Stadtholder
| Stadtholder Stadhouder | |
|---|---|
 | |
Stadtholder (nizozemski: stadhouder) je ime za provincijalne funkcionere izvršne vlasti u Niskim Zemljama (Nizozemskoj), od 15 do 18. vijeka.[1]
Stadholdere su uveli tada vladajući burgundski vojvode u 15. vijeku, a nakon njih koristili su ih u istoj funkciji i slijedeći habsburški vladari. Prve stadtholdere postavljala je centralna vlada iz redova plemstva.[1]
Za vrijeme Nizozemske Republike stadholderi su dobili znatno veće prerogative.[1]
Dužnosti stadtholdera uključivale su predsjedanje provincijalnim skupštinama), kontrolu i zapovijedanje provincijalnim vojskama te postavljanje ljudi na određene položaje.[1]
Za vrijeme Nizozemske revolucije protiv španjolskih Habsburgovaca (od 1568.), stadtholdere je isprva birala Generalna skupština, a nakon tog skupštine pojedinih provincija. Ta procedura ostala trajna za sedam sjevernih provincija koje su izborile svoju nezavisna od Španjolske i formirale Nizozemsku Republiku. U provincijama koje su se vratile pod španjolsku vlast, stadtholdere je ponovno postavljao španjolski kralj pa su izgubili na važnosti. Funkcija nizozemskih stadholdera ubrzo je postala isključivo povezana sa Dinastijom Oranje-Nassau. Tako je Willem I, vođa pobune, bio je nositelj te funkcije u četiri provincije, njegov sin je izabran na tu dužnost u pet provincija, a bratić iz Nassaua u preostale dvije; ovaj obrazac je trajao do 1747., kad je jedan od oranjskih prinčeva izabran na sve službe.[1]
Za vrijeme postojanja Nizozemske Republike oranjski stadtholderi su bili u gotovo kontinuiranom sukobu sa liderima dominantne Holandske provincije, natječući se za njima za vodstvo u zemlji. Iako je teoretski bio podređen svojoj provinciji, stadtholder je u vremenima unutarnje ili vanjske krize, uz podršku manjih provincija i nižih klasa mogao smjeniti holandske lidere svojim saveznicima i tako prigrabiti gotovo svu vlast. Na taj su način stadtholderi stekli prevlast 1619.–50, 1672.–1702. i 1747.–95. Nakon izbora princa Willema IV na sve stadtholderate, ta funkcija je postala nasljedna.[1] Republika je doživjela dva perioda bez stadtholdera (1650.–72. i 1702.–47.) kada su smrću dominantnih prinčeva iz Dinastije Oranje-Nassau, te funkcije u pet vodećih provincija ostale upražnjene. Za to vrijeme su holandski lideri kontrolirali sudbinu republike.[1]
Stadtholderat je nestao 1795. zajedno sa Nizozemskom Republikom. Posljednji stadoholder pobjegao je u Veliku Britaniju dok je francuska revolucionarna vojska zajedno sa nizozemskim simpatizerima slamala Nizozemsku Republiku.[1]
