Idi na sadržaj

Malikijski mezheb

S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Malikijski mezheb ( arapskiمالكي) jeste jedan od četiri škole fikha ili vjerskog zakona u sunitskom islamu. On je drugi po brojnosti od četiri mezheba, kojeg slijedi oko 25% od muslimana, uglavnom u Sjevernoj i Zapadnog Africi, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Kuvajtu, te u nekim dijelovima Saudijske Arabije. U prošlosti, također su ga slijedili u dijelovima Evrope pod islamskom vladavinom, posebno u islamskoj Španiji i Sicilijanskom emiratu.

Osnove medinske škole

[uredi | uredi izvor]

Malikijski mezheb proizlazi iz rada Malika ibn Enesa, u prvom redu El-Muvetta i Mudawwanah. Muvetta je zbirka hadisa koji koji su dio Buharijinog Sahiha s nekim komentarima Malika u vezi početne "prakse" ljudi iz Medine gdje je početna praksa u skladu ili u suprotnosti sa prenesenim hadisima. Malik (po kome je kasnije nazvan ovaj mezheb) smatra da su prve tri generacije muslimana u Medini nepobitan dokaz "živog" prvobitnog sunneta. Drugi glavni izvor, al-Mudawwanah al-Kubrā, je zajednički rad Malika i njegovog dugogodišnjeg studenta, Ibn Qasim i njegov studenta Saḥnūna. Mudawwanah se sastoji od bilješki Ibn Qasima od predavanja Malika i odgovora na pravna pitanja koje je sakupio Saḥnūn u kojjima Ibn Qasim citira Malika, a gdje nisu postojale bilješke, on daje svoje pravno obrazloženje na osnovu načela koja je postavio Malik. Ove dvije knjige, odnosno Muwaṭṭah i Mudawwanah, zajedno s drugim primarnim knjigama uzetih od drugih istaknutih studenata Malika, zajedno čine Mukhtaṣar Khalil, koji je uzet za osnovu Malikijskog mezheba. Ovaj mezheb se razlikuje od ostala tri ponajviše u izvorima koji se koriste za donošenje zaključaka. Sva četiri mezheba koristite Kur'an kao primarni izvor, a zatim Sunnet od Muhammeda, koji se prenosi putem hadisa. U Malijskom mezhebu, Sunnet uključuje ne samo ono što je zabilježeno u hadisima, već i pravna rješenja uzeta od prvih četiri pravednih halifa (Rašidun), u prvom redu Omera, idžma (konsenzusom učenjaka), kijas (analogija) i urf (lokalni običaj koji nije u direktnom sukobu s utvrđenim islamskim principima). Malikijski mezheb, osim toga, u velikoj mjeri oslanja se na praksu salaf ljudi iz Medine kao izvora (sastoji se od Ṣaḥābah, tābi'īn, i prakse ashaba, odnosno najbolje generacije kao što je rečeno u autentičnom hadisu). To je zato što je njihova kolektivna prakse, uz izvedena rješenja iz salafa učenjaka, se smatraja mutawātir, ili poznatom i prakticiranom tolikog broja različitih ljudi da to može biti samo sunnet. Drugim riječima, praksa prve tri generacije muslimana koji su boravili u Medini, tj. salaf ili pravedni prethodnici formiralo oblik normativne prakse "živi Sunnet", koja je sačuvana od Muhammeda. Kada su prisiljeni da se oslanjaju na nepouzdane hadise da bi se donijela neka odluka, Malikije onda biraju hadis koji je medinskog porijekla, a to znači da je prenosilac živio u Medini. Općenito, u Malikijskom mezhebu "živi Sunnet" od salafa iz Medine podržava samo jednom potvrđeni hadisu, a nikako obrnuto. To je vjerovatno ono što najviše razlikuje Malikijski mezheb od Šafijskog, Hanibelijskog i Hanefijskog mezheba respektivno. Ti izvori, prema Maliku, ponekad zamjenjuju hadise, jer je praksa ljudi iz Medine smatra se "živim Sunnetom", s obzirom da je Muhammed preselio se tamo, živio i umro tamo, a također većina njegovih ashaba je živjela tamo za vrijeme njegovog života i nakon njegove smrti. Rezultat ovog je ono što se čini da ovaj mezheb uzima puno šire stavove-dokaze od oslanjanja samo na sahih (vjerodostonije) hadise kao što je slučaj u drugim školama, ali u stvarnosti, ovo služi za jačanje hadisa vezanih za stvarnu praksu. Malik je naročito pazio na vjerodostojnost svojih izvora, kako bilo, i njegova relativno mala zbirka hadisa, poznata kao al-Muwaṭṭah ili "Odobreno", vrlo je cjenjena. Malik je rekao, objašnjavajući naslov: "Moju knjigu je pregledalo sedamdeset pravnika iz Medine, i svaki od njih mi ju je odobrio, pa sam je nazvao " Odobreno ".

Malik, imam Hidžraha

[uredi | uredi izvor]

Malik je jednom bio osuđen na bičevanje od strane guvernera Medine, rođaka halife Abū al-Mansur Ja'far zbog prenošenja hadisa o tome da razvod dobiven pod prisilom je nevažeći. Hadis je o tom pitanju da li je imao važnu političku implikaciju, jer je podržavao one koji su tvrdili da je halifin autoritet bio sličnog karaktera tj. nevažeći jer je, također, bio osiguran preko sredstava prisile. Na kraju, Malik je primoran da paradira ulicama u sramoti i naređeno je da se sam javno vrijeđa. Kažu da je on tad rekao: Kada se o incidentu izvijestio al-Mansur, naređeno je da Malik bude otpušten, a njegov rođak da bude kažnjen.

Razlike u namazu u odnosu na druge mezhebe

[uredi | uredi izvor]

Postoje male razlike u uobičajenim metodama Salat, ili namaza u Malikijskom mezhebu.

  • Kijām (stojeći položaj u molitvi) – uobičajeno je (mashhūr) da ruke vise sa strane tokom namaza
  • Gleda se ravno u nivou očiju (tj. doslovno "okrenut" Ka'bi) tokom i stojećeg i sjedećeg dijela namaza, umjesto da gleda prema dolje u mjesto sedžde (postoji neslaganje u ovom pogledu, s mnogim poznatim Malikijskim naučnicima o tome da treba gledati u mjesto sedžde, međutim, to se ponajviše odnosi na koncentraciju i poniznost pred Allahom, a u svakom valjanost namaza neće biti upitna).
  • Ne uči se nikakve dove prije Fatihe u obaveznim namazima (Bismillah, recitirajući "u ime Allaha, milostivog samilosnog" prije Fatihe).
  • Taslīm izgovaranje taslīma na kraju namaza samo jednom ("Es-selāmu 'alejkum" okrećući glavu na desno), u drugim mezhebima je uobičajeno izgovoriti taslīm dvaput, jednom na svoje desno rame i jednom na lijevu stranu.

Poznate Mālikīje

[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Malikijski_mezheb&oldid=3538308"