Prijeđi na sadržaj

Johann Franz Encke

Izvor: Wikipedija
Johann Franz Encke

Rođenje 23. rujna 1791.
Hamburg, Njemačka
Smrt 26. kolovoza 1865.
Spandau (danas gradska četvrt Berlina), Njemačka
Državljanstvo Njemačka
Polje Astronomija,
matematika,
Institucija Humboldtov univerzitet u Berlinu
Alma mater Univerzitet u Göttingenu
Akademski mentor Carl Friedrich Gauss
Istaknuti studenti Leopold Kronecker
Poznat po Enckeov komet
Metoda mjerenja vremenskog trajanja Venerinog prijelaza da bi se odredila Sunčeva paralaksa.

Johann Franz Encke (Hamburg, 23. rujna 1791. – Spandau, 26. kolovoza 1865.), njemački astronom i matematičar. Od 1816. radio na zvjezdarnici Seeberg (od 1822. ravnatelj), od 1844. – 1865. bio profesor astronomije na Univerzitetu u Berlinu. Usavršio proračun eliptičkih staza kometa i planetoida na temelju triju opažanja, izračunao putanju kometa koji nosi njegovo ime (Enckeov komet). Odredio Sunčevu paralaksu iz Venerinih prijelaza (prijelaza preko Sunčeva kruga), i s pomoću toga izračunao udaljenost između Zemlje i Sunca. Promatrao Saturn i opisao promjene sjaja njegova prstena.[1]

Enckeov komet

[uredi | uredi kod]
Glavni članak: Enckeov komet

Enckeov komet je komet s najkraćim ophodnim vremenom (3,3 godine), drugi komet (nakon Halleyjeva kometa) za koji je ustanovljeno da je periodički. Inklinacija mu je 11,76 °, najveća udaljenost od Sunca 4,11 astronomskih jedinica a najmanja 0,33 AJ. Promjer jezgre mu je 4,8 km. Prvi ga je zapazio francuski astronom Pierre Méchain 1786., ponovno ga je uočio Jean-Louis Pons 1818., a Johann Franz Encke mu je 1819. izračunao putanju.[2]

Venerin prijelaz

[uredi | uredi kod]
Glavni članak: Venerin prijelaz

Venerin prijelaz ili Venerin tranzit je prijelaz Venere ispred Sunca i zakrivanje dijela njegova kruga. Ne događa se svaki put kad se Venera nađe između Zemlje i Sunca jer se ravnine gibanja Venere i Zemlje oko Sunca razlikuju za 3.4°, pa je Venera najčešće iznad ili ispod Sunčeva diska. Pojavljuje se 4 puta u 243 godine i obično traje po nekoliko sati (prijelaz 2012. trajao je 6 sati i 40 minuta): između prve i druge pojave razmak je 8 godina (s nekoliko dana razlike) između druge i treće pojave razmak je 105.5 godina, između treće i četvrte opet 8 godina, a do novoga ciklusa treba čekati 121.5 godina.

Vrijeme Venerinog prijelaza 1631. predvidio je Johannes Kepler; njegove je proračune usavršio Jeremiah Horrocks, koji je prijelaz motrio 1639. metodom projekcije, što i danas prakticiraju amateri. Prijelazi nisu potpuno vidljivi s cijele Zemlje, tj. prijelaz Venere ne mogu vidjeti promatrači iz onih dijelova Zemlje na kojima je u vrijeme prijelaza noć. Venerin je prijelaz kroz povijest bio popraćen velikom mobilizacijom znanstvenika i opreme i organiziranjem ekspedicija i međunarodnih suradnji kako bi se promatrao iz različitih dijelova svijeta. Ruđer Bošković je za britanski Royal Society sudjelovao u organiziranju dviju takvih ekspedicija (Istanbul 1761. i Kalifornija 1769.). Venerini prijelazi poslužili su za određivanje Sunčeve paralakse, odnosno udaljenosti Zemlje od Sunca (prema metodi Edmonda Halleyja), zatim za procjenu Venerina promjera, a pri prijelazu 1761. Mihail Vasiljevič Lomonosov zapazio je Venerinu atmosferu.

Prije prvih preciznih kronometara, Venerin prijelaz promatrao se i radi određivanja mjesnoga meridijana (zemljopisne dužine). Tako je i ekspedicija Jamesa Cooka s pomoću promatranja Venerina prijelaza 1769. precizno odredila položaj Tahitija.[3]

Reference

[uredi | uredi kod]
  1. Encke, Johann Franz, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.
  2. Enckeov komet, [2] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.
  3. Venerin prijelaz (Venerin tranzit), [3] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.