Gospođa koja nestaje (1938)
| Gospođa koja nestaje | |
|---|---|
 | |
| Režiser | Alfred Hitchcock |
| Producent | Edward Black (nepotpisan) |
| Scenarist(i) | Sidney Gilliat Frank Launder |
| Uloge | Margaret Lockwood Michael Redgrave Paul Lukas May Whitty |
| Muzika | Louis Levy Charles Williams Cecil Milner (svi nepotpisani) |
| Kinematografija | Jack E. Cox |
| Montaža | R. E. Dearing |
| Produkcija | Gainsborough Pictures Gaumont British |
| Distributer | United Artists |
| Premijera | 1. novembar 1938. |
| Trajanje | 97 minuta |
| Zemlja | Ujedinjeno Kraljevstvo |
| Jezik | engleski |
Gospođa koja nestaje (engleski: The Lady Vanishes) britanska je avanturistička triler-komedija iz 1938, koju je režirao Alfred Hitchcock nakon velikog uspjeha njegovog prethodnog filma 39 stepenica. Radnja se zasniva na romanu Točak se okreće, koji je napisala Ethel Lina White. Glavne uloge tumače Margaret Lockwood, Michael Redgrave, Paul Lukas i May Whitty.
Bio je to Hitchockov pretposljednji film snimljen u Britaniji prije no što je otišao snimati filmove u Americi.[1] Zbog razmjerno velikog komercijalnog uspjeha – nakon što mu prethodna tri filma nisu imala naročitog odjeka na blagajnama – Hitchcock je uspio dogovoriti povoljne uvjete za rad u Americi.[2][3] Obrada filma, Gospođa koja nestaje, snimljena je 1979.
Radnja
[uredi | uredi izvor]Bandrika, izmišljena država negdje u Srednjoj Evropi. Zbog lavine željeznička stanica je zatvorena i nekolicina putnika, većinom Britanaca, prisiljena je prespavati u otrcanom hotelu. Među njima su Iris, mlada žena na odmoru koja se sprijatelji sa staricom, gđom Froy, muzikolog Gilbert koji muzikom remeti mir i tišinu gostiju, ljubitelji kriketa Caldicott i Charters te stanoviti Todhunter, koji ima aferu s ljubavnicom. Sljedećeg dana stanica je opet otvorena i putnici se veselo ukrcaju u voz za Britaniju. Neko namjerno baci vazu s cvijećem sa balkona na gđu Froy, no slučajno padne na glavu Iris, koja je neko vrijeme ošamućena tokom vožnje. Kako bi se oporavila, Iris zaspi u svom kupeu. Kada se probudi, otkrije da gđa Froy više nije s njom.
Pokuša je pronaći, no nema je nigdje u vozu. Stvari postaju samo još čudnije kada počne ispitivati putnike o gđi Froy, no nitko se ne sjeća da je uopće bila na vlaku. Pozove Gilberta za savjet, no on također ne može potvrditi da je nestala gospođa uopće bila tu. U cijelu priču uključi se dr. Egon Hartz, koji počne uvjeravati Iris da je gđa Froy vjerovatno bila samo plod njene mašte. Iris počne i sama vjerovati da postaje luda, sve dok zajedno sa Gilbertom ne naiđu na naočale gđe Froy u jednom vagonu, što prouzroči borbu s nepoznatim strancem koji uspije pobjeći. Na jednoj stanici neki ljudi ukrcaju nepoznatog stranca u zavojima, pa Iris i Gilbert zaključe da se možda radi o onesviještenoj gđi Froy. Ispostavi se da je to istina jer je ta gospođa zapravo špijun, a dr. Hartz tajni agent Bandrike koji je želi potajno deportirati na ispitivanje. Mladi par uspije osloboditi gđu Froy koja pobjegne kada se zaustavi vagon, no putnici i dalje ne vjeruju da su u opasnosti. Kada vojnici Bandrike počnu pucati na njih, Gilbert uspije ponovno pokrenuti vagon i preći granicu, odakle svi odlaze u Britaniju. Tamo nailaze na gđu Froy koja se uspjela spasiti.
Glumci
[uredi | uredi izvor]- Margaret Lockwood - Iris Henderson
- Michael Redgrave - Gilbert
- Paul Lukas - dr. Hartz
- Naunton Wayne - Caldicott
- Basil Radford - Charters
- May Whitty – gđa Froy
- Cecil Parker - Todhunter
- Linden Travers – Todhunterova ljubavnica
- Mary Clare – baronica
Nagrade
[uredi | uredi izvor]- Osvojena Nagrada Udruge filmskih kritičara New Yorka (najbolji režiser)
Zanimljivosti
[uredi | uredi izvor]Hitchcock ima mali kameo na britanskoj željezničkoj stanici pred kraj filma, kao čovjek sa crnim kaputom i cigaretom. Komični sporedni likovi Charters i Caldicott postali su toliko popularni da su reprizirali svoje uloge u nekoliko kasnijih filmova, kao što su Noćni voz za München i Tajna misija.
Produkcija
[uredi | uredi izvor]Film se isprva trebao zvati Izgubljena dama, a trebao ga je režirati Roy William Neill po nalogu producenta Edwarda Blacka. Filmska ekipa otišla je u Jugoslaviju kako bi snimila krajolike za film, no kad je jugoslavenska policija slučajno otkrila da u scenariju nisu prikazani u dobrom svjetlu, izbacila ih je iz zemlje, zbog čega je Black otkazao projekt. Godinu dana kasnije Hitchcock nije znao naći pravu ideju kako bi ispunio ugovor po kojem mora režirati jedan film za Blacka, pa je prihvatio ponudu da režira Izgubljenu damu. Njegovi scenaristi malo su izmijenili početak i kraj, no scenario nije puno mijenjan.[3]
Film je sniman u studiju u Islingtonu[4] i Shepherd's Bushu, lokaciji u Hampshireu, uključujući vojnu bazu Longmoor.[5]
Kritike
[uredi | uredi izvor]Jeffrey M. Anderson filmu je dao 4 od 4 zvijezde te zapisao: "Ovo je besprijekoran spoj paranoidne napetosti, ritma, tajminga, pa čak i komedije... Vjerovatno najzanimljiviji detalj ovdje jeste način na koji Hitchcock upotrebljava komediju kako bi istodobno i smanjio i pojačao napetost. Dugačka borba u vagonu za prtljag odigrava se samo radi humora, ali također pojačava napetost. To je pravo remek-djelo, a njen uspjeh omogućio je Hitchcocku da stupi u Hollywood."[6]
Brian Webster zapisao je: "Iako je Hitchcock kasnije snimio i bolje filmove, ovaj postavlja standarde čiste zabave koji su usklađeni tek ponekad narednih desetljeća... Čak i ako gledate mnogo filmova, neće vam biti lahko pronaći bolju kombinaciju komedije, romanse i misterije-trilera. Sva tri elementa jako dobro funkcioniraju. Prvih pola sata u filmu nema ničega osim komedije i to je jako zabavno."[7]
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ Brenner, Paul Overview (Allmovie)[mrtav link]
- ^ Hanley, Brendon "The Lady Vanishes" (Allmovie review)[mrtav link]
- ^ a b Miller, Frank "The Lady Vanishes" (TCM article)
- ^ TCM Overview
- ^ "Notes". TCM. Arhivirano s originala, 12. 3. 2009. Pristupljeno 21. 8. 2011.
- ^ Jeffrey M. Anderson (24. 7. 2009). "The Lady Vanishes (1938) – Train and Simple".
- ^ Brian Webster. "Apollo Movie Guide Review of Lady Vanishes". Arhivirano s originala, 6. 8. 2007. Pristupljeno 21. 8. 2011.