Škotski klan
| Škotski klan Shires of Scotland | |
|---|---|
 | |
| Država |  Škotska
|
Škotski klan od škotsko-gelskog: clann = potomci[1]) je rodovska grupa - specifičnost škotskog društva, koja egzistira i danas. Njihov identitet je reguliran kako pravno, tako i na simboličkoj razini heraldikom.
Škotske klanove je planetarno poznatim napravio Walter Scott svojim romantičarskim romanima
Pripadnici klana vjeruju da potječu od zajedničkog pretka - osnivača klana. Pripadnici klana se identificiraju s određenim geografskim područjem nad kojim je u historiji vladao osnivač njihova klana, i gdje još postoji dvorac ili utvrda u kojoj su živjeli pretci.
Većina klanova ima svoj vlastiti uzorak tartana koji u najvećem broju datiraju iz 19. vijeka, kog članovi klana mogu nositi na svom kiltu. Klanovi imaju i vlastiti grb i moto (najčešće na latinskom). Klanovi se dijele na one sa glavarima (chieftain) i one bez njih zvane klan sa grbom (armigerous clan).
Kako odavna ne žive nekadašnjim životom stočara, danas postoje klanovi (istog prezimena) koji su geografski raspršeni po čitavoj Škotskoj, a ima i onih koji su se kroz historiju toliko dijelili na pojedine grane, tako da poneki klanovi istog prezimena žive kao susjedi na dva teritorija.
Iako većina klanova tvrdi da su imali tartane još u 15. / 16. vijeku, to treba uzeti sa rezervom, jer se sigurni dokazi mogu pronaći tek od 17. i još više od 18. vijeka.[2]
Najraniji poznati slikani prikaz hajlandske nošnje i tartana, je od Johna Michaela Wrighta, koji je negdje oko 1660. naslikao glavara klana Campbell.[2]
Historijski gledano, pripadnici klana bili su svi oni koji su živjeli na posjedu (čitaj feudu) glavara. Vremenom se radi stalnih promjena teritorija feuda, i selidbi na drugi, klan pretvorio u veliku skupinu, koja više nije bila u rodu.
Ali su ljudi koji bi dulje ostali na feudu pojedinog glavara klana, često usvojili i ime tog klana kao znak svog porijekla (to im je kasnije postalo prezime kao; MacDonald, Fraser, Cameron, MacDougall, MacNeill, MacDuff, MacLachlan...) Glavar je mogao primati druge porodice u klan, a također je imao pravo izbacivati iz klana bilo koga, uključujući i članove vlastite porodice.
Članstvo u klanu stječe se preko prezimena[3] i ne prenosi se udajom žene. Tako su djeca koja uzmu očevo prezime pripadnici očevog klana a ne majčinog. Danas se svatko tko ima klansko prezime smatra se članom tog klana.
Iako neki klanova tvrde da se njihova geneza može pratiti od ranog srednjeg vijeka i keltsko-piktskih vladara, prve pojave takve organizacije pojavljuju se tek u 11. vijeku, ali se njihov kontinuitet može pratiti tek od 13. - 14. vijek. Širenje klanovske strukture paralelno je sa jačanjem feudalizma jer su glavari klana dobijali pravo na feud od monarha, koji su često oduzimali jednima i dodjeljivali drugim, zavisno o njihovoj vazalnoj odanosti.
Za građanskog rata došlo je do međusobnih klanovskih ratova, isto se desilo i za Jacobitskog ustanka 1689.
Nakon Jacobitskog ustanka 1745. zabranjeno je nošenje tartana i tradicionalne hajlandske nošnje.[2] Klanovi su najoštrije proganjani i kažnjavani, pa je došlo do njihovog razbijanja.
Ali su već krajem 18. vijeka ponovno oživljeni, tako da su hajlandski pukovi ponovno nosili tartan. Vojničko oživljavanje tartana izgleda da je doseglo svoj vrhunac za vrijeme službenog posjeta kralja Georga IV Edinburghu 1822.[2]
