Joseph Conrad
| Joseph Conrad | |
|---|---|
 | |
| Biografske informacije | |
| Rođenje | 3.12. 1857. Berdyczów, Rusko Carstvo |
| Smrt | 3.8. 1924. Canterbury, Engleska |
| Obrazovanje | |
| Zanimanje | romanopisac |
| Opus | |
| Književni pravac | Modernizam |
Joseph Conrad, pravo ime Teodor Józef Konrad Nałęcz Korzeniowski, (Berdičev, tada Poljska pod ruskom vlašću, sad Ukrajina, 3.12 1857 - Canterbury, Engleska, 3.8. 1924), britanski prozaist poljskoga podrijetla.
Rijedak primjer pisca koji je postao majstorom izražajnosti u jeziku što mu nije bio materinji, već ga je naučio tek nakon dvadesete godine života, a do konca života se lakše izražavao na francuskom, svom kronološki drugom jeziku.
Po oba roditelja bijaše odvjetkom nižega poljskog plemstva. Kao dijete otišao je s obitelji u progonstvo u Vologdu u sjevernoj Rusiji, jer mu je otac, književnik i prevoditelj Apolo Korzeniowski, bio uhićen (1861.) u Varšavi kao suradnik poljskih ustanika protiv ruskoga cara. U progonstvu je majka umrla, a on se s ocem (1869.) smjestio u Krakovu. Budući da je i otac ubrzo umro, ujak ga s ruske strane granice šalje u Marseille, jer je Conrad zarana želio postati pomorcem. Plovidbe na francuskim brodovima i mladenački doživljaji (nedozvoljena trgovina oružjem, političke veze s radikalnim krugovima, napose anarhistima) trajali su do 1878. A onda je, u 21. godini, stupio u britansku trgovačku mornaricu, položio ispite za kapetana broda. Kapetansku karijeru završio je u svojoj 37. godini, naglo, zbog narušenog zdravlja.
Jednom je rekao: „Nikada se nisam odrekao mora u duši i srcu. Prinuđen sam sada, nesvesno prinuđen da pišem knjigu za knjigom, kao što sam u minulim godinama bio prinuđen da se otiskujem na more, iz putovanja u putovanje... Ne znam koji mi se od ova dva poriva čini tajanstvenijim i čudesnijim.”
Plovio je do Srednje Amerike, po morima istočne Azije te uz obale Australije. Epizodu s belgijskim brodom na rijeci Kongo prikazao je u "Srcu tame", simboličkoj pripovijesti o učincima kolonijalizma, poglavito na eksploatatore: to je priča o rastakanju bića i putu u ništavilo Kurtza, karizmatskoga kolonijalnoga istraživača, sva ispričana u ozračju malevolentnoga zračenja afričke prašume koju pripovjedač Marlow raspoznaje kao simbol kaosa i entropije u samome srcu bitka, neprijateljskoga ljudskim vrijednostima i bilo kakvoj humano ustrojenoj zajednici. Nerijetko čitano kao antikolonijalistički pamflet, "Srce tame" je poglavito Conradov iskaz o piščevoj percepciji metafizičke naravi svijeta. "Srce tame", 1899., 1902., je poslužilo kao narativno-svjetonazorska potka za jedan od kultnih filmova o Vijetnamskom ratu, Apokalipsa sada, F.F. Coppole. Mnoga se Conradova djela, počevši s prvim romanom "Almayerova ludost" (1895.), zbivaju u egzotičnim krajevima. Njegovi su junaci europskoga porijekla, a nalaze se među domorodcima s kojima imaju malo zajedničkoga, pa osnovna tema ima moralno-simbolički karakter, iako se radnja i okoliš podudaraju s konvencijama pustolovnih priča. Međutim, pisac istodobno razvija vlastitu pripovjedačku metodu, pa događanja ne iznosi neposredno u trećem licu, ni autobiografski u prvome, nego posredstvom pripovjedača, koji s glavnim likom uspostavlja odnos u kojem ga upoznaje, no nikad ne pronikne u tajnu njegove osobnosti. Najčešći je primjer iskusni pomorac Marlow, koji je katkad samo promatrač, a u nekim djelima (poput "Srca tame" i "Lorda Jima") biva upleten u zbivanja koja ga mijenjaju tijekom radnje. Po tomu, te po slobodnu miješanju kronologije i pripovjednih razina, a osobito po problematiziranju motiva ponašanja i djelovanja likova, Conrad je, unatoč isticanju moralnih načela odgovornosti i solidarnosti sa zajednicom, radnom i profesionalnom (što je usvojio živeći među poljskim plemstvom te na engleskim brodovima), predstavnik modernizma u književnosti: primjeri su "Srce tame", "Lord Jim" (1900.), "Slučaj" (1913.), "Pobjeda" (1915.).
Osnovna Conradova tema je ranjivost etičkoga bitka čovjeka bačena u vrtlog ekstremnih situacija. Kako su primijetili mnogi proučavatelji auktorova djela, naizgled romantični i egzotični okoliš njegovih pripovijesti i romana djeluje istodobno kao simbolični eho i aktivacijska sila destruktivnih elemenata postojećih, no najčešće neprepoznatih, u samoj čovjekovoj naravi. Temeljne vrijednosti koje je Conrad naveo kao bazu ljudskoga postojanja: čast, solidarnost, vjernost i iskrenost, bivaju, in extermis, načete i podvrgnute mučnom samoispitivanju i unutarnoj borbi za očuvanje integriteta njegovih junaka- borbi koja nerijetko završava samoubojstvom ili porazima druge vrste. To je još zornije u piščevim političkim romanima, prvim uistinu modernim, a zasigurno vrhunskim ostvarajima toga žanra. Takav je u prvom redu "Nostromo" (1904.), Conradov najbogatiji roman i jedan od najvećih romana engleskoga jezika, u kojem se prate uzbudljive povijesne mijene u izmišljenoj južnoameričkoj zemlji Costaguani, temeljenoj na kombinacijama okolnosti u više autentičnih država toga kontinenta i koji se vrti oko srebra i kapitalističko-kolonijalne eksploatacije. U "Nostromu" je pisac stvorio mikrokozam esencijalno grabežljivoga ljudskoga društva, a višeslojnost i kompozicijska kompleksnost djela čine ga jednim od uzora suvremene proze. Jetki "Tajni agent" (1907.), zbiva se među anarhistima u Londonu i svjedoči o Conradovom skepticizmu spram politički radikalnih ideologija, dok je briljantni roman "Pred zapadnjackim očima" (1911.) priča o tragediji studenta Razumova, o izdaji i okajanju, kojega se radnja događa u policijskoj carskoj Rusiji i među političkim emigrantima u Švicarskoj, te koji ne bi bio moguć bez djela Dostojevskoga, pisca koji je Conradu bio ideološki, pa i estetski odbojan, no s kim je nedvojbeno dijelio neke temperamentalne značajke. Conradova pak sposobnost opisivanja prirodnog okoliša kao i života na brodu bliska je impresionizmu; predočavanje nevolja s olujama i s tišinama bez vjetra najizrazitijaje u dugačkim pripovijestima "Crnac s Narcisa" (1897.), "Mladost" (1902.), "Tajfun" (1903.), "Pojas sjene" (1917.) U kasnijem je razdoblju (otprilike od početka Prvog svjetskoga rata do smrti) piščeva umjetnost pokazala znakove slabljenja: često se navodi roman "Šansa" (1913.), kao primjer melodrame u kojoj jezična inventivnost i barokni izričaj zastiru emocionalno i spoznajno siromaštvo djela. No, uzev u cjelini, Conradov opus je zasigurno ostvarenje kojega su rijetki prozaici engleskoga jezika 20. stoljeća dosegli, a nitko ga nije premašio. Presudno je utjecao na niz romanopisaca i novelista: mnogo mu duguju William Faulkner, Francis Scott Fitzgerald, Arthur Koestler, George Orwell, Andre Malraux, Graham Greene, Gabriel García Márquez i Vidiadhar Naipaul.
Na naši jezik su prevedena važnija Conradova djela, osim, za sada (2004.) romana "Nostromo" i "Pred zapadnjačkim očima".
