
stavljenog) ostvarenja i navodimo ih, na kraju, uz nadu da će u bliskoj
budućnosti poslužiti kao osnova za razmišljanje u traganju za novim
tumačenjima stripa Špiljo i Goljo – prethistorijski ljudi iz najrazličitijih
istraživačkih uglova.
Izvori i literatura:
1. UVOD
2. NESAMOSTALNE RIJEČI U
KLIMANTOVIĆEVU ZBORNIKU I
2.1. PRIJEDLOZI
10
Usp. Vince, 2010, str. 806; HCJ, 2014, str. 25.
11
Usp. Vince, 2010, str. 811; HCJ, 2014, str. 276–277.
12
Vince (2010: 807) navodi kako je prijedlog za u prvotnom značenju 'iza' „obilno
zastupljen u statičnom kontekstu“.
13
Mihaljević i Vince (2012: 71) ističu kako prijedlog kь nikada nema ulogu prefiksa.
14
Mihaljević (2011: 131) navodi kako je zamjena prijedloga bez oblikom prez svoj-
stvena području širem od čakavskoga, i središnjim istarskim sjeverozapadnoča-
kavskim govorima. RitKlim se i prema drugim osobinama povezuje uz sjeveroza-
padni čakavski dijalekt (vidi: Lozić-Knezović 2016).
15
U građi Rječnika prijedlog bez je obilno potvrđen, a tako je i u RitKlim-u.
2.2. UZVICI
20
Uzvik gore je u hrvatskim crkvenoslavenskim tekstovima dobro posvjedočen. U
Rječniku su zabilježene potvrde u: M; Br; CPar Vinod Pet Oxf Bč Ac Tk Žg Grš
Fat; FgSerm Thom.
21
I Kovačević (2013: 71–72) zaključuje kako „su û i, pogotovo, gore izražavali po-
gubniju nevolju i jaču prijetnju“.
22
Najviše potvrda uzvika oime (oimê) nalazimo u Apokaliptičnom viđenju o posljed-
njem sudu iz Zbornika duhvnog štiva, Oxfordskom zborniku i Tkonskom zborniku
u Viđenju sv. Bernarda te u apokrifnoj apokalipsi o svršetku svijeta (Kovačević
2013: 71).
23
Ovaj uzvik bilježi i Slovník (1997: 572).
24
Ovaj uzvik bilježi i Slovník (1997: 591).
25
I Kovačević (2013: 67) ističe kako se uzvikom uvi „ponajprije jadikuje nad samim
sobom“.
26
Uzvik êo rijetko je potvrđen u hrvatskoglagoljskim tekstovima. U građi Rječnika
potvrde se nalaze u Zborniku duhovnog štiva, u Apokaliptičnom viđenju o posljed-
njem sudu, te jednom u antifoni službe za pokojnike Pariškog zbornika (Kovače-
vić 2013: 72).
27
Vidi: Kovačević, 2013, str. 71.
2.3. ČESTICE
Ova e͠ vistinu p'rava i istin'na vera . (12v) A is͠ь vistinu s'paše . (213)
V'ĵistinu g͠ ne . ê͠ vêruû . da ti esi h͠ь s͠nь b͠a živoga . (165v)
Utjecaj govornoga jezika, odnosno govorne prakse vidljiv je u posljed-
njem primjeru u upravnome govoru gdje je početni suglasnik doživljen
kao prijedlog (u izvorniku i napisan odvojeno), a drugi dio riječi napi-
san slovima ji s protezom umjesto samoga i, jer je početno i moglo biti
izgovoreno kao [ji].30 Čestica vistinu u hrvatskoglagoljskim tekstovima
u građi Rječnika ima brojne potvrde.31
U RitKlim-u nalazimo obilno potvrđenu postpozicionalnu poja-
čajnicu že32, koja je navezak uz zamjenice, priloge, veznike, uzvik bla-
gože i druge čestice (HCJ 2014: 296). Rotacizmom nastala čestica -re,
u RitKlim-u je najbrojnija u neodređenim zamjenicama s prefiksom ni-:
I zapoviite s'voim' domaĉim' . da im niš'tare ne dadutь . (15v)
Da nikomure od' nih' ne p'rigodit' se odaiti . (18)
Obilježena prvenstveno kao pojačnica i potvrdnica33, velikim
brojem potvrda zabilježena čestica da34 u RitKlim-u često nosi i znače-
nje odobravanja, zapovjednosti, želje da se navedena radnja ostvari:
da rekut' v'saki nih' saltir' . (20v)
Da ki nega priêše . (158)
da pošali e k' bis'kupu (201)
Čestica daže35 ('sve', 'čak') pojačajna je čestica koja dolazi uz pri-
jedloge i naglašava potpunost i cjelovitost vremenske i prostorne di-
menzije radnje.36 Nekoliko je potvrda u RitKlim-u gdje je daže u prepo-
ziciji uz prijedloge do i v:
ot ûtra daže do vêčera dokon'čaeši me . Ufah' daže do ûtra . (110)
Všadь v' mês'to k'rova div'na . daže v' domь g͠nь . (133)
Čestica daže zabilježena je u RitKlim-u i u obliku dari, kao posljedi-
ci rotacizma, karakteristike čakavskoga jezika (u dijelovima Rêgula
pokor'nihь, Oficii obučeniê i Činь kr͠stiti č͠ka):
30
Tako u RitKlim-u uz primjere kao: Ĵimii, ĵini, ĵisьtini, nalazimo i: Imii, inimь,
is'tini.
31
Vidi: Rječnik, 1999, str. 452.
32
Čestica že ima brojne potvrde u građi Rječnika (2012: 536).
33
HCJ, 2014, str. 296–298.
34
Čestica da ima brojne potvrde u građi Rječnika (2007: 237).
35
Čestica daže i oblik dari su u građi Rječnika (2007: 249) potvrđeni u: M; Br; PsFr;
RitAc Klim; Cpar Ivan Vinod Oxf Ac Klim Tk Žg Fat; FgGrš Georg; RegBen.
36
HCJ, 2014, str. 297; Kovačević, 2014, str. 176.
37
HCJ, 2014, str. 299.
38
Vidi: HCJ, 2014, str. 297.
39
Mihaljević (1997: 192) navodi kako je „u hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku
(...) najčešća i najobičnija upitna čestica li“.
40
Vidi: HCJ, 2014, str. 299.
vićev autorski tekst. Takav pristran izraz koji određuje konačni smisao
rečenice u velikoj je mjeri uzet iz govornoga jezika.
2.4. VEZNICI
41
Barić i ost., 1995, str. 281.
42
Veznik je ako u građi Rječnika (1992: 34) potvrđen u: M; Br; Rit; FgNov Lign;
RegBen.
43
U građi Rječnika (1992: 36) veznik ako li potvrđen je u: M; Br; RitSegn Klim; C;
RegBen.
44
U građi Rječnika (1992: 36) veznik ako i potvrđen je u: Rit Segn Ac; CBč Grš; Reg
Ben.
45
U građi Rječnika (1992: 42) veznik ali obilno je potvrđen u: M; Br; Ps; Rit; C; Fg.
Dužan' si v'rnuti b͠u . v͠ . [3] riči . iliti rêĉi . v͠ . [3] s'tvari . (197)
I reci nemu iliti noi minis'tarь (32v)
Potvrđen je uzročni veznik začь:
Pr'vo zato zač si ob'liganь . (181v)
čest u hrvatskoglagoljskim tekstovima46 te istoznačan mu veznik erê47:
erê onь estь moi g͠nь . (26)
Erê se govori . Poččtui oc͠a t'voga i mat͠ rь t'voû (197)
kao i erь:
V'si se v' tam'no . ruho ob'lače . er' ga mr'tva . s' hiže z'vlače (70)
Iz govorenoga narodnoga jezika je i veznik terь / tere:
Tere onih' kihь nima g'do mrt'vih' opraviti . (19v)
I potom' malo s'tahь . tere ostavihь s'vitь . (24)
U RitKlim-u se da, osim kao čestica, javlja i kao veznik npr. u
izričnim rečenicama gdje se izriče volja:
zapovii mu da û s'vrši . (170v)
Veznik ni nalazimo pri izlaganju i nabrajanju. On poriče postoja-
nje ili prisutnost. Primjer iz dijela Rub'rika fabulê donosi stilski postu-
pak kojim fra Šimun ostavlja snažan dojam na čitača:
v' zadri ne biše p'šenice . ni ozim'ca . ni prosa . ni sirka . ni nied-
noga žita . ne b͠še ča ni zrna kupiti . (162)
Veznici zabilježeni u RitKlim-u dobro su oprimjereni u hrvat-
skoglagoljskim tekstovima uzetima za građu Rječnika, čak i kada je
riječ o mlađim uplivima iz govornoga jezika. Mnogi su od njih i danas
u aktivnom leksiku.
Za nesamostalne riječi vrijedi tvrdnja da nemaju svoju službu u
rečenici. Međutim, njihova „služba“ u okviru rukopisa zborničkoga tipa
kao što je RitKlim neupitna je. Analizom izdvojenih nesamostalnih ri-
ječi u RitKlim-u potvrđuje se mišljenje o njegovu slojevitom leksičkom
sastavu s obzirom na sadržajnu raznolikost, a usporedbom analiziranih
nesamostalnih riječi s potvrdama u građi za Rječnik, kao i potvrdama
u Slovniku, potkrjepljuju se dosadašnja istraživanja o nesamostalnim
riječima u hrvatskim crkvenoslavenskim tekstovima. Raznolikost ne-
samostalnih riječi u RitKlim-u odražava sadržajnu raznolikost rukopisa
kao i svjesno nastojanje njegova pisca da uplivom mlađih elemenata i
U građi Rječnika (2011: 497) veznik ere potvrđen je u: MRoč; Br; RitAc Klim; C;
47
Literatura
1. Uvod
Baš kao što svako društvo biva uređeno skupom eksplicitnih pra-
vila koja reguliraju društveni život, tako i svaki standardni jezik biva
uređen skupom eksplicitnih pravila koja regulišu njegovu usmenu i
pisanu realizaciju, a moguće ih je objediniti nazivom jezička norma
(Muratagić-Tuna 2005: 14). Unutar jezičke norme valja razlikovati nor-
mativne razine: ortografsku, ortoepsku, fonološku, morfološku, deri-
vacijsku, sintaksičku, leksičko-semantičku i sintaksičku, a nas ovdje
zanima ona koju smo pobrojali prvu – ortografska. Ortografija je „si-
stem pravila u pisanju kojima se propisuju načini upotrebe pismenih
(grafijskih) znakova – slova“ i interpunkcije, sistem pravila kojih se
valja „pridržavati da napisani tekst bude“ standardan (Isto). Sva ta pra-
vila svoje oličenje dobijaju u normativnom priručniku koji se naziva
pravopis. Prilikom razmatranja metodologije pravopisnog normiranja
Badurina i Matešić (2011: 18) izdvajaju tri aspekta:
1. dosezi pravopisne relevantnosti (koji pojedinačni problemi pripa-
daju pravopisu, a koji ne, odnosno koji se prepoznaju kao pravo-
pisni, a koji se pak ostavljaju izvan ingerencija normiranja pravo-
pisnoga priručnika);
2. oblikovanje pojedinih pravopisnih pravila (kakav treba biti 'jezik
pravopisa', tj. njegov metajezik, iznimno je složeno pitanje koje
pretpostavlja niz konkretnih odluka o tome kako oblikovati pra-
vilo – pravopisna se metodologija pritom suočava s problemom
kako ispravno pretpostaviti korisnikovo lingvističko predznanje,
kako na jednostavan i učinkovit način korisniku objasniti pravo-
pisno pravilo te mu i pomoći da njime ovlada, tj. da ga memorira
i potom primjenjuje na nove istovrsne primjere);
3. struktura pravopisne knjige (kakav je tip obrade pojedinoga pra-
vopisnog problema primijenjen, tj. kojim će se pravopisnim pro-
blemima posvetiti zasebna poglavlja, a koji će se navoditi samo u
pravopisnome rječniku, te jesu li pravopisu potrebni dodaci – npr.
posebni popisi, tablice i dr.).
je ratni period, koji obuhvaća i predratnu 91. godinu, a traje do pojave Halilovi-
ćeva Pravopisa 1996. Na popisu 1991. velika većina Bošnjaka izjasnila se da im
je maternji jezik bosanski. Tu prvu fazu karakterizira potreba da se pokaže kako
bosanski jezik postoji i kako ima svoje specifičnosti. Tipična je pojava rječnika
Alije Isakovića 1993. s naslovom Rječnik karakteristične leksike u bosanskome
jeziku, preimenovan 1995. u Rječnik bosanskoga jezika, što očigledno nije. 1994.
Pojavila se i prva Gramatika bosanskoga jezika za gimnaziju, ali zbog ratnih okol-
nosti, autori Hanka Vajzović i Husein Zvrko nisu imali prilike čak da se sastanu
u toku rada. U ratno vrijeme borba za bosanski jezik bila je sastavni dio borbe
bošnjačkog naroda za opstanak. Druga faza je izgrađivanje standardnog jezika, od
1996. i narednih deset godina. To je dejtonski period, kad su tri standarda postala
priznata po Dejtonskom ustavu. 1998. godine održan je Simpozij o bosanskom
jeziku u Bihaću, kojom prilikom je ukazano na zapuštenost u istraživanju i nor-
miranju bosanskoga jezika, te postavljeni najhitniji zadaci. Znači, u to vrijeme je
bosanski jezik još uvijek bio daleko od prave standardizacije, iako je Halilovićev
Pravopis bio vrlo značajan korak prema standardizaciji. U ovom periodu je još
uvijek bilo potrebno afirmirati bosanski jezik, a neki su to shvatili kao potrebu
da se pokaže koliko se bosanski razlikuje od drugih jezika. (Isti fenomen smo
vidjeli i u Hrvatskoj u devedesetim godinama.) U tu svrhu je izdan Jahićev Školski
rječnik 1999, koji uglavnom sadrži rijetke i „karakteristične“ riječi, po uzoru na
Isakovićev Rječnik. Takav je rječnik koristan, ali igrao je negativnu ulogu van
BiH, jer je dao predstavu da je bosanski jezik više nego prepun orijentalizama
i dijalektizama. I Jahićeve knjige namijenjene školskoj djeci Bošnjački narod i
njegov jezik i Bosanski jezik u 100 pitanja i 100 odgovora, iz iste, 1999. godine,
dosta su polemične, usmjerene protiv negiranja bosanskoga jezika, sve u znaku
borbe za afirmaciju bosanskoga jezika. 2000. godine izlazi Gramatika bosanskoga
jezika Dževada Jahića, Senahida Halilovića i Ismaila Palića. Iako osporavana, to
je važan korak prema standardizaciji, ali tada još uvijek nije bilo nekih osnovnih
elemenata, kao rječnika opće leksike“ (Monnesland 2012: 45).
3
U Predgovoru Pravopisa bosanskoga jezika (1996) s tim u vezi stoji: „Bosanski
jezik spada u jezike čija je norma u oblikovanju. Ako se ima u vidu to da još uvi-
jek nemamo zadovoljavajuće priručnike u službi pismenosti i opće kulture jezika
te da, uslijed tolikoga našeg zaostajanja u ovome području, javnost očekuje od
samoga pravopisa odgovore na brojna pitanja, bit će razumljivo da smo se obreli u
neugodnome procijepu između želje da pripremimo knjigu iz koje će se korisnici
moći obavijestiti samo o tome kako se pišu pojedine riječi i njihovi oblici, što se i
očekuje od djela ove vrste, na jednoj, i potrebe da se ujedno daju i neke obavijesti
koje inače pripadaju leksičkoj i gramatičkoj normi, ne bi li se makar koliko nado-
mjestile postojeće praznine, na drugoj strani“ (Halilović 1996: 6).
4
Priručnik za škole (1999) jeste sažetak Pravopisa bosanskoga jezika (1996) – baš
kao što i piše u njegovome Uvodu – ali to sažimanje tiče se prvenstveno pravopi-
snog rječnika (o čemu vidjeti više u poglavlju Razlike u selekciji i leksikografskoj
obradi inventara pravopisnog rječnika uspoređivanih pravopisa).
5
Muratagić-Tuna (2005: 333) za aktuelne pravopise bosanskog, srpskog i hrvat-
skog kaže da su opterećeni detaljima, obimni i da je gotovo nemoguće apsorbovati
sve što nude pa se u njih mora svako malo zavirivati.
*
Sitnim slovima iznad linije teksta bilježimo broj pravila u pravopisnome Priruč-
niku za škole (1999) budući da njegov poredak pravila nije paralelan s onim u
Pravopisu bosanskoga jezika (1996).
**
Pravilo je citirano iz pravopisnog Priručnika za škole (1999) jer je dorađeno u
odnosu na Pravopis bosanskoga jezika (1996).
***
Ovaj primjer smo uzeli iz pravopisnog rječnika Pravopisa bosanskoga jezika
(1996) kako bismo imali istovjetne primjere za usporedbu.
*
Posljednja dva primjera uzeli smo iz pravopisnog rječnika Pravopisa bosanskoga
jezika (1996) kako bismo imali istovjetne primjere za usporedbu.
7
Bar ne u ovom radu.
*
Prigodna skraćenica za pravopisni rječnik.
Pismo – Pisma
Kako se kroz gotovo cijeli turski period, pa „sve do početka XX
vijeka i otpočinjana četvrte faze razvoja bosanskoga pisanog jezika“,
u Bosni upotrebljava bosanska ćirilica, u Pravopisu bosanskoga jezika
(1996) može se – kao prilog ovoj pravopisnoj temi – naći tablica bosa-
ničnih grafema. Isti je slučaj i s tablicom arebičnih grafema, koja tako-
đer svjedoči o „ukorijenjenosti arebice kao bošnjačkog pisma“ (Jahić i
dr. 2000: 49 i 53).
Skraćenice
- - - / Foneme ś i ź
Foneme ś i ź „pripadaju naddijalektalnome (koine)“ sloju crno-
gorskog jezika zbog čega su i postale dijelom njegovoga standarda a
ujedno i najbitnijim fonetskim distinktivnim elementima crnogorsako-
ga u odnosu na bosanski, hrvatski i srpski standardni jezik. Kao takve
našle su se u sklopu pravopisne problematike Pravopisa crnogorskoga
jezika (2010) (Čirgić 2007/13: 62).
Glas h / - - -
Krajnje pozitivan stav bosanskoga standarda prema orijentaliz-
mima (koji se posmatraju kao sredstva bogaćenja bosanskoga jezika do
te mjere organski srasla s domaćim riječima da se njihova simbioza ne
smije dovesti u pitanje) vidljiv je, između ostalog, i kod foneme h, koja
se u njima dosljedno čuva – kako u govoru, tako i u pismu (up. Jahić
1999: 65). Ništa nije drugačije s fonemom h (na čiji zahtjevan izgovor
su govornici bosanskoga jezika svikli, odnosno okaljeni posredstvom
prvenstveno arabizama) u riječima čisto slavenskog porijekla i to ne
samo u pozicijama gdje joj je po postanju mjesto nego katkad čak i
tamo gdje nema etimološku opravdanost, tzv. sekundarno h (koje svje-
doči o krajnjoj sviklosti, odnosno okaljenosti govornika bosanskoga je-
zika na izgovor artikulaciono najzahtjevnijeg glasa bosanskoga jezika
posredstvom prvenstveno arabizama). Zbog svega navedenog fonema
Glas j / - - -
Pravopis crnogorskoga jezika (2010) (ne)pisanje glasa j očito ne
vidi kao pravopisni problem budući da ni u pravopisnom rječniku ne
navodi očekivani broj primjera za ovu temu.
Promjena l > o
- - - / Nepostojano a
- - - / Umetnuto a
- - - / Jotacija
Ova tema je, očekivano, našla svoje mjesto u crnogorskom pra-
vopisu budući da se u sklopu nje obrađuje jekavska jotacija – još jedna
markantna značajka crnogorskoga u odnosu na ostale standarde kojima
je štokavsko narječje podloga.
5. Zaključak
IZVORI
LITERATURA
Литература
Komunikacija između različitih nacija i država se najlakše i naje-
fikasnije ostvaruje kroz razumijevanje i direktnu upotrebu stranog jezi-
ka, uz neophodno poznavanje jezičkih zakonitosti korišćenoga jezika.
Ipak, najveći dio komunikacije, ali i upoznavanja naučnih dostignuća,
umjetničkih ostvarenja, stvaralačkih poduhvata, razvoja ekonomija,
stranih kultura uopšte, direktno zavise od razmjene informacija, mišlje-
nja, stavova, tumačenja. Takvu razmjenu omogućava prevođenje, koje
se bazira na dobrom poznavanju jezika, teme, oblasti, na istraživanju,
obradi teksta, lektorisanju, na korišćenju odgovarajuće leksikografske
građe. Prevođenje se ne može svoditi na matematičku izmjenu riječi
iz jednog jezika na drugi, i prenošenje precizne poruke će zavisiti od
Francuske. Na kraju je dat i indeks za sva tri jezika zbog lakšeg i bržeg
pronalaženja jezičke građe. U okviru njega, dat je i značajan broj odred-
nica iz fudbala od kojih se neke upotrebljavaju i u drugim sportovima
(gol, poluvrijeme, sudac, udarac, obrana, pokušaj i dr.).
U Sloveniji ni danas ne postoji slovenačko-engleski/njemački/
fransucki ili neki drugi fudbalski rječnik i fudbalska građa se koristi kroz
upotrebu opštih rječnika ili individualnim poznavanjem stranog jezika.
Ni u Bosni i Hercegovini nije priređen fudbalski rječnik, iako je
rađeno na njemu, ali ipak nije završen do sada.
Tek su se 2016. godine, na prostorima bivše Jugoslavije, pojavi-
la dva rječnika koji su iscrpnom leksičkom građom, zanimljivom kon-
cepcijom, jasnim objašnjenjima i kvalitetnom štampom privukli pažnju
javnosti – Crnogorsko-engleski/englesko-crnogorski fudbalski rječnik
autora Milovana Đukanovića, štampan u Podgorici u izdanju Fudbal-
skog saveza Crne Gore i Englesko-srpski jezik fudbala autora dr Mi-
roljuba Stojkovića i Dušana Maravića, štampan u Beogradu u izdanju
Fudbalskog saveza Beograda.
Englesko-srpski jezik fudbala je rječnik koji koristi enciklopedij-
ske podatke i sadrži oko 65.000 leksikografskih jedinica iz fudbala ili
oblasti povezanih sa fudbalom. One su uređene abecednim redom i u
prevodnom ekvivalentu daju direktno značenje ali i objašnjenja i nači-
ne primjene pojedinih fraza. Fudbalska terminologija i frazeologija su
objašnjene standardizovanim zvaničnim terminima, ali Rječnik sadrži
i neformalne izraze „s alternativnim i pridruženim terminima i skraće-
nicama“, kako autor kaže u predgovoru, zatim sleng, arhaizme, provin-
cijalizme. Takođe su uz opšte fudbalske pojmove i fraze dati i pojmovi
iz oblasti direktno ili indirektno povezanih s fudbalom, poput sportske
medicine, anatomije, sportske psihologije, žurnalistike.
Leksikografska djelatnost u Crnoj Gori je od 2006. godine zna-
čajno napredovala, pa smo u tom periodu dobili nekoliko opštih rječ-
nika poput Crnogorsko-slovenačkog i slovenačko-crnogorskog, zatim
Crnogorsko-makedonskog i makedonsko-crnogorskog autora Remza
Skenderovića, Crnogorsko-romskog i romsko-crnogorskog, čiji su au-
tori Ljatif Demir, Nevsija Durmiš i Fatima Demir. Tako je među pr-
vim rječnicima s odrednicom – crnogorski, Fudbalski savez Crne Gore
2016. godine izdao i štampao stručni rječnik – Crnogorsko-engleski/
englesko-crnogorski fudbalski rječnik.
LITERATURA
МАКЕДОНСКО-ЦРНОГОРСКИТЕ КНИЖЕВНИ
ВРСКИ ВО СРЕДНОВЕКОВНИТЕ ДУХОВНИ И
КУЛТУРНОИСТОРИСКИ ПРОЦЕСИ
1
Натаму во средновековниот период живата циркулација на македонско-
црногорските книжевни врски активно течела преку духовната и културна
траса Via Egnatia, којашто се насочувала од Италија кон Македонија – преку
Јонското Море, излегувала на Балканот кај Драч, па преку Елбасан и Охрид
влегувала во Солун.
3
Дукљанското кнежество паралелно како синоним се среќава и под називот Зета
уште кај Кекавмен во 1042 година, кога во тој период црногорското владетелство
по пропаста на македонското царство на Самуил успеало да ја порази Византија
и да ги завојува нејзините вазалски земји Рашка, Захума, Босна и северните
делови на Албанија (па дури и делови од Македонија во околината на Дебар),
а во 1077 година и да прогласи кралство на чело со првиот дукљански крал
Михаил Војисављевиќ (признаено од Византија и од папата во Рим). Зетскиот
назив за средновековна Дукља постапно се зацврстувал по 1189 година при
завладејувањето на кралството од страна на средновековната српска држава
на Немањиќевците. Новиот амалгам од мешањето на црногорско-српските
сродства при српскиот протекторат политички и културно го исфорсирал и
етнонимот Зетјани, според геонимот Зета.
Литература
(Селективен преглед)
***
Uvod
***
10
O programskim načelima državničke politike viđeti još: Živko Andrijašević, „Nje-
goševa vladavina i politička misao“, Njegoševi dani 2, zbornik radova sa naučnog
skupa, 2009, str. 393–411.
11
Zvezdan Folić, „Kosovski mit u političkim projekcijama XX vijeka“, Njegoševi
dani 2, zbornik radova sa naučnog skupa, 2009, str. 423.
usmenoj epici“, In: Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj epici, Podgorica, ICJK,
2012, str. 163−169.
28
Stanko Cerović, Njegoševe tajne staze, Montenegropublic, Podgorica, 1996, str. 26.
29
Vojislav Nikčević, Istraga poturica, mit ili stvarnost, Almanah, Podgorica, 2001.
30
Iscrpan pregled istoriografije o „Istrazi poturica“ načinio je Živko Andrijašević.
Viđeti: Živko Andrijašević, „Istoriografija o istrazi poturica“, In: Vojislav P. Nik-
čević, Istraga poturica, mit ili stvarnost, Almanah, Podgorica, 2001, str. 5–22.
In: Ideologies and National Identities: The Case of Twentieth Century Southea-
stern Europe, Ed. John Lampe, Mark Mazower, 2004, p. 131.
Citirana literatura:
–– Nikčević, Vojislav P., „Srpstvo u Crnoj Gori“, Monitor, br. 36, 28.
jun 1991.
–– Nikčević, Vojislav P., Crnogorski jezik, tom II, Matica crnogorska,
Podgorica, 1997.
–– Nikčević, Vojislav P., Mladi Njegoš, Institut za crnogorski jezik i
književnost, Podgorica, 2011.
–– Nikčević, Vojislav, Istraga poturica, mit ili stvarnost, Almanah,
Podgorica, 2001.
–– Oben, Mišel, Njegoš i istorija u pesnikovom delu, Beograd, 1989.
–– Pavlović, Aleksandar, Epika i politika. Nacionalizovanje crnogorske
usmene tradicije u prvoj polovini XIX veka, Beograd, XX vek, 2014.
–– Pejović, Đoko, Crna Gora u doba Petra I i Petra II, Narodna knjiga,
Beograd, 1981.
–– Popov, Čedomir, Građanska Evropa I–II, Matica srpska, Novi Sad,
1989.
–– Rešetar, Milan, „Život i rad Petra Petrovića Njegoša“, In: Petar
Petrović Njegoš, „Gorski vijenac“, Obod, Cetinje, 1962.
–– Rovinski, Pavle, Petar II (Rade) Petrović Njegoš – vladika
crnogorski, Obod, Cetinje, 1967.
–– Slijepčević, Pero, „Odraz života u ‘Luči Mikrokozma’“, Zbornik
radova SAN X, IPK I, Beograd, 1951.
–– Šistek, František, Naša braća na jugu: češke predstave o Crnoj Gori
i Crnogorcima 1830–2006, Matica crnogorska, Cetinje – Podgorica,
2009.
–– Tomović, Slobodan, Komentar Gorskoga vijenca, Univerzitetska
riječ & Partizanska knjiga & Izdavačko-publicistička djelatnost,
Nikšić – Beograd, 1986.
–– Tomović, Slobodan, Komentari, Kultura „Veljko Vlahović“ &
Narodni muzej Crne Gore, Beograd – Cetinje, 1990.
–– Wachtel, Andrew B., „How to use a classic: Petar Petrović in
Twentieth Century“, In: Ideologies and National Identities: The
Case of Twentieth Century Southeastern Europe, Ed. John Lampe,
Mark Mazower, 2004.
–– Živković, Dragoje, Istorija crnogorskoga naroda, tom II, DP
„Montex“, Cetinje, 1992.
–– Žižek, Slavoj, „Notes on a poetic military complex“, Third text,
Volume 23, Issue 5, september 2009.
1.
4
Usp. npr. Sanjin Kodrić, „Bosnistika i kulturalna bosnistika: Književnoteorijski i
književnohistorijski aspekti“, Studije iz kulturalne bosnistike (Književnoteorijske i
književnohistorijske teme), Slavistički komitet, Sarajevo, 2018.
5
Usp. npr. Sanjin Kodrić, „Utemeljenje moderne bošnjačke književne historiogra-
fije (Od Mehmed-beg Kapetanovića Ljubušaka do dr. Safvet-bega Bašagića)“, Pi-
smo, br. XIII/1, Bosansko filološko društvo, Sarajevo, 2015, str. 140–154.
6
Usp. npr. Sanjin Kodrić, „Bosnistika i kulturalna bosnistika: Književnoteorijski i
književnohistorijski aspekti“, Studije iz kulturalne bosnistike (Književnoteorijske i
književnohistorijske teme), Slavistički komitet, Sarajevo, 2018.
7
Usp. npr. Muhsin Rizvić, Književno stvaranje muslimanskih pisaca u Bosni i Her-
cegovini u doba austrougarske vladavine, knj. I–II, Djela, knj. XLVI, Odjeljenje
za književnost i umjetnost, knj. 2/1, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Herce-
govine, Sarajevo, 1973.
8
Usp. npr. Muhidin Džanko, Dr. Safvet-beg Bašagić (Mirza Safvet: Vitez pera i
mejdana): Intelektualna povijest i ideologijska upotreba djela, Sarajevo Publis-
hing, Sarajevo, 2006; odnosno: Philippe Gelez, Safvet-beg Bašagić (1870–1934):
Aux racines intellectuelles de la pensée nationale chez les musulmans de Bosnie-
Herzégovine, École française d’Athènes, Atina, 2010.
2.
10
Usp. npr. Džemal Ćehajić, „Pogovor“, u: Safvet-beg Bašagić, Bošnjaci i Herce-
govci u islamskoj književnosti: Prilog kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine,
prir. Džemal Ćehajić i Amir Ljubović, Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine,
Svjetlost, Sarajevo, 1986, str. 245–322; Lejla Gazić, Naučno i stručno djelo dr.
Safvet-bega Bašagića, Orijentalni institut, Sarajevo, 2010; odnosno: Lejla Gazić,
„Bašagićev značaj za bošnjačku kulturu (Na primjeru djelâ Bošnjaci i Hercegovci
u islamskoj književnosti i Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj care-
vini)“, u: Safvet-beg Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, prir.
Lejla Gazić, BZK „Preporod“, Sarajevo, 2007, str. 5–54.
11
Usp. Lejla Gazić, „Bibliografija (Naučni i stručni radovi, prilozi, prijevodi i pre-
pjevi)“, u: Safvet-beg Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti,
prir. Lejla Gazić, BZK „Preporod“, Sarajevo, 2007, str. 621–657.
prepjevi, mnogi od njih upravo u Nadi, a tragom čega već u knjizi Krat-
ka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine Bašagić će objaviti i svoj prvi
sintetski pregled bošnjačke književnosti na orijentalno-islamskim jezi-
cima i tako naznačiti svoja kasnija fundamentalna književnohistorijska
bavljenja.
Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine svojevrsna je kratka
historija Bosne iz osmanskog perioda, a kao takva i prva na bosanskom
jeziku pisana naučna historijska monografija kod Bošnjaka. Ovoj knji-
zi, koja prati povijest Bosne od 1463. do 1850. godine, Bašagić je u
njezinu dodatku na kraju priključio i poglavlje Herceg-Bosna i istočna
prosvjeta, a u kojem se bavi upravo poviješću bošnjačkog književnog
stvaranja na orijentalno-islamskim jezicima tokom osmanskog vreme-
na, pri čemu je ova Bašagićeva studija također prva sintetska naučna
studija o historiji starije bošnjačke književnosti. U tom smislu, Kratka
uputa u prošlost Bosne i Hercegovine pionirska je knjiga kako za opću,
tako i za književnu historiografiju kod Bošnjaka, a od izuzetnog je zna-
čaja i u širem bosanskohercegovačkom kontekstu.
Uz nekoliko ranijih pojedinačnih autorovih tekstova, poglavlje
Herceg-Bosna i istočna prosvjeta početak je, dakle, Bašagićeva nauč-
nog rada na književnohistorijskom sistematiziranju i predstavljanju sta-
rije bošnjačke književne prakse vezane za orijentalno-islamske jezike.
Uzme li se u obzir to da ovu studiju Bašagić objavljuje svega nekoliko
godina nakon prvih radova Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, od-
nosno tek četiri godine nakon Ljubušakova rada O našijem pjesnicima
i književnicima kao teksta koji predstavlja jedan od najranijih začetaka
književnohistoriografskih bavljenja kod Bošnjaka, onda je sasvim jasno
kolika je njezina važnost u razvoju bošnjačke književne historiografije,
tj. o kakvom je razvojnom skoku ovdje riječ, bez obzira na eventualne
sporadične početničke slabosti kako same ove studije, tako i Bašagićeve
knjige kao cjeline.12 Jer, dok je prije Bašagića o bošnjačkom književnom
stvaralaštvu na orijentalno-islamskim jezicima bilo poznato tek ponešto,
kao i uopće o starijoj bošnjačkoj književnosti, pogotovo u širim naučnim
krugovima, sad se ova književna praksa javlja sistematizirana i predstav-
ljena prvi put na način koji podrazumijeva u osnovi naučni pristup, bez
amaterizma koji je ipak bio neizbježan i kod, naravno, Ibrahim-bega Ba-
Usp. Lejla Gazić, Naučno i stručno djelo dr. Safvet-bega Bašagića, Orijentalni
12
14
Safvet-beg Bašagić, „Herceg-Bosna i istočna prosvjeta“, Kratka uputa u prošlost
Bosne i Hercegovine (Od g. 1463–1850.), Sarajevo, 1900, str. 189.
15
Safvet-beg Bašagić, „Herceg-Bosna i istočna prosvjeta“, Kratka uputa u prošlost
Bosne i Hercegovine (Od g. 1463–1850.), Sarajevo, 1900, str. 199.
16
Safvet-beg Bašagić, „Herceg-Bosna i istočna prosvjeta“, Kratka uputa u prošlost
Bosne i Hercegovine (Od g. 1463–1850.), Sarajevo, 1900, str. 215.
3.
24
Safvet-beg Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti: Prilog kultur-
noj historiji Bosne i Hercegovine, prir. Džemal Ćehajić i Amir Ljubović, Kulturno
nasljeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1986, str. 9.
25
Usp. npr. Sanjin Kodrić, Književnost sjećanja: Kulturalno pamćenje i reprezen-
tacija prošlosti u novijoj bošnjačkoj književnosti, Slavistički komitet, Sarajevo,
2012.
26
Safvet-beg Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti: Prilog kultur-
noj historiji Bosne i Hercegovine, prir. Džemal Ćehajić i Amir Ljubović, Kulturno
nasljeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1986, str. 20.
27
Safvet-beg Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti: Prilog kultur-
noj historiji Bosne i Hercegovine, prir. Džemal Ćehajić i Amir Ljubović, Kulturno
nasljeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1986, str. 21.
noj historiji Bosne i Hercegovine, Izabrana djela, knj. III, prir. Džemal Ćehajić i
Amir Ljubović, Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1986,
str. 223–224.
Literatura:
GRANICE DUŠE
(Zbirke priča i romani Bosiljke Pušić)
1
Za stvaralaštvo za djecu ova književnica je dobila Zmajevu počasnu nagradu 2003.
godine, drugu nagradu za priču Kralj koji je pojeo sam sebe na konkursu za 2005.
godinu nedjeljnika Novi put, dok je za roman za omladinski uzrast Kumborski
vijađ osvojila nagradu „Pobjede“ na anonimnom konkursu, koju je predstavljalo
publikovanje romana. Godine 2015. dobila je nagradu za stvaralaštvo za djecu
„Pod starom maslinom“ koja se dodjeljuje u Baru.
služenju vojnog roka, jer od Tebe zahteva stalnu budnost, bez obzira da
li si supruga ili suprug. Neprekidno moraš imati na umu da svoju terito-
riju moraš čuvati od upada neprijatelja (suparnika, suparnica). Neprija-
telje je najlakše savlađivati njihovim oružjem: Ako su lepe spoljašnosti
– neguj svoju do perfekcije!; Ako lepo pevaju ili sviraju a ti tome nisi
vičan – nauči da sočno pričaš viceve!; Ako su načitani – odmah se upi-
suj u biblioteku i – čitaj!; Ako su ćutljivi ne znači da su mudri. Provali
ih!; Ako su lovatori – hvali pred njima sve ono što se ne može novcem
kupiti!; Ako su pohlepni, lažljivi, napasni, smeteni i trapavi – odustani
smesta u nadmetanju! Neka ostanu takvi kakvi jesu!; Pred bračnim dru-
gom nikada ne pričaj pogrdno o suparniku (suparnici)! Naprotiv – hvali
ih do nebesa! Bračnom drugu će to vrlo brzo dosaditi!; Ne potcenjuj
suparničke kulinarske veštine dok svoje ne usavršiš!; Zakeranje i zvo-
canje su najbrži put da bračni partner osvane u suparničkom zagrljaju!;
Svoju ljubomoru shvati kao žestoki alkohol. U malim količinama pod-
stiče krvotok, u velikim razara; Bračni život je neprekidno savlađivanje
prepona. Budi pripremljen kao olimpijski trkač! Najbolje pripreme su
ako svaku nedaću pogledaš i sa veselije strane; Ako bračni partner ne-
što pogrešno investira ne drži ga dugo na optuženičkoj klupi!; Mane
svoga bračnog druga ne iznosi pred drugima. Odmah će se vezati za
drugu osobu koja će u njemu (njoj) videti samo vrline!; Kada vidiš da
je bračna veza napukla – pronađi u sebi dobro lepilo! To je često bolje
od ulaska u drugi brak! Ne trudi se da spasavaš samo ono što je trulo!;
U braku je živeti lako samo onima koji ZNAJU koliko je to teško!“4
Jedno od najduhovitijih priča u ovoj zbirci je Večera za suparni-
cu, a ona koja odiše duhom kolektiviteta je Mušljada. Priča Arijadnina
nit, koja obiluje autobiografskim momentima iz života mladog zalju-
bljenog para publikovana je u knjizi Triva Zolaka Uspješne žene Crne
Gore (tom drugi).
U komparaciji između četiri navedene zbirke priča Kako preži-
vjeti brak u cjelosti posjeduje najveći umjetnički domet, od narativne
kompaktnosti i konciznosti do duhovitosti i provokativnosti. Dok u po-
jedinim pričama iz prve tri knjige preovlađuje „mračna“ motivika (na
čelu sa ostvarenjem Pauk), četvrta zbirka humorističkih priča obojena
je vedrom mladalačkom i porodičnom atmosferom (Mali kofer, Zlatna
torba, Sandale, Muževljeva saputnica, Accantus Mollis, Bračna idila).
4
Bosiljka Pušić, Kako preživeti brak, Oktoih, Podgorica, 2002, str. 7.
oni čitalački faktor jer kod nas se još uvek ne zna da u literaturi moje ja
nije moje ja, da konkretni događaji postaju opšti“.6 Roman Otvaranje
lutke uspjelo korespondira sa omladinskim uzrastom jer iz njega mladi
ljudi mogu mnogo da nauče o odnosima roditelja prema djeci, prvim
mladalačkim nesigurnostima, strahovima, iskustvima, nedoumicama,
lijepim uspomenama i razočaranjima.
Adolescentskim junakinjinim uzrastom, knjiga preuzima onu
ulogu koju je u djetinjstvu imala lutka. U jednom razgovoru povodom
književnih vrhova (Tolstoj, Dostojevski) izriče književni sud u kome se
ispoljava i njen doživljaj svijeta. Naime, ona tvrdi da sami vrhovi nijesu
dovoljni i da svaka knjiga predstavlja otvaranje kapije ka nekom novom
svijetu, do tada nepoznatom i neviđenom.
Stoga glavni motivi romana, a to su kao što se i od samog naslova
može sagledati, motivi lutke i otvaranja, ali i svijeta zbilje, kreativnosti,
ljubavi, porodice, podrške i još mnogo toga, dijagramiraju ovim djelom
čineći ga dinamičnim, dok sredina i vrijeme stoje u njegovoj statičnoj
perspektivi. Ovakva krajnje moderna kompozicija, sa mnoštvom duho-
vito i upečatljivo oslikanih dijaloga, u kojoj je čovjek male sredine koji
se krvavo bori za egzistenciju istovremeno doveden do ruba komike i
tragike, bila bi vrlo privlačna za ekranizaciju.
Najtačnije je reći da njegova tema proizilazi iz sukoba između
nevesele stvarnosti i čovjekove iskonske želje za ljepotom, što je već
u literaturi mnogo puta kroz različite literarne forme opservirano, od
ostvarenja iz narodne književnosti do postmodernog romana. Fenomen
koji je takođe u modernim romanima na različite načine tretiran pred-
stavlja motiv tjeskobe, koji nailazimo u završnici teksta. Junakinjino
prvo iskustvo koje ostaje na platonskoj ljubavi, upečatljivo je opisano:
„Držali smo se za ruke kad smo prelazili preko koloseka. Razdi-
rala su me dva oprečna osećanja: stid što činim nešto što je bilo obele-
ženo kao najsramnije, što krećem na drugu stranu, tamo, preko pruge,
što ću sada za sva vremena biti obeležena u sopstvenim očima, čak da
nikad niko drugi za to ne sazna, i drugo osećanje, potpuno suprotno: da
me za ruku drži i tamo vodi onaj koga volim i ko me voli, i da bi odbi-
janje da tamo krenem bio dokaz i meni i njemu da to što osećam i nije
ljubav. Rekao je: samo ćemo sedeti. Zar mi ne veruješ?“7
6
Isto.
7
Bosiljka Pušić, Otvaranje lutke, Lom, Beograd, 2001, str. 194.
10
Bosiljka Pušić, Kako je nastala trilogija „Naranče pod šlemom“, autorski pogo-
vor romanesknoj trilogiji Naranče pod šlemom, Plima/JP Kulturni centar Bar, Bar,
2008, str. 567.
11
Vujica Ognjenović, Recenzija za roman „Naranča i žeđ“ Bosiljke Pušić, u knji-
zi Bosiljke Pušić: Naranče pod šlemom, Plima/JP Kulturni centar Bar, 2008, str.
569–570.
Sarin školski drug, koji je od nje nekada prepisivao zadatke, a koji sada
„radi“ sa inostranim bankama za koje mu Sara, za poveći honorar pre-
vodi pisma.
Upečatljiva je i scena u kojoj penzionerka u bundici kopa po kon-
tejneru, gazeći po bezvrijednim rasutim novčanicama, a za to vrijeme,
jedan očajan čovjek, izbjeglica, pokušava da se ubije bacajući se pod
tramvaj. I dok ga jedni psuju, a drugi sažaljevaju, on kaže da nema gdje
da ide jer je izgubio kuću i porodicu.
Roman se završava optimistički, sa nadom u bolje vrijeme, koga
su likovi iz ove knjige, okupljeni na porodičnom dočeku Nove 1994.
godine podjednako željni.
U trilogiji Naranče pod šlemom Pušićeva je postigla spajanje
meditativnog i dramskog diskursa. Portretišući junake, ona daje prikaz
jednog zlog vremena u nekada srećnoj državi potrešenoj građanskim
ratom, u kojoj poroci i stresovi niču kao pečurke poslije kiše. Sve što
proističe iz te sfere sadrži upliv patogenog stanja, ali istovremeno na-
kon svake „gorke“ epizode nailazimo i na primjere čovječnosti i dobro-
te, koji predstavljaju oaze humanosti u jednom neljudskom vremenu.
Već je rečeno da Pušićeva istoriju posmatra na neposredan na-
čin kroz individualno i kolektivno iskustvo, što omogućuje da čitalac s
lakoćom „uhvati“ duh i dah minulog doba. U romanu Knjiga o Vojinu
(prvobitno nazvanom Crna ruža) preko početnih poglavlja – Povratak,
1946, Posjeta i Ribolov, središnjih – Pismo, Nju Orleans, Doroti do
završnih – Zemljotres, 15. april 1979, Amerikanac, Smrt sestre Danice
i Posljednji dani, pripovijeda zanimljivu storiju jednog Bokelja, kori-
steći autentičnu biografsku temu, uzbudljivu i tajanstvenu.
U ovom ostvarenju sublimirani su različiti motivi, od avanturističkih,
ljubavnih, političkih, do ratnih i poslijeratnih. Njime je književnica još
jednom dokazala da se najistinitije priče po pravilu nalaze na „naličju“
istorije, prekrivene patinom vremena. Vojina Jankovića, Doroti, špansku
igračicu flamenka i ostale junake koji defiluju sa stranica ove knjige,
uspjela je da oživotvori na upečatljiv način.
„Taj postupak oživljavanja zaboravljenih ljudi odavno je prisutan
kod velikih svjetskih pisaca“, u predgovoru ovom ostvarenju napisao je
Ratko Božović. „Njime se služio Ernest Hemingvej pišući knjigu Sta-
rac i more. Kolin Mekalou je napisala Ptice umiru pjevajući preslika-
vajući likove i događaje svojih predaka. Gordana Kuić skoro čitav svoj
Knjižara „Karver“ je u ediciji Katedrala 2010. objavila knjigu Short Stories – Con-
15
temporary Montenegrin Short Stories. Ovo je druga po redu u ovoj ediciji, nakon
Les Nouvelles/Kratke priče (2009), koju čine priče savremenih crnogorskih autora
sa prevodima na francuski jezik. U zbirku savremenih kratkih priča crnogorskih
autora prevedenih na engleski (Sreten Asanović, Jovan Nikolaidis, Zuvdija Hod-
žić, Dragan Radulović, Balša Brković, Aleksandar Bečanović, Andrej Nikolaidis,
Ognjen Spahić, Vladimir Vojinović), iz korpusa crnogorskih književnica uvrštene
su priče Bosiljke Pušić – Ludi Živan i Lene Ruth-Stefanović – Novi testamentum.
Lekturu i redakturu izvršio je Zoran Paunović, profesor engleske književnosti na
Filološkom fakultetu u Beogradu i Filozofskom fakultetu u Novom Sadu.
17
Žarko Đurović, Tamne poročnosti života, u knjizi istoimenog autora: Ženski vi-
dokruzi (Kritički dijalozi), Organizacija žena Crne Gore, Podgorica, 2013, str.
149–150.
18
Stihovi su citirani iz prva dva poglavlja romana Bosiljke Pušić: Stimadur, Gligo-
rije Dijak, Podgorica, 2012.
pre nego što te progutaju ili sabiju u zemlju ili sasvim ponište. Najopas-
nije su one koje, kada se pojave, izgledaju sasvim bezazleno, čak ljupko
i ničim ne pokazuju da mogu postati nešto što će te uznemiravati, što će
ti čak život zagorčati. Ali od goreg ima i gore. To je kada se istovremeno
pojave dve ili više nevolja. Snašle su me, skoro istovremeno, obe. Jedna
je bila pojava Marije, a druga samoniklo drvce nadomak naše zgrade. I
Marija i drvce su delovali bezazleno, čak ljupko“.24
Duhovita hroničarka života male sredine, Pušićeva je u dubini
duše idealista ubijeđen da se dobrotom može spasiti svijet. Kao što u
prvom romanu ona koristi simboliku žižule, kornjače, poludragog ka-
mena ili opalog lišća, u drugom koristi kisjelo drvo i pun mjesec kao
metafore, univerzalizujući poruku. Kad kreće da podriva temelje zgra-
da, drvo ispoljava rušilačku ćud, baš kao i ljudi u čijoj prirodi počiva
zloba i zavist.
„Pun mjesec ili Tondo“, u predgovoru ovom ostvarenju navodi
Ratko Božović, „kako ga Bokelji nazivaju, djeluje svojim nevjerovatnim
moćima u čovjekovom oneobičavanju i otkrivanju potisnute energije.
Naučnici su otkrili da je svjetlost koju pruža pun mjesec šesnaest puta
jača nego u drugim lunarnim fazama. Ako se tome doda da mjesec utiče
na lučenje hormona melatonina koji ne ostavlja na miru čovjekovu
psihu, onda je jasno zašto se pun mjesec našao u središtu romanesknog
tkanja... Ivo Andrić je bio u pravu kad je tvrdio da strah čini da ljudi
postanu i zli i surovi. Zato se od ljudi u strahu, poraženih strahom,
ne može ništa dobro očekivati, baš kao ni od onih koji su ostali bez
empatije i moralne inteligencije“.25
U nastavku pogovora, Božović konstatuje da je iz pojma homo
gotovo nestao homo amatro – čovjek sposoban da voli, koji bi se izdi-
gao iznad uspavljujuće ravnodušnosti i trivijalne svakodnevice, slobod-
no i bez kalkulacije: „Odavno se u svijetu razmišlja o potkulturi siro-
mašnih. Zapaženo je da je u ovoj potkulturi došlo do snažnog osjećanja
bespomoćnosti, inferiornosti i zavisnosti. Takvu socijalnu „zatečenost“
uvijek po pravilu prati poremećaj u skali vrijednosti, strah i apatija.
Strah oštećuje sve što je u djelokrugu njegovog razornog djelovanja.
U romanu Tondo vidjeli smo kako strah i apatija, u svojim ekstremnim
sic-uhvatila-nove-snove-sa-novom-knjigom-o-starom-herceg-novom/
33
Bosiljka Pušić, Nešto kao uvod, autorski predgovor romanu Balada o Itani, JP
Kulturni centar Bar, 2016, str. 7.
34
Isto, str. 5.
35
Roman Radovana S. Stevovića Biografija jedne žene (priredila dr Sofija Kalezić),
objavili su Udruženje Crnogoraca Srbije „Krstaš“ iz Lovćenca (Nenad Stevović) i
Crnogorski kulturni centar Beograda, 2015. godine.
ili manje poleta. Najsnažniji se, kao Feniks, izdignu iz svog „pepela“
iznova okrilaćeni“.39
Od prvog poglavlja, kojim je predstavljen osnovni problemski
nukleus djela – Bolnica, preko narednih nazvanih Odraz u prozorskom
staklu i Ožiljak, Pušićeva uvjerljivo „plete“ priču o neobičnom i bol-
nom (zamalo tragičnom) životu svoje junakinje, koju prati od njenog
djetinjstva, preko prikaza šireg kulturnog i tradicijskog ambijenta Cr-
nogorskog primorja nakon Drugog svjetskog rata. U širokoj vremen-
skoj podlozi kojom se kreće Evin lik, autorka slika Boku Kotorsku od
perioda italijanske aneksije, do njemačke okupacije u kojoj Evinog oca
strijeljaju, diobe stanovništva na partizane i četnike, te konačnog oslo-
bođenja i Rezolucije Informbiroa.
Svojevrsnim filozofski intoniranim mislima o različitim sudbin-
skim i životnim (ne)prilikama i mogućnostima počinje svako od tride-
setak poglavlja ovog romana: „Onoliko smo jaki koliko možemo pomoći
drugima. Onoliko smo bogati koliko smo dali drugima; Ples je saobra-
žavanje sebe sa Univerzumom, Jer sve pleše: i naša planeta, i sve što na
njoj postoji zajedno sa njom. Ples je radost tijela, koje podignuto muzi-
kom u svjetlosne visine, potvrđuje sebi da saučestvuje u proslavi života;
U svakom čovjeku boravi po jedan svemir, mada nejednako osvijetljen.
Prvi poljubac je ulazak u predvorje drugog bića iz koga se još jasno ne
nazire šta je iza: cvjetne livade ili mračni lagumi bez izlaza; Ako ti se
dogodi zlo, budi uvjeren da će ono roditi neko dobro. Samo budi strpljiv
i ne požuruj događaje“.
Kao djevojčica, a kasnije i zrela djevojka, Eva se odlikuje upad-
ljivom fizičkom ljepotom i gordim držanjem, što izaziva komšinicu da
pola u šali, pola u zbilji, malenoj koja je protrčala pored nje uzgovori
„urokljive“ riječi: „Kako si lijepa – dabogda izgorjela!“ Već iste večeri,
kao vođen zlom sudbinskom rukom, odvija se događaj koji će Evu u
fizičkom i duhovom smislu obilježiti do kraja života.
Nestašna i neobuzdana, kakva je bila, u igri karata za stolom, ona
slučajno poljulja lampu napunjenu petrolejem koja je visila sa velike
kuke na drvenoj gredi stropa; ulje se razliva paleći djevojčicu. Na au-
tentičan način književnica piše da kada je Eva vrišteći istrčala iz kuće,
komšija je pomislio da vidi veliku pokretnu plamenu buktinju.
Bosiljka Pušić, Da bude jasnija priča, autorski uvod romanu: Eva, Otvoreni kul-
39
Izvori:
–– https://radiojadran.com/bosiljka-pusic-uhvatila-nove-snove-
sa-novom-knjigom-o-starom-herceg novom/
–– Iz recenzije Ljiljane Šop, na zadnjim koricama zbirke priča Bosiljke
Pušić: Otapanje, izabrane priče, Haos, Beograd, 1994.
–– Jovanović, Borislav, Crnogorska majka hrabrost, recenzija na roman
Bosiljke Pušić: Balada o Itani, JP Kulturni centar Bar, Bar, 2016.
–– Koprivica, Stevan, Bosiljka Boka Pušić, predgovor romanu Bosiljke
Pušić: Stimadur, Gligorije Dijak, Podgorica, 2012, str. 9.
–– Mićunović, Momir, O „Hvataču snova“, predgovor istoimenoj
knjizi Bosiljke Pušić, OKF, Cetinje, 2015, str. 10–11.
–– Mićunović, Momir, O Evinim molitvama, pogovor romanu Bosiljke
Pušić: Eva, Otvoreni kulturni forum, Cetinje, 2017, str. 281.
–– Ognjenović, Vujica, O moći i istrajnosti žene, pogovor romanu
Bosiljke Pušić: Balada o Itani, JP Kulturni centar Bar, Bar, 2016,
str. 297.
–– Ognjenović, Vujica, Recenzija za roman „Naranča i žeđ“ Bosiljke
Pušić, u knjizi Bosiljke Pušić: Naranče pod šlemom, Plima/JP
Kulturni centar Bar, 2008, str. 569–570.
–– Ognjenović, Žana, O moći i istrajnosti žene, pogovor romanu
Bosiljke Pušić: Balada o Itani, JP Kulturni centar Bar, Bar, 2016,
str. 297.
–– Ognjenović, Žana, Recenzija za roman „Tondo“ Bosiljke Pušić,
autorsko izdanje, Cetinje, 2013, str. 318.
–– Pušić, Bosiljka, Da bude jasnija priča, autorski uvod romanu: Eva,
Otvoreni kulturni forum, Cetinje, 2017, str. 5.
–– Pušić, Bosiljka, Kako je nastajao roman „Knjiga o Vojinu“, autorski
pogovor Knjizi o Vojinu, Oktoih, Podgorica, 2008, str. 267–268.
–– Pušić, Bosiljka, Kako je nastala trilogija „Naranče pod šlemom“,
autorski pogovor romanesknoj trilogiji Naranče pod šlemom, Plima/
JP Kulturni centar Bar, Bar, 2008, str. 567.
–– Pušić, Bosiljka, Nešto kao uvod, autorski predgovor romanu Balada
o Itani, JP Kulturni centar Bar, 2016, str. 7.
–– Velaš, Vuko, Sukob stvarnosti i čežnje, u: Književna kritika, br. 4,
Beograd, 1986, str. 203.
Literatura:
Uvod
djela.“ Vojislav Nikčević, Istraga poturica mit ili stvarnost, Almanah, Podgorica,
2001, str. 66.
3
Up. „Tako su, na primer, Hamlet, Don Kihot ili Faust postali mitovi. Ne znam šta
bi Šekspir rekao o izuzetnoj literaturi koja se nakupila oko Hamleta, ili Servantes
o neobičnim avanturama kroz koje je Don Kihot prošao od ranog devetnaestog
veka naovamo, ali, u svakom slučaju, ova dela su pretvorena u bogate izvore
mitologije (podvukao E. M.) i ako njihovi tvorci nisu znali ništa o tome, utoliko
bolje. Pretpostavka je bila da autor ne može znati do kojih se mračnih dubina spu-
šta.“ (Isaija Berlin, Koreni romantizma, Službeni glasnik, Beograd, 2012, str. 133).
kosmičkog. Veoma bi bitno bilo ispitati kako je naš klasik primljen da-
nas u drugih jezika, naroda i kultura, pa čak i susjedskih, jer kako kaže
Borhes, kao što je Faust za Njemce genijalno djelo, tako je za druge
najslavniji oblik dosade. Da li je Njegoš i danas zaista toliko atraktivan,
ili je najslavniji oblik dosade? No, to neće biti tema ovoga rada.
Veliki broj radova koje se i danas pišu dokazuje da se Njegoše-
vo djelo i dalje čita i kritički sagledava u odnosu prema „povijesno-
kulturološkoj tradiciji“, ne samo Crne Gore, nego i ostalih slovenskih
i neslovenskih zemalja, što jednom iznova dokazuje lovćenske visine
Njegoševe pjesničke riječi, kako ih je opisao Svetozar Koljević u svom
eseju Smrt epa u Gorskom vijencu. Ali, da li je on zaista toliko čitan i
proučavan među „širim narodnim masama“, ili se njegovo djelo svelo
na floskule zloupotrebljavane u svakoj, pa i današnjim prilikama?
U narednim poglavljima ispitaćemo žanrovske i formalne ele-
mente Gorskog vijenca u cilju da pokažemo da se radi o „jedinstvenoj
pojavi“ u cjelokupnoj istoriji južnoslovenske drame koja zbog „druš-
tvene zaostalosti tadašnje“ Crne Gore nije, naravno, mogla biti roman.
Ovu tezu baziramo na konkretnoj analizi djela, ali i na komparativnom
nivou sa drugim djelima slične prirode, a na tragu Lukačevih ispitivanja
na tom polju.4
4
„Evgenije Onjegin je, dakle, roman, ali po svom obliku jedinstvena pojava u ce-
lokupnoj istoriji romana. (U vezi s drugim pitanjima ja sam ukazao da mađarska
književnost poznaje ovakve jedinstvene pojave: Petefijevog „Janoša Viteza“, i
prvi deo Aranjijevog „Toldija“. Ova dela, međutim, zbog društvene zaostalosti
tadašnje Mađarske, nisu, naravno, mogla da budu romani.“ Đerđ Lukač, Ruski
realisti, Veselin Masleša, Sarajevo, 1959, str. 39.
10
„Nekad sam doista mislio da je mogućno da se stvori nemačko pozorište. Čak sam
pogrešno mislio da i ja sam mogu da doprinesem tome i da za takvu građevinu
mogu da postavim nekoliko kamena temeljaca. Napisao sam Ifgeniju i Tasa i mi-
slio u detinjastoj nadi da će to tako ići. Ali nije se micalo, nije se kretalo i ostalo
je sve kao ranije. Da je bilo odziva, napisao bih vam celo tuce komada kao što je
Ifgenija i Taso. Materijala je bilo dovoljno. Ali, kao što rekoh, nije bilo glumaca
da bi se takve stvari prikazale duhovito i živo, a nije bilo ni publike koja bi takve
stvari osećajno čula i primila (27. mart 1825).“ J. P. Ekerman, Razgovori sa Gete-
om, str. 102.
11
„...Dušan Vuksan našao je u Cetinjskom arhivu list hartije sa podelom uloga iz
Gorskog vijenca, koja je bila napisana Njegoševom rukom.“ (Deretić 1996: 66).
i nazvali „čistim“, „pravim“, oko tog jednog djela, kako svjedoči Toma-
ševski, mora da se stvori još djela koja prate elemente koje je taj žanr
kao novi u svojoj vrsti konstituisao. Gorski vijenac je ostao usamljen
na našim prostorima u svojoj vrsti, bez formalnog nastavljača, te zbog
toga postao neuhvatljivi žanr čiji se konstituenti mijenjaju s teorijama
i vremenom u kojem se posmatraju, jer nemaju formalnog književnog
para i nema čak ni svoje prave epigone „koji uredno ponavljaju postu-
pak svojih velikih učitelja“ (Tomaševski 1998: 48). Jedini pisac koji
je stvarao na tragu tradicije te vrste drame koju je začeo Njegoš jeste
Miroslav Krleža svojom dramom Aretej. Ta drama nazvana filozofsko-
dramskim traktatom otvara nam mogućnosti za komparativnu analizu
i jasnije sagledavanje Njegoševe zaostavštine u dijahronijskome nizu,
problemom kojim ćemo se baviti nekom drugom prilikom, pogotovo
kad uzmemo pojam duhovne slobode kod oba pisca.
davini, koja nosi na sebi žig najžešćeg despotizma.“ Nikifor Dučić, Crna Gora, u:
Milovan Đilas, Legenda o Njegošu, Kultura, Beograd, 1952, str.78.
Zaključak
Gorski vijenac je politička drama čija glavna tema je u naučnim
laboratorijama nazvana istragom poturica. Istraga poturica zapravo je
ideološki konstrukt koji je ušao u akademski diskurs, i u širu javnost, i
čiji mitološki imperijalizam povezuje sve tekstove u mrežu putem koje
se ostvaruje kulturalna hegemonija, na kojoj su bazirane razlike između
religija i nacija, jer „istorija ne samo misli, nego i svesti, mnjenja, delo-
vanja, morala politike, estetike, u znatnoj meri je istorija dominantnih
modela“. (Berlin 2012: 18), ono što je Petar II Petrović-Njegoš svakako
pokušao i napraviti. Međutim, ta tema nije ni u kakvoj vezi s osnovnom
temom Gorskog vijenca, onako kako ga mi čitamo. Repertoar slika i
Literatura:
Iako nam u jednoj pjesmi kaže da se ni kao leš neće vratiti u svoj
kalni zavičaj, „gdje na lokalnom nebu / vječito stoji sunac lokalni“9
(„Ni kao leš“), lirski subjekat želi da se vrati u Pape“: „I misao na bijeg
/ Dušu mi jutros krenu“,10 čitamo u pjesmi „Bijeg u Pape“, koja opisuje
motive nostalgije i žudnje lirskoga subjekta da sve „ispočetka vidi i da
se svemu divi“. U svojim narativnim strukturama Vešović opisuje kako
je u snu konjskim lancem vezan za zavičajnu krušku, „zavičajna lipa
šumi o izgubljenoj domovini“ i otkriva da noći u Papama nigđe nije sre-
tao kasnije osim u sebi kad snije; „i ovaj svijet ko da snijem“, zapisuje
pjesnik.
Dakle, svi navedeni stihovi jasno impliciraju ośećanja melanholi-
je i śete za ostavljenim zavičajem iz kojega je pobjegao, ali u koji se ne-
svjesno vraća. Nezadovoljan svijetom u kojem se nalazi, Vešović niže
poetske slike prirode u koje želi da utone pronalazeći vječni duhovni
mir. Iz toga razloga možemo reći da je znatan broj pjesama psihološki
produbljen, što upućuje na snažnu poetsku emociju lirskoga subjekta
koji svoje egzistencijalno iskustvo pretače u pjesmu odnosno „priču“.
Čulnost poetskoga jezika najviše dolazi do izražaja u pjesmi „Bijeli
glog iz Papa“ koja se smatra jednom od najboljih Vešovićevih pjesama.
U njoj bijeli glog miriše umjesto Boga, „miriše, ko što majčinska noga /
zipku s bolesnim djetetom ljulja“, čime glog postaje „pomajčeni Bog“.
Kako Enver Kazaz objašnjava, Vešović ukida granicu između čovjeka
7
Isto, str. 66.
8
Isto, str. 71.
9
Isto, str. 307.
10
Isto, str. 317.
17
Enver Kazaz, „Gorka vedrina, melanholija i nostalgija...“, str. 425.
18
Vidi: Enver Kazaz, „Gorka vedrina...“, str. 397– 432.
19
Marko Vešović, navedeno djelo, str. 91.
20
Isto, str. 92.
21
Isto.
Pored toga što je opisana patnja toliko uzdignuta, Vešović kao da po-
kušava ublažiti težinu ljudske nesreće društveno-istorijskim okolnosti-
ma – ratom. Ipak u drugoj pjesmi progovara ženski glas, koji potresen
tragičnim užasom svoje prijateljice, ne želi vjerovati u Boga „što pušta
da djecu, majkama / u naručju / ubijaju onako, ni zbog čega, prosto iz
zabave“.22 „Takav bog meni ne treba“, kaže anonimni ženski glas i isti-
če: „nema te, bože, / rekla sam, prekrižen si za sva vremena / i tačka“
(„Kad je srpski snajperist“). Svaka pjesma iz ovoga ciklusa na veoma
ekspresivan način uz metaforički snažne poetske slike opisuje ratne pri-
zore, granate koje padaju dok pjesnik trči s ćerkom u parku („Potpis“),
dijete koje ostaje bez roditelja („Bog dao Bog uzeo“), ali i smiješak jed-
ne đevojke, koja svojom nježnošću prkosi surovome danu. Motiv smrti
i te kako zauzima znatan broj Vešovićevih stihova. U pjesmi „Pravim
se da me ima“, on kaže: „Kad je krenulo, mislio sam: ili ću poginuti ili
ostati živ. / A nisam znao da se može umrijet a preživjeti.“23 Svijet po-
redi s osmijehom slijepih iz Kovačićeve poeme „Jama“ („Tri cigare“),
tako da njegovi narativni tekstovi predstavljaju mješavinu tragedije, hu-
mora, nesreće i ironije. Budući da se „Poljska konjica“ smatra „kultnom
knjigom“, Vešović u jednome intervjuu otvoreno kaže da je jedino on
mogao napisati ovu knjigu jer je 90 odsto stvari upamtio i zabilježio. Po
njegovome mišljenju osnovna vrijednost tih tekstova je „dvostruki po-
gled“. Imao je sreću, priznaje, što je poznavao sve te ljude, gledao sve
to s distance i istovremeno ih razumijevao iznutra. Iako ga je stvorila
Crna Gora, otkriva da ga je obogatila i preoblikovala Bosna i Herce-
govina, naročito Sarajevo.24 Time je Vešović povezao različite glasove
ljudi koje spaja ista tragična sudbina, ostavljajući iza sebe dokument
ratnoga užasa.
Vešovićeva poezija je toliko jedinstvena po tonu i muzikalnosti
stihova obogaćenih mnoštvom stilogenih sredstava kojima se kreira spe-
cifičan lirski kosmos. Posebna karakteristika njegovih narativnih pjesa-
ma je spajanje ličnoga iskustva s univerzalnim. Veliki je broj pjesama
koje funkcionišu kao upečatljive slike iz stvarnoga života pjesnikovoga
22
Isto, 94.
23
Isto, 104.
24
Vidi: Marko Vešović, „Govorili smo – ma kakav rat“, preuzeto sa: https://www.
slobodnaevropa.org/a/marko_vesovic_govorili_smo_ma_kakav_rat/24540753.
html 25. 6. 2017, 20: 45 h.
glog, kruna kraljevska, oblak, bog“, „taj labud među drvećem“, koji raz-
goni nečiste sile. Kao čovjek izuzetno specifične prirode, raskošnoga dara,
sjajnoga opservativnog pristupa i žestokih polemičkih iskaza, Vešović
nam otkriva da sve što je napisao od 1992. naovamo može se obuhvatiti
Geteovim riječima: „Jer ja sam bio čovjek, a to znači borac“. „To znači i
borac“, piše pjesnik. „Crnogorsko u meni, to je jezik moje majke Darinke
koji sam ponio od djetinjstva“.32 To znači da je riječ o rijetko nadarenome
stvaraocu koji pripada sebi, svojoj književnosti, a to znači SLOBODI!
LITERATURA
ELEKTRONSKI IZVORI:
clanak/copy-paste/marko-vesovic-sto-uzaludnije-to-ljudskije-2755
25. 06. 2017, 12:14 h.
str. 61.
6
Ćamil Sijarić, „Mojkovačka bitka“, Obod, Cetinje, 1994, str. 3
7
Isto, str 13–14.
ževnost, XI/1982.
Andrijana Nikolić, Poetika zla u romanu HAJKA, Književni skup povodom 100
12
dovi, uzela za ruke djecu – žbunje i vode ih šetnjom prema izvorima – idu,
idu, mašu zelenim rukavima i skutovima, nogu pred nogu u zelenim dimi-
jama, a od svitanja do zalaska ne stignu tamo kud su krenule.“ Metaforič-
ko i metonimijsko, a opet prožeto simbolom novog života i suživota kroz
zelenu boju dimija, ovjekovječeno u zelenim, podmlađenim zagrljajima
mladih generacija, Lalić je uklopio sliku ratnih misli, stradanja i nadanja,
i umiranja u sudbinskom trenu. Ali, u tom iznenadnom zelenilu, kao jedi-
nom spasu iz postojećeg, vlada strašna bjelina nesagledive planine „lišena
svega što bi bojom ili oblikom prekinula jednoliku bjelinu pustinje“. U
toj pustinji umrlih duša „nema proljeća s barjacima i bojama, nego samo
crna zemlja i slom i smrt“, te „četničko crnilo na snijegu koje sije crnu
smrt.“ U trenucima mrtve nade živi samo zlo koje se umnožava i tjera čo-
vjeka da mu se odupre i fizički i mentalno, dok se mislima roje „bezbojni
oblici“ sumnji, kajanja i žaljenja. Jedino umirući razaznaju boju lažnog
sedefa, negdje u međuprostoru u kojem se razdvajuju od duše. Smrt je
zlatna ukoliko je brza i dolazi od kuršuma „zlatnih bumbara“ koji kratko
zasvjetlucaju u vazduhu, i još se brže ugase na snijegu... Ali, smrt kao
pojam zasjeni crnilom, pa tako i Dušana Zaćanina, koji pogođen, lagano
umire „crnog lica kao crna borovina“, dok mu je čelo obasjano suncem
i osuto svjetlucavim kapljicama znoja. Na kontrastu života i smrti, Lalić
je ispjevao sudbine svojih junaka koji ginu s prvim jutarnjim zrakama,
poput Vidrića. Smrt će zamijeniti radosti novog svitanja, dok će krv u
mlazovima šiktati u prostor obasjan suncem, a žrtvu će privući crnilo ze-
mlje, rodne grude kojoj ostaje vjeran do kraja. Semantička snaga kraja u
Lalićevom djelu nema dvosmisao, jer kraj (smrt) je odsustvo svega što se
kreće, misli, diše, rađa. Kraj ne poznaje buduće vrijeme, ni zbivanje. Kraj
je stanje uma, tijela, života. Zemlja je kraj. Kraj je tama – visoka zelena
Tamnina jela. Kraj je smrt i nije bitno da li će u završnici biti „crna tačka
ili crvena“. „Sve su tačke jednake i boje prividne“, sve su smrti iste kad
nastupe. Kraj ima isti oblik za sve, bez obzira na boju.
Visoke semantičke vrijednosti intertekstualnih cjelina ili sinta-
gmemi, metodološki nas ne ograničavaju u njihovoj dubljoj interpre-
taciji u korelaciji sa simbolima. Sveprisutna, u snovima i na javi, ona
ne da da se spava, jer je jača od čovjeka i od bolesti i zato kao takva
ima snagu polivalentnog semantološkog poniranja u najdublje nivoe
čovječje svijesti vadeći iz njega ono najtamnije, kao iz Jovana Jasikića
kojemu su svi poginuli i za kojima on gusla čuvene Njegoševe stihove:
LITERATURA:
Isto.
13
Literatura
10
O stvaralaštvu Andrije Raičevića i Radula vidi monografije, sa starijom litera-
turom, proizašle iz pera: D. Milosavljević, „Zograf Andrija Raičević“, Beograd,
2005; Z. Rakić, „Radul, srpski slikar XVII veka“, Novi Sad, 1998.
11
O stvaralaštvu Dimitrijevića-Rafailovića, iscrpni podaci kod P. Mijović, „Bokoko-
torska slikarska škola XVII–XIX vijeka“, Titograd, 1960.
kari Lazovići i njihovo doba“, Užice – Priboj – Bijelo Polje, 2000. Pažnju im,
između ostalih, posvećuju i S. Raičević, n. d., str. 141–144 i A. Čilikov, n. d., str.
120–126.
LJUBAVNA POEZIJA
PRIGODNA POEZIJA
ZAKLJUČAK
Spisak izvora
Sekundarna literatura
–– Banac I., Novak S. P., Sbutega, B., Stara književnost Boke, Slon,
Zagreb, 1993.
–– Bojović, Z., Književnost od renesanse do racionalizma, Filološki
fakultet Univerziteta u Beogradu, neobljavljeno, 1997.
–– Bojović, Z., Pantić, M., Pavlović, D., Poezija Dubrovnika i Boke
Kotorske, Izdavački centar Matice srpske, Novi Sad, 2010.
–– Božić, I., Kotor posle prihvatanja mletačke vlasti, Monos, Beograd,
1972.
–– Kovijanić, R., Kotorski medaljoni, Centar ARS, Beograd, 1976.
–– Luković, N., Prčanj, Bokeška štamparija, Kotor, 1937.
–– Martinović, J., Sto kotorskih dragulja, Obodsko slovo, Rijeka
Crnojevića, 1995.
1. Uvod
2. Mitovi o Ilirima
4
Katarina Pejčinović zapisala je u kolovozu 2007. godine od Liljane Grgić rođ.
1953. godine. FF MO 2007. D.
4. Teutino kraljevanje
njihove lađe i flote. Dok je Teuta opsjedala Issu stigli su Rimljani kako
bi s njom razgovarali o nanesenim nepravdama. Prilikom njihova go-
vora Teuta je prkosila ali je obećala da Iliri više neće činiti nepravde
i dodala da se nikome ne može priječiti da iz mora izvlači korist. To
je naljutilo najmlađeg rimskog poslanika koji joj je rekao da je rimski
običaj kažnjavati one koji čine nepravde i pomagati onima kojima se
čine nepravde. Kraljica je prezrela tu opomenu i poslala neke svoje da
sjekirom ubiju rimskoga poslanika koji je izrekao opomenu. Neki tvr-
de da je ubijen jedan poslanik, a neki da su ubijena obojica s cijelom
pratnjom.
Kad je to vidio Demetrije koji se nakon Agronove smrti bojao
kraljice jer su ga pred njom oklevetali, sjekirom je poubijao sve dalma-
tinske prvake kako bi pružio zadovoljštinu Rimljanima zbog njihovih
ubijenih poslanika. Tada je Teuta poslala poslanike Rimljanima i s nji-
ma sklopila mir obećavši im plaćati danak koji oni odrede te da će se
povući iz Ilirika osim iz nekoliko mjesta (Rattkay 2000: 130–131).
Teuta je vladala u ime svoga malodobnoga posinka Pinesa. U to
vrijeme moćna ilirska država prostirala se od lijeve obale Neretve do
Epira obuhvaćajući sve otoke osim Visa. Nakon pokušaja da zavlada
Visom zaratila je s Grcima koji su u pomoć pozvali Rimljane 229. g. pr.
Krista. Poražena je u tomu ratu (229. pr. Kr. – 228. pr. Kr.).
Cikindol
Dol Svete Ane na Hvaru nekada se zvao Cikindol jer je, po živim
predajama, u tome mjestu kraljica Teuta imala tvornicu novca – cekina:
Dol Svete Gospe Blažene, Dol Svete Marije, zvo se Virduol, kako
u njega izvire jedon vir. Posli se zvo Gospe Dol. Dol Svete Ane zvo se
Cikindol jer je u njega bila fabrika cekina krajice Teute. U Dolac, kad
smo mi još išli u skulu, nahodili su se cekini. Govoridu kako je Teuta
činila šolde dok je živila ovuod. Ljudi su bili govorili da je utopila zlotni
sić i da je zakopala zlotnu kokoš sa pilićima.10
9
Ana Roić zapisala je 2012. godine. Kazala joj je Margarita Roić, djev. Milatić,
(1921–2013). FF ST 2012, D.
10
Ana Roić zapisala je 2012. godine. Kazala joj je Margarita Roić, djev. Milatić,
(1921–2013). FF ST 2012, D.
11
Andrea Jašić zapisala je 2012. godine. Kazala joj je spomenuta Margarita Roić. FF
ST 2012, D.
12
Ana Roić zapisala je 2012. godine. Kazala joj je spomenuta Margarita Roić. FF ST
2012, D.
13
Andrea Jašić zapisala je 2012. godine. Kazao joj je Ivica Pavičić, rođen 1979.
godine, Dol, Hvar. FF ST 2012, D.
Teutino šetalište
Kad su se u Dolu sv. Ane pravili putovi iznad Roića dvora stav-
ljen je natpis „Teutino šetalište“: „Onda kad su naši činili pute, stavili
su ploču doli kod Tometa, na Govnjur. Tuote su stavili i napisali: Teuti-
no šetalište. Tuo se šetalište diže put Roića dvora, na livu ruku.“15
Na sredini Dola sv. Ane nalazi se Crkva svetoga Mihovila, ar-
kanđela. Također se nalazi župnikova kuća, župni ured, vjeronaučna
dvorana, dom koji se nekada zvao blagajna a poslije je bio zadruga,
obnovljeno groblje, mrtvačnica. „Dol se produžije u dvije doline. Jedan
je Cikindol, a sada se zove Dol svete Ane, a drugi Virdol, a sada Dol
svete Marije.“16
14
Legende o kraljici Teuti, Tartajun, (Objavljeno u 8. broju lista Tartajun, 11. ko-
lovoza 2012. hr/index.php?option=com_content&view=article&id=339&Item
id=178 (pristupljeno 2. siječnja 2017).
15
Ana Roić zapisala je 2012. godine. Kazala joj je spomenuta Margarita Roić. FF ST
2012, D.
16
Isto.
17
http://www.tartajun.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=339&I
temid=178 (Objavljeno u 8. broju lista Tartajun, 11. kolovoza 2012. Kazivačica je
Lucija Šurjak, rođena 1935. godine) (pristupljeno 2. siječnja 2017).
18
Purkin kuk je naziv za brdo i veliku ilirsku gradinu koja se nalazi na nadmorskoj
visini 276 metara, jugoistočno od Staroga Grada na Hvaru i zapadno iznad Dola.
19
http://www.tartajun.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=339&I
temid=178 (Objavljeno u 8. broju lista Tartajun, 11. kolovoza 2012. Kazivačica je
Rakelina Moškatelo, rođ. 1938. godine) (pristupljeno 2. siječnja 2017).
Otok Sv. Andrija kod Visa poznat je pod imenom Svetac. Taj otok
nije nastanjen već desetak godina. Vjeruje se da je na tome otoku kra-
ljica Teuta živjela i doživjela kraj života. Uz taj otok vezano je više
predaja koje se i danas pripovijedaju:
Svetac (Sveti Andrija) je naš nojdajii, do nedavno nastanjen škoj.
Ime je dobi po ostacima Crikve sv. Andrije, a puk ga skraćeno zove
Svetac. Tragove života na njemu, moremo noć ol prapovijesti do zolnje
žene na otoku, čuvene tete Jurke koja je umorla pri desetak godišč.
Svetac su, izgledo, obilježile žene. S njega je vladala zolnja ilir-
sko krajica Teuta, o kojoj su se provjale mnoge legende. Ilirska krajica
Teuta je živila u našim krajima. Vodila je puste ratove. Rimjani su bili
idni na Teutu i njene vojnike, koji su često gusarili, pa su joj zapritili
ratom. Teuta ni poslušola upozorenja pa je poce rat koji je izgubila.20
20
Karmen Ivanišević zapisala je 2010. godine. Kazao joj je Pave Linčir, rođen 1955,
u Splitu. FF ST 2010, S.
21
Krajicinu je jednu bardiće (brdašce) kad se gledo na škoju od levonta, od istočne
bonde. Nikih dvista metri na bardo, jednu, takoreć, golu bardo napravljenje je
stražara i to ninder u 6. stoljeću, a ta stražara je služila za prijenos podataka sa
juga do sjevera Jadrana svjetlosnima signalima. Zarcalima, caklima se dovalo
signale. Iz ove pozicije, sa Sveca, vidi se Komiža, Biševo, a vidi se i Lastovo, od-
nosno vidi se taraferma unutra, unutra pul Biokova i tako je vjerojatno svjetlosni
signal hodi ol Dubrovnika, priko Mljeta, pud Lastova, iz Lastova pud Sveca i onda
pul Žirja i tako je nojažveltije (najbrže) hodila vijest. Dora Čukušić zapisala je
2015. Kazao joj je Boško Radić. FF ST 2016, S.
22
Filipa Dora Ćapeta zapisala je 2016. godine. Kazala joj je njezina baka Antica,
djev. Grgić, udanu Kavaru. Rođena je 1942. godine na otoku Visu, i živjela je u
Podšpilju, malom naselju ispod Žena glave, do svoje druge godine. FF ST 2016, S.
23
Nadimak obitelji Radićevih.
24
Dora Čukušić zapisala je 2015. Kazao joj je Boško Radić. FF ST 2015, S.
25
Isto.
27
Predaju o kraljici Teuti Tatjani Čuić ispričao je Ante Brzović, rođen l930. u Šujici.
FF MO 2004, D.
28
Pripovijeda se da je kraljica Katarina na konju potkovanom naopako bježala od
Turaka 1463. godine. Kada je herceg Stipan Vukčić Kosača zaratio s najstarijim
sinom Vladislavom na konjima je, potkovanim naopako, pobjegao s golemim bla-
gom u Dubrovnik. Turci su ne mogavši osvojiti Drežnicu kod Mostara poslušali
savjet neke babe koja im je savjetovala da potkuju konje naopako i tako uđu u to
mjesto. Cilj potkivanja konja naopako bio je zavarati neprijatelja i tako uspjeti u
određenim nakanama.
29
Iva Brguljan 2005. godine zapisala je u Risnu po kazivanju spomenutoga Tomisla-
va Grgurevića. FF MO 2006, D.
30
Iva Brguljan zapisala je 2005. godine u Risnu po kazivanju Tomislava Grgurevića
(rođ. 1935. godine). FF MO 2006, D.
31
SAT RT CG, 1. ožujka 2005, 17, 45.
Propast Riziniuma
***
Po predajama, u gradu se živjelo razuzdano. Žitelji su bili grubi i
surovi. Stoga su ih bogovi uzaludno upozoravali. Na mjestu gdje je bio
grad zemlja se propuntala i Rizinium je propao u zemlju. Kao opomena
ostalo je samo nekoliko zgrada. Nekadašnji grad prekrilo je more.33
***
Po povijesnim izvorima kao i u usmenim predajama Rimljani su
porušili grad, a potom su ga obnovili.34
***
O značaju Risna svjedoči i Risanska biskupija. Papa Grgur I. Ve-
liki 591. i 595. godine spominje risanskoga biskupa Sebastijan.35 Bisku-
32
Iva Brguljan 2001. godine zapisala u Prčnju kod Kotora po kazivanju spomenute
Sonje Nikolić. FF MO 2006, D.
33
Iva Brguljan 2005. godine zapisala je u Risnu po kazivanju spomenutoga Tomisla-
va Grgurevića. FF MO 2006, D.
34
Isto.
35
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=52974 (pristupljeno 8. siječnja
2018).
Carine
***
U navedenim predajama prepleću se motivi povijesnih, etiološ-
kih, mitskih i eshatoloških predaja. U tim je predajama i starozavjetni
motiv o propasti Sodome i Gomore. Dva su anđela išla u Sodomu pro-
vjeriti ljudsku pobožnost i milosrđe. Došli su u Sodomu kada je Lot
sjedio na vratima Sodome. Opazivši anđele, Lot se ustao i krenuo u
susret anđelima, poklonivši im se do zemlje i zamolio: „Molim, gospo-
do, svrnite u kuću svoga sluge da noć provedete i noge operete; a onda
možete na put rano.“
A oni rekoše: „Ne, noć ćemo provesti na trgu.“ (3) Ali ih on upor-
no navraćaše, i oni se uvratiše k njemu i uđoše u njegovu kuću. On ih
ugosti, ispeče pogaču te blagovaše.
Još prije odlaska na počinak „građani Sodome, mladi i stari, sav
narod do posljednjeg čovjeka, opkole kuću. (5) Zovnu Lota pa mu re-
knu: „Gdje su ljudi što su noćas došli k tebi? Izvedi nam ih da ih se
namilujemo?“
Lot je izišao pred njih i za sobom zatvorio vrata. Molio ih je da
odustanu od svoga nauma, te im ponudio svoje dvije kćeri „s kojima još
čovjek nije imao dodira: njih ću vam izvesti pa činite s njima što želite;
36
Isto.
samo ovim ljudima nemojte ništa učiniti jer su došli pod sjenu moga
krova.“
Svjetina je nasrnula na Lota i navalila na vrata da ih razbiju. Me-
đutim, ona dva anđela povukla su Lota k sebi u kuću i zatvorila vrata, a
svjetinu ispred kuće zabliještili su tako da nisu mogli naći vrata.
Anđeli su upitali Lota: „Koga još ovdje imaš: sinove i kćeri, sve
koje imaš u gradu iz mjesta izvedi! (13) Jer mi ćemo zatrti ovo mjesto:
vika je na njih pred Jahvom postala tolika te nas Jahve posla da ga uni-
štimo.“
Lot je izišao i svojim budućim zetovima rekao: „Na noge! Od-
lazite iz ovog mjesta jer će Jahve uništiti grad!“ Budući zetovi Lotove
riječi nisu ozbiljno shvatili.
U zoru su anđeli navalili na Lota govoreći: „Na noge! Uzmi svoju
ženu i svoje dvije kćeri koje su ovdje da ne budeš zatrt kaznom grada!“
Lot je oklijevao ali su ga anđeli uzeli za ruku i isto tako „i njegovu ženu
i njegove dvije kćeri i – po smilovanju Jahvinu nad njim – odvedoše ih
i ostaviše izvan grada.“
Kad su ih izveli u polje, jedan anđeo rekao je: „Bježi da život
spasiš! Ne obaziri se niti se igdje u ravnici zaustavljaj! Bježi u brdo da
ne budeš zatrt!“
Lot je odgovorio: „Nemoj, gospodine! (19) Nego ako je tvoj slu-
ga našao milost u tvojim očima – a toliko milosrđe već si mi iskazao
spasivši mi život – ja ne mogu pobjeći u brdo a da me nesreća ne snađe
i ne poginem. (20) Eno onamo grada; dosta je blizu da u nj pobjegnem,
a mjesto je tako malo. Daj da onamo bježim – mjesto je zbilja maleno
– daj da život spasim!“
Anđeo je odgovorio: „Uslišat ću ti i tu molbu i neću zatrti grada o
kojemu govoriš. (22) Brzo! Bježi onamo, jer ne mogu ništa činiti dok ti
onamo ne stigneš.“ Stoga se onaj grad zove Soar.
Kad je sunce izlazilo i Lot ulazio u Soar, Jahve „zapljušti s neba
na Sodomu i Gomoru sumpornim ognjem (25) i uništi one gradove i svu
onu ravnicu, sve žitelje gradske i sve raslinstvo na zemlji.“
Lotova žena se obazrela i pretvorila se u stup soli. Abraham je
sutradan u rano jutro požurio na mjesto gdje je stajao pred Jahvom, i
pogledao „prema Sodomi i Gomori i svoj ravnici u daljini: i vidje kako
se diže dim nad zemljom kao dim kakve klačine.“ (Post 19, 1–29)
Teutine suze
***
Crnogorci su u svojim pričama kraljici Teuti pripisali osobine
svetice. Po tim je pričama kraljica Teuta sa stijene koja se danas zove
Stijena kraljice Teute uzletjela na nebo.42
5. Teutin karakter
38
Isto.
39
Iva Brguljan 2001. godine zapisala u Prčnju kod Kotora po kazivanju spomenute
Sonje Nikolić. FF MO 2006, D.
40
Isto.
41
SAT RT CG, 1. ožujka 2005, 17, 45.
42
Isto.
43
Amela Bajrić, nav. dj., str. 51–52.
44
Karmen Ivanišević zapisala je 2010. godine. Kazao joj je spomenuti Pave Linčir.
FF ST 2010, S.
45
Petra Božanić zapisala je 2015. godine. Kazao joj je Ivan Sviličić, rođ. 1944. u
Santa Mariji di Leuci (u zbjegu), rodom iz Žena Glave. FF ST 2015, S.
46
Dora Čukušić zapisala je 2015. Kazao joj je Boško Radić. FF ST 2015, S.
6. Teutino blago
49
Predaju je zapisala 2006. godine Iva Brguljan u Kotoru od tamošnje nastavnice.
50
Karmen Ivanišević zapisala je 2010. godine. Kazao joj je spomenuti Pave Linčir.
FF ST 2010, S.
51
Lambik – kotao u kojemu se kuha rakija obujma od 300 do 400 litara.
52
Petra Božanić zapisala je 2015. godine na Visu. FF ST 2015, S.
53
Uvala Taleška nalazi se na južnoj strani otoka.
54
Petra Božanić zapisala je 2015. godine na Visu. FF ST 2015, S.
7. Zaključak
Isto.
56
Literatura
3
Šlegel je ironiju definisao kao „permanentnu parabasu“ – parabasa je trenutak u
kojem se izvestan samosvestan pripovedač, ili autor sam, javlja unutar naracije
(ili pesnik unutar stiha) kako bi svojim rečima podvukao – ne realizam ili stvar-
nost svoje fikcije – već njenu iluzivnost, virtualnost, fikcionalnost. Ta je parabasa
odstupanje, prekršaj, skok u stranu, u isti mah ka sebi, umetnuti deo koji kao da
nema veze sa tokom govora… (Milić 1998: 60).
Literatura:
16
V. Pavletić, op. cit., str. 272.
17
Da je naslov Na poprištu izraz duboko emotivnog proživljavanja pjesnika Zogovića
svih stradanja za revoluciju, vidi se i iz opisa jednog njegovog stvaralačkog trenutka,
o čemu sâm svjedoči, u odgovoru na pitanje J. M. Milovića (Razgovori sa umjetni-
cima, Beograd 1983, str. 230). U februaru 1941. godine Zogović je bio na oporavku
u H. Novom, kada je napisao pjesmu „Neposlano pismo“. Miloviću je rekao da je to
„bilo 'pismo' majci, razgovor s njom o njenom i mom životu, i to je, poslije 'Interna-
cije Crne Gore', bila druga pjesma pri pisanju koje sam grcao od plača“.
18
V. Pavletić, op. cit., str. 273.
19
R. Zogović, Primjer kako ne treba praviti 'Primjere književnosti', Beograd – Za-
greb, 1947, str. 11.
20
V. Gligorić, Predgovor, u: Tin Ujević, Odabrane pjesme, Beograd, 1956. str. 13.
32
„Glas“, br. 427, 18. XI 1946, str. 3.
33
Op. cit., str. 275.
34
Isto.
35
Op. cit., str. 277.
36
„Borba“, Beograd, 1. decembra 1944.
37
S. Lasić, Sukob na književnoj ljevici 1928–1952, Zagreb, 1970.
38
Tekst je objavljen u „Književnim sveskama“ pod pseudonimom Josip Šestak, Za-
greb, 1940, str. 237–311.
39
Milomir Marić: Njegoš na književnoj levici, „Duga“, NS, br. 256, Beograd, 17–
31. XII 1983, str. 29–30.
40
Književni kritičar A. Radoman zapisao je da pokret socijalne literature u crnogor-
skoj književnosti, „iako nejedinstvenih ishodišta i razuđene poetičke osnovice,
u rasponu od nadrealističkog bekgraunda Rista Ratkovića do vječito buntovnog
krležijanca Savića Markovića Štedimlije, u dijahronom pogledu, ovaj pokret čini
presudan, konstitutivni trenutak crnogorske književnosti XX vijeka“ (A. Rado-
man, Anatomija jedne poetike, „Quest“ br. 5, Podgorica, 2014, str. 91).
41
R. Zogović, Formalizam i subjektivizam, „Život i rad“, sv. 32–39, dec. 1940.
R. Zogović nije bio usamljeni autor koji je, tokom i nakon 2. svjet-
skog rata, osuđivao one književnike koji su, u okupiranoj zemlji, odo-
bravali fašističko nasilje i služili četničko-ljotićevskoj i ustaškoj „ideo-
logiji“. Književni kritičar Đorđe Jovanović, u članku „Štuka-kultura“,
koji je objavio pod pseudonimom Danilo Dragić, na početku 1943.
godine, pomenuo je neke srpske književnike koji su prihvatili služenje
okupatoru i njegovoj propagandnoj mreži: Svetislava Stefanovića, Vla-
dimira Velmara Jankovića, Vladimira Vujića, Svetomira Nastasijevića,
Simu Pandurovića i dr.64 Pet godina poslije objavljivanja Zogovićeve
knjige Na poprištu pojavila se zbirka članaka Marka Ristića Književna
politika, u kojoj je dao podatke o idejnim stranputicama jednog broja
književnika. Za Miloša Crnjanskog, na primjer, on oštro kaže: „Ne-
srećni put kojim je Crnjanski išao od svog anarhističko-defetističkog
stanja duha do fašizma, istovremno je put na kome je postepeno iščilio
njegov talenat“. Za Momčila Nastasijevića M. Ristić konstatuje, da nje-
gova proza „nije samo mračna, nego i mračnjačka“, ali da se u izvje-
snim krugovima stvorio kult nadzemaljskog genija Nastasijevićevog“.
O Svetislavu Stefanoviću zapisao je da je bio „jedan od najrevnosnijih
propagatora fašističkih ideja“ i „bestidni hitlerovac“. Za poeziju Tina
Ujevića veli da je u njoj „neosporno bilo i tona i gesta“, ali da su je
„nagrdili i iskvarili žalosni elementi boemstva: neodgovornost, dezor-
ganizovanost, mamurluk“.65 Potrebno je naglasiti da navedeni kritičari
stavova R. Zogovića nijednom riječju ne pominju autore kao što su M.
Ristić ili Đ. Jovanović, koji su se bavili istom problematikom, i na svoj
način takođe osuđivali primjere izdaje i kolaboracije među književnici-
ma. Zato se nameće zaključak da je Zogović postao tako otvorena meta
zato što je tri godine radio u agitpropu.
Radovan Zogović je isticao po njegovom shvatanju primarni za-
datak pisaca i umjetnika, da u svojim djelima odraze život i time ispune
svoju društvenu funkciju. Njegovi oponenti, od početka 70-ih godina
XX stoljeća, pri ocjenjivanju Zogovićeve značajne uloge u afirmaciji
ideje o nužnosti moralnog i društvenog angažovanja književnosti, nije-
su uvažavali istorijski kontekst koji ga je opredjeljivao da tako razmišlja
i djeluje. Za optužbe da je R. Zogović bio neumoljivi (direktni!) cenzor
Marko Ristić, Književna politika, članci i pamfleti, Beograd, 1952, str. 251, 262,
65
Postovani!
Dozvolite da vas sve lijepo pozdravim na ovoj svečanosti u povo-
du 10. obljetnice izdanja časopisa „Lingua Montenegrina“ i predstav-
ljanja njegovog 19. broja te se zahvalim organizatorima, posebice glav-
nom uredniku časopisa prof. dr sc. Adnanu Čirgiću, domaćinima, koji
su omogućili naš današnji sastanak u ovoj lijepoj dvorani, kolegama,
uvaženim članovima uredništva koji već niz godina rade na uređivanju
„Lingue“ i svim dragim prijateljima. U ovoj svečanoj prigodi posebno
želim istaknuti da se ovogodišnja svečanost održava u četvrtoj godini
od osnutka Fakulteta za crnogorski jezik i književnost na Cetinju.
Htjela bih se vratiti u prošlost te nekoliko riječi posvetiti prvome
broju časopisa, koji je izašao u studenom 2008. g. i posvećen je bio ute-
meljivaču nauke o crnogorskome jeziku, akademiku Vojislavu P. Nik-
čeviću. Prije nešto vremena navršilo se 10 godina od kad akademika
Vojislava P. Nikčevića više nema s nama. Njegovih 40 godina naučnog
rada (1935–2007) zaslužuju posebnu pozornost, a njegovo grandiozno
naučno djelo puno priznanja i divljenja. Pridružujem se kolegama iz
Crne Gore koji ovog uvaženoga jezikoslovca, najistaknutijeg, najemi-
nentnijeg predstavnika crnogorske lingvistike nazivaju Bardom crno-
gorskog jezika. Za mene osobno on je najborbeniji Crnogorac koji je
svoj cio životni i radni vijek usmjerio na proučavanje, naučnu obradu i
afirmaciju crnogorskoga jezika. Akademiku Nikčeviću, istaknutom na-
učnom istraživaču i stvaraocu ogromne energije zapravo nije potrebna
specijalna afirmacija, ali htjela bih da se znanstvena javnost ponovo
podsjeti na značaj njegova djela i nemjerljivi doprinos koji je taj čovjek
dao crnogorskoj nauci i kulturi, obogativši svojim djelom suvremenu
lingvistiku i crnogorsku kulturnu povijest općenito, a također i na to
da je baš on bio utemeljivačem časopisa „Lingua Montenegrina“ o ko-
jem sada raspravljamo. Željela bih naglasiti da njegov zahtjev da se
jezik Crnogoraca nazove nacionalnim imenom – da se zove crnogor-
ski nije ništa posebno i sasvim je opravdan. Tim Crnogorci ne ugro-
žavaju ničije pravo, već imenuju svoj dio štokavskoga sustava koji je
OTVARANJE SIMPOZIJUMA
Milenko A. PEROVIĆ
Filozofsko zasnivanje norme crnogorskoga jezika . . . . . . . . . . . . . 7
Pozdravne riječi
Željko JOZIĆ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15
Mark L. GRINBERG . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17
Novica VUJOVIĆ
Predśednik Komisije za dodjelu Povelje FCJK. . . . . . . . . . . . . . . 21
Milorad NIKČEVIĆ
Obraćanje u ime dobitnika Povelje FCJK. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23
PLENARNA IZLAGANJA
Adnan ČIRGIĆ
Savremena montenegristika deset
godina nakon smrti utemeljivača. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27
Ljudmila VASILJEVA
Utjecaj društveno-političkih činjenica
na jezične promjene na južnoslavenskim
prostorima (kraj XX – početak XXI st.). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37
Emil TOKAŽ
Poljske veze Vojislava P. Nikčevića. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67
František ŠISTEK
Najveći junak zemlje junaka:
praške predstave lika Marka Miljanova. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95
Aleksandar RADOMAN
Vojislav P. Nikčević kao istoričar književnosti . . . . . . . . . . . . . . 121
Novak KILIBARDA
Istraga poturica – mit ili stvarnost. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 145
Milorad NIKČEVIĆ
Na marginama života i stvaralačkog rada
Vojislava P. Nikčevića (1935–2007) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 151
Vladimir VOJINOVIĆ
Književna kritika Vojislava P. Nikčevića. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 173
Jasminka BRALA-MUDROVČIĆ
Vojislav P. Nikčević – proučavatelj
hrvatskih jezikoslovaca. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 181
Ernest FIŠER
Povijesni dometi kroatističkih studija
Vojislava P. Nikčevića . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 203
Josip MILETIĆ
Znanstveni doprinos Vojislava Nikčevića spoznavanju
jezikoslovnih promišljanja Ivana Mažuranića. . . . . . . . . . . . . . . 209
Svetlana ČABARKAPA
Prof. dr Vojislav Nikčević – jedan autentični naučni stil. . . . . . . 245
Ivan JOVOVIĆ
Barska nadbiskupija u percepciji Vojislava Nikčevića. . . . . . . . . 257
Stevo VUČINIĆ
Profesor Vojislav Nikčević i njegovo
djelo u svom vremenu i vremenu poslije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 271
CRNOGORSKI JEZIK U
JUŽNOSLOVENSKOME KONTEKSTU
Vukić PULEVIĆ
Fitotoponimi kao jedna od osnova fitogeografije. . . . . . . . . . . . . 285
Diana STOLAC
Atribucija u Gorskome vijencu
Petra Petrovića-Njegoša. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 307
Jasmin HODŽIĆ
Službeni crnogorski jezik u budućoj
evropskoj Crnoj Gori u odnosu na
bosanski, hrvatski i srpski jezik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 325
Ireneuš KIDA
Some language change processes
leading to anomalies – a general overview . . . . . . . . . . . . . . . . . 365
Sead NAZIBEGOVIĆ
Historija metodike nastave maternjeg jezika
u jugoslavenskoj intermetodičkoj zajednici. . . . . . . . . . . . . . . . . 377
Katarina LOZIĆ-KNEZOVIĆ
Nesamostalne riječi u hrvatskoglagoljskom
Klimantovićevu zborniku iz 1512. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 401
Симон САЗДОВ
О неким правописним рјешењима у
црногорскоме и македонскоме правопису. . . . . . . . . . . . . . . . 449
Milovan ĐUKANOVIĆ
Leksikografska obrada fudbalske
terminologije na prostoru bivše Jugoslavije. . . . . . . . . . . . . . . . . 455
Илија ВЕЛЕВ
Македонско-црногорските книжевни
врски во средновековните духовни
и културноисториски процеси . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 465
Boban BATRIĆEVIĆ
Vladar i pjesnik – nacionalno-politička
koncepcija u Njegoševu djelu i njezine refleksije . . . . . . . . . . . . 501
Sanjin KODRIĆ
Dr Safvet-beg Bašagić kao utemeljitelj
moderne bošnjačke književne historiografije
(Prilog teoriji historije književnosti) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 525
Sofija KALEZIĆ-ĐURIČKOVIĆ
Granice duše (Zbirke priča i romani Bosiljke Pušić) . . . . . . . . . . 555
Ethem MANDIĆ
Mitologija i žanrovsko određenje Gorskog vijenca. . . . . . . . . . . 595
Marijana TERIĆ
Poetsko stvaranje Marka Vešovića. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 617
Andrijana NIKOLIĆ
Simbolika (bijele) boje u djelima Nevidbog,
Rista Ratkovića, Mojkovačka bitka,
Ćamila Sijarića i Hajka, Mihaila Lalića. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 629
Jakov SABLJIĆ
Poststrukturalističko čitanje romana
Čovjek bez lica Milorada Popovića. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 641
Jasmina BAJO
Kotor i Kotorani u poeziji Ljudevita Paskvalića . . . . . . . . . . . . . 683
Marko DRAGIĆ
Hrvatski i crnogorski mitovi o Ilirima i tradicijske
predaje o ilirskom kralju Agronu i kraljici Teuti. . . . . . . . . . . . . 703
Milan MARKOVIĆ
Velika narativna sintagmatika
Pekićevog Novog Jerusalima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 735
Danilo RADOJEVIĆ
Naknadne osude knjige kritika
„Na poprištu“ Radovana Zogovića . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 741
PRILOZI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 759
Za izdavača
Adnan Čirgić
Lektura i korektura
Katarina Milonjić
Tehnički urednik
Milutin Marković
Štampa
Golbi – Podgorica
Tiraž
300
ISBN 978-9940-40-023-1
COBISS.CG-ID 36683280