Selimbrijski sporazum
 | |
| Potpisan | 3. septembar 1411. |
|---|---|
| Lokacija | Silivri, Osmansko Carstvo |
| Potpisnici | Musa Čelebija Mletačka Republika |
Selimbrijski sporazum je sporazum zaključen 3. 9. 1411. između Mletačke Republike i osmanlijskog princa Muse Čelebija, vladara evropskog dijela Osmanskog Carstva (Rumelije), u Selimbriji. Sporazum je u velikoj mjeri ponovio prethodne sporazume između Mletačke Republike i osmanslijkih vladara i priznao posjede Republike u Grčkoj i Albaniji.
Pozadina
[uredi | uredi izvor]Mletačka Republika je bila među potpisnicama Galipoljskog sporazuma 1403. sa Sulejmanom Čelebijem, vladarom evropskog dijela Osmanskog carstva. Obnovljen 1409, osigurao je period mirnih odnosa između Republike i osmanlija, u zamjenu za plaćanje godišnjeg tributa od strane mlečana.[1] Međutim, 1410–11, Sulejmana je porazio i svrgnuo njegov brat Musa Čelebija.[2] Za razliku od Sulejmana, Musa, koji se u velikoj mjeri oslanjao na jurišnike iz akindžija, slijedio je izuzetno neprijateljsku politiku prema svojim hrišćanskim susjedima. Napadi na Bizantijsko carstvo i na Srbiju, koji su prestali nakon 1403. su nastavljeni.[3]
Nakon Sulejmanovog poraza i smrti, Mlečani su u početku imali prednost; njihova plaćanja osmanlijama nisu bila izvršena, te je Bailou (stalni izaslanik Mletačke Republike u Konstantinopolju), naređeno da kontaktira Musu i uvjeri ga u miroljubive namjere Republike, dok je Republika raspravljala o ispravnom toku akcije. Zahtjev da se iskoristi prilika i pokuša zauzeti Galipolje nije prošao u Mletačkom Senatu, i konačno, 4. 6. 1411, Senat je imenovao Giacoma Trevisana za ambasadora kod sultana Muse. Iako je Senat dozvolio da zbog aktuelnih dešavanja on treba vršiti sopstvenu prosudbu po potrebi, dali su mu detaljna uputstva — štopruža, prema mišljenju historičara Dimitrisu Kastritsisu, "rijedak uvid u složenu situaciju u Rumeliji kakvu je Mletačka Republika uočila u kasno proljeće i rano ljeto 1411, period o kojem se inače malo zna."[1]
Trevisanova uputstva
[uredi | uredi izvor]Trevisanu je naloženo da ponovi uobičajene čestitke i uvjeravanja u dobru volju Republike. Kako bi stekao Musinu naklonost, on je također trebao nagovijestiti da su se drugi "prinčevi i zajednice" ponudili sporazume Republici protiv Muse, ali da ih je Republika odbila, radije s Musom obnovivši dobre odnose koje je imala s njegovim prethodnicima.[4] Trevisan je trebao osigurati da svaki sporazum uključuje mletačke posjede i protektorate u Grčkoj: gradove i tvrđave Pteleos, Argos, Nauplia, Lepanto, Coron i Modon, ostrva Kretu, Negroponte (Eubeja), Lepanto, Tinos i Mikonos.[4] Mirna i neometana plovidba Dardanelima i okolinom Tenedosa je trebala biti zagarantovana, a ponovo je potvrđena odredba Sporazuma iz 1403. o ustupanju pojasa zemlje širokog pet milja na obali kopna preko Eubeje.[4]
Trevisan je također trebao pokrenuti pitanje grada Patrasa, koji su mlečani uzimali u zakup od 1408. od svog latinskog nadbiskupa Stephena Zaccarie. Godine 1409. mlečani su pristali da plaćaju 500 dukata godišnje za grad i njegovu okolinu, ali Trevisan je dobio instrukcije da osigura da se danak ubuduće naplaćuje princu od Ahaje, Centurioneu II Zaccaria, budući da grad formalno nije bio mletačka teritorija. Međutim, ako bude pritisnut, bio je ovlašten da isplati tu sumu, ali je zahtijevao da se ubuduće isplata dogovori sa princom od Ahaje i latinskim nadbiskupom.[5] Na sličan način, posjedi mlečana u Albaniji također su trebali biti uključeni u Sporazum. Trevisan je na putu prema istoku trebao svratiti u Dalmaciju i Albaniju i raspitati se o široj političkoj situaciji: Mletačka Republika je preko lokalnog notara sklopila sporazum sa pašom Jigit begom, vladarom Skoplja, o zaštiti njihovih posjeda u Albaniji od Balše III. i drugih lokalnih vladara, u zamjenu za godišnji iznos od 500 dukata, ali Senatu nije bili poznato da li je paša Jigit još živ, niti kakav je bio njegov položaj u Musinom režimu. Trevisan je trebao utvrditi situaciju, pribaviti dokumente o tome koje su teritorije u to vrijeme bile pod kontrolom Mletačke Republike i obnoviti sporazum o zaštiti pod istim uslovima.[6] Dalje, Republiku je zabrinjavala markiza od Bodonice u centralnoj Grčkoj, kojom je vladala mletačka porodica Zorzi. Malu kneževinu su nedavno osvojile osmanlije, pri čemu je markiz Jacob Zorzi ubijen, a njegov nasljednik Nikola II Zorzi zarobljen. Trevisan je trebao pregovarati za oslobađanje potonjeg, restituciju njegovih domena i njegovo uključivanje u sporazum.[5]
Što se tiče danka koji su dugovali Musi, Trevisan je dobio instrukcije da iste sume kao što je predviđeno 1409. treba da budu raspoređene: 1.000 dukata za Albaniju, koji se plaća svakog augusta, zajedno sa 100 dukata za Lepanto i 500 dukata za Patras.[7] Ako je Musa tražio zaostalu isplatu 1.000 dukata dugovanih Sulejmanu, on bi trebao tvrditi da je, pošto je Balši u međuvremenu dopušteno da napadne mletačke posjede u Albaniji, isplata nevažeća; ali ako Musa bude insistirao, Trevisan bi ponovo trebao priznati sumu, osim 17.800 akči oduzetih za pošiljku robova zarobljenih od mletačkog trgovca Nikola Barba.[8] Trevisan je također bio ovlašten da ponudi dodatne iznose Musinim glavnim poručnicima, a posebno Mihaloğlu Mehmed Begu, Pashi Jigitu i Evrenosu. Novac je trebao rasporediti po vlastitom nahođenju nakon što procijeni njihovo mjesto na Musinom dvoru.[7] Ako se pregovori o sporazumu pokažu uspješnima, on je trebao osigurati pisane fermane od Muse lokalnim komandantima u kojima ih obavještava o tome.[5] Ako, s druge strane, sporazum nije bio moguć, Trevisan bi trebao barem pokušati osigurati primirje na godinu dana.[9] Ako bilo šta od njih ne uspije, onda je trebao otići u Konstaninopolj, obavijestiti Mletačku Republiku o razvoju događaja i započeti pregovore o hrišćanskoj ligi sa bizantijskim carem Manuelom II Paleologom. Manuel je ranije zatražio od Mletačke Republike da mu pošalju izaslanike na pregovore o savezu, te je shodno tome, Trevisan dobio instrukcije da originalnu svrhu svoje misije na istoku čuva u tajnosti.[10]
Trevisan je dobio kopije sporazuma i pisama ranijih mletačkih izaslanika, kao i pisma akreditacije paši Jigitu i Musinom bratu Mehmedu Čelebiju, u slučaju da je zbacio Musu do dolaska Trevisana što je jasan pokazatelj "koliko je situacija u Rumeliji bila komplikovana i neizvjesna“ do tog trenutka.[10] Dodijeljen mu je tumač, Francesco Gezo iz Modona, i prva četiri mjeseca plaća od 250 dukata, a nakon toga mjesečna plata od 30 dukata. Trebao je biti prebačen na istok na galiji venecijanskog kapetana Zaljeva.[11]
Zaključenje sporazuma
[uredi | uredi izvor]Već prije nego što je Trevisan stigao u to područje, lokalni predstavnici Mletačke Republike postigli su preliminarni dogovor, uz posredovanje izvjesnog Pietra dei Grecija ("Petar od Grka"). Sporazum je već stupio na snagu 7. juna, a brodovi koje je Musa zarobio su vraćeni sa svojim posadama, iako zaplijenjena roba nije. Trevisan je stigao do logora osmanlijskog princa krajem jula, a konačni sporazum je dogovoren 12. augusta izvan Konstantinopolja, koji je Musa u to vrijeme opsjedao. Ipak, zbog nekih nesuglasica između dvije strane, zvanična ratifikacija je odgođena do 3. septembra, kada je Musa krenuo u opsadu Selimbrije. Trevisan je također otišao, a sporazum je umjesto njega potpisao kapetan Zaljeva, Pietro Loredan.[11]
Mletačka verzija teksta sačuvana je u venecijanskim arhivima.[11] Prema njegovim odredbama, odnosi između dvije sile trebali su biti mirni, kako je to bilo regulisano prethodnim sporazumima iz 1403. i 1409. Posjedi Mletačke Republike, uključujući i nedavne akvizicije u Albaniji, bili su potvrđeni, pod uslovom da će Bailo u Konstantinopolju platiti danak od 1.000 dukata svakog augusta. Priznato joj je i posedovanje Lepanta, ali samo grada i neposredno susjednih zgrada i njiva, za šta je trebalo platiti danak u iznosu od 100 dukata. Za grad Patras danak je ostao na 500 dukata, ali će se o njemu posebno pregovarati Musa, konstantinopoljski bailo i latinski nadbiskup Patrasa.[12]
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ a b KKastritsis, Dimitris (2007). The Sons of Bayezid: Empire Building and Representation in the Ottoman Civil War of 1402–13. BRILL. ISBN 978-90-04-15836-8, str. 172.
- ^ Kastritsis, Dimitris (2007). The Sons of Bayezid: Empire Building and Representation in the Ottoman Civil War of 1402–13. BRILL. ISBN 978-90-04-15836-8, str. 135–158.
- ^ Kastritsis, Dimitris (2007). The Sons of Bayezid: Empire Building and Representation in the Ottoman Civil War of 1402–13. BRILL. ISBN 978-90-04-15836-8, str. 161–169.
- ^ a b c Kastritsis, Dimitris (2007). The Sons of Bayezid: Empire Building and Representation in the Ottoman Civil War of 1402–13. BRILL. ISBN 978-90-04-15836-8, str. 173.
- ^ a b c Kastritsis, Dimitris (2007). The Sons of Bayezid: Empire Building and Representation in the Ottoman Civil War of 1402–13. BRILL. ISBN 978-90-04-15836-8, str. 175.
- ^ Kastritsis, Dimitris (2007). The Sons of Bayezid: Empire Building and Representation in the Ottoman Civil War of 1402–13. BRILL. ISBN 978-90-04-15836-8, str. 173–174, 176–177.
- ^ a b Kastritsis, Dimitris (2007). The Sons of Bayezid: Empire Building and Representation in the Ottoman Civil War of 1402–13. BRILL. ISBN 978-90-04-15836-8, str. 173–174.
- ^ Kastritsis, Dimitris (2007). The Sons of Bayezid: Empire Building and Representation in the Ottoman Civil War of 1402–13. BRILL. ISBN 978-90-04-15836-8, str. 174–175.
- ^ Kastritsis, Dimitris (2007). The Sons of Bayezid: Empire Building and Representation in the Ottoman Civil War of 1402–13. BRILL. ISBN 978-90-04-15836-8, str. 175–176.
- ^ a b Kastritsis, Dimitris (2007). The Sons of Bayezid: Empire Building and Representation in the Ottoman Civil War of 1402–13. BRILL. ISBN 978-90-04-15836-8, str. 176.
- ^ a b c Kastritsis, Dimitris (2007). The Sons of Bayezid: Empire Building and Representation in the Ottoman Civil War of 1402–13. BRILL. ISBN 978-90-04-15836-8, str. 177.
- ^ Kastritsis, Dimitris (2007). The Sons of Bayezid: Empire Building and Representation in the Ottoman Civil War of 1402–13. BRILL. ISBN 978-90-04-15836-8, str. 177–178.
