Jusuf-pašina "Kuršumlija" džamija
| Jusuf-pašina "Kuršumlija" džamija | |
|---|---|
 Jusuf-pašina "Kuršumlija" džamija | |
  Položaj Jusuf-pašine "Kuršumlija" džamije u Bosni i Hercegovini | |
| Osnovne informacije | |
| Lokacija | Maglaj |
| Geografske koordinate | 44°32′44″N 18°06′13″E / 44.545519°N 18.103573°E |
| Država |  Bosna i Hercegovina |
| Oznaka baštine | Nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine |
| Arhitektonski opis | |
| Arhitektonski stil | Klasični osmanski stil |
| Dovršeno | 1560. |
| Specifikacije | |
| Dužina | 12,55 m |
| Širina | 12,55 m |
Jusuf-pašina (Kuršumlija) džamija nalazi se u Maglaju. Izgrađena je 1560.[1]
Gradnja
[uredi | uredi izvor]Džamiju je izgradio Ali-paša Kalauz, koji je na carskom dvoru imao titulu begler-bega. U Budimu je pašovao 1578, a u Bosni 1584. Kasnije je imenovan vezirom i pozvan u Carigrad, oženio se udovicom Sokolovića, Ismihan-sultanijom. Kad je ova umrla, po drugi je put imenovan u Budimu, gdje je umro 1586. Njegova džamija poznata je u narodu pod imenom Kuršumlija, jer je pokrivena olovom. Nalazi se u središtu starog Maglaja, koji je do danas sačuvao svoje istočnjačko obilježje. Kako piše Ćiro Truhelka:
...njom bi se mogao ponositi svaki veliki grad.
Arhitektura
[uredi | uredi izvor]Džamija je četvrtastog oblika, pokrivena visokim kubetom, a pred njom je prostran trijem s tankim kamenim stupovima, koji nose svodovlje arkada i manjih kupola, što pokrivaju trijem. Sazidana je od vrlo pomno otesanih kamenica. Zanimljivija od same džamije je munara s prekrasnim vijencem stalaktita, koji nose šerefe, s koje mujezin zove muslimane na namaz. Tu munaru pokrio je šiljati olovni krov.
Proporcije te munare tako su skladne i vitke, kakve se rijetko nalaze u Bosni, a ornamentalni motivi stalaktita i ograde na šerefi spadaju među najbolje proizvode orijentalne skulpture. Hamdija Kreševljaković pišući o Aladži džamiji u Foči, kaže:
To je najuspjeliji spomenik arhitekture u Bosni. S njim se mogu usporediti jedino Ali-pašina džamija u Sarajevu i Kuršumlija u Maglaju. Štaviše, neki tvrde da njena divna munara svojom elegancijom i skladnošću proporcija nadmašuje munaru Aladža džamije. Nema sumnje da ornamentalni motivi stalaktita ispod šerefe predstavljaju vrhunac orijentalne skulpture umjetnosti kod nas.[2]
Po svemu je slična Ali-pašinoj džamiji u Sarajevu, ali je nešto većih dimenzija: unutrašnji prostor iznosi 12,55 × 12,55, a debljina zidova 1,15 m. Od poda do tjemena kupole ima 22 m.[3]
Po veličini ona je jedna od najvećih bosansko-hercegovačkih jedno-prostornih potkupolnih džamija, a po načinu obrade kamena i zidanju Kuršumlija se ubraja među najvrjednije. Molitveni prostor, pod glavnom kupolom zbog uspjelih proporcija izgleda mnogo prostraniji nego što je ustvari. Trijem "sofe", je po načinu konstruiranja lukova jedinstven u Bosni i Hercegovini. Centralni su lukovi podignuti znatno iznad kapitela, na povišenu podnicu, što je lukovima dalo izrazitu dinamičnost. Sofe Kuršumlije džamije u Maglaju u odnosu na sve druge sofe bosanskohercegovačkih potkupolnih džamija imaju najveću arhitektonsku vrijednost i predstavljaju zasebno umjetničko djelo. Vrijeme njenog nastajanja vremenski se poklapa s djelovanjem škole mimara Sinana, koja nosi obilježje klasičnog stila osmanske arhitekture. Nema sumnje da je neko od Sinanovih učenika bio neimar ove džamije.[4] Arhitektura džamije, kao i umjetnosti koje ona sabire u svom svetom prostoru izražava nadmoćnu misao po kojoj "su prostori za molitvu, rad, obrazovanje, kulturne aktivnosti, harmonično međusobno povezane i integrirane u jednu cjelinu."
Centralni tip džamije je Kaba. Glavna tema je kupolna džamija pravougaone osnove što bitno izražava odnos Zemlje i neba, mnoštva i jednosti, ona uvijek ima simbolično značenje. Temeljno obilježje ovih djela je njihova iznimna jezgrovitost i očitovanje osjećaja jedinstva, zadivljujući sklad i odvažnost. Ma koliki stvarno bio uticaj konstruktivnog sistema Aje Sofije na umjetnost džamije on, očito, ničim nije mogao dovesti u pitanje fundamentalni duhovno-religijski, kulturni i estetsko-umjetnički značaj islama u oblikovanju osmanskog arhitektonskog stilskog izraza. Primjer osmanske džamije, također, nedvojbeno pokazuje da Islam od drugih umjetnosti uzima samo ono što odgovara njegovoj monoteističkoj naravi. Nikako se nije moglo dogoditi, kao npr. u slučaju kršćanstva, da u svoju sakralnu umjetnost preuzme ikonu ili skulpturu, ma koliki bili njihovi umjetnički dosezi. Imajući rečeno na umu nije se teško složiti sa tvrdnjom da "ni najlošiji poznavalac arhitektonskih stilova neće zamijeniti vizantijsku građevinu sa turskom, ni tursku sa vizantijskom."
Kuršumlija je također, građena po osnovnim principima u kojima je osnova kvadrat, oktogon i krug, također se osjeti sklad enterijera i eksterijera.
U klasičnom razdoblju, u Bosni i Hercegovini je izgrađeno više džamija koje pripadaju ovom tipu. O njima Husref Redžić piše:
Jednoprostorna potkupolna džamija je vrlo jednostavna arhitektonska kompozicija, kod koje je unutarnji prostor krajnji cilj, a vanjski izgled je direktno izveden iz unutarnjeg prostora. U arhitekturi teško da postoji kompozicija kod koje je ostvareno takvo jedinstvo enterijera i eksterijera. Kupola predstavlja i nebeski svod, ali ona je ovdje svjesno ograničena i dovedena u tolerantan odnos prema veličini čovjeka. Elementi konstrukcije, prostornog članjenja, pa i dekoracije su malobrojni. Mimber i mahfil djeluju kao mobilijar, a ne kao čvrsti sastavni dio unutarnje arhitekture. Umjetnička vrijednost ove kompozicije izvana i unutra proizilazi iz njene jasnoće, jednostavnosti, osjećanja mjere, iskrenosti i proporcijskih vrijednosti. Vrijednost ove kompozicije ostala bi ista i kad bi joj uklonili svu dekoraciju.
Karakteristično je za ovu džamiju i da je ona ozidana od tesanog kamena; koliko je bio visok jedan kamen u jednom pasu ili sloju, toliko je bio visok svaki kamen u tom pasu. Sa sjeverne strane harema ove džamije ozidana je i napravljena česma, da se tu može uzimati abdest. Ova česma prozvana je Hadžina voda. Vjerojatno je ona podignuta na inicijativu nekog hadžije, o čemu ništa preciznije nije poznato. Godine 1697. vojnici princa Eugena Savojskog skinuli su tarih iznad vrata i odnijeli ga. Isto tako skinuta je i odnesena pozlata ispod šerefa kao i zlatni alem s munare. Tom prilikom su uništena i tri mramorna stuba. Za vlade sultana Abdul-Aziza (1861–1876) na džamiji su izvršeni popravci od sredstava koja je za tu svrhu dodijelio sultan (18.000 groša), o čemu je sačuvan natpis.
Natpis na ulazu
[uredi | uredi izvor]
Na kamenoj ploči, veličine 55 x 70 cm, uzidanoj nad ulazom u džamiju, isklesan je ovaj natpis u prozi na arapskom jeziku. Pismo: obični nesh.
Osnivač ovog dobra je umrli i upokojeni Gazi Jusuf-paša, rodom iz Maglaja, neka ga Allah obaspe svojom milosti. Objekat je zahtijevao popravak, koji je iz carske blagajne pomogao sultan i car Abdul-Aziz han, neka mu je vladavina vječna. Obnova je počela i dovršena u kronogramu g-r-f-d 1284, a dobra djela brišu ružna djela.
Autor hronograma je godinu obnove džamije izrazio samo u ebdžedu, u četiri sljedeća slova: g-1000 + r-200+ f-80+ d-4, a čija brojna vrijednost iznosi 1284. Prema tome je Kuršumlija obnovljena hidžretske 1284, što odgovara 1867/68. godini.[5]
Opis objekta
[uredi | uredi izvor]
Po veličini Kuršumlija džamija je jedna od najvećih bosanskohercegovačkih jednoprostornih potkupolnih džamija sa prostranim natkrivenim trijemom (sofom) s tankim kamenim stubovima koji nose tri manje kupolice koje pokrivaju trijem. Po načinu obrade kamena i zidanju, spada među najreprezentativnije primjere arhitekture klasičnog osmanskog stila na širim prostorima osim Bosne i Hercegovine. Po svemu je slična Ali-pašinoj džamiji u Sarajevu, ali je od ove nešto većih dimenzija. Molitveni prostor pod glavnom kupolom je dimenzija 14,9 × 14,9. Zbog uspjelih proporcija izgleda mnogo prostranije nego što ustvari jest. Tjeme kupole je na visini od 22 m od poda. Džamija je četvrtastog oblika, pokrivena visokim kubetom, a prijelaz iz kvadratne osnove centralnog dijela u kružni tambur je riješen pomoću trompi, pandatifa i sfernih trouglova. Osmougaoni tambur na uglovima sa vanjske strane je ojačan pilastrima. Vanjske konture određuju enterijer kao centralni potkupolni prostor (dimenzije 12,55 × 12,55 m).
Vodila se velika pažnja o izboru mjesta, dimenzijama, vrsti materijala, čak i na unutrašnje uređenje želeći da zadivi sve koji dođu i posjete je. Sam izbor mjesta je interesantan. Izgrađena je na jednoj blagoj tvrdoj zaravni, odmah uz rijeku Bosnu, gdje joj se širi pogled i gdje svi stanovnici Maglaja mogu da vide munaru, kandilje i čuju ezan odnosno poziv za namaz u džamiji. Kada je šezdesetih godina vršena restauracija maglajske tvrđave jedan arhitekta iz Slovenije tvrdio je da je temelj ove džamije u obliku polovice jajeta, tako da se opterećenje i težina prenose na centar (osu) i da je samo tako mogla opstati sve ove godine, bez pokazivanja napuklina iako je odmah pored rijeke Bosne. Da bi se potvrdilo ovo mišljenje neophodno je izvršiti nekoliko bušotina. Dakle, računato je i traženo koji su njeni najbolji elementi za poziciju i lokaciju i ono što čini džamiju važnom, za jednu gradsku džamiju u kojoj se po starim pravilima klanja džuma namaz. Upotreba kamena koja je tada bila vrlo značajna govori o graditeljskom umijeću i o graditeljskim mogućnostima majstora na ovom području. Džamija je građena od četiri vrste kamena pješčara koji je vađen iz kamenoloma koji se nalazio na području Bočinje. To znači da je lokalnog porijekla i bio je kvalitetniji sto je vađen iz veće dubine. Objekt je zidan od pravilno tesanih kamenih blokova pješčara, svjetlosmeđe do zelenkaste boje. Koliko je bio visok jedan kamen u jednom pasu ili sloju, toliko je bio visok svaki kamen u tom pasu. Majstori koji su rezali, odnosno klesali kamen imali su modele za koju stranu, koji red, ugao, veličinu (visinu) klešu, tako da se ništa nije prepuštalo slučaju. To govori o visokom nivou organizacije gradnje za jedan ovakav objekt i može se navesti da takva preciznost u klesanju svih blokova je jedinstvena u Bosni i Hercegovini. Debljina zida u donjem dijelu iznosi 1,15m. Primjećujemo da u novije vrijeme sve više stradaju i ljušte se kameni blokovi, što je najvjerovatnije posljedica kiselih kiša i zagađenosti zraka.
Dijelovi čeone fasade su dekorisane i oslikavane, samim tim u određenim historijskim periodima malterisani i krečeni (pripremani za dekorisanje). Kod Kuršumlije treba istaći usklađeni odnos glavnih dijelova, visinsku izduženost volumena, gdje se dobija utisak piramidalnog stepenovanja ka centralnoj kupoli. Prozorski otvori u prizemnoj zoni imaju pravougaoni oblik sa zastakljenom lunetom, bez dekoracija (izuzev prozorskih otvora na trijemu sa lunetom iznad otvora, koje su izrađene od kamenih ploča, koje su kasnije dekorisane).
U pravougaonom prozoru, prozorska klupica, doprozornici i nadprozornici, izrađeni su od precizno obrađenog kamena sa profilacijama. Ostali prozori, uključujući i one u tamburu, završavaju se prelomljenim lukom. Unutrašnjost džamije, posebno odlikuje, od kamena izrađeni mihrab, minber i mahfil, koji djeluju kao mobilijar a ne kao čvrsti sastavni dio unutrašnje arhitekture. Umjetnička vrijednost ove kompozicije izvana i unutra proizilazi iz njene jasnoće, jednostavnosti, osjećanja mjere, iskrenosti i proporcijskih vrijednosti. Vrijednost ove kompozicije ostala bi ista i kad bi joj uklonili svu dekoraciju. Prvobitna unutrašnja dekoracija nije sačuvana. Kako je poznato džamija je renovirana kada je sultan Abdul-Aziz dao sredstva da se obnovi džamija, kako stoji na tarihu iznad ulaznih vrata, kako bi dobra djela brisala hrđava. Drugi dio dekoracije ostaci su ranog Austro-ugarskog perioda. Najnovija istraživanja koja se rade u 2008. godini otkrila su postojanje četvrtog sloja za koji se nije znalo.[6]
Dio je mobilijara u enterijeru ovog objekta i kao što je to uobičajeno, u najvećoj mjeri izrađen je od kamena. Čine ga elementi: portal sa stepeništem, kamena ograda i gornji piramidalni dio koji nose četiri stuba. Bočna strana mimbera sadrži slikane, rijetko koncipirane dekoracije, čiji motivi još više ističu geometrijske oblike; kao što su trokuti, pravougaonici, lukovi i drugo. Nešto je drugačije sa kamenim završetkom kamene ograde koja prati stepenište jer je njena centralna zona friz koji sadrži gusto isprepletenu ornamentiku sa zvjezdastim i poligonalnim motivima. Prisutne su boje: svijetlosiva-oker, tamnosiva, boja zlata i druge. Sondažna ispitivanja dala su određene rezultate koji ukazuju na prisustvo starijeg bojenog sloja na skoro svim pozicijama mimbera ali nisu otkrili tragove prvom bojenom sloju.
Mihrab posjeduje izvanrednu kamenu plastiku sa bogato profilisanim okvirima. Cjelokupne površine mihraba su dekorisane, slikarski obrađene, osim niše koja je premazana na način koji možemo opisati kao molerski rad.
Stalaktiti dekorisani u svijetlosivom tonu, oivičeni bojom zlata. Uglovi lijevo i desno od stalaktita u predstavama stilizovanih biljnih i geometrijskih motiva. Plitkoreljefna kamena plastika sa prepletenim geometrijskim motivima, kružnih i poligonalnih oblika također je u svijetlosivom tonu i boji zlata. Krajnje pozicije mihraba u vidu vertikalnog friza izvedene su, odnosno dekorisane motivima stilizovane pretežno floralne ornamentike (boje: oker, smeđa, svjetlosiva i crna).
Ako postoje pozicije na mihrabu koje su autentične, onda bi to mogli biti uokvirena kriškasta polja u okviru stalaktita sa centralnim reljefnim dijelom u obliku romba. Ovdje se radi o slikanoj dekoraciji, tačnije pozlati na polimentu (mikstion i šelak).
Jedan od najzanimljivijih dijelova džamije je munara s prekrasnim vijencem stalaktita, koji nose šerefe, s koje mujezin zove muslimane na namaz. Hamdija Kreševljaković navodi:
...Poseban ukras stalaktiti ispod šerefe predstavljaju vrhunac orijentalne skulpture umjetnosti kod nas.
Tu munaru pokrio je šiljati olovni krov.
Proporcije te munare tako su skladne i vitke, kakve se rijetko nalaze u Bosni, a ornamentalni motivi stalaktita i ograde na šerefi spadaju među najbolje proizvode orijentalne skulpture. Okrugla munara izraz je turskog stila gradnje munare. Ova munara jedna je od najljepših u Bosni i Hercegovini.
Prve restauracije
[uredi | uredi izvor]Popravak Kuršumlije 1867. mogao bi biti drugi popravak, jer je vrlo vjerovatno jedan uslijedio nakon demoliranja džamije od Savojskog 1697. Prema do danas sačuvanom predanju, nad ulazom u Kuršumliju nekada stajaše zlatna ploča sa natpisom (svakako sa pozlaćenim slovima), koju su Eugenovi vojnici odnijeli sa sobom kao ratni trofej. Iz tariha iznad ulaznih vrata, iznutra, stoji da je bio «tamir» - popravak džamije i u 1318. po Hidžri, odnosno u godini 1900–1902. i to bi bio treći po redu. Četvrti je počeo 1972. godine. Džamija Kuršumlija farbana je 1900. Dvije godine kasnije vjetar je iznad šerefeta prelomio munaru, koja je nanovo sazidana, a postavljen je i alem.
Također se pripovijeda da je bivši općinski načelnik, kao član Vakufskog sabora Mustajbeg Uzeirbegović, ofarbao iznutra ovu džamiju o svom trošku. Za vrijeme austro-ugarske uprave, kada je ovdje služio u svojstvu kotarskog predstojnika baron Berns, džamija je iznutra sva ofarbana na trošak ondašnje Zemaljske vlade za BiH. Za vrijeme službovanja u Maglaju kotarskog predstojnika, Jula, nabavljen je za ovu džamiju i jedan ogroman ćilim. Govori se da je to darovala ili Zemaljska vlada BiH ili možda ondašnji poglavar, baron Apel. Za vrijeme austro-ugarske uprave, a prije Prvog svjetskog rata, također je dio krova s južne strane popravljan. Dekor džamije potječe iz zadnjih dana osmanlijske uprave u Bosni. U džamiji se nalaze i četiri kaligrafski izvedene levhe, a na jednoj od njih je potpis kaligrafa Abdulaha Hindli, nakšibendije Halidije, iz 1316. (1898). U džamiji se čuva i devet bakrenih čiraka sa zapisima, od kojih je njih osam datirano s 1318. (1900) godinom, a zavještali su ih:
- Hadže Zulejha-hanuma, kći Osman-agina (dva komada)
- Hanifa, kći Hasanova, žena Maglajca Mulabdića Mula Mehmeda;
- Emina hanuma, kći kapetana Hadži Emin-bega (dva komada);
- Hadži Mehmed Emin-beg, kapetan, sin kapetana Hadži Tahir-bega (dva komada);
- Hadži Ali-beg, sin Ali-bega, sina Rustem-agina, sina Mustafa-agina
- Jedan čirak je zavještala Dizdarević Zejneba hanuma 1320. (1902).
U Kuršumliji ima (odnosno bilo je) i nekoliko orijentalnih rukopisa među kojima i jedan tursko-bosanski rječnik i veća zbirka fetvi pisanih na uobičajeni način na komadima papira.[7][1]
Restauracija 2008-09
[uredi | uredi izvor]
Jusuf-pašina džamije je pretrpjela izrazito teška oštećenja u granatiranju Maglaja 1992–1995. Minaret je bio srušen do šerefe, kupola sa probojnim rupama, istovjetna i slična oštećenja na kupolicama trijema i fasadama. U nadležnosti Republičkog zavoda BiH, vršeni su konzervatorsko-restauratorski radovi (1996–1999) Tada je izvršena sanacija kupolica trijema, velika kupola (uključujući i krovni pokrivač), rekonstrukcija "kace" munare sa šerefetom i podšereetom, zamjena ugaonog stuba trijema. Posebne zasluge za realizaciju ovog projekta ima Švedske humanitarna organizacija "SIDA", koja je donirala oko milion konvertibilnih maraka
- Izgradnja postojeće gasulhane, abdesthane i mokrog čvora izvršena je 1998.
- Centralno grijanje u džamiji je urađeno 1999.
- Imamska kuća je restaurirana 1966. ili 1967.
Restauracijom 2008. utvrđeno je sljedeće:
KAMEN
Najviše upotrebljavani materijal na ovom objektu je kamen. Fasade su u potpunosti urađene od kamena, minaret, najveći dio arhitektonske plastike enterijera i eksterijera, mihrab, mimber, mahvil. Najviše je zastupljen pješčar, manje krečnjak. U krečnjaku su izvođeni detalji koje je trebalo glačati jer pješčar ne posjeduje takve odlike. Kuršumlija se zidala od domaćeg kamena krečnjaka koji ima crvenkastu i zelenkastu boju zavisno koje je žile. Kamen je vađen sa što veće dubine kako bi imao što bolje karakteristike. U dnu je spajan pomoću olova a u vrhu pomoću drvenih greda koje su imale funkciju da u početku drže kamene blokove dok se gradi i prilikom sleganja.
MALTERNI SLOJEVI[8]
Ukupno je registrirano pet malternih slojeva.
Peti malterni sloj
Prisutan na zidovima trijema i nekim pozicijama u enterijeru objekta. Malter potiče iz perioda sanacije sedamdesetih godina prošlog vijeka (1972-74.). Cementni malter (produžni cementno-krečni malter). Malter nema bojenu materiju.
Četvrti malterni sloj
Malter koji je nanošen prilikom intervencija u austro-ugarskom periodu (1900.-1902.), krečni malter-tri dijela pijeska i 1 kreča. Malter ima bojenu materiju postojeći bojeni sloj.
Treći malterni sloj
Malter iz turskog perioda (krečni malter). Poklapa se sa obnovom džamije 1867./1868. g.
Drugi malterni sloj
Pripada periodu obnove poslije 1697. godine. Dominantno krečni malter.
Prvi malterni sloj
Autentični malterni sloj, dominantno krečnog sastava. Pripada periodu gradnje džamije (1560.) Prilikom restauracije 2008. godine malterisanje je rađeno na način kako se radilo u prvom sloju, tj. vremenu gradnje džamije. Unutrašnjost džamije je malterisana grubom i finom maltom.
OTKRIVENI BOJENI SLOJEVI
Istraživački radovi su potvrdili postojanje četiri bojena sloja koja se mogu pratiti na skoro cjelokupnim površinama ovog objekta. Na pojedinim pozicijama konstatovana je bojena materija ili nanos u više od 4 sloja, ali se radi samo o lokalnim intervencijama, pa se to ne može uzeti kao sloj.
Četvrti bojeni sloj
Potječe iz austrougarskog perioda (1900–1902). Riječ je o slikarstvu koje ima solidnu umjetničku vrijednost. To su slikarske kompozicije koje podržavaju klasičnu osmansku dekorativnu umjetnost. Dominira kombinatorika različitih floralnih i geometrijskih motiva. Kada je u pitanju tonalitet slikanih partija mogu se prepoznati i autori koji su očigledno imali više iskustva u dekoriranju crkava, dvoraca i palača. Slobodne zidne površine u ovom sloju dekorisane su na način imitacije keramike – fajanse i predstavljaju mnogo lošiji dio ovog slikarstva. Nešto bolje je uspjela imitacija kamena u prizemnim zonama. Kaligrafski radovi također zaostaju u poređenju sa slikanim partijama klasične arabeske i drugih motiva ovog sloja.
Treći bojeni sloj
Obnovi džamije 1867–1868. može se sa sigurnošću pripisati ovaj sloj. Moguće ga je uočiti na skoro svim pozicijama na kojima su vršena istraživanja. Predstavlja veoma vrijedan i značajan rad i po stilu bi mogao pripadati tzv. turskom baroku. Ovaj stil karakterističan je za period kasnije osmanske umjetnosti. Kompozicija je dosta slobodna, naglasak nije na liniji već na boji. Floralni motivi su tretirani realistički a ne stilizovano. Dominira plava boja, podloga je svijetlosiva, česta je crvena, zatim zelena, crna. Crnom bojom izvođeni su kaligrafski radovi.
Drugi bojeni sloj
Datira najvjerovatnije iz perioda obnove džamije 1697, nakon upada Eugena Savojskog. Sondažna ispitivanja pokazala su da je slikar u ovom slučaju koristio sačuvane kompozicije ili dijelove prvobitnog sloja, te da ga je u najvećoj mjeri oponašao (tamo gdje je to bilo moguće), ali je očigledno da nije uspio ponoviti, kvalitete prvobitnog autentičnog sloja. Najveće otkrivene sonde ovog sloja su na tjemenu glavne kupole, slobodnim zidnim plohama i kupolama trijema.
Prvi bojeni sloj
Najviše registriran na slobodnim zidnim plohama (južni zid), te na tjemenu glavne kupole i kalotama. Datira iz perioda negdje oko 1560]. Kompozicije su to klasičnog osmanskog slikarstva karakteristični za ovaj period. Naglasak nije samo na boji već i na liniji. Slikarski sloj rađen je direktno na malteru ili kamenu. Nažalost od svih boja koje su korištene, jedino se dobro očuvala crvena (turska crvena). Ostale boje možemo prepoznati samo u tragovima (plava, crna, umbra). Ovom sloju pripada najvjerovatnije i pozlata na stalaktitima niše mihraba.
Od 28. januara 2011. džamija Kuršumlija bila je zatvorena radi obnove unutrašnjeg i vanjskog dijela s okolinom i vraćanjem prvobitne kaligrafije. Kompletni radovi bili su donacija turske vlade.
...On (Bog) je vječni tvorac! Dobrotvor ove česme je hadži Mustafa, koji se nada zagovoru Allahova vjerovjesnika Mustafe (Muhameda). Godina 1237. (Natpis sa česme ispred Kuršumlije džamije).[9]
Literatura
[uredi | uredi izvor]- Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika u Bosni i Hercegovini, knjiga II, Sarajevo-Publishing, Sarajevo, 1998.
- Bratoljub Klaić, Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1984.
- Hamdija Kreševljaković, Stari bosanski gradovi, Naše starine I, Sarajevo, 1953.
- Ivo Bojanovski, Stari grad Maglaj, Naše starine X, Sarajevo, 1962. i 1963.
- Adin Ljuca, Maglaj na tragovima prošlosti, Općina Maglaj, Prag, 1999.
- Ćiro Truhelka, Naši gradovi: Maglaj, Nada, Sarajevo, 1903.
- Ferid Čičkušić, Kuršumlija džamija u Maglaju, Preporod, Sarajevo, 1972. i 1973.
- Husref Redžić, Studije o islamskoj arhitektonskoj baštini, Svjetlost, Sarajevo, 1983.
- Esad Vesković, Istraživačko konzervatorski radovi na objektu Kuršumlije džamije u Maglaju, Medžlis islamske zajednice Maglaj, Maglaj, 2008.
- Hajrudin Ćurić, Neke naše narodne legende s kraja XIX vijeka, Narodno stvaralaštvo, 1964.
- Medžida Bećirbegović, Džamije sa drvenom munarom u Bosni i Hercegovini, Sarajevo-Publishing, Sarajevo, 1999.
- Mehmed Bublin, Rehabilitacija gradova Bosne i Hercegovine, Buybook, Sarajevo, 2005.
- Katarina Oto-Dorn, Islamska umetnost, Bratstvo-jedinstvo, Novi Sad, 1971.
- Džambo Jozo, Pogledi u prošlost i kulturu Žepča, Zavidovića, Maglaja, Novog šehera i Komušine, 1995.
Također pogledajte
[uredi | uredi izvor]Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ a b "Jusuf-pašina "Kuršumlija" džamija". Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika. Arhivirano s originala, 22. 2. 2021. Pristupljeno 21. 9. 2017.
- ^ Ćiro Truhelka, Naši gradovi: "Maglaj", "Nada", Sarajevo, 1903, str. 231.
- ^ Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika u BiH II, Sarajevo-Publishing, Sarajevo, 1998, str. 236.
- ^ Ferid Čičkušić, Kuršumlija džamija u Maglaju, "Preporod", Sarajevo, 1972, str. 16.
- ^ Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika u BiH II, Sarajevo-Publishing, Sarajevo.
- ^ Esad Vesković, Istraživačko konzervatorski radovi na objektu Kuršumlije džamije u Maglaju, Medžlis islamske zajednice Maglaj, Maglaj, 2008., str. 6.-67
- ^ Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika u BiH II, Sarajevo-Publishing, Sarajevo, 1998, str. 237–239.
- ^ Esad Vesković, Istraživačko konzervatorski radovi na objektu Kuršumlije džamije u Maglaju, Medžlis islamske zajednice Maglaj, Maglaj, 2008., str. 92.
- ^ Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika u BiH II, Sarajevo-Publishing, Sarajevo, 1998, str. 241–242.
Vanjski linkovi
[uredi | uredi izvor]
