Ujedinjene Kneževine
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Ujedinjene Kneževine Moldavija i Vlaška (rumunjski: Principatele Unite ale Moldovei și Țării Românești) bile su jedna od međufaza u stvaranju Rumunjske koja je egzistirala je od 1859. do 1881. kad je proglašena Kraljevina Rumunjska.
Historija
urediZa ujedinjenje tih dviju kneževina veliku zaslugu ima Alexandru Ioan Cuza, pariški đak, koji se nakon studija vratio u rodnu Kneževinu Moldaviju, koja je tad bila formalno osmanski vazal, ali de facto ruska marioneta. Cuza je žestoko agitirao protiv takvog stanja za nemirne 1848. i stekao ugled borca za nacionalnu stvar. Ubrzo je postao pukovnik, i kao takav dobio mjesto zastupnika u moldavskoj skupštini.[1]
Na ruku mu je išao i poraz Carske Rusije u Krimskom ratu od strane alianse u kojoj su bili Velika Britanija, Francuska i Osmansko Carstvo, jer su se nakon njega kneževine oslobodile ruskog utjecaja.[2]
Na opće iznenađenje tadašnjih velikih sila, koje su smatrale da Kneževina Moldavija i Kneževina Vlaška, trebaju dobiti veću autonomiju, ali da trebaju ostati odvojene - Cuza je pobjedio na izborima za kneza u obadvije kneževine. I to prvo u Moldaviji u januaru, a nakon tog u februaru i u Vlaškoj, pa je tako osujetio njihove namjere.
Cuza je 1861. najavio i formalno ujedinjenje tih dviju kneževina. Cuza se za svoje vladavine oslanjao na seljaštvo, koje je u to vrijeme bilo većinsko. Zbog tog je - 1863. oduzeo manastirima velike zemljišne posjede, a sljedeće godine ih podjelio seljacima (august 1864), usput ih je oslobodio radne obaveze i plaćanja crkvene desetine.[1] Time je smanjio ulogu pravoslavnog klera u životu zemlje i doprinio sekularizaciji društva. Ipak su mu njegove autoritarne metode stvorile neprijatelje, koji su ga udruženi prisilili - 1866. da abdicira.[2]
Pored tog imao je namjeru osigurati besplatno obavezno osnovno školovanje, podići veći broj škola svih razina i osigurati stipendije za siromašnu nadarenu djecu. Proveo je reformu izbornog zakona i pravosuđa, izradio novi ustav 1864. koji mu je trebao osigurati veći autoritet.[1] Sve promjene izveo je na svoju ruku - ne zatraživši dopuštenje od svog nominalnog suverena osmanskog sultana, ali i bez konzultacija sa ostalim političkim moćnicima, pa mu takva autoritativna politika donijela i dosta neprijatelja osbito iz tabora konzervativaca i liberala koji su ga 1866. natjerali na abdikaciju, nakon koje je otišao u emigraciju.[1]
Nakon njega Habsburgovci su uspjeli inastalirati za njegovog nasljednika svog favorita - princa Karla iz dinastije Hohenzollern-Sigmaringen (kasnijeg kralja Carol I).[2] Njegovu vladavinu obilježila je daljnja izgradnja države i donošenje novog ustava 1866. prema zapadnom modelu. Za njegove vladavine iskristalizirale su se dvije glavne političke partije, liberali i konzervativci, koje su dominirale političkim životom zemlje do Prvog svjetskog rata.[2]
On je postigao i formalno priznanje nezavisnosti svoje kneževine nakon sudjelovanja u Rusko-turskom ratu 1877-1878.[2] Kako bi se poboljšao status svoje zemlje i svoj vlastiti status - zemlju je - 1881. proglasio kraljevinom što su mu priznale i tadašnje velesile.[2]