Sirijska pustinja
Sirijska pustinja (arapski: بادية الشام, Bādiyat al-Shām), poznata i kao Sirijska stepa, Jordanska stepa ili Badia,[1] je regija pustinja, polupustinja i stepa koje pokriva 500.000 km2 Bliskog istoka, uključujući dijelove Sirije, sjeveroistočnog Jordana, sjeverne Saudijske Arabije i zapadnog Iraka. Pokriva 85 % površine Jordana[2] i 55 % Sirije.[3] Na jugu se stapa s Arabijskom pustinjom.[4] Ovo područje reljefno je otvoreno, kameno, mjestimice ispresijecano s vadijima.[5][6][7][8]
Pustinja je omeđena Dolinom rijeke Orontes i vulkanskim područjima Harrat al-Shama prema zapadu, te Eufratom na istoku. Na sjeveru, pustinja se pretvara u plodnija travnata područja, dok se na jugu pretapa u Arabijsku pustinju.[5]
Prema nekim izvorima, Sirijska pustinja i "Pustinja Hamad" su sinonimi,[9] dok drugi izvori ime Hamad vežu za južnu središnju visoravan,[10] dok neki cijelu regiju nazivaju Hamad, a Sirijsku pustinju izjednačavaju s njenim sjevernim dijelom.[11] Neki dijelovi Sirijske pustinje imaju zasebna imena, pa se tako područja oko gradova Palmire i Homsa poknekad nazivaju Palmirska pustinja ili Homska pustinja.[12] Istočni dio Sirijske pustinje, u području sirijsko-iračke granice, tj. na zapadu Iraka, se u Iraku ponekad naziva Zapadna pustinja.[13][14]
Sirijska pustinja je poznata i pod nazivom Shamiyah.[15] te Badiyat al-Sham (ili Badiyat ash-Sham)[14][13]
U središtu pustinje nalazi se plato Hamad, regija na nadmorskoj visini između 700 i 900 m n/m, ravna, kamena polupustinja od vapnenačkog tla s rožnjačkim šljunkom. Ono malo kiše što padne na plato otiče u lokalne slane ravnice (Sabkha). Najveći vrhovi na platou su Khawr um Wual u Saudijskioj Arabiji (oko 1000 m/nm) i Jebel Aneiza (960 m/nm) na tromeđi Jordana, Iraka i S. Arabije[16][17]
Zajedno s pustinjama Arapskog poluotoka, ova je pustinja opisana kao jedna od najsuših pustinja na svijetu.[18]
Neke od biljaka Sirijske pustinje su Salsola vermiculata, Stipa barbata, Artemisia herba-alba i Atriplex leucoclada.[1] Pustinjski ekosustav je ugrožen sušom, pretjeranom ispašom, lovom i drugim ljudskim aktivnostima. Neke autohtone životinje više ne žive u ovom području, a mnoge cvjetnice su izumrle, te zamijenjene travama s nižom prehrambenom vrijednošću za stoku.[19]
Sirijska pustinja je postojbina sirijskog hrčka.[20]
Rode, čaplje, ždralovi, manje barske ptice, patkarice, kao i grabežljivci posjećuju sezonska jezera. Mali su glodavci uobičajeni, kao i njihovi grabežljivci kao što su zmije, škorpioni i lažni pauci. U prošlosti su tu boravili i gazele, vukovi, čagljevi, lisice, mačke i karakali, nojevi, čite, Alcelaphus buselaphus i kulan. Veći sisavci se više ne mogu naći, a vjeruje se da je to posljedica lova od strane ljudi.[5][15]
Pustinja je od pradavnih vremena bila naseljena beduinskim plemenima, a mnoga od tih plemena i danas žive u njoj, uglavnom u gradovima i naseljima pokraj oaza. Neki se Beduini i danas pridržavaju načina života.
Uz niske oborine i slabu kvalitetu tla, područje se uglavnom koristi za ispašu stoke. beduinski pastiri, od kojih mnogi još uvijek žive kao nomadi, uzgajaju oko 12 milijuna ovaca i koza, kao i manji broj deva.[21]
Međunarodni fond za poljoprivredni razvoj, koji ima za cilj ublažavanje ruralnog siromaštva, godine 1995. je u suradnji sa sirijskom vladom pokrenuo je projekt rehabilitacije više od milijun hektara degradirane zemlje u sirijskoj Badiji. U nekim je područjima, kad je paša bila ograničena, došlo do spontanog povratka mnogih autohtonih biljaka. U ostalim područjima koja su bila znatno degradirana, ograničenja ispaše dopunjena su ponovnim sjetvom i sadnjom krmnih vrsta. Do trenutka završetka projekta 2010. godine zasađeno je gotovo četvrt milijuna hektara, a zasađeno je gotovo stotinu tisuća hektara domaćim krmnim grmljem. Rezultat je bio velik uspjeh, jer su neki stočari prijavili desetostruko povećanje produktivnosti stoke.[21]
- ↑ a b Suttie, J.M.; Reynolds, Stephen G.; Batello, Caterina. 2005. Grasslands of the World. FAO. str. 453. ISBN 978-92-5-105337-9
- ↑ Jordan Badia | The Hashemite Fund for Development of jordan Badia. www.badiafund.gov.jo. Inačica izvorne stranice arhivirana 28. veljače 2021. Pristupljeno 12. prosinca 2019.
- ↑ The rangelands of the Syrian Arab Republic. FAO. Pristupljeno 12. prosinca 2019.
- ↑ Harris, Nathaniel; Parker, Steve. 2003. Atlas of the World's Deserts. Taylor & Francis. str. 49. ISBN 978-1-57958-310-1
- ↑ a b c Betts, Alison. 1996. The Harra and the Hamad : excavations and surveys in Eastern Jordan, vol. 1. Collis Publication. England. str. 1. ISBN 9781850756149. Pristupljeno 12. prosinca 2019.
- ↑ Syrian Desert. Inačica izvorne stranice arhivirana 13. siječnja 2008. Pristupljeno 12. prosinca 2019.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
- ↑ New International Encyclopedia. Dodd, Mead. 1914. str. 795
- ↑ Syrian Desert, Encarta
- ↑ Encyclopædia Britannica: A New Survey of Universal Knowledge, Volume 2. 1941. str. 173. Pristupljeno 12. prosinca 2019.
- ↑ Syrian Desert. Britannica.com. 1999. Pristupljeno 12. prosinca 2019.
- ↑ The International Whitaker, Volume 2. International Whitaker. 1913. str. 62. Pristupljeno 12. prosinca 2019.
- ↑ Annual Review, Volume 2. Institute for Defence Studies and Analyses. 1973. str. 476. Pristupljeno 12. prosinca 2019.
- ↑ a b Mudīrīyat al-Āthār al-Qadīmah al-ʻĀmmah. 1964. Sumer (engleski). 20. Directorate General of Antiquities.: 10.
The western desert of Iraq forms the eastern half of the Badiyat ash-Sham (The Syrian Desert)
journal zahtijeva|journal=(pomoć) - ↑ a b Studies, Johns Hopkins University School of Advanced International. 1956. Area Handbook on Iraq (engleski). Pr. by Human Relations Area Files. str. 34.
The Western Desert. The western reaches of Iraq form part of the "Badiyat al-Sham" or "al-Shamiya", the Syrian Desert.
- ↑ a b McIntosh, Jane. 2005. "Shamiyah+desert" Ancient Mesopotamia: New Perspectives (engleski). ABC-CLIO. Santa Barbara. str. 11. ISBN 9781576079652. Pristupljeno 12. prosinca 2019.
- ↑ Wagner, Wolfgang. 2011. Groundwater in the Arab Middle East. Springer. New York. str. 141. ISBN 9783642193514. Pristupljeno 2. veljače 2017.
- ↑ Jebel ‘Aneiza, Saudi Arabia. geographic.org. Pristupljeno 2. veljače 2017.
- ↑ Transboundary Aquifers, Challenges and New Directions (PDF). UNESCO. Paris. Prosinac 2010. str. 4. Pristupljeno 2. veljače 2017.
- ↑ GEF Country Portfolio Evaluation: Syria (1994–2008). GEF Evaluation Office. str. 17. ISBN 978-1-933992-24-2
- ↑ McPherson, Charles W. 1987. Laboratory hamsters. Academic Press. Orlando. str. 216. ISBN 9780127141657. Pristupljeno 2. veljače 2017.
- ↑ a b The grass is greener: rehabilitating the Syrian Badia. Rural Poverty Portal. IFAD. Pristupljeno 11. prosinca 2019.