Prijeđi na sadržaj

Eidolon (prikaza)

Izvor: Wikipedija

Eidolon (starogrčki: εἴδωλον = "slika, prikaz, duh") termin je kojim se u starogrčkoj književnosti označava prikaza neke mrtve ili još žive osobe ― neka senka ili utvara u ljudskom obliku. Ideju o tome da Helena nikad nije otišla s Parisom u Troju, nego da je to bio samo njen eidolon, razradili su grčki pesnici Euripid i Stesihor.[1][2][3] Ideja o utvarama pokojnika razrađivana je u književnosti i u vezi s Penelopom, koja se u nekim kasnijim književnim delima morala boriti s utvarom Klitemnestrinom, a potom i Heleninom.[1] Homer upotrebljava koncept ediolona u Odiseji, gde, nakon što su prosci pobijeni, Teoklimen primećuje kako ih sve vidi na pragu dvorske kapije.[4] U Platonovoj filozofiji eidolon je kopija ideje ― onog stvarnog.

Reference

[uredi | uredi kod]
  1. 1,0 1,1 Holmberg, Ingrid E. (Spring 1995). „Euripides' Helen: Most Noble and Most Chaste”. The American Journal of Philology (The Johns Hopkins University Press) 116 (1): 19–42. JSTOR 295501. 
  2. Meltzer, Gary S. (Oct 1994). "Where Is the Glory of Troy?" "Kleos" in Euripides' "Helen". 13. University of California Press. pp. 234–255. JSTOR 25011015. 
  3. Papi, Donatella Galeotti (1987). „Victors and Sufferers in Euripides' Helen”. The American Journal of Philology (The Johns Hopkins University Press) 108 (1): 27–40. JSTOR 294912. Pristupljeno April 28, 2012. 
  4. Barasch, Moshe (2005). „The Departing Soul. The Long Life of a Medieval Creation”. Artibus et Historiae (IRSA s.c.) 26 (52): 13–28. JSTOR 20067095.