Južna Osetija
| |||||||
| Površina – Ukupno – % vode |
3.900 km² 0%; | ||||||
| Stanovništvo - Ukupno (2010 proc.) - Gustoća |
70.000 18/km² | ||||||
| Vremenska zona | UTC +3 | ||||||
| |||||||
| Državna himna | nepoznata Arhivirano 2007-02-04 na Wayback Machine-u | ||||||
| Službeni jezici | Osetski, s ruskim u širokoj upotrebi u vladinim i drugim institucijama | ||||||
| Politički status | De facto nezavisna | ||||||
| Glavni grad | Tskhinvali | ||||||
| Koordinate glavnog grada | 42°14′N 43°58′E | ||||||
| Predsjednik | Eduard Djabejevič Kokoiti | ||||||
| Premijer | Jurij Morozov | ||||||
| Nezavisnost – Proglašena – Priznanje |
Od Gruzije 28.11. 1991. Rusija | ||||||
| Valuta | Ruska rublja | ||||||
| |||||||
| Službeni jezici | osetski i gruzijski | ||||||
| Politički status | Autonomna republika Gruzije | ||||||
| Predsjednik | Dmitrij Sanakoev | ||||||
| Premijer | Uruzmag Karkusov | ||||||
| Nezavisnost (unutar Gruzije) – Proglašena – Priznata| Od Sovjetskog Saveza nije | |||||||
| Valuta | Gruzijski lari | ||||||
Južna Osetija (puno ime Južna Osetija – Alanija, osetski Хуссар Ирыстон – Алани [ˈχussar iˈrəston aˈlani], gruzijski სამხრეთი ოსეთი – ალანია [sɑmχrɛtʰɪ ɔsɛtʰɪ ɑlɑniɑ], ruski Южная Осетия – Алания [ˈjuʐnəjə ɐˈsʲetʲɪjə ɐˈlanʲɪjə]; službeno Republika Južna Osetija, oset. Республикæ Хуссар Ирыстон, gruz. სამხრეთ ოსეთის რესპუბლიკა, rus. Республика Южная Осетия), djelomično priznata država na Kavkazu. Ova bivša sovjetska autonomna oblast proglasila svoju neovisnost i kontrolira značajnim dijelom regije, a njezino odvajanje od Gruzije je priznala samo Rusija. Gruzija ne priznaje Južnu Osetiju ni kao zasebno područje niti kao nezavisan entitet, te se ovo područje naziva ili po povijesnom srednjevjekovnom imenu Samačablo ili, od nedavno, nazivom regija Chinvala (po glavnom gradu područja).
Politički status
urediUjedinjeni narodi, Europska Unija, OSCE, Vijeće Europske Unije, NATO i većina zemalja svijeta priznaju Južnu Osetiju kao integralni dio Gruzije. Ipak, ova de facto nezavisna republika kojom upravlja secesionistička vlada održala je drugi referendum o nezavisnosti[1] 12. studenog 2006. godine, nakon prvog referenduma iz 1992., kojeg međunarodna zajednica nije smatrala valjanim[2]. Po očekivanjima, većina glasača je glasala za nezavisnost od Gruzije. Ipak, ovaj referendum nisu međunarodno priznali UN, EU, OSCE, NATO i Ruska Federacija, zbog nedostatka sudjelovanja etničkih Gruzijaca i zbog sumnjive zakonosti referenduma kojeg nije priznala središnja vlast u Tbilisiju[3]. Uz ovaj secesionistički referendum, održani su i izbori u područjima Južne Osetije koje kontrolira Gruzija i na kojima je Dmitri Sanakoev izabran kao alternativni predsjednik Južne Osetije[4]. Nakon rata između Rusije i Gruzije dana 26.8. 2008. predsjednik Dmitrij Medvjedev je potpisao ukaz u priznanju nezavisnosti Južne Osetije.
Povijest
urediRanija povijest
uredi
Oseti su potomci plemena koja su govorili iranskim jezicima iz središnje Azije. Njihovo pokrštavanje se odvijalo u ranom srednjem vijeku pod gruzijskim utjecajem. Za vrijeme mongolske vladavine istjerani su sa svojeg područja južno od rijeke Don u današnjoj Rusiji, te djelomično migrirali na i preko kavkaskih planina u Gruziju gdje su osnovali tri područna entiteta[5]. Digor na zapadu je potpao pod utjecaj Kabardinaca koji su uveli islam. Tualläg na jugu je postao ono što je danas Južna Osetija, dio povijesne gruzijske kneževine Samačablo u koju su se Oseti sklonili od mongolskih osvajača. Iron na sjeveru je postao ono što je danas Sjeverna Osetija, pod ruskom vlašću je od 1767. Danas su većina Oseta kršćani (oko 61%), sa značajnom muslimanskom manjinom.
Južna Osetija pod Rusijom i SSSR-om
urediJužnu Osetiju i Gruziju, Rusija je anektirala 1801. godine i uklopila u Rusko Carstvo. Nakon revolucije u Rusiji, Južna Osetija je postala dio menševističke Gruzijske Demokratske Republike, dok je sjeverni dio uključen u Terečku sovjetsku republiku. U ovom području se 1920. godine, dogodio sukob između gruzijskih vladinih snaga i osetskih snaga koje su predvodili osetski i gruzijski boljševici. Sovjetska gruzijska vlada koju je osnovala 11. Crvena armija, stvorila je Južnoosetsku autonomnu oblast u travnju 1922.
Gruzijsko-osetski sukob
uredi
Napetosti u regiji počele su rasti rastom nacionalizma kod Gruzijaca i Oseta 1989. godine. Prije ovih napetosti, obije zajednice živjele su u miru, izuzeći 1920. godinu, te je u društvu postojao veliki broj bračnih zajednica između dva naroda.
Iste godine, Južnoosetska narodna fronta (Ademon Nikhas) počela je zahtijevati ujedinjenje sa Sjevernom Osetijom kao mjeru zaštite osetijske autonomije. 10. studenog 1989., Južnoosetsko vrhovno vijeće odobrilo je ujedinjenje Južne Osetije s ASSR-om Sjevernom Osetijom, koja je dio Rusije. Dan kasnije, gruzijski parlament je iz revolta ukinuo autonomiju Južnoj Osetiji, te zabranio novine i demonstracije.
Nakon neovisnosti Gruzije 1991., pod vodstvom nacionalističkog vođe Zviada Gamsahurdije, gruzijska vlada proglasila je gruzijski jezik kao jedini službeni jezik u zemlji. U sovjetsko vrijeme je uz gruzijski, službeni jezik bio i ruski, što je istaknuto ustavima iz 1936. i 1979. godine. Ovo je izazvalo veliku uzbunu u Južnoj Osetiji, čije vođe su zahtijevale i upotrebu osetskog u njihovoj zemlji. Osetska manjina je i dalje zahtijevala veću autonomiju, što nije odobravala gruzijska vlast. Tijekom 1991. godine, izbili su razni nasilni incidenti tijekom kojih su napadnuta mnoga južnoosetijska sela, te gruzijske kuće i škole u Chinvaliju. Crnu bilancu ovih sukoba čini oko 1000 poginulih te od 60 000 do 100 000 izbjeglica koji su pobjegli ili u Sjevernu Osetiju ili u Gruziju. Mnogi Oseti iz Južne Osetije su se naselili u nenaseljena područja Sjeverne Osetije iz kojih je 1944. Staljin izbacio Inguše, što je dovelo do sukoba između Oseta i Inguša o boravku na bivšem inguškom području. Samo 15% ukupne populacije Oseta danas živi u Južnoj Osetiji.
1992. godine, Gruzija je pristala na prekid vatre kako bi izbjegla veće sukobe s Rusijom. Gruzijska i južnoosetijska vlada su pristale na sporazum kojim se izbjegava nasilje, a Gruzija je pristala ne uvoditi sankcije protiv Južne Osetije. Tada su osnovane osetijske, ruske i gruzijske mirotvorne snage. 6. studenog 1992. godine, OSCE je pokrenuo misiju u Gruziji kojom se nadziru mirotvorne operacije. U razdoblju do sredine 2004. godine, situacija u Južnoj Osetiji je bila relativno mirna. U lipnju 2004. započele su nove napetosti uzrokovane gruzijskim akcijama protiv švercanja u regiji. Događali su se razni slučaji napada, bombardiranja i uzimanja taoca u kojima su poginuli ili ranjeni deseci ljudi. Prekid nasilja je ponovno dogovoren 13. kolovoza, ali je često bio narušavan. Trenutna situacija u regiji je mirna, iako napeta, budući da je Gruzija od Makedonije, Bugarske i Ukrajine kupila znatan ratni arsenal, a jedan dio njezine vojske obučavaju marinci iz SAD-a.
Gruzijska vojska je 07.08. 2008. u cilju preuzimanja kontrole nad otcepljenim delom napala teritoriju Južne osetije a ruski tenkovi su već sutradan krenula u odbarnu stanovnika Južne Osetije, koji većinom imaju rusko državljanstvo i svojih mirovnih trupa. Ruska vojska je je preuzela kontrolu nad većinom teritorije uključujući i glavni grad Chinvali. Nedugo po završetku sukoba, Rusija je 26.8. priznala Južnu Osetiju kao nezavisnu državu.
Zemljopis
urediJužna Osetija pokriva područje od 3,900 km² na južnoj strani Kavkaza, te je planinama odvojena od Sjeverne Osetije (dijela Rusije), te se proteže južno skoro do rijeke Mtkvari u Gruziji. Područje je vrlo brdovito, te se većina teritorija nalazi iznad 1 000 metara. Gospodarstvo zemlje je većinom poljoprivredno, iako je obrađeno samo 10% teritorija. Najviše se uzgajaju žitarice, voće i vino. Šumarstvo i uzgoj stoke je također razvijeno, industrija postoji posebno oko glavnog grada Chinvaliju.
Gospodarstvo
urediNakon rata s Gruzijom u 1990-ima, gospodarsko stanje u Južnoj Osetiji postalo je teško. Zaposlenost i zalihe su rijetki. Gruzija je prekinula opskrbu električne energije regiji, te je Južna Osetija bila prisiljena provesti struju iz Sjeverne Osetije. Većina stanovništva preživljava od poljoprivrede. Zbog ekonomskih problema, nejasne političke budućnosti, tisuća izbjeglica i ilegalne trgovine drogom i oružjem regija je postala ponovno nestabilna zadnjih nekoliko godina. Praktički jedino važno gospodarsko dobro Južne Osetije je kontrola nad tunelom Roki koji povezuje Rusiju i Gruziju i od kojeg južnoosetijska vlada dobiva skoro trećinu proračuna ubiranjem carina na robni promet.
Reference
uredi- ↑ Niko Mčedlišvili: Georgian rebel region to vote on independence Arhivirano 2007-05-06 na Wayback Machine-u, 11. rujna 2006.
- ↑ „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2008-08-13. Pristupljeno 2007-05-04.
- ↑ „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2006-11-28. Pristupljeno 2007-05-04.
- ↑ http://www.caucaz.com/home_eng/breve_contenu.php?id=279
- ↑ David Marshall Lang, The Georgians, New York, p. 239
