r ovjek i ideologija • utoDiie

pod/P iH.a crkva u crkvi • osporavana vjera

grad‘teIji boljeg svijeta • filozofski pogledi
duh ekumenizma • katolici u bosni
povijest I refleksija

crkva u svijetu
crkva u svijetu

OSVRTI I PRIKAZI
SREĆKO M. DŽAJA, KATOLICI U BOSNI I ZAPADNOJ HERCEGO­
VINI NA PRIJELAZU IZ 18. U 19. STOLJEĆE. Doba fra Grge Ilijića
Varešanina (1783— 1813). Izdanje Kršćanske sadašnjosti, Zagreb, 1971.
Str. 247, 8 listi fotosa i 1 karta.

Krunoslav Draganović

U Analecta croatica christiana Kršćanske sadašnjosti izašla su prošle go­

dine dva značajna djela s područja crkvene povijesti naše domovine pod
turskom vlašću; jedno iz Slavonije, iz pera uvaženog istraživača naše
crkvene i etničke prošlosti dra Josipa Butorca (ocijenjeno u CuS-u br. 1
o. god.), a drugo iz Bosne od mladog i široj javnosti nepoznatog pisca
Srećka M. Džaje, koji se po prvi put jednim većim djelom dostojno
predstavio forumu historičara od struke i svim poštivaocima teških ali i
ponosnih zbivanja u životu Katoličke crkve u Bosni. S. Dž. je bliži
rođak fra Miroslava Džaje, seniora Bosne Srebrene i neumornog radnika
na polju domaće povijesti, također je član bosanske franjevačke pro­
vincije.
Ta nas činjenica posebno raduje. Franjevačka B o s n a S r e b r e n a
ima duboke povijesne korijene u zemlji u kojoj je vjekovima igrala
prvorazrednu ulogu i oblikovala duhovni profil katoličkog naroda slično
kao i stari irski redovnici irskoga, doduše već od prvih dana krštenja
te nacije. Ova provincija primila je u prošlosti 150 papinskih bula od
kojih ni jedna jedina nije sačuvana na tlu današnje Bosne kao, uostalom,
ni jedna povelja iz doba bosanskih banova i kraljeva. Franjevački arhivi
u Bosni ne posjeduju dokumenata iz preturskih vremena koji su ipak
djelomično sačuvani s ostacima arhiva provincije u Mađarskoj, Sloveniji
i Hrvatskoj, možda još i drugdje, znak iznimno teške bosanske prošlo­
sti. Takva bogata i časna prošlost poziva i sokoli na rad u prvom redu

171:
sinove franjevačke Bosne Argentine. Historijski rad u njoj znao je na
mahove malaksati, usprkos živim tradicija jednog Laštrića, Batinića i
Jelenića, te dovoljnom broju darovitih i za taj rad kvalificiranih ljudi. I
to je također znak izvjesnih vremena.
Pisac u uvodu knjige ističe zaostajanje rada na crkvenoj povijesti Bosne
za impozantnim razvojem profane bh. historiografije — tomu je, u prvom
redu, doprinijelo proučavanje dotad nepristupačnih turskih vrela — po­
sebno s obzirom na njezina suvremenija polazišta. Kod ovoga kao da je
naš pisac na čas previdio neka važna djela novijeg datuma, u prvom
redu Mandićeva (Bogomilska crkva bosanskih krstjana, god. 1962., Fra­
njevačka Bosna, 1968. i si.). S. Dž. priznaje Jeleniću i Batiniću vrijednost
njihovih često puta pionirskih radova, ali se ograđuje od njihovih apolo­
getskih stajališta, kulturnog kod prvog, moralnog kod drugoga. Sam on
ići će suvremenijim putem, više u skladu s razvojem ekleziološke svijesti,
dakle, s manje unaprijed postavljenih ciljeva, predrasuda i obzira, a
s više i svestranije znanstvenih pomagala i objektivnih kriterija. Da
odmah kažemo, pisac je u tom svom pohvalnom naumu u velikoj mjeri
i uspio.
Već letimičan pogled na knjigu ostavlja dojam skladne i simpatične
stvari, bogate i raznolike, na visini današnje knjigo tiskarske tehnike.
Osobno, geografsko i stvarno kazalo na 7 strana čine je preglednom i
lako uporabivom. Iskorištena stručna literatura (preko 300 djela) i, što
je daleko važnije, historijska vrela iz preko 100 većih i manjih zbirki
dokumenata, te dosad neobjavljeni podaci iz desetak arhiva u Bosni i
izvan nje, sve do Rima i Pariza, jasno nam pokazuju da se ovdje ne radi
0 jednoj na brzu ruku napisanoj doktorskoj tezi u nešto proširenom
obliku, nego o solidnom znanstvenom ostvarenju koje pretpostavlja više
godina ozbiljna rada i odgovarajuću stručnu zrelost. Tekst prati preko
1000 vrlo sadržajnih bilježaka pod crtom kojim utvrđuje ono što u kon­
tekstu navodi ili dokazuje. Međutim, nije samo adekvatan znanstveni
aparat radnje nego, još više, kritička i intelektualna obrada gradiva ona,
koja nam predstavlja mladog p i s c a kao sposobna, samostalna i, rekao
bih, već z r e l a z n a n s t v e n o g radnika na visini svoje zadaće. To,
dakako, ne isključuje mogućnost svakog nedostatka ili omaške u djelu,
a da i ne govorimo o kojem sitnom »manjku ljepote«, kako bi Nijemci
rekli, što uostalom ništa ne mijenja na bitnosti same stvari.
J e z i k k n j i g e je lijep, živ, jasan, koncizan, suvremen. Dž. štedi ri­
ječi, izbjegava pleonazme. Jezik stare Bosne bio je u XVII stoljeću ide­
alom budućeg općeg književnog jezika. S. Dž. je pokazao da razvoj jezika
do izvjesnih njegovih suvremenih oblika nipošto ne znači i njegovo kva­
renje. Unošenje novoga ne znači napuštanje starih, općepriznatih osnova
1 ustaljene jezične baštine. Ipak se zna, ovdje-ondje, u S. Dž. pojaviti
po koja nepotrebna tuđica, pozajmica iz stranih jezika, kao npr. konjica
iz ruskog ili trauma i kvalitetan, izvedene iz latinskog i grčkog, umjesto
naših riječi potres i vrstan itd. Dalo bi se, istina, raspravljati o potrebi
ili nepotrebi pojedinih takvih riječi, ali jedno opće upozorenje na veću
pažnju nije ipak promašeno. —• Slično tako treba naše pisce podsjetiti
na to da hrvatski jezik dosta svojih tuđica izvodi iz latinskoga jezika, a
ne iz kasnijeg njegova francuskog derivata, kada smo mi već imali svoju

172
ustaljenu terminologiju. Zato i kažemo: ofenziva i defenziva, a ne: ofan-
ziva i defanziva. Koji put su riječi upotrebljene u čudnom pa i u nepra­
vilnom značenju ili obliku (»antropologija«, »privoliti nekoga na nešto«
i si.).
Na čast knjizi ide i pomna pažnja u ispravljanju t i s k a r s k i h p o ­
g r e š a k a . Na mahove se čini da ih u knjizi uopće nema. Ipak ih ima,
gdjekada i dosta neugodnih. Tako biskup Ilijić postaje »Lijić« (138, u
noti), a »na području uže Hercegovine početkom 10. st. nalazilo se (pra­
voslavnih) 11 manastira« (71) koje i imenom nabraja. Na području Her­
cegovine bilo ih je zapravo tek 4, dok su ostali ležali u današnjoj Crnoj
Gori (»Stara Hercegovina«). Ne radi se o 10. već o 16. stoljeću, kad su
ta četiri pravoslavna manastira bila osnovana, zadnji od njih, Žitomislići,
god. 1563. Ilijićeva suspenzija dogodila se god. 1785., ne 1875. (209). Dru­
ge manje tiskarske pogreške u imenima i godinama ovdje i ne spomi­
njem, jer se lagano kao takve otkrivaju.
Džajina se knjiga dijeli na d v a d i j e l a : Opći dio, prilike u bosan­
skom pašaluku na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće (s. 35—102), te II. dio,
katolici u bos. apostolskom vikarijatu u to isto vrijeme (103—231). Svaki
od tih dijelova ima više poglavlja. Svemu tomu prethodi vrlo potreban
uvod o pravno-povijesnom položaju kršćana u Turskom carstvu (19—33)
koje pisac definira kao islamsku teokratsko-vojničku osvajačku državu
feudalnog značaja (21). Bez poznavanja osnovnih pojmova islamske drža­
ve, njezinih koncepcija i njezina prava (»šerijat« i »kanuni«) nije uopće
moguće shvatiti položaj Crkve i kršćana u takvoj državi.
U v o d n o p o g l a v l j e kao i ostala iz I. dijela knjige uspio je pisac
obraditi kratko i jasno, s obiljem potrebnog gradiva na razmjerno ma­
lenom prostoru. Manje-više sva su glavna pitanja s obzirom na Crkvu
dotaknuta. Obrada im je realistična, zanimljiva i usko vezana za Bosnu.
U njoj se redaju pravne zasade muslimanskog društva i države, doku­
menti, ljetopisci i povjesničari, potkrijepljeni potrebnim citatima i refe­
rencama. Nije odsutna ni intelektualna radoznalost pisca koji češće po­
stavlja vrlo zgodna pitanja i nastoji ih riješiti. Sam izbor i obrada
građe čine na poseban način vlastiti udio piščev u ovom dijelu knjige
koji će u II. dijelu postati još znatno veći. Za mnoge čitaoce pojedina
poglavlja, s njihovim kondenziranim i pouzdanim podatcima, zamijenit
će čitanje čitavih knjiga. Tako npr. mijenjanje granica turske Bosne
od Bečkog rata do njihova konačnog ustaljenja (37—39), Bosna, i posebno
njezini katolici, u vrtlogu političkih i ratnih događaja koncem XVIII i
početkom X IX stoljeća (77 ss) itd.
Bilo bi izvanredno zanimljivo, kad bi nam to raspoloživi prostor dozvo­
ljavao, ući u izvjesne s p e c i f i č n e p r o b l e m e kojih se knjiga do­
tiče. Jedan od tih bio bi npr. v j e r s k a t o l e r a n c i j a u islamskim
zemljama, posebno u Turskoj, koju nipošto »ne smijemo shvaćati u duhu
modernog poimanja slobode savjesti« (19). Ona je ujedno okvir u kojem
se vršio važni p r o c e s i s l a m i z a c i j e Bosne s krupnim i trajnim
posljedicama na vjerskom, političkom, kulturnom i drugim poljima. Prošli
su, doduše, masovni prelazi na islam XV i XVI stoljeća i njihovi zadnji
odjeci u prvim desetljećima XVII st., ali pojedinačne konverzije traju i
dalje i u vremenima koja S. Dž. opisuje. Bečki arhivi pružaju nam o tomu

173
dosta vrlo zanimljive građe, osobito u aktima procesa koji su se vodili
oko otetih i poturčenih djevojaka za koje se onda Austrija kao protektor-
ska vlast katolika u Turskom carstvu bila zauzimala. Uostalom, o čitavom
važnom historijskom problemu islamizacije na Balkanu i posebno u Bosni
nije još rečena konačna riječ, premda su se na tom polju trudili razni
eminentni stručnjaci kao H. Kreševljaković, M. Handžić, N. Filipović, VI.
Skarić, A. Solovjev, D. Mandić i drugi. Nova gledišta i novi, sve brojniji
dokumenti dovode i do korekcija starih, obično apologetsko-polemičkih
stajališta. U najnovije vrijeme najavljuje prof. Nedim Filipović, jedan
od najpoznatijih naših turkologa, novu građu i nove rezultate u djelu
koje bi doskora imalo izaći. S. Dž. upozorava kako »jedni dokumenti
(novi) ne likvidiraju naprosto druge (makar kod pojedinih istraživača
postoji i takva tendencija), nego se međusobno upotpunjuju« (27, n. 43).
Taj problem trajno interesira i crkvene historičare, pa mu treba posvetiti
i doličnu pažnju.
Drugi sličan p r o b l e m bio bi i onaj »m i 1e t a « uOsmanlijskoj drža­
vi. Riječ je arapska i znači u isto vrijeme i ’naciju’ i ’vjersku konfesiju’,
zapravo »religiozno-nacionalnu ustanovu, čiji su pripadnici uživali vjer­
sku toleranciju i druge stanovite slobode i predstavljali državljane dru­
gog reda« (26). Šteta što S. Dž. nije dublje ušao u sam problem i pokazao
na njegovo reflektiranje na bh. područje. Je li milet prvotno vjerska ili
nacionalna ustanova? Na svaki način ona prva. »Bolgar milet« ne postoji
u Turskom carstvu, jer ne postoji autokefalna Bugarska crkva, iako po­
stoji — nitko to ne niječe — bugarski narod ili nacija. »Sirf milet«,
srpski milet, javlja se kada i Pecka patrijaršija, pa ga prije njezine
obnove kao i nakon njezina dokinuća u turskim službenim dokumentima
nema. Onda ostaje samo »rum milet«, »rumski milet« (tj. rimski), a taj
znači sve pravoslavne Grke (»Romei, po Konstantinovu Novom Rimu
tj. Carigradu) i ostale pravoslavce koji nemaju svoje nacionalne, od
Turaka priznate Crkve. Slično tako je »latin milet« zapravo »latinski«
tj. »katolički narod«, pripadnici Latinske crkve u Turskoj bez obzira na
njihovu nacionalnost, pa su »latini«, već prema prilikama, katolički
Albanci, Hrvati, Bugari, Genovežani ili Mlečani. Tako ih oznaka mileta
više dijeli od ostalih vjersko-nacionalnih skupina nego što indirektno
pomaže u izgrađivanju nacionalne svijesti unutar pojedinih, istovjernih
narodnih skupina. Ne postoji nikakav »turski milet«. U teokratskoj islam­
skoj državi muslimani su vladajući narod, nikakav tek trpljeni milet, pa
su oznake »turčin« i musliman mnogo puta ekvivalentne. Odatle u Bosni
neprestano susrećemo »turke«, gdje Turaka zapravo nema ili ih jedva i
ima. S. Dž. konstatira da »u prošlosti Bosne podjela pučanstva na vjere,
u smislu konfesije, ima prednost pred svakom drugom podjelom« (47).
Bilo bi izvanredno interesantno proučavati utjecaj turskih »mileta« na
stvaranje, razvoj ili potiskivanje nacionalne svijesti, čak i mimo ili protiv
objektivnih nacionalnih kriterija. Bh. konfesionalizam, misli S. Dž. (227),
bit će do današnjeg dana »odlučujuća snaga pri modernim nacionalnim
opredjeljenjima i izgradnji sekularizirani individualnosti pojedinih bo­
sanskih naroda«.
Svi mileti nisu između sebe jednaki, nemaju ista prava, pa tako među
samim drugorazrednim građanima ima ih’ onih druge a i druge b-kate-
gorije. Posljedica je to objektivnog razvoja političko-socijalnih prilika,

174
a ponešto i umješnosti predstavnika pojedinih mileta. » R u m m i l e t «
zastupa visoka hierarhija, u prvom redu caringradski patrijarh, po
narodnosti Grk, fanariot, a slično tako i u drugim ortodoksnim miletima.
Kod » l a t i n s k o g m i l e t a « nije to slučaj. On je previše razbijen na
razne zemaljske i jezične skupine, previše ozloglašen kao vjerni sljedbe­
nik rimskog Pape, najnepomirljivijeg protivnika turskog imperija odno­
sno njegova daljnjeg prodiranja na evropsko tlo, pa tako zaslužuje naj­
manje obzira i milosti.
U Bosni predstavljaju katolike franjevačke starješine, odredbom Ahd-
name, postignute smjelim nastupom bosanskog kustoda fra Anđela Zviz-
dovića. Tako im pada udio i dužnost da brane katolički elemenat u Bosni
i sebe od presizanja »grčkog patrike i vladika«. Od 1488. do duboko u
XVIII stoljeća ■— zadnji takav pokušaj učinio je hercegovački mitropolit
Grk Ananija g. 1781. (74, n. 194) — vuče se ta opasna afera da franjevci
i katolički vjernici uopće ne potpadnu pod poreze i jurisdikciju grčke
hijerarhije, afera koja je zadala mnogo glavobolje, teških globa i mita
pa gdjekada i zatvora bosanskim fratrima. S. Dž. zahvaljujemo na upo­
zorenje da se u carskim fermanima 1783. i 1795., odnosno kod Dž. 1796.,
još uvijek zabranjuje patrijarhu i svako potraživanje od franjevaca. Tu
su klauzulu u carskom dekretu franjevački predstavnici tražili, a sigurno
i masno platili, više radi neugodnog sjećanja i straha nego radi stvarne
opasnosti. Valjda iz istih razloga spominje to i biskup Ilijić u izvješćima
u Rim nakon kanonskih pohoda 1803. i 1805. g.
Odustajemo od daljnjeg iznašanja ovakvih problema kod S. Dž. — kao
npr. migracije hrvatskog katol. življa u BiH, nestanak trgovačkog staleža
kod bosanskih katolika upravo u katastrofalnim seobama koncem XVII
st. i snažno uzdizanje pravoslavnih trgovaca koji vrlo ojačaše trgovinom
pamuka (a i kave!) u Napoleonovoj kopnenoj blokadi itd. — koji bi
sigurno mnoge interesirali. Zaustavljamo se na glavnom dijelu knjige,
Katolici u bosanskom apostolskom vikarijatu 1783— 1813., u kojem je
naš pisac dao najviše od sebe, donio najviše nove arhivske građe i došao
do najviše novih, sigurnih rezultata.
Prvi dio knjige samo je uvod i okvir za samu studiju o katolicima u
Bosni na prelazu iz XVIII u XIX stoljeća. Uvod od 80 stranica koji iznosi
skoro 2/3 opsega same studije može nam se učiniti odviše velikim. Među­
tim, on je toliko sadržajan, bogat novim materijalom i refleksijama s
obzirom na Bosnu te koristan da se može samo požaliti što nije i opsež­
niji.
Svoju g l a v n u t e m u razradio je pisac u 4 p o g l a v l j a : 1. Ustroj­
stvo Katol. crkve u Bosni (apostolski vikarijat i franjevačka provincija)
2. Odgoj i život klera (franjevci i glagoljaši) 3. Duhovno stanje puka i 4.
llijićeve afere (dvije s bosanskom provincijom i jedna s kan. Pavlović-
Lučićem iz Makarske). Na kraju zaključne misli o dekadentnom periodu
turske vlasti u Bosni, u koji spada i ovih 30 godina llijićeve uprave u
zemlji, što će biti donesene i u njemačkom Zusammenfassungu na kraju
knjige. Tako taj »sažetak« nije uobičajeni resume cijele knjige koji,
uostalom, ne bi bilo lako ni napisati niti bi bio tako efektan kao same
zaključne misli II dijela knjige.

175
Jako daleko bi nas odvela kušnja da dademo barem glavne činjenice ove
radnjom, dokumentima i novinama tako bogate knjige. Prikaz javne poko­
re u Bosni (182—183), iako se tiče stanja koje se povlačilo skoro do pred
sto godina, zvuči nam kao priča iz dubokog srednjeg vijeka. Prikaz
ustrojstva i funkcioniranje jednako provincije Bosne Srebrene kao i
apostolskog vikarijata osmanlijske Bosne argumentiran je i uvjerljiv,
daje nam dobro razumijevanje neslaganja, i kasnijih sukoba. Odgoj i
obrazovanje franjevačkog klera te njegovo faktičko stanje zauzeli su u
knjizi razmjerno dosta prostora (134— 156). Daje nam plastičnu, zaokru­
ženu sliku ondašnjeg stvarnog stanja. O skromnim popovima-glagoljaši-
ma bit će malo poslije riječ. Crtanje duhovnog stanja katoličkog puka u
Bosni te pastoralno nastojanje svećenstva uopće, a biskupa fra Grge iz
Vareša napose spada među najinformativnije i najbolje uspjele prikaze
u knjizi. Pisac osjeća draž i »izazov« domaće etnologije i komparativne
povijesti novijih balkanskih religija, točnije konfesija na Balkanu, iako
se u tu skoro posvema novu i skrajnje zanimljivu stvar i ne upušta. U
to spada svakako i uloga lajičkog elementa u pojedinim konfesijama kao
i religiozna psihologija uopće. Možda bi upravo mladi pisac knjige, toliko
ekvilibrirane i uspjele, s dobrom psihološkom i intelektualnom podlogom,
bio pozvan da povuče prve brazde na tom još djevičanskom terenu.
Poglavlje prije samog zaključka knjige, ono o » a f e r a ma « biskupa
Ilijića Varešanina, ima svoju posebnu vrijednost u tome što nam pruža
uvid u psihološku i juridičku podlogu sukoba na vrhovima crkvene
uprave u Bosni. Sam prikaz raznih faza u toj borbi staložen je i realan.
Pisac nastoji sačuvati objektivnost u svom sudu ne tajeći pri tom ničije
pogrešne korake i mane. Uostalom, »afera« ove vrste bilo je dosta u
povijesti Bosne; ponekad su one bile »na dnevnom redu« i u duljim
periodima, upravo kao za Ilijićeve vlade. Osnovni razlog svemu tomu
bio je sukob dviju jurisdikcija nad istim subjektima koje nisu bile jasno
razgraničene ili se preko postavljenih granica olako prelazilo, često s na­
mjerom proširenja vlastitih kompetencija na štetu druge strane. Glavna
točka borbe bile su župe, točnije njihovo podizanje ili podjela. U jeku
druge »afere« šalje definitorij Bosne Srebrene biskupu fra Grgi iz Vareša
oštar prosvjed i u njemu naglašava neke principe na koje će kongrega­
cija Propagande reći: hanno avuto la tem eritš... Definitorij najprije
smjelo tvrdi da je njegovo pravo i dužnost da se neposredno brine za
vremenito dobro (naroda), a posredno i za duhovno. Zatim nastavlja:
»Vestrae Illustritatis est s o l u m r a o d o in hac Missione benedicere et
sanctificare, Deffinitorii autem est regere ac bono communi prospi­
cere . . . « .
S. Đž. ne ulazi u ocjenu samog dokumenta nego donosi opravdanje Defi-
nitorija za svoj protest pred pomoćnim biskupom fra Augustinom Mileti-
ćem. Priznaju da je izraz »solummodo« potežak, ali se on nema uzeti u
strogom smislu riječi. Kod ostalih svojih tvrdnji ostaju i ništa ne povlače,
nastoje dokazati njihovu opravdanost iz redovničkih privilegija i prakse.
Poslije će biskup Miletić u svojstvu apostolskog delegata donijeti prak­
tično rješenje, dok nam puno važnije, ono principijelno, ostaje nepoznato,
jer je dokumenat sv, Stolice, možda nepronađen, ostao neobjelodanjen.
S. Dž. će svoj s u d o s p o r u donijeti tek u .»zaključnim mislima«.

176
Sud je nedorečen i nije netočan, makar da zanemaruje i neke bitne
aspekte spora. Svodi ga na »sukob kolektivnog i individualnog mentali­
teta bosanskih franjevaca, sazidanog (među ostalim) od ljubomore i po­
nosa na osobne i lokalističke povlastice i tradicije«, i jednog biskupa koji
po svojoj naravi nije nikakav diplomat. Taj je biskup, ako globalno oci­
jenimo njegovo djelovanje ■ — uočio pojave sve većeg rasula među bosan­
skim klerom i pukom i odlučno se tome suprotstavio (230). »Nošen svojim
koleričnim temperamentom, visokom etičkom sviješću i uvjerenjem u
svoje poslanje« — piše D. Kamber — »nastupao je po duhu proročki, a
po stilu kao prosvijetljeni apsolutist« i »čuvar bosanskog patrijarhalnog
kršćanstva«, nadopunja ga S. Dž., promičući uz duhovne vrednote svog
puka također i njegovu ugroženu biološku i ekonomsku stranu (188).
Upravo te zaključne misli našega pisca dovoljon jasno svjedoče, da
biskup Ilijić ne samo u teoriji nego i u praksi otklanja stav Definitorija
0 isključivoj brizi franjevačke provincije za vremenito dobro Misije
1 njezinih vjernika. O upravi Crkve u Bosni i duhovnoj strani problema
Ihjićevo stajalište nije nikada ostavljalo nikakve sumnje.
Ocjenjujući rad S. Dž. potrebno je spomenuti da mu je jedna od odlika
da stvari što bolje precizira. Na to nas upućuje već sam precizirani
naslov knjige. Međutim, još uvijek bi bila poneka točnija određenost
u tekstu posve na mjestu. Da spomenem samo jednu. Neprecizna ili,
bolje, nesretna je formula da je »kršćanstvo« proganjalo Židove u po­
sljednja tri-četiri stoljeća srednjeg vijeka (21).
Tijekom raspravljanja u knjizi, pisac na više mjesta ispravlja Jelenića,
Matasovića, F. Nedića i neke druge pisce. Stvar vrlo korisna i potrebna.
To nas tim više ovlašćuje da ispravimo neke manje točne tvrdnje S. Dž.
ili barem izrazimo izvjesnu sumnju u njihovu sigurnost. Evo ih par
takvih!
S. Dž. (111) donosi kao dan smrti biskupa fra Marka Dobretića 1. I 1784.
Nigdje ne kaže na temelju čega on to čini. B. Vrdoljak, M. Džaja, Sutje-
ški hekrologij itd. tvrde da je on umro 8. I te godine. Pisac također spo­
minje nekog Bosanskog klerika fra Juru Kontromanovića god. 1805.
(141, n. 202). Posve je jasno da se tu radi o fra G r g i Kotromanoviću
iz Potravlja u Cetini, prvom od trojice franjevaca nosilaca istog imena
i kasnijeg istaknutog »barišićevca« (+28. 6. 1864.); v. M. Džaja, Sa Ku-
preške visoravni, 417. Obitelj je doselila iz Makarskog primorja, gdje je
Zlatović piše Katramanović, skoro sigurno emigranti iz Bosne, od kojih
će jedna grana iz Potravlja preseliti opet u Bosnu, u Guču Goru kod
Travnika. Ime Juro (»Georgius«) samo je krivo pročitano (ili možda čak
i krivo napisano) »Gregorius«, Grgo, čije godine redovničkog oblačenja
i svećeničkog ređenja savršeno odgovaraju upravo onom kleriku fra
»Juri«.
Bilo bi i drugih manjih ispravaka u knjizi. Onaj »Gabriel Janjić« (75,
n. 195) zapravo je Gavro G n j a t i ć (v. Jelenić, Izvori kult. rada, 92-93;
Draganović, Naselja i migracije na Kupresu, 383), a prezime Gnjatić
postalo je od (I)gnjatić. — R a đ e v i n a i J a d a r nisu u Hercegovini
(93) već u donjem Podrinju. Međutim, pustimo te sitnice, a spomenimo
jednu važniju stvar, ne da je proglasimo netočnom nego tek da iznesemo
mišljenje koje nam se čini mnogo vjerojatnijim, bližim stvarnosti. To je

177
p i t a n j e u s t a n o v e a p o s t o l s k o g v i k a r i j a t a t u r s k e B o­
s n e. S. Dž. dobro opaža da je god. 1735. imenovan (prvim) apostol,
vikarom u turskoj Bosni fra Mato Delivić, ¿Kreševljak, ali da dekret
njegova imenovanja nije ujedno i dekret o ustanovi nekog novog, bosan­
skog vikarijata (104-105, n. 5). Spominje da je bilo u više navrata izvje­
snih apostolskih vikara u našim krajevima pod turskom vlašću te se
zalaže za Baslerovlu tezu, inače vrlo duhovitu i zavodljivu, da bi ta
godina značila samo obnovu Srebreničko-visočke biskupije XV stoljeća,
koju je u rimskim arhivima otkrio D. Mandić. Međutim, nema nikakva
dokaza da je ona bila samo apostolski vikarijat, a ne rimski pokušaj da
ustanovi na bosanskom teritoriju novu biskupiju, neovisnu o vlasti ime­
novanih biskupa kojih su se područja djelomično protezala bosanskim,
onda još slobodnim teritorijem. Vikari, koje u ranijim vremenima u
Slavoniji spominje J. Butorac, i po njemu S. Dž., nisu nikakva pravna
inovacija nego stara običajna stvar u Katoličkoj crkvi da biskupi imaju
svoje vikare, posebno u krajevima gdje je biskup zapriječen da izvršuje
svoju pastirsku vlast. Tako je, npr., zagrebački biskup u turskoj Slavo­
niji imao svoga vikara, ali je biskup neke postojeće biskupije pod tur­
skom vlašću, npr. duvanjski, skradinski i si., dobio u upravu i druge,
crkveno vakantne dijeceze. Upravo ta vikarska vlast bila je povodom
neprestanih trvenja s drugim biskupima i vikarima istih krajeva. Osnut­
kom Kongregacije de Propaganda Fide g. 1623., u okružnicama (»okolo-
hodnice«) bosanskih crkvenih poglavara duhovito nazvanom »Vjero-
plodnicom«, dolazi do znatne novosti u »apostolskim vikarijatima« kao
samostalnim i trajnim institucijama: apostolski vikar predstavlja direkt­
no papinsku univerzalnu vlast na određenom teritoriju, a ne vlast za­
priječenog biskupa, te u znak toga ne nosi više imena nikoje postojeće
biskupije, nego naslovne, tj. jedne od onih davno utrnulih dijeceza »in
partibus infidelium«. Tu korisnu prinovu uvodi sv. Stolica da stane na
kraj zloupotrebama patronatskog prava od strane Španjolske, a poslije
i drugih država, kao Austrije i Mletaka, te da jače naglasi dužnost bi­
skupske rezidencije u samoj dijecezi (v. Jedin, Kirchengeschichte,
IV, 659).
Plod takvih nastojanja u B o s n i jest upravo ustanova stalnog vikari­
jata u zemlji. Razlog da to nije učinjeno »bučno«, posebnim dekretom,
jest izbjegavanje sukoba s Austrijom, i donekle s Venecijom, koje su u
prošlosti znale i te kako praviti sv. Stolici neprilika upravo u pitanju
imenovanja vikara u biskupijama u Osmanlijskom imperiju. Tako,
mislim, godina imenovanja prvog apostolskog vikara u Bosni ima se
pravom smatrati i godinom osnutka apostolskog vikarijata u turskoj
Bosni (1735). Ni takav mudro prikriveni čin nije prošao bez trzavica, sve
tamo do poslije god. 1750. Njegova potreba jasno je opravdana više nego
50-godišnjom odsutnosti bilo kojeg biskupa u Bosni, osim makarskog,
na što se gorko tuže franjevci i narod.
U pitanju h i s t o r i j s k i h s t a t i s t i k a B o s n e ponaša se pisac
oprezno, pa služeći se njima niti povlači iz njih nekih važnijih zaklju­
čaka niti čini posebnih pogrešaka (v. 47-49 i 164-165). To mu se, s obzi­
rom na neke druge pisce, ima prije uračunati u zaslugu nego u nedo­
statak. On ostavlja dojam čovjeka koji intimno osjeća kako su povjesne
statistike, u nas, posebno u Bosni, sklizak teren, neki pravi »scoglio del
 naufragio cristiano«, da se poslužim izrazom našeg učenog ali i vrtogla­
vog Markantuna de Dominisa. Međutim, kako god nam se ti stari bo­
sanski brojevi prezentirali, nema nikakve sumnje da se iz njih daju
izvući razmjerno dosta sigurniji i dosta precizniji zaključci nego što je
to dosada činjeno. Vrijedi to, u prvom redu, glede katoličkih crkvenih
statistika. Moderna demografska proučavanja mogla bi se vrlo dobro
njima okoristiti, sišavši u pojedinosti, koje se ne daju samo iz njih izvući
nego i iz drugih postojećih crkvenih vrela. Primjer za to bili bi upravo
Džajini brojevi, iako oni i pokazuju izvjesne poteškoće koje nisu nerje­
šive. Ipak smo piscu zahvalni za ovu njegovu dijelom dosta popunjenu
crkvenu statistiku.
Preostaje još jedno vrlo interesantno i važno pitanje, koje će se u vri­
jeme o kojemu knjiga i radi, za biskupa Ilijića i njegova najprije koadju-
tora a poslije nasljednika Miletića, definitivno riješiti. To je problem
s v e ć e n i k a g l a g o l j a š a u Bi H.
S. Dž. posvetio je tom pitanju 8 stranica knjige (156-164). U nekoliko
rečenica predstavio je stare glagoljaše čitateljima na efektan način: oni
su »u liturgijskom i kulturnom pogledu čuvali i nastavljali tradicije
srednjovjekovnih hrvatskih glagoljaša po Bosni i Dalmaciji«; »kako su
egzistencija i djelovanje glagoljaša na specifičan način izražavali indi­
vidualnost hrvatskog naroda, tuđinski režimi i tuđinski kulturni utjeca­
ji, pod kojima su se stoljećima nalazili svi naši krajevi, sve su ih više
potiskivali« (156).
Osim kratkog uvoda, pisac se zadržava tek na razdoblju od 30 »Ilijićevih«
godina (1783-1813). Veli da je o njima daleko teže pisati nego o bos.
franjevcima, jer kao ustanova nisu ostavili arhiva iza sebe, a što je
ostalo iza pojedinih popova glagoljaša po selima, gdje su djelovali,
s vremenom je upropašteno i zaboravljeno (157, n. 287). »Tako o glago­
ljašima crpimo spoznaje iz izvora u kojima su oni indirektno i često je ­
dnostrano dotaknuti i prikazani« (ibid.). Šteta samo što se pisac, znajući
za sve to, nije upustio u analizu izvjesnih dokumenata koji upravo tako
pišu o glagoljašima nego je ostao samo na površini prenoseći o njima što
su drugi rekli, najviše njihovi protivnici. Ipak piscu, serioznom istraži­
vaču Ilijićeva perioda dugujemo nekoliko novih spoznaja i više nepo­
znatih dokumenata, makar u izvacima — šteta što nijesu u cijelosti
doneseni — o zadnjoj generaciji bosanskih glagoljaša.
Nije ih bilo mnogo, tek 8 do 12, dakle 1/9 odnosno 1/10 cjelokupnog sve­
ćenstva u bos. vikarijatu (158) u vrijeme kada Bosna trpi od vrlo osje­
tljiva pomanjkanja klera (119-120). To je možda jedan od važnih razloga
zašto su franjevci po župama redovito živjeli u bratskim odnosima i su­
radnji s glagoljašima koji su im bili vrijedni i potrebni pomagači na
širokim prostorima Bosne, pritisnute nepravdom i krvavim poteškoća­
ma. Jednako ih je i narod rado primao, jer su mu bili bliski po načinu
ophođenja i mentalitetu (157), a dr fra Leon Petrović prikazuje »s izvje­
snim patosom« njihovu jednostavnost, socijalnost i široki ugled u narodu
(ibid.). I domaći muslimani rado su ih gledali. Samo su ih njihovi pogla­
vari, bosanski apostol, vikari, barem u većini, nevoljko primali te su ih,
raznim restrikcijama i zahtjevima koji su nadilazili mogućnosti ovog
priprostog narodnog klera nastojali potpuno istisnuti iz vikarijata tur­
ske Bosne. ..........

179
Jasno je da su se tadašnjim glagoljašima mogle s pravom činiti izvjesne
zamjerke: nesistematski odgoj, slabo poznavanje teoloških disciplina —
odatle i izraz »jezgraši«, jer da poznaju tek »jezgro« kršćanske nauke —
i predaleko identificiranje s narodom, dakle njihovo izvjesno poseljače­
nje ili, kako se u govoru bosanskih misnika veli, njihovu »rustičnost«.
Iako znatno bolje, radi boljih objektivnih mogućnosti, nije ni na drugoj
strani, kod bosanskih »ujaka«, bilo sve bez iznimke na potrebnoj visini.
Izneseni nedostaci glagoljaškog klera, u biti, nisu bili plod njihove su­
bjektivne krivnje nego odviše teških prilika onog dekadentnog vremena,
bez pravog zaštitnika i moćnog pomagača, prepušteni sami sebi kao vje­
čni »filijalni kapelani«, na vanjskim kapelanijama, nikada u mogućnosti
da postanu župnici (157). Po koji od njih, kao Don Ante Budimir iz Po-
sušja, istakao se kao vrstan propovjednik u raznim krajevima vikarija­
ta, drugi opet, Don Jozo Perković, izdaje priprosto i ljupko djelce pučke
pobožnosti, nekoliko njih leži po turskim zindanima (tamnicama) da im
nokti otpadaju od zime — kao Don Šimun Matković iz Olova za kojeg
Kašić piše da je potomak Kotromanića — trpe progone i žive u pogibe­
lji života slično kao i bosanski franjevci, a da nam pri svemu nije po­
znat ni jedan jedini slučaj njihove apostazije, a najmanje od svega na
islam.
Kao prvi razlog koji se iznosi za njihovo dokidanje, kako to izgleda po
čestom njegovu isticanju, navodi se, vrlo neočekivano, njihove »blize
veze s makarskom i splitskom kurijom, koje su ih crkveno-politički
patrocinirale i pretvarale u eksponente svojih aspiracija prema Bosni«
(157). Ne znam u kojoj bi mjeri bila opravdana ta zamjerka. Stvarno su
bili neki makarski i splitski biskupi odnosno nadbiskupi zaštitnici bo­
sanskih glagoljaša, zapravo jedini njihovi pravi zaštitnici, da li tek iz
svojih egoističnih interesa ili opće-crkvenih i narodnih, to treba istom
dokazati. Ni sv. Stolica im nije posvetila pravu brigu, nije se za njih svoj­
ski zauzela, posebno ne u kritičnim časovima njihova opstanka. Rim je,
bez svake sumnje, želio uvođenje i dijecezanskog klera uz redovnički,
u Bosni kao i u drugim misijama na Balkanu, što dokazuje otvaranje
»ilirskih« kolegija u Fermu, Loretu i Monte Garganu u XVII st. Poku­
šaj, makar i dugoročan, nije uspio, slomio se uglavnom na otporu bos.
franjevačke provincije. Međutim, valja odmah dodati, nije se tu išlo k
stvaranju glagoljaškog klera, barem u principu, nego latinskog. Zato
nam se čini da se ona nesistematska i mlohava pomoć Propagande bos.
glagoljašima XVIII i XIX st. svodi najviše na priželjkivanje Rima da
u Bosni ostvari latinski kler dok joj za glagoljaški fali prava volja i ra­
zumijevanje. To bi, uostalom, trebalo još utvrditi proučavanjem dotične
arhivske građe.
Čini nam se da je ono isticanje glagoljaša kao eksponenata dalmatinskih
interesa u Bosni kao i eventualne opasnosti bos. vikarijatu, koja mu pri­
jeti iz Dalmacije, samo anakronizam za Ilijićevo razdoblje bez stvarnog
temelja. Ta je opasnost eventualno mogla postojati prvih godina iza
osnutka vikarijata turske Bosne, ali ni u kojem slučaju 50 godina kasni­
je. To je, čini se, bio samo spretan manevar da se glagoljaši u Bosni
odijele od njihovih jedinih stvarnih zaštitnika u Dalmaciji koji samo
»škode« njihovim interesima i stavljaju ih u vrlo nezgodno svjetlo.
Strateg borbe bosanskih glagoljaša u borbi za opstanak bio je spretni
i ambiciozni makarski kanonik Ivan Josip P a v l o v i ć - L u č i ć , sam
starinom iz Bosne, koji neukim i bespomoćnim misnicima »petrovačkog
reda« u Bosni sugerira podesne pravne razloge i, gdjekada, praktične
poteze. On zna biti i neskrupulozan pa i nedozvoljeno prekoračiti puno­
moći koje mu je bio dao njegov na početku prijatelj biskup fra Grgo
Ilijić. Ipak mu slika nije onako tamna kako ona izlazi iz prikaza njegove
»afere« s vikarom Ilijićem i obratno. Nije odviše nepodnosiv nepotizam
staviti dvojicu svojih nećaka među svećeničke kandidate za koje plaća
austrijska vlada, kad su sličnim »nepotizmom« postajali, u Bosni, rekao
bih skoro u pravilu, nećaci tadašnjih svećenika. A što je prijedlog obu­
hvatio šestoricu »stranaca«, iz Dalmacije, nije »prifaljeno«, kako bi se
u Bosni kazalo, ali je i posve razumljivo, kada biskup nije želio slati
iz Bosne nikojeg od domaćih mladića za svjetovni kler. Da se razni
svećenički kandidati na studijima u zapadnim kršćanskim zemljama nisu
htjeli povratiti u iznimno teške bosanske prilike, poznata je i inače stvar
na koju se češće tuži provincijal i definitorij (151-152). Ovdje je stvar
još teža, jer nijedan od tih »stranaca« nije došao u Bosnu u pastirsku
službu, ali to još nije dokaz da je kan. Pavlović-Lučić imao od početka
takvu namjeru sa svojim kandidatima za Bosnu. To bi trebalo istom
dokazati.
Zanimljiva je i slijedeća akcija Pavlovića-Lučića da se bos. g 1 a g o 1 j a-
š i m a o s i g u r a s t a t u s m i s i o n a r a u Bosni s pravima koja su
imali i bos. franjevci. Podnesak, pisan bosančicom i potpisan od »šest
nepismenih seoskih knezova«, donosi S. Dž. u cijelosti, prepisan latini­
com (161-162). Pripisuje mu možda odveć veliku važnost te se obara na
prijevod riječi »knez« (seoski) u »Conte«, što je »vrlo aristokratično za-
zvučalo u ušima rimskih kurijalaca i izazvalo posebnu pozornost«.
Držimo da su njihove uši već barem dva stoljeća bile naučne i odavno
otvrdnule na slične naivne »trikove« brojnih biskupskih kandidata iz
Bosne pa ih nisu uzimali odviše ozbiljno. Biskup fra Benedikt Medvido-
vić, rodom iz Hercegovine, kao i još jedan njegov prezimenjak, također
biskup, prevode svoja prezimena po tadašnjem humanističkom običaju
u »dei conti Orsini« i »rodaju se«, ne znam s kakvim uspjehom, s viso­
kom rimskom aristokracijom, knezovima Orsini. Jedan drugi njihov ze­
mljak, preporučujući se za biskupsku mitru, izvodi svoje podrijetlo čak
iz carske loze Paleologa, pa mu ipak ta pia fraus nije nikako pomogla.
Malo teža je i ozbiljnija stvar kad kanonik Pavlović-Lučić, odnosno
Don Ilija Jurčević tuži Propagandi biskupa Miletića radi njegove »pro-
turimske izjave« te da »glagoljaše potiskuju (Miletić i bos. franjevci?)
radi vlastite dominacije i materijalnog koristoljublja« (162). Po efektu
te tužbe izgleda da ni ona nije pobudila u Rimu velike pažnje. Rim je
bio naučen na malo nezgodnije stvari pa je i razne tužbe mirno prosu-
suđivao. Kuriozuma radi spominjem najstariji, što ja znam, spomen
naše vulgarne psovke u originalu i u nespretnu talijanskom prijevodu,
upravljenu Papi i Rimu negdje oko 1630. Iznosi je »stjepanski« biskup
fra Dominik Andrijaš kao riječi njegovih protivnika iz Bosne, pa ipak
nije radi nje nitko bio teško kažnjen.
Nego, vratimo se na osnovnu stvar. Sum mnogih riječi zaglušio je osnov­
ni ton, onaj kojim se traži ravnopravnost glagoljaškog i franjevačkog
klera u Bosni. Danas u vrijeme kad se traži ljudska ravnopravnost
malih i velikih, zaostalih i naprednih, učenih i neukih, zvuči nerazumlji­
vo da se netko unutar samog svećeničkog staleža trebao boriti za statut
vlastite ravnopravnosti koji za glagoljaše očito nije postojao. Međutim,
ključ za razumijevanje povijesti, pa i crkvene, glasi: distingue tempora
i concorđabunt jura. .Bila su to vremena feudalizma i robovanja, privile­
giji su nerijetko zamijenili zakon, a pokoje osnovno načelo ostalo je za­
magljeno.
U tom smislu moramo valjda razumjeti i odgovor biskupa Miletića
sv. Stolici od 9. ožujka 1809., čovjeka pokore i duboko pobožna biskupa
i franjevca, čija ličnost nije analitički i kritički obrađena usprkos većem
broju njegovih životopisa (v. 230). Gn brani biskupa Ilijića da taj nije
protiv svjetovnog klera kao takvog nego protiv postojećih glagoljaša
zbog njihove neukosti, nediscipliniranosti i preživjelosti. I sam Miletić
0 njima donosi svoj sud, ali ne blagohotno i nepristrano. On odbija i
ravnopravnost za oba klera, ne principijelno nego praktično. Glagoljaši
ne mogu postati župnici (ni misionari sa statusom kao franjevci) iz po-
litičko-ekonomskih razloga: ekonomska baza bosanske misije koju čine
svojim dobrovoljnim prinosima župe (odnosno njihovi vjernici) te pravo
franjevaca da zastupaju pred turskim vlastima katolike. Ukoliko bi gla­
goljaši postali župnicima (uz franjevce, dakako) bila bi ugrožena (što­
više, ona bi »otpala«) ta ekonomska baza pa i samo uzdržavanje apostol­
skog vikara, jer glagoljaši »samo misle na svoju rodbinu i patrone u
Dalmaciji« (163).
Po mišljenju svog duhovnog oca i poglavara čine glagoljaši bijednu sli­
ku. Da li je ta slika ujedno i vjerna, drugo je pitanje. Međutim, Miletić
1 taktizira, što Uijić ne zna činiti. Umiruje sv. Stolicu, dopušta ređenje
u Dalmaciji još dvojice mladih bos. glagoljaša, dakako iznimno. Status
quo ostaje, dakle ništa od tražene ravnopravnosti u kleru. Još gore,
sudbina glagoljaša već je zapečaćena, makar to Propagandi možda još
nije jasno. Naoko još se ide za reformom glagoljaša uvođenjem novog,
posebnog kalendara za njih, sličnog onom bos. franjevaca.. Stvarno ta
reforma služi samo da bi se oslabio utjecaj iz Dalmacije na njih (163).
Drugim zahtjevima biskupa: za temeljitijom naobrazbom i odgojem, za
podesnim udžbenicima izvjesnih teoloških disciplina na narodnom jezi­
ku i pismu, koji bi bili pristupačni glagoljaškom kleru, za nevršenjem
težačkih poslova (po svoj prilici potrebnih za njihovo uzdržavanje) itd.
— siročad u vlastitom domu — glagoljaši jednostavno nisu imali moguć­
nosti da im udovolje svojim vlastitim silama; kršćanska raja u Hercego­
vini još poslije 1850. hrani se u većini sijerkovim kruhom, a pomoći gla­
goljašima od strane biskupa i Rima nije bilo. Takva » o b n o v a« značila
je u n i š t e n j e . Biskup Ilijić to i veli na svoj otvoreni način, zabra­
njujući g. 1808. dvojici mladih, glagoljaša da u svojim rodnim župama
u Bosni primiciraju: »neće se nikad moć uložiti u službu puku..... niti
će se već i jedan za moga života rediti pop glagoljaš, to im očito svima
kažite...« (161. n. 311). On traži njihovu »latinizaciju«; Miletić barem
toliko ,ako ne i više, a ne pruža nikakve pomoći u tu svrhu. Latinizacija
sama po sebi već znači nestanak glagoljaštva. Zadnja tri popa glagoljaša
u BiH umiru tridesetih godina prošlog stoljeća.
Spomenuli smo pozitivni i korisni prinos S. Dž. poznavanju zadnje faze
glagoljaštva u BiH. Daroviti Pisac odabrao je, na žalost, da ne uđe u srž

182
samog problema, možda zato jer je osjećao da bi u toj stvari bila potre­
bna čitava jedna oveća studija, u čemu bi imao i pravo. Šteta je, nada­
lje, da se on, povlačeći uspjelu paralelu biskupa Ilijića s dva s njim
neposredno vezana člana u nizu apostolskih vikara u Bosni, Botoš-Oki-
ćem i Miletićem, samo na njih ograničio. Da je to učinio i s nekim dru­
gim karikama u biskupskom lancu, bila bi nam ponešto jasnija slika
i bosanskih glagoljaša, odnosno »petrovaca« u Bosni uopće. Evo takvog
jednog pokušaja, makar rudimentalnog, s drugom dvojicom biskupa u
Bosni za turske vlade.
Biskup fra G r g o i z V a r e š a , makar bez svoje rezidencije i vlasti­
tog dijecezanskog klera, neobuzdan i uporan kakav je već bio, upustio
se u borbu s bosanskom provincijom. Perspektive za biskupa u tom su­
kobu nisu bile ružičaste, ali on za to nije uopće ni pitao. Slab političar,
takav već po naravi, nije valjda ni pomislio da bi dragocjena saveznika
mogao imati u svojim glagoljašima, dakako uz uvjet da oni u zemlji oja­
čaju. Njemu je i spretni kanonik Pavlović-Lučić, dovoljno učen i. dovolj­
no poznat u Rimu, bio dovoljan. Izgleda da zanemarivanje, točnije od­
bacivanje glagoljaša kao faktora borbe proistječe iz duhovne konstelacije
fra Grgine: strogi centralist, prosvijetljeni apsolutist, jozefinist, ali ne
liberalnog nego ortodoksnog, rimskog tipa. U takav duhovni svijet skrom­
ni i individualistički raspoloženi popovi glagoljaši sigurno nisu spadali.
Jedan Ilijićev dalji prethodnik, makarski biskup fra M a r i j a n Li -
š n j i ć, čiji je dijecezanski teritorij ležao većim dijelom u zapadnoj.
Hercegovini i jugozapadnoj Bosni, došavši u sukob s franjevačkom Bo­
snom Srebrenom, dolazi na misao potrebe stvaranja biskupijskog klera,
glagoljaša, koji će slušati samo svog biskupa. Iako poduzetan i neustra­
šiv, slično kao i fra Grgo, nije postigao u svom naumu veće. uspjehe.
Nerazmjer snaga bio je odviše velik, a povlastica predstavljanja katoli­
čkog naroda kod turskih vlasti bila je franjevački privilegij, ali ujedno
i vrlo odgovorna dužnost. Naprotiv biskup značio je kod Turaka manje
nego bilo koji pravoslavni vladika ili židovski rabin, bez carskog berata
(111), a jednako tako i nego provincijal ili gvardijan Bosne Srebrene,
što je u tim razmiricama odigralo također vidnu ulogu.
Drugi nasljednik biskupa, Ilijića Varešanina bio je njegov uži zemljak
f r a R a f o B a r i š i ć iz Oćevije kod Vareša, sjičan mu po borbenoj
i poduzetnoj naravi, ali s više osjećaja za realnu politiku. I on je bio
u teškom sukobu s provincijom, najtežom što ga povijest Bosne Srebre­
ne bilježi. Barišić brzo uoči kako je zastupanje interesa »latin mileta«
pred turskom vlašću izvor velike vlasti i autoriteta. Pomoću austrijske
vlade, s kojom je bio kao i Ilijić u najboljim .odnosima, uspije poslije
gotovo 400 godina oduzeti monopol u zastupanju bosanskih Hrvata ka­
tolika od franjevačke provincije i osigurati ga za bosanskog biskupa
odnosno apostolskog vikara (god. 1840). Tako se otvorila široka mogućnost
za uspostavu biskupijskog klera u Bosni, bilo glagoljaškog, koji je tek
prije nekoliko godina izumro, bilo latinskog, možda fra Rafi više simpa­
tičnog. Glavna stvar je da to svećenstvo vjerno stoji u borbi uz svog
biskupa. Ti novi momenti samo su doprinijeli da se borba ‘još žešće ras­
plamsa. Biskup fra Rafo, istom u prvoj fazi izvođenja svog nauma, osta­
de pobijeđen od. provincije.i istisnut iz.Bosne..

183
Hercegovina mu postade daskom spasenja iza brodoloma. On je prigrli
svom dušom. Interesi su im se uvelike podudarali. Novoosnovani vilajet
Hercegovina, sultanova nagrada Ali-paši Rizvanbegoviću za pomoć u
borbi protiv bosanskog odmetnika Husein-kapetana Gradaščevića i bun­
tovne Bosne, isto tako i hercegovačka franjevačka kustodija u kida-
nju od svoje matice, Bosne Srebrene, dobile su i d e a l n o g s a v e z n i ­
k a u borbi protiv bosanskog centralizma u osobi biskupa Barišića. Me­
đusobna povezanost ostade trajna i srdačna, vrlo korisna za sve save­
znike u izgradnji autonomne Hercegovine jednako na političkom kao
i redovničkom i crkvenom polju, na kojemu je Hercegova zemlja postala
samostalnim apostolskim vikarijatom, neovisnim od Bosne. Barišiću nisu
više bili potrebni novi saveznici u nekom budućem svjetovnom kleru,
što više, mogli su biti štetni za dobre odnose s hercegovačkim franjevci­
ma. Jedna vrlo povoljna prilika za svjetovno svećenstvo opet nije uro­
dila nikakvim plodom, a stari glagoljaši počeli su u narodu padati u
zaborav.
čini mi se potrebnim ovdje naglasiti j o š j e d n u m i s a o o starim
bosanskim glagoljašima, — Često u povijesti Bosne, barem tamo od vre­
mena kustoda fra Bartola od Alvernije (XIV st.), čula se tužba na nedo­
voljan broj svećenika u Bosni i vapaj za njima. U tursko doba, posebno
u vrijeme velikih apostazija, oskudica svećenika postala je još veća.
Dok su se u Katoličkoj crkvi postavljali visoki zahtjevi na njezin kler,
posebno na njihovu naobrazbu, bile su druge konfesije, muslimani i pra­
voslavci, u svojim zahtjevima daleko skromniji. I tako se nerazmjer
broja svećenika sve više okretao na štetu katoličke vjere. Spas je možda
bio u tom, da se zahtjevi i kod katolika snize, osobito gledom na latin­
ski jezik i višu teološku naobrazbu, te počne stvarati barem jedan dio
klera s manjim znanjem, a većom blizinom svom puku i, po mogućnosti,
velike revnosti za stvar Božju i duša. Takvi su onda na terenu mogli
dostojno održati frontu prema svojim isto tako, i manje, naobraženim
kolegama drugih vjera i spašavati katoličku stvar.
Nije trebalo mnogo razbijati glavu, kako treba izgledati taj kler i gdje
ga pronaći. On je već u zemlji postojao. Bili su to naši mali i neugledni
popovi glagoljaši, u svemu blizi i razumljivi svom narodu. Trebalo ih je
samo razumjeti i pomoći, učiniti što sposobnijim za njihovu zadaću.
Pomagati, a ne odbacivati, sumnjičiti i latinizirati. Oni su bili u određe­
nim krajevima i vremenima naša velika šansa, na žalost naša promaše­
na šansa. Promašena ne toliko njihovom krivnjom koliko krivnjom dru­
gih. Možda je ovo i idealiziranje stvarnih prilika. Možda, ne znamo
sigurno. Svakako je ovo jedno nužno stajalište, jedan donekle novi
vidni kut pod kojim treba promatrati problem naših starih glagoljaša
u Bosni.
Primjer za to, možda ne najnepodesniji, jest svakako i D o n J a k o
Č o t i ć (t 1807) na Kupresu, o kojem danas ipak više znamo zahvaljuju­
ći knjizi S. Dž. Nije bio nikakav posebni svetac, ali ni onakav, kakvim
ga je predstavio njegov prenagli biskup fra Grgo u aktu svoje suspenzije
(S. Dž., 159-160; M. Dž., Sa Kupreške visoravni, 235). Liječio je narod,
pamalo trgovao, pisao zapise, ali je bio vjeran i revan svećenik, oblju­
bljen u narodu svih vjera i do danas u najboljoj uspomeni. Uostalom,
na slične i teže svećeničke mane, misnika ne samo onih glagoljaških,
tuže se sva tri biskupa Ilijićeve ere (152, 153 i si.). U svom sirovom i suro­
vom ambijentu i kraj svoje nedovoljne naobrazbe još su uvijek dobri
pod uplivom milosti Božje, bolji nego što se od njih u takvim prilikama
moglo i očekivati. Zanimljiva je činjenica, do danas još nedovoljno osvi­
jetljena, da su smrtni ostaci Don Jakova čote, po noći vađeni i ukapani
u pravoslavno groblje te odanle opet, isto tako, opet iskapani i vraćani
u katoličko. Dakle, krađa i prekrađa, činjena sigurno ne iz »dišpeta«
nego radi pretjeranog štovanja i vjere možda u djelovanje njegovih
»moćiju«. Kako tomu i bilo, slučaj glagoljaša čote, »ekumenski« pošto­
vana, pokazuje da naša početna misao nije bila promašena.
Sve što je naprijed rečeno, a slično tako i kod S. Dž., odnosi se na pe­
riod kraći od 100, 150 godina. Sve ostalo manje više je neproučeno, raz­
bacano na mnogo strana, nedokumentirano i nepoznato. Osjetljivo nam
nedostaje nešto iscrpnija, općenitija i dublja studija o glagoljašima u
Bosni koja istom čega svog autora. Treba stvari zahvatiti od njihova
početka pa do nestanka, a prikazati nužno i one, koji su prvotno proiza-
šli od glagoljaša pa se poslije služili novijom i praktičnijom bosanskom
ćirilicom, starobosančicom. U Dubrovniku u 14. st. zvali su ih »preti ciu-
riliza«. Zahvalni smo svima koji su nešto o tome pisali i oteli barem
neke stvari od potpunog zaborava. Među njima, dakako, i našem S. Dž.

185