Obecana zemlja

Uvod Dva naroda – Židovi i Palestinci polažu pravo na isti komad zemlje, pitanje je kome ona stvarno pripada? Pripada li Židovima zbog Abrahama i njegovih potomaka koji su je nastanili mnogo stoljeća prije Krista i vjerovali da im ju je Bog obećao? Pripada li im zato što su što im je ponuđena Planom UN 1947. godine? Pripada li im zbog posebnog mjesta što ga zauzima u islamskoj religiji? Treba li njihove zahtjeve odbaciti? Puno pitanja na koja je teško odgovoriti. Pitanje je da li je zvati Izrael ili Palestina? Da li pojam Palestina otpada? Možemo li se ograničiti na zapise i teologiju, a zanemariti politiku? U središtu pozornosti su dva naroda koji svojataju tu zemlju i s pravom se postavlja pitanje čija je Obećana zemlja? Prvi izraelski premijer nakon uspostave države 1948. godine podsjeća nas na osjećaje mnogih Židova da su – kao pupčanom vrpcom s tim komadom zemlje bili stoljećima povezani: „Kroz sva ova stoljeća, snažno traje neprekinuta veza između našeg naroda i naše zemlje“. Židovski se zahtjevi osnivaju ne samo na povijesti nego i na hebrejskoj Bibliji, posebno na Božjem obećanju da Abrahamu i njegovim potomcima daje zemlju. Mnogi kršćani podržavaju te židovske zahtjeve, pastor Billa Clintona 1980. godine upućuje pismo Bill Clintonu gdje kaže: „Dignete li ruke od Izraela, Bog vam nikad neće oprostiti, Božja je volja da Izrael traje zauvijek“. S tim pitanjem svijet se malo bavio. Tamo će uvijek biti žarište sukoba ako se svijet tu ne stavi. Anton la Gaurida „Židovsko pitanje se moglo riješiti i stvaranjem Izraela. Pitanje Palestine ostaje otvorenom ranom“. To je komentar britanskog novinara koji upozorava na osnovni problem koji se nalazi u srži sukoba. Palestinci imaju prava na vlastiti dom. Edward Said napisao je da ne vidi načina izbjegavanja činjenice da je 1948. godine jedan narod istisnuo drugi, počinivši pritom tešku nepravdu. S druge strane David Ben Gurion kaže: „mi smo agresori oni se brane, Palestina je njihova jer u njoj žive dok mi želimo ovamo doći, nastaniti se i s njihova stajališta oduzeti im zemlju“. Izraelska politika nakon 1967. godine Moše Dajan 14. svibnja izjavio je: „Mislim da Izrael treba zauvijek, zauvijek, zauvijek ostati na Zapadnoj obali, jer to je Judeja i Samarija. To je naša domovina“. Izrael je preuzeo kontrolu na Zapadnoj obali 1967. i nastavio sa okupacijom protivno željama palestinskih Arapa. Intifada – 2000. godine dovela je do još veće krize i sukobljavanje izraelskih Židova i Palestinaca. Tada se postavilo pitanje da li izraelci uopće računaju s palestincima? Engleski novinar Morris u knjizi „Pravedne žrtve“ kaže: „Neizvjesno je hoće li izraelska dobra ili loša volja, fleksibilnost ili nefleksibilnost, presudno ublažiti ili razriješiti sukob star stoljeće. Islamski fundamentalizam, s jedne strane, što se tu može pomoći?“ Uključenost svijeta u sukob David Grossman kaže samo će čudo ili katastrofa promijeniti situaciju, ako ne vjerujete u jedno onda se bojte drugoga. Trebalo bi pronaći rješenje i za jednu i drugu stranu. Stvaranje Izraela 1947. godine zahvaljuje Velikoj Britaniji, SAD – u i UN, ostavilo je trag i taj sukob je zaglavljen i tiče se drugog svijeta. Stvar je kompleksna i svijet se mora ozbiljnije suočiti s problemom. Povijesni pregled Obećane zemlje razdoblje patrijarha (Abraham, Izak i Jakov) oko 2000. – 1700. godine prije Krista. Nakon 2000. Godine Abraham je bio poglavar malog plemena koji se preselio iz Harana u Siriji u brdovitu Palestinu. Pastiri nisu mogli ostati na jednom mjestu tako da se kretao između Šekema, Beer Šebe i Hebrona. Post 15 tadašnje žitelje semitskog i nesemitskog podrijetla imenuje kao: Kenijce, Kenižane, Kadmonce, Hetite, Perižane, Amorejce, Kanaance, Girgašane i Jebusejce. U doba gladi živio je u Egiptu. Jedini komad zemlje koji je kupio bila je poljana sa špiljom u koju je pokopao svoju ženu Saru. Abrahamov sin Izak mogao se trajnije smjestiti u toj brdovitoj zemlji. Za vrijeme sljedeće gladi, Izakov sin Jakiv prešao je u Egipat sa cijelom obitelji na poziv sina Josipa. Njihovi potomci su ostali u Egiptu četiri stotine godina. Izlazak i osvajanje Obećane zemlje pod Jošuinom vlašću – dvanaest izraelskih plemena moralo je bježati od egipatskih faraona. Otprilike 1280. godine Jošua ih je preveo preko rijeke Jordan. Granice zemlje za koje je Jošua vjerovao da mu je Bog obećao protezale su se od mediteranske obale prema istoku do obale Mediterana. Neprecizno je govoriti o osvajanju zemlje, jer Izraelci nisu osvojili ništa što bi se moglo nazvati cijelom zemljom. Određena plemena pokušavala su zauzeti što im je bilo moguće. Dobar dio zemlje je bio i pod narodom Kanaanaca i drugih naroda koji su tamo živjeli. Određeni su padali pod vlašću Filistejaca, ali su s vremenom uspijevali uspostaviti neovisnost sa sucima. Kraljevstvo pod vlašću Šaula, Davida i Salomona 1050. – 931. godine prije Krista. Prvi kralj, Šaul okupio je mnoga plemena pri pokušaju da potisne Filistejce koji su zauzeli veći dio obalne ravnice i kontrolirali veći dio brdovite unutrašnjosti. Kad je Šaul poginuo u bitci, nasljedio ga je David koji je bio uspješniji i nakon što je slomio moć Filistejaca na obali, obratio pozornost na područje istočno od Jordana, gdje je porazio tri manja kraljevstva: edomsko južno, maopsko istočno i amonsko sjeverno od Mrtvog mora. Zatim je na sjeveru porazio Aramejce. Tijekom kraljevstva njegova sina Salomona kraljevstvo je uživao u razdoblju mira i blagostanja. Kraljevstvo Izraela i Judeje 931. – 587. godine prije Krista – nakon Salomonove smrti deset sjevernih plemena podiglo se protiv njegova nasljednika Roboama. Nastala su dva odvojena kraljevstva: Sjeverno kraljevstvo s prijestolnicom u Samariji i Južno kraljevstvo s prijestolnicom u Jeruzalemu. Sjeverno kraljevstvo je potrajalo pod vlastima kraljeva dvije stotine godina, sve do 772. godine pr. Kr. kada je propalo, Samarija je zauzeta, a velik dio stanovništva prognan. Babilonsko progonstvo 597. - 539. godine pr. Kr. – južno se kraljevstvo odupiralo i zadržalo je određenu neovisnost. 597. godine pr. Kr. Babilonski vladar Nabukodonosor zauzeo je Jeruzalem, pljačkao Hram, a stanovništvo potjerao u Babiloniju. Kad se ostatak naroda pobunio protiv Babilonaca 586. godine babilonska vojska je napala i razorila veći dio Jeruzalema i preostalo stanovništvo odvela u progonstvo. Nakon što je perzijski kralj Kir zauzeo 539. godine pr. Kr. Babiloniju želio je različite skupine prognanika vratiti u njihove zemlje. Prva se skupina vratila 537. godine pr. Kr. Palestina pod Babiloncima, Perzijancima i Grcima 597. – 63. godine pr. Kr. Babilonsko kraljevstvo kontrolira cijelu Palestinu od 597. – 539. godine. Nakon Kirove pobjede 539. godine Palestinom su vladali Perzijanci. Palestina pod Grcima: Aleksandar Veliki osvoji je obalnu ravnicu 330. godine pr. Kr. no nije dolazio u sukob sa židovskim zajednicama oko Jeruzalema. Ptolemejci preuzeli su kontroli nad Palestinom nakon Aleksandrove smrti. Seleukidi preuzeli su kontrolu nad Palestinom od Ptolomejaca 200. godine pr. Kr. Palestina pod Rimljanima 63. godine pr Kr. – 330. – rimljani su zauzeli Palestinu kada je rimska vojska na čelu s Pompejem izvršila invaziju. Otpor rimskoj vlasti dovelo je do židovske pobune 66. godine. Skupina Židova branila je položaj na Masadi pokraj Mrtvog mora, ali Rimljani su i tu utvrdu osvojili 73. godine. Sljedeća židovska pobuna bila je 132. godine kada je Bar Kohba okupio vojsku od dvije stotine tisuća ljudi i krenuo istjerati Rimljane iz Jeruzalema. Kad je rimska vojska ponovno zauzela Jeruzalem 135. godine masakrirala je Židove. Car Hadrijan pretvorio je Jeruzalem u rimsku koloniju i nazvao ga Aelia Capitolina. Na mjestu Hrama podigao je poganski hram u čast Jupiteru i zabranio Židovima ulazak u Jeruzalem pod prijetnjom smrtne kazne. Palestina pod Bizanstkim Carstvom 330. – 634. godine – 330. rimski car Konstantin kršćanstvo je proglasio službenom religijom Rimskog Carstva, utemeljio je novu prijestolnicu za istočni dio carstva u Carigradu, koji je poznat kao Konstantinopol. 395. godine Rimsko Carstvo je podijeljeno na dva dijela, istočni dio je postao poznat kao Bizantsko Carstvo. Palestina je tako postala provincijom Bizantskog Carstva sljedeća tri i pol stoljeća. 438. carica Eudokija povukla je zabranu koja je onemogućila Židovima da mole na mjestu nekadašnjeg Hrama, ali je car Justinijan pokušao da se Židove silom obrati na kršćanstvo i tada se odnos Bizanta prema Židovima pogoršao. 614. godine Perzijanci su napali Bizantsko Carstvo i zauzeli Siriju, Palestinu u Egipat. Jeruzalem je tri godine bio u židovskim rukama, sve dok bizantinci nisu porazili perzijance 617. godine. Palestina pod Arapima i seldžučkim Turcima 634. – 1096. – dvije godine nakon smrti proroka Muhameda, arapske su vojske su napale Palestinu i zauzele Jeruzalem. Palestina je postala dio muslimanskog carstva četiri i pol stoljeća. 661. godine vladala je arapska dinastija. Arapski muslimani su stigli kao osvajači, mjesni stanovnici su ostali živjeti kao kršćani ili Židovi jer nije bilo pokušaja da ih se otjera ili obrati. Postupno se populacija počela obraćat na islam jer je to bio put društvenog napredovanja i arapski jezik je postao najrašireniji. Palestina pod križarima i Mamelucima 1096. – 1517. – 1099. križari zauzeli su Jeruzalem pobijedivši muslimane. Križari su uspostavili kraljevstvo u Palestini s prijestolnicom u Jeruzalemu, ali ih je 11187. godine Saladin porazio i izbacio iz Jeruzalema. Palestina je pod vlašću muslimana sve do 1516. godine kad je osvajaju otomanski Turci. Palestina pod otomanskim Turcima 1517. – 1918. – u različitim dijelovima Palestine živjelo je tridesetak židovskih zajednica sa središtem u Safedu. Morali su plaćati visoke poreze. 1880. Palestina je imala 480 000 stanovnika, od kojih je oko 456 000 Arapa. Ukupan broj Židova bio je oko 24 000. Prvi povratak Židova zbio se 1881. Većina useljenika podigla se nova židovska naselja. 1914. u Palestini je živjelo oko 60 000 Židova. Palestina pod mandatom 1922. – 1948. – u Prvom svjetskom ratu Turci su poraženi i istjerani iz Palestine. U studenom 1917. britanska vlada je objavila Balfourovu deklaraciju u kojoj izražava potporu o „nacionalnoj domovini za židovski narod“. Prema uvjetima mandata Britaniji je dana odgovornost za Palestinu, a Francuskoj za Siriju. Mandatori su odgovorni da zemlju dovedu u tako političko, administrativno i gospodarsko stanje koje će osigurati uspostavu židovske nacionalne domovine, kao što je navedeno u preambuli, da razvije upravne institucije, kao i da zaštite građanska i vjerska prava svih stanovnika Palestine, bez obzira na rasu i religiju. 1936. godine Arapi si se pobunili protiv Britanaca. Pobuna je ugašena, Peelova komisija koja je poslala britanska vladala 1937. godine zaključila je da mandat više ne funkcionira i preporučila podjelu zemlje na dvije države, jednu židovsku i jednu arapsku. 1939. britanska je bijela knjiga o Palestini predložila zajedničku arapsko – židovsku državu i ograničenje židovske imigracije na 75 000 ljudi u idući pet godina. Židovi su to vidjeli kao kršenje Balfourove deklaracije i mandata. 1947. Židovi su činili 31% od ukupnog broja stanovništva. Tijekom tih godina Židovi su stekli više zemlje kupujući je od Arapa. 1918. Židovi su posjedovali 2% zemlje, 1935. oko 5,5%, do 1947. 6%. Plan UN 1947. godine – britanska je vlada obznanila da namjerava odustati od mandata i prepustiti ga UN. U to vrijeme Židovi su činili oko 30% stanovništva. Posebna komisija pri UN načinila je detaljne preporuke za stvaranje dviju odvojenih država. Židovska država obuhvaćala bi 55% zemlje s 509 780 Arapa i 499 020 Židova. Arapska država obuhvaćala bi 45% zemlje, sa 749 101 Arapa i 9 520 Židova. Jeruzalem i područje oko njega postalo bi međunarodnom zonom. Opća skupština odobrila je Plan. Židovi u Palestini su prihvatili plan, a Arapi su ga odbacili zato što su smatrali da je nametnut bez konzultacije i što su smatrali da zemlja ide na korist Židova. Izbio je građanski rat. 9. Travnja 1948. židovska ilegalna skupina Irgun ubila je između 100 i 250 arapskih muškaraca, žena i djece. 12. travnja Arapi su pobili 72 židovskih liječnika, medicinskih sestara, sveučilišnih profesora i studenata. Osnutak države Izrael 1948. – kada je završen britanski mandat dr. Hajim Weizmann podigao je Davidovu zastavu i proglasio novu državu Izrael. Arapi su pokrenili napad samo nekoliko sati nakon uspostave države. Borba je trajala 7 mjeseci, židovske snage porazile su arapske vojske i preuzeli velika područja na sjeveru i jugu. Između 700 000 i 800 000 palestinskih Arapa napustilo je domove ili je istjerano iz njih. 1949. Izrael je okupirao 77% zemlje. Sukobi nakon 1948. godine – prvi sukob 1956. godine oko Sueskog kanala, dijeli Sinaj i Izrael. Predsjednik Naser proveo je nacionalizaciju Sueskog kanala i nastala je međunarodna kriza. To je za Izrael bila prilika da napadne Egipat. Izrael uz pomoć Francuske i Britanije zauzima Sinaj u 10 mjesecu iste godine. Velika Britanija i Francuska pokrenule su zračni napad na Sueski kanal. Zbog američkog pritiska, morale su se povući. Lipanjski šestodnevni rat 1967. godine – Vijeće sigurnosti osuđivalo je Izrael u više navrata. Predsjednik Naser zatvara Akabski zaljev za plovidbu. Izrael je to protumačio kao objavu rata. Naser je zatražio da UN povuče svoje snage sa izraelsko – egipatske granice na Sinaju i pokrenuo egipatske snage bliže granici. Izrael je tu preduhitrio arapski napad i uništio veći dio egipatskih zračnih snaga. U manje od tjedan dana Izrael je okupirao cijeli Sinaj, pojas Gaze i Golansku visorav. Rezolucija Vijeća sigurnosti 22. studenoga 1967. pozvala je Izrael da se povuče s teritorija okupiranih u ratu. Neki izraelski Židovi upozoravaju na to da Izrael nije trebao zadržati Zapadnu obalu. Vijeće sigurnosti izražava zabrinutost nad ozbiljnom situacijom na Bliskom istoku, naglašava neprihvatljivost stjecanja teritorija i potrebu da se radi za pravedan i trajan mir. UN nakon toga poziva Izrael da povuče oružane snage s teritorija navedenog sukoba. Listopadski / Jomkipurski rat 1973. godine (heb. Dan Pomirenja) – egipatska vojska prešla je Sueski kanal i uspjela se donekle probiti u unutrašnjost Sinaja, Izrael je učinio protunapad. Egipat nije postigao sve što je planirao. 1977. Predsjednik Sadat - prvi posjet Jeruzalemu i ponudio je mirovni plan Izraelu. 1978. godine dogovor SAD – a, Izraela i Egipta: Izrael će povući svoje trupe sa Sinaja Izrael i Egipat će nastojat normalizirati odnose Ovaj sporazum će voditi do pune autonomije Palestinaca na Zapadnoj obali i u pojasu Gaze. Pripojenje Golanske visoravni 1981. godine – izraelska vlada izglasala zakon o službenom pripojenju Golanske visoravni. 16. Mirovni sporazumi u Oslu - 1993. godine na zahtjev norveške vlade započeli su tajni pregovori. Donijeta je Deklaracija o načelima privremenih sporazuma o samoupravi, a sporazum su 13. rujna potpisali izraelski premijer Yitzaq Rabin i Jaser Arafat uz prisutnost Billa Clintona. Taj sporazum omogućava uspostavu palestinske vlasti u Gazi u Jerihonu, koju bi slijedilo postupno izraelsko povlačenje u prepuštanje uprave Palestincima. Najveći napredak je bio u tome što je Izrael prvi put priznao PLO kao predstavnika Palestinaca, dok je PLO priznao pravo Izraela na postojanje obvezujući se da će što prije riješiti sukobe. Tom Ugovoru protivilo se mnogo Palestinaca, počele su međusobne optužbe o nepoštivanju sporazuma. 17. UN nekoliko puta poziva Izrael da se povuče sa Zapadne obale i pojasa Gaze. 1980. Rezolucija Vijeća sigurnosti ponovno je potvrdila da stjecanje teritorija silom neprihvatljivo je i upozorila je na prijeku potrebu obustavljanja produljene okupacije arapskih teritorija što ih je okupirao Izrael nakon 1967. uključujući i Jeruzalem. 1983. godine izraelska vlada je sastavila Glavni i razvojni plan za naselja u Samariji i Judeji. Taj plan predviđa konačno pripojenje Zapadne obale Izraelu i namjerava maksimalno raširiti židovsku populaciju u najprioritetnijim područjima. Židovi kažu da su njihovi preci prvi naselili Palestinu između 20. i 18. stoljeća pr. Kr. Palestinski Arapi kažu da su živjeli u Palestini barem od 7. stoljeća. Židovi kažu da je kraljevstvo koje je trajalo od 10. stoljeća pr. Kr. (pod Davidom) do 6. stoljeća poslije Kr jedina neovisna nacionalna država koja je ikad postojala u zemlji. Arapi kažu da ako prihvate tvrdnje koje se temelje na posjedovanje zemlje prije više stoljeća, onda bi Meksiko imao pravo tražiti dijelove SAD –a. židovi kažu da u mnoge njihove pretke izbacili iz Palestine Rimljani. Arapi to ne niječu. Židovi kažu da 1882. godine čine većinu u Jeruzalemu. Arapi ističu da je u cijeloj Palestini te godine bilo 24 000 Židova što iznosi oko 5% stanovništva. Židovi su posvuda u svijetu uvijek razmišljali o Palestini kao domovini svojih predaka. Arapi inzistiraju na posebnoj važnosti za sve tri monoteističke religije. Židovi tvrde da kad su se počeli vraćati u Palestinu od 80-ih god. 19. stolj. dolazili su u miru u stjecali zemlju legalnom kupovinom. Arapi gorko žale što je zemlja često prodavana Židovima iz posve sebičnih motiva. Židovi kažu da su za naseljavanje Palestine imali odobrenje turske vlasti, Lige naroda i britanske vlade. Arapi mogu pokazati povijesne podatke da je britanska vlada tijekom Prvog svjetskog rata davala proturječna obećanja Židovima i Arapima. Nakon progona i ubojstva 6 milijuna Židova u nacističkoj Njemačkoj, europski Židovi morali su pronaći utočište a smatrali su da je Palestina najbolji izbor. Arapi inzistiraju na tome da su isprva dočekivali židovske useljenike dobrodošlicama i godinama živjeli pokraj njih u miru, postali su neprijateljski neraspoloženi kad su shvatili da traže veću političku moć. Ovakav se dijalog vodi između izraelskih Židova i njihovih zagovaratelja s jedne strane i Palestinaca i njihovih podupiratelja s druge: Izrael je iskoristio priliku kad mu je 1947. godine Planom ponuđeno da stvori državu. Palestinci su istodobno mogli stvoriti svoju državu, ali su to propustili i pokušali uništiti židovsku. Postojali su dobri i razumljivi razlozi za palestinsko odbijanje u tom trenutku. Židovi stoljećima imaju snažan osjećaj identiteta. Arapi koji žive u Palestini oduvijek su bili svjesni da nisu isti poput ostalih Arapa. Borba 1948. godine bila je rat za neovisnost. Mnoge Arape njihove vođe poticale da odu. Mnogi su židovske vođe etničkim čišćenjem planirali otjerati što je moguće više Arapa. Nemoguće je postići mir s Palestincima zbog mnoštva ekstremističkih islamskih skupina poput Hamasa i Islamskog džihada. Ima i među Židovima ekstremističkih fundamentalista poput Gush Emunima. Izrael se osjeća prisiljenim graditi naselja i ceste na Zapadnoj obali i Gazi zbog sigurnosnih razloga. Izrael nastavlja okupacijama Zapadne obale i Gaze usprkos rezolucijama UN – a. Mnogi izraelski Židovi vjeruju da je sila jedini jezik koji Arapi razumiju. Jedini način da Izrael bude siguran je njegovo sklapanje mira s Palestincima i Arapima. Arafat i PLO u javnosti priznaju izraelsku državu, ali ako se ikad stvori palestinska država, oni će je upotrijebiti kao bazu iz koje će otjerati Izraelce u more. Od samog početka cionistički vođe jedno govore u javnosti, a drugo privatno. Arapi su pokazali da im nije stalo do mirovnog procesa i da većina njih želi uništit židovsku državu. Kada su Arapi u različitim fazama izlazili s prijedlozima i željeli postići mir, izraelske vlade su okrenule glavu. Veliko je pitanje hoće li ikad doći do mira, hoće li se pokazati istina tko je u pravu i hoće li se naći pravo rješenje. Antisemitizam Antisemitizam – izraz koji se upotrebljava isključivo za Židove, pogotovo kad se radi protiv njih. Predrasude protiv Židova, koje su tijekom mnogih stoljeća razvijene u kršćanskoj Europi, kombinirane s različitim političkim, društvenim i gospodarskim čimbenicima u Europi u 19. stoljeću stvorile su snažne protužidovske osjećaje, što je dovelo do nasilnih nasrtaja na brojne židovske zajednice i pojedince. Jedan od njihovih likova Herzel je shvatio kako je osnovni izvor antisemitizma činjenica da „smo se mi Židovi održali, nama samima usprkos, kao strano tkivo među različitim narodima“. Cionizam Nacionalistički pokret, rane vođe tog cionističkog pokreta radile su na stvaranje židovske države u Palestini. Govorili su jedno, a radili drugo. Od početka nje to bila kolonizatorska i ekspanzionistička ideologija i pokret. Arapi su alergični na taj izraz, pogotovo oni što žive u Palestini. 80 – ih godina 19. stoljeća započelo je moderno razdoblje, Židova je bilo samo oko 5% i živjeli su u ograničenom broju naselja. Veći dio zemljišta stekli su kupovinom od odsutnih palestinskih zemljoposjednika. Kada su Arapi shvatili da bi ih Židovi mogli brojčano nadmašiti i zadobiti kontrolu nad zemljom, učinili su sve da bi spriječili takav razvoj događaja. Borba je počela dovoditi do nasilja koja traje do danas. Dolazi u pitanje budućnost Arapa u kojoj će se utopiti u doseljene Židove. Židovi su posezali za nasiljem jer osjećali su se ugroženima. Velika Britanija je tu imala sramotnu ulogu. Tijekom Prvog svjetskog rata engleska vlada dala je obećanje i Židovima i Arapima da će riješit njihove probleme. Britanska vlada je tu bila nerealna i farizejska. Arapi su se osjećali ugroženo, očajno i ogorčeno jer su vidjeli kako su Britanci i druge zapadne sile na mirovnoj konferenciji u Versaillesu 1919. godine krše svoja obećanja. U tom vremenu Židovi su se raširili pod zaštitom Engleza, a Arapi su ostali nigdje. Kada je Velika Britanija vidjela da neće moći riješiti sukob između dviju strana, objavila je svoju namjeru da okonča mandat i preda problem UN. Delegacija koja je posjetila zemlju predložila je podjelu: židovska država zauzimala bi 55% zemlje s 509 780 Arapa i 490 020 Židova; arapska država zauzimala bi 45% zemlje s 749 101 Arapa i 9 520 Židova. Jeruzalem bi bio međunarodna zona. Prilikom izglasavanja Plana mnoge su države UN – a bile pod utjecajem vlastitog interesa i pod pritiskom Židova i američke vlade. 1948. godine vojske Egipta, Jordana, Iraka, Sirije i Libanona napadaju Izrael. Sukob je bio neizbježan opet na štetu Arapa. 60% Arapa moralo je napustiti svoje domove. Palestinci su tada mogli uspostaviti vlastitu državu, ali su odbacili tu ideju osjećajući da je podjela zemlje nepoštena i u korist Židova. Izraelci smatraju da je tamo njihova država za sve Židove. Imali su zakon o povratku. Kad govore o povratku za one koji se ne vraćaju njima je to strašno, svi Židovi koji žele doći mogu doći. Nakon holokausta oni su stvorili izraz konačno utočište u kojemu se mogu očuvati židovski život, kultura i vrijednosti, a to konačno utočište je njihova država. Tisuće Židova se spasilo dolaskom tamo. Neki su se Židovi protivili samoj zamisli o židovskoj državi. Mnogi od ovih Židova smatraju da se njihovo osvajanje pretvorilo u „kalež otrova“. Od 8 milijuna Palestinaca koliko ih je u svijetu, milijun živi u Izraelu gdje tvore 20% ukupne populacije, 3 milijuna živi na Zapadnoj obali i u pojasu Gaze, dok 4 milijuna živi izvan Palestine, od čega ih je 3,5 milijuna službeno registrirano kao izbjeglice – to su najbrojnije izbjeglice. Svi Palestinci imaju snažan osjećaj nacionalne pripadnosti i vjeruju da se ona mora izraziti u obliku neke vrste palestinske države. Osjećaju da je tek nekolicina ljudi u svijetu prepoznala nepravdu koju trpe. Palestinska oslobodilačka organizacija PLO od 1964. godine najsnažniji je glas Palestinaca u vanjskom svijetu. Hanas – islamski pokret otpora i Islamski džihad snažan su islamski odgovor na židovsku državu. Odbacuju sve pokušaje dogovora, nema mirovnog procesa sa Židovima. Obećana zemlja u Bibliji Postavlja se pitanje može li se koristiti Biblija za objašnjenje značenja onoga što se dogodilo u Obećanoj zemlji? Kako su SZ – ni pisci razumjeli Svetu zemlju? O Obećanoj zemlji prije Krista to se nazivala zemlja kojom teče med i mlijeko. Iz 3, 8 – prema ovom retku bibličar Brueggemann kaže da je zemlja središnja tema biblijske vjere. Na tu temu mnogi su se nadovezivali. Martens piše zemlja je više od teritorijalne površine, ona je teološki simbol kojim se prenosi niz poruka. Ako je zemlja više od teritorijalne površine i simbola obećanja, dara, blagoslova i načina života, ona je ipak i tlo i teritorij. Ima teološke aspekte, ali nije samim tim i nadzemaljska stvarnost. Obećanje zemlje – zašto je Abraham napustio dom predaka u Uru Kaldejskom da bi se naselio u stranoj zemlji? Odgovor na to pitanje daje Post 12, 1 -3, Post 15, 1 -18 i 17, 1 -8. Abrahamu se zapovijeda da prakticira obrezanje kao znak da je prihvatio taj Savez s Bogom. Savez se smatra paketom u koji su uključena 4 obećanja: Dajem ti zemlju u vjekovni posjed Velik ću narod od tebe učiniti Učinit ću vječni Savez i biti tvoj Bog i Bog tvog potomstva Blagoslivljat ću one koji te budu blagoslivljali i svi narodi na svijetu tobom će se blagoslivljati. U ostatku Post pokušava se objasnit kako je Bog počeo ispunjavati svoja obećanja. Abraham je nastavio živjeti polunomadskim načinom života u brdovitoj Palestini, premještajući svoje šatore između Šekema, Betela i Hebrona. Jednom je morao napustiti zemlju zbog gladi i sišao je u Egipat, ali da bi zaštito svoju ženu morao je bježati Post 12, 6 – 20. Abraham nije posjedovao nijedan komad zemlje sve dok mu nije umrla žena. Post 23 – cijelo poglavlje je posvećeno kupovini špilje u Hebronu u kojoj je pokopao svoju ženu. To je prvi pravi početak ispunjavanja Božjih obećanja. Abraham nije pretpostavio da mu je Božje obećanje Zemlje dalo pravo pribaviti je lukavstvom, nije ga zanimalo da primi špilju kao dar, inzistirao je na kupovini zemlje. Kada je Abrahamov sin Izak bio u iskušenju u Egiptu . ponovno zbog gladi – Bog mu je rekao da ostane u Zemlji, jamčeći mu da se zavjetno obećanje odnosi i na njega Post 26, 2 -4. Slično je bilo i kada je Izakov sin Jakov da bi pronašao ženu među rođacima u Padan Aramu i u snu primio jasnu potvrdu obećanja u Betelu Post 28, 13 – 15. Bog je uvjerio Abrahamova sina i unuka da potpuno namjerava ispuniti svoje obećanje glede Zemlje. Abraham i Sara su se nastavili čuditi kako se taj dio obećanja može ispuniti zato što su ostarjeli, a još uvijek nisu imali djece. Abraham je ubrzo zaključio da će, prema običaju, njegov sluga Eliezar Damašćanin postati njegov zakoniti nasljednik. No Bog je imao druge planove Post 15, 4 – 6. Isplanirali su da Abraham začne dijete s Hagarom, Sarinom egipatskom sluškinjom. Rođenje Jišmaela povećalo je tenzije u obitelji. Malo nakon toga, Abraham i Sara su dobili sina Izaka. Abraham je bio smeten kada ga je Bog pozvao da prinese sina kao žrtvu. Božja volja je bila da ispita Abrahamovu vjeru. Kako je dokazao da je voljan poslušati božanski poziv, primio je daljnju potvrdu da će Savez biti ispunjen Post 22, 16 – 18. Ovdje se neki Židovi pozivaju da je njima Bog jedino dao Obećanu zemlju. Obećanje o Zemlji u kontekstu cijelog SZ teško je, gotovo nemoguće odvojiti od ostala tri obećanja: Velik ću narod od tebe učiniti Učinit ću vječni Savez i biti tvoj Bog i Bog tvog potomstva Blagoslivljat ću one koji te budu blagoslivljali i svi narodi na svijetu tobom će se blagoslivljati Pitanje granica te Zemlje je uvijek bilo upitno. Ako su Abraham i njegovi potomci vjerovali da im je Bog obećao određeni dio zemlje, pitanje je na koji se komad misli? Teško je odrediti te granice Obećane zemlje. Različiti pisci rade to na različit način. Ponekad ih jednostavno opisuju pojmovima vezanim za njezine žitelje, kao „zemlju kanaansku“ Post 12, 5 ili zemlju „Kenijeca, Kenižana, Kadommonaca, Hetita, Perižana, Amorejaca, Kanaanaca, Girgašana i Jebosejaca“ Post 15, 19 – 21. U prvom obećanju Abrahamu spominju se granice „od Rijeke u Egiptu, do Velike rijeke, rijeke Eufrata“ Post 15, 18. Tijekom obećanja Zemlje važna je izjava iz Post 16, 2 – 4. Nova formulacija obećanja danog Izaku ne govori samo o Zemlji, nego o svim krajevima i ostavlja obećanje otvorenim. Jasno pokazuje kako je pisac vjerovao da je ispunjenje obećanja o Zemlji blisko povezano s obećanjem da će Abraham imati potomaka i da će preko tih potomaka Božje obećanje obuhvatiti sve narode zemlje. Obećana zemlja u Božjem umu je dio većeg plana. U knjizi izlaska, Ponovljenom zakonu i Jošui, Zemlja se opisuje: Izl 23, 31, Pnz 11, 24, Pnz 34, 1 – 3, Jošua 1, 4. Razdoblje kralja Salomona bilo je razdoblje neusporedivog mira. Područje koje su tada Izraelci zauzimali vjerojatno je najveće u njihovoj povijesti 1 Kr 5, 4 – 5, 2 Ljet 9, 26. Raznolikosti ovih opisa mogu se objasniti pisanjem različitih pisaca u različitim fazama izraelske povijesti. Drugo je moguće objašnjenje u činjenici da Izraelci nikada nisu kontrolirali cijelo područje Palestine i da nikad nisu imali predodžbu o jasno definiranim granicama. U njihovom shvaćanju granica Zemlje uvijek je postojala zamjetna fleksibilnost i fluidnost. Teško je povjerovati da itko može pomoću SZ točno omeđiti područje Obećane zemlje. Govor u Bibliji o osvajanju Obećane zemlje Na kraju Post pitamo se kako će Bog ispuniti obećanje o Zemlji. Svih 12 Jakovljevih sinova preselilo se u Egipat, djelomice zbog još jedne gladi, a djelomice stoga što je jedan od sinova, Josip, postao egipatski premijer. Djeluje kao da su napustili Zemlju i stalno se naselili u Egiptu. Ranije u knjizi Post je naznačeno kako će Bog naposljetku vratiti djecu Izraelovu natrag u Zemlju. Povratak u Zemlju započeo je dramatičnom seobom iz ropstva u Egiptu pod Mojsijevim vodstvom, a dovršen je osvajanjem Zemlje, što ga je obavio njegov nasljednik Jošua. To osvajanje, opisano u knjizi o Jošui, započelo je osvajanjem Jerihona u jordanskoj dolini. Mnogi su gradovi u početku bili razoreni. Mnogi suvremeni Izraelci nemaju poteškoća glede poštovanja biblijskog izvještaja o osvajanju Zemlje. Oni primjećuju što njima odgovara. Opisuju Zapadnu obalu kao Judeju i Samariju kako bi pokazali da su oni obećani narod. Pitanje koje se postavlja imaju li oni pravo od tamo nekoga potjerati? Jedan način rješavanja tog problema je vidjeti te priče jednostavno kao židovsko tumačenje njihove povijesti. Budući da su vjerovali kako su „izabrani narod“ koji uživa posebni odnos s Bogom, napisali su svoju povijest tako da opravdaju ideje da to živi uvijek i da imaju superiornost nad drugim narodima i SZ je njihov i oni su u središtu pozornosti. Drugi pristup je priznati ozbiljnost problema, uhvatiti se u koštac s biblijskim tekstom i vidjeti može li se naći ikakvo stajalište koje bi olakšalo prihvaćanje svega što je povezano s osvajanjem Zemlje. Naročito će kršćani, koji vjeruju da je Biblija knjiga koju su pisali ljudi, ali je istodobno i Božja Riječ, željeti čitati ovaj dio SZ u svjetlu NZ. 12