Stipe Šuvar
Stipe Šuvar
| |
| Na dužnosti 30. jun 1988. – 17. maj 1989. (podnio ostavku nakon izbora u Predsjedništvo SFRJ) | |
| Prethodnik | Boško Krunić |
| Nasljednik | Milan Pančevski |
| Rođen/a | 17. 2. 1936. Zagvozd, Kraljevina Jugoslavija (današnja Hrvatska) |
| Umro/la | 29. 6. 2004. (dob: 68) Zagreb, Hrvatska |
| Državljanstvo | Hrvatsko |
| Politička stranka | Savez komunista Jugoslavije, Socijalistička radnička partija Hrvatske |
| Suprug/a | Mira Šuvar |
Stipe Šuvar je bio hrvatski i jugoslavenski sociolog, profesor i političar. Rodio se 17. februara 1936. godine u Zagvozdu, pod Biokovom, a umro 29. juna 2004. godine u Zagrebu. Osnovnu je školu završio u rodnom mjestu, a gimnaziju u Imotskom. Diplomirao je 1960. godine na Pravnom fakultetu u Zagrebu i na njemu 1965. godine stekao doktorat znanosti (iz oblasti sociologije).
Godine 1960. izabran je za sveučilišnog asistenta, da bi ubrzo prešao u Sociološki odjel novoosnovanog Agrarnog instituta (kasnije Instituta za društvena istraživanja), gdje je radio kao sociolog istraživač, pa rukovodilac Sociološkog odjela i na kraju kao direktor.
Od 1967. godine docent je na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Za izvanrednog profesora izabran je 1974. godine, a za redovitog 1982. godine. Predavao je Sociologiju jugoslavenskog društva (dok 1990. nije ukinut taj kolegij), Sociologiju naselja (ruralnu i urbanu sociologiju), Sociologiju obrazovanja, Sociologiju prava i Demografiju. U školskoj godini 1968/69. predavao je Sociologiju lokalnih skupnosti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani (zamjenjivao je prof. dr. Zdravka Mlinara koji je bio na studijskom boravku u SAD).
Predavao je na raznim poslijediplomskim studijima u Zagrebu, Ljubljani, Beogradu, Sarajevu, Rijeci, Novom Sadu i Podgorici. Na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu desetak je godina predavao na poslijediplomskom studiju iz urbanizma.
Provodio je brojna empirijska istraživanja i vodio istraživačke timove (npr. velika anketa seoske omladine 1962/1963, anketa seoskog stanovništva 1967, sociološka istraživanja u svrhu izrade urbanističkog plana Zagreba i generalnog urbanističkog plana zagrebačke regije 1968-1974. godine, te sociološka istraživanja u svrhu izgradnje novih dijelova Novog Sada i Osijeka, ispitivanje kulturnih potreba radnika u Zagrebu 1984-1987).
Sudjelovao je na brojnim znanstvenim i stručnim skupovima u zemlji i inozemstvu. Njegova rasprava "Tipologija rurarnih sredina" uvrštena je, kao drugo poglavlje, u knjigu "Teories and Methods in Rural Community Studies", koja je 1982. godine (u izdanju "Pergamon Pressa") izašla u Oxfordu, New Yorku, Torontu, Sidneyu, Parizu i Frankfurtu.
Bio je glavni i odgovorni urednik "Studentskog lista" (1958-1960), časopisa "Naše teme" (1963-1972), pokretač i prvi glavni i odgovorni urednik časopisa "Sociologija sela" (1963-1965), jedan od glavnih i odgovornih urednika časopisa "Marksističke sveske" u Sarajevu (1970-1973), te glavni i odgovorni urednik časopisa "Socijalizam" u Beogradu (1983-1987). Godine 1994. pokrenuo je "Hrvatsku ljevicu", mjesečnik "za demokraciju i socijalnu pravdu", koju je izdavao i uređivao više od deset godina u posebno teškim uvjetima.[1]
Objavio je dvadeset knjiga, među kojima: "Sociološki presjek jugoslavenskog društva", 1970; "Nacije i međunacionalni odnosi", 1970; "Samoupravljanje i alternative", pet izdanja: 1972-1982; "Između zaseoka i megalopolisa", 1974; "Nacionalno i nacionalističko", 1974 (knjiga je izdana i na albanskom jeziku); "Lijevo i desno", 1975; "Škola i tvornica", 1978; "Politika i kultura", 1980 (zagrebačko i beogradsko izdanje); "Svijet obmana. Sociološki eseji", 1986; "Svi naši nacionalizmi" 1986 (knjiga je objavljena i na makedonskom jeziku); "Socijalizam i nacije", u dva toma, 1986; "Vrijeme iskušenja", 1987; "Pitanja kontinuiteta", 1988; "Sociologija sela", u dva toma, sveučilišni udžbenik, 1988. Njegova posljednja knjiga "Hrvatski karusel" (Prilozi sociologiji hrvatskog društva) objavljena je 2003. godine, a drugo prošireno izdanje 2004. godine.
Za knjigu "Između zaseoka i megalopolisa" dobio je 1974. godine godišnju znanstvenu nagradu SR Hrvatske "Božidar Adžija", za knjigu "Škola i tvornica" 1978. godine nagradu NIN-a za publicistiku, a za knjigu "Pitanja kontinuiteta" 1986. godine "Vjesnikovu" nagradu "Vladimir Bakarić".
Napisao je, samostalno ili u koautorstvu, a na osnovi empirijskih istraživanja, i osamnaest studija iz urbane i ruralne sociologije i sociologije kulture. U domaćoj i stranoj periodici izašle su mu brojne rasprave, članci i recenzije.
Ostali su mu nedovršeni rukopisi dviju gotovo dovršenih knjiga ("Historia tragicomica" i "Ogledi o tranziciji i globalizaciji"). Planirao je i dovršiti pisanje udžbenika iz sociologije prava. Memoarskim zapisima već je odredio naslov: "Za sve su mi krivi Hrvati i Srbi", a posljednje poglavlje tih memoarskih zapisa trebalo je nositi naslov: "Jesam li mogao biti drugi i drugačiji?"
Od 1974. do 1982. bio je član Izvršnog vijeća Sabora SR Hrvatske i predsjednik Republičkog komiteta za prosvjetu, kulturu, fizičku i tehničku kulturu. Za njegovo ime vezuje se reforma obrazovanja u to vrijeme, ali i pothvati u kulturi i sportu, kao što su otvaranje Stalne izložbe crkvene umjetnosti u Zadru, Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, Muzeja "Mimara" i Muzejskog centra "Julije Klović" u Zagrebu, izgradnja nove zgrade Nacionalne i sveučilišne biblioteke, obnova spomenika kulture u Dubrovniku, organizacija Mediteranskih igara u Splitu, podizanje Sportskog rekreacionog centra "Bjelolasica".
1972. godine kooptiran je u CK SKH, a za člana užeg partijskog vodstva u Hrvatskoj biran je (po prvi put) 1982. godine. Na 13. kongresu SKJ 1986. godine izabran je (po prvi put) za člana CK SKJ, te za člana njegovog Predsjedništva. Od lipnja 1988. do svibnja 1989. bio je predsjednik Predsjedništva CK SKJ, a od svibnja 1989. do kolovoza 1990. godine član Predsjedništva SFRJ, kada ga je, na zahtjev Franje Tuđmana, hrvatski Sabor opozvao.
Iz SKH-SDP istupio je 31. listopada 1990. godine s obrazloženjem da je "već u predizbornom vremenu, a pogotovo nakon izbora, SKH-SDP pokazao začuđujuću organizacionu nesposobnost, političku nedosljednost i intelektualnu inferiornost u borbi za svoje programske ciljeve".
U listopadu 1997. godine osnovao je, sa grupom istomišljenika i simpatizera, Socijalističku radničku partiju i na njenom čelu ostao do travnja 2004. godine.[2]
Predrag Lucić, "Feral Tribune", 2. srpnja 2004. godine:
"Novine, radio i televizija lažu da je umrla nekakva kontroverzna osoba hrvatske politike. Lažu da je umro posljednji komunist. Lažu da je umro najgori Hrvat poslije Tita. Lažu jer nemaju petlje priznati da je među nama živio čovjek koji se zvao Stipe Šuvar. I da je svoje čovještvo i svoje ime i svoje prezime i svoje ideje nosio s ponosom kakav ne poznaju gospoda miševi, i s onom duhovitošću protiv koje su cijepljeni vazda ispravni i nepopravljivo bezgrešni. Živio je među nama čovjek koji nije htio da mu skandiraju ime po stadionima i trgovima, čovjek koga su žarko mrzili i hrvatski i srpski nacionalisti. Živio je među nama rijedak čovjek koji se nije bavio najunosnijim biznisom u Hrvata – švercanjem vlastitog života."
- Rade Dragojević (2022). „Stipe Šuvar i srpsko pitanje u Hrvatskoj”. Tragovi: časopis za srpske i hrvatske teme (Srpsko narodno vijeće & Arhiv Srba u Hrvatskoj) 5 (2): 7-35.
- ↑ Izdavačka kuća: http://www.razlog.hr
- ↑ Hrvatska ljevica - list za demokraciju i socijalnu pravdu, godina XI, posebni broj, listopad 2004. str. 4.
