The Sixth Century Councils of Salona

Vadim Prozorov Salonitanski crkveni sabori iz šestog stoljeća The Sixth Century Councils of Salona Vadim Prozorov Vadim Prozorov Fakultet za povijest Faculty of History Sveučilišta u Moskvi (Lomonosov) Moscow (Lomonosov) State University Lomonosovski prospekt 27, Zgrada 4 Lomonosovsky prospekt 27, building 4 Rusija, Moskva 119992 Russia, Moscow 119992 [email protected] [email protected] UDK: 262.6 (497.5 Solin)”05” UDC: 262.6 (497.5 Solin)”05” 94(497.5) : 262.3 “05” 94(497.5) : 262.3 “05” Izvorni znanstveni članak Original scientiic paper Primljeno: 16. 9. 2010. Received: 16 September 2010 Prihvaćeno: 26. 11. 2011. Accepted: 26 November 2011 309 Vadim Prozorov Salonitanski crkveni sabori iz šestog stoljeća The Sixth Century Councils of Salona 1. Salonitanski crkveni sabor iz godine 530.1 1. The Council of Salona in 5301 Dana 15. lipnja godine 530., za konzulovanja Lampadija i Oresta,2 On 15 June 530, during the consulship Lampadius and Orestus,2 čija se imena često spominju u carskim konstitucijama uvrštenim whose names are often mentioned in the imperial enactments u Justinijanov kodeks, salonitanski biskup Honorije, metropolit included in the Code of Justinian, Bishop Honorius of Salona, Dalmacije, sazvao je godišnji provincijalni crkveni sabor radi metropolitan of Dalmatia, convoked an annual provincial council donošenja mjera za održavanje reda u svojoj metropoliji. to adopt measures to maintain order in his metropolis. The list Popis biskupa koji su potpisali njegove akte, svjedoči da su of bishops who signed its acts shows that the bishops of Iader Saboru nazočili biskupi Jadere (Zadra), Arbe (Raba, grada na (Zadar), Arba (Rab, a town on the island of the same name in the istoimenom otoku u Kvarnerskom zaljevu), Epidaura (Cavtata, Gulf of Quarnero), Epidaurum (Cavtat near Dubrovnik),3 Scardona u blizini Dubrovnika),3 Skardone (Skradina),4 Narone (Vida u (Skradin),4 Narona (Vid near Metković),5 Bestoe (or Bistue Nove, blizini Metkovića), Bestue (ili Bistue Nove, vjerojatno Bilimišća, presumably Bilimišće/Zenica near Travnik6 or a village of Mali tj. Zenice u blizini Travnika, ili sela Mali Mošunj u blizini Viteza, Mošunj close to Vitez (7.5 miles from Zenica)7 or Ćupiljić/Bugojno 12 kilometara od Zenice,7 ili Ćipuljića, tj. Bugojna, 40 kilometara (25 miles from Zenica)8), and Martarum (perhaps Kotor, ecclesia od Zenice ) te Martara (Martarum, možda Kotor, tj. Ecclesia Catheritana)9 were present at the council.10 Besides the bishops, Catheritana9).10 Osim spomenutih biskupa dokumente s ovog an archpriest and two priests of Salona, four priests representing crkvenog sabora potpisali su i arhiprezbiter i dva prezbitera unidentiied churches, a priest of a Sarniensis ecclesia, which was salonitanske Crkve, četiri prezbitera koji su zastupali nepoznate interpreted by some scholars as Sarsenterensis ecclesia,11 i.e. the crkve i prezbiter Sarniensis ecclesia, koju neki znanstvenici tumače church of Sarsenterum (Žitomislići (ca 10 miles from Mostar)12 or i kao Sarsenterensis ecclesia, tj. sarniensku Crkvu (Žitomislići, oko Stolac (24 miles from Mostar)13) elevated to a diocese at the next 16 kilometara od Mostara,12 ili Stolac, 39 kilometara od Mostara13), council of Salona in 533, and two fathers signed the documents of koji su u biskupe promaknuti na sljedećem salonitanskom the synod.14 5 6 8 11 The acts of these councils and the councils themselves are crkvenom saboru, godine 533., te dva redovnika. 14 Akti s ovih crkvenih sabora, baš kao i sami sabori, i dalje open to question,15 since they are preserved in the manuscript predstavljaju otvoreno pitanje jer su sačuvani u rukopisu of Historia Salonitana Maior, the earliest version of which dates Historia Salonitana Maior, čija najranija inačica potječe s početka to the early sixteenth century.16 To evaluate the reliability of šesnaestog stoljeća. Kako bih ocijenio pouzdanost odluka s the conciliar decisions I shall compare them with the canons crkvenih sabora, usporedit ću ih s kanonskim propisima iz zbirke from the collection compiled by Dionysius Exiguus (the Little, koju je sastavio Dionizije Exiguus (tj. Dionizije Mali, umro prije d. prior to 556) which contains material ranging from the first 1 2 1 2 15 16 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 Klaić N. 1967, str. 76-85. Klaić N. 1967, str 76: “sub die XVII kalendarum iuliarum consulate vero Lampadii et Toresti.” Cambi 2006, str. 185-217. Pedišić 1978. Patsch 1907; Cambi 1983, str. 675 i dalje; Marin 1998, str. 543-560; Vučić 2005, str. 159-170; Škegro 2009, str. 7-34. Truhelka 1893, str. 273-284. Kujundžić 1926, str. 75-83; Pašalić 1960, str. 44-54. Bojanovski 1988, str. 162. Škegro 2010, str. 119-144. Klaić N. 1967, str. 81. Klaić N. 1967, str. 81, bilj. 221. Basler 1984, str. 327. Puljić 1999, str. 93-116; Puljić, Škegro 2006, str. 219-241. Basić 2009, str. 59-69. Lucius 1673, str. 73; Zeiller 1906, str. 149, bilj. 2; Kršnjavi 1900, str. 7, 8; Babić 1993, str. 15. Rukopis s početka šesnaestog stoljeća čuva se u Arhivu Kongregacije za širenje vjere (Congregatio de propaganda ide) u Rimu (Br. 264: “III. Albania, Macedonia, Servia, Dalmatia et Illyrico 1648,” popisi 607-651). Ostali rani rukopisi su: 1) s početka sedamnaestog stoljeća, u Vatikanskoj apostolskoj knjižnici (Bibliotheca apostolica Vaticana), Barb. lat. 828, popisi 109-157; 2) iz sredine sedamnaestog stoljeća u Bibliotheca apostolica Vaticana, Barb. lat. 3218, popisi 140-194. Za druge rukopise vidi uvod u Klaić N. 1967, str. 1-14. 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 Klaić N. 1967, pp. 76-85. Klaić N. 1967, p. 76: “sub die XVII kalendarum iuliarum consulate vero Lampadii et Toresti.” Cambi 2006, pp. 185-217. Pedišić 1978. Patsch 1907; Cambi 1983, p. 675f.; Marin 1998, pp. 543-560; Vučić 2005, pp. 159-170; Škegro 2009, pp. 7-34. Truhelka 1893, pp. 273-284. Kujundžić 1926, pp. 75-83; Pašalić 1960, pp. 44-54. Bojanovski 1988, p. 162. Škegro 2010, pp. 119-144. Klaić N. 1967, p. 81. Klaić N. 1967, p. 81, note 221. Basler 1984, p. 327. Puljić 1999, pp. 93-116; Puljić, Škegro 2006, pp. 219-241. Basić 2009, pp. 59-69. Lucius 1673, p. 73; Zeiller 1906, p. 149, note 2; Kršnjavi 1900, pp. 7-8; Babić 1993, p. 15. The early sixteenth-century manuscript is in the Archive of Congregatio de propaganda ide in Rome (No 264: “III. Albania, Macedonia, Servia, Dalmatia et Illyrico 1648,” lists 607-651). Other early manuscripts are: 1) from the early seventeenth century, in Bibliotheca apostolica Vaticana, Barb. lat. 828, lists 109-157; 2) from the mid-seventeenth century, in Bibliotheca apostolica Vaticana, Barb. lat. 3218, lists 140-194. For other manuscripts see the introduction to Klaić N. 1967, pp. 1-14. 311 VAPD 104, 2011., 309-337 Vadim Prozorov Salonitanski crkveni sabori iz šestog stoljeća The Sixth Century Councils of Salona 556.), koja sadrži građu iz razdoblja od Prvoga nicejskog sabora council of Nicaea in 325 to the fifth-century African councils niti preuzimati imovinu siromašnih, osim ako prethodno sve the property of the poor unless it becomes clear that all has been iz godine 325. pa sve do afričkih sabora i Apostolskih kanona. and the Apostolic Canons. As early as the thirtieth year of nije u cijelosti razjašnjeno. U protivnom, onaj (vjerovnik - op. a.) done in accordance with the aforementioned procedure. Otherwise Već od tridesetih godina šestoga stoljeća ovaj Dionizijev prijevod the sixth century this translation of Dionysius became an tko bi takvo što svojevoljno učinio, vlastitom krivnjom sramoti the church condemns and rejects those dealings which have been postao je mjerodavnim izvorom crkvenog prava u Rimu. Njegova authoritative source of ecclesiastical law in Rome. Its most i prezire Crkvu. Isto tako, u pitanje dovodi valjanost ugovora, presumptuously done at his (the debtor’s - V.P.) fault, and also does najčešće rabljena inačica, koja je izdana ili na samom kraju commonly used version issued either at the very end of the osim ako nije osiguran osobnom imovinom dužnika. Time se u not accord validity to the contract, if it is not conined to the debtor’s petog ili početkom šestog stoljeća, posvećena je salonitanskom fifth or at the onset of the sixth century was dedicated to njega (vjerovnika - op. a.) zalaže imovina samo onoga kojemu personal property, in order to oblige to him (the creditor - V. P.) only biskupu Stjepanu, jednom od Honorijevih prethodnika. Stoga Bishop Stephen of Salona, one of Honorius’ predecessors. prihodi vlastite Crkve nisu dostatni i koji nije zadovoljan sa the property of the person to whom it is not suicient within the je, po svoj prilici, bila itekako poznata sudionicima crkvenih Therefore it was most likely well known to the participants siromašnima.21 revenues of his church to be held in contempt with the poor.21 sabora u kasnoantičkoj Dalmaciji, koji u svojim aktima spominju of the councils in Late Antique Dalmatia who mentioned (Similiter quoque apud metropolitanum de episcoporum (Similiter quoque apud metropolitanum de episcoporum određene stare propise neupitne mjerodavnosti. Osim toga, za certain ancient statutes of unquestionable authority in their contractibus si opporteant ieri prius, prius est facienda probatio, contractibus si opporteant ieri prius, prius est facienda probatio, potrebe usporedbe poslužit će i kanonski propisi sa crkvenih acts. Additionally, the canons of the fifth and sixth century ut habita deliberatione in tanto ecclesiam liceat obligari, ut habita deliberatione in tanto ecclesiam liceat obligari, 17 18 17 18 sabora i sinoda u Europi te zbirka papinskih dekreta (pape councils and synods in Europe and the collection of papal quantum perpensa fuerit ratione concessum. Pro qua parte quantum perpensa fuerit ratione concessum. Pro qua parte Siricija,384. - 399., za papu Anastazija II., 496. - 498.), koje je decrees (from Pope Siricius (384-399) to Pope Anastasius II cunctis deinceps creditoribus pro Dei timore et temporum cunctis deinceps creditoribus pro Dei timore et temporum 19 19 također prikupio Dionizije Exiguus, jer je tim dokumentima (496-498)) also gathered by Dionysius Exiguus will be used contradicimus disciplina ut facultates pauperum sibi non contradicimus disciplina ut facultates pauperum sibi non studeant moguće zorno pokazati kako su se druge crkve suočavale s for comparison, since these documents can demonstrate how studeant obligare, nisi suprascripto ordine ieri cuncta claruerint. obligare, nisi suprascripto ordine ieri cuncta claruerint. Aliter teškoćama sličnim onima koje su se javljale u salonitanskoj other churches confronted difficulties similar to those which Aliter vero praesumptione conmissa ob noxietatem suam vero praesumptione conmissa ob noxietatem suam reppellit metropoliji. arose in the Salonitan metropolis. reppellit et condemnat ecclesiam, nec prevalere permittit nisi in et condemnat ecclesiam, nec prevalere permittit nisi in privata privata debitoris facultate contractua, ut ipsius tantum res usque debitoris facultate contractua, ut ipsius tantum res usque ad eum obligari, quem non suicit ecclesie sue stipendiis cum pauperibus 20 Prvim trima kanonskim propisima s Crkvenog sabora 20 The irst three canons of the council held in 530 prohibit održanog godine 530. dalmatinskim se svećenicima zabranjuje Dalmatian ecclesiastics from alienating or jeopardizing church ad eum obligari, quem non suicit ecclesie sue stipendiis cum otuđivanje i ugrožavanje crkvene imovine ako bez dopuštenja property if, without permission from a higher authority, these pauperibus esse contemptum.) svojih nadređenih u ime svoje Crkve sklapaju bilo kakav ugovor persons concluded any contract on behalf of their church and kojim se za nju stvara neka obveza. under its obligation. ne smiju ni na kakav način darivati niti prodavati. Ne dopušta that there is no right of donation and sale of ecclesiastical estates; 1. Ni jednom prezbiteru nije dopuštena posudba novca u ime bilo 1. Let no presbyter deign to borrow money under obligation of any se pak ni pravo njihove zamjene s bilo kojom osobom ili redom, and similarly we condemn the right of exchange, if it is not done esse contemptum.) 3. Sukladno očinskoj brizi, određujemo također da se crkveni posjedi 3. And in compliance with the care of the Fathers, we determine koje povjerene mu Crkve, osim ako se u njegova biskupa nije za church entrusted to him unless the inevitable necessity of debts for osim ako to nije u crkvenu korist. Naglašavamo da će za posudbu to the proit of the church and under the supervision of those crkvene posjede ukazala neodgodiva potreba zaduživanja. ecclesiastical titles is evident to his bishop. novca biskupi svojim prezbiterima dodijeliti odobrenje sredstava persons and in accordance with the procedure which, as we have (Nullus presbiterorum ad obligationem conmissae sibi cuiuslibet (Nullus presbiterorum ad obligationem conmissae sibi cuiuslibet tek onda kada se odvagnu sve pogodnosti., Kada se doista utvrdi mentioned in the case of a monetary loan, has been approved, ecclesie audeat mutuare pecunias, nisi apud episcopum ipsius ecclesie audeat mutuare pecunias, nisi apud episcopum ipsius korist (za Crkvu op. a.), onima (biskupima - op. a.) će nadbiskup and after having considered all the risks involved the bishops in evitabilis debiti pro ecclesiasticis titulis fuerit patefacta in evitabilis debiti pro ecclesiasticis titulis fuerit patefacta izdati valjano dopuštenje. Ništa drugo nema čvrsto uporište i will grant approval to their presbyters. When the proit has been necessitas.) necessitas.) Crkva mora odbiti takve nakane. determined by them this is to be allowed by the archbishop lest (Statuimus quoque secundum patrum curam ecclesiastica what has been done otherwise obtain strength and be undertaken and as a result the church is forced to depose any persons.22 22 2. Jednako tako treba postupiti i s ugovorima biskupa, da prije 2. And similarly the metropolitan’s approval is to be granted to izvršenja dobiju odobrenje od metropolita, kako bi se Crkva contracts of the bishops before they are concluded, since the predia donandum atque vendendum nullatenus esse licentiam; obvezala prihvaćenom odlukom toliko koliko je to dopušteno church must abide by any decision if this has been allowed after comutandum quoque similiter damnantes arbitrium nisi (Statuimus quoque secundum patrum curam ecclesiastica ugovorom. U tom smislu, ni jednom od vjerovnika, bez iznimke, u careful consideration. In this respect for fear of God and times we pro ecclesie compendiis ieri apud eas personas et eo ordine, predia donandum atque vendendum nullatenus esse licentiam; strahu od Boga i vremena, ne dopuštamo da se smiju obvezivati set against all creditors discipline, for they do not strive to burden quod in mutuanda pecunia memoravimus fuit conprobatum, comutandum quoque similiter damnantes arbitrium nisi ut, omni utilitatis ratione perpensa, episcopi presbiteris suis pro ecclesie compendiis ieri apud eas personas et eo ordine, tribuant facultatem. Ipsis vero utilitate cognita, ab archiepiscopo quod in mutuanda pecunia memoravimus fuit conprobatum, concedendum, ne aliter factum obtinet irmitatem et ut, omni utilitatis ratione perpensa, episcopi presbiteris suis praesumptum, personas abdicare cogatur ecclesia.) tribuant facultatem. Ipsis vero utilitate cognita, ab archiepiscopo Prema općem koncilskom zakonodavstvu, u biskupiji se ništa concedendum, ne aliter factum obtinet irmitatem et 17 Dionizije Dionysius Exiguus, Codex canonum ecclesiasticorum, PL 67, stupci 135-230; Regulae Ecclesiasticae Sanctorum Apostolorum prolatae per Clementem ecclesiae Romanae pontiicem, PL 67, stupci 141-148. Limouris 1987, str. 127-135. 18 Dionizijevo uvodno pismo naslovljeno je na Stjepana u Bodlejanskom kodeksu iz desetog stoljeća (Codex Bodleanus 3689), premda se u vatikanskom primjerku s početka osamnaestog stoljeća ne navodi ime Stjepana, već Petra (Vaticanus Palatinus latinus 577). No Kasiodor je u De Institutione divinarum Litterarum (PL 70, stupci 1137D, glava 23.) napisao: “Qui [Dionizije - op. a.] petitus a Stephano episcopo Salonitano, ex Graecis exemplaribus canones ecclesiasticos, moribus suis, ut erat planus atque desertus, magnae eloquentiae luce composuit, quos hodie usu celeberrimo Ecclesia Romana complectitur.” 19 Tu se uglavnom radi o crkvenim saborima u Francuskoj, čiji su akti (osim Mansijeve zbirke) objavljeni u (1) Monumenta Germaniae Historica (MGH): Concilia Aevi Merovingici; (2) Corpus Christianorum Series Latina (CCSL): Concilia Galliae; (3) Sources Chrétiennes (SC): Les Canones des conciles mérovingiens (VIe - VIIe siècles). 20 Dionizije Dionysius Exiguus, Collectio decretorum pontiicum Romanorum, PL 67, stupci 229-315. 312 17 Dionysius Exiguus, Codex canonum ecclesiasticorum, PL 67, cols. 135-230; Regulae Ecclesiasticae Sanctorum Apostolorum prolatae per Clementem ecclesiae Romanae pontiicem, PL 67, cols. 141-148. Limouris 1987, pp. 127-35. 18 Dionysius’ introductory letter was addressed to Stephanus in the tenthcentury Bodleian manuscript (Codex Bodleanus 3689), although the early eighth-century Vatican exemplar (Vaticanus Palatinus latinus 577) bears the name of Petronius instead of Stephanus. However, Cassiodorus wrote in De Institutione divinarum Litterarum (PL 70, cols. 1137D, chap. 23): “Qui [Dionysius - V.P.] petitus a Stephano episcopo Salonitano, ex Graecis exemplaribus canones ecclesiasticos, moribus suis, ut erat planus atque desertus, magnae eloquentiae luce composuit, quos hodie usu celeberrimo Ecclesia Romana complectitur.” 19 These are mostly the councils in France, whose acts have been published (besides Mansi’s collection) in (1) Monumenta Germaniae Historica (MGH): Concilia Aevi Merovingici; (2) Corpus Christianorum Series Latina (CCSL): Concilia Galliae; (3) Sources Chrétiennes (SC): Les Canones des conciles mérovingiens (VIe - VIIe siècles). 20 Dionysius Exiguus, Collectio decretorum pontiicum Romanorum, PL 67, cols. 229-315. nije smjelo poduzimati bez odobrenja njezina biskupa. On je bio praesumptum, personas abdicare cogatur ecclesia.) nadležan za crkvenu imovinu i njome je gospodario uz suglasnost According to general conciliar legislation, nothing could be undertaken in a diocese without its bishop’s authorization. He was in charge of church property and managed it with the consent of 21 “Aliter vero presumptione conmissa ob noxietatem suam (debitoris - op. a.) reppellit et condemnat ecclesiam (ecclesia - op. a.), nec prevalere permittit nisi in privata debitoris facultate contracta, ut ipsius tantum res usque ad eum (creditorem - op. a.) obligari, quem (debitorem - op. a V. P.) non suicit ecclesie sue stipendiis cum pauperibus esse contemptu.” 22 Tekst u rukopisu glasi: “ne aliter factum obtinet irmitatem et presumptum, personas abdicare cogatur ecclesia.” Farlati (Farlati 1753, str. 166): je u tekstu predložio sljedeću izmjenu: “ne aliter factum obtinet irmitatem et presumptum personae abdicare cogatur ecclesia.” 21 “Aliter vero presumptione conmissa ob noxietatem suam (debitoris - V. P.) reppellit et condemnat ecclesiam (ecclesia - V. P.), nec prevalere permittit nisi in privata debitoris facultate contracta, ut ipsius tantum res usque ad eum (creditorem - V. P.) obligari, quem (debitorem - V. P.) non suicit ecclesie sue stipendiis cum pauperibus esse contemptu.” 22 The text in the manuscript reads: “ne aliter factum obtinet irmitatem et presumptum, personas abdicare cogatur ecclesia.” Farlati proposed an amendment in the text (Farlati 1753, p. 166): “ne aliter factum obtinet irmitatem et presumptum personae abdicare cogatur ecclesia.” 313 VAPD 104, 2011., 309-337 Vadim Prozorov Salonitanski crkveni sabori iz šestog stoljeća The Sixth Century Councils of Salona svojih prezbitera i đakona.23 Na višoj razini, metropolit je, kao his presbyters and deacons.23 At a higher level, the metropolitan pred crkvenim saborom potvrditi da je to učinjeno u bezizlaznim conirm before the council that it had been done in a desperate crkveni čelnik provincije, nadgledao upravljanje svim biskupijama bishop, the head of the province, supervised the administration okolnostima. situation.28 u suradnji sa saborom koji je bio sastavljen od provincijalnih of all the dioceses in cooperation with the council of provincial biskupa i koji je sam sazivao. bishops convened by him. 24 24 Pod prijetnjom uklanjanja iz službe, kanonski su propisi Under the threat of deposition, ecclesiastical canons forbade 28 At the time of the councils of Salona, the church followed the U vrijeme salonitanskih sabora Crkva je slijedila pravila nametnuta na svojim ranijim saborima. Na Rimskom sinodu koji rules imposed by earlier councils. The synod of Rome in November je u studenom 502. sazvao papa Simah (498. - 514.), rimskim 502 under Pope Symmachus (498-514) prohibited the Roman svećenicima zabranjivali bilo kakvo otuđivanje (prodaju, darivanje, any alienation (sale, donation, exchange or encumbrance) of je biskupima zabranjeno otuđivanje ili razmjena svih seoskih bishops from alienating or exchanging any rural estates belonging zamjenu ili opterećivanje) crkvenih posjeda, a poglavito nepokretne church possessions, primarily real property, by the clergy without imanja koja su pripadala rimskoj Crkvi, kao i ustupanje crkvene to the Church of Rome and assigning church property to anyone imovine, bez suglasnosti biskupa, dok biskup to nije smio činiti their bishop’s consent and by the bishop without the approval of imovine bilo kome osim svećenicima, redovnicima, zatočenicima i except clergymen, monasteries, captives and pilgrims, for whose bez odobrenja svojega metropolita ili sabora svoje provincije. his metropolitan or council of his province. The restrictions of hodočasnicima, za čije je uzdržavanje Crkva ta dobra i namijenila. maintenance the church allocated these resources.29 The priests Ograničenja sa Salonitanskog crkvenog sabora primjenjuju se the Salona council apply to all of the aforementioned principle Rimski svećenici su se morali držati iste zabrane i kada je posrijedi of Rome had to comply with the same ban on the alienation of na sve gore spomenute načelne oblike otuđenja. Njegovi časni ways of alienation. Its fathers admitted the transactions involving bila nepokretna crkvena imovina (druge vrste posjeda, koje se ecclesiastical real property (other kinds of possessions, which were oci priznavali su transakcije s crkvenom imovinom poduzete iz church property carried out with “just cause”, that is, if (1) the nisu koristile u obredne svrhe ili za održavanje crkava, mogle su not used in the liturgy or for the upkeep of churches, could be sold “opravdanih razloga”, to jest, (1) ako je Crkvu na njezino otuđenje church was compelled, through “inevitable necessity”, to alienate se prodavati pod određenim uvjetima).30 Svatko tko se ogriješio o on certain conditions).30 Any transgressor was to be deprived of prisilila “neodgodiva potreba” i (2) ako su ti poslovi u bilo kojem it, and (2) these dealings were in any sense advantageous to to pravilo, morao je biti uklonjen iz službe, a otuđena se imovina his oice, and the alienated possessions were to be restored to the pogledu Crkvi donosili korist. Za otuđenje crkvene imovine the church. To alienate church property, a presbyter had to morala vratiti Crkvi, katkad čak i uz naknadu dobiti koja je mogla church perhaps even with the restitution of earnings which might prezbiter je morao dobiti dopuštenje svojega biskupa, dok je biskup obtain permission from his bishop and a bishop had to gain biti ostvarena od trenutka otuđenja.31 have been obtained since alienation.31 morao dobiti odobrenje svojega metropolita. Kada te formalnosti the approval of his metropolitan. If these formalities were not ne bi bile ispunjene, ugovor bi se proglasio ništavim ili bi se njime observed the contract should be declared void or burden the opetovano je određena zabrana prodaje, darivanja i razmjene prohibition of selling, donating and exchanging ecclesiastical teretila “osobna imovina” svećenika ili crkvenih dužnosnika koji “personal property” of those clerics and ecclesiastical oicials crkvene imovine na temelju ugovora koje su sklopili svećenici property according to a contract made by clerics and like the su ga sklopili.26 Trećim salonitanskim kanonom, koji se odnosi na who entered into it.26 The third Salonitan canon dealing with te je, baš kao i u kanonskim propisima sa Salonitanskog sabora, canons of the council of Salona highlighted that church property otuđenje crkvene imovine općenito, propisano je kako Crkva iz the alienation of church property in general stipulates that the naglašeno kako je crkvena imovina namijenjena siromašnima. was allocated to the poor. Thus, the fathers of the councils službe mora ukloniti sve koji se ogriješe o to pravilo. church has to depose transgressors. Dakle, saborski su se oci usredotočili na činjenicu da neopravdano concentrated on the fact that unreasonable alienation of otuđenje crkvenih posjeda ide na štetu potrebitih.32 ecclesiastical possessions worked to the detriment of the needy.32 25 27 Ti su propisi bili normativne naravi. Na Crkvenom saboru u 25 27 These regulations were normative. The council at Carthage 29 Na Crkvenom saboru u Agdi, održanom 11. rujna 506. godine, Na Trećem orleanskom saboru, održanom 7. svibnja 538. The council of Agde on 11 September 506 repeated the The council of Orléans III on 7 May 538 prohibited those Kartagi 419. godine, biskupima je naređeno da se, ako se javi bilo in 419 ordered that if any “necessity” emerged, bishops would kakva “potreba”, obrate crkvenom prvaku i saboru provincije ne approach the primate and the council of the province to obtain godine, zabranjeni su “beskorisni ugovori” (contractus inutiles, “unproitable contracts” (contractus inutiles, the Salonitan canon bi li dobili njihovo odobrenje za prodaju crkvenih posjeda te da, their approval for the sale of church possessions and, in the last koji se u salonitanskom kanonu nazivaju ugovorima koji “nisu u called them contracts “without proits to the church” - non pro u krajnjem slučaju, za svjedoke pozovu susjedne biskupe koji će resort, summon as witnesses neighbouring bishops who could crkvenu korist”, non pro ecclesie compendiis) kojima se crkvena ecclesie compendiis) which encumbered or alienated ecclesiastical imovina opterećuje ili otuđuje.33 Dok je Salonitanski sabor izrekao property.33 While the council of Salona threatened somehow to svojevrsnu prijetnju ne bi li stao na put vjerovnicima koji bi se oppose creditors who would deign to “encumber property of drznuli “opteretiti imovinu siromašnih”, Orleanski je sabor odredio the poor”, the council of Orléans declared that a new possessor kako se novi posjednik (možda bivši vjerovnik čije je potraživanje (perhaps a former creditor whose credit was paid by a portion 28 Kartaga (419.), k. 26. u Dionizijevoj zbirci (PL 67, stupac 191C-D). 29 Theodor Mommsen (ed.), MGH Auctores antiquissimi 12 (1894.), str. 449, 450. 30 Mansi 8, stupac 267, kanoni 4., 6.; pismo pape Agapeta Cezariju od Arlesa iz 535. (Epistolae Arelatenses, Wilhelm Gundlach (ed.), MGH Epistolae 3 (1892), str. 55). 31 Mansi 8, stupac 268, kanon 8. C. 34 sa Crkvenog sabora u Ankiri 314. g., sadržan u Dionizijevoj zbirci (PL 67, col. 154B) navodi kako ugovori koje su prezbiteri sklopili bez dopuštenja svojeg biskupa moraju biti poništeni, crkvena imovina mora biti vraćena, a “biskup po vlastitom nahođenju odlučuje je li bolje prihvatiti kupovnu cijenu ili ne, jer im prihod od prodanih stvari često može donijeti veću vrijednost” (u prijevodu Percivala iz A Select Library, str. 132). U pismu pape Gelazija I. arhiđakonu Justinu i branitelju Faustinu (Mansi 8, stupac 130; Epistolae Romanorum pontiicum, fragmentum 23, str. 497) spominju se određeni uvjeti povrata crkvene imovine. Vidi također Orléans III. (538.), k. 13. (12.), k. 26. (23.) (Friedrich Maassen (ed.), MGH Concilia 1 (1893.), str. 77, 81). 32 Concilia Galliae 314 - 506, CCSL 148, str. 195: “ut neque uendere neque per quoscumque contractus res unde paupers uiuunt, alienare praesumant.” K tome, vidi Concilia Galliae 314 - 506, CCSL 148, str. 203, 225, i Épaone (517.), k. 7. i 12. (MGH, Concilia 1, str. 20-22). 33 Concilia Galliae 511-695, CCSL 148A, str. 119; vidi također Épaone (517.), k. 12. (MGH, Concilia 1, str. 22). 28 Carthage (419), c. 26 in the collection of Dionysius Exiguus (PL 67, col. 191C-D). 29 Ed. by Theodor Mommsen, MGH Auctores antiquissimi 12 (1894), pp. 449450. 30 Mansi 8, col. 267, canons 4, 6; Pope Agapitus’ letter to Caesarius of Arles in 535 (Epistolae Arelatenses, ed. by Wilhelm Gundlach, MGH Epistolae 3 (1892), p. 55). 31 Mansi 8, col. 268, canon 8. C. 34 of the council of Ancyra in 314 in the collection of Dionysius Exiguus (PL 67, col. 154B) states that contracts concluded by presbyters without their bishop’s consent have to be annulled, church property has to be reclaimed and “it shall be in the discretion of the bishop whether it is better to receive the purchase price, or not; for oftentimes the revenue of the things sold might yield them the greater value” (trans. by Percival in A Select Library, p. 132). Pope Gelasius I’s letter to Archdeacon Justinus and Defensor Faustinus (Mansi 8, col. 130; Epistolae Romanorum pontiicum, fragmentum 23, p. 497) refers to some conditions of the restitution of church property. See also Orléans III (538), c. 13 (12), c. 26 (23) (ed. by Friedrich Maassen, MGH Concilia 1 (1893), pp. 77, 81). 32 Concilia Galliae 314 - 506, CCSL 148, p. 195: “ut neque uendere neque per quoscumque contractus res unde paupers uiuunt, alienare praesumant”. Additionally, see Concilia Galliae 314 - 506, CCSL 148, pp. 203, 225 and Épaone (517), c. 7 and 12 (MGH, Concilia 1, pp. 20-22). 33 Concilia Galliae 511-695, CCSL 148A, p. 119; see also Épaone (517), c. 12 (MGH, Concilia 1, p. 22). 23 U Dionizijevoj zbirci : Apostolski kanoni, k. 39., 40., 41. (PL 67, stupac 146); Antiohija (oko 328.), k. 102., 103. (PL 67, stupci 164C-166A). Ako se razlikuje od broja u Dionizijevoj zbirci, uvriježeni se broj kanonskog propisa navodi u zagradi. Pratim redoslijed crkvenih sabora iz Dionizijeve zbirke, tako da će se prvo pojavljivati uputnice na Apostolske kanone koji se pogreškom pripisuju rimskom papi Klementu, unatoč tome što potječu još s kraja četvrtog ili početka petog stoljeća. Dionizije je u svoju zbirku uvrstio prvih pedeset od osamdeset i četiri ili osamdeset i pet Apostolskih kanona. Les Constitutions apostoliques (Apostolske konstitucije) (SC 336), str. 275-309. 24 U Dionizijevoj zbirci : Apostolski kanoni, k. 35. (PL 67, stupac 145B-C); Antiohija (oko 328.) k. 87. (PL 67, stupac. 161B-C). 25 Kartaga (419.), k. 26., 33. u Dionizijevoj zbirci (PL 67, stupci 191C-D, 192D-193A); Hipon (427.) (Concilia Africae 345 - 525, CCSL 149, str. 110). Papa Lav I. (440. - 461.) u pismu sicilijanskim biskupima od 21. listopada 447. (Mansi 5, stupac 1414) je zabranu otuđivanja crkvene imovine proširio na njezinu razmjenu i darivanje. U svom pismu biskupima južne Galije od 3. prosinca 462. papa Hilarije (461. - 468.) (PL 58, stupci 26-27; Epistolae Romanorum pontiicum, ep. 8, str. 146) proglasio je neotuđivim “crkvena zemljišta koja nisu ni jalova ni neplodna” - “nisi prius apud concilium alienationis ipsius causa doceatur”. Vidi također Plöchl 1953, str. 245. 26 K. 49. sa Crkvenog sabora u Agdeu (506.) propisuje da je svećenik koji je na sinodu osuđen za neovlašteno otuđenje crkvene imovine štetu dužan nadoknaditi iz svoje vlastite imovine: “Quod si fecerint convincti in concilio et ab honore depositi, de suo aliud tantum restituant, quantum visi sunt praesumpsisse.” Concilia Galliae 314 - 506, CCSL 148, str. 225. 27 Ista je kazna zaprijećena i kanonom 26. Crkvenog sabora u Kartagi (419.), koji se nalazi u Dionizijevoj zbirci (PL 67, stupac 191C-D). 314 23 In the collection of Dionysius Exiguus: Apostolic Canons, c. 39, 40, 41 (PL 67, col. 146); Antioch (c.328), c. 102, 103 (PL 67, cols. 164C-166A). The traditional number of a canon if it difers from its number in the Dionysius collection is provided in parentheses. I follow the sequence of the councils in the collection of Dionysius therefore references to the Apostolic Canons erroneously attributed to Pope Clement of Rome will appear irst despite the fact that they date to the late fourth or beginning of the ifth century. The irst ifty Apostolic Canons out of eight-four or eighty-ive were admitted by Dionysius into his collection. Les Constitutions apostoliques, (SC 336), pp. 275-309. 24 In the collection of Dionysius Exiguus: Apostolic Canons, c. 35 (PL 67, col. 145B-C); Antioch (c. 328) c. 87 (PL 67, col. 161B-C). 25 Carthage (419), c. 26, 33 in the collection of Dionysius Exiguus (PL 67, cols. 191C-D, 192D-193A); Hippo (427) (Concilia Africae 345 - 525, CCSL 149, p. 110). Pope Leo I (440-461), in the letter of 21 October 447 to the Sicilian bishops (Mansi 5, col. 1414), extended the prohibition on alienation of church property to its exchange and donation. In his letter of 3 December 462 to the bishops of Southern Gaul, Pope Hilarus (Hilary, 461-468) (PL 58, cols. 26-27; Epistolae Romanorum pontiicum, ep. 8, p. 146) proclaimed unalienable “the ecclesiastical lands which are neither waste nor unproductive”, “nisi prius apud concilium alienationis ipsius causa doceatur.” See also Plöchl 1953, p. 245. 26 C. 49 of the council of Agde (506) stipulates that if in the synod a cleric has been convicted of unsanctioned alienation of church property he has to make restitution out of his own property: “Quod si fecerint convincti in concilio et ab honore depositi, de suo aliud tantum restituant, quantum visi sunt praesumpsisse.” Concilia Galliae 314 - 506, CCSL 148, p. 225. 27 The same penalty is imposed by the canon 26 of the council of Carthage (419) in the collection of Dionysius Exiguus (PL 67, col. 191C-D). 315 VAPD 104, 2011., 309-337 Vadim Prozorov Salonitanski crkveni sabori iz šestog stoljeća The Sixth Century Councils of Salona namireno dijelom crkvene imovine) koji je Crkvi odbio vratiti of church property) who declined to return the property to the oduzeta, i to bez povrata plaćene cijene. K tome, dužan je vratiti deprived of it without repayment of the price paid. He had to return the njezinu imovinu, mora izopćiti do donošenja konačne sudske church had to be excommunicated until a inal court ruling or i plodove koje je u međuvremenu ubrao. Oni kojima su crkveni beneits which he had acquired in the meantime. Those to whom church odluke ili povrata crkvenih posjeda.34 recovery of church possessions.34 posjedi darovani ili dani u zamjenu za nešto drugo, također ih possessions were donated or given in exchange also had to restore Od druge polovice petog stoljeća Crkvi su u ostvarivanju As of the second half of the ifth century, the Roman emperors moraju vratiti Crkvi. Pritom se kažnjavaju gubitkom “dijela njihove them to the church. They are punished by losing “a portion of their own njezinih imovinskih prava pomagali i rimski carevi. Tako je contributed to the enforcement of ecclesiastical proprietary vlastite imovine koji je jednak imovini koju su dobili”. Vjerovnik property equal to that which they received”. The creditor who made a Justinijan potvrdio zabranu prodaje, darivanja, nasljednog zakupa rights. Justinian conirmed the prohibition of the sale, donation, koji je sklopio ugovor o hipoteci, gubi pravo na povrat duga. hypothecation contract lost the debt. He had to return ecclesiastical i stavljanja u zalog nepokretne crkvene imovine, to jest nekretnina exchange, perpetual emphyteusis and pledge of church real Crkvenu imovinu dužan je vratiti i mora odustati od svih svojih property and renounce all claims. Although such a person could sue his koje donose korist, kao i “sluga, seoskih robova i žita dobivenog od property, that is, proitable real estate, as well as “serfs, rustic slaves, potraživanja. Premda može tužiti svoje partnere koji su ugovor partners who entered into the contract on behalf of the church and who države”. U tu kategoriju nisu bili uključeni neplodni i beskorisni and grain furnished by the State”. Fruitless and unproitable sklopili u ime Crkve i koji su obveze iz ugovora dužni podmiriti iz were bound to pay the obligations of the contract from their personal posjedi, iako je njihovo otuđivanje bilo dopušteno ako se Crkvi possessions were not included in this category, although their svoje vlastite imovine, takva osoba nema pravo podizanja tužbe property, he had no right of action against the church itself.45 time nije nanosila nikakva šteta. U tim zakonima, objavljenima alienation was allowed if it did not produce any detriment to the protiv same Crkve.45 nakon salonitanskih sabora, kada je Dalmacija iznova postala church. These laws, published after the councils of Salona when dijelom Carstva (535. g.), očituje se prijašnja pravna tradicija Dalmatia was reincorporated into the Empire (535), embodied užem smislu, tj. prodaja i kupovanje crkvenih službi, kao i oni koji those who practiced it - simoniacs. utemeljena na koncilskom zakonodavstvu i praksi. Justinijanove the previous legal tradition based on conciliar legislation and su se njome bavili, tj. simonisti. 4. And again we decide that as maintained by canonical discipline Novele mogle bi biti od pomoći pri rekonstruiranju mehanizma practice. The Novels of Justinian can help to reconstruct a 4. Također, sukladno kanonskoj stezi, odlučujemo da će oni koji plaćanja dugova Crkve, koji se spominje u 1. i 2. kanonskom mechanism of servicing the church’s debts which was referred to na bilo koji način budu umiješani u (nedopuštenu) podjelu i oices, resorting to cunning or any other method or who are propisu sa Salonitanskog sabora. Dug je, naime, bio jedna od onih in canons 1 and 2 of the council at Salona. Debt was one of those primanje u crkvene redove ili se budu dali uvući u takvu trgovinu, involved in these afairs, will be struck down by anathema and neodgodivih potreba koje su svećenike prisiljavale na prodaju inevitable necessities which compelled ecclesiastics to sell church biti izopćeni i smatrani pobornicima simonijskog krivovjerja. attached to the simoniac heresy. crkvenih posjeda. possessions. 35 35 U sljedeća dva salonitanska kanona osuđuje se simonija u The two following Salonitan canons condemned simony, i.e. in a narrow sense the sale and purchase of ecclesiastical oices, and the persons giving and receiving in order to assume ecclesiastical (Decernimus etiam iuxta canonicam disciplinam pro ecclesiasticis (Decernimus etiam iuxta canonicam disciplinam pro ecclesiasticis promerendis ordinibus dantem accipientemque qualibet arte promerendis ordinibus dantem accipientemque qualibet arte atque igmento, vel qui se ipsis conmertiis duxerint inserendum, atque igmento, vel qui se ipsis conmertiis duxerint inserendum, Justinijan je odobrio određene ustupke i dopustio prodaju Justinian made some concessions and admitted the sale, nepokretne crkvene imovine i njezino davanje u poseban zalog36 special pledge36 or hypothec37 of ecclesiastical real property for ili stavljanje pod hipoteku radi pokrivanja crkvenih dugova, pod the purpose of covering church debts if there were no available uvjetom da na raspolaganju nije bilo nikakve pokretne imovine. chattels. The sale was allowed for tax payment to the Imperial Tako je prodaja bila dopuštena radi plaćanja poreza Carskoj riznici Treasury in 53738 and to discharge debts to individuals in 544.39 đakona u tome sudjelovao, a pritom znao za nezakonitost tih there and when he knows the unlawfulness of such ordination he 537. godine i podmirenja dugova prema pojedincima 544. In order to be lawful it would have to comply with the following čina, te ih ne bi spriječio ili bi ih prešutio, odnosno prikrio, i sam neglects to resist them or even thinks that it is necessary to conceal godine.39 Da bi bio zakonit, postupak je morao zadovoljiti sljedeće formalities imposed by law: (1) an examination of the matter by the biti kažnjen zbog nerazumna čina. them tacitly he himself will incur punishment for illicit ordination. formalnosti utvrđene zakonom: (1) razmatranje predmeta pred assembly of the clergy, including the bishop and the metropolitan, (Illud quoque sciendum, si quis episcoporum, presbiterorum (Illud quoque sciendum, si quis episcoporum, presbiterorum svećeničkim zborom u čijem su sastavu bili biskup i metropolit i and their conirmation of the statement of the oicials in charge vel dyaconorum qui fuerint presentes inventi, scientes vel dyaconorum qui fuerint presentes inventi, scientes njihovo potvrđivanje izjave nadležnih dužnosnika da je novac stečen that the money gained from the sale was spent for the beneit of illicitas ordinationes ieri, resistere neglexerint, aut tacendas illicitas ordinationes ieri, resistere neglexerint, aut tacendas prodajom utrošen u korist Crkve, jer bi u suprotnom dug platila the Church, otherwise, the debt was paid by a person or institution subripiendumque crediderint, ipsi penam male ordinationis incurant.) subripiendumque crediderint, ipsi penam male ordinationis incurant.) osoba ili ustanova koja je zajam i uzela (sličan je slučaj, kako se čini, which had taken out the loan (a similar situation seems to be Prema kanonskim propisima, simonistima se smatraju svi koji The canons designate as simoniacs those who obtained predviđen i 2. kanonskim propisom sa Salonitanskog sabora, u envisaged in canon 2 of the council of Salona, which says that if the su blagoslov i zaređenje ishodili ili su blagoslovljeni i zaređeni za consecration and ordination and those who consecrated and kojem se navodi da je, ako nije pribavljeno dopuštenje nadređenih, consent of a higher authority has not been secured the debtor is novac, kao i njihovi pomagači, te se nalaže njihovo prokletstvo. ordained for money as well as their accomplices and ordered to dužnik obvezan platiti dug iz svoje vlastite imovine); (2) potvrda bound to pay the debt from his own property); (2) a conirmation To znači da svećenike umiješane u “podjelu i primanje”, kako ih anathematize them. It means that “giving and receiving” clerics o nemogućnosti plaćanja duga iz bilo kojeg drugog izvora;41 (3) of the impossibility of paying the debt out of any other source;41 je Salonitanski sabor nazvao prema papi Gelaziju I.,46 najprije as the Salonitan council called simoniacs after Pope Gelasius uredba guvernera provincije, kojom se odobrava otuđenje;42 (4) (3) a decree of the provincial governor authorizing alienation;42 (4) treba ukloniti iz službe, a potom izopćiti ili prokleti. Tako su I46 should be irst deposed and then excommunicated or 37 38 40 40 anathemate perculsum in simoniace heresis reputandum.) 5. Neka se također zna da će, ako bi tko od biskupa, prezbitera ili anathemate perculsum in simoniace heresis reputandum.) 5. Also it must be known that if any bishop, priest or deacon is present prethodna obavijest o prodaji (dvadeset dana unaprijed); (5) novac a preliminary (twenty day in advance) notiication of the sale; (5) časni oci Salonitanskog sabora u pogledu svećenika okrivljenih anathematized. Thus the fathers of the council of Salona resorted ostvaren kupoprodajom plaća se na ime podmirenja duga. U slučaju the purchase-money is to be paid on the debt. If no purchaser was za simoniju posegnuli za istim mjerama koje se na simoniste to the same measures against the clerics found guilty of simony da se nije našao nikakav kupac, vjerovnik je trebao dobiti imovinu “u found the creditor should receive the property “of the same value primjenjuju i u Apostolskim kanonima, a to su oduzimanje that the Apostolic Canons applied to the simoniacs, i.e. degradation vrijednosti jednakoj vrijednosti svog potraživanju”.44 as his claim”. 44 položaja (u skladu s praksom nekih ranijih crkvenih sabora)47 i (in accordance with the practice of some earlier councils)47 and 45 Nov. 7.5. Vidi također Nov. 120.11. 46 Ukaz pape Gelazija u Dionizijevoj zbirci (PL 67, col. 309; Epistolae Romanorum pontificum, ep. 14, str. 375): “Quos vero constiterit indignos meritis sacram mercatos esse pretio dignitatem, convictos oportet arceri, non sine periculo facinus tale patrantes, quia dantem pariter accipientemque damnatio Simonis, quam sacra lectio testatur, involvit.”. Papa se nedvojbeno poziva na Mt. 9, 8: “gratis accepistis, gratis date.” 47 Kalcedon (451.), k. 2. u Dionizijevoj zbirci (PL 67, col. 171B-C). Na Drugom orleanskom saboru (533. g.) (MGH, Concilia 1, str. 59, k. 3. i 4.) utvrđeno je da oni koji su za crkvene položaje platili, moraju biti izbačeni iz službe. Vidi također Clermont (535.), k. 2. (MGH, Concilia 1, str. 66, 67); Orléans V. (549.), k. 10 (MGH, Concilia 1, str. 103, 104). 45 Nov. 7.5. See also Nov. 120.11. 46 The decree of Pope Gelasius in the collection of Dionysius Exiguus (PL 67, col. 309; Epistolae Romanorum pontiicum, ep. 14, p. 375): “Quos vero constiterit indignos meritis sacram mercatos esse pretio dignitatem, convictos oportet arceri, non sine periculo facinus tale patrantes, quia dantem pariter accipientemque damnatio Simonis, quam sacra lectio testatur, involvit”.. The pope undoubtedly refers to Mt. 9, 8: “gratis accepistis, gratis date”. 47 Chalcedon (451), c. 2 in the collection of Dionysius Exiguus (PL 67, col. 171B-C). The council of Orléans II (533) (MGH, Concilia 1, p. 59, c. 3 and 4) decreed that those who had paid for ecclesiastical oices should be deposed. See also Clermont (535), c. 2 (MGH, Concilia 1, pp. 66-67); Orléans V (549), c. 10 (MGH, Concilia 1, pp. 103-104). 43 43 The imperial legislator ordered that any purchaser violating his Carski zakonodavac propisuje da svakom kupcu koji prekrši svoje obveze u vezi s imovinom koja pripada Crkvi, ona mora biti 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 316 MGH, Concilia 1, str. 77, kanon 13. (12.); str. 81, kanon 26. (23.). Novele 7, 46, 120. Nov. 120. 4; 6.2. Nov. 7.3; Nov. 120.4.2; 6. Nov. 46.1. Nov. 120.6. Nov. 120.6.3. Nov. 46.1. Nov. 46.1; Nov. 120.6.2. Nov. 120.6.2. Nov. 120.6.2. statutes concerning the property which belongs to the church is to be 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 MGH, Concilia 1, p. 77, canon 13 (12); p. 81, canon 26 (23). Novels 7, 46, 120. Nov. 120. 4; 6.2. Nov. 7.3; Nov. 120.4.2; 6. Nov. 46.1. Nov. 120.6. Nov. 120.6.3. Nov. 46.1. Nov. 46.1; Nov. 120.6.2. Nov. 120.6.2. Nov. 120.6.2. 317 VAPD 104, 2011., 309-337 Vadim Prozorov Salonitanski crkveni sabori iz šestog stoljeća The Sixth Century Councils of Salona izopćenje,48 dočim su laici i redovnici koji su sudjelovali u bilo excommunication,48 while laymen and monks who participated in provinciju, osim ako, izloživši razloge prema navedenu položaju, change the province unless in the above-mentioned order after the kakvom “nezakonitom zaređenju” morali biti prokleti. any “illicit ordination” had to be anathematized. ne dobiju dopuštenje nadređenih. U protivnom moraju znati explanation of the motive of this intention they secure permission of da će izgubiti svoje zvanje i dužnost. Isto tako, hoćemo da i those to whom they pertain. Let those who go against it not forget that they will incur deposition. To the same purpose we want those 49 Početkom šestog stoljeća pape su se priklonili širem 49 In the beginning of the sixth century, the popes adopted a tumačenju simonije: nije se više radilo tek o prodaji i kupovanju wider interpretation of simony: it is not only the purchase and samostanski čelnici budu propisom obvezani da ne odustanu od visokih crkvenih položaja i povlastica već i o podmićivanju birača i sale of holy orders and beneices but also bribery of electors and bavljenja svetim poslom i da ne uživaju u nedostojnim putovima who preside over monasteries to be bound by law and, abandoning pridobivanju moćnih zaštitnika privučenih obećanim nagradama involvement of mighty protectors attracted by promises of rewards na ljagu vjeri. the zeal for the sacred work, not to amuse themselves in the paths of u vidu crkvenih dobara, to jest vrbovanju na nezakonite from church resources, that is, the ordination through illicit (Praeterea canonice admonemus, ut nullus episcoporum vel hypocrisy to the disgrace of religion. “zaobilazne načine” (per ambitu).50 “devious ways” (per ambitu).50 sequentis ordinis quecunque persona ad comitatum proiciscendi (Praeterea canonice admonemus, ut nullus episcoporum vel Baš kao i otuđivanje imovine, simonija je, osim štete koju je Like the alienation of property, simony, apart from its damage vel mutandi provintiam habeat facultatem, nisi ordine iam sequentis ordinis quecunque persona ad comitatum proiciscendi nanosila duhovnom životu vjerskih zajednica, ozbiljno narušavala to the spiritual life of religious communities, seriously impinged superius dicto causa iuste intentionis exposita ab eis ad quos vel mutandi provintiam habeat facultatem, nisi ordine iam i njihovu materijalnu dobrobit jer su simonisti nerijetko nastojali on their material welfare since simoniacs often strived to be pertinent, fuerint licentiam consecuti. Contra vero venientes superius dicto causa iuste intentionis exposita ab eis ad quos ishoditi naknadu na štetu Crkve. Tako je u Rimu s konca petog compensated at the expense of the church. Thus, the alienation of ordinis, oiciique sui se meminerint sustinere iacturam. Eodem pertinent, fuerint licentiam consecuti. Contra vero venientes stoljeća otuđivanje crkvene imovine bilo isprepleteno sa church property in late ifth-century Rome was intertwined with quoque monasterii presidentes volumus iure constringi, ne ordinis, oiciique sui se meminerint sustinere iacturam. Eodem simonijom, a tijekom napetih izbornih kampanja, kandidati za simony, and during the tense election campaigns the candidates sacri operis relinquentes studium ad religionis maculam sub quoque monasterii presidentes volumus iure constringi, ne papinsko prijestolje svojim bi pobornicima obećavali izdašne for the papal throne promised lavish rewards to their supporters ypochrisidis curssibus delectentur.) sacri operis relinquentes studium ad religionis maculam sub nagrade, pa bi, u slučaju uspjeha, svoja obećanja morali ispuniti and, in case of success, had to fulil their promises to the detriment 7.54 Isto tako, jednakom brigom, sukladno kanonskim propisima, ypochrisidis curssibus delectentur.) na štetu papinske imovine. Godine 533. ostrogotski kralj Atalarik of papal property. In 533, the Ostrogothic King Athalaric had to opominjemo da nijedan svećenik ni đakon neće ostati u crkvenoj morao je donijeti mjere protiv simonije u Italiji i biskupima sanction simony in Italy and ix the limit of expenses of the bishops službi ako prijeđe u koju drugu crkvu i neka se ne povodi we warn that nobody remaining within the order of priests and 51 51 7. Also with the same care according to the statutes of the canons 54 postaviti gornju granicu izdataka tijekom izbora. U Galiji su during election. The simoniac electoral techniques were even primamljivim ponudama. Neka nitko ne prima svećenika bilo deacons shall be transferred to another church if he has not simonističke izborne tehnike bile još raširenije i za Crkvu još more widespread and detrimental to the church’s well-being in kojeg reda, osim ako mu ne bude dopušteno nakon pravična been invited with appropriate promises. And a cleric of any rank štetnije negoli u Italiji.53 Pretpostavlja se kako je isti odnos između Gaul than in Italy.53 The same relationship between the alienation razmatranja. Neka nitko sebi ne umisli da slobodno luta, must not be accepted by anyone if he has not been permitted otuđivanja crkvene imovine i simonije bio prisutan i u Dalmaciji na of church property and simony supposedly existed in ecclesiastical napustivši povjerene mu bazilike. Neka zna s te strane da se neće by a just consideration. Leaving his basilica, let nobody wander početku šestog stoljeća. practice in early sixth-century Dalmatia. lako osloboditi kazne.55 considering himself free but in this respect let him be bound by the The next two canons speciied penalties for the neglect of (Illud quoque simili cura, iuxta canonum statuta, monemus ne consideration of unmitigated retribution.55 kazne zbog nepoštivanja dužnosti svećenika i ograničava im se pravo duties by clerics and restricted their right to leave the area of their manente ordine presbiter seu dyaconus ad aliam transferantur (Illud quoque simili cura, iuxta canonum statuta, monemus ne napuštanja njihovog područja nadležnosti, putovanja, dolaska na competence, to travel, to come to the imperial court and to change ecclesiam, nisi idoneis promissionibus invitati. Sed ne clericus manente ordine presbiter seu dyaconus ad aliam transferantur carski sud i promjene crkve bez dopuštenja njihovih nadređenih. churches without the permission of their superiors. cuiusque ordinis accipiendus ab alio, nisi sibi iusta fuerit ecclesiam, nisi idoneis promissionibus invitati. Sed ne clericus 6. Usto kanonski opominjemo da ni biskupima niti bilo kojoj osobi 6. Besides, we canonically admonish that no bishop or person of contemplatione concessum. Relictis vero basilicis sibi conmissis cuiusque ordinis accipiendus ab alio, nisi sibi iusta fuerit nullus vagari sed [sibi] liberum [putet] se sciens ex hac parte non contemplatione concessum. Relictis vero basilicis sibi conmissis levi ultione constringi.) nullus vagari sed [sibi] liberum [putet] se sciens ex hac parte non Ovi kanonski propisi dotiču se nekoliko problema s kojima se levi ultione constringi.) 52 U sljedeća dva kanonska propisa za svećenike se predviđaju nižega stupnja nije dopušteno ići u sjedište, odnosno napustiti 52 subsequent degrees has a right to proceed to the court or to suočavala rana Crkva, a to su, kao prvo, privremeno napuštanje 48 Apostolski kanoni, k. 30. u Dionizijevoj zbirci (PL 67, stupac 144D): “Si quis episcopus, aut presbyter, aut diaconus per pecunias hanc obtinuerit dignitatem, dejiciatur et ipse, et ordinator ejus, et a communione modis omnibus abscindatur, sicut Simon Magus a Petro.” 49 Kalcedon (451.), k. 2. u Dionizijevoj zbirci (PL 67, stupac. 171B-C): “Si quis vero mediator tam turpibus et nefandis datis vel acceptis existiterit, siquidem clericus fuerit, proprio gradu decidat, si vero laicus, aut monachus, anathematizetur.” 50 Odgovor pape Simaha Cezariju od Arlesa iz studenog 502. ili 513. (Mansi 8, stupac 212, gl. 2, 6; Epistolae Romanorum pontiicum, ep. 15, str. 724, 726). U pismu pape Hormizde (514. - 523.) španjolskim biskupima u vezi s izborom njihovog metropolita (Mansi 8, stupac 430, gl.. 2, travanj 517.; Epistolae Romanorum pontiicum, ep. 25, str. 791, 792), podmićivanje birača osuđuje se kao primjer simonije. Za potporu svjetovnih vlasti prilikom izbora, vidi Apostolske kanone, k. 31. (30.) u Dionizijevoj zbirci (PL 67, stupac 144). Vidi također Clermont (535), k. 2 (MGH, Concilia 1, str. 66, 67). Hess 1958., str. 79. 51 Richards 1979., str. 74. Norton 2007., str. 187. U svom zakonu od 11. ožujka 473., naslovljenom na Himelca, pretorijanskog prefekta Italije, car Glicerije, koji je, nakon što se odrekao prijestolja, imenovan biskupom Salone, zabranio je simonističko zaređenje, tj. dobivanje crkvenog položaja pomoću novca ili uz potporu svjetovnih dobročinitelja koji su iz toga željeli izvući korist (PL 56, stupci 896-898). Vidi također Cod. Just. 1. 3. 29. 52 Norton 2007, str. 188. 53 Norton 2007, str. 188-190. 318 48 Apostolic Canons, c. 30 in the collection of Dionysius Exiguus (PL 67, col. 144D): “Si quis episcopus, aut presbyter, aut diaconus per pecunias hanc obtinuerit dignitatem, dejiciatur et ipse, et ordinator ejus, et a communione modis omnibus abscindatur, sicut Simon Magus a Petro”. 49 Chalcedon (451), c. 2 in the collection of Dionysius Exiguus (PL 67, col. 171B-C): “Si quis vero mediator tam turpibus et nefandis datis vel acceptis existiterit, siquidem clericus fuerit, proprio gradu decidat, si vero laicus, aut monachus, anathematizetur”. 50 Pope Symmachus’ reply to Cesarius of Arles in November 502 or 513 (Mansi 8, col. 212, сар. 2, 6; Epistolae Romanorum pontiicum, ep. 15, pp. 724, 726)). The letter of Pope Hormisdas (514-523) to the bishops of Spain concerning the election of their metropolitan bishop (Mansi 8, col. 430, сар. 2, April 517; Epistolae Romanorum pontiicum, ep. 25, pp. 791, 792)) condemned bribery of the electors as a case of simony. On the support of secular authorities in the election see Apostolic Canons, c. 31 (30) in the collection of Dionysius Exiguus (PL 67, col. 144). See also Clermont (535), c. 2 (MGH, Concilia 1, pp. 66-67). Hess 1958, p. 79. 51 Richards 1979, p. 74. Norton 2007, p. 187. In his law of 11 March 473 addressed to Himelco, the Praetorian Prefect of Italy, Emperor Glycerius, who, upon his deposition, was appointed bishop of Salona, forbade simoniac ordinations, i.e. obtaining an ecclesiastical position by the use of money or with the support of secular benefactors who expected to derive beneit from it (PL 56, cols. 896-898). See also Cod. Just. 1. 3. 29. 52 Norton 2007, p. 188. 53 Norton 2007, pp. 188-190. The canons touch on several problems confronted by the early crkve, samostana, biskupije ili provincije i, kao drugo, premještanje church: irst, temporarily leaving a church, monastery, diocese, or svećenika u neku drugu crkvu i njegov ulazak u neko drugo province and, second, the transfer of a cleric to another church and područje nadležnosti. his entrance into another’s jurisdiction. Bez odobrenja svojih nadređenih, svećenici i redovnici nisu Clergymen and monks could neither temporarily nor mogli napuštati svoje crkve i samostane, bilo to privremeno permanently leave their churches and monasteries without ili trajno. Ako bi tko na određeno vrijeme trebao otići iz svoje the sanction of higher authority. If somebody needed to be biskupije, od svojeg je biskupa morao zatražiti posebno absent from his diocese for a certain time, he had to request a odobrenje i preporuku.56 Pisana preporuka (tzv. preporučnica) special approval and recommendation from his bishop.56 The bila je nužan preduvjet za prihvat putujućih svećenika i recommendation (a commendatory letter) was a necessary 54 Farlati je radi usporedbe posegnuo za odgovarajućim kanonskim propisima s crkvenih sabora u Niceji (325. g.), Antiohiji (oko 328. g.) i Kalcedonu (451. g.) te ukazom pape Gelazija I. (Farlati 1753, str. 167). 55 Farlati (Farlati 1753, str. 168) je zadnju rečenicu ispravio kako slijedi: “nullus vagari sibi liberum esse putet, se sciens ex hac parte non levi ultione constringi.” Usporedi k. 91. s Crkvenog sabora u Antiohiji iz Dionizijeve zbirke (PL 67, col. 162B) u vezi s prelaskom svećenika na crkvenu dužnost u nekom drugom području nadležnosti: “ipse (episcopus) vero incompositi motus sui et irrationabilis audaciae subeat ultionem.” 56 Laodiceja, k. 144., 145. u Dionizijevoj zbirci (PL 67, stupac 169A). Vidi također “Concilium Turonense I a. 461”, Concilia Galliae 314-506, CCSL 148, str. 146; Orléans III. (538.), c. 18. (MGH, Concilia 1, str. 79). 54 Farlati chose for comparison the corresponding canons of the Councils of Nicaea (325), Antioch (c. 328), Chalcedon (451) and Pope Gelasius I’s decree (Farlati 1753, p. 167). 55 Farlati corrected the last sentence (Farlati 1753, p. 168): “nullus vagari sibi liberum esse putet, se sciens ex hac parte non levi ultione constringi”. Compare c. 91 of the council of Antioch in the collection of Dionysius Exiguus (PL 67, col. 162B) concerning the ordination of a cleric in another’s jurisdiction: “ipse (episcopus) vero incompositi motus sui et irrationabilis audaciae subeat ultionem”. 56 Laodicea, c. 144, 145 in the collection of Dionysius Exiguus (PL 67, col. 169A). See also “Concilium Turonense I a. 461”, Concilia Galliae 314-506, CCSL 148, p. 146; Orléans III (538), c. 18 (MGH, Concilia 1, p. 79). 319 VAPD 104, 2011., 309-337 Vadim Prozorov Salonitanski crkveni sabori iz šestog stoljeća The Sixth Century Councils of Salona hodočasnika u drugim biskupijama i provincijama.57 Ako bi koji requirement for receiving itinerant ecclesiastics and pilgrims in pod prijetnjom uklanjanja iz službe (u potpunom suglasju sa letters of recommendation (litterae formatae) provided by their svećenik krenuo na put bez dopuštenja svojega biskupa i oglušio the other dioceses and provinces. If any cleric started his journey salonitanskim kanonskim propisom). metropolitans.63 se o poziv da se vrati, morao je biti uklonjen iz svoje svećeničke without his bishop’s consent and did not comply when summoned službe. to return, he had to be removed from his ministry. 57 58 58 Biskupu nije bio dopušten odlazak u neku drugu provinciju A bishop was not allowed to move to another province (to change 63 Biskupima se obraćanje sudu svesrdno preporučivalo radi The bishops were strongly recommended to approach the zauzimanja za oštećene, ugnjetavane i siromašne ljude, udovice court for intercession for ofended, downtrodden and poor i siročad, osuđenike itd., ali bilo je poželjnije da biskup na sud people, widows and orphans, convicted persons, etc., and it was (tj. promjena njegove provincije) ne samo bez odobrenja his province) not only without approval of the bishops of his own pošalje đakona koji će ga ondje zastupati.64 Časni oci crkvenih preferable if the bishop dispatched a deacon who represented biskupâ iz njegove vlastite provincije, to jest, njegovog province, that is, his provincial council and metropolitan who had to be sabora bili su zabrinuti zbog preuzetnih tužitelja koji su na him before the court.64 The fathers of the councils worried about provincijalnog sabora i metropolita, koje je morao uvjeriti u convinced of the possibility and necessity of his absence in the diocese sudu ostvarivali svoje vlastite interese, obezvrjeđivali biskupsko those ambitious petitioners who sought their own interests at the mogućnost i nužnost svoje odsutnosti iz biskupije (tj. trebao (i.e. the bishop should explain “the motive of this intention” and “secure dostojanstvo i otvarali put svjetovnom upletanju u crkvene court, devalued episcopal dignity and opened the way for secular im je obrazložiti “povod za tu nakanu” i “priskrbiti dopuštenje”), permission”) but also without the invitation of the metropolitan and poslove. Svećenici i redovnici nisu smjeli posjećivati sud i carsku intervention in the church’s afairs. Clerics and monks could not visit nego i bez poziva metropolita i biskupa provincije u koju se bishops of the province to which he intended to move.59 He could not rezidenciju bez dopuštenja svog biskupa i pisanih preporuka the court and imperial residence without their bishop’s consent zaputio. Iz svoje biskupije nije smio biti odsutan više od tri be absent from his diocese more than three weeks. Under the threat svojih provincijalnih sabora i metropolita, pa čak i samoga pape, and letters of recommendation given by their provincial councils tjedna.60 Pod prijetnjom uklanjanja iz službe, bio bi upozoren da of deposition, he was warned not to impinge upon the jurisdiction of ako je tužitelju bilo dopušteno da prije svojeg odlaska na carski and metropolitans or even by the pope if the petitioner had been ne zadire u nadležnost drugih biskupa i da se ne usudi zaređivati other bishops and to deign ordain the clergy, consecrate churches, sud svrati u Rim. permitted to visit Rome before his departure to the imperial court.65 svećenike, posvećivati crkve, odrješivati pokajnike itd. na tuđem reconcile penitents, etc. under another’s jurisdiction without justiiable području nadležnosti bez opravdanih razloga i propisnog reasons and proper permission.61 59 60 Perhaps the closing part of canon 6 of the council in Salona 65 Gotovo je nemoguće utvrditi na što se u aktima It is hardly possible to establish what court is meant in the acts of Salonitanskoga crkvenog sabora misli kad se spominje sud u the council of Salona, at that time incorporated into the Ostrogothic vrijeme kada je Salona već ušla u sastav Ostrogotskog Kraljevstva. kingdom. A letter attributed to Pope Gelasius (492-496) provides deals with the abbots who left their monasteries under the pretext Pismo koje se pripisuje papi Galeziju, može poslužiti kao primjer an example of application of the term comitatus to the court of the na opate koji su svoje samostane napustili pod izlikom obavljanja of conducting business. The phrase of the Acts that the abbots uporabe pojma comitatus u značenju suda ostrogotskih kraljeva Ostrogothic kings in Ravenna.66 However, the Byzantine authorities dopuštenja.61 Možda se završni dio 6. kanona Salonitanskog sabora odnosi nekog posla. Formulacija iz Akata, prema kojoj se opatima should not “amuse themselves in the paths of hypocrisy” (sub u Raveni. No, bizantske su vlasti Dalmaciju i dalje smatrale continued to consider Dalmatia an imperial territory. Perhaps the zabranjuje da “uživaju u nedostojnim putovima” (sub ypochrisidis ypochrisidis curssibus) is very vague and can refer to any case of carskim teritorijem. Možda bi se zabrana iz salonitanskog kanona prohibition of the Salonitan canon could have been extended to any curssibus), vrlo je neodređena i može se odnositi na bilo koji their involvement into secular afairs which would induce them mogla proširiti na svaki pokušaj svećenika da se bez propisnog attempt of clerics to approach secular dignitaries (even the governor primjer njihova ulaska u svjetovne poslove koji bi ih naveli da to leave their retreats. According to ecclesiastical law, under the odobrenja obrate civilnim dostojanstvenicima (pa čak i guverneru of Dalmatia in Salona) without proper sanction. napuste svoja utočišta. Prema crkvenom pravu i pod prijetnjom threat of excommunication, monks, including abbots, could Dalmacije u Saloni). izopćenja, redovnici, uključujući opate, nisu smjeli napuštati svoje not leave their monasteries and occupy themselves in worldly samostane i baviti se svjetovnim stvarima, osim ako im to nije engagements except when approved by their bishop.62 66 As for the transfer of clergymen, the council of Nicaea ordained Što se tiče premještanja svećenika iz jedne crkve u drugu, na that “neither bishop, nor presbyter nor deacon should be transferred Nicejskom je saboru naređeno da se “ni jedan biskup ni prezbiter from city to city”, that is, they were prohibited from changing ni đakon ne smije premještati iz grada u grad”. Drugim riječima, parishes.67 The bishop was not to be translated to another see, “either are concerned, under the threat of deposition (in full agreement zabranjena im je promjena njihovih župa. Biskup se nije smio intruding himself of his own suggestion, or under compulsion by biskupima je dolazak na sud bez carskog poziva ili pisane with the Salonitan canon), bishops were prohibited from premještati u neku drugu biskupiju, “bilo da je to sebi nametnuo the people, or by constraint of the bishops”.68 Transfer was restricted preporuke (litterae formatae) njihovih metropolita bio zabranjen coming to the imperial court without the emperor’s invitation or vlastitom voljom ili pod pritiskom naroda ili uz prisilu drugih though not entirely impossible. There should be a “necessity” for biskupa”.68 Premještanje je bilo ograničeno, ali ne i posve nemoguće. transferring the cleric who needed a letter of recommendation odobrio njihov biskup. 62 Što se tiče svećeničkih posjeta sudu (proicisci ad соmitatum), As far as clerical visits to the court (proicisci ad соmitatum) 67 Za premještaj svećenika morala je postojati “potreba”, a za to mu 57 U Dionizijevoj zbirci : Apostolski kanoni, k. 34. (PL 67, stupac 145B); Antiohija (oko 328.), k. 85. (PL 67, stupac 161A). Épaone (517.), k. 6 (MGH, Concilia 1, str. 20); Orléans III. (538.), c. 18 (MGH, Concilia 1, p. 79). Pismo pape Hilarija biskupima južne Galije (PL 58, stupac 26; Epistolae Romanorum pontiicum, ep. 8, str. 146). 58 Apostolski kanoni, k. 15 u Dionizijevoj zbirci (PL 67, col. 143B); 1. crkveni sabor u Arlesu (314.), k. 2 i 21i (Concilia Galliae 314-506, CCSL 148, str. 4-22). 59 Antiohija (oko 328.), k. 91. u Dionizijevoj zbirci (PL 67, stupac 162B). 60 Serdika (343.), k. 15. u Dionizijevoj zbirci Exiguusa (PL 67, stupci 180D-181A). 61 U Dionizijevoj zbirci : Apostolski kanoni, k. 14k (PL 67, stupci 143A-B); Antiohija (oko 328.), k. 91. i 100. (PL 67, stupci 162B, 163D-164A); Serdika (343.), k. 19 (PL 67, 182B); Konstantinopol (381.), k. 164. (PL 67, stupci 171A-172A). Tours I. (461.), k. 9 (Concilia Galliae 314-506, CCSL 148, str. 146). Orléans III. (538.), k. 16. (MGH, Concilia 1, str. 78). Pismo pape Inocenta biskupu Viktriciju iz Rouena (PL 20, stupac 475), pismo pape Celestina biskupima južne Galije u Codex canonum ecclesiasticorum (PL 56, stupac 579). 62 Kalcedon (451.), k. 3. i 4. u Dionizijevoj zbirci (PL 67, stupci 171C-172C). Tarragona (516.), k. 11 (Concilios visigóticos str. 37). “Concilium Arelatense a. 554,” Concilia Galliae 511-695, CCSL 148A, str. 171: “Vt abbatibus longius a monastherio uagari sine episcopi sui permissione non liceat.” 320 57 In the collection of Dionysius Exiguus: Apostolic Canons, c. 34 (PL 67, col. 145B); Antioch (c. 328), c. 85 (PL 67, col. 161A). Épaone (517), c. 6 (MGH, Concilia 1, p. 20); Orléans III (538), c. 18 (MGH, Concilia 1, p. 79). Letter of Pope Hilarus to the bishops of Southern Gaul (PL 58, col. 26; Epistolae Romanorum pontiicum, ep. 8, p. 146). 58 Apostolic Canons, c. 15 in the collection of Dionysius Exiguus (PL 67, col. 143B); Arles I (314), c. 2 and 21 (Concilia Galliae 314-506, CCSL 148, pp. 4-22). 59 Antioch (c. 328), c. 91 in the collection of Dionysius Exiguus (PL 67, cols. 162B). 60 Serdica (343), c. 15 in the collection of Dionysius Exiguus (PL 67, cols. 180D-181A). 61 In the collection of Dionysius Exiguus: Apostolic Canons, c. 14 (PL 67, cols. 143A-B); Antioch (c. 328), c. 91 and 100 (PL 67, cols. 162B, 163D-164A); Serdica (343), c. 19 (PL 67, 182B); Constantinople (381), c. 164 (PL 67, cols. 171A-172A). Tours I (461), c. 9 (Concilia Galliae 314-506, CCSL 148, p. 146). Orléans III (538), c. 16 (MGH, Concilia 1, p. 78). Pope Innocent’s letter to Bishop Victricius of Rouen (PL 20, col. 475), Pope Coelestinus’ letter to the bishops of Southern Gaul in the Codex canonum ecclesiasticorum (PL 56, col. 579). 62 Chalcedon (451), c. 3 and 4 in the collection of Dionysius Exiguus (PL 67, cols. 171C-172C). Tarragona (516), c. 11 (Concilios visigóticos p. 37). “Concilium Arelatense a. 554”, Concilia Galliae 511-695, CCSL 148A, p. 171: “Vt abbatibus longius a monastherio uagari sine episcopi sui permissione non liceat”. 63 Antiohija (oko 328.), k. 89. u Dionizijevoj zbirci (PL 67, stupci 161D-162A) propisuje da oni koji se ogriješe o to pravilo, imaju biti izopćeni i uklonjeni iz službe. Vidi Hess 2002, gl. 10: “Biskupski posjeti carskome sudu”, str. 201209. 64 Serdika (343.), k. 8.-11. u Dionizijevoj zbirci (PL 67, stupci 178-179). 65 U Dionizijevoj zbirci : Antiohija (oko 328.), k. 89. (PL 67, stupci 161D-162A); Kalcedon (451.), k. 23 (PL 67, stupac 176A-B); Kartaga (419.), k. 106. (PL 67, col. 216B-D). Zakon careva Teodozija i Valentijana iz 439. u Cod Just 1. 3. 22. 66 Epistolae Romanorum pontiicum, fragmentum 7, str. 486 (Mansi 8, stupac 127): “Quo ausu, qua temeritate rescribis Ravennam te parare proicisci, cum canones evidenter praecipiant nullum omnino pontiicem nisi nobis visis, atque consultis, ad comitatum debere contendere.” 67 PL 67, stupac 150C-D, Niceja (325. g.), k. 15. u Dionizijevoj zbirci : “ita ut de civitate ad civitatem non episcopus, non presbyter, non diaconus transferatur. Si quis autem…tale quid agere tentaverit, et se hujuscemodi negotio manciparit, hoc factum prorsus in irritum ducatur, et restituatur Ecclesiae cui fuit episcopus, aut presbyter, aut diaconus ordinatus.” Raspravu o toj temi vidi u Hess 2002, gl. 8: “Premještaj biskupa i drugih svećenika”, str. 162-178. 68 Antiohija (oko 328.), k. 99. u Dionizijevoj zbirci (PL 67, stupac. 163D); u prijevodu Percivala iz Select Library, str. 194. 63 Antioch (c. 328), c. 89 in the collection of Dionysius Exiguus (PL 67, cols. 161D-162A) stipulates that transgressors are to be excommunicated and deposed. See Hess 2002, ch. 10: “Episcopal visits to the imperial court”, pp. 201-209. 64 Serdica (343), c. 8-11 in the collection of Dionysius Exiguus (PL 67, cols. 178-179). 65 In the collection of Dionysius Exiguus: Antioch (c. 328), c. 89 (PL 67, cols. 161D-162A); Chalcedon (451), c. 23 (PL 67, col. 176A-B); Carthage (419), c. 106 (PL 67, col. 216B-D). Emperors Theodosius and Valentinians’ law of 439 in Cod Just 1. 3. 22. 66 Epistolae Romanorum pontiicum, fragmentum 7, p. 486 (Mansi 8, col. 127): “Quo ausu, qua temeritate rescribis Ravennam te parare proicisci, cum canones evidenter praecipiant nullum omnino pontiicem nisi nobis visis, atque consultis, ad comitatum debere contendere”. 67 PL 67, col. 150C-D, Nicaea (325), c. 15 in the collection of Dionysius Exiguus: “ita ut de civitate ad civitatem non episcopus, non presbyter, non diaconus transferatur. Si quis autem…tale quid agere tentaverit, et se hujuscemodi negotio manciparit, hoc factum prorsus in irritum ducatur, et restituatur Ecclesiae cui fuit episcopus, aut presbyter, aut diaconus ordinatus.” See the discussion of this subject in Hess 2002, ch. 8: “The translation of bishops and other clergy”, pp. 162-178. 68 Antioch (c. 328), c. 99 in the collection of Dionysius Exiguus (PL 67, col. 163D); trans. by Percival in A Select Library, p. 194. 321 VAPD 104, 2011., 309-337 Vadim Prozorov Salonitanski crkveni sabori iz šestog stoljeća The Sixth Century Councils of Salona No ako je premještaj bio zakonit, svećeniku se u njegovoj novoj However if the transfer was legal, the cleric would be provided je trebala pisana preporuka njegovog biskupa i dopuštenje za from his bishop and permission for ministering in the new church, obavljanje službe u novoj crkvi, kao i suglasnost biskupa u čiju se as well as the consent of the bishop of the diocese to which the crkvi trebala osigurati odgovarajuća plaća. Ondje bi bio postavljen with an adequate stipend in his new church.76 He was appointed to biskupiju svećenik selio. Ako ti uvjeti nisu bili ispunjeni, svećeniku cleric moved. If these conditions were not fulilled, the cleric who na određeni položaj, što bi mu davalo pravo na udio u crkvenim a certain position in the church which gave him a right to his portion koji je promijenio svoju župu i biskupu koji ga je prihvatio, morala had changed parishes and the bishop who had accepted him had prihodima. Od kasne antike na Zapadu se podjela crkvenog prihoda of ecclesiastical revenue. In the West since Late Antiquity, the division se uskratiti sveta pričest sve dok svećenik ne bi bio vraćen na službu to be denied communion until the former was reinstated in the obavljala prema dvama obrascima: na četiri dijela ili na tri dijela. of church income was practiced in two forms: fourfold and threefold. u crkvi u kojoj se i zaredio.70 Kanonskim se propisima katkad tražilo church for which he had been ordained.70 Occasionally the canons Prema prvom obrascu, jedan bi se dio dodijelio biskupu i njegovom The former pattern assigned a part of the revenues to the bishop and 69 69 76 da takvi migrantski svećenici budu uklonjeni iz službe. Na takve required the deposition of such itinerant ecclesiastics. The situation kućanstvu, jedan svećenstvu, jedan u dobrotvorne svrhe radi his household, a part to the clergy, a part to charity to sustain the poor, se slučajeve gledalo kao na raskidanje bračnih odnosa, mistične was regarded as a breakdown of matrimonial relations, a mystical uzdržavanja siromašnih, a jedan za popravke i ukrašavanje crkve.77 and a part for the repair and furnishing of the church.77 The threefold zajednice između svećenika i crkve u kojoj je posvećen.72 To je union between the clergyman and the church in which he had been Kod podjele na tri dijela nije se izdvajao dio u dobrotvorne svrhe. division did not separate a portion for charity. Any ordination or pravilo potvrđeno raznim koncilskim odlukama te je, uz određene consecrated.72 This rule was conirmed by various conciliar decisions Bilo kakvo zaređenje ili premještaj svećenika iz jedne crkve u drugu, transfer of the cleric from one church to another had to be backed manje preinake, u biti ostalo netaknuto.73 Crkveni sabor u Serdici tu with some minor modiications but its essence remained intact.73 morao je imati uporište u odgovarajućim sredstvima dostatnim by adequate resources suicient for the maintenance of the church je zabranu utemeljio na načelu prema kojemu svećenik ne bi smio The council of Serdica based this prohibition on the principle that a za uzdržavanje crkve i njezinih svećenika. Stoga je papa Celestin and its ecclesiastics. Therefore Pope Coelestinus recommended those iskati nikakvu korist od napuštanja svoje možda manje i siromašnije cleric should not seek any proit from leaving his, perhaps, smaller svećenicima koje brinu njihove vlastite plaće, preporučio da ostanu clergymen who would be concerned for their own salaries to remain (“neuglednije”) crkve i odlaska u veću i bogatiju (“otmjeniju”) and poorer (“ignoble”) church for another larger and richer (“noble”) u istoj crkvi i ne polažu pravo na plaću drugoga. in the same church and not to claim another’s stipend.78 crkvu. Evo kako se u 2. kanonu s tog crkvenog sabora promjena one. Canon 2 of this council associated changing of a see by a biskupije povezuje sa simonijom: bishop with simony. It reads: 71 74 71 74 78 Sljedeća se dva kanona bave posljedicom zaređenja The next two canons deal with the consequence of the prevelikog broja svećenika u jednoj te istoj crkvi, tj. neslogom ordination of too many clerics in some churches, i.e. discord among If there be such a mad and heedless one who perhaps gives an među svećenicima (možda zbog raspodjele prihoda i službi). the clergy (perhaps over the distribution of revenues and oices). kako je od ljudi zaprimao pisma, jasno je da je nekolicinu mogao excuse such as declaring that he had received letters from the 8.79 Također vjerujemo da ne smijemo zaređivati prezbitere i đakone 8.79 Moreover we also believe that we shall not ordain more presbyters iskvariti nagradama i mitom, eda bi ga oni što ne imaše iskrene vjere people, it is clear that he has been able to corrupt a few by rewards koji se živo nastoje isticati pred ljudima po različitim župnim and deacons, who want to be superior to all other persons in proglasili biskupom, naizgled u ime Crkve.75 and payment and [that] those who did not have sincere faith would crkvama više nego je potrebno,80 zbog čega se više ne natječu u various parochial churches, than needed.80 Because thus they do proclaim in the church seeming to ask for him to be bishop.75 dobrim djelima, nego žele81 udovoljiti svojoj sklonosti svađi. not strive to emulate the good works of each other, but want81 to Bude li tko tako mahnit ili nerazborit pa da kao izliku ustvrdi 69 Loening 1878, str. 142, bilj. 1, 2: litterae commendaticiae, litterae formatae, apostolia, epistolia ili, možda, isprava označena nekim drugim izrazom. Hinschius 1870., str. 93. U Dionizijevoj zbirci : Kalcedon (451.), k. 13. (PL 67, stupac 174B); Kartaga (419.), k. 54. (PL 67, stupac 198A-C). Ukazom 39. pape Lava Velikog, sadržanim u Dionizijevoj zbirci papinskih ukaza (PL 67, stupac 290), naređuje se da se svećenik iz druge provincije ne smije primiti ako nije postignut sporazum (placitum charitatis) između njegovog dosadašnjeg i njegovog budućeg biskupa. Statuta ecclesiae antiqua, oko. 475., k. 27. (Concilia Galliae 314 - 506, CCSL 148, str. 168). “Concilia Africana sec. trad. coll. Hispanae”, Concilia Africae 345-525, CCSL 149, Charles Munier (ur.), str. 346. Épaone (517.), k. 5. i 6. (MGH, Concilia 1, str. 20); Arles IV. (524.), k. 4. (MGH, Concilia 1, str. 37); Toledo II. (527.), k. 2. (Concilios visigóticos, str. 43). Clermont (535), k. 11. (MGH, Concilia 1, str. 68). Orléans III. (538.) k. 17. i 18. (MGH, Concilia 1, str. 78-79): biskupi su iste preporuke trebali prihvaćati i izvan svojih vlastitih biskupija. 70 U Dionizijevoj zbirci : Niceja (325.), k. 16. (PL 67, stupci 150D-151A); Kalcedon (451.) k. 20. (PL 67, stupac. 175C). “Concilium Turonense I a. 461”, Concilia Galliae 314-506, CCSL 148, str. 146. 71 U Dionizijevoj zbirci : Apostolski kanoni, k. 15 (PL 67, stupac 143B-C); Antiohija (oko 328.), k. 81. (PL 67, stupac 160B); Kalcedon (451.), k. 10. (PL 67, stupci 173C-D). “Concilium Arelatense a. 314”, Concilia Galliae 314-506, CCSL 148, str. 13. 72 Hess 2002, str. 162, 163. 73 U Dionizijevoj zbirci : Kalcedon (451.), k. 5k (PL 67, stupac 172D); Kartaga (419.), k. 71k (PL 67, stupac. 205B). 74 Serdika (343.), k. 1. i 2. u Dionizijevoj zbirci (PL 67, stupci 176D-177B) nalagali su da biskup koji je napustio svoju zajednicu i otišao u neku drugu, treba biti izopćen iz Crkve; Hess 1958, str. 72, 73. Papa Lav Veliki propisao je da biskup kojemu je neka “veća biskupija” milija od njegove crkve, treba biti uklonjen iz službe (PL 67, stupac. 290., ukaz 38. u Dionizijevoj zbirci papinskih ukaza ). Statuta ecclesiae antiqua, oko. 475., k. 27. (Concilia Galliae 314 - 506, CCSL 148, str. 168). “Concilia Africana sec. trad. coll. Hispanae”, Concilia Africae 345-525, CCSL 149, str. 346. 75 Hess 2002, p. 213. 322 69 Loening 1878, p. 142, notes 1, 2: litterae commendaticiae, litterae formatae, apostolia, epistolia or, perhaps, a document designated by another term. Hinschius 1870, p. 93. In the collection of Dionysius Exiguus: Chalcedon (451), c. 13 (PL 67, col. 174B); Carthage (419), c. 54 (PL 67, col. 198A-C). Decree 39 of Pope Leo the Great in the collection of the papal decrees of Dionysius Exiguus (PL 67, col. 290) commanding that a cleric from another province should not be received if there was no agreement (placitum charitatis) between his previous and future bishops. Statuta ecclesiae antiqua c. a. 475, c. 27 (Concilia Galliae 314 - 506, CCSL 148, p. 168). “Concilia Africana sec. trad. coll. Hispanae”, Concilia Africae 345-525, CCSL 149, ed. Charles Munier, p. 346. Épaone (517), c. 5 and 6 (MGH, Concilia 1, p. 20); Arles IV (524), c. 4 (MGH, Concilia 1, p. 37); Toledo II (527), c. 2 (Concilios visigóticos, p. 43). Clermont (535), c. 11 (MGH, Concilia 1, p. 68). Orléans III (538) c. 17 and 18 (MGH, Concilia 1, pp. 78-79): the same recommendations should be accepted by the bishops outside their own dioceses. 70 In the collection of Dionysius Exiguus: Nicaea (325), c. 16 (PL 67, cols. 150D-151A); Chalcedon (451) c. 20 (PL 67, col. 175C). “Concilium Turonense I a. 461”, Concilia Galliae 314-506, CCSL 148, p. 146. 71 In the collection of Dionysius Exiguus: Apostolic Canons, c. 15 (PL 67, col. 143B-C); Antioch (c. 328), c. 81 (PL 67, col. 160B); Chalcedon (451), c. 10 (PL 67, cols. 173C-D). “Concilium Arelatense a. 314,” Concilia Galliae 314-506, CCSL 148, p. 13. 72 Hess 2002, pp. 162-163. 73 In the collection of Dionysius Exiguus: Chalcedon (451), c. 5 (PL 67, col. 172D); Carthage (419), c. 71 (PL 67, col. 205B). 74 Serdica (343), c. 1and 2 in the collection of Dionysius Exiguus (PL 67, cols. 176D-177B) required that the bishop who left his community for another one should be excommunicated; Hess 1958, pp. 72-73. Pope Leo the Great prescribed that the bishop who had preferred a “major see” to his church should be deposed (PL 67, col. 290, decree 38 in the collection of papal decrees by Dionysius Exiguus). Statuta ecclesiae antiqua c. a. 475, c. 27 (Concilia Galliae 314 - 506, CCSL 148, p. 168). “Concilia Africana sec. trad. coll. Hispanae”, Concilia Africae 345-525, CCSL 149, p. 346. 75 Hess 2002, p. 213. (Credimus etiam subiungendum, ne, volentes prestare satisfy their inclination for dissension. [obsequium] personis per diversas parochiales ecclesias, (Credimus etiam subiungendum, ne, volentes prestare [obsequium] presbiteros ultra quam necesse est aut dyaconos ordinemus, per personis per diversas parochiales ecclesias, presbiteros ultra quam quam rem non emulatio boni operis sed dissentionum volunt necesse est aut dyaconos ordinemus, per quam rem non emulatio studia procurari (promoueri). boni operis sed dissentionum volunt studia procurari (promoueri).) 9. Neka se očuvaju obvezna primanja svećenika [,sa svim 9. Let the ecclesiastical stipend intended [for the maintenance]82 sredstvima za život,] prema kojima želimo biti razumno strogi, of the clergy be preserved for everyone. We do not wish to be a ne želimo biti sramno popustljivi, da ih zbog nereda na učinimo benevolent to those who were disgracefully diminished by slabima. confusion but to be reasonably strict to them. 82 76 Agde (506.), k. 36. (Concilia Galliae 314-506, CCSL 148, str. 208): “Clerici etiam omnes, qui ecclesiae ideliter uigilanter que deseruiunt, stipendia sanctis laboribus debita secundum seruitii sui meritum uel ordinationem canonum a sacrdotibus consequantur.” 77 Pismo pape Gelazija I. iz g. 494. biskupima Lukanije, Brutije i Sicilije, sadržano u Dionizijevoj zbirci (PL 67, stupac. 310, ukaz 27.; Epistolae Romanorum pontiicum, ep. 14, str. 378), njegovo pismo Justinu i branitelju Faustinu (Mansi 8, stupci 135-136; Epistolae Romanorum pontiicum, fragmentum 24, str. 498). 78 Pismo pape Celestina biskupima južne Galije u Codex canonum ecclesiasticorum (PL 56, stupac. 579-580). 79 Farlati upućuje na 6. kanon Crkvenog sabora u Serdici (Farlati 1753, str. 168). 80 Farlati je ovaj ulomak objasnio na sljedeći način: “Nimirum aliqui conabantur obrepere ad Sacerdotium commendatione hominum potentium, et gratiosorum, quibus obsequi, et gratiicari cum vellent Episcopi, plures, quam opus esset, ad Presbyteratum, vel Diaconatum provehebant.” Uz to, predložio je da se iza “praestare,” doda “obsequium”, to jest: ”… ne uolentis prestare obsequium personis per diversas parochiales ecclesias, presbiteros ultra quam necesse est aut dyaconos ordinemus” (Farlati 1753, str. 168). Po mojem mišljenju, ovaj kanon ne iziskuje nikakvu dopunu. 81 Farlati je smatrao kako je prepisivač riječ “solent” zamijenio riječju “volunt” (Farlati 1753, str. 168). 82 U tekstu postoji praznina, i Farlatijev prijedlog da je popuni izrazom “sustentationi vel alimentis” zvuči razborito (Farlati 1753, str. 168). 76 Agde (506), c. 36 (Concilia Galliae 314-506, CCSL 148, p. 208): “Clerici etiam omnes, qui ecclesiae ideliter uigilanter que deseruiunt, stipendia sanctis laboribus debita secundum seruitii sui meritum uel ordinationem canonum a sacrdotibus consequantur”. 77 Pope Gelasius I’s letter in 494 to the bishops of Lucania, Bruttia and Sicily in the collection of Dionysius Exiguus (PL 67, col. 310, decree 27; Epistolae Romanorum pontiicum, ep. 14, p. 378), his letter to Archdeacon Justinus and Defensor Faustinus (Mansi 8, cols. 135-136; Epistolae Romanorum pontiicum, fragmentum 24, p. 498). 78 Pope Coelestinus’ letter to the bishops of Southern Gaul in the Codex canonum ecclesiasticorum (PL 56, col. 579-580). 79 Farlati referred to canon 6 of the council of Serdica (Farlati 1753, p. 168). 80 Farlati explained this passage as follows: “Nimirum aliqui conabantur obrepere ad Sacerdotium commendatione hominum potentium, et gratiosorum, quibus obsequi, et gratiicari cum vellent Episcopi, plures, quam opus esset, ad Presbyteratum, vel Diaconatum provehebant”, and proposed adding “obsequium” after “praestare”, that is: ”… ne uolentis prestare obsequium personis per diversas parochiales ecclesias, presbiteros ultra quam necesse est aut dyaconos ordinemus” (Farlati 1753, p. 168). To my mind this canon does not require any addition. 81 Farlati thought that a copyist had replaced “solent” with “volunt” (Farlati 1753, p. 168). 82 There is a gap in the text and Farlati’s suggestion to ill it with “sustentationi vel alimentis” appears reasonable (Farlati 1753, p. 168). 323 VAPD 104, 2011., 309-337 Vadim Prozorov Salonitanski crkveni sabori iz šestog stoljeća The Sixth Century Councils of Salona (Stipendia ecclesiastica debita clericorum [alimentis] omnibus (Stipendia ecclesiastica debita clericorum [alimentis] omnibus vlasti često nisu priznavale ovlasti biskupskih sudova u kaznenim jurisdiction of ecclesiastical courts in criminal cases. Sometimes the conserventur, ne quibus esse volumus cum ratione districti conserventur, ne quibus esse volumus cum ratione districti stvarima. Biskup je katkad mogao nastupiti kao arbitar u bishop could act as an arbitrator in disputes between laymen who eiciamur tenuatis confusione ignominiose remissi.) eiciamur tenuatis confusione ignominiose remissi.) sporovima između laika koji su tražili arbitražu.89 requested arbitration.89 Ovi se kanoni po svoj prilici odnose na slučajeve kada bi Presumably they refer to the situation when the transfer of Ovim su kanonskim propisom biskupi možda upozoreni kako The canon, perhaps, warned bishops against judging cases premještajem svećenika iz jedne crkve u drugu, veću i otmjeniju, clerics from one church to another, major and noble, created this ne smiju odlučivati u stvarima koje su izvan njihove nadležnosti, which were not under their jurisdiction and belonged to the nastao prekomjeran broj osoba koje su plaću morale dobivati iz excess of persons who had to be paid out of the church’s income već ulaze u djelokrug bilo civilnog suda bilo nekog drugog authority of either the civil courts or another bishop.90 Later, prihoda crkve, pa je ona, da bi pokrila te troškove, morala zapasti and the church had to incur debt to meet these expenses and to biskupa. Nešto kasnije, na Drugom salonitanskom saboru, iz in 533, the second council of Salona promulgated the ban on u dug i založiti svoju imovinu. U predgovoru jednoj od svojih pledge its property. Emperor Justinian described such an awkward godine 533., proglašena je zabrana upletanja u poslove drugih intrusion into another’s diocese and infringement of another’s 90 novela tu je nezgodnu situaciju opisao i car Justinijan. On i raniji situation in the preface to one of his novels. He and earlier biskupija i zadiranja u tuđe povlastice, među kojima je jedna od privileges, among which the judicial authority of the bishop was zakonodavci propisali su da broj svećenika u određenoj crkvi legislators decreed that the number of clerics in a particular church najvažnijih bila i sudbena ovlast biskupa.91 one of the most important.91 mora biti primjeren njezinim dobrima te se ne bi smio povećavati should be adequate to its resources and would not increase without bez potrebe i dostatnih sredstava za uzdržavanje. Kako se čini, necessity and suicient maintenance. As it would appear that the nekom drugom sudu, kanonski je propis možda upućivao na advocate, the canon could refer to the prohibition of clerics from dalmatinski su biskupi, unatoč tome što je broj svećenika već Dalmatian bishops, despite the fact that the number of the clergy zabranu svećeničkog svjedočenja na svjetovnim sudovima.92 testifying in secular courts.92 Besides, it may have also alluded to nadilazio potrebe, odlučili sačuvati plaću za sve svećenike koji su had exceeded the demand, had opted to reserve the stipend for all K tome, možda je ciljao i na zabranu pozivanja biskupa u neku a ban on inviting a bishop in another’s province as an arbitrator se zaredili pred crkvenim saborom, ali su se obvezali uzdržati se od the clerics who had been ordained before the council and bound drugu provinciju kao arbitra u sporovima među biskupima te in disputes of the bishops of that province.93 At the end of the zaređivanja većeg broja svećenika od onog koji će biti potreban u themselves to refrain from the ordination of more clergymen than provincije.93 Na kraju kanona časni oci sabora su, prema mojem canon, the fathers of the council, to my mind, demanded that the budućnosti. Justinijan je donio sličnu odredbu i naredio da se, bez needed in the future. Justinian made a similar provision and ordered, mišljenju, propisali kako biskup može suditi jedino u sporovima bishop judge only in litigation which fell under his jurisdiction, smanjivanja broja svećenika, sa zaređenjima prestane sve dok broj without diminishing the number of the clergy, to cease ordinations koji ulaze u njegove ovlasti. Drugim riječima, praznina u tekstu that is, the lacuna in the text can be restored as sua litigia (his svećenika ne bude razmjeran prihodima crkava. I on je spomenuo until the number of ecclesiastics would be proportionate to the mogla bi se rekonstruirati kao sua litigia (“svoje prijepore”) za litigations) in the counterbalance to aliena litigia (another’s pomutnju koja nastaje zbog prekomjernog broja svećenika i income of churches. He also mentioned the confusion resulting from razliku od aliena litigia (“tuđe prijepore”). litigations). njihovog nedostatnog inanciranja.85 the excess of clergy and their insuicient funding.85 11. Svećenik, pak, bilo kojeg stupnja, ako bi primio kanonsku dobit 11. Since certainly a cleric of any grade, who against the precepts of 10. Opominjemo također da svećenicima, kad očekuju poziv na svoju 10. And now we reprove that they are not allowed to involve themselves protiv propisa, treba ju s pravom odbiti. U protivnom ne bi mogao the canons, received usury must be deservedly deposed, let him raspravu, nije dopušteno miješati se u tuđe poslove. Neka se u in another’s afairs since they have the arrogance to summon to imati nikakva prava povrata posuđena novca. have no right to recover money lent. tuđim poslovima ne stavljaju u zaštitu bilo koje strane. Ali ako their hearings, and let them not happen to be advocates of a party (Usuram namque contra precepta canonum accipientem (Usuram namque contra precepta canonum accipientem slušaju…86 tuđe prijepore i ako bi ih se pitalo, neka ne propuste before another’s courts. But only in hearing…86 litigations let them cuiuslibet ordinis in clero merito abdicandum, ut nullam vel ipsius cuiuslibet ordinis in clero merito abdicandum, ut nullam vel ipsius iznijeti istinu. search for the truth and not neglect to reveal it. mutuate pecunie repetendi possit habere licentiam.) mutuate pecunie repetendi possit habere licentiam.) (Amonentes etiam ne negotiis alienis eis se liceat implicare, (Amonentes etiam ne negotiis alienis eis se liceat implicare, Sveto pismo, časni crkveni oci i crkveno pravo osuđivali quatenus ad audientiam suam evocandi habeant quatenus ad audientiam suam evocandi habeant su i zabranjivali lihvarenje, to jest posuđivanje novca uz kamatu. and prohibited by Holy Scripture,94 the fathers of the church95 presumptionem, neque alienis iudiciis partem defendentes presumptionem, neque alienis iudiciis partem defendentes Kanonima je bilo propisano da svećenici, ako bi posudili novac ili and ecclesiastical law.96 The canons ruled that if ecclesiastics lent occurant. Sed tantum modo audientes […] litigia, veritatem occurant. Sed tantum modo audientes […] litigia, veritatem kakvu drugu stvar, imaju pravo na povrat istog novčanog iznosa ili money or anything else they ought to be paid back the same requisiti proferre non negligant.) requisiti proferre non negligant.) iste stvari.97 Svećenici koji bi bili proglašeni krivima za lihvarenje, amount of money or to receive the same thing.97 Clerics found Canon 10 presumably determined the limits of episcopal trebali su biti uklonjeni iz službe. Uz tu ustaljenu zabranu guilty of usury had to be deposed. The canon of the council of lihvarenja kanonskim je propisom sa Salonitanskog sabora bilo Salona added to the usual prohibition of usury that such a cleric 89 Cod. Just. 1. 4. 8. Prema rimskom pravu laicima je bilo dopušteno pokretanje parnica pred biskupskim sudom, uz zajedničku suglasnost. U tom slučaju, ulogu arbitra preuzeo bi biskup. Vismara 1937; Vismara 1995, str. 225-251; James 1983, str. 25-46. 90 Pismo pape Inocenta biskupu Viktriciju iz Rouena (PL 20, stupci. 472-473). 91 Vidi akte sa Salonitanskog sabora iz 533. Klaić N. 1967, str. 84. 92 Kartaga (419.), k. 59. u Dionizijevoj zbirci (PL 67, stupac 201D); Cod. Just. 1. 3. 7. 93 Hess 1958, str. 82. 94 Izl. 22, 25; Lev. 25, 35-37; Pnz. 23, 20-21; Ps. 14, 5, Izr. 28, 8; Ez. 18, 10-13; 22, 7-12; Lk. 6, 34-35. 95 Moser 1997. 96 U Dionizijevoj zbirci : Apostolski kanoni, k. 44 (PL 67, stupac 146D); Niceja (325.), k. 17 (PL 67, stupac 151A); Laodiceja, k. 108. (PL 67, stupac 165C); Kartaga (419.), k. 5. (PL 67, stupac 187A-B); 3. i 4. ukaz pape Lava I. (PL 67, stupac 279). Arles II. (između 442. i 502.), k. 14 (Concilia Galliae 314-506, CCSL 148, str. 114-30). Tours (461.), k. 13. (Concilia Galliae 314-506, CCSL 148, p. 147). Tarragona (516.), k. 3. (Concilios visigóticos, p. 35). Orléans III. (538), k. 30. (27.) (MGH, Concilia 1, str. 82). Gl. 15. ukaza pape Gelazija I. (Mansi 8, stupac 139). 97 Kartaga (419.), k. 16. u zbirci Dionizija Exiguusa (PL 67, stupac 189C). 89 Cod. Just. 1. 4. 8. Roman law permitted lay people to bring their suits before the episcopal court by common consent. In this case the bishop was an arbitrator. Vismara 1937. Vismara 1995, pp. 225-251. James 1983, pp. 25-46. 90 Pope Innocent’s letter to Bishop Victricius of Rouen (PL 20, cols. 472-473). 91 See the acts of the council of Salona in 533. Klaić N. 1967, p. 84. 92 Carthage (419), c. 59 in the collection of Dionysius Exiguus (PL 67, col. 201D); Cod. Just. 1. 3. 7. 93 Hess 1958, p. 82. 94 Exod. 22, 25; Lev. 25, 35-37; Deut. 23, 20-21; Ps. 14, 5, Prov. 28, 8; Ezech. 18, 10-13; 22, 7-12; Lk. 6, 34-35. 95 Moser 1997. 96 In the collection of Dionysius Exiguus: Apostolic Canons, c. 44 (PL 67, col. 146D); Nicaea (325), c. 17 (PL 67, col. 151A); Laodicea, c. 108 (PL 67, col. 165C); Carthage (419), c. 5 (PL 67, col. 187A-B); decrees 3 and 4 of Pope Leo I (PL 67, col. 279). Arles II (between 442 and 502), c. 14 (Concilia Galliae 314506, CCSL 148, pp. 114-30). Tours (461), c. 13 (Concilia Galliae 314-506, CCSL 148, p. 147). Tarragona (516), c. 3 (Concilios visigóticos, p. 35). Orléans III (538), c. 30 (27) (MGH, Concilia 1, p. 82). Chap. 15 of Pope Gelasius I’s decree (Mansi 8, col. 139). 97 Carthage (419), c. 16 in the collection of Dionysius Exiguus (PL 67, col. 189C). 83 84 83 84 Desetim se kanonom po svoj prilici utvrđuju granice biskupske sudbene nadležnosti, premda formulacija “nije dopušteno miješati court jurisdiction, although the phrase “they are not allowed to be se u tuđe poslove” (negotiis alienis se implicare), u kojoj odjekuju involved in another’s afairs” (negotiis alienis se implicare), echoing riječi sv. Pavla Apostola, ima šire značenje, to jest upletanje u the words of St. Paul the Apostle, has broader application, that is, bilo kakve svjetovne djelatnosti u nečiju osobnu korist.87 Kako the involvement in any secular activities in someone’s personal je propisano crkvenim zakonodavstvom, biskupska sudbena interests.87 As enjoined by ecclesiastical legislation, episcopal nadležnost obuhvaćala je stegovne, građanske i kaznene judicial authority covered disciplinary, civic and criminal cases predmete u koje su bili uključeni pripadnici svećenstva. Civilne involving the clergy.88 Civil authorities often did not recognize the 83 84 85 86 87 83 84 85 86 87 88 Nov. 3. se odnosila na crkve u Konstantinopolu. Cod. Just. 1. 3. 11; Nov. 3; Sokolov 1896, str. 264, 265, 277. Nov. 3, gl. 2. Farlati je prazninu popunio riječju “taciti” (Farlati 1753, str. 169). 2 Ad Timotheum 2. 3-4.: “Collabora sicut bonus miles Christi Iesu. Nemo militans implicat se saeculi negotiis, ut ei placeat, qui eum elegit.” U Dionizijevoj zbirci : Apostolski kanoni, k. 7. (PL 67, stupac.142B-C); Kalcedon (451.), k. 3. (PL 67, stupac 171D); k. 16. sa Sabora u Kartagi iz 419. poziva se na Drugu poslanicu Pavla Apostola Timoteju (PL 67, stupac. 189B-C). Loening 1878, str. 171-174. 88 U Dionizijevoj zbirci : Kalcedon (451.), k. 9. (PL 67, stupac. 173B-C); Kartaga (419.), k. 15. (PL 67, stupac 189A-B). Pismo pape Gelazija I. (Mansi 8, stupci 137-138); Épaone (517.), k. 11. (MGH, Concilia 1, p. 22); Orléans III. (538.), k. 35. (32.) (MGH, Concilia 1, p. 83). 324 Nov. 3 concerned with churches in Constantinople. Cod. Just. 1. 3. 11; Nov. 3; Sokolov 1896, pp. 264-265, 277. Nov. 3, ch. 2. Farlati illed the gap with “taciti” (Farlati 1753, p. 169). 2 Ad Timotheum 2. 3-4.: “Collabora sicut bonus miles Christi Iesu. Nemo militans implicat se saeculi negotiis, ut ei placeat, qui eum elegit”. In the collection of Dionysius Exiguus: Apostolic Canons, c. 7 (PL 67, col. 142B-C); Chalcedon (451), c. 3 (PL 67, col. 171D); c. 16 of the council of Carthage in 419 refers to this second letter of Paul the Apostle to Timothy (PL 67, col. 189B-C). Loening 1878, pp. 171-174. 88 In the collection of Dionysius Exiguus: Chalcedon (451), c. 9 (PL 67, col. 173B-C); Carthage (419), c. 15 (PL 67, col. 189A-B). Pope Gelasius I’s letter (Mansi 8, cols. 137-138); Épaone (517), c. 11 (MGH, Concilia 1, p. 22); Orléans III (538), c. 35 (32) (MGH, Concilia 1, p. 83). Što se tiče pojavljivanja svećenika u svojstvu odvjetnika na 94 95 96 As for the appearance of a cleric in another’s court as an Usury, that is, money lending with interest, was condemned 325 VAPD 104, 2011., 309-337 Vadim Prozorov Salonitanski crkveni sabori iz šestog stoljeća The Sixth Century Councils of Salona propisano da bi takav svećenik trebao izgubiti i pravo na novac should also forfeit the money he had lent. Thus the church stressed krivovjerje, zločini protiv života i nedjela protiv kreposti. Što je ofences against chastity. It depended upon the epoch and authors koji je posudio. Dakle, Crkva je isticala kako svećenici, koji su dužni that clergymen required to perform deeds of charity should not točno ulazilo u te skupine, koji je trebao biti način pokore i koliko writing about penitence to determine the entries of these categories činiti dobrotvorna djela, ne bi smjeli ostvarivati svoje vlastite seek their own interest at the expense of their communities. je ona trebala trajati, ovisi o razdoblju i autorima koji su pisali o and what the periods and modes of repentance should be.100 interese na štetu svojih zajednica. 12. We are also not permitted to consecrate any altar unless it is irmly pokajanju.100 Already in the sixth century, however, certain (not clearly and rightfully granted the worthy revenues by its founders for no No već u šestom stoljeću postojala su stanovita (ne baš utemeljitelji čvrstim pravom ne osiguraju pristojna primanja, da complaint concerning the stipends of the clerics and the poor will jasno određena) pravila javne pokore. Tako je uvedeno sljedeće principle was introduced: public penance was reserved for grave se ne bi izrodila ikakva jadikovanja na službovanje svećenika ili arise and they will not be exposed to the necessity of facing such načelo: javna pokora bila je predviđena isključivo za teške grijehe, sins which became known to the community, while secret sins were siromaha, kako oni ne bi bili nepotrebno izloženi takvoj oskudici. poverty. za koje je znala čitava zajednica, dok su tajni grijesi podlijegali rebuked and corrected by repentance in private, before the tribunal (Nulla etiam altaria nobis liceat dedicare, nisi a fundatoribus (Nulla etiam altaria nobis liceat dedicare, nisi a fundatoribus ukoru i iskupljivali se iza zatvorenih vrata, pred sudom savjesti. of conscience.101 The length of penance was determined by the irmo iure dignis fuerint donata redditibus, ut nulla deinceps de irmo iure dignis fuerint donata redditibus, ut nulla deinceps de Trajanje pokore određivao je biskup, i to na temelju svojeg suda o bishop according to the diference in sins (secundum diferentiam stipendiis clericorum vel pauperum querella nascatur, nec huius stipendiis clericorum vel pauperum querella nascatur, nec huius različitosti grijeha (secundum diferentiam peccatorum)102 ili naravi peccatorum)102 or the nature of an ofence (qualitas delicti),103 egestatis neccessitate subiaceant.) egestatis neccessitate subiaceant.) prijestupa (qualitas delicti), Prema 12. kanonu crkva (oltar) nije se smjela posvetiti ako According to canon 12, if the founder of the church (the razvrstaju i odredi vrijeme potrebno za njihovo iskupljenje.104 establishment of the duration of their rectiication.104 A presbyter 12. Nije dopušteno ni posvećivanje nikakvih oltara, osim ako im deined) rules of public penance were available. The following 101 103 premda je bilo i pokušaja da se grijesi although there were attempts at classiication of transgressions and se njezin utemeljitelj nije pobrinuo za uzdržavanje svećenstva altar) did not provide maintenance for the clergy and the poor, Prezbiter nije mogao odriješiti pokajnika bez ovlaštenja svojeg could not reconcile a penitent without the commission of the bishop i siromašnih. U svojoj 18. homiliji o Aktima Ivan Zlatousti je it should not be consecrated. In homily 18 concerning the Acts, biskupa ako potonji nije bio odsutan.105 Potpuna javna pokora if the latter was not absent.105 The complete public penance could last napisao kako bi svaki zemljoposjednik na svojem imanju trebao John Chrysostom wrote that any landowner should erect a church mogla je trajati 12 godina (Niceja, 325., k. 11.) ili 6 godina (Ankira, twelve years (Nicaea (325), c. 11) or six years (Ancyra (314), c. 24 (4)) podignuti crkvu i podariti joj dobra, poput miraza za nevjestu. in his estate and give the property to it like a dowry to a bride. 314., k. 24. (4.)), a sastojala se od četiri dijela: kajanja pred vratima and consisted of four stages: weeping outside the gates of the church, Sukladno Justinijanovom zakonu objavljenom godine 538., kojim The church should receive such a dowry before its consecration crkve, pasivnog slušanja obreda u narteksu, klečanja u crkvenoj hearing in the narthex, prostrating in the nave and praying with the je postavljeno pravilo prema kojemu bi za novoizgrađenu crkvu according to the law of Justinian issued in 538 which ixed the rule lađi i molitve s vjernicima, ali bez primanja svetog sakramenta. faithful without receiving the Holy Sacrament. Finally a penitent was trebalo točno odrediti izvore prihoda svećenstva, crkva je takav that the sources of income of the clergy should be speciied for a Konačno, pokajnika bi odriješio njegov biskup, nakon čega absolved by his bishop and again allowed to receive communion. miraz trebala primiti prije svojeg posvećenja.99 newly built church.99 bi bio iznova pričešćen. Pokajnici su podlijegali raznoraznim Penitents were subject to various restrictions. They could not abandon 13. Stoga određujemo da pokajnike za sve grijehe protiv vjere 13. And we decide that those who repented of all their sins in faith in every 98 98 ograničenjima. Nisu mogli odustati od svojeg pokajanja i činiti their penitence and commit “canonical” sins, since public penance svakoga dana i trenutka jedanput svećenik treba odriješiti, kako day and moment have to be absolved once and for all by the bishop “kanonske” grijehe jer se javna pokora smjela obaviti samo could be performed only once in a lifetime, thus “frequent absolution” bi se brzo vratili u svjetovan život. Neka [pokajnici] ne budu if they did not return to worldly afairs. We do not forbid eagerness to jednom u životu, tako da je “često odrješenje” bilo nemoguće. was impossible.106 Some professions, e. g. military and mercantile, protiv pokajanja i truda oko dobrih djela i neka znaju da ne repent by doing good works, but let [penitents] not imagine that they mogu koristiti često odrješenje, u nadi na otpuštenje grijeha. are permitted to sin in the hope of frequent absolution. Knowing that Neka se također zna da nikomu iz svetoga reda nije dopušteno none of the sacred order can accept real penance and those who have primiti istinsko pokajanje, jer nije dolično onomu tko je izabran u been constituted in the sacred order it beits to ceaselessly exercise svećenički red neprekidno se baviti time, jer je to vezano za strah only what pertained to the fear of God, however one must not deny od Boga. Ne treba uznemiravati pripadnike svetoga reda zbog them what has been conceded to the men of the sacred order for the muka kojima se izlažu, jer su neke pokore po kanonima određene alictions under which they sufer, at least, certain and long periods of i traju puno vremena. Njima se, kada prođe vrijeme, neće penance permitted to someone in the canons, since through a period dodijeliti milost dragovoljne pokore ako se dokaže javna optužba of time they are not given the grace of voluntary penance, if the guilt is 100 Za pokoru u kasnoj antici i ranom srednjem vijeku vidi: Vogel 1952; SaintRoch 1991. 101 Augustin, Propovijed 82, 10: “corripienda sunt coram omnibus, quae peccantur coram omnibus; ipsa vero corripienda sunt secretius, quae peccantur secretius.” Ako se grješnik nije sam ispovjedio, njegova osuda ne bi trebala biti neutemeljena. U vezi s izopćenjem iz crkvene zajednice, Origen je napomenuo kako činjenicu počinjenja grijeha treba potkrijepiti dokazima: “Ubi enim peccatum non est evidens, ejicere de ecclesia neminem possumus, ne forte eradicantes zizania eradicemus simul cum ipsis etiam triticum” (Homilija o Jošui 21), vidi također Niceja (325.), k. 5. u Dionizijevoj zbirci Exiguusa (PL 67, stupac. 148C-D) i Justinijanova Novela 123 (k. 11). 102 Kartaga (419.), k. 43. u Dionizijevoj zbirci (PL 67, stupac 195A). 103 Laodiceja, k. 105. u Dionizijevoj zbirci (PL 67, stupac 165B). 104 U Dionizijevoj zbirci Exiguusa: Niceja (325.), k. 11. i 12. (PL 67, stupci 150A-B); Ankira (314.), k. 24. - 28., 35., 39., 40.-44. (PL 67, stupci 152-156); Neocezareja, k. 46 u Dionizijevoj zbirci (PL 67, stupac 155C-D); 3. ukaz pape Siricija (PL 67, stupac 233). 105 Kartaga (419), k. 6. i 43. u Dionizijevoj zbirci (PL 67, stupci 187B-C, 195A). 106 Ambrozije Milanski (Ambrose de Milan 1971, knjiga 2., gl. 10, odlomak 95): “Repperiuntur qui saepius agendam paenitentiam putant. Qui ‘luxuriantur in Christo.’ Nam si vere agerent paenitentiam, iterandam postea non putarent, quia sicut ‘una baptisma,’ ita una poenitentia, quae tamen publice agitur; nam cottidie nos debet paenitere peccati, sed haec delictorum leviorum, illa graviorum.” (Zaslužena je krivnja onih što misle da pokoru često čine, jer obijesni su oni prema Kristu. Jer ako su kroz pokoru svoju zaista prošli, ne bi pomišljali da je mogu opetovano ponovit’; jer, kao što nema do li jednoga krštenja, tako je i put pokore tek jedan, barem kad je činimo javno; jer kajati se moramo i za svoje svakodnevne grijehe, mada potonji se tiču naših lakših grijeha, dočim prvi onih što su teži.) Ambrozije Milanski 1896, str. 626. 100 On penance in Late Antiquity and the early Middle Ages see: Vogel 1952; Saint-Roch 1991. 101 Augustine, Sermon 82, 10: “corripienda sunt coram omnibus, quae peccantur coram omnibus; ipsa vero corripienda sunt secretius, quae peccantur secretius”. If the sinner did not confess on his own, an accusation against him could not be unfounded. Origen noted, in relation to exclusion from the Church’s communion, that the fact of the sin should be proved by evidence: “Ubi enim peccatum non est evidens, ejicere de ecclesia neminem possumus, ne forte eradicantes zizania eradicemus simul cum ipsis etiam triticum” (Homily on Joshua 21), see also Nicaea (325), c. 5 in the collection of Dionysius Exiguus (PL 67, col. 148C-D) and Novel 123 (c. 11) of Justinian. 102 Carthage (419), c. 43 in the collection of Dionysius Exiguus (PL 67, col. 195A). 103 Laodicea, c. 105 in the collection of Dionysius Exiguus (PL 67, col. 165B). 104 In the collection of Dionysius Exiguus: Nicaea (325), c. 11 and 12 (PL 67, cols. 150A-B); Ancyra (314), c. 24 - 28, 35, 39, 40 - 44 (PL 67, cols. 152-156); Neocaesarea, c. 46 in the collection of Dionysius Exiguus (PL 67, col. 155CD); decree 3 of Pope Siricius (PL 67, col. 233). 105 Carthage (419), c. 6 and 43 in the collection of Dionysius Exiguus (PL 67, cols. 187B-C, 195A). 106 Ambrose of Milan (Ambrose de Milan 1971, book 2, chap. 10, paragraph 95): “Repperiuntur qui saepius agendam paenitentiam putant. Qui ‘luxuriantur in Christo.’ Nam si vere agerent paenitentiam, iterandam postea non putarent, quia sicut ‘una baptisma,’ ita una poenitentia, quae tamen publice agitur; nam cottidie nos debet paenitere peccati, sed haec delictorum leviorum, illa graviorum.” (‘Deservedly are they blamed who think that they often do penance, for they are wanton against Christ. For if they went through their penance in truth, they would not think that it could be repeated again; for as there is but one baptism, so there is but one course of penance, so far as the outward practice goes, for we must repent of our daily faults, but this latter has to do with lighter faults, the former with such as are graver’. Ambrose of Milan 1896, p. 626. o zastranjivanjima. publicly indicated by excesses. (Penitentes igitur de omnibus peccatis ex ide quacunque die (Penitentes igitur de omnibus peccatis ex ide quacunque die atque momento semel a sacerdote absolvendum statuimus, si atque momento semel a sacerdote absolvendum statuimus, ad secularia minime habuerint recursum. Non penitendi bonis si ad secularia minime habuerint recursum. Non penitendi operibus vetantes studium, sed [ne] peccandi facultatem bonis operibus vetantes studium, sed [ne] peccandi facultatem frequentis absolutionis spe videantur habere concessam. frequentis absolutionis spe videantur habere concessam. Scientes Scientes etiam quod nullum sacrati ordini veram penitentiam etiam quod nullum sacrati ordini veram penitentiam liceat liceat accipere, quem in sacro ordine constitutum iugiterque accipere, quem in sacro ordine constitutum iugiterque ad Dei ad Dei timorem pertineat convenit exercere. Nec tamen timorem pertineat convenit exercere. Nec tamen movere [nos movere [nos debet] quod [si quid ad] isdem sacrati ordinis viris debet] quod [si quid ad] isdem sacrati ordinis viris (pro) concessum (pro) concessum est alictionibus deputantur, vel quibusdam est alictionibus deputantur, vel quibusdam per canones certa per canones certa et grandia penitentie tempora [sunt] et grandia penitentie tempora [sunt] concessa, quia non eis per concessa, quia non eis per spatia temporum gratia voluntarie spatia temporum gratia voluntarie attribuetur penitentie, si attribuetur penitentie, si publicus indicitur reatus excessibus.) publicus indicitur reatus excessibus.) Kanon trinaesti Salonitanskog sabora bavi se javnom Canon 13 of the council of Salona deals with public (in the liturgy) pokorom (u okviru obreda), koja se u crkvenoj praksi iz šestog penance applied to the sixth-century church’s practice to canonical stoljeća primjenjivala na kanonske grijehe svrstane u tri skupine: sins divided into three categories: apostasy, crimes against life and 98 PG 60, stupac 147. 99 Nov. 67, k. 2. Vidi također Nov. 3, predgovor. 98 PG 60, col. 147. 99 Nov. 67, c. 2. See also Nov. 3, preface. 326 106 327 VAPD 104, 2011., 309-337 Vadim Prozorov Salonitanski crkveni sabori iz šestog stoljeća The Sixth Century Councils of Salona red.112 Međutim, zabrana pokore u odnosu na svećenstvo nije se be admitted to the clerical order.112 Nevertheless, the prohibition of poštivala u svako doba i na svakome mjestu. Na Neocezarejskom penance for the clergy was not observed everywhere at all times. saboru naređeno je da svećenik koji je bio proglašen krivim za The council of Neocaesarea ordered the priest, found guilty of Bio im je zabranjen i pristup određenim zvanjima, npr. vojnom i were prohibited to them. Their new penitential status was modelled trgovačkom. Njihov novi pokajnički status počivao je na asketskim on the ascetic principles of the religious life. načelima pobožnog života.107 Ako je pokajnik prekršio ta pravila these rules (returned ad saecularia - to the previous secular way of life) (vratio se ad saecularia, tj. prijašnjem svjetovnom načinu življenja), he would be punished by excommunication. blud ili preljub bude uklonjen iz službe te mu je zadana pokora. fornication or adultery, to be deposed and compelled to undergo kažnjavao se izopćenjem.108 Neka ograničenja nisu bila obvezna, not obligatory, however, many of them were supposed to be kept Prema kanonskim propisima s galskih sabora iz petog i šestog penance.113 Clergymen were not precluded from doing penance ali mnoga od njih su se morala poštivati čak i nakon iskupljenja.109 even after reconciliation.109 stoljeća, svećenici nisu bili izuzeti od pokore, uz istodobno with the loss of their oices or severe penalties in the canons of the uklanjanje s dužnosti ili izricanje strogih kazni. ifth and sixth century councils in Gaul.114 Od konca četvrtoga stoljeća raširilo se mišljenje prema kojemu svećenici ne mogu činiti javnu pokoru. 110 107 If the penitent broke 108 Some restrictions were The view that clergymen could not do public penance had Kanonskim been disseminated since the late fourth century. 110 The canons of 113 114 Zadnji dio 13. kanona upućuje na određene slučajeve The last part of canon 13 refers to some cases of the deposition propisima s raznih crkvenih sabora zabranjeno je nametanje various councils forbade penance to be imposed on clerics in those uklanjanja svećenika iz službe i njihovoga izopćenja zbog teških and excommunication of clerics for serious crimes: usury, simony, pokore svećenicima u slučajevima u kojima bi joj laici inače cases when lay people would be subjected to it. Instead, a sinner nedjela poput lihvarenja, simonije, zamjene župa itd., uz kasniju exchange of parishes, etc., with subsequent (perhaps, lifelong) podlijegali. Namjesto toga, grješnik je trebao biti uklonjen iz should be deposed, i.e. forever deprived of his ecclesiastical oice (možda doživotnu) pokoru. Formulacija “quia non eis per spatia penance. The phrase “quia non eis per spatia temporum gratia temporum gratia voluntarie attribuetur penitentie, si publicus voluntarie attribuetur penitentie, si publicus indicitur reatus indicitur reatus excessibus” podrazumijeva kako u slučaju teških excessibus” means that in the case of grave ofences, if they prijestupa za koje bi doznala zajednica (manifesta scelera) became known to the community (manifesta scelera),115 the svećenici sebi ne smiju zadavati dragovoljnu pokoru kojom bi se clergymen could not perform voluntary penance by which they iskupljivali za tajne grijehe. Takvim prijestupnicima kaznu i pokoru judged and censured themselves for secret sins. The higher trebala je odrediti osoba koja im je nadređena. authority had to impose penalties and penance on ofenders. 2. Salonitanski crkveni sabor iz godine 533. 2. The Council of Salona in 533 Dana 4. svibnja 533. godine116 već spomenuti biskup i metropolit On 4 May 533,116 the same Metropolitan Bishop Honorius službe, tj. zauvijek lišen svoje crkvene dužnosti i dostojanstva. 111 and dignity. 111 A layman who had done penance was forbidden to Laiku koji je odradio pokoru bio je zabranjen ulazak u svećenički 115 107 Vidi: De Yong 2000, str. 185-224, posebice str. 185-208; Uhalde 2008, str. 97-120. 108 Orléans I. (511.), k. 11. (MGH, Concilia 1, str. 5): “De his, qui suscepta paenitentia religionem suae professionis obliti ad saecularia relabuntur, placuit eos et a communione suspendi et ab omnium catholicorum convivio separari. Quod si post interdictum cum iis quisquam praesumserit manducare, et ipse communione privetur.” Épaone (517), k. 23. (MGH, Concilia 1, str. 24): “Si quis accepta professaque paenitentia boni inmemor ad saecularia relabatur, prursus conmunicare non poterit, nisi professioni, quam inleceto praetermiserat, refurmetur.” Orléans III. (538.), k. 28. (25.) (MGH, Concilia 1, str. 81). 109 U odgovoru na pitanja narbonskog biskupa Rustika, papa Lav I. (PL 67, stupci 289-290, ukazi 23., 24. u Dionizijevoj zbirci ) preporučio je kako pokajnik ne bi trebao sklapati poslove i služiti u vojsci, tj. da bi vrlo često morao promijeniti svoj društveni položaj. Iznimno, Papa je mladima koji su prošli pokoru, dopustio sklapanje braka ne bi li izbjegli još veće zlo - “zapadanje u mladenačku razuzdanost” - te je napomenuo kako oni zapravo nemaju drugog izbora osim čuvanja kreposti svoje duše i tijela (PL 67, stupac 290, ukaz 25.). 110 Loening 1878, str. 280. To je prvi izrekao papa Siricije u svom pismu biskupu Himeriju Taragonskom iz 385. godine (vidi ukaz 14. pape Siricija u Dionizijevoj zbirci , PL 67, stupac 237; PL 13, stupac 1145): “Illud quoque nos par fuit providere, ut sicut poenitentiam agere cuiquam non conceditur clericorum, ita et post poenitudinem et reconciliationem nulli unquam laico liceat honorem clericatus adipisci, quia quamvis sint omnium peccatorum contagione mundati, nulla tamen debent gerendorum sacramentorum instrumenta suscipere, qui dudum fuerint vasa vitiorum.” 111 U Dionizijevoj zbirci : Apostolski kanoni, k. 25., 42., 44. (PL 67, stupci 144B, 146D - npr. premda se u kanonu 25. naređuje da se biskupi koji su počinili blud, krivokletstvo i krađu imaju ukloniti iz službe, napominje se i kako takav prijestupnik, “međutim, nije izopćen, jer Sveto pismo kaže: ‘Bog ne kažnjava dva puta za isti zločin’’’); Kartaga (419.) k. 27. (PL 67, stupci 191D-192A). Poruka pape Lava I. Rustiku iz 458. (PL 54, stupci. 1197-1207; Jafé, Regesta, br. 320). Prema k. 32. iz Apostolskih kanona u Dionizijevoj zbirci (PL 67, stupci 144D-145A), uklanjanje svećenika iz službe ili izopćenje laika trebalo bi biti posljedica njihovog odbijanja pokore: “Haec autem post unam, et secundam, et tertiam episcopi obtestationem ieri convenit.” Kada je, međutim, posrijedi simonija, kanonom 30. iz Apostolskih kanona u Dionizijevoj zbirci (PL 67, stupac 144D) ne naređuje se samo uklanjanje svećenika iz službe već i njihovo izopćenje, dok se kanonom 12. s Prvoga crkvenog sabora u Arlesu iz 314. (Concilia Galliae 314-506, CCSL 148, str. 11) i kanonom 14. s Drugoga crkvenog sabora u Arlesu (Concilia Galliae 314-506, CCSL 148, str. 114-130) ista kazna propisuje i za lihvarenje. 328 107 See: De Yong 2000, pp. 185-224, especially pp. 185-208. Uhalde 2008, pp. 97-120. 108 Orléans I (511), c. 11 (MGH, Concilia 1, p. 5): “De his, qui suscepta paenitentia religionem suae professionis obliti ad saecularia relabuntur, placuit eos et a communione suspendi et ab omnium catholicorum convivio separari. Quod si post interdictum cum iis quisquam praesumserit manducare, et ipse communione privetur”. Épaone (517), c. 23 (MGH, Concilia 1, p. 24): “Si quis accepta professaque paenitentia boni inmemor ad saecularia relabatur, prursus conmunicare non poterit, nisi professioni, quam inleceto praetermiserat, refurmetur”. Orléans III (538), c. 28 (25) (MGH, Concilia 1, p. 81). 109 Pope Leo I, in answering the questions from Bishop Rusticus of Narbonne (PL 67, cols. 289-290, decrees 23, 24 in the collection of Dionysius Exiguus), recommended that a penitent should not transact business and serve in the army, i.e. very often he had to change his social status. As an exception the pope permitted young people who had done penance to marry in order to avoid a more serious evil - “falling into youthful incontinence”, and remarked that in fact they had no choice but to keep their minds and bodies chaste (PL 67, col. 290, decree 25). 110 Loening 1878, p. 280. First expressed by Pope Siricius in 385 in a letter to Bishop Himerius of Tarragona (see decree 14 of Pope Siricius in the collection of Dionysius Exiguus, PL 67, col. 237; PL 13, col. 1145): “Illud quoque nos par fuit providere, ut sicut poenitentiam agere cuiquam non conceditur clericorum, ita et post poenitudinem et reconciliationem nulli unquam laico liceat honorem clericatus adipisci, quia quamvis sint omnium peccatorum contagione mundati, nulla tamen debent gerendorum sacramentorum instrumenta suscipere, qui dudum fuerint vasa vitiorum”. 111 In the collection of Dionysius Exiguus: Apostolic Canons, c. 25, 42, 44 (PL 67, cols. 144B, 146D, e.g. canon 25, while it commands deposition of bishops, priests and deacons for fornication, perjury and theft, also notes that such a transgressor, “however, is not excommunicated, since the Scripture says: ‘God does not punish twice for the same crime’”’); Carthage (419) c. 27 (PL 67, cols. 191D-192A). Pope Leo I’s message to Rusticus in 458 (PL 54, cols. 1197-1207; Jafé, Regesta, no 320). According to c. 32 of the Apostolic Canons in the collection of Dionysius Exiguus (PL 67, cols. 144D-145A) the deposition of clerics or excommunication of laymen should be a consequence of their rejection of repentance: “Haec autem post unam, et secundam, et tertiam episcopi obtestationem ieri convenit”. Nonetheless, c. 30 of the Apostolic Canons in the collection of Dionysius Exiguus (PL 67, col. 144D) orders not only deposition of clerics for simony but also their excommunication, c. 12 of the council of Arles I in 314 (Concilia Galliae 314-506, CCSL 148, p. 11) and c. 14 of the council of Arles II (Concilia Galliae 314-506, CCSL 148, pp. 114-30) prescribed the same punishment for usury. Honorije sazvao je Drugi salonitanski sabor, na kojem su summoned the second council of Salona. It established some utemeljene određene biskupije. Akte tog sabora potvrdili su dioceses. The conciliar acts were validated by the bishops of biskupi Salone, Jadere, Arbe, Siscije, Narone, Bestue, Sarsentera Mukura (Makarske), Muccurum (Makarska),118 Ludrum (Biskupija (?)119 near Knin) and two blizini Knina) te dviju nepoznatih biskupija. Uzmemo li u obzir to unknown sees. One of those unidentiied bishops can be either the 118 Ludra (Ludrum, biskupija (?) Salona, Jader, Arba, Siscia, Narona, Bestoe, Sarsenterum (Stolac?),117 u (Stoca?), 117 119 da se na popisu nalazi između Arbe i Narone, gdje su se aktima s bishop of Epidaurum or of Scardona if we take into consideration his Prvog sabora nalazili epitauretanski i skardonitanski biskupi, jedan position on the list between Arba and Narona where the bishops 112 Pismo pape Siricija biskupu Himeriju Taragonskom iz 385. (PL 13, stupci 1131-1147, gl. 16; Jafé, Regesta, br. 65), pismo pape Inocenta apulskim biskupima iz 414. (PL 67, stupac 250, ukaz 34. u Dionizijevoj zbirci ), pismo pape Zosima salonitanskom biskupu Hezihiju iz 418. (PL 67, stupac 264, ukaz 3. u Dionizijevoj zbirci ), ukaz 16. pape Lava I. u Dionizijevoj zbirci (PL 67, stupac 288); ukaz 3. pape Gelazija I. u Dionizijevoj zbirci (PL 67, stupac 303). Rim (465.), k. 3. (Mansi 7, stupac 961). Pismo pape Gelazija I. biskupima južne Italije i Sicilije iz 494. (Epistolae Romanorum pontiicum, ep. 14, gl. 18, str. 372). Gerona (517.), k. 9. (Concilios visigóticos, str. 41). Épaone (517.), k. 3. (MGH Concilia 1, str. 20). 113 Neocezareja, k. 45. u Dionizijevoj zbirci (PL 67, col. 155C). 114 Orange I. (441.), k. 4 (ugrađen u Arles II., k. 29. (28.)): “Penitentiam desiderantibus clericis non negandum.” (Concilia Galliae 314 - 506, CCSL 148, str. 79, (120)). Vidi također: Agde (506.) k. 2. (Concilia Galliae 314 - 506, CCSL 148, str. 194); Orléans I. (511.) k. 7. i 12. (MGH, Concilia 1, str. 4-5); Orléans II. (533.), k. 8. (MGH, Concilia 1, str. 62); Orléans III. (538.), k. 2. i 7. (o pokori biskupa), 8. (doživotna pokora u samostanu) i 9., 22. (19.) (MGH, Concilia 1, str. 73, 75, 76, 80). 115 Kartaga (419.), k. 43 u Dionizijevoj zbirci (PL 67, stupac 195A). 116 Klaić N. 1967, p. 81: “Post iterum atque iterum Lampadi et Oresti summens sub die IIII nonis maias etc.” Usporedi s rimskim sinodom iz 531.: “Post consulatum Lampadii et Orestis virorum clarissimorum die VII. Iduum Decembrium, in consistorio B. Andreae apostoli, presidente venerabili viro papa Bonifacio etc.” (Mansi 8, stupci 739-740). 117 Puljić, Škegro 2006, str. 219-241. 118 Farlati 1753, stupac 174; Škegro 2008, str. 291-303. 119 Klaić V. 1912, str. 314, 315; Škegro 2007, str. 9-23. 112 Pope Siricius’ letter to Bishop Himerius of Tarragona in 385 (PL 13, cols. 11311147, chap. 16; Jafé, Regesta, no 65), Pope Innocent I’s letter to the Apulian bishops in 414 (PL 67, col. 250, decree 34 in the collection of Dionysius Exiguus), Pope Zosimas’ letter to Bishop Hesychius of Salona in 418 (PL 67, col. 264, decree 3 in the collection of Dionysius Exiguus), decree 16 of Pope Leo I in the collection of Dionysius Exiguus (PL 67, сol. 288); decree 3 of Pope Gelasius I in the collection of Dionysius Exiguus (PL 67, col. 303). Rome (465), c. 3 (Mansi 7, col. 961). Pope Gelasius I’s letter to the bishops of Southern Italy and Sicily in 494 (Epistolae Romanorum pontiicum, ep. 14, chap. 18, p. 372). Gerona (517), c. 9 (Concilios visigóticos, p. 41). Épaone (517), c. 3 (MGH Concilia 1, p. 20). 113 Neocaesarea, c. 45 in the collection of Dionysius Exiguus (PL 67, col. 155C). 114 Orange I (441) c. 4 (incorporated into Arles II, c. 29 (28)): “Penitentiam desiderantibus clericis non negandum”. (Concilia Galliae 314 - 506, CCSL 148, pp. 79, (120)). See also: Agde (506) c.2 (Concilia Galliae 314 - 506, CCSL 148, p. 194); Orleans I (511) c. 7 and 12 (MGH, Concilia 1, pp. 4-5); Orléans II (533), c. 8 (MGH, Concilia 1, p. 62); Orléans III (538), c. 2 and 7 (on bishops’ penance), 8 (lifelong penance in the monastery) and 9, 22 (19) (MGH, Concilia 1, pp. 73, 75, 76, 80). 115 Carthage (419), c. 43 in the collection of Dionysius Exiguus (PL 67, col. 195A). 116 Klaić N. 1967, p. 81: “Post iterum atque iterum Lampadi et Oresti summens sub die IIII nonis maias etc.” Cf. the synod of Rome in 531: “Post consulatum Lampadii et Orestis virorum clarissimorum die VII. Iduum Decembrium, in consistorio B. Andreae apostoli, presidente venerabili viro papa Bonifacio etc.” (Mansi 8, cols. 739-740). 117 Puljić, Škegro 2006, pp. 219-241. 118 Farlati 1753, col.174; Škegro 2008, pp. 291-303. 119 Klaić V. 1912, pp. 314-315; Škegro 2007, pp. 9-23. 329 VAPD 104, 2011., 309-337 Vadim Prozorov Salonitanski crkveni sabori iz šestog stoljeća The Sixth Century Councils of Salona od tih neidentiiciranih biskupa mogao bi biti ili biskup Epidaura of Epidaurum and Scardona were present in the acts of the irst održavanje crkvenog ustroja. Promjene začete na Crkvenom saboru maintenance of the ecclesiastical organization. The reforms initiated at ili biskup Skardone. Časni oci Sabora obratili su se salonitanskom council. The fathers of the council approached Bishop Honorius of iz 530. nastavljene su i 533. godine. the council of 530 were continued in 533. biskupu Honoriju, kojega su smatrali crkvenim prvakom provincije Salona to whom they attributed the primacy in the province (even (i nazivali ga čak i papom), te ga zamolili da donese odluku asking him to decide on the establishment of The fathers of the council transferred basilicas in some towns (municipijima) izuzeli iz ovlasti nadbiskupije i stavili ih pod nadzor (municipia) from the jurisdiction of the metropolitan see and placed o osnivanju tri nove biskupije, u Sarsenteru, Mukuru i Ludru, i three new dioceses in Sarsenterum, Muccurum and Ludrum and the novih biskupa: sarsenterski biskup Paulin dobio je bazilike u them under control of the new bishops: Bishop Paulinus of Sarsenterum međusobnoj podjeli župa. Prema crkvenom pravu utemeljenje division of parishes among them. According to ecclesiastical law, municipijima Delontinu,126 Stantinu,127 Novensu preko Rusticija, obtained municipia Dellontinum,126 Stantinum,127 Novense per Rusticiarum, novih biskupija i ređenje njihovih biskupa spadalo je u ovlasti the foundation of new dioceses and ordination of their bishops fell Pekuatiku under the competence of the provincial council and metropolitan. municipiji Magniotik, biskupije morala su biti ispunjena dva nužna preduvjeta: (1) There were two requirements for establishment of a diocese: (1) mukuritanski biskup Stjepan dobio je brdske predjele,133 delminenski zajednica koju je trebalo uzdignuti na razinu biskupije, morala the community to be elevated to the status of diocese had to be Onestin, je biti dovoljno velika i imati znatan broj stanovnika; (2) bila je large enough, with a sizeable population, and (2) the consent of the otocima,136 i preko, što se zna da je Onej podijelio, a što se naziva potrebna suglasnost biskupa čijim su biskupijama ta područja bishops to whose dioceses these territories had been assigned was Kontinent”. 120 provincijalnoga crkvenog sabora i metropolita. 121 bila dodijeljena. 122 Za utemeljenje U aktima je na stanje u dalmatinskoj provinciji calling him pope), Časni oci Sabora su bazilike u određenim gradovima 120 121 required. 122 The acts applied the provisions of canon 6 of the council 128 i Beuzavatiku, biskupu Ludra Celijanu pripali su 129 134 Reditik 135 137 Ekvitin, 130 Salvijatik 131 i Sarzijatik, 132 i salonitansko područje “što se prostire na Na temelju činjenice da su u aktima sadržani jedino Pecuaticum,128 and Beuzauaticum, Bishop Celianus of Ludrum obtained municipia Magnioticum,129 Equitinum,130 Salviaticum,131 and Sarziaticum,132 Bishop Stephanus of Muccurum obtained municipia Montanarum,133 delminense Onestinum,134 Redditicum,135 and a Salonitan area “conined within the islands136 or, as it is known, separated beyond Oneum, which is named Continens”.137 From the fact that the acts provide information podaci o prijenosu zemljišta salonitanske Crkve na novoosnovane only about the transfer of the lands of the Salonitan Church to the newly primijenjeno šire tumačenje odredaba kanona 6. sa Crkvenog of Serdica (343) in their broader interpretation to the situation in the biskupije, može se pretpostaviti da su te biskupije do tada bile erected dioceses it can be assumed that they had been previously sabora u Serdici (343. g.): Dalmatian province: u ovlasti salonitanskog biskupa, koji je bio preopterećen svojim under the jurisdiction of the bishop of Salona who was overburdened But permission is not to be given to ordain bishops either in any administrativnim poslovima i dušobrižničkim dužnostima. Sva tri with administrative work and pastoral care. All the three towns were selu ili kakvom beznačajnom gradu za koji je dostatan i prezbiter, village, or in an unimportant town, for which one presbyter grada su se vjerojatno nalazila razmjerno nedaleko od Salone. supposedly situated not very far from Salona. jer nije nužno da tu biskup bude kako se ne bi ponizili njegovo ime i suices, because it is not necessary that there will be a bishop lest autoritet. the name and authority of the bishop are debased. bestoenski biskup Andrija pristao prenijeti dio svog područja jurisdiction, Bishop Andrew of Bestoe agreed to transfer a portion Considering the vast stretches of the dioceses, the long distances “od mjesta Kopele i Arene138 do gradova [i] bazilika” bestoenske of his territory extending “from Copella and Arena,138 to the towns No dopuštenje se ne smije dati za ređenje biskupa bilo u nekom 123 123 S obzirom na golemu površinu biskupija, velike udaljenosti Iz akata nije jasno koji je to biskup pod čije je ovlasti It is unclear in the conciliar acts as to which bishop, to whose između pojedinih mjesta i mnogobrojnost življa, Salonitanski sabor between settlements and the large population, the council of Salona biskupije. Iz završnih riječi biskupa Honorija moguće je zaključiti [and] basilicas” of the diocese of Bestoe. One can infer from Bishop donio je jednoglasnu odluku o zaređenju novih biskupa Sarsentera, unanimously decided to ordain new bishops in Sarsenterum, Muccurum kako je Sabor za ta mjesta postavio posebnog biskupa. Metropolit Honorius’ concluding speech that the council was suggested to Mukura i Ludra, koji su trebali posvećivati svećenike, davati pomast, and Ludrum, who would consecrate priests, administer chrism, absolve je svoje sljedbenike upozorio i da se klone nerazumnog appoint a special bishop for these places. The metropolitan also odrješivati pokajnike i posjećivati brojne župe djelotvornije nego penitents and visit numerous parishes more efectively than previously. povećanja broja biskupija. Svrha svih tih mjera bila je unaprijediti warned his successors against unreasonable increases in the što se to do tada činilo. Sudionici Sabora spomenuli su sličnu odluku The participants of the council mentioned the similar decision made organizacijski ustroj provincije kako bi “blizak pastir bolje number of dioceses. The purpose of all these measures was to donesenu pod predsjedanjem Honorijeva prethodnika i imenjaka, under Honorius’ predecessor of the same name, when an unidentiied upravljao stadom Božjim”.139 improve the organization of the province so that “the lock of God uzdignuta na Barcensi ecclesia was elevated to the status of diocese. Thus the Tako su se crkveni poglavari Dalmacije pobrinuli ecclesiastical hierarchs of Dalmatia made provisions for the regular kada je stanovita barcenska Crkva (Barcensi ecclesia) 124 razinu biskupije. 125 za redovito obavljanje vjerskih obreda na području metropolije i 120 Metropolite su povremeno nazivali papama, npr. u merovinškoj Galiji iz šestog stoljeća (Wallace-Hadrill 1985, str. 94, “Concilium Turonense a. 567”, Concilia Galliae 511-695, CCSL 148A, str. 187). 121 Loening 1878, str. 409-411. 122 K. 53. sa Sabora u Kartagi iz Dionizijeve zbirke (PL 67, stupac 197B-D). 123 U Dionizijevoj zbirci (PL 67, stupac 178A-B): “Licentia vero danda non est ordinandi episcopum aut in vico aliquo, aut in modica civitate, cui suicit unus presbyter, quia non est necesse ibi episcopum ieri, ne vilescat nomen episcopi et auctoritas. Non debent in his civitatibus quae episcopos habuerunt, aut si qua talis, aut tam populosa civitas, quae meretur habere episcopum” (u prijevodu Percivala iz A Select Library, str. 601). Tekst u HSM-u glasi: “Ad ordinandorum nuper episcoporum curam … credimus pertinere, presertim cum nihil canonicis sit contrarium constitutis, quia nec episcopalis vilescit auctoritas, cum in tanta locorum distensione tot parochiis necessario proponuntur; nec, ubi presbiter possit suicere, ordinatur episcopus…” 124 Šišić (ed.) 1914., str. 156, misli kako se radi o Baloensis ecclesia, tj. balojenskoj Crkvi, i smješta je u Varcar Vakuf (Mrkonjić Grad) između Ključa i Jajca u Bosni. Škegro (Škegro 2007, str. 357-365) se slaže s Ivom Bojanovskim, koji balojensku biskupiju (=Barcensi ecclesia) smješta u Šipovo (Bojanovski 1988, str. 287-292). 125 U popisu salonitanskih nadbiskupa iz HSM-a: “Honorius archiepiscopus 17 Iste suo tempore in Barrensi ecclesia provide ordinavit episcopum sub annis domini 213” (Honorije, 17. nadbiskup u svoje vrijeme mudro zaredi jednog biskupa u Crkvi u Baru (?) godine 213.). Međutim, Honorije I, prethodnik Honorija II, bio je salonitanski biskup od oko 505. do oko 510. godine. 330 124 would be governed better by the shepherd at hand”.139 125 performance of religious rites in the territory of the metropolis and the 120 Metropolitans were occasionally designated as popes, e.g. in sixth-century Merovingian Gaul (Wallace-Hadrill 1985, p. 94, “Concilium Turonense a. 567”, Concilia Galliae 511-695, CCSL 148A, p. 187). 121 Loening 1878, pp. 409-411. 122 C. 53 of the council of Carthage in the collection of Dionysius Exiguus (PL 67, col. 197B-D). 123 In the collection of Dionysius Exiguus (PL 67, col. 178A-B): “Licentia vero danda non est ordinandi episcopum aut in vico aliquo, aut in modica civitate, cui suicit unus presbyter, quia non est necesse ibi episcopum ieri, ne vilescat nomen episcopi et auctoritas. Non debent in his civitatibus quae episcopos habuerunt, aut si qua talis, aut tam populosa civitas, quae meretur habere episcopum” (trans. by Percival in A Select Library, p. 601). The HSM text reads: “Ad ordinandorum nuper episcoporum curam … credimus pertinere, presertim cum nihil canonicis sit contrarium constitutis, quia nec episcopalis vilescit auctoritas, cum in tanta locorum distensione tot parochiis necessario proponuntur; nec, ubi presbiter possit suicere, ordinatur episcopus…” 124 Šišić (ed.) 1914, p. 156 thought this was Baloensis ecclesia, i.e. the Church of Baloe, and localized it in Varcar Vakuf (Mrkonjić Grad) between Kljuć and Jajce in Bosnia. Škegro (Škegro 2007, pp. 357-365) agrees with Ivo Bojanovski who places the see of Baloie (=Barcensi ecclesia) in Šipovo (Bojanovski 1988, pp. 287-292). 125 In the HSM’s catalogue of the archbishops of Salona: “Honorius archiepiscopus 17 Iste suo tempore in Barrensi ecclesia provide ordinavit episcopum sub annis domini 213” (Honorius the Archbishop 17th. In his time he providently ordained a bishop in the church of Bar (?) in the year 213). However, Honorius II’s predecessor Honorius I was bishop of Salona c. 505 - c. 510. 126 Trebinja u Popovu ili Stolac (Puljić, Škegro 2006, str. 230-233). 127 Ston. 128 Puljić i Škegro tvrde kako se Novense per Rusticiarum pecuaticum odnosi na jedan municipij i smještaju ga u Nevesinjsko polje u blizini Stoca. Prema Šišiću (ed.) 1914., str. 156, Nove (Rus Novae, Ad Novas) - Runovići (8 km od Imotskog) na putu od Salone do Narone, Rusticiarum - Rastok u blizini Vrgorca. 129 Balijina Glavica (Municipium Magnum) kod Drniša (Bulić 1878, str. 90-106, 103-110, 120-125, 138-144; Bulić 1880, str. 113, 114; Pavan 1958, str. 139, 140; Škegro 2007, str. 11, 12). 130 Čitluk kod Sinja (Gabričević 1984, str. 102; Gabrić 1984, str. 279). 131 Vrba i Podgradina (Municipium Salvium) na Glamočkom polju (Bojanovski 1988, str. 233-249). 132 Vrtoč u dolini Unca (Bojanovski 1988, str. 250-256). 133 Municipia Montanarum (i. e. tj. brdski predjeli) - područje Zagvozda i Imotskog (Šišić (ed.) 1914, str. 156). 134 Omiš (Onaeum=Onestinum?) (Bulić 1920, str. 10 i dalje; Jeličić 1984, str. 177 i dalje). 135 Danilo Gornje (Danilo Kraljice) između Perkovića i Šibenika. U natpisu iz petog stoljeća spominje se biskup “grada Riditiona” (civitatis Riditionis), premda nema dodatnih dokaza o njegovom statusu biskupije (Faber, Zaninović 1963, str. 103-105). 136 Ante Škegro upućuje na Brač (Brattia), Hvar (Pharia), Vis (Issa) (Škegro 2008, str. 291-303). 137 Klaić N. 1967, str. 83: “in insulis continetur vel trans Oneum noscitur esse divisum, quod Continens appelatur.” To se područje može smjestiti oko donjeg toka Cetine (Škegro 2008, str. 291-303). 138 Planine Kopilo i Vranica (Avranus) kod Zenice (Vego 1980, str. 439). 139 Klaić N. 1967, str. 84. 126 Trebinja in Popovo or Stolac (Puljić, Škegro 2006, pp. 230-233). 127 Ston. 128 Puljić and Škegro argue that Novense per Rusticiarum pecuaticum designates one municipium and locate it in the Nevesinjsko plain near Stolac. According to Šišić (ed.) 1914, p. 156, Nove (Rus Novae, Ad Novas)/Runovići (5 miles from Imotski) on the way from Salona to Narona, Rusticiarum/Rastok, close to Vrgorac. 129 Balijina Glavica (Municipium Magnum) near Drniš (Bulić 1878, pp. 90-106, 103-110, 120-125, 138-144; Bulić 1880, pp. 113-114; Pavan 1958, pp. 139140; Škegro 2007, pp. 11-12). 130 Čitluk near Sinj (Gabričević 1984, p. 102; Gabrić 1984, p. 279). 131 Vrba and Podgradina (Municipium Salvium) in the ield of Glamoč (Bojanovski 1988, pp. 233-249. 132 Vrtoč in the Unac valley (Bojanovski 1988, pp. 250-256). 133 Municipia Montanarum (i.e. the mountainous region)/Zagvozd and Imotski region (Šišić (ed.) 1914, p. 156). 134 Omiš (Onaeum=Onestinum?) (Bulić 1920, pp. 10f.; Jeličić 1984, p. 177f.). 135 Danilo Gornje (Danilo Kraljice) between Perković and Šibenik. The ifthcentury inscription mentions the bishop of “the city of Riditio” (civitatis Riditionis), although there is no more evidence of its episcopal status (Faber, Zaninović 1963, pp. 103-105). 136 Ante Škegro suggests Brač (Brattia), Hvar (Pharia), Vis (Issa) (Škegro 2008, pp. 291-303). 137 Klaić N. 1967, p. 83: “in insulis continetur vel trans Oneum noscitur esse divisum, quod Continens appelatur”. This territory can be located in the low reaches of the Cetina (Škegro 2008, pp. 291-303). 138 Kopilo and Vranica (Avranus) mountains near Zenica (Vego 1980, p. 439). 139 Klaić N. 1967, p. 84. 331 VAPD 104, 2011., 309-337 Vadim Prozorov Salonitanski crkveni sabori iz šestog stoljeća The Sixth Century Councils of Salona Utvrdivši novu teritorijalnu podjelu, Crkveni je sabor zabranio The council establishing a new division of territory forbade Proučavanje akata sa salonitanskih sabora iz godine 530. i 533. navodi nas na sljedeće zaključke: Study of the acts of the councils in Salona in 530 and 533 leads zadiranje u tuđe područje ovlasti (posvećivanje bazilika i remećenje the violation of another’s jurisdiction (the consecration of basilicas povlastica braće)140 te naredio sazivanje godišnjih provincijalnih and violation of the privileges of bishops)140 and decreed the to the following conclusions: sabora radi rješavanja lokalnih pitanja i provođenja svećeničke annual convocation of a provincial council to settle local issues Salonitana Maior nije u proturječju sa suvremenim koncilskim controversial Historia Salonitana Maior does not contradict stege. U tom se smislu vezao uz 5. kanon s Crkvenog sabora u Niceji and enforce clerical discipline. In this respect, it cited canon 5 of pravom, pa ih stoga treba smatrati pouzdanima te se na njih kao contemporary conciliar law and therefore they are to be trusted as (325. g.) i 9. kanon Sabora u Kalcedonu (451. g.), prema kojima se the council of Nicaea (325) and canon 9 of the council of Chalcedon takve i osloniti. reliable. 1) Sadržaj ovih akata ugrađen u prijepornu Historia 1) The content of these acts incorporated into the No biskup (451), which ruled that provincial councils were to be held twice a Honorije smatrao je prihvatljivim da se skupština biskupa održava year.141 However, Bishop Honorius found it acceptable to celebrate stoljeća postojao metropolijski ustroj sa salonitanskim biskupom century there was a metropolitan organization in Dalmatia headed jednom godišnje, jer je “teško prosuditi težinu putovanja, baš kao the assembly of the bishops only once per year, “because of na čelu. Salona je bila središte civilne provincije u kojoj je rimska by the bishop of Salona. This city was the centre of the secular i vrlo teške napore kada se moraju pohoditi župe”, te je dopustio the diiculty of the way and preoccupation with visitations of uprava obnovljena godine 535. Neki znanstvenici drže kako je province in which Roman administration was restored in 535. Some mogućnost nedolaska biskupa “ako bi ga spriječila neodgodiva the dioceses”, and admitted that a bishop could not come, “not Salona bila sjedište metropolije od početka petog stoljeća. Osnova scholars regarded Salona as a metropolitanate since the early ifth potreba, nipošto bezvoljnost”, pri čemu bi ga na saboru morali because of any indolence, but due to inevitable necessity”, sending za tu pretpostavku je pismo pape Zosima od 21. veljače 418. godine, century. The foundation of this hypothesis is Pope Zosimus’ letter zastupati njegovi zamjenici (“prvaci njegove crkve”).142 To je u instead his procurators (“the primates of his church”).142 This is upućeno salonitanskom biskupu Hezihiju, vrlo aktivnom crkvenom of 21 February 418 to Bishop Hesychius of Salona, a very active suglasju s crkvenom praksom iz petog i šestog stoljeća, kada su in agreement with the ecclesiastical practice of the ifth/sixth dostojanstveniku, koji se dopisivao s Augustinom, Ivanom prelate who had corresponded with Augustine, John Chrysostom se provincijalni sabori održavali prilično rijetko, unatoč saborskim centuries, when provincial councils were infrequent despite the Zlatoustim, a možda i s Ruinom Akvilejskim. Poglavar rimske Crkve and perhaps Ruinus of Aquileia. The Roman pontif asked him odredbama koje su nalagale njihovo redovito održavanje.143 U conciliar decrees commanding to convene them regularly.143 In zamolio ga je da raširi papinska gledišta o ređenju laika i redovnika to disseminate the papal views of the ordination of laymen and svojem pismu biskupima južne Galije papa Hilarije (461. - 468.) daje his letter to the bishops of Southern Gaul, Pope Hilarus (461-468) za biskupe “ove provincije” i susjednih provincija. im do znanja kako je njihov nadbiskup iz Arlesa dužan sazvati sinod made known that a synod was to be convened annually by their mišljenju, spomenuto pismo nužno ne podrazumijeva kako je provinces.147 To my mind, the letter does not necessarily imply jednom godišnje za one koji su mu u mogućnosti nazočiti.144 Na metropolitan bishop of Arles for those who were able to attend.144 Hezihije bio nadležan za “ovu provinciju”. On je svoj upit poslao that Hesychius was in charge of “this province”. He sent his enquiry Crkvenom saboru u Kalcedonu (451. g.) također se povelo računa The Council of Chalcedon (451) also made provisions for bishops papi i bilo je posve prirodno da papinski odgovor bude naslovljen to the pope and it was quite natural that the papal reply was o biskupima koji nisu u mogućnosti doći na sabor.145 Salonitanski unable to attend the councils.145 The Salonitan council determined, upravo na njega, tako da je Zosim salonitanskog biskupa zamolio da addressed to him, and Zosimus asked the bishop of Salona to sabor je kao prikladno vrijeme (opportuna tempora, congruum as a convenient time (opportuna tempora, congruum tempus) for papinsko stajalište prenese ostalim biskupima iz tog kraja. Isto tako, communicate the pope’s position to his fellow bishops. Similarly, tempus) za takvo okupljanje odredio tjedan iza Duhova, tj. nedjelju such a gathering, the week after Whit-Sunday, the next Sunday papa Siricije je svoj odgovor od 10. veljače 385. uputio španjolskom Pope Siricius dispatched his reply of 10 February 385 to Bishop koja slijedi odmah nakon krštenja na dan Duhova, kada novokršteni after the Pentecost baptisms, when the newly baptized “laid aside” biskupu Himeriju Taragonskom ne bi li sa svojim ukazima upoznao Himerius of Tarragona in Spain in order to make known his decrees “odlože” svoje albe, bijele halje što ih nose katekumeni.146 their albs, the white garments worn by the catechumens.146 sve biskupe Španjolske i susjednih provincija. to all bishops of Spain and neighbouring provinces. provincijalni sabori imaju održavati dvaput godišnje. 141 2) Akti svjedoče kako je u Dalmaciji iz prve polovice šestog 147 Prema mojem U šestom stoljeću Dalmacija je, kao metropolijska provincija, obuhvaćala salonitansku, jadertinsku, 148 skardonitansku, siscijansku, 149 140 Vidi prethodno poglavlje. 141 U Dionizijevoj zbirci : Apostolski kanoni, k. 38. (PL 67, col. 145D); Niceja (325.), k. 5. (PL 67, stupac 148C); Antiohija (oko 328.), k. 98. (PL 67, stupac. 163C); Kalcedon (451., k. 19. (PL 67, stupac 175B-C); 37. ukaz pape Lava Velikog (PL 67, stupac. 294). 142 Klaić N. 1967, str. 84: “Sed quia bis in anno concilia ieri preceperunt propter diversas necessitates ecclesie amputandas, et fraternitati vestre diicultate itineris atque visitandarum occupatione parochiarum dravissimum iudicatur, vel hoc sine aliqua excusatione servetur, ut semel in anno ad concilium metropolitani venire nullus ommittat. Quod si quem forte non desidiosa voluntas sed inevitanda necessitas detinuerit, per primates sue ecclesie se presentet.” Kalcedon (451.) 143 Kartaga (419.), k. 18. u Dionizijevoj zbirci (PL 67, stupac. 190A); Orléans II. (533.), k. 2. (MGH, Concilia 1, str. 59); Orléans III. (538.), k. 1. (MGH, Concilia 1, str. 75); Orléans V. (549.), k. 23. (MGH, Concilia 1, str. 105). Вarion 1931, str. 25. Pontal 1990, str. 9-15. 144 Epistolae Romanorum pontiicum, ep. 8, str. 144-145. Vidi također pismo pape Hormizde španjolskim biskupima iz 517. (Epistolae Romanorum pontiicum, ep. 25, str. 792): “Sed si aut temporum necessitates, aut emergentes causae hoc (bis in anno concilia celebrentur) non patiuntur impleri, semel saltem (quamvis non licuerit) sine ulla excusatione praecipimus convenire.” 145 Kalcedon (451.), k. 19. (PL 67, stupac 175B-C). Nisu mogli doći ako nisu bili “dobroga zdravlja i oslobođeni neizbježnih i neodgodivih dužnosti.” (u prijevodu Percivala iz A Select Library, str. 416). 146 Klaić N. 1967, str. 84: “Tempus autem congruum videtur, ut depositis albis Pentecosten ebdomade que sequitur, debeant conveniri.” Antiohija (oko 328.), k. 98. (19.) (PL 67, col. 163C). Crkveni sabor u Antiohiji (oko 328.), k. 98. (20.) (PL 67, stupac 163C): Jedan sinod treba održati “nakon trećeg tjedna od uskršnjega slavlja, e da bi sinod mogao biti završen u četvrtom tjednu od Duhova” (u prijevodu Percivala iz A Select Library, str. 193). 332 140 See the previous chapter. 141 In the collection of Dionysius Exiguus: Apostolic Canons, c. 38 (PL 67, col. 145D); Nicaea (325), c. 5 (PL 67, col. 148C); Antioch (c. 328), c. 98 (PL 67, col. 163C); Chalcedon (451), c. 19 (PL 67, col. 175B-C); decree 37 of Pope Leo the Great (PL 67, col. 294). 142 Klaić N. 1967, p. 84: “Sed quia bis in anno concilia ieri preceperunt propter diversas necessitates ecclesie amputandas, et fraternitati vestre diicultate itineris atque visitandarum occupatione parochiarum dravissimum iudicatur, vel hoc sine aliqua excusatione servetur, ut semel in anno ad concilium metropolitani venire nullus ommittat. Quod si quem forte non desidiosa voluntas sed inevitanda necessitas detinuerit, per primates sue ecclesie se presentet”. 143 Carthage (419), c. 18 in the collection of Dionysius Exiguus (PL 67, col. 190A); Orléans II (533), c. 2 (MGH, Concilia 1, p. 59); Orléans III (538), c. 1 (MGH, Concilia 1, p. 75); Orléans V (549), c. 23 (MGH, Concilia 1, p. 105). Вarion 1931, p. 25. Pontal 1990, pp. 9-15. 144 Epistolae Romanorum pontiicum, ep. 8, pp. 144-145. See also Pope Hormisdas’ letter of 517 to the bishops of Spain (Epistolae Romanorum pontiicum, ep. 25, pp. 792): “Sed si aut temporum necessitates, aut emergentes causae hoc (bis in anno concilia celebrentur) non patiuntur impleri, semel saltem (quamvis non licuerit) sine ulla excusatione praecipimus convenire”. 145 Chalcedon (451), c. 19 (PL 67, col. 175B-C). They could not attend if the were not “in good health and free from any unavoidable and necessary business”. (trans. by Percival in A Select Library, p. 416). 146 Klaić N. 1967, p. 84: “Tempus autem congruum videtur, ut depositis albis Pentecosten ebdomade que sequitur, debeant conveniri”. Antioch (c. 328), c. 98 (19) (PL 67, col. 163C). The council of Antioch (c. 328), c. 98 (20) (PL 67, col. 163C): One synod should be held “after the third week of the feast of Easter, so that the synod may be ended in the fourth week of the Pentecost” (trans. by Percival in A Select Library, p. 193). arbensku, epitauretansku, naronitansku, bestoansku, 2) The acts demonstrate that in the irst half of the sixth monks among the bishops of “this province” and neighbouring In the sixth century the metropolitan province of Dalmatia consisted of the dioceses of Salona, Jader,148 Arba, Epidaurum, Scardona, Siscia,149 Narona, Bestoe, Sarsenterum, Muccurum, sersentersku, mukuritansku, ludrumsku i barcensku biskupiju. Ludrum and Barcensis (Barrensis) ecclesia. The fact that under Popes To što su pape Pelagije II. (579. - 590.) i Grgur Veliki (590. - 604.) Pelagius II (579-590) and Gregory the Great (590-604) the right salonitanskom biskupu dali pravo nošenja palija, ukazuje na bliske to wear the pallium was conferred to the bishop of Salona by the institucionalne odnose između metropolijskog središta Dalmacije pope indicates close institutional ties between the metropolitan i rimske Crkve.150 see of Dalmatia and the Church of Rome.150 3) Tridesetih godina petog stoljeća, uoči ponovne uspostave 3) In the 530s, on the eve of the Byzantine reconquest of bizantske vlasti u Dalmaciji, poglavari dalmatinske Crkve nastojali Dalmatia, the hierarchs of the Dalmatian church strove to maintain su održati njezin ustroj i cjelovitost, osigurati joj materijalne its structure and integrity, to provide for its material foundation osnove i budno nadzirati crkvena dobra. Očito je kako su Crkvu and exercise tight control over church resources. The vicissitudes 147 PL 56, stupci 572B: “Proinde nos, ne quid meritis dilectionis tuae derogemus, ad te potissimum scripta direximus, quae in omnium fratrum et coepiscoporum nostrorum facies ire notitiam; non tantum eorum qui in ea provincia sunt, sed etiam qui vicinis dilectionis tuae provinciis adjunguntur.” Farlati 1751, str. 301; Dabinović 1930, str. 179; Dyggve 1951; Wilkes 1969, str. 430. 148 Godine 381. jadertinski biskup Feliks sudjelovao je u radu Akvilejskog sabora (Gesta concili aquileiensis, u: Ambrozije Milanski 1982, str. 313-368). 149 Siscia (Sisak), čiji je biskup Konstantin nazočio Aakvilejskom saboru 381. godine, prije je vjerojatno bila jedna od biskupija metropolije Sirmium (Srijemske Mitrovice u Srbiji), a nakon što su Avari 441. godine razorili Sirmij, prebačena je pod nadležnost salonitanskog metropolita. Prisci Fragmenta, L. Dindorf (ed.), u: Historici graeci minores (Leipzig, 1870), vol. 1, frag. 8, str. 302; Buzov 1999, str. 245-271. 150 Gregorius I, Ep. 9. 234 (Gregorius I papa, Registrum epistolarum, ed. Paul Ewald and Ludwig M. Hartmann, MGH Epistolae (Berlin, 1899), vol. 2, p. 229). 147 PL 56, cols. 572B: “Proinde nos, ne quid meritis dilectionis tuae derogemus, ad te potissimum scripta direximus, quae in omnium fratrum et coepiscoporum nostrorum facies ire notitiam; non tantum eorum qui in ea provincia sunt, sed etiam qui vicinis dilectionis tuae provinciis adjunguntur”. Farlati 1751, p. 301; Dabinović 1930, p. 179; Dyggve 1951; Wilkes 1969, p. 430. 148 In 381 Bishop Felix of Jader participated in the council of Aquileia (Gesta concili aquileiensis, in: Ambrose of Milan 1982, pp. 313-368). 149 Siscia (Sisak), whose bishop, Constantius, was present in the council of Aquileia in 381, had presumably been a diocese of the metropolis of Sirmium (Sremska Mitrovica in Serbia) before, after the destruction of Sirmium by the Huns in 441, it was transferred into the jurisdiction of the metropolitan of Salona. Prisci Fragmenta, ed. L. Dindorf, in Historici graeci minores (Leipzig, 1870), vol. 1, frag. 8, p. 302; Buzov 1999, pp. 245-271. 150 Gregorius I, Ep. 9. 234 (Gregorius I papa, Registrum epistolarum, ed. Paul Ewald and Ludwig M. Hartmann, MGH Epistolae, (Berlin, 1899), vol. 2, p. 229). 333 VAPD 104, 2011., 309-337 Vadim Prozorov Salonitanski crkveni sabori iz šestog stoljeća The Sixth Century Councils of Salona u njenim poslovima ometali stalni obrati na kraju petog stoljeća, of the late ifth century, the weakness of Roman administration slabost rimske uprave i ostrogotska vladavina na prostoru and Ostrogothic rule in Dalmatia obviously disturbed ecclesiastical Dalmacije. Istodobno, nužnost osnivanja novih biskupija može Bulić 1878 Concilios visigóticos F. Bulić, Il municipio Magnum et Concilios visigóticos e hispano- altri luoghi lungo la via Romana romanos, J. Vives (ur.), Ambrose de Milan, La Pénitence, da Salona a Burnum, Bullettino Barcelona-Madrid 1963. R. Gryson (ed.), Sources di archeologia e storia dalmata chrétiennes 179, Paris 1971. 1, Spalato 1878, 90-106, 103- Dabinović 1930 110, 120-125, 138-144. A. S. Dabinović, Kada je Kratice / Abbreviations Literatura / Bibliography afairs. At the same time the necessity of establishing new dioceses MGH - Monumenta Germaniae Ambrozije Milanski 1971 se objasniti širenjem prostornog obuhvata provincije nakon can be explained by the increase in the provincial territory through Historica pripajanja određenih biskupija (npr. Siscije) ili župa s područja incorporation of some dioceses (e.g. Siscia) or parishes of other drugih provincija koje su zaposjeli barbari. Časni oci saborâ provinces invaded by the barbarians. The fathers of the council CCSL - Corpus Christianorum svećenicima su opetovano zabranili otuđivanje (prodaju, darivanje repeated the prohibition of the alienation (sale, donation and Series Latina i razmjenu) crkvenih posjeda (3. kanon s Prvoga salonitanskog exchange) of church possessions (canon 3 of the irst council sabora) i posuđivanje novca uz stvaranje obveze na teret njihove of Salona) and borrowing money by clergymen which involved Ambrose of Milan, Selected Bulić 1880 carigradske patriaršije?, Rad crkve (1. i 2. kanon), jer je otuđenje crkvene imovine nerijetko bilo incurring liabilities for their churches (canons 1, 2), since the Works and Letters, H. De F. Bulić, Magnum, Bullettino di Jugoslavenske akademije uvjetovano nemogućnošću otplate dugova crkve. Ti su dugovi alienation of ecclesiastical property was often necessitated by the Romestin, E. De Romestin, H. archeologia e storia dalmata 3, znanosti i umjetnosti 239, katkad bili neophodni ne bi li se za svećenike osigurala dostatna impossibility of paying the debts of the church. These debts could T. Forbes Duckworth (prijev.), Spalato 1880, 113-114. Zagreb 1930, 151-244. primanja, a broj svećenika trebao je biti primjeren u odnosu na have been needed to provide suicient stipends for the clergy, A Select Library of Nicene and sredstva kojima je crkva raspolagala, kao i u odnosu na iznose whose number should be adequate to the church’s resources Post - Nicene Fathers of the Bulić 1920 De Yong 2000 koje su njezini utemeljitelji izdvojili ne bi li pokrili troškove njezina and to the sums allotted by its founders to meet the expenses Christisn Church, Second Series F. Bulić, Starinska iznašašća M. de Yong, Transformations utemeljenja (8., 9. i 12. kanon). Prekomjeran broj svećenika u of their foundation (canons 8, 9 and 12). The excess of clerics in vol.10, Oxford-New York 1896. u Omišu (Onaeum), Vjesnik of Penance, in: Rituals of Power određenoj crkvi često je dovodio do njihovog premještanja iz a particular church often resulted from their transfer from one za arheologiju i historiju from Late Antiquity to the Early jedne crkve u drugu, možda veću i ugledniju, što je za posljedicu church to another, perhaps major and noble, and led to numerous Ambrozije Milanski 1982 dalmatinsku 43, Split 1920, Middle Ages, F. Theuws, J. L. imalo brojne razmirice. Stoga je Sabor upozorio svećenike kako ne disturbances. Therefore the council reminded clergymen not to Ambrozije Milanski, Epistulae 199-200. Nelson (ed.), Leiden-Boston- smiju zanemarivati svoje dužnosti u crkvama u kojima su zaređeni neglect their duties in the churches where they had been ordained, et acta, M. Zelzer (ed.), Corpus i ograničio im pravo napuštanja područja njihove nadležnosti, and restricted their right to leave the area of their competence, Scriptorum Ecclesiasticorum putovanja, dolaska na carski sud i promjene crkava bez propisnog to travel, to come to the imperial court and to change churches Latinorum 82, 3, Beč 1982. dopuštenja njihovih nadređenih (6. i 7. kanon). Kanonima 4. i 5. without the proper permission of their superiors (canons 6 and zaprijećene su kazne za simoniste i simoniju, zbog koje je Crkva 7). Canons 4 and 5 aimed sanctions at simoniacs and simony, također ostajala bez svoje imovine i novca. Osim toga, Sabor another method of depriving the church of its property and funds. je zabranio lihvarenje (kanon 11.) i zadiranje u tuđe područje Dalmacija pala pod jurisdikciju Ambrozije Milanski 1896 SC - Sources Chrétiennes Köln 2000, 185-224. Buzov 1999 M. Buzov, Sisačka biskupija u Dyggve 1951 svjetlu pisanih i arheoloških E. Dyggve, History of Salonitan Babić 1993 izvora. (Prilog proučavanju Christianity, Oslo 1951. I. Babić, Splitske uspomene arheološke topograije Additionally, the council banned usury (canon 11) and encroaching na salonitanske kršćanske biskupskoga grada Siska), Tkalčić Epistolae Romanorum pontiicum nadležnosti (kanon 10.). U kanonu 12., dalmatinski su biskupi on another’s jurisdiction (canon 10). In canon 12, the Dalmatian starine, Vjesnik za arheologiju 3, Zagreb 1999, 245-271. Epistolae Romanorum pokajnicima potvrdili pravo na odrješenje nakon uspješnog bishops conirmed the right of penitents to be reconciled after i historiju dalmatinsku 85 iskupljenja te ustanovili kako svećenici proglašeni krivima za successfully making amends and stated that the ecclesiastics (1992), Split 1993, 13-57. Cambi 1983 ad eos scriptae sunt, vol.1: A S. određena “zastranjivanja” (pri čemu su na umu možda imali neke found guilty of certain “excesses” - perhaps they had in mind some N. Cambi, Una città dell’altra Hilaro usque ad Pelagium II, A. od gore navedenih vrsta nesavjesnog postupanja) imaju pravo na of the aforementioned types of malfeasance - could do penance if Barion 1931 sponda: Narona e il suo Thiel (ed.), Braunsberg 1868. pokoru ako im je ova zakonom dopuštena. they were legally allowed to do so. H. Вarion, Das fränkisch-deutsche territorio nella tarda antichità, Synodalrecht des Frühmittelalters, Studi Romagnoli 34, Bologna Faber, Zaninović 1963 Bonn-Köln 1931. 1983, 675-707. A. Faber, M. Zaninović, Danilo, Basić 2009 Cambi 2006 naselje, Arheološki pregled 5, I. Basić, Pristupna razmatranja N. Cambi, Antički Epidaur, Beograd 1963, 103-105. uz popise biskupa Zapadnoga Dubrovnik, časopis za Ilirika u aktima crkvenih koncila književnost i znanost n.s. 17/3, Farlati 1751 u Saloni 530. i 533. godine, Dubrovnik 2006, 185-217. D. Farlati, Illyrici sacri tomus pontiicum genuinae et quae Šibenik - praistorijsko i antičko primus, Venetiis 1751. Tusculum 2, Solin 2009, 59-69. Concilia Aevi Merovingici Basler 1984 Concilia Aevi Merovingici, F. Maassen Farlati 1753 Đ. Basler, Kasnoantičko doba, et al. (ed.), in: MGH, Legum Sectio 3, D. Farlati, Illyrici sacri tomus u: Kulturna istorija Bosne i vol. 1, Hanover 1893. secundus, Venetiis 1753. vremena do pada ovih zemalja Concilia Galliae Gabričević 1984 pod tursku vlast, Sarajevo 1984, Concilia Galliae, C. Munier, C. B. Gabričević, Iz antičkog 303-365. De Clercq (ur.), in: CCSL, vols. perioda Cetinske krajine, in: 148, 148A, Turnholt 1963. Cetinska krajina od prethistorije Hercegovine od najstarijih 334 Bojanovski 1988 dodolaska Turaka (Znanstveni I. Bojanovski, Bosna i skup - Sinj 1980.), Izdanja Hercegovina u antičko doba, Hrvatskog arheološkog društva Sarajevo 1988. 8, Split 1984, 93-106. 335 VAPD 104, 2011., 309-337 Vadim Prozorov Salonitanski crkveni sabori iz šestog stoljeća The Sixth Century Councils of Salona Gabrić 1984 Kršnjavi 1900 Norton 2007 Puljić, Škegro 2006 Škegro 2010 Vučić 2005 N. Gabrić, Colonia Claudia I. Kršnjavi, Zur Historia Salonitana P. Norton, Episcopal Elections. I. Puljić, A. Škegro, The Diocese A. Škegro, Maktaritanska / J. Vučić, Ecclesia Naronitana. Aequum, in: Cetinska krajina od des Thomas Archidiaconus von Hierarchy and Popular Will in Late of Sarsenterensis, Arheološki Martaritanska biskupija (Ecclesia Prostor i granice, Vjesnik prethistorije do dolaska Turaka Spalato, Agram 1900. Antiquity, Oxford-New York, 2007. vestnik 57, Ljubljana 2006, Mactaritana / Martaritana) u za arheologiju i povijest 219-241. svjetlu dosadašnjih istraživanja, dalmatinsku 96, Split 2005, Bosna franciscana: časopis 159-170. (Znanstveni skup - Sinj 1980.), Izdanja Hrvatskog arheološkog Kujundžić 1926 Pašalić 1960 društva 8, Split 1984, 273-284. I. Kujundžić, O položaju rimskog E. Pašalić, Antička naselja Richards 1979 Franjevačke teologije u municipija Bistue Nova u i komunikacije u Bosni i J. Richards, The Popes and Sarajevu 32, Sarajevo 2010, Wallace-Hadrill 1985 Hess 1958 Bosni, Vjesnik za arheologiju Hercegovini, Sarajevo 1960. the Papacy in the Early Middle 119-144. J. M. Wallace-Hadrill, The H. Hess, The Canons of the i historiju dalmatinsku 47-48 Council of Serdica. A. D. 343. (1924-1926), Split 1926, 75-83. Ages. 476-752, London-BostonPatsch 1907 Henley 1979. C. Patsch, Zur Geschichte und Frankish Church, Oxford 1985. Truhelka 1893 Ć. Truhelka, Zenica und Wilkes 1969 Development of Canon Law, Les Canones des conciles Topographie von Narona, Wien Saint-Roch 1991 Stolac. Beiträge zur römischen J. J. Wilkes, Dalmatia, London Oxford 1958. mérovingiens 1907. P. Saint-Roch, La pénitence Archäologie Bosniens und der 1969. dans les conciles et les lettres des Hercegovina, Wissenschaftliche A Landmark in the Early Les Canones des conciles Hess 2002 mérovingiens (VIe - VIIe siècles), Pavan 1958 papes des origines à la mort de Mittheilungen aus Bosnien Zeiller 1906 H. Hess, The Early Development J. Gaudemet, B. Basdevant- M. Pavan, Ricerche sulla provincia Gregoire le Grand, Roma 1991. und der Hercegovina 1, Wien J. Zeiller, Les origines of Canon Law and the Council of Gaudemet (eds. and trans.), in: romana di Dalmazia, Venezia 1958. 1893, 273-284. chrétiennes dans la province Serdica, Oxford 2002. SC, vols. 353, 354, Paris 1989. Sokolov 1896 romaine de Dalmatie, Paris Pedišić 1978 P. Sokolov, Uhalde 2008 Hinschius 1870 Les Constitutions apostoliques I. Pedišić, Novija rekognosciranja Tserkovnoimuschestvennoye K. Uhalde, Juridical P. Hinschius, Das Kirchenrecht Les Constitutions apostoliques, okolice Skradina i osvrt na ubikaciju pravo v Greko-Rimskoy imperii. Administration in the Church der Katholiken und Protestanten Marcel Metzger (ed.), vol. 3: livres Scardone, in: Novija i neobjavljena (Opyt istoriko-yuridicheskogo and Pastoral Care in Late in Deutschland, Berlin 1870. V - VIII, u: SC, vol. 336, Paris 1987. istraživanja u Dalmaciji, Izdanja issledovaniya), Novgorod 1896. Antiquity, in: A New History of Hrvatskog arheološkog društva 3, Penance, A. Firey (ed.), Leiden- James 1983 Limouris 1987 Split 1978, 63-68. E. James, Beati paciici: Bishops and the Law in Sixth- G. Limouris, L’œuvre canonique e de Denys le Petit (VI s.), Revue Percival: A Select Library Century Gaul, in: Disputes and de droit canonique 37, H. Percival (prijev.) in: A Select Settlements: Law and Human Strasbourg 1987, 127-135. Library of Nicene and Post- Škegro 2007a srednjovjekovne Bosne i Nicene Fathers, Second Series, A. Škegro, The Diocese of Hercegovine, Sarajevo 1980. Relations in the West, John Šišić (ed.) 1914 Boston 2008, 97-120. Priručnik izvora hrvatske historije, F. Šišić (ed.), Zagreb 1914. Vego 1980 M. Vego, Iz historije Bossy (ed.), Cambridge 1983, Loening 1878 vol. 14, P. Schaf, H. Wace (eds.), Ludrum (Ecclesia Ludroensis), 25-46. E. Loening, Geschichte des Bufalo-New York 1900. Historical contributions 32, Vismara 1937 Zagreb 2007, 9-23. G. Vismara, Episcopalis Jeličić 1984 1: Das Kirchenrecht in Gallien Plöchl 1953 J. Jeličić, Tragovi ranokršćanske von Constantin bis Chlodovech, W. M. Plöchl, Geschichte Škegro 2007b giurisdizionale del vescovo per arhitekture od izvora do ušća Strassburg 1878. des Kirchenrechts, Bd. 1: Das A. Škegro, The Diocese of la risoluzione delle controversie Recht des ersten christlichen Baloie, Arheološki vestnik 58, private tra laici nel diritto Ljubljana 2007, 357-365. romano e nella storia del diritto deutschen Kirchenrecnts. Bd. rijeke Cetine, in: Cetinska krajina Audientia: L’attività od prethistorije dodolaska Lucius 1673 Jahrtausends: Von der Urkirche Turaka (Znanstveni skup - Sinj I. Lucius, Inscriptiones bis zum großen Schisma, Wien- 1980.), Izdanja Hrvatskog Dalmaticae, Venetiis 1673. München 1953. Marin 1998 Pontal 1990 of Muccurum (Ecclesia Vismara 1995 italiano ino al secolo nono, Škegro 2008 Milan 1937. A. Škegro, The Diocese arheološkog društva 8, Split 1984, str. 169-180. E. Marin, Narona vom 6. bis zum O. Pontal, Clercs et laïcs au Muccuritana) in Dalmatia, G. Vismara, La giurisdizione Klaić, N. 1967 9. Jahrhundert, u: Domum tuam Moyen Âge d’après les statuts Arheološki vestnik 59, civile dei vescovo nel mondo N. Klaić, Historia Salonitana dilexi. Miscellanea in onore di synodaux, Paris 1990. Ljubljana 2008, 291-303. antico, u: La giustizia nell’alto Maior, Beograd 1967. Aldo Nestori, Città del Vaticano Puljić 1999 Škegro 2009 1998, 543-560. medioevo (secoli V - VIII), Spoleto 1995, 225-251. I. Puljić, Stolac - sjedište A. Škegro, Naronitanska V. Klaić, Episcopatus Ludrensis Moser 1997 kasnoantičke biskupije. biskupija (Ecclesia Naronitana), Vogel 1952 u Dalmaciji (532), Viestnik T. Moser, Die patristische Sarsenterensis, in: Stolac Hercegovina, godišnjak za C. Vogel, La discipline hrvatskoga arheološkoga društva Zinslehre und ihre Ursprünge: u povijesti i kulturi Hrvata, kulturno i povijesno naslijeđe pénitentielle en Gaule des 12, Zagreb 1912, 314-315. Vom Zinsgebot zum (Humski zbornik 4), Zagreb- 23, Mostar 2009, 7-34. origins à la in du VIIe siècle, Wucherverbot, Winterthur 1997. Stolac 1999, 93-116. Klaić, V. 1912 336 1906. Paris 1952. 337