Prijeđi na sadržaj

Smiljan Franjo Čekada

Izvor: Wikipedija
Njegova preuzvišenost
Smiljan Franjo Čekada
vrhbosanski nadbiskup
CrkvaKatolička Crkva
MetropolijaVrhbosanska
Instaliran13. siječnja 1970.
Služba završila18. siječnja 1976.
PrethodnikMarko Alaupović
NasljednikMarko Jozinović
Druge službepomoćni biskup vrhbosanski
(1939. – 1940.)
naslovni biskup farbetski
(1939. – 1940.)
biskup skopski
(1940. – 1967.)
apostolski upravitelj banjalučki
(1946. – 1951.)
naslovni biskup tibuzabetski
(1967. – 1970.)
Redovi
Ređenje5. travnja 1925.
Posvećenje6. kolovoza 1939.
posvetitelj Ivan Evanđelist Šarić
Osobni detalji
Rođen29. studenoga 1902.
Donji Vakuf, BiH
Umro18. siječnja 1976.
Sarajevo, BiH
NacionalnostHrvat
Denominacijakatolik
Obrazovanjedoktor teologije
Alma materPapinsko sveučilište Gregoriana

Smiljan Franjo Čekada (Donji Vakuf, 29. studenoga 1902.Sarajevo, 18. siječnja 1976.) bio je hrvatski prelat Katoličke Crkve koji je služio kao biskup skopski od 1940. do 1967. te nadbiskup vrhbosanski od 1970. do 1976. godine.

Životopis

[uredi | uredi kôd]

Školovanje i svećeništvo

[uredi | uredi kôd]

Rođen je 29. studenog 1902. u Donjem Vakufu u obitelji s petero djece.[1] Dvojica su mu braće, Čedomil i Milivoj, postali svećenici.[2]

Gimnaziju je polazio u Travničkom sjemeništu (1912. – 1921.), a teologiju je studirao u Sarajevu (1921. – 1925.). Za svećenika je zaređen 5. travnja 1925. godine. Mladu misu je slavio u 26. travnja 1925. godine.[3] Zatim je bio prefekt đačkoga konvikta „Kralj Tomislav” Hrvatskoga kulturnog društva Napredak u Sarajevu.[1] Kao mlad svećenik bio je aktivan u Katoličkoj akciji, gdje je surađivao s bl. Ivanom Merzom.[3]

Godine 1926. imenovan je upraviteljem župe Jelaške kod Olova. Postdiplomski studij s doktoratom iz teologije završio je Papinskom sveučilištu Gregoriana Rimu (1926.–1928). Od 1928. do 1933. bio je kateheta u Sarajevu. Župnikovao je u Bosanskom Brodu od 1933. do 1939. godine.[1]

Biskupstvo

[uredi | uredi kôd]

Od 6. lipnja 1939. do 18. kolovoza 1940. bio je pomoćni vrhbosanski biskup i naslovni biskup farbetski.[4][1] Za biskupa je zaređen 6. kolovoza 1939. godine. Glavni zareditelj bio je Ivan Evanđelist Šarić, a suzareditelji Alojzije Stepinac i Jozo Garić.[4] Uređivao je „Katolički tjednik” (1928. – 1933.) i „Vrhbosnu” (1973. – 1976.).[1]. Bio je član središnje uprave Hrvatskoga kulturnog društva „Napredak” (1937. – 1939).[1]

Zatim je 18. kolovoza 1940. imenovan skopskim biskupom. Drugi svjetski rat zatekao ga je na dužnosti skopskog biskupa. Tamo je još od 1940. u javnim nastupima isticao jasne moralne stavove i potrebu pomaganja svim ugroženima. Zahtijevao je da mu se dopusti posjetiti logoraše te da se prema njima postupa čovječno. Na dan internacije uputio je pismo policijskome načelniku Bogdanovu u kojemu je zahtijevao da se odmah pusti na slobodu 31 Židov. Kada je uvidio da od prosvjeda i dopisa nema puno koristi, krenuo je u akciju spašavanja petero židovske djece čiji su roditelji bili uhićeni i odvedeni u logore izvan Makedonije. Djecu je smjestio kod časnih sestara i brinuo se o njihovom uzdržavanju.[3][5] Na dužnosti skopskog biskupa ostaje do 12. lipnja 1967. godine.[4] Nakon smrti biskupa Joze Garića, bio je apostolski upravitelj Banjalučke biskupije od 8. srpnja 1946. do 1951. godine. U biskupiju je dolazio dva puta godišnje i tu ostajao po dva mjeseca kako bi obavio najnužnije poslove. Zbog tih dolazaka komunističke vlasti su ga dva puta protjerali iz Banja Luke. U vrijeme forsiranja svećeničkih udruženja od komunističkih vlasti, Čekada je bio proganjan i zlostavljan, te mu je bio zabranjen dolazak u Bosnu i Hercegovinu.[3]

Vrhbosanski nadbiskup koadjutor s pravom nasljedstva i naslovni biskup tibuzabetski bio je od 12. lipnja 1967. do 13. siječnja 1970. godine.[4] Tada je imenovan vrhbosanskim nadbiskupom i metropolitom.[1] Kao biskup, Čekada je bio glavni zareditelj na biskupskom posvećenju Joakima Herbuta, Nikë Prele i Tomislava Jablanovića. Kao suzareditelj bio je na biskupskom posvećenju Ivana Romanova, Alfreda Pichlera, Pavla Žanića i Ćirila Kosa.[4] Posebno je zaslužan za ponovno otvaranje Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa 1969. godine, a 1972. bio je primoran otkupiti od tadašnjih vlasti oduzeti dio zgrade Bogoslovije. Također, sagradio je Svećenički dom za starije svećenike. Bio je predsjednik vijeća za misije pri Biskupskoj konferenciji Jugoslavije. Ponovno je pokrenuo službeno glasilo „Vrhbosna”, otvorio Misijsku središnjicu te pokrenuo glasilo „Vrelo Života”.[6][3]

Umro je 18. siječnja 1976., a pokopan tri dana kasnije.[3][1] Bio je po vlastitoj želji sahranjen u obiteljskoj grobnici na sarajevskom groblju Bare. Nakon zadnje obnove sarajevske katedrale njegovi su posmrtni ostaci, 28. listopada 2011., preneseni u grobnicu sarajevskih nadbiskupa.[2]

Počasti

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. a b c d e f g h Kovačić 1993.
  2. a b c Jurišić 2017, str. 400.
  3. a b c d e f IKA1.
  4. a b c d e CH.
  5. Jurišić 2017, str. 401.
  6. VN.

Literatura

[uredi | uredi kôd]

Članci

[uredi | uredi kôd]
  • Kovačić, Anto Slavko. 1993. Čekada, Smiljan Franjo. Hrvatski biografski leksikon. Zagreb. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  • Jurišić, Pavo. 2017. Sluga Božji Josip Stadler. Uzor za pastoral duhovnih zvanja. Vrhbosnensia. Univerzitet u Sarajevu - Katolički bogoslovni fakultet. Sarajevo. 21 (2): 383–407
  • Smrtni ostaci nadbiskupa Čekade preneseni u sarajevsku katedralu (PDF). Službeno glasilo vrhbosanske nadbiskupije. Vrhbosanska nadbiskupija. Sarajevo. (4): 403–404. 2011

Mrežna sjedišta

[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
Ostali projekti
Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Smiljan Franjo Čekada
Wikicitati imaju zbirke citata o temi Smiljan Franjo Čekada


Titule u Katoličkoj Crkvi
prethodnik
Giacinto Gaudenzio Stanchi
Naslovni biskup farbetski
1939.–1940.
nasljednik
Georges-Louis-Camille Debray
prethodnik
Janez Frančišek Gnidovec
Biskup skopski
1940.–1967.
nasljednik
Joakim Herbut
prethodnik
uspostavljeno
Naslovni biskup tibuzabetski
1967.–1970.
nasljednik
James Louis Connolly
prethodnik
Marko Alaupović
Nadbiskup vrhbosanski
1970.–1976.
nasljednik
Marko Jozinović