Bečki valcer

Plesači plešu bečki valcer

Bečki valcer (njemački Wiener Walzer) pripada žanru društvenih plesova i predstavlja izvorni oblik valcera. To je najstariji i jedan od najpopularnijih dvoranskih plesova, koji je nastao u drugoj polovici 18. stoljeća pod utjecajem njemačkih i austrijskih plesnih stilova. Ples je balova i zabava, a u samoj muzici naglašeni su gudački instrumenti. U kasnijem pohodu valcera, veliku ulogu je preuzela i dinastija Strauss sa svojom muzikom. Zahvaljujući radu nürnberškog plesnog učitelja, g. Paula Krebsa, 1951. godine valcer se uvrštava u takmičarske plesove i stvara pravu plesnu atmosferu na takmičenjima. Iz njemačkog plesa lendler je uzeto oko 1800 koraka. Oni su prerađeni tako što je odredjeno samo šest koraka bečkog valcera i određena je brzina muzike za ples.

Među društvenim plesovima bečki valcer ima najdužu tradiciju. Ime je dobio prema njemačkoj riječi "waltzen" (vrtiti, kružiti) i odnosi se na noge plesača, koje se vrte po plesnom podiju. Kako se valcer razvijao, neke od verzija koje su rađene oko prvobitnog brzog tempa postale su posebno nazvane "bečkim valcerom" kako bi se razlikovale od sporih valcera. U savremenom društvenom plesu priznate su dvije verzije bečkog valcera: međunarodni stil i američki stil. Danas je bečki valcer društveni ples i partner ples (ples u parovima), koji je dio međunarodnog standarda prilikom takmičenja u savremenim društvenim plesovima. Najznačajniji događaj za bečki valcer su svjetski poznati novogodišnji koncerti Bečke filharmonije koji se tradicionalno održavaju svakog 30., 31. decembra i 1. januara u koncertnoj dvorani Wiener Musikverein u Beču.

Historija

Bečki valcer je tako nazvan sa svrhom razlikovanja od valcera i francuskog valcera i najstariji je od svih današnjih dvoranskih plesova. Nastao je u drugoj polovici 18. stoljeća iz tada popularnog narodnog njemačkog plesa i Lendlera (njemački: Ländler) u Austriji, a bio je popularan i istovremeno podložan kritici. U to vrijeme valcer su, kako je opisano u časopisu iz 1799. godine, izvodili plesači koji su se držali za svoje duge haljine kako bi spriječili da ih vuku ili na njih zakorače. Plesači bi podigli haljine i držali ih visoko poput ogrtača, a to bi oba njihova tijela dovelo pod jedan prekrivač. Ova akcija je također zahtijevala da tijela plesača budu vrlo blisko, a ta bliskost privlačila je moralne kritike tadašnjeg društva. Godine 1797. novinar Wolf je objavio pamflet protiv plesa pod nazivom: "Dokaz da je valcer glavni izvor slabosti tijela i uma naše generacije." Ali unatoč kritikama, postao je veoma popularan u Beču. Velike plesne dvorane poput "Zum Sperl" 1807. i "Apolon" 1808. otvorene su kako bi se osigurao prostor za hiljade plesača. Međutim, glavni plesni događaj je bio "Veliki bal" poznat pod nazivom "Kaiserball" (Silvesterball), a održavao se svakog 31. decembra u kraljevskoj palači Hofburg, nekadašnjem sjedištu Austro-Ugarskog carstva. Ples je dostigao takvu popularnost tako da je krajem 18. vijeka na plesnim podijumima zamijenio dotad neprikosnoveni menuet. Proširio se i u Englesku nešto prije 1812. , a predstavljen je kao njemački valcer i postao je ogroman hit. Stekao je međunarodni ugled i u aristokratskim slojevima društva tokom održavanja Bečkog kongresa početkom 19. vijeka, kada su održani brojni plesni balovi i zabave. Slavi bečkog valcera uveliko su doprinijele i poznate kompozicije Josefa Lannera, Johanna Straussa starijeg i njegovog sina Johanna Straussa mlađeg.

Rani plesni koraci u bečkom valceru, prema traktatu Thomasa Wilsona pod nazivom "Treatise on Waltzing" iz 1816.

U početku bečki valcer se značajno razlikovao od današnjeg oblika. U prvom redu parovi nisu plesali u zatvorenom položaju kao danas. Iz ilustracija i opisa jasno je vidljivo da su parovi plesali s položajima ruku sličnim onima iz plesova prethodnika, Ländlera i Allemande. Držanje je bilo povremeno zatvoreno, a ponekad jedno pored drugoga. Ruke su bile isprepletene i vršeni su kružni pokreti pod podignutim rukama. Nijedan par iz knjige Thomasa Wilsona o ranom bečkom valceru nije prikazan u bliskom zagrljaju, ali neki plesni parovi su prikazani u zatvorenom položaju jedan prema drugom. Druga značajna razlika od sadašnje plesne tehnike bila je ta što su stopala ispružena i uzdizanje na stopala tokom plesa bilo je mnogo izraženije. To se može jasno vidjeti na slici, a takav stil nameće svoja ograničenja u načinu na koji ples može biti izveden.

Da bismo shvatili zašto Belinda Quirey u svojoj knjizi kaže:

Pojava valcera u pristojnom društvu bila je naprosto najveća promjena plesnog oblika i načina plesanja koja se dogodila u našoj historiji

moramo shvatiti da su svi evropski društveni plesovi prije valcera bili zajednički plesovi u slijedovima. Zajednički, jer su svi plesači na podu sudjelovali po unaprijed postavljenom obrascu (često ih je odabirao majstor ceremonije). Plesači zasebno i kao parovi, gledali su prema van prema gledaocima onoliko koliko su bili okrenuti licima prema unutra. Na taj način su svi prisutni uzimali učešće u plesu kao plesači ili kao posmatrači. Tako je bilo i sa engleskim country dance (engleski: seoskim plesom) i svim prethodnim popularnim plesovima. Uz valcer, parovi su bili neovisni jedan o drugom i bili su okrenuti jedni drugima (iako nisu u bliskom kontaktu). Bečki valcer se pleše u tempu od oko 180 otkucaja (58-60 taktova) u minuti.

Opis stila bečkog valcera i plesni koraci

Moderni oblik bečkog valcera, koji je standardzovan 1927. godine, zasnovan je na kretanju plesnog para po podijumu sa izmjenama lijevih i desnih okreta. Izbačeni su nakloni, koji su se koristili na početku igre, a dozvoljeni su okreti u mjestu (fleckeri) u lijevo i u desno. Konačna odluka je donijeta 1983. godine kada je odlučeno da tehniku čine desni i lijevi okret, desni i lijevi flecker, promjena iz desnog u lijevi okret i obrnuto i kontra ček kao promjena iz desnog u lijevi flecker i obrnuto.

Za bečki valcer je karakteristično ravnomjerno okretanje po plesnom pravcu. Koristi se dizanje i spuštanje, koje je nešto manje nego kod engleskog valcera, a ples se izvodi u 3/4 taktu. Pravi bečki valcer sastojao se samo od okreta (bilo u smjeru kazaljki na satu tj. "prirodni" ili u obrnutom smjeru od kazaljki na satu tzv. "obrnuti") i promjene plesnih koraka. Ostali pokreti poput: fleckera, plesnih figura u američkom stilu, te bočnih okreta ili okreta ispod pazuha su moderni izumi.