Kisač
 | Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). |
 | Ovaj članak je siroče zato što nema ili vrlo malo ima drugih članaka koji linkuju ovamo. |
 | Ovom članku potrebna je jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija. |
 | Moguće je da članak ne poštuje standarde Wikipedije na bosanskom jeziku. |
 | Ovu kutiju treba zamijeniti infokutijom "Infokutija_naselje". (Primjeri upotrebe šablona) |
Kisač (slov. Kysáč) je naselje u Vojvodini.
Historija
[uredi | uredi izvor]Teritorija na kojoj se danas nalazi mjesto Kisač bila je nastanjena još u davnoj prošlosti. Godine 1318. tu je bilo manje naselje koje se zvalo Acsa, o čemu svjedoče podaci u Državnoj arhivi u Budimpešti. Naselje je zahvatio veliki požar ali se život u izgorjeloj naseobini ipak počeo obnavljati. Tada se naselje zvalo Kis Acsa (Mala Ača).
Izvori iz 1464. godine svjedoče da je naselje pod imenom Kis Alcs bilo sastavni dio imanja vlastelinske porodice Garay. U spisima Isidora Nikolića iz 1722. godine navodi se naselje sa današnjim nazivom Kisač u kojem je tada živjelo 110 porodica.
Naseljavanje Kisača slovačkim porodicama počinje 1773. godine i kao prvi doseljenik spominje se Đura Vardžik iz Piliša, Peštanskog kantona. Masovnije naseljavanje odigralo se od 1776. do 1787. godine. Doselili su se Slovaci iz kantona sjeverne Ugarske: Honta, Pešte, Novohrada, Trenčina, Nitre, Liptova i ostalih. Slovaci su se u Kisač preselili i iz starijih ovdašnjih naselja, naprimjer iz Petrovca, Kulpina, Selenče, Gložana i drugih. Glavno zanimanje mještana Kisača je bila poljoprivreda. Tako je 1890. godine porodica Jesenski sagradila ciglanu i fabriku za izradu crijepa. Vlasnici prodavnica su tada bile porodice: Iric, Remer, Depoš, Gros i Hefner. Čuvene krčme su imale porodice Foltin i Števčik, vjetrenjaču porodica Zaćko a kasnije i Parnicki. Godine 1913. preduzetnik Dyner pustio je u pogon parni mlin.
Slovački doseljenici su 1785. godine sagradili i škole te crkve 1794. godine. Prvi učitelj bio je Samuel Zaborski (1784-1790) a prvi evangelički sveštenik Mihal Slamay (1788-1793). U prvim redovima borbe protiv mađarizacije stajali su tadašnji sveštenici i učitelji. Sljedećom karikom u očuvanju rastuće slovačke svijesti bilo je osnivanje "Čitalačkog društva" 1913. godine. U razdoblju između dva svjetska rata zanatlije su predstavljali organizovaniji dio tadašnjeg građanstva. Godine 1924. osnovano je "Zanatsko društvo". Najznačajnija organizacija u smislu razvijanja slovačke svijesti je 1932. godine postala "Matica slovačka u Jugoslaviji" a iste godine je bila osnovana i Mjesna organizacija MS u Kisaču. Pored toga u mjestu je 1923. osnovano i "Društvo čehoslovačkih žena", kao i organizacije "Sokolsko jedinstvo" i nogometni klub "Tatra". Godine 1934. od porodice Urban otkupljena je kuća u kojoj je poslije manjih intervencija organizovana djelatnost svih društava i organizacija u Kisaču. Zgrada je dobila ime "Narodni dom Kisač".
Za vrijeme Drugog svjetskog rata Kisač je bio značajni centar antifašističkog otpora. Već u julu 1941. godine formiran je Kisački partizanski odred i njegove prve akcije bile su paljenje kudelje na Irmovu i današnjem Zmajevu. U Kisaču su se nalazile brojne baze u kojima se sakupljala pomoć i skrivali kuriri i značajni činioci Narodno-oslobodilačkog pokreta. Mjesto su 13. oktobra 1944. godine oslobodili partizani i zbog toga je ovaj dan proglašen za Dan oslobođenja od fašizma.
U razdoblju od 1946. do 1947. godine kulminirala je kampanja preseljavanja ovdašnjih Slovaka u Slovačku u koju je bila uključena MSJ. Na osnovu neprovjerenih podataka[ko?] u tom razdoblju Kisač je napustilo oko 50 porodica.
Godine 1947. u Kisaču je osnovano "Zanatsko-proizvodna zadruga" a iste godine i prva predškolska ustanova. Godine 1948. mjesnu organizaciju Matice slovačke u Kisaču zamijenilo je kulturno-umjetničko društvo "Dr. Janko Gombar". Veća investiciona ulaganja u Kisač zabilježena su 1958. godine kada se gradilo drvno preduzeće "Javor", 1960. metalsko preduzeće "Mašinrad", 1965. godine izgrađene su dvije zgrade Doma zdravlja "Dr. Janko Gombar" a godinu dana kasnije i apoteka sa stanovima. Nova zgrada osnovne škole "Ljudevit Štur" izgrađena je 1967. a zgrada predškolske ustanove "Bubamara" 1985. godine. Od 1960. do 1961. godine asfaltirani su stari kameni putevi koji su spajali Novi Sad sa okolnim mjestima, tako da je poslije toga uvedena i autobuska linija Novi Sad-Kisač. Godine 1986. instalirana je telefonska centrala, 1998. izgrađena kapela na mjesnom groblju a u novom mileniju kapitalne investicije su bile su još uvođenje vodovoda i gasifikacija.
Stanovništvo
[uredi | uredi izvor]Na osnovu popisa stanovništva 1890. godine u Kisaču je živjelo 3.992 stanovnika, od toga 3.629 Slovaka, 156 Srba, 56 Mađara, 71 Jevreja i Nijemaca. Godine 1971. Kisač je imao 6.026 stanovnika, deset godina kasnije 6.198 a 1991. godine 5.854. Ako znamo, da je 1999. godine umrlo 114 ljudi a rodilo se samo 45 djece, jasno je da mjesto stari a natalitet i pored relativno dobre osiguranosti porodica enormno opada. Prema popisu iz 2002. u Kisaču je živjelo 5.471 stanovnika od čega 4.505 Slovaka i 650 Srba. Prosječna starost iznosi 40,3 godina, u naselju ima 1.966 domaćinstava, dok je prosječan broj članova po domaćinstvu 2,78.
