iva°'s Reviews > Prije noći

ovako bi se trebali pisati memoari: direktno, bez dlake na jeziku, bez cenzure. ovo što je napisao reinaldo arenas, moglo bi se nazvati i konačnom ispovijedi; zaražen aids-om, žurio se dovršiti rukopis, pridodati mu oproštajno pismo i svojevoljno staviti točku na svoj život (overdose). makar nisam čitala niti jedno njegovo djelo (uostalom, niti jedno osim ovoga nije ni prevedeno na hrvatski), vjerujem da je bio moćan autor, ali sudeći po ovim memoarima, njegovo najveće djelo je njegov život kao takav. upravo je nevjerojatno što je iz svog života napravio... život kojeg je izabrao živio je do maksimuma. veliki dio njegove gorčine ide na castrovu kubu, političku i socijalnu situaciju i nedostatak slobode, ali to ga nije priječilo da živi po svojim željama, krajnje nesputano (po vlastitoj računici, spavao je s više od 5000 muškaraca) i prkosno, bez obzira na strahovladu i režim koji ga je, uostalom, i bacio u tvrđavu morro, jedan od najozloglašenijih zatvora. mnogo toga što je u memoarima opisao (od općenja sa životinjama, preko svog krajnje slobodnog gay života pa do preživljavanja u zatvoru), teško je probavljivo i, zapravo, neprilagođeno literarnoj formi: imaš osjećaj da ti u tri duge noći on priča svoj život, da mu riječi teku iz usta, a ne iz pera na papir.
primjer čovjeka koji je živio -ali i umro- po svojim pravilima.