Guvernatorat Dalmacija
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Guvernatorat Dalmacija[2][3] (tal. Governatorato di Dalmazia) bio je provincija Fašističke Italije, stvoren u svibnju 1941. od okupiranog dijela Dalmacije s Bokom kotorskom, priključenog Italiji Rimskim ugovorima nakon Travanjskog rata.[4]
Dalmacija je bila strateško područje tijekom Prvog svjetskog rata koje su htjele priključiti i Italija i Srbija. Italija je prešla na stranu Antante 1915. kad joj je tajnim Londonskim ugovorom zajamčeno pravo priključenja velikog dijela Dalmacije. Nakon 29. listopada 1918., kad je Hrvatski sabor raskinuo sve veze s Austro-Ugarskom i proglasio Državu SHS koja nije u ratu s Antantom, u općem ozračju bezvlađa i odsustvu oružanih postrojbi, Talijani su krenuli zauzeti ono što joj je bilo obećano. Do 5./6. studenog 1918., talijanske snage su zauzele Vis, Lastovo, Šibenik i druga mjesta na dalmatinskoj obali.[5] Nakon kraja rata sredinom studenog, Italija je vojno zaposjela sva područja koja su joj bila obećana Londonskim ugovorom, a 17. studenog zauzela je i Rijeku.[6] 1918., admiral Enrico Millo se proglasio talijanskim guvernerom Dalmacije.[6] Slavni talijanski iredentist Gabriele d'Annunzio podržao je pripajanje Dalmacije te je na talijanskom bojnom brodu posjetio Zadar u prosincu 1918.[7]
No, u mirovnim pregovorima koji su uslijedili, hrvatska strana na čelu s Trumbićem je zatražila poštivanje Wilsonovih 14 točaka te je nepopustljivo ustrajala na tome da su talijanski zahtjevi neprihvatljivi. To je dovelo do potpisivanja Rapallskog sporazuma 1920., kojim su Italiji u Dalmaciji predani "samo" grad Zadar te otoci Lastovo, Sušac i Palagruža. Time je uspostavljena talijanska Zadarska provincija s površinom od 120 km² i 25.000 stanovnika.
Unatoč tome, Italija je i dalje smatrala ostatak Dalmacije svojim "izgubljenim teritorijem". Nakon uspona fašista, Mussolini traži zainteresirane hrvatske političare koji bi bili spremni predati Dalmaciju Italiji u zamjenu za talijansku pomoć pri uspostavi nezavisne Hrvatske. Pošto ga je odbio Vladko Maček, stupio je u kontakt s Antom Pavelićem 1927.[8] Mussolini je tada ponudio Paveliću i Ustašama utočište u Italiji i dopustio im uvježbavanje za rat protiv Jugoslavije. U zamjenu za svesrdnu podršku i političku zaštitu, Pavelić je pristao na predaju istočnojadranske obale Italiji ako Ustaše uspješno sruše Jugoslaviju.
Nakon travanjskog rata, Talijani polako počinju zauzimati Dalmaciju i ostale dijelove istočnojadranske obale. No, pitanje konačnog razgraničenja još uvijek nije bilo riješeno. Nakon Rimskih ugovora, potpisanih 18. svibnja 1941., Italija je dobila nešto manji dio od onog koji je očekivala - tzv. Prvu zonu. Ugovorom je određeno da Italiji u Dalmaciji pripadaju:
...svi otoci zadarskog otočja; područje obuhvaćeno linijom, koja polazi od rta Privlaka, dostiže Planinski kanal, slijedi njegovu unutarnju trasu do Novigradskog mora, nastavlja se uzduž gornje obale rečenog mora, zahvaća Bukovicu i, stigavši do toka Krke ispod mjesta Pađene, silazi duž rijeke te se od nje odvaja tako da obuhvaća cijelo područje Šibenika i Trogira, te grad Split uključivši predgrađa, a isključivši otoke Brač i Hvar; otoci Čiovo, Drivenik, Šolta, Vis, Biševo, Sv. Andrija, Jabuka i ostali manji koji leže oko njih; otoci Korčula i Mljet; kotar koji obuhvaća cijelu Boku Kotorsku linijom koja napušta obalu na jednoj točci između mjesta Cavtat i Vitaljine i ulazi prema sjeveroistoku, uključivši mjesto Grudu i masiv planine Orjen, dok ne dostigne granicu s Crnom Gorom...[9]
– Ugovor o određivanju granica između Kraljevine Hrvatske i Kraljevine Italije, 18. svibnja 1941.
Mussolini je dekretom 20. svibnja 1941. na tom području osnovao Guvernatorat za Dalmaciju.[10] Za obavljanje upravnih poslova u anektiranim područjima osnovana je pokrajinska uprava (Governo della Dalmazia) sa sjedištem u Zadru.[11] Ona je priključeno područje odmah podvrgnula nemilosrdnoj talijanizaciji, proganjanju političkih protivnika i fašističkoj strahovladi uopće.[11] Osnovan je koncentracijski logor na Molatu. Početkom 1942. Uprava Dalmacije uvodi talijanski ustav i zakone, što vodi ukidanju niza sportskih društava, znanstvenih, obrazovnih i kulturnih ustanova i svega ostalog što bi moglo očuvati hrvatski duh, a učestale su eksproprijacije, rekvizicije i sekvestri.[11] Povrh pobrojanog, Talijani inauguriraju dalmatinske četnike u svoje štićenike, pribavljajući si time alat za "prljave poslove".[11] Talijani su u skladu sa svojom politikom prema četnicima radili i na osnivanju posebnih jedinica koje bi se borile protiv partizanskih snaga, pa je tako i nastala tzv. dobrovoljačka antikomunistička milicija (MVAC), koja je imala karakter paravojne formacije.[12] U narodu je uglavnom zapamćena kao banda ili kao batinaši.
7. rujna 1941. naređenjem generala Ambrosia talijanske vojne vlasti preuzimaju sve vojne i civilne upravne poslove i u II. zoni, dok u III. zoni obnašaju vojnu vlast, a nadgledaju civilnu upravu NDH.[13] Povod za taj čin bio je srpski ustanak zbog ustaških represija, no stvarni razlog bio je širenje okupacijskog područlja i utjecaja.[13] Mussolini je istovremeno pokušao pripojiti Guvernatoratu i ostale dijelove Dalmacije i otoke (poput Dubrovnika, Visa i Paga) ali je trenutno zaustavljen protivljenjem Pavelića, koji je zadržao barem nominalnu vlast na tom području.[14] Okupacija Druge zone dokinuta je 1942. Zagrebačkim sporazumom.
Guvernatorat se sastojao od tri provincije - prefekture: Zadar, Kotor, i Split, na čelu kojih su bili prefekti i viceprefekti. Administrativno sjedište bilo je u Zadru. Nakon jeseni 1941. također su okupirani otoci Pag, Brač i Hvar, isprva dani NDH. Uz njih, okupirana je i tzv. Druga zona (demilitarizirana zona), sve do linije Vrbovsko-Slunj-Bosansko Grahovo-Livno-Gacko. Kasnije su Talijani okupirali i tzv. Treću zonu (80 km od mora), ali su se ubrzo povukli.
| Talijanska provincija | Površina (km²) | Stanovništvo [15] |
|---|---|---|
| Zadarska provincija | 3.179 | 211.900 |
| Splitska provincija | 1.075 | 128.400 |
| Kotorska provincija | 547 | 39.800 |
| Ukupno | 4.801 | 380.100 |
Nakon kapitulacije Italije 1943., Narodnooslobodilački pokret uspostavlja privremenu kontrolu nad područjem, no ubrzo ga potiskuju njemačke postrojbe.[16] Čitavo područje nekadašnjeg Guvernatorata (uz nekoliko iznimki) predano je službeno NDH 10. rujna 1943., no NDH do oslobođenja Dalmacije nije uspjela uspostaviti efektivnu kontrolu nad područjem.[16] Razlozi tome su jačanje NOP-a, protuustaško raspoloženje u Dalmaciji zbog Rimskih ugovora te gospodarska i vojna slabost NDH.[16] Osim toga, Nijemci su vlastima NDH prepustili samo ograničene civilne funkcije te su zapravo imali potpunu vlast u Dalmaciji.[16] Južni dio Konavala s mjestom Gruda ostao je pod izravnom njemačkom vlašću nakon što su Nijemci preuzeli Boku kotorsku, budući da je to područje bilo dijelom bivše talijanske prvincije Kotor.[16] NDH je ulagala velike napore kako bi joj Nijemci barem formalno predali Boku kotorsku te je priključili NDH, no Nijemci to nisu dopustili zbog strateškog značenja.[17] Isto tako, grad Zadar je ostao pod kontrolom njemačke vojske do oslobođenja, te se smatrao dijelom Mussolinijeve Talijanske Socijalne Republike. NDH je sve do oslobođenja održavala konzulat u Zadru, a svi njeni napori za priključenjem Zadra nisu urodili plodom.[16]
ZAVNOH je nakon kapitulacije Italije 20. rujna 1943. donio Odluku o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i ostalih okupiranih krajeva Hrvatskoj. Taj dan se u RH od 2005. obilježava kao spomendan. Split je oslobođen 26. listopada, Zadar 31. listopada, a Šibenik 3. studenog 1944. Nakon dugog i polaganog napredovanja, postrojbe NOVJ su 4. prosinca 1944. oslobodile Knin, čime su u potpunosti oslobodile Dalmaciju.
- Athos Bartolucci (17. travnja 1941. - 7. lipnja 1941.)[13]
- Giuseppe Bastianini (7. lipnja 1941. - 14. veljače 1943.)[13]
- Francesco Giunta (14. veljače 1943. - 10. rujna 1943.)
- ↑ Giovinezza
- ↑ Ustaško-domobranski i talijanski dokumenti, II
- ↑ Fikreta Jelić-Butić, Četnici i NDH: Daljnje akcije talijanskog okupatora i ustaškog režima oko mobilizacije četnika protiv NOP-a
- ↑ „Governatorato di Dalmazia (in Italian)”. Arhivirano iz originala na datum 2012-03-09. Pristupljeno 2014-07-25.
- ↑ Giuseppe Praga, Franco Luxardo. History of Dalmatia. Giardini, 1993. Pp. 281.
- ↑ 6,0 6,1 Paul O'Brien. Mussolini in the First World War: the Journalist, the Soldier, the Fascist. Oxford, England, UK; New York, New York, USA: Berg, 2005. Pp. 17.
- ↑ A. Rossi. The Rise of Italian Fascism: 1918-1922. New York, New York, USA: Routledge, 2010. Pp. 47.
- ↑ Bernd Jürgen Fischer (ed.). Balkan strongmen: dictators and authoritarian rulers of South Eastern Europe. Purdue University Press, 2007. Pp. 210.
- ↑ Gizdić, Drago, Dalmacija 1941, Zagreb, 1957., str. 160-161
- ↑ Ferdinand Perinović: Dica Kalelarge protiv četiri lazna mita o Zadru
- ↑ 11,0 11,1 11,2 11,3 „Dinko Odak:Slomljena Osovina (2) – Travanjski rat, Hrvatski povijesni portal, ISSN 1846-4432”. Arhivirano iz originala na datum 2012-07-05. Pristupljeno 2014-07-25.
- ↑ „Zovak, Domagoj, Odnos dinarske četničke divizije i talijanskog okupatora, Hrvatski povijesni portal, ISSN 1846-4432, 13.04.2010. (pristupano 23. kolovoza 2010.)”. Arhivirano iz originala na datum 2011-12-22. Pristupljeno 2014-07-25.
- ↑ 13,0 13,1 13,2 13,3 Jozo Tomasevich, War and revolution in Yugoslavia, 1941-1945: occupation and collaboration, Stanford University Press, 2001, pp. 136-137
- ↑ Giorgio Bocca, Storia d'Italia nella guerra fascista 1940-1943. Mondadori editore. Milano, 2006
- ↑ cfr.: Davide Rodogno Il nuovo ordine mediterraneo, ed. Bollati Boringhieri, Torino 2003.
- ↑ 16,0 16,1 16,2 16,3 16,4 16,5 Nikica Barić: Uspostava i djelovanje uprave NDH u dijelovima Dalmacije nakon kapitulacije Italije (rujan 1943. - studeni 1944.), Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, Vol.31 No.1 Travanj 1999.
- ↑ Nikica Barić: Nezavisna Država Hrvatska i Boka kotorska nakon kapitulacije Kraljevine Italije u rujnu 1943. godine, Časopis za suvremenu povijest, Vol.40 No.3 Prosinac 2008.