Ćirilica

Ćirilica je pismo kojim se koristi sedam slavenskih jezika (ruski, ukrajinski, bjeloruski, rusinski, makedonski, bugarski i srpskohrvatski jezik, kao i veći broj drugih jezika bivšeg Sovjetskog Saveza, Azije i istočne Evrope.)

Rana ćirilica je nastala kao proširenje grčkog alfabeta znacima za osobito slovenske glasove. Pre ćirilice je opšte slovensko pismo bila glagoljica, koju je najverovantije kreirao Ćirilo, iako je kasnije ćirilica po njemu nazvana.

Istorija

Iako postoje razne teorije, većina naučnika smatra da je ćirilica nastala nakon glagoljice, koju je napravio Konstantin Filozof (poznatiji kao Kiril ili Ćirilo) kao namensko slovensko pismo sredinom 9. veka.^[1] Ova teorija se temelji na tome što su najstariji slovenski rukopisi pisani glagoljicom.^[1]

Par decenija potom, za zapisivanje staroslovenskog jezika počeo se koristiti i grčki alfabet proširen slovenskim znakovima, koji je nazvan ćirilica. Krajem 9. veka učenici Kirila i Metodija u Preslavskoj književnoj školi u Prvom bugarskom carstvu su, po naređenju cara Simeona I, izradili novo pismo koje će zameniti glagoljicu. Upotreba ćirilice u Bugarskoj ozvaničena je 893. godine.^[2]^[3]^[4] Rana ćirilica je bila samo proširenje grčkog uncijal alfabeta, iz kojeg potiče.^[1] Preuzeta su grčka slova sa njihovim tadašnjim izgovorom, i dodata druga gde grčki alfabet nije imao znake za slovenske glasove, naročito kod sibilanata, nazalnih samoglasnika i redukovanih samoglasnika.^[1] Ćirilica je bila tako očigledno bliska grčkom alfabetu, da se na nju nije gledalo kao na posebno pismo.^[5]

Razlika između grčkog alfabeta i ćirilice se vremenom povećavala. Već od 10. veka, u grčkom je potisnut uncial (pisanje velikim slovima), a usvojena su znatno različita mala slova. Pored toga, ćirilicu je reformisao Petar Veliki u 18. veku, pa moderno grčko pismo i moderna ćirilica izgledaju veoma različito.

Jezici koji se koriste ćirilicom

Historija pisma

srednje brončano doba 19. – 15. v. pne.

Kanaansko-feničko 14. v. pne.
- paleohebrejsko 10. v. pne.
- aramejsko 9. v. pne.
  - brahmi i indijska 6. v. pne.
    - tibetansko 7. v.
    - kmersko/javansko 9. v.
  - hebrejsko 3. v. pne.
  - sirsko 2. v. pne.
    - nabatejsko 2. v. pne.
      - arapsko 4. v.
  - avestičko 4. - 6. v.
- grčko 9. v. pne.
  - etruščansko 8. v. pne.
    - latinično 7. v. pne.
    - rune 2. v.
    - ogamsko 4. v.
  - gotsko 4. v.
  - armensko 405.
  - glagoljičko 862.
  - ćirilično 10. v.
- samaritansko 6. v. pne.
- iberska 6. v. pne.
južnoarapsko 9. v. pne.
- etiopsko 5. – 6. v. pne.

meroitičko 3. v. pne.

Geneologija

Sljedeći jezici koriste ili su koristili ćirilicu:

indoevropski jezici
- slavenski jezici
  - ruski
  - ukrajinski
  - bjeloruski
  - rusinski
  - srpskohrvatski (srpski, bosanski i crnogorski koriste i latinicu i ćirilicu)
  - makedonski
  - bugarski
- indo-iranski jezici
  - osetski
  - tadžički
- romanski jezici
  - rumunski (do 19. vijeka, a u Moldaviji između 1940 i 1989 (vidi moldavski))
- ostali indoevropski jezici
  - romski (u Bosni i Srbiji i zemljama bivšeg SSSR)
  - kurdski (kod Kurda koji žive u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza)
altajski jezici
- turanski jezici
  - azerijski (1939-1991)
  - tatarski
  - turkmenski (1940-1994)
  - uzbečki (1940-1998)
  - kirgiški
  - kazaški i ganguški (od 1957)
- ugro-finski jezici
- ostali, mahom altajski jezici
  - abaski
  - abhaski
  - adidžeji
  - ajsorski
  - altajski
  - avarski
  - balkarski
  - baškirski
  - burjatski
  - čečenski (1940-1991)
  - čuvaški
  - čukčijski
  - dargvaski
  - dunganski
  - evenkski
  - kabardijanski
  - kalmički
  - karačejski
  - karakalpački
  - karelijanski
  - kakaski
  - kantski
  - komijski
  - korjački
  - kumički
  - lački
  - lezgijanski
  - mansijanski
  - marijski
  - mongolski
  - nanajski
  - nenecki
  - nogajski
  - orijatski
  - selkupski
  - tabasaranski
  - tatski
  - tuvanski
  - udekanski (udeganski) i jakutski jezici)
vještački jezici
- slovio (koji uz ćirilicu ravnopravno koristi i latinicu)
- nova lingva franka

Korišćenje u različitim jezicima

(Glasovi su označeni korišćenjem Sampe i predstavljaju samo aproksimativne vrednosti.)

Dok glavnica jezika koji se koriste ćirilicom imaju fonemsku ortografiju, postoje i izuzeci, uglavnom u ruskom: ЕГО (znači njemu), a izgovara se kao /jevO/ umesto /jegO/.

Imajte na umu da sricanje imena varira, posebno kad su u pitanju transkripcije/transliteracije Y/J/I, GH/G/H i ZH/J.

Slovenski jezici

Ruski

Napomene vezane za tvrdi i meki znak:

Kada se jotovani samoglasnik (samoglasnik koji počiće sa /j/) nađe iza suglasnika, suglasnik biva palatalizovan (/j/ se miješa sa suglasnikom) a /j/ neće biti izgovoreno. Tvrdi znak označava da se to ne treba desiti, dok će se /j/ pojaviti ispred samoglasnika. Meki znak označava da se suglasnik palatalizuje ali da će se /j/ ispred samoglasnika čuti. Meki znak na kraju riječi označava da se suglasnik pred njim palatalizuje. Primjeri: та - ta; тя - tja; тья - tjja; тъя - tja; т - t; ть - tj.
U ortografiji prije reforme pravopisa ruskog jezika, u starorouskom jeziku, kao i u crkvenoslovenskom ovi se znakovi zovu "jerovima" (debelim i tankim). Historijski, "tvrdi i meki znaci" uzimaju mjesto danas nepostojećih muklih glasova zadnjeg i prednjeg reda. (U našem jeziku su se ti glasovi prvo ujednačili u mukli glas srednjeg reda, a u tzv. "jakoj poziciji" dali nepostojano a. Danas taj srednjeg reda postoji u bugarskom. Pogledajte napomene za bugarski jezik).

Historijska slova:

Prije 1918. postojalo je još četiri slova u upotrebi: Іі (zamijenjeno sa Ии), Ѳѳ (Фита "фита" ili "тита" ili "тета", zamijenjena sa Фф), Ѣѣ (Ять "јат", zamijenjeno sa Ее)), i Ѵѵ (ижица "ižica", zamijenjeno sa Ии ili Вв).

Ukrajinski

Kao u ruskom sa izuzecima:

Г je zvučan strujni suglasnik i zove se „Ge“. Izgovara se približno kao Х, ali ne isto /ɦ/. Između Ге i Де nalazi se Gje (Ґ, ґ) i izgovara se kao /g/. (Ovo slovo nije bilo zvanično korišćeno u Sovjetskom Savezu, pa se ne nalazi u mnogim ćiriličkim fontovima.)
Је se izgovara kao /e/ i zove se „E“. Јо ne postoji. Između Е i Же postoji slovo Је (Є, є) koje se izgovara kao /je/ i koje izgleda kao obrnuto rusko slovo Э. Rusko slovo Э ne postoji.
И se izgovara kao /ɪ/ i zove se „Y“ (tvrdo И). Kratko И se zove „jot“. Između Y i kratkog Y postoji slovo И (І, і) i izgovara se kao /i/ a izgleda kao latiničko slovo I i slovo Ји (Ї, ї) i izgovara se kao /ji/ a izgleda kao latiničko slovo I sa dijarezom (dve identične tačke iznad slova kao kod ruskog slova Jo).
Jeri ne postoji.
Tvrdi znak se ne koristi; umesto njega se u toj potrebi koristi apostrof.
Щщ — [шча] se izgovara kao dva posebnih glasa, š i č

Bjeloruski

Kao ruski osim:

И izgleda kao latiničko slovo I (І і). (Ali, kratko И izgleda kao u ruskom)
Između У i Еф postoji slovo kratko У (Ў, ў), koje izgleda kao У (У) sa akcentom brev i izgovorom /w/ kao u engleskim diftonzima u „now“ i „low“.
Шча ne postoji.
Tvrdi znak se ne koristi; umesto njega se u toj potrebi koristi apostrof.
Г predstavlja zvučan strujni suglasnik. Izgovara se kao slabije г /ɣ/.Ima Ґґ.
„Дз“ kao „Дз“, „Дж“ kao „Џ“.
Ч se izgovara tvrdo.
Ё se razgledа kao posebno slovo i postoji za E.

Bugarski

Kao ruski osim:

Je se izgovara kao /e/ i zove se "E".
Jo ne postoji.
Rusko slovo E ne postoji.
Šća se izgovara kao /ʃt/ i zove se "Šta".
Tvrdi znak se koristi za poluglasnik, /ə/ (šva).
Jeri ne postoji.

Savremeni srpski jezik od 19. vijeka

Kao ruski osim:

Pravopis srpske azbuke je drukčije nego pravopis ruske. Suglasnici se izgovaraju samo korišćenjem poluglasnika kao pomoći.
Je se izgovara kao /e/ i zove se "E". Jo ne postoji. Rusko slovo E ne postoji.
Između Д i Е postoji slovo Ђ (Ђ, ђ), koje se izgovara kao /ʥ/ i izgleda kao Ћерв, samo što ima zakrivljenje na desnoj nožici.
Kratko И ne postoji. Između И i Ка nalazi se slovo Ј (Ј, ј) i izgovara kao /j/ i izgleda kao latinično slovo Ј.
Između Л i М je слово Љ (Љ, љ) kоje sе izgovara kao /ʎ/ i izgleda kaо Л sa prilijepljenim mekim znakom sa desne strane.
Između Н i О je слово Њ (Њ, њ) kоje sе izgovara kao /ɲ/ i izgleda kao Н sa prilijepljenim mekim znakom sa desne strane.
Između Т i У nalazi se slovo Ђерв (Ћ, ћ) kоje sе izgovara kao /ʨ/ i izgleda kao malo latiničko slovo H sa crticom u gornjem dijelu lijeve uspravne linije.
Između Ч i Ш nalazi se slovo Џ (Џ, џ) koje se izgovara kao /ʤ~dʐ/ i koje liči na Ц samo sa crticom pomjerenom na sredinu donje vodoravne linije.
Ш je posljednje slovo; ostalo ne postoji.

Makedonski

Kao u našem osim:

Između З i И se nalazi slovo Дз (Ѕ, ѕ) kоje sе izgovara kao /dz/ a isto je kao latinično slovo S.
Гј zamjenjuje Ђ (Ѓ, ѓ) a izgovara se kao /d^j~ɟ/ i izgleda kao Г sа akutom.
Кј zamjenjuje Ђерв (Ќ, ќ) a izgovara se kao /t^j~c/ i izgleda kao K sa akutom.

Neslovenski jezici

Ove azbuke su mahom nastale na osnovu ruske, ali sa popriličnim razlikama, pogotovu kad su u pitanju kavkaski jezici. U centralnoj Aziji korišćenje ćirilice je postalo često predmet političkih sporova po raspadu Sovjetskog Saveza, jer podsjeća na sovjetsku vlast. Određeni broj jezika je umjesto ćirilice počeo da koristi druga pisma.

ćirilica	kajdarska latinična transliteracija
Аa	Aa
Әә	Ää
Бб	Bb
Вв	Vv
Гг	Gg
Ғғ	Ğğ
Дд	Dd
Ее	Ee
Ёё	Yo yo
Жж	Jj
Зз	Zz
Ии	Iy iy
Йй	Yy
Кк	Kk
Ққ	Qq
Лл	Ll
Мм	Mm
Нн	Nn
Ңң	Ññ
Оо	Oo
Өө	Öö
Пп	Pp
Рр	Rr
Сс	Ss
Тт	Tt
Уу	Ww
Ұұ	Uu
Үү	Üü
Фф	Ff
Хх	Xx
Һһ	Hh
Цц	Cc
Чч	Çç
Шш	Şş
Щщ	ŞÇşç
Ъъ	''
Ыы	Iı
İi	İi
Ьь	'
Ээ	Ee
Юю	Yu yu
Яя	Ya ya

Ćirilica u Unikodu

U Unikodu ćirilički blok se prostire između od U+0400 do U+052F. Znaci između pozicije U+0400 i U+045F su u osnovi znaci iz kodnog rasporeda ISO 8859-5 pomereni nagore za 864 pozicija. Znakovi u opsegu između U+0460 i U+0489 su istorijski i ne koriste se u savremenim jezicima. Znakovi u prostoru od U+048A i U+052F su dodatni znaci za različite neslovenske ćiriličke azbuke.

Unikod ne uključuje akcentovana ćirilička slova, ali se mogu dobiti kombinovanjem sa različitim dijakritičkim znacima. Tako se dodavanjam U+0301 ("kombinujući akut") posle slova koje se želi akcentovati dobija akcentovano slovo (tj. ы́ э́ ю́ я́). Neki jezici (kao što je savremeni crkvenoslovenski jezik) još uvijek nisu u potpunosti podržani.

	`0`	`1`	`2`	`3`	`4`	`5`	`6`	`7`	`8`	`9`	`A`	`B`	`C`	`D`	`E`	`F`
`400`	Ѐ	Ё	Ђ	Ѓ	Є	Ѕ	І	Ї	Ј	Љ	Њ	Ћ	Ќ	Ѝ	Ў	Џ
`410`	А	Б	В	Г	Д	Е	Ж	З	И	Й	К	Л	М	Н	О	П
`420`	Р	С	Т	У	Ф	Х	Ц	Ч	Ш	Щ	Ъ	Ы	Ь	Э	Ю	Я
`430`	а	б	в	г	д	е	ж	з	и	й	к	л	м	н	о	п
`440`	р	с	т	у	ф	х	ц	ч	ћш	щ	ъ	ы	ь	э	ю	я
`450`	ѐ	ё	ђ	ѓ	є	ѕ	і	ї	ј	љ	њ	ћ	ќ	ѝ	ў	џ
`460`	Ѡ	ѡ	Ѣ	ѣ	Ѥ	ѥ	Ѧ	ѧ	Ѩ	ѩ	Ѫ	ѫ	Ѭ	ѭ	Ѯ	ѯ
`470`	Ѱ	ѱ	Ѳ	ѳ	Ѵ	ѵ	Ѷ	ѷ	Ѹ	ѹ	Ѻ	ѻ	Ѽ	ѽ	Ѿ	ѿ
`480`	Ҁ	ҁ	҂	҃	҄	҅	҆	҇	҈	҉	Ҋ	ҋ	Ҍ	ҍ	Ҏ	ҏ
`490`	Ґ	ґ	Ғ	ғ	Ҕ	ҕ	Җ	җ	Ҙ	ҙ	Қ	қ	Ҝ	ҝ	Ҟ	ҟ
`4A0`	Ҡ	ҡ	Ң	ң	Ҥ	ҥ	Ҧ	ҧ	Ҩ	ҩ	Ҫ	ҫ	Ҭ	ҭ	Ү	ү
`4B0`	Ұ	ұ	Ҳ	ҳ	Ҵ	ҵ	Ҷ	ҷ	Ҹ	ҹ	Һ	һ	Ҽ	ҽ	Ҿ	ҿ
`4C0`	Ӏ	Ӂ	ӂ	Ӄ	ӄ	Ӆ	ӆ	Ӈ	ӈ	Ӊ	ӊ	Ӌ	ӌ	Ӎ	ӎ	ӏ
`4D0`	Ӑ	ӑ	Ӓ	ӓ	Ӕ	ӕ	Ӗ	ӗ	Ә	ә	Ӛ	ӛ	Ӝ	ӝ	Ӟ	ӟ
`4E0`	Ӡ	ӡ	Ӣ	ӣ	Ӥ	ӥ	Ӧ	ӧ	Ө	ө	Ӫ	ӫ	Ӭ	ӭ	Ӯ	ӯ
`4F0`	Ӱ	ӱ	Ӳ	ӳ	Ӵ	ӵ	Ӷ	ӷ	Ӹ	ӹ	Ӻ	ӻ	Ӽ	ӽ	Ӿ	ӿ
`500`	Ԁ	ԁ	Ԃ	ԃ	Ԅ	ԅ	Ԇ	ԇ	Ԉ	ԉ	Ԋ	ԋ	Ԍ	ԍ	Ԏ	ԏ
`510`	Ԑ	ԑ	Ԓ	ԓ	Ԕ	ԕ	Ԗ	ԗ	Ԙ	ԙ	Ԛ	ԛ	Ԝ	ԝ	Ԟ	ԟ
`520`	Ԡ	ԡ	Ԣ	ԣ	Ԥ	ԥ	Ԧ	ԧ	Ԩ	ԩ	Ԫ	ԫ	Ԭ	ԭ	Ԯ	ԯ

Povezano

Vanjski linkovi

↑ ^1,0 ^1,1 ^1,2 ^1,3 Texas University
↑ Dvornik, Francis (1956). The Slavs: Their Early History and Civilization. Boston: American Academy of Arts and Sciences. str. 179. »The Psalter and the Book of Prophets were adapted or "modernized" with special regard to their use in Bulgarian churches and it was in this school that the Glagolitic script was replaced by the so-called Cyrillic writing, which was more akin to the Greek uncial, simplified matters considerably and is still used by the Orthodox Slavs.«
↑ Curta, Florin (2006). Southeastern Europe in the Middle Ages, 500–1250. Cambridge Medieval Textbooks. Cambridge University Press. str. 221–222. ISBN 978-0-521-81539-0.
↑ Hussey, J. M.; Louth, Andrew (2010). „The Orthodox Church in the Byzantine Empire”. Oxford History of the Christian Church. Oxford University Press. str. 100. ISBN 978-0-19-161488-0.
↑ Todd B. Krause and Jonathan Slocum

[utexas-1] 1,0 ^1,1 ^1,2 ^1,3 Texas University

[2] Dvornik, Francis (1956). The Slavs: Their Early History and Civilization. Boston: American Academy of Arts and Sciences. str. 179. »The Psalter and the Book of Prophets were adapted or "modernized" with special regard to their use in Bulgarian churches and it was in this school that the Glagolitic script was replaced by the so-called Cyrillic writing, which was more akin to the Greek uncial, simplified matters considerably and is still used by the Orthodox Slavs.«

[3] Curta, Florin (2006). Southeastern Europe in the Middle Ages, 500–1250. Cambridge Medieval Textbooks. Cambridge University Press. str. 221–222. ISBN 978-0-521-81539-0.

[4] Hussey, J. M.; Louth, Andrew (2010). „The Orthodox Church in the Byzantine Empire”. Oxford History of the Christian Church. Oxford University Press. str. 100. ISBN 978-0-19-161488-0.

[5] Todd B. Krause and Jonathan Slocum

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]