Neuništivi san Arthura Conana Doylea

1 Tatjana Jukić NEUNIŠTIVI SAN ARTHURA CONANA DOYLEA Posljednjih godina toliko je avatara Sherlocka Holmesa – u književnosti, filmu, na televiziji... – da je teško izdvojiti jednoga s kojim bi legitimno počela rasprava o tome tko je zapravo Sherlock Holmes i zašto je obilježio modernu kulturnu povijest. Evidentno, ni jedan pojedinačni Holmes nije iscrpio potencijal koji je u njega ugradio Arthur Conan Doyle kad je 1887. počeo objavljivati pripovijesti o briljantnu londonskom detektivu i doktoru Watsonu, njegovu prijatelju i kroničaru. Tomu u prilog govori i činjenica da je sam Doyle pripovijesti o Holmesu zamislio kao seriju, koja se neće iscrpiti u pojedinačnim slučajevima. Do koje je mjere u svome naumu uspio, govori detalj da se Holmes na kraju pokazao jačim i od vlastitoga autora: kad je Doyle poželio dokrajčiti detektiva ubivši ga u jednoj od pripovijesti, čitatelji su reagirali brojnim apelima i na pisca izvršili pritisak da Holmesa uskrsne. Jorge Luis Borges nazvao ga je snom svoga autora, snom što ga pisac nije mogao zatući. Borgesova usporedba nije bez temelja. Zanimanje široke kulturne javnosti kakvo viktorijanski detektiv uspijeva zadržati evo već stotinu tridesetak godina, i nakon povijesnih promjena u proteklome stoljeću, doista je nalik na ulogu što je u našoj osobnoj povijesti imaju snovi. Znak je to da nam Holmes govori o samoj strukturi kulturne memorije u modernitetu; ne bi nas trebala zavarati sklonost da mu pristupamo kao zabavi i razbibrizi. Za početak, Holmes je primarno figura razmišljanja i analize, koji se realiziraju kao detekcija. On nije naprosto opsesivni analitičar, nego je posebno zaokupljen razumijevanjem zločina, pri čemu se zločin pokazuje kao najzanimljivija od svih zamislivih zagonetki. U Holmesovu svijetu zločin i prijestup nemaju jasno i određeno mjesto, nego kapilarno zadiru u sve niše i zakutke. Stoga se i inteligencija presudna za snalaženje u tome svijetu formira ponajprije kao odgovor na misterij zločina; štoviše, zločin je zauzeo točno ona mjesta koja je prije zauzimao širi pojam misterija. Središte toga svijeta jest viktorijanski London. Doyle ga opisuje kao kloaku imperija, kao da je London središte carstva po tome što se u njega slijeva imperijalni, politički, kolonijalni... otpad. Zanimljivo, njegov detektiv se u septičnoj metropoli savršeno snalazi bez sustavne spone s policijom: on s policijom surađuje, ali tek da bi prokazao koliko je policija, sama, nesposobna za ovladavanje i upravljanje Londonom, a onda i imperijem. 1 2 To međutim ne znači da je riječ o kulturi kaosa i bezvlašća. Suprotno, viktorijanci su bili opsjednuti zakonom i autoritetom, jer su zakon i autoritet prestali biti smjestivi, implicitni i samorazumljivi; zato su i postali predmetom opsesije. Policija je stoga neizostavan element pripovijesti o Holmesu, iako ne može biti u njihovu središtu. Zbog istoga razloga njihov neizostavan element jest i politika, jer se viktorijanski Holmes hrani krizom vlasti i ovlaštenja, u svijetu kojemu je politika imanentna. To je u pravome smislu riječi svijet moderniteta, u kojem se pitanja ovlaštenja odlučuju odozdo, a ne odozgo, horizontalno među ljudima, a ne u sferi nepromjenjivih božjih zakona. Ne bismo smjeli smetnuti s uma da je Britanija devetnaestoga stoljeća jedna od velikih europskih postrevolucionarnih kultura, koja je u sebe ugradila – i to prije Francuske – zakonodavni i ustavni teret dviju revolucija, Engleske i Američke. To će zauzvrat odrediti i karakter zločina kakvima se Holmes bavi, a koji u postupku detekcije dobivaju na smislu. Premda su pojedinačni slučajevi raznoliki, njihova je kruna ubojstvo, kao da zločin svoj puni smisao nalazi u oduzimanju života, pa i detekcija ima smisla jedino ako zadire u pitanja upravljanja životom, u svijetu bez metafizičkih jamstava. Holmesa zato opterećuje medicinski, forenzički suvišak. U Skrletnoj studiji, slučaju s kojim ulazi u književnost, čitatelju se predstavlja prvo kao forenzičar, a tek onda kao detektiv: s doktorom Watsonom upoznat će se u laboratoriju, u času kad otkrije prvi pouzdan forenzički test za tragove krvi. Skrlet iz naslova upućuje upravo na krv čiji će tragovi i tokovi preplaviti Holmesovu inauguracijsku priču; jednako je važno što je doktor Watson, njegov kroničar, ujedno liječnik, pa nam Holmes u Doyleovim pripovijestima uvijek dolazi posredovan glasom medicinske profesije. (Doyle je također bio liječnik; studirao je na prestižnome medicinskom fakultetu u Edinburghu.) Ipak, taj glas uvijek je i glas književnosti. Istina, u vrijeme kad piše Doyle, književnost je već postala unosan posao, tržišna djelatnost, ktome karijera usporediva s medicinom ili pravom. Ostaje međutim činjenica da pripovijesti o Holmesu upozoravaju na simptom svojega, ali i našeg vremena, a on je da se pitanja vlasti i zakona ne daju više razumjeti samo kao prerogativ institucija usko vezanih s pravom i zakonodavstvom, nego na mjestima dodira različitih kulturnih praksi. Sherlock Holmes podsjeća zato na neke od najutjecajnijih intelektualaca i povjesničara kulture u dvadesetome stoljeću, na Michela Foucaulta naprimjer, koji će u opsežnome intervjuu znakovita naslova, Lijepa opasnost, svoju opsesiju pisanjem objasniti dijelom i kao reakciju na šutljivost medicinske profesije, kao da su posrijedi dvije strane istoga posla. 2 3 Da Holmes nalazi svoje mjesto u tako shvaćenu pisanju i tako shvaćenoj kulturnoj povijesti precizno je pokazao Umberto Eco. U Imenu ruže, romanu što ga je Eco napisao stotinjak godina poslije Skrletne studije, Holmesa je transponirao u srednji vijek, sada kao engleskog franjevca Vilima od Baskervillea, i uposlio ga da riješi zločin koji je počinio upravo Jorge iz Burgosa, slijepi bibliotekar frapantno nalik na Jorgea Luisa Borgesa, štovatelja Doyleove književnosti. Vilim će se snaći u labirintu zla i zločina zahvaljujući načinu razmišljanja kakav povezujemo s velikim viktorijanskim detektivom, ali i s jednom intelektualnom frakcijom engleskoga srednjovjekovlja; povedemo li se za podacima koje o toj frakciji eruditski podastire Eco, mogli bismo je nazvati protoempirizmom. Eco time upisuje Holmesa u povijest zapadne misli koja seže i krivuda od antike, preko srednjega vijeka, da bi kulminirala s empirizmom u engleskoj filozofiji i nataložila se u razvoju moderne političke teorije – a onda i u našem razumijevanju demokracije. Postavlja se stoga pitanje što bi nam točno donijelo zatiranje sna o Sherlocku Holmesu. Uostalom, ni Ecov Jorge nije umorio Holmesa, nego je na kraju ubio sebe. 3