Nihilizam
Nihilizam proizlazi od latinske riječi nihil što u prijevodu znači ništa. To je nazor koji poriče vrijednost teorijskih i praktičnih zasada, društvenih normi i ideala. Termin nihilizam prvi puta upotrebljava Turgenjev u romanu Očevi i djeca (1862.) karakterizirajući njime životni stav i poglede svog junaka Bazarova. Nasuprot idolatrijskim shvaćanjima okoline, Bazarov se cinički odnosi prema svakom autoritetu radikalno ispovijedajući jedino naturalističku filozofiju i znanost; no njegovu je posvemašnom kriticizmu stran i svaki konstruktivni društveni napor. Takvo nastrojenje obilježava i ondašnji politički pokret koji se manifestirao anarhizmom, a razvio se osobito među studentskom omladinom. Njihov radikalni i patetični individualizam, i pored naglašene materijalističko- kritičke osnove, treba strogo lučiti od socijalne doktrine Černiševskog, Dobroljubova, Pisareva i njihova kruga.
Širenjem ruske književnosti termin je preuzet na Zapadu, ali bez izrazitije političke konotacije, prvenstveno kao oznaka za svojevrsni ateizam kojeg su prototipovi junaci Dostojevskog: Ivan Karamazov i Kirilov. Takav nihilizam najbolje očituje razglašeni stav: Ako nema boga, sve je dopušteno, tj. tada je najviša vrijednost individualna sloboda, a njena je kruna egzistencijalni izbor samoubojstva.
U filozofiji, pojam nihilizam javlja se uglavnom u dva značenja: kao logičko-spoznajni nihilizam, koji odriče svaku objektivnu vrijednost filozofsko-znanstvene spoznaje te stoji u bližoj vezi s radikalnim skepticizmom, i kao moralno- politički nihilizam, prema kojemu se društvene i političke vrijednosti ne mogu utemeljiti ni na kakvim racionalnim argumentima. Takav se nihilizam javlja kod Seksta Empirika, Gorgije, M. Stirnera, P. Mongréa, Fr. Nitzschea, A. Camusa i dr., a M. Heidegger njime karakterizira opće stanje europskog duha; novog, znanstveno-tehničkog doba.
