Prijeđi na sadržaj

Vanja Radauš

Izvor: Wikipedija
Vanja Radauš
Vanja Radauš
Rođenje 29. travnja 1906., Vinkovci, Hrvatska
Smrt 24. travnja 1975., Zagreb, Hrvatska
Nacionalnost Hrvat
Vrsta umjetnosti kiparstvo - slikarstvo
Praksa Zagreb, Pariz
Utjecao Lujo Lozica
Utjecali Ivan Meštrović, Auguste Rodin, Antoine Bourdelle, Antoine Watteau
Poznata djela Bacač diska, Spomenik palim hrvatskim vojnicima u Prvom svjetskom ratu, Pobuna Hrvata u mjestu Villefranche de Rouergue, Vatroslav Lisinski
Portal o životopisima

Vanja Radauš (Vinkovci, 29. travnja 1906.Zagreb, 24. travnja 1975.), bio je hrvatski kipar, slikar i književnik. Jedan je od najznačajnijih protagonista hrvatske likovne umjetnosti 20. stoljeća.[1]

Životopis

[uredi | uredi kôd]

Ivan Vanja Radauš rođen je u Vinkovcima 1906. godine. Bio je jedno od petero djece oca Franje i majke Terezije (rođ. Andress). U rodnome gradu od 1913. do 1923. godine polazio je osnovnu školu, te gimnaziju koju nije završio. 1 Studirao je kiparstvo na Akademiji, u Zagrebu, od 1924. do 1930. godine, gdje je i diplomirao.[2] Nakon što je diplomirao kod Ivana Meštrovića na Akademiji otišao je u Pariz na jednogodišnje usavršavanje.[3] Od povratka iz Pariza 1931. godine djelovao je kao slobodni umjetnik i počeo je izlagati na izložbama u zemlji i inozemstvu, a prvu samostalnu izložbu imao je 1939. godine u zagrebačkome salonu Ulrich. Od 1939. do 1943. godine bio je nastavnik na Obrtnoj školi u Zagrebu.[3] Od 1943. godine[3] sudjelovao je u Narodnooslobodilačkom pokretu za vrijeme Drugoga svjetskog rata.[2]

Bio je redoviti profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti od 1945. do 1969. godine.[1] Od 1947. godine član je JAZU, a od 1950. godine je, kao majstor kiparstva, vodio svoju majstorsku radionicu za studente postdiplomce.[1]

Vanja Radauš je na nagovor skladateljice Ivane Lang izradio kip Vatroslava Lisinskoga koji se i danas čuva u Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskoga u Zagrebu.

Godine 1975. počinio je samoubojstvo, što kao uzrok smrti nije razjašnjeno u potpunosti.[4][5]

Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju.[6]

Djelo

[uredi | uredi kôd]

Kiparstvo je diplomirao 1930. godine na zagrebačkoj Likovnoj akademiji kod Ivana Meštrovića. U prvome razdoblju (1932.1943.) stvarao je pod utjecajem Rodina, Bourdellea. Godine 1932. postao je članom grupe Zemlja i izlagao je na mnogim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Od 1936. godine radio je seriju crteža "Dance macabre", a 1937. godine dekalkomanije[7] koje prethode hrvatskoj nefigurativnoj umjetnosti lirske orijentacije. Vanja Radauš 1950. godine izabran je, uz Vojina Bakića, Kostu Angelija Radovanija i Zorana Mušiča, i predstavljao je Jugoslaviju na Venecijanskom bijenalu.

Snažan pečat ostavio je svojim kiparskim ciklusima (Tifusari, 1956. – 1959., Panopticum croaticum, 1959. – 1961., Čovjek i kras, 1961. – 1963., Krvavi fašnik, 1966., Apstraktne forme, 1966. – 1968., Zatvori i logori, 1969., te Stupovi hrvatske kulture, 1969. – 1975.).[1] Raspon Radauševa opusa proteže se od medalje do spomeničkih ostvarenja.[1] U vrijeme Domovinskog rata šest Radauševih skulptura (Tifusar, Tifusar II., Tifusar III., Tifusar IV., Tifusar V., Tifusarka i dijete) koje su bile u sklopu "Memorijalnoga prirodnoga spomenika i rezervata Bijeli potoci – Kamensko" (Korenica) za vrijeme okupacije područja od 1991. do 1995. godine otkinuto je s postolja i nestalo.[8]

  • spomenik u Perivoju slobode, Karlovac,[9] 1955.

Književno stvaralaštvo

[uredi | uredi kôd]
Grob Vanje Radauša na Mirogoju
Vanja Radauš, poštanska marka, Znameniti Hrvati, 2006.[10]

Vanja Radauš za života objavio je dvije zbirke pjesama, Slavonijo zemljo plemenita iz 1969. godine i Kosilica vremena, objavljenu 1971. godine te poemu Requiem za tifusare, isto 1971. godine.[11][12] Posmrtno je 2000. godine dr. Hrvojka Mihanović-Salopek priredila knjigu pjesama Buđenje snova, Radauševu donedavno nepoznatu rukopisnu poeziju nastalu od 1968. do 1974. godine.[12][13][14] Njegov prozni opus, većinom, ostao je neobjavljen, a za života objavio je dva ulomka romana Let u bezdan i Vihori u virovima (1973.).[12]

Pjesnički utjecaj

[uredi | uredi kôd]

Nekoliko pjesama Vanje Radauša uglazbila je skladateljica Ivana Lang.[15] Radaušev pjesnički opus bio je izvorom njezina trajnoga interesa potkraj pedesetih i na početku šezdesetih godina 20. stoljeća, te ona tada piše popijevku Slavonija, prvu na njegov tekst.[16] Na njegove tekstove zatim sklada, 1965. godine, i popijevku Lisinskom (op. 65) te, 1970. godine, ciklus Bezimenoj (op. 75): "Da li se svjetovi gase", "Da li je ovo oblak u mojoj sobi", "Svejedno da li su pravci krivulje", "Prošla je godina", a 1974. godine popijevku Prosula se sunčina (op. 85).[16][17]

Književna djela

[uredi | uredi kôd]
  • Mi pamtimo..., Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb, 1945.
  • Slavonijo zemljo plemenita, (zbirka pjesama), izabrao i priredio Ivo Hergešić, Zora, Zagreb, 1969.
  • 1. Znanstveni sabor Slavonije i Baranje, JAZU, Zagreb, 1970. (urednik)
  • Arhitektonski spomenici Slavonije: tursko razdoblje, barok i klasicizam, Povijesni muzej Hrvatske-JAZU, Zagreb, 1971. (urednik)
  • Kosilica vremena, (zbirka pjesama), Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1971.
  • Requiem za tifusare, (poema), Vlastita naklada, Zagreb, 1971.[11]
  • Srednjovjekovni spomenici Slavonije, JAZU, Zagreb, 1973.
  • Spomenici Slavonije iz razdoblja XVI do XIX stoljeća, JAZU, Zagreb, 1975.

Posmrtno

  • Slavonijo, zemljo plemenita / Vanja Radauš, (prir. i pog. napisao Goran Rem), Privlačica, Vinkovci, 1994.
  • Buđenje snova, (knjiga pjesama), Naklada Ljevak, Zagreb, 2000., (prir. dr. Hrvojka Mihanović-Salopek)

Nagrade i odličja

[uredi | uredi kôd]

Spomen

[uredi | uredi kôd]
  • Nakon umjetnikove smrti Majstorska radionica na Zmajevcu, kbr. 8, preuređena je za potrebe Hrvatskoga restauratorskoga zavoda a u sklopu kojega nalazi se Radauševa spomen soba.[5]
  • 1998.: Otvorena je Memorijalna knjižnica Ivana Vanje Radauša u Gradskoj knjižnici i čitaonici Vinkovci.[5]
  • 2006.: U seriji poštanskih maraka Znameniti Hrvati izdana je poštanska marka s njegovim likom.[5]

Galerija djela

[uredi | uredi kôd]

Vidi još

[uredi | uredi kôd]

Bilješke

[uredi | uredi kôd]
  1. 1 Zbog toga što "(...) nije završio gimnaziju, morao je na prijemnom ispitu polagati gomilu testova (...)".[4]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. a b c d e D. J., Trideset sjajnih portreta kipara koji je obilježio 20. stoljeće, Večernji list, 30. svibnja 2010., preuzeto 3. lipnja 2012.
  2. a b Vanja Radauš, Kosilica vremena, Matica hrvatska, Zagreb, 1971., Bilješka o piscu
  3. a b c Davorin Vujčić, Mirogojski opus Vanje Radauša // Anali Galerije Antuna Augustinčića, 30 (2010.), podrubnica 1, na str. 53., pristupljeno 23. veljače 2023.
  4. a b Jelka Radauš: Moj se muž sigurno nije ubio, Jutarnji list, 17. lipnja 2006., (Članak sadrži opširni životopis i izjave supruge), (u međumrežnoj pismohrani archive.org 21. siječnja 2014.), pristupljeno 2. listopada 2017.
  5. a b c d Radauš, Vanja (Ivan), Hrvatski biografski leksikon, Davorin Vujčić i Martina Kokolari (2015.), pristupljeno 2. listopada 2017.
  6. Gradska groblja Zagreb - R, gradskagroblja.hr, preuzeto 22. veljače 2013.
  7. Vanja Radauš, Dekalkomanija, Zavičajni muzej Stjepana Grubera, preuzeto 30. svibnja 2010.
  8. Memorijalni prirodni spomenik i rezervat Bijeli potoci – Kamensko. Štete na građi, ratne-stete.mdc.hr, pristupljeno 23. veljače 2023.
  9. Naručeno čišćenje spomenika u Perivoju – o cijeni ovisi hoće li ruglo zablistatiArhivirana inačica izvorne stranice od 26. kolovoza 2014. (Wayback Machine), KAportal, 10. travnja 2012.
  10. Sandra Cekol, Filatelija: Motivi prigodnih maraka. Tvorac i obnovitelj, Vijenac, broj 316, 13. travnja 2006., preuzeto 22. veljače 2013.
  11. a b Matica hrvatska. Katica Čorkalo, Pjesnik zemlje i prozaik sjećanja[neaktivna poveznica], preuzeto 22. veljače 2013.
  12. a b c dr. sc. Anica Bilić, Vanji Radaušu (1906.-1975.), prigodom stogodišnjice rođenja, Glasnik ZAKUD-a, godina I, broj 2, prosinac 2005., str. 18., (u međumrežnoj pismohrani archive.org 6. kolovoza 2016.), preuzeto 23. veljače 2023.
  13. vjesnik.hr: Sead Begović, Ljepotnost želje za običnim, preuzeto 23. veljače 2011.
  14. HAZU: Hrvojka Mihanović-Salopek, Priređene knjige i rukopisi, preuzeto 23. veljače 2011.
  15. 'Muzički informativni centar'[neaktivna poveznica]
  16. a b Bosiljka Perić-Kempf, Matica hrvatska. Glazbena povijest: Intimistički opus Ivane Lang[neaktivna poveznica], preuzeto 3. lipnja 2012.
  17. Baza autora. Ivana Lang Beck, zamp.hr, pristupljeno 2. listopada 2017.
  18. Kljaković, Joza (Josip, Jozo), Hrvatski biografski leksikon, Višnja Flego (2009.), preuzeto 5. kolovoza 2012.
  19. Dobitnici Nagrade Vladimir Nazor, 1959.-2005., min-kulture.hr, pristupljeno 2. listopada 2017.
  20. "Politika", 11. 3. 1940., str. 10., digitalna.nb.rs, 23. veljače 2023. (srp.)
  21. zagrebacki.info: Đuro ĐakovićArhivirana inačica izvorne stranice od 15. travnja 2019. (Wayback Machine), preuzeto 6. ožujka 2013.
  22. Stuparić, Darko. Diplomati izvan protokola: ambasadori Titove Jugoslavije, CKD, Zagreb, 1978., str. 75.
    »Dali smo ideju da u grbu, a da pri tom ostanemo pri tradicionalnom hrvatskom grbu, treba da budu i more, industrijalizacija i poljoprivreda. Vanja Radauš je to tada slikarski i kiparski uobličio, prema našim idejama. Današnji hrvatski grb Vanjina je kreacija!«
    (str. 75.)
  23. Željka Čorak, Postavljen spomenik Vanje Radauša u Villefranche–de–Rouergueu. Villefranche, pobjeda pamćenjaArhivirana inačica izvorne stranice od 2. listopada 2017. (Wayback Machine), Vijenac, broj 328, 12. listopada 2006., preuzeto 3. lipnja 2012.

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Vanja Radauš