Lea's Reviews > The Plague
The Plague
by
by
Lea's review
bookshelves: classic, book-club-d, favourites, fiction, recommended, death
Apr 25, 2020
bookshelves: classic, book-club-d, favourites, fiction, recommended, death
“But what does it mean, the plague? It's life, that's all.”
A great piece of literature, very important for the current pandemic situation that the world is facing, but has relevance for all times in human history, as it was said - plague never really goes away.
I see the plague as a symbol od inevitability of human suffering - crisis, sickness, torture, death that can come up at any moment, at any time. That is existential vulnerability that we as humans have to live with, thought out all ages.
But in face of collective adversity, we have the ability to chose with our own distinctive response, that is ours only - that is our fundamental freedom.
Characters in The Plague represent sometimes almost stereotypical ways that humans can respond to suffering (maybe even discussions that Camus had with himself). Religious view, clinging to duty, surrendering to obligations, hope, closeness, tenderness and connectedness to others, making the best out ourselves and others, small joys of everyday life, illegal actions for our own benefit - that are all paths that we can take in the face of a destructive force that is bigger than ourselves. The main theme is also how we come to form our own meaning, morality, philosophy and world-view and how that philosophy is challenged with the reality of life. We have opposites in father Paneloux and Tarrou - one using the external system of belief to impose forced meaning to senselessness and one coming to his own morality in conjunction with his own self, respecting the absurd element of life. In some ways, The Plague reminded me of The Brothers Karamazov each character using different system of belief in face of life's burden (especially the debate about religion and God, and using the argument of suffering children as an argument against God as Ivan Karamazov did.).
The cruelty of nature is best described in the scene of agony of the death of a young boy. That is the brutal and indifferent nature of suffering, the absurdity - it’s randomly distributed, and innocent suffer as much as the vile, and that is something that is not comprehensible to human reason, whether someone is religious or not.
What to do in face of the absurdity of suffering? Camus imposes the answer is in the act of rebellion against cruel circumstances, no matter how futile our actions seem to be. One must imagine Sisyphus happy, right? I also saw overlapping themes with the Stranger, with the human law in contrast with justice, judging versus trying to understand one’s actions.
In this book, there is a lot of commentary on the collective but also on the individual. The beauty and horror of the story are represented in unique, very memorable scenes. Dead rats on the streets are something that is haunting and really sets the torturous atmosphere of the book. The whole experience of the book took me back to the time I worked in palliative care, facing dying people day after day. So I really resonated with doctor Rieux, especially the burnout process he experienced, in tiredness and sense of apathy in face of suffering, still maintaining devotion to duty. No matter how helpless you feel, meaning is found in small acts of kindness and connection. But I think one of the main ideas is also - even when you can't find meaning life is worth living, and a small moment as swimming at the sea can make the burden of being tolerable.
This book has so many layers and there are so many terrific reviews from my friend from Goodreads so I don’t want to repeat everything that has already been said, but if you haven’t, read the book!!
A great piece of literature, very important for the current pandemic situation that the world is facing, but has relevance for all times in human history, as it was said - plague never really goes away.
I see the plague as a symbol od inevitability of human suffering - crisis, sickness, torture, death that can come up at any moment, at any time. That is existential vulnerability that we as humans have to live with, thought out all ages.
But in face of collective adversity, we have the ability to chose with our own distinctive response, that is ours only - that is our fundamental freedom.
Characters in The Plague represent sometimes almost stereotypical ways that humans can respond to suffering (maybe even discussions that Camus had with himself). Religious view, clinging to duty, surrendering to obligations, hope, closeness, tenderness and connectedness to others, making the best out ourselves and others, small joys of everyday life, illegal actions for our own benefit - that are all paths that we can take in the face of a destructive force that is bigger than ourselves. The main theme is also how we come to form our own meaning, morality, philosophy and world-view and how that philosophy is challenged with the reality of life. We have opposites in father Paneloux and Tarrou - one using the external system of belief to impose forced meaning to senselessness and one coming to his own morality in conjunction with his own self, respecting the absurd element of life. In some ways, The Plague reminded me of The Brothers Karamazov each character using different system of belief in face of life's burden (especially the debate about religion and God, and using the argument of suffering children as an argument against God as Ivan Karamazov did.).
The cruelty of nature is best described in the scene of agony of the death of a young boy. That is the brutal and indifferent nature of suffering, the absurdity - it’s randomly distributed, and innocent suffer as much as the vile, and that is something that is not comprehensible to human reason, whether someone is religious or not.
What to do in face of the absurdity of suffering? Camus imposes the answer is in the act of rebellion against cruel circumstances, no matter how futile our actions seem to be. One must imagine Sisyphus happy, right? I also saw overlapping themes with the Stranger, with the human law in contrast with justice, judging versus trying to understand one’s actions.
In this book, there is a lot of commentary on the collective but also on the individual. The beauty and horror of the story are represented in unique, very memorable scenes. Dead rats on the streets are something that is haunting and really sets the torturous atmosphere of the book. The whole experience of the book took me back to the time I worked in palliative care, facing dying people day after day. So I really resonated with doctor Rieux, especially the burnout process he experienced, in tiredness and sense of apathy in face of suffering, still maintaining devotion to duty. No matter how helpless you feel, meaning is found in small acts of kindness and connection. But I think one of the main ideas is also - even when you can't find meaning life is worth living, and a small moment as swimming at the sea can make the burden of being tolerable.
This book has so many layers and there are so many terrific reviews from my friend from Goodreads so I don’t want to repeat everything that has already been said, but if you haven’t, read the book!!
Sign into Goodreads to see if any of your friends have read
The Plague.
Sign In »
Quotes Lea Liked
“I have no idea what's awaiting me, or what will happen when this all ends. For the moment I know this: there are sick people and they need curing.”
― The Plague
― The Plague
“I know that man is capable of great deeds. But if he isn't capable of great emotion, well, he leaves me cold.”
― The Plague
― The Plague
“What’s true of all the evils in the world is true of plague as well. It helps men to rise above themselves.”
― The Plague
― The Plague
Reading Progress
January 3, 2020
– Shelved
January 3, 2020
– Shelved as:
to-read
April 22, 2020
–
Started Reading
April 25, 2020
– Shelved as:
classic
April 25, 2020
– Shelved as:
book-club-d
April 25, 2020
– Shelved as:
favourites
April 25, 2020
– Shelved as:
fiction
April 25, 2020
–
Finished Reading
November 5, 2020
– Shelved as:
recommended
December 29, 2023
– Shelved as:
death
Comments Showing 1-32 of 32 (32 new)
date
newest »
message 1:
by
Amabilis
(new)
Apr 26, 2020 02:55AM
Odličan osvrt :) sviđa mi se poveznost sa drugim knjigama, poput "Braće Karamazov" i "Stranca", kao i uključivanje vlastitih iskustava. Povezanost po horizontali i vertikali :)
reply
|
flag
Igor wrote: "Odličan osvrt :) sviđa mi se poveznost sa drugim knjigama, poput "Braće Karamazov" i "Stranca", kao i uključivanje vlastitih iskustava. Povezanost po horizontali i vertikali :)"
Hvala Igore! Asocijacije su mi uvijek ključne :)
Hvala Igore! Asocijacije su mi uvijek ključne :)
Indeed, a masterpiece, which has been climbing back up the best-seller list in recent weeks, both in France and in Japan... Probably the only good thing about coronavirus!
Great review.
I love this line, 'The main theme is also how we come to form our own meaning, morality, philosophy and world-view and how that philosophy is challenged with the reality of life.'
Definitely need to read it even more now!
I love this line, 'The main theme is also how we come to form our own meaning, morality, philosophy and world-view and how that philosophy is challenged with the reality of life.'
Definitely need to read it even more now!
Nicholas wrote: "Great review.
I love this line, 'The main theme is also how we come to form our own meaning, morality, philosophy and world-view and how that philosophy is challenged with the reality of life.'
D..."
Thanks Nicholas! If you like that theme you would enjoy the book very much.
I love this line, 'The main theme is also how we come to form our own meaning, morality, philosophy and world-view and how that philosophy is challenged with the reality of life.'
D..."
Thanks Nicholas! If you like that theme you would enjoy the book very much.
Greta wrote: "So far I only read the stranger by Albert Camus and loved it..therefore I should really look into this one as well!"
I adore the Stranger but the Plage had even more profound influence on me, it is an example of a book that I've read in perfect time, I would like to see your perception on it!
I adore the Stranger but the Plage had even more profound influence on me, it is an example of a book that I've read in perfect time, I would like to see your perception on it!
Jako analitičan i zanimljiv osvrt.
Nadovezao bih se na ovo: ''No matter how helpless you feel, meaning is found in small acts of kindness and connection. But I think one of the main ideas is also - even when you can't find meaning life is worth living, and a small moment as swimming at the sea can make the burden of being tolerable.''
Moje je mišljenje da nisu te ''male stvari'' koje nas ipak sve, barem momentalno, čine sretnima i imunima na tumurnu surovost života, ono u čemu nalazimo smisao, niti je bezbrižno kupanje u Suncem okupanom modrom moru to što čini ovaj prokleti život podnošljivim, nego su to trenuci, detalji, doživljaji i uspomene koji nam daju nadu, a nada daje smisao. Naime, ne vjerujem da čovjek pronalazi smisao u sadašnjosti, koja je tko prolazna. Prolazna i isprazna. Ljudi, mislim, smisao pronalaze u budućnosti, u onome što je vrijedno čekati. Zbog beznađa dižu ruke od sadašnjosti i odustaju od budućnosti.
Naravno da su nam svima dragi ti trenuci u sadašnjosti koji nas tješe i opuštaju, vraćaju osmijeh na lice, barem na nekoliko sekundi. Ali, misim da vrijednost tih trenutaka, definira perspektiva.
Skromnost je u zahvalnosti za mrvice, aali ipak mislim da su ljudi stvoreni za više od mrvica. Kako da kažem, a da uspijem prenijeti ideju, lijep dan sam po sebi ili lijep događaj sam po sebi relativna je stvar. Čovjek u nevolji može biti ispunjeniji nego čovjek u bogatstvu. Na koncu konca, mislim da se ljudi za suicide odlučuju ne zbog nepodnošljivosti sadašnjice, nego zbog nepodnošljivosti sutrašnjice.
Nadovezao bih se na ovo: ''No matter how helpless you feel, meaning is found in small acts of kindness and connection. But I think one of the main ideas is also - even when you can't find meaning life is worth living, and a small moment as swimming at the sea can make the burden of being tolerable.''
Moje je mišljenje da nisu te ''male stvari'' koje nas ipak sve, barem momentalno, čine sretnima i imunima na tumurnu surovost života, ono u čemu nalazimo smisao, niti je bezbrižno kupanje u Suncem okupanom modrom moru to što čini ovaj prokleti život podnošljivim, nego su to trenuci, detalji, doživljaji i uspomene koji nam daju nadu, a nada daje smisao. Naime, ne vjerujem da čovjek pronalazi smisao u sadašnjosti, koja je tko prolazna. Prolazna i isprazna. Ljudi, mislim, smisao pronalaze u budućnosti, u onome što je vrijedno čekati. Zbog beznađa dižu ruke od sadašnjosti i odustaju od budućnosti.
Naravno da su nam svima dragi ti trenuci u sadašnjosti koji nas tješe i opuštaju, vraćaju osmijeh na lice, barem na nekoliko sekundi. Ali, misim da vrijednost tih trenutaka, definira perspektiva.
Skromnost je u zahvalnosti za mrvice, aali ipak mislim da su ljudi stvoreni za više od mrvica. Kako da kažem, a da uspijem prenijeti ideju, lijep dan sam po sebi ili lijep događaj sam po sebi relativna je stvar. Čovjek u nevolji može biti ispunjeniji nego čovjek u bogatstvu. Na koncu konca, mislim da se ljudi za suicide odlučuju ne zbog nepodnošljivosti sadašnjice, nego zbog nepodnošljivosti sutrašnjice.
Alen wrote: "Jako analitičan i zanimljiv osvrt.
Nadovezao bih se na ovo: ''No matter how helpless you feel, meaning is found in small acts of kindness and connection. But I think one of the main ideas is also ..."
Ne bih se složila da se smisao ne nalazi u sadašnjosti nego samo u budućnosti. Što onda s osobama koje umiru i ne znaju hoće li doživjeti sutra, onda one ne bi mogle proći smisao osim ako ne prihvate duhovno vjerovanje u život poslije smrti. Mislim da se smisao može naći u sve tri vremenske dimenzije, i sadašnjosti u trenucima transcendencije, budućnosti u budućim ciljevima i nadanjima i prošlosti u već ostvarenim ulogama i zadacima koji su služili kao izvori smisla. Frankl je tu identificirao tri vrste vrijednosti kroz koje se može pronaći smisao. Stanovišne, doživljajne i stvaralačke vrijednosti. Na stanovišne možda misliš kada se referiraš na ovo da je čovjek stvoren za nešto više, to je pronalazak izvor smisla u određenom vjerovanju, perspektivi, to jest stavu - da je život uvijek vrijedan, da postoji inherentno neotuđivo ljudsko dostojanstvo, da zbog misterija patnja uvijek ima smisla, da Bog vodi ljudsku i našu osobu povijest, da je čovjek stvoren za vječnost - znači sustavi razmišljanja i ideja koji nam daju nadu jer zadiru u duhovnu dimenziju. Stvaralačke vrijednosti bi bile izvor smisla koji pronalazimo u kreativnosti, umjetnosti, filozofiji, nečemu što svojim talentima i sposobnostima stvaramo iz ničega. A posljednje, ali jednako bitne kao ostale, su doživljajne vrijednosti koje su opisane u rečenici koju navodiš, kada izvor smisla nađemo u trenutku u kao što je ovaj kupanje u moru, lahor povjetarca, smijeh djeteta, poljubac s voljenom osobom. U Franklovoj knjizi Čovjekovo traganje za smislom on opisuje takav trenutak transcendencije koji je doživio u logoru, kada je u trenutku krajnjeg očaja u gledanju zalaska Sunca pronašao nadu, snagu i volju za dalje, i osjećaj da njegov život nije izgubio smisao. Takav je trenutak opisan i u ovoj knjizi u kupanju u moru, u trenutku kada se čini da bez obzira na sve napore, kuga pobjeđuje, da sutra u kojem nema patnje nikad neće doći, trenutak postaje podnošljiv jer postoje još sitne radosti koje čovjeku nikakve sudbine okolnosti nikada ne mogu oduzeti. Zbog toga nalazim izuzetnu vrijednost u doživljajnim vrijednostima jer se mogu uvijek ostvarivati bez obzira na unutarnje i vanjske datosti, čak i kada se u budućnosti ne može naći nade, kod osobe s izrazitim intelektualnim teškoćama ili u psihozi koja ne može biti kreativna ili prihvatiti kompleksni sustav ideja, ovo je na dio ljudske slobode koji uvijek ostaje sve dok postoji svjesnost koja je zapravo jedini uvjet. A što se tiče suicidalnosti to je dosta opširna tema, prema mojem iskustvu u izraženoj suicidalnosti prisutna je nepodnošljiva psihička patnja trenutno, uz besperspektivnost koju opisuješ, osjećaj da se to stanje nikada neće promijeniti zbog osobne neadekvatnosti i okolinskih faktora, tu je koristan model depresivna kognitivna trijada iako je suicidalnost i širi pojam od same depresivnosti ili bilo kojeg drugog psihičkog poremećaja. Hvala na zanimljivom komentaru, obožavam rasprave ove tematike :D
Nadovezao bih se na ovo: ''No matter how helpless you feel, meaning is found in small acts of kindness and connection. But I think one of the main ideas is also ..."
Ne bih se složila da se smisao ne nalazi u sadašnjosti nego samo u budućnosti. Što onda s osobama koje umiru i ne znaju hoće li doživjeti sutra, onda one ne bi mogle proći smisao osim ako ne prihvate duhovno vjerovanje u život poslije smrti. Mislim da se smisao može naći u sve tri vremenske dimenzije, i sadašnjosti u trenucima transcendencije, budućnosti u budućim ciljevima i nadanjima i prošlosti u već ostvarenim ulogama i zadacima koji su služili kao izvori smisla. Frankl je tu identificirao tri vrste vrijednosti kroz koje se može pronaći smisao. Stanovišne, doživljajne i stvaralačke vrijednosti. Na stanovišne možda misliš kada se referiraš na ovo da je čovjek stvoren za nešto više, to je pronalazak izvor smisla u određenom vjerovanju, perspektivi, to jest stavu - da je život uvijek vrijedan, da postoji inherentno neotuđivo ljudsko dostojanstvo, da zbog misterija patnja uvijek ima smisla, da Bog vodi ljudsku i našu osobu povijest, da je čovjek stvoren za vječnost - znači sustavi razmišljanja i ideja koji nam daju nadu jer zadiru u duhovnu dimenziju. Stvaralačke vrijednosti bi bile izvor smisla koji pronalazimo u kreativnosti, umjetnosti, filozofiji, nečemu što svojim talentima i sposobnostima stvaramo iz ničega. A posljednje, ali jednako bitne kao ostale, su doživljajne vrijednosti koje su opisane u rečenici koju navodiš, kada izvor smisla nađemo u trenutku u kao što je ovaj kupanje u moru, lahor povjetarca, smijeh djeteta, poljubac s voljenom osobom. U Franklovoj knjizi Čovjekovo traganje za smislom on opisuje takav trenutak transcendencije koji je doživio u logoru, kada je u trenutku krajnjeg očaja u gledanju zalaska Sunca pronašao nadu, snagu i volju za dalje, i osjećaj da njegov život nije izgubio smisao. Takav je trenutak opisan i u ovoj knjizi u kupanju u moru, u trenutku kada se čini da bez obzira na sve napore, kuga pobjeđuje, da sutra u kojem nema patnje nikad neće doći, trenutak postaje podnošljiv jer postoje još sitne radosti koje čovjeku nikakve sudbine okolnosti nikada ne mogu oduzeti. Zbog toga nalazim izuzetnu vrijednost u doživljajnim vrijednostima jer se mogu uvijek ostvarivati bez obzira na unutarnje i vanjske datosti, čak i kada se u budućnosti ne može naći nade, kod osobe s izrazitim intelektualnim teškoćama ili u psihozi koja ne može biti kreativna ili prihvatiti kompleksni sustav ideja, ovo je na dio ljudske slobode koji uvijek ostaje sve dok postoji svjesnost koja je zapravo jedini uvjet. A što se tiče suicidalnosti to je dosta opširna tema, prema mojem iskustvu u izraženoj suicidalnosti prisutna je nepodnošljiva psihička patnja trenutno, uz besperspektivnost koju opisuješ, osjećaj da se to stanje nikada neće promijeniti zbog osobne neadekvatnosti i okolinskih faktora, tu je koristan model depresivna kognitivna trijada iako je suicidalnost i širi pojam od same depresivnosti ili bilo kojeg drugog psihičkog poremećaja. Hvala na zanimljivom komentaru, obožavam rasprave ove tematike :D
Nisam znao za te 3 Franklove vrijednosti, zanimljivo.
Ali moraš priznati da ipak je barem malo kontradiktorna okolnost kada, uzmimo baš taj primjer, mlada osoba umire, ali se tješi životom poslije smrti. To je opet nekakva budućnost, iako nije vremenska kategorija u užem smislu, zar ne ? Dakle opet ''budućnost'' daje smisao, iako se ona u realnom vremenu neće dogoditi i neće biti više doživljajnih niti stvaralačkih vrijednosti, stanovišna je činjenicom da osoba umire de facto izgubljena, a ne vjerujem da prve dvije mogu donijeti zadovoljstvo umirućoj mladoj osobi, pa da je uspjela ne znam što. To je moje viđenje.
Ja se s tobom i Franklom apsolutno slažem da stvaralačke vrijednosti daju čovjeku utjehu. I naravno da se slažem s time da daju čovjeku smisao, ma kakva bila njegova sudbina. Ali nisam siguran da je to dovoljno jaka slamka koja čovjeka može izvući iz egzistencijalne krize. Možda sam ja malo pobrkao lončiće, ne znam sada koliko sam zastranio u odnosu na inicijalnu točku rasprave.
Čovjeku ipak treba puno vremena da se ostvari, pogotovo s obzirom na preduvjete koje treba steći za isto. Tako da zaista mislim da su neki životi nažalost izgubljeni, ne krivicom svojih protagonista, već Fortuninom zaslugom. Mislim da, ako čovjek smisao pronalazi u prošlosti, onda podbacuje. Ne mislim da se treba zadovoljiti starim ''postignućima'', ako me razumiješ. Čovjek je stvoren za dinamiku, za promjene, za izazove, za uzastopna i stalna postignuća, kakva god. Živjeti na staroj slavi, malo karikirano sad od mene, mislim da je nazadovanje.
Hemingway je imao i stvaralačku vrijednost i doživljajne vrijednosti, pa si je oduzeo život. Mislim da je suicidalnost dobar primjer jer tu možemo biti najkonkretniji.
Sve u svemu, jako zanimljivo. I Kuga i Franklovo traganje za smislom. Morat ću se vratiti na ovu temu kada pročitam taj trenutak u Fraklovom životu kojeg opisuješ - da vidim hoću li imati isto mišljenje. I dalje mislim da ustrajemo zbog vjere u ''bolje sutra'', a ne zbog onoga što smo ostvarili - klišej, ali tako je.
Probat ću Kugu do kraja godine, baš me zanima Camus, a posebno su mi korisni ovakvi osvrti koji mi daju ''heads up'', svatko od nas primjećuje na svoj način i obogaćuje svojim znanjima, iskustvom i interpretacijama.
Ali moraš priznati da ipak je barem malo kontradiktorna okolnost kada, uzmimo baš taj primjer, mlada osoba umire, ali se tješi životom poslije smrti. To je opet nekakva budućnost, iako nije vremenska kategorija u užem smislu, zar ne ? Dakle opet ''budućnost'' daje smisao, iako se ona u realnom vremenu neće dogoditi i neće biti više doživljajnih niti stvaralačkih vrijednosti, stanovišna je činjenicom da osoba umire de facto izgubljena, a ne vjerujem da prve dvije mogu donijeti zadovoljstvo umirućoj mladoj osobi, pa da je uspjela ne znam što. To je moje viđenje.
Ja se s tobom i Franklom apsolutno slažem da stvaralačke vrijednosti daju čovjeku utjehu. I naravno da se slažem s time da daju čovjeku smisao, ma kakva bila njegova sudbina. Ali nisam siguran da je to dovoljno jaka slamka koja čovjeka može izvući iz egzistencijalne krize. Možda sam ja malo pobrkao lončiće, ne znam sada koliko sam zastranio u odnosu na inicijalnu točku rasprave.
Čovjeku ipak treba puno vremena da se ostvari, pogotovo s obzirom na preduvjete koje treba steći za isto. Tako da zaista mislim da su neki životi nažalost izgubljeni, ne krivicom svojih protagonista, već Fortuninom zaslugom. Mislim da, ako čovjek smisao pronalazi u prošlosti, onda podbacuje. Ne mislim da se treba zadovoljiti starim ''postignućima'', ako me razumiješ. Čovjek je stvoren za dinamiku, za promjene, za izazove, za uzastopna i stalna postignuća, kakva god. Živjeti na staroj slavi, malo karikirano sad od mene, mislim da je nazadovanje.
Hemingway je imao i stvaralačku vrijednost i doživljajne vrijednosti, pa si je oduzeo život. Mislim da je suicidalnost dobar primjer jer tu možemo biti najkonkretniji.
Sve u svemu, jako zanimljivo. I Kuga i Franklovo traganje za smislom. Morat ću se vratiti na ovu temu kada pročitam taj trenutak u Fraklovom životu kojeg opisuješ - da vidim hoću li imati isto mišljenje. I dalje mislim da ustrajemo zbog vjere u ''bolje sutra'', a ne zbog onoga što smo ostvarili - klišej, ali tako je.
Probat ću Kugu do kraja godine, baš me zanima Camus, a posebno su mi korisni ovakvi osvrti koji mi daju ''heads up'', svatko od nas primjećuje na svoj način i obogaćuje svojim znanjima, iskustvom i interpretacijama.
Alen wrote: "Nisam znao za te 3 Franklove vrijednosti, zanimljivo.
Ali moraš priznati da ipak je barem malo kontradiktorna okolnost kada, uzmimo baš taj primjer, mlada osoba umire, ali se tješi životom poslije..."
Krivo si shvatio ovaj primjer, ja sam rekla ako se smisao gleda samo u dimenziji budućnosti da se nema što ponuditi osobi koja umire a ne vjeruje u život poslije smrti. A za liječnika i/ili terapeuta nije etički ni moralno da nekome nameće svoj pogled na život, vjeru ili općenito stanovišne vrijednosti, to je i sam Frankl puno puta naglašavao kako se u logoterapiji ne smije nekome nametati osobni izvor smisla. Što nekome može biti izvorom smisla ne treba gledati subjektivno, meni može biti za smisao biti potrebna kombinacija svih tri vrijednosti, ali određeni ljudi mogu smisao i pronaći samo u jednoj što sam često i vidjela. Sada govorim iz čisto terapijskog gledišta na egzistencijalnu patnju, tu treba biti kreativan da se osobi pomogne naći ono što njoj odgovara kao izvor smisla, a to je uvijek individualno. Ali opet ovo što kažeš za Hemingwaya, mogu i ja reći primjer Wittgensteina koji je ostvario i kreativne i stanovišne vrijednosti (razvijen filozofski sustav i kršćanska vjera) ali i dalje je bio teško depresivan i mnogo puta na rubu samoubojstva. Mislim da ostvarenje niti jedne od tih vrijednosti, niti u jednoj vremenskoj dimenziji ne garantira da čovjek će čovjek biti imun na egzistencijalnu krizu, i kao što ni doživljajne i kreativne vrijednosti nisu garancija, tako nisu ni stanovišne. A niti jednu od njih ne treba gledati kao manje vrijednu ili plošnu jer se onda propušta puno terapijskog prostora i suzuju mogućnosti liječenja egzistencijalnog distresa, ako to uopće gledaš u terapijskom aspektu. Možeš li reći da čovjek koji je ostao oduzet do kraja života površan ili da živi na staroj slavi što izvor smisla pronalazi u tome što je prije toga ostvario karijeru ili imao djecu? Ili kao što sam ja vidjela u palijativi da netko smisao pronalazi kada dan prođe bez boli, kada popije kavu s prijateljima? Kada u praksi gleda dubina ljudske patnje sve su to dimenzije vrijednosti za koje se itekako treba držati i nikako ih podcjenjivati. I ja se apsolutno slažem da je čovjek stvoren za promjenu, dinamiku, nove mogućnosti samo pitanje koliko to okolnosti ili kako kažeš Fortuna dopušta u određenom životnom trenutku, nekada to nije moguće očekivati od osobe odmah, a smisao koji ostvari u bilo kojoj dimenziji mogu potaknuti osobu da otkrije i upozna možda i drukčije mogućnosti koje se nude, npr.osoba koja uživa u prirodi i kroz to se poveže s transcentalnim, tako da se te vrijednosti mogu i međusobno povezati i spojiti, čemu negiranjem njih kao dovoljno validnih i vrijednih za ljudski život možemo i naštetiti.
Ali svakako pročitaj Kugu, baš me zanima kako bi je doživio, idealna je za medicinare :)
Ali moraš priznati da ipak je barem malo kontradiktorna okolnost kada, uzmimo baš taj primjer, mlada osoba umire, ali se tješi životom poslije..."
Krivo si shvatio ovaj primjer, ja sam rekla ako se smisao gleda samo u dimenziji budućnosti da se nema što ponuditi osobi koja umire a ne vjeruje u život poslije smrti. A za liječnika i/ili terapeuta nije etički ni moralno da nekome nameće svoj pogled na život, vjeru ili općenito stanovišne vrijednosti, to je i sam Frankl puno puta naglašavao kako se u logoterapiji ne smije nekome nametati osobni izvor smisla. Što nekome može biti izvorom smisla ne treba gledati subjektivno, meni može biti za smisao biti potrebna kombinacija svih tri vrijednosti, ali određeni ljudi mogu smisao i pronaći samo u jednoj što sam često i vidjela. Sada govorim iz čisto terapijskog gledišta na egzistencijalnu patnju, tu treba biti kreativan da se osobi pomogne naći ono što njoj odgovara kao izvor smisla, a to je uvijek individualno. Ali opet ovo što kažeš za Hemingwaya, mogu i ja reći primjer Wittgensteina koji je ostvario i kreativne i stanovišne vrijednosti (razvijen filozofski sustav i kršćanska vjera) ali i dalje je bio teško depresivan i mnogo puta na rubu samoubojstva. Mislim da ostvarenje niti jedne od tih vrijednosti, niti u jednoj vremenskoj dimenziji ne garantira da čovjek će čovjek biti imun na egzistencijalnu krizu, i kao što ni doživljajne i kreativne vrijednosti nisu garancija, tako nisu ni stanovišne. A niti jednu od njih ne treba gledati kao manje vrijednu ili plošnu jer se onda propušta puno terapijskog prostora i suzuju mogućnosti liječenja egzistencijalnog distresa, ako to uopće gledaš u terapijskom aspektu. Možeš li reći da čovjek koji je ostao oduzet do kraja života površan ili da živi na staroj slavi što izvor smisla pronalazi u tome što je prije toga ostvario karijeru ili imao djecu? Ili kao što sam ja vidjela u palijativi da netko smisao pronalazi kada dan prođe bez boli, kada popije kavu s prijateljima? Kada u praksi gleda dubina ljudske patnje sve su to dimenzije vrijednosti za koje se itekako treba držati i nikako ih podcjenjivati. I ja se apsolutno slažem da je čovjek stvoren za promjenu, dinamiku, nove mogućnosti samo pitanje koliko to okolnosti ili kako kažeš Fortuna dopušta u određenom životnom trenutku, nekada to nije moguće očekivati od osobe odmah, a smisao koji ostvari u bilo kojoj dimenziji mogu potaknuti osobu da otkrije i upozna možda i drukčije mogućnosti koje se nude, npr.osoba koja uživa u prirodi i kroz to se poveže s transcentalnim, tako da se te vrijednosti mogu i međusobno povezati i spojiti, čemu negiranjem njih kao dovoljno validnih i vrijednih za ljudski život možemo i naštetiti.
Ali svakako pročitaj Kugu, baš me zanima kako bi je doživio, idealna je za medicinare :)
Izvor smisla je subjektivna stvar, to je točno, tu si u pravu.
I ovo za da ostvarenja na bilo kojoj, ma i na sve tri razine, nisu garancija za imunost protiv egzistencijalne krize, i to je točno. Nisam mislio da ih treba rangirati po ''bitnosti'' ili da su neke plošne, a samo stanovišna da je ključna, to ne. Zapravo je odgovor na moje pitanje da je to subjektivno.
Svakako da razmišljam o terapijskom aspektu, nije li umjetnost tu najbolji primjer ?
Ne bih nikad rekao da je invalid površan ili da živi na staroj slavi, ali bih se kladio na to da je nesretan. Možemo povući paralelu sa Jobom. Nije bio invalid, ali nije loš primjer. Ipak, ne znam koliko su to ekstremni primjeri, u palijativi vrijedi ono da zdrav čovjek ima tisuću želja, a bolestan samo jednu, no hoćemo li baš pogriješiti ako egzistencijalnu krizu - koja često uzrokuje poremećaje iz anksioznog spektra, ali i depresivne poremećaje - proglasimo bolesti u širem smislu ? Od koje život nije organski neposredno ugrožen, ali u suštini zapravo je.
Sad kada razmišljam o tome što bih ti odgovorio na to kako su ljudi zadovoljni kada im prođe dan bez boli (maligne bolesti), osim što mislim da je to zbog jednog duhovnog uzdizanja u kojem mnogi postaju skromni, zapravo, i postaju zahvalni za svako olakšanje, pitam se jesu li svi oni koji nisu u egzistencijalnom smislu ispunjeni / zadovoljni, zapravo nezahvalni ... Možda je i tu odgovor na moje pitanje. Jer, ni jednu ni drugu bolest čovjek nije zaslužio baš, barem ne tako često ... Zašto je onda jedan sposoban za poniznost, a drugi nije ? Očito oholost.
Apsolutno se slažem da treba dopustiti čovjeku da pronađe smisao i da ne treba vrijednosti obezvrijeđivati (ako se složimo da postoji i neki objektivni minimum vrijednosti o kojima govorimo, da to ne bude tipa alkoholizam ili kocka, u čemu ljudi isto - češće muškarci - vrlo često pronalaze utjehu). Tako da, salžem se sa ovime zadnjim što si rekla.
A Kugu, nadam se, do kraja godine. Vjerujem ipak da će mi se svidjeti. Ne sumnjam.
I ovo za da ostvarenja na bilo kojoj, ma i na sve tri razine, nisu garancija za imunost protiv egzistencijalne krize, i to je točno. Nisam mislio da ih treba rangirati po ''bitnosti'' ili da su neke plošne, a samo stanovišna da je ključna, to ne. Zapravo je odgovor na moje pitanje da je to subjektivno.
Svakako da razmišljam o terapijskom aspektu, nije li umjetnost tu najbolji primjer ?
Ne bih nikad rekao da je invalid površan ili da živi na staroj slavi, ali bih se kladio na to da je nesretan. Možemo povući paralelu sa Jobom. Nije bio invalid, ali nije loš primjer. Ipak, ne znam koliko su to ekstremni primjeri, u palijativi vrijedi ono da zdrav čovjek ima tisuću želja, a bolestan samo jednu, no hoćemo li baš pogriješiti ako egzistencijalnu krizu - koja često uzrokuje poremećaje iz anksioznog spektra, ali i depresivne poremećaje - proglasimo bolesti u širem smislu ? Od koje život nije organski neposredno ugrožen, ali u suštini zapravo je.
Sad kada razmišljam o tome što bih ti odgovorio na to kako su ljudi zadovoljni kada im prođe dan bez boli (maligne bolesti), osim što mislim da je to zbog jednog duhovnog uzdizanja u kojem mnogi postaju skromni, zapravo, i postaju zahvalni za svako olakšanje, pitam se jesu li svi oni koji nisu u egzistencijalnom smislu ispunjeni / zadovoljni, zapravo nezahvalni ... Možda je i tu odgovor na moje pitanje. Jer, ni jednu ni drugu bolest čovjek nije zaslužio baš, barem ne tako često ... Zašto je onda jedan sposoban za poniznost, a drugi nije ? Očito oholost.
Apsolutno se slažem da treba dopustiti čovjeku da pronađe smisao i da ne treba vrijednosti obezvrijeđivati (ako se složimo da postoji i neki objektivni minimum vrijednosti o kojima govorimo, da to ne bude tipa alkoholizam ili kocka, u čemu ljudi isto - češće muškarci - vrlo često pronalaze utjehu). Tako da, salžem se sa ovime zadnjim što si rekla.
A Kugu, nadam se, do kraja godine. Vjerujem ipak da će mi se svidjeti. Ne sumnjam.
Da da slažem se ali dugačak je put od olakšanja egzistencijalne patnje do sreće, kao što je i dugačak put od toga da netko nema psihički poremećaj do toga da vodi ispunjen i radostan život, mislim da ti pričaš o idealu kojemu treba stremiti, a u praksi se često čovjek zadovolji i onim ograničenim stvarima koje unutar čovjekovih unutarnjih i vanjskih okolnosti može postići.
I čekam na review za Kugu! :)
I čekam na review za Kugu! :)
Da, često brkam ideale i stvarnost.
Ha ha, načekat ćeš se. Puno zabušavam i sporo čitam. Ali budem. ;)
Ha ha, načekat ćeš se. Puno zabušavam i sporo čitam. Ali budem. ;)
In times like these we live in such a story about a past such time in history gives reminders of how things turn out. Of course the current pandemic has different repurcussions and impact. Thanks for this review
Lilo wrote: "Wonderful review!"
Thank you so much, Lilo. I'm seeing the comments only now as for some reason I did not receive notifications for comments on this review at all!
Thank you so much, Lilo. I'm seeing the comments only now as for some reason I did not receive notifications for comments on this review at all!
Omar wrote: "Great review."
Thank you Omar, I'm glad you liked it and I apologize for the late reply, it is for the reason described above.
Thank you Omar, I'm glad you liked it and I apologize for the late reply, it is for the reason described above.
Shankar wrote: "In times like these we live in such a story about a past such time in history gives reminders of how things turn out. Of course the current pandemic has different repurcussions and impact. Thanks f..."
Thank you Shankar, and sorry for the late reply. History repeats itself, and I think we can learn a great deal from past events. Camus gives a profound insight into the individual and collective psychological reactions, and they are more or less always the same, no matter different outside circumstances. And we can always use these global events for deepening our knowledge about ourselves.
Thank you Shankar, and sorry for the late reply. History repeats itself, and I think we can learn a great deal from past events. Camus gives a profound insight into the individual and collective psychological reactions, and they are more or less always the same, no matter different outside circumstances. And we can always use these global events for deepening our knowledge about ourselves.
Vishakha wrote: "An excellent review, Lea. I will have to revisit it when I get to the book."
Thank you, dear Vishakha, I would be delighted to hear your thoughts about the Plague. Sorry for the late reply, I did not receive notifications.
Thank you, dear Vishakha, I would be delighted to hear your thoughts about the Plague. Sorry for the late reply, I did not receive notifications.
Julie wrote: "Lea,
I'm so damn tired of this current plague. How about you?"
Dear Julie, working in health care and oftentimes not being able to do my regular job because of the pandemic (that does not have any correlation to treating pneumonia - psychiatry), I'm more than tired - exhausted! I hope this plague of our times will soon come to its end!
I'm so damn tired of this current plague. How about you?"
Dear Julie, working in health care and oftentimes not being able to do my regular job because of the pandemic (that does not have any correlation to treating pneumonia - psychiatry), I'm more than tired - exhausted! I hope this plague of our times will soon come to its end!
Kerry wrote: "Perhaps Sartre's No Exit as your next pandemic book? The quarantine aspect."
I have to read No Exit, Kerry! I saw some quotes from that play recently that I liked very much. I admire Sartre in general and I resonated with his writings in the past. Have you read No Exit?
I have to read No Exit, Kerry! I saw some quotes from that play recently that I liked very much. I admire Sartre in general and I resonated with his writings in the past. Have you read No Exit?
I read it long ago and found it tiring... but the premise is unforgettable.
Most recently, it was the inspiration for the creator of The Good Place, Michael Schur. Perhaps Google Den of Geek discussion of The Good Place/No Exit Sartre for fun discussion.
Most recently, it was the inspiration for the creator of The Good Place, Michael Schur. Perhaps Google Den of Geek discussion of The Good Place/No Exit Sartre for fun discussion.
Dmitri wrote: "Great review Lea. I can almost feel the suffering. Someday I need to read Camus."
Thank you, Dmitri. Hope you've read Camus and liked his writing. I encountered quite a few people who have a passionate dislike for his style which is puzzling to me. Especially concerning Plague, which is the strongest of his writing I've read to this date.
Thank you, Dmitri. Hope you've read Camus and liked his writing. I encountered quite a few people who have a passionate dislike for his style which is puzzling to me. Especially concerning Plague, which is the strongest of his writing I've read to this date.
Joe wrote: "Great review, Lea, and very timely."
Thank you, Joe! And yes it was the best thing to read during our the pandemic.
Thank you, Joe! And yes it was the best thing to read during our the pandemic.