Metarska konvencija
Metarska konvencija ili Dogovor o metru (francuski Convention du Mètre) je temeljni dokument svjetskoga mjernog jedinstva. Potpisali su ga 20. maja 1875. predstavnici 17 zemalja. Do danas je Dogovor o metru potpisalo pedesetak zemalja, među njima one gospodarski najrazvijenije, pa je zato on polazište međunarodne normizacije u razmjeni dobara, usluga i informacija. Dogovorom je osnovan Međunarodni ured za mjere i utege (BIPM) sa sjedištem u dvorcu Pavillon de Breteuil u Sèvresu kraj Pariza. Uredom upravlja Međunarodni odbor za utege i mjere (CIPM), koji imenuje Opća konferencija za utege i mjere (CGPM), sastavljena od izaslanika svih zemalja potpisnica Dogovora. Ured je vrhunsko međunarodno znanstveno mjeriteljsko središte, u kojem se nalaze mnogi laboratoriji. Glavne su mu zadaće izradba, uspoređivanje i čuvanje međunardonih pramjera i njihovih kopija, uspoređivanje nacionalnih pramjera, etalona i određivanje fizikalnih stalnica. U njegovu se trezoru čuvaju međunarodni prametar (samo od povijesne važnosti) te i danas važeći međunarodni prakilogram. Dogovorom je međunarodno prihvaćen Metarski sustav jedinica, nastao u Francuskoj 1795. iz kojega se razvio današnji Međunarodni sustav mjernih jedinica (SI), prihvaćen 1960., koji je polazište suvremenoga međunarodnoga mjernog jedinstva. [1] Sastavni dio Metarske konvencije je Pravilnik, koji određuje odnos između članica potpisnica, način rada Glavne skupštine, te određuje ovlaštenja Međunarodnog komiteta koji nadgleda rad Međunarodnog biroa za mjere i utege sa sjedištem u Parizu.
Metar je prvotno određen 1795. kao temeljna jedinica francuskog mjernog sustava, i to tako da je, u nastojanju da se osloni na prirodnu mjeru, bio definiran kao 40-milijunti dio duljine meridijana. Prve su dvije pramjere metra (takozvani prametri) načinjene 1799. i pohranjene zajedno s pramjerama kilograma (takozvani prakilogrami), jedan par u Arhivu Francuske Republike, a drugi u Nacionalnom institutu. Francuski se mjerni sustav tokom 19. vijeka proširio u druge zemlje, pa je 1875. prva skupina zemalja prihvatila Dogovor o metru, na temelju kojega je izrađen međunarodni prametar, koji je 1889. pohranjen u Međunarodnom uredu za utege i mjere u Sèvresu kraj Pariza. Od 1960. metar je bio određen valnom duljinom određenoga elektromagnetskoga zračenja, a od 1983. određen je brzinom svjetlosti, kao jednom od temeljnih prirodnih konstanti (c0 = 299 792 458 m/s). Zbog toga je metar definiran kao duljina puta koju svjetlost prijeđe u zrakopraznom prostoru (vakuum) za vrijeme 299 792 458-og dijela sekunde. Na metru i kilogramu osnivao se Metarski sustav jedinica, iz kojega se razvio današnji Međunarodni sustav mjernih jedinica. [2]