Algebra Osijek 2007 8

ALGEBRA
Prof. dr. sc. Hrvoje Kraljevic
Predavanja odrzana na Odjelu za matematiku

Sveucilista Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku
u ljetnom semestru akademske godine 2007./2008.
Osijek, 2008.
Sadr
zaj
1 Uvodna razmatranja
1.1 Djeljivost i faktorizacija cijelih brojeva .
1.2 Definicije osnovnih algebarskih struktura
1.3 Permutacije . . . . . . . . . . . . . . . .
1.4 Faktorizacija polinoma . . . . . . . . . .
1.5 Fundamentalni teorem algebre . . . . . .
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
5
5
12
20
25
34
2 Grupe
2.1 Normalne podgrupe. Kvocijentne grupe .
2.2 Ciklicke grupe . . . . . . . . . . . . . . .
2.3 Grupe transformacija . . . . . . . . . . .
2.4 Rjesive i proste grupe . . . . . . . . . . .
2.5 Sylowljevi teoremi . . . . . . . . . . . . .
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
37
37
41
44
46
51
.
.
.
.
.
57
57
64
69
72
76
3 Komutativni prsteni
3.1 Prsteni i moduli . . . . . . . . . . . .
3.2 Integralne domene i polja razlomaka
3.3 Prosti i maksimalni ideali . . . . . .
3.4 Faktorijalni prsteni . . . . . . . . . .
3.5 Gaussova lema . . . . . . . . . . . .
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
4 Osnovni pojmovi teorije pro

sirenja polja
4.1 Prosirenja polja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
4.2 Polja razlaganja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
4.3 Konacna polja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
4.4 Geometrijske konstrukcije pomocu ravnala i sestara
4.5 Algebarski zatvarac . . . . . . . . . . . . . . . . . .
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
81
81
88
90
93
96
5 Galoisova teorija
5.1 Galoisova grupa prosirenja . . . . . . .
5.2 Separabilna i normalna prosirenja . . .
5.3 Fundamentalni teorem Galoisove teorije
5.4 Rjesivost u radikalima . . . . . . . . .
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
101
101
105
112
114
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
SADRZAJ
Poglavlje 1
Uvodna razmatranja
1.1
Djeljivost i faktorizacija cijelih brojeva
U cijelom ovom kolegiju cemo sa Z oznacavati skup svih cijelih brojeva, sa N skup svih prirodnih
brojeva i sa Z+ skup svih cijelih brojeva 0. Dakle,
Z = {0, 1, 1, 2, 2, 3, 3, . . .},
N = {1, 2, 3, . . .} = {n Z; n > 0},
Z+ = {0, 1, 2, 3, . . .} = {n Z; n 0} = N {0}.
Za n, k Z kazemo da je k djelitelj, divizor, faktor ili mjera od n, a da je n multipl ili
vi
sekratnik od k, ako postoji Z takav da je n = k . Takoder kazemo da k dijeli n, odnosno,
da je n djeljiv sa k. Cinjenicu
da je n djeljiv sa k zapisujemo ovako: k|n. Ta tzv. relacija
djeljivosti ocigledno ima sljedeca svojstva:
n|n n Z.
Ako su k, n Z tada vrijedi k|n i n|k ako i samo ako je k = n ili k = n, tj. ako i samo
ako je |k| = |n|.
Ako su k, n, m Z i ako k|n i n|m onda k|m.
Ukoliko broj n nije djeljiv sa k, to zapisujemo ovako: k n.
Propozicija 1.1. Neka su a, b Z i b = 0. Tada postoje jedinstveni q, r Z takvi da je a = bq + r
i 0 r < |b|.
Dokaz: Egzistenciju je dovoljno dokazati za b > 0, buduci da je a = bq + r ekvivalentno sa
a = (b)(q) + r. Skup
A = {n Z; bn a}
a
je neprazan, jer je |a| A. Taj je skup odozgo ogranicen, jer vrijedi n
n A. Stavimo
b
q = max A i r = a bq. Naravno, tada vrijedi a = bq + r. Imamo q A, dakle, bq a. Prema
tome, vrijedi r = a bq 0. Kad bi bilo r b, imali bismo
a = bq + r = b(q + 1) + (r b) b(q + 1),
pa bi slijedilo q + 1 A, sto je nemoguce jer je q = max A. Zakljucujemo da je r < b. Dakle,
a = bq + r
i
5
0 r < b.
POGLAVLJE 1. UVODNA RAZMATRANJA
Time je egzistencija dokazana.

Dokazimo sada jedinstvenost. Pretpostavimo da su q1 , q2 , r1 , r2 Z takvi da je
a = bq1 + r1 = bq2 + r2 ,
0 r1 < |b|,
0 r2 < |b|.
Tada je
b(q1 q2 ) = r2 r1 .
Iz 0 r1 < |b| i 0 r2 < |b| slijedi |r2 r1 | < |b|. No, zbog prethodne jednakosti je |r2 r1 | =
|b| |q1 q2 |, pa je |r2 r1 | < |b| moguce samo ako je |r2 r1 | = 0, tj. r1 = r2 . Slijedi
bq1 = a r1 = a r2 = bq2 , dakle, q1 = q2 . Time je dokazana i jedinstvenost.
Broj r iz iskaza propozicije 1.1. zove se ostatak pri dijeljenju broja a s brojem b. Naravno,
broj a djeljiv je s brojem b ako i samo je taj ostatak pri dijeljenju jednak nuli.
Neka su a, b Z cijeli brojevi koji nisu oba jednaki 0. Najve
ca zajedni
cka mjera brojeva a
i b je najveci broj d N takav da d|a i d|b. Dakle,
d = max M,
gdje je M = {k N; k|a, k|b}.
Najveca zajednicka mjera postoji zato sto je M = , buduci da je 1 M, i zato sto je skup M
odozgo ogranicen; doista, ako je npr. b = 0, Tada je k |b| k M. Najvecu zajednicku mjeru
oznacavamo kraticom GCD (iz engleskog the greatest common divisor). Dakle, ako je d najveca
zajednicka mjera brojeva a i b, pisat cemo d = GCD(a, b).
Opisat cemo sada tzv. Euklidov algoritam pomocu kojega mozemo izracunati najvecu
zajednicku mjeru bilo koja dva cijela broja. Neka su a, b Z i b = 0. Euklidov algoritam sastoji
se od uzastopne primjene propozicije 1.1. sve dok ostatak pri dijeljenju ne iscezne:
a = bq1 + r1 ,
b = r1 q2 + r2 ,
r1 = r2 q3 + r3 ,
..
.
rn2 = rn1 qn + rn ,
rn1 = rn qn+1 .
0 < r1 < |b|,

0 < r2 < r1 ,
0 < r3 < r2 ,
0 < rn < rn1 ,
Primijetimo da je pri svakom dijeljenju ostatak striktno manji od ostatka pri prethodnom dijeljenju. Stoga Euklidov algoritam sigurno zavrsava: nakon konacno mnogo dijeljenja s ostatkom
doci cemo do djeljivosti, tj. do dijeljenja bez ostatka. Naravno, ako b|a, Euklidov algoritam
zavrsava vec u prvom koraku, tj. n = 0 :
a = bq1 .
Ako je n = 1, tj. ako b a, ali r1 |b, onda Euklidov algoritam zavrsava u drugom koraku:
a = bq1 + r1 ,
b = r1 q2 .
0 < r1 < |b|,
Propozicija 1.2. Neka su a, b Z, b = 0 i d = GCD(a, b).

(a) Broj rn iz Euklidovog algoritma je upravo najveca zajednicka mjera brojeva a i b : rn = d.
(b) Ako c|a i c|b onda c|d.
(c) Postoje x, y Z takvi da je d = ax + by.
1.1. DJELJIVOST I FAKTORIZACIJA CIJELIH BROJEVA
Dokaz: (1) Najprije cemo dokazati da rn |a i rn |b. Stavimo r0 = b i r1 = a. Tada prvih n

jednakosti u Euklidovom algoritmu poprimaju oblik:
rk2 = rk1 qk + rk
1 k n.
(1.1)
Iz posljednje jednakosti u Euklidovom algoritmu, rn1 = rn qn+1 , vidi se da rn |rn1 . Sada iz nte
jednakosti, rn2 = rn1 qn + rn , slijedi da rn |rn2 . Neka je k n i pretpostavimo da smo dokazali
da rn |rk i rn |rk1 . Tada iz kte jednakosti, rk2 = rk1 qk + rk , slijedi da rn |rk2 . Na taj nacin
silaznom matematickom indukcijom zakljucujemo da rn |rk k 1. Posebno, rn |r1 i rn |r0 , Tj.
rn |a i rn |b.
(2) Dokazat cemo da postoje x, y Z takvi da je rn = ax + by. Sada cemo upotrijebiti uzlaznu
matematicku indukciju i uz oznake iz (1) dokazat cemo da k 1 postoje x, y Z takvi da je
rk = ax + by. To je trivijalno za k = 1 i k = 0 :
r1 = a = 1 a + 0 b,
r0 = b = 0 a + 1 b.
Provedimo sada korak indukcije: pretpostavimo da je 1 k < n i da je dokazano da postoje

x1 , x2 , y1 , y2 Z takvi da je
rk2 = ax2 + by2
rk1 = ax1 + by1 .
Tada iz (1.1) dobivamo

rk = rk2 rk1 qk = ax2 + by2 (ax1 + by1 )qk = a(x2 qk x1 ) + b(y2 qk y1 ),
dakle, uz oznake x = x2 qk x1 i y = y1 qk y1 imamo rk = ax + by. Time je korak indukcije
proveden.
(3) Prema (1) vrijedi rn |a i rn |b. Ako je c Z takav da c|a i c|b, tada pomocu (2) dobivamo
da c|rn . Posebno, c rn , pa zakljucujemo da je rn najveca zajednicka mjera, rn = d. Time je
dokazano (a) i (b), a kako je rn = d, tvrdnja (c) je upravo ono sto smo dokazali u (2).
Za brojeve a, b Z kazemo da su relativno prosti ako je GCD(a, b) = 1. To znaci da ne
postoji n N, n > 1, takav da n|a i n|b.
Korolar 1.1. Brojevi a, b Z su relativno prosti ako i samo ako postoje x, y Z takvi da je
ax + by = 1.
Dokaz: Ako su a i b relativno prosti, tada je GCD(a, b) = 1, pa iz tvrdnje (c) propozicije
1.2. slijedi da postoje x, y Z takvi da je ax+by = 1. Obratno, pretpostavimo da je ax+by = 1 za
neke x, y Z. Tada svaki zajednicki djelitelj od a i b dijeli 1. Slijedi da su 1 i 1 jedini zajednicki
djelitelji od a i b. Dakle, GCD(a, b) = 1.
Korolar 1.2. Neka su brojevi a, b, c Z takvi da su a i b relativno prosti i da su a i c relativno
prosti. Tada su a i umnozak bc relativno prosti.
Dokaz: Prema tvrdnji (c) propozicije 1.2. postoje x, y, u, v Z takvi da je
ax + by = 1
au + cv = 1.
Tada za e = axu + cxv + byu i f = yv nalazimo

ae + (bc)f = a2 xu + acxv + abyu + bcyv = (ax + by)(au + cv) = 1.
Prema korolaru 1.1. slijedi GCD(a, bc) = 1.
Korolar 1.3. Neka su a, b, c Z i pretpostavimo da su a i b relativno prosti i da a|bc. Tada a|c.

Dokaz: Prema korolaru 1.1. postoje x, y Z takvi da je ax + by = 1. Odatle je c = cax + cby,
pa ako a|bc, tj. bc = a za neki Z, tada je
c = cax + cby = cax + a y = a(cx + y).
Dakle, a|c.
Korolar 1.4. Neka su a, b, c Z takvi da je GCD(a, b) = 1 i da a|c i b|c. Tada (ab)|c.
Dokaz: Prema korolaru 1.1. postoje x, y Z takvi da je ax + by = 1. Neka su k, Z takvi
da je c = ak i c = b . Tada nalazimo
c = cax + cby = b ax + akby = ab( x + ky).
Dakle, (ab)|c.
Sada smo u mogucnosti dokazati tzv. fundamentalni teorem aritmetike o faktorizaciji u
proste faktore. Opcenito se prikaz broja n Z kao produkta od dva ili vise brojeva iz Z zove se
faktorizacija od n. Faktorizacija n = k zove se trivijalna ako je k = 1 ili = 1. Ako su
k = 1 i = 1 ta se faktorizacija zove netrivijalna. Prost broj ili primbroj je prirodan broj
p > 1 koji nema nijednu netrivijalnu faktorizaciju p = k , odnosno koji nije djeljiv ni s jednim
prirodnim brojem osim sa 1 i sa p.
Teorem 1.1. Neka je n N, n 2. Postoje r N i prosti brojevi p1 , . . . , pr takvi da je
n = p1 pr . Ako su i q1 , . . . , qs prosti brojevi takvi da je n = q1 qs , onda je s = r i numeracija
se moze izabrati tako da bude qj = pj za j = 1, . . . , r.
Glavni korak u dokazu sadrzan je u sljedecoj lemi:
Lema 1.1. Ako su a1 , . . . , as Z, s 2, i ako prost broj p dijeli umnozak a1 as , onda p|ai za
neki i.
Dokaz provodimo matematickom indukcijom u odnosu na s 2.
(1) Pretpostavimo najprije da je s = 2, dakle p|(a1 a2 ), i da p a1 . Buduci da su 1 i p jedini
djelitelji od p, slijedi GCD(a1 , p) = 1. Sada iz korolara 1.3. (za m = a1 , n = a2 i c = p) slijedi
p|a2 .
(2) Provedimo sada i korak indukcije. Neka je s 3 i pretpostavimo da je lema dokazana za
slucaj umnoska od s 1 faktora. Ako p dijeli umnozak a1 as = a1 (a2 as ), onda prema (1)
vrijedi p|a1 ili p|(a2 as ). U ovom drugom slucaju iz pretpostavke indukcije slijedi p|ai za neki
i {2, . . . , s}.
Dokaz egzistencije u teoremu 1.1. provodimo metodom matematicke indukcije u odnosu
na n 2. Ako je n = 2, tvrdnja je trivijalna: r = 1 i p1 = 2. Pretpostavimo da je n 3 i da
je egzistencija faktorizacije dokazana za prirodne brojeve manje od n. Ako je broj n prost, opet
imamo faktorizaciju je jednim faktorom: r = 1 i p1 = n. Ako n nije prost broj, onda mozemo
pisati n = ab, a, b N, a > 1, b > 1. Tada su a < n i b < n, pa po pretpostavci indukcije brojevi
a i b imaju faktorizacije u proste faktore. Skupimo li te dvije faktorizacije zajedno, dobivamo
faktorizaciju broja n.
Dokaz jedinstvenosti u teoremu 1.1. Pretpostavimo da je
n = p1 pr = q1 qs ,
pri cemu su p1 , . . . , pr , q1 , . . . , qs prosti brojevi. Mozemo pretpostaviti da je r s (ako nije,

zamijenimo uloge pi i qj ). Imamo p1 |n, tj. p1 |(q1 qs ). Sada iz leme 1.1. slijedi da p1 dijeli jedan
od faktora, tj. postoji j {1, . . . , s} takav da p1 |qj . Numeraciju mozemo promijeniti tako da bude
j = 1, tj. p1 |q1 . Buduci da je q1 prost broj, slijedi p1 = q1 . Sada gornju jednakost mozemo skratiti
sa p1 , pa dobivamo
p2 pr = q2 qs .
Jednako rezoniranje pokazuje da mozemo numeraciju qj , 2 j s, promijeniti tako da bude
p2 = q2 . Korak po korak zakljucujemo da je (uz eventualnu izmjenu numeracije) pj = qj za
j = 1, . . . , r. Kad bi bilo s > r, imali bismo
p1 pr = p1 pr qr+1 qs
1 = qr+1 qs
a to je nemoguce. Dakle, s = r.
U faktorizaciji broja n mozemo zajedno grupirati iste faktore. Dakle, prirodan broj n se
zapisuje u obliku
n = pk11 pk
pri cemu su prosti brojevi p1 , . . . , p medusobno razliciti i k1 , . . . , k Z+ . Takva je faktorizacija
jedinstvena do na poredak ako je kj > 0 za svaki j. Takav zapis broja n zovemo primfaktorizacija
ili prosta faktorizacija od n.
Korolar 1.5. Ako je n = pk11 pk primfaktorizacija prirodnog broja n, onda su svi pozitivni
djelitelji broja n tocno svi produkti oblika m = pj11 pj , gdje je 0 ji ki za i = 1, . . . , .
Dokaz: Ocito je svaki takav produkt djelitelj od n :
n = mq
za q = pk11 j1 pk
Obratno, neka je m N djelitelj od n, tj. n = mx za neki x N. Primijenimo sada teorem

1.1. na brojeve m i x. Pomnozimo li te dvije faktorizacije dobivamo faktorizaciju od n, pa zbog
jedinstvenosti u teoremu 1.1. vidimo da se u obje faktorizacije mogu pojavljivati samo prosti
brojevi p1 , . . . , p . Dakle,
m = pj11 pj
i
x = pq11 pq
pri cemu su j1 , . . . , j , q1 , . . . , q Z+ . Slijedi
n = pk11 pk
n = mx = pj11 +q1 pj +q .
Zbog jedinstvenosti u teoremu 1.1. zakljucujemo da je ki = ji +qi , dakle, 0 ji ki za i = 1, . . . , .

Ako zelimo usporediti primfaktorizacije za dva prirodna broja, obje mozemo dopuniti s
nultim potencija nekih primbrojeva tako da se u obje faktorizacije pojavljuju isti primbrojevi.
Tada je lako napisati najvecu zajednicku mjeru dvaju promatranih brojeva:
Korolar 1.6. Neka su
a = pk11 pk
a = pj11 pj
pri cemu su p1 , . . . , p medusobno razliciti primbrojevi i k1 , . . . , k , j1 , . . . , j Z+ . Tada je

min(k1 ,j1 )
GCD(a, b) = p1
min(k ,j )
10
Dokaz: Neka je d = GCD(a, b) i oznacimo sa c desnu stranu gornje jednakosti koju treba
dokazati. Tada je c N i prema korolaru 1.5. c dijeli i a i b. Drugim rijecima, c je zajednicka
mjera od a i b pa zakljucujemo da je c d. S druge strane, kako d|a i d|b, dvostruka primjena
korolara 1.5. pokazuje da je
m
1
d = pm
1 p ,
mi ki ,
mi ji ,
za i = 1, . . . , .
Slijedi da je mi min(ki , ji ) za i = 1, . . . , , pa zakljucujemo da je d c. Dvije nejednakosti daju

c = d.
Iz korolara 1.6. neposredno slijedi:
Korolar 1.7. Cijeli brojevi a i b su relativno prosti ako i samo ako ne postoji primbroj p koji ih
oba dijeli.
Sada mozemo dokazati poznati Kineski teorem o ostacima (engl. Chinese Remainder
Theorem):
Teorem 1.2. Neka su a i b relativno prosti prirodni brojevi. Tada za svaki par (r, s) Z+ Z+
takav da je r < a i s < b postoji jedinstven n Z+ takav da je n < ab i da vrijedi a|(nr) i b|(ns).
Stovi
se, tako definirano preslikavanje (r, s) n je bijekcija sa {0, 1, . . . , a 1} {0, 1, . . . , b 1}
na {0, 1, . . . , ab 1}.
Dokaz: (1) Dokazimo najprije egzistenciju takvog broja n. Buduci da su a i b relativno prosti,
prema korolaru 1.1. postoje u, v Z takvi da je au + bv = 1. Stavimo li x = u(s r) i y = v(r s),
slijedi
ax by = s r.
Stavimo m = ax + r = by + s. Pomocu propozicije 1.1. zakljucujemo da postoje q, n Z takvi da
je
m = abq + n
i
0 n < ab.
Slijedi
n r = m abq r = ax abq = a(x bq)
n s = m abq s = by abq = b(y aq),
dakle, a|(n r) i b|(n s).

(2) Dokazimo sada jedinstvenost. Neka su n, n {0, 1, . . . , ab 1} takvi da vrijedi
a|(n r),
a|(n r),
b|(n s),
b|(n s).
Kako je
n n = (n r) (n r) = (n s) (n s),
vidimo da a i b dijele nn . Brojevi a i b su relativno prosti, pa iz korolara 1.4. slijedi da i umnozak
ab dijeli n n . Medutim, |n n | < ab, pa slijedi n n = 0, odnosno, n = n .
(3) Dokazimo sada injektivnost preslikavanja (r, s) n. Neka su r, r {0, 1, . . . , a 1} i
s, s {0, 1, . . . , b 1} i pretpostavimo da za n {0, 1, . . . , ab 1} vrijedi
a|(n r),
a|(n r ),
b|(n s),
Tada vrijedi i
a|(r r )
b|(s s ),
b|(n s ).
11
a kako je |r r | < a i |s s | < b, zakljucujemo da je r r = s s = 0, tj. (r, s) = (r , s ).

(4) Napokon, skupovi {0, 1, . . . , a 1} {0, 1, . . . , b 1} i {0, 1, . . . , ab 1} imaju isti broj
elemenata: taj broj je umnozak ab. Stoga iz injektivnosti preslikavanja (r, s) n slijedi njegova
surjektivnost, odnosno, bijektivnost.
U cijelom ovom kolegiju cemo za svaki konacan skup A sa |A| oznacavati broj njegovih elemenata.
Definiramo sada tzv. Eulerovu funkciju : N Z+ na sljedeci nacin:
(n) = |{k Z; 0 k < n i GCD(n, k) = 1}|.
Dakle, (n) je broj cijelih brojeva k {0, 1, . . . , n 1} koji su relativno prosti sa n.
Teorem 1.3. Neka je n N, n 2, i neka je n = pk11 pkr r primfaktorizacija broja n (dakle,
kj > 0 j). Tada je
r
k 1
pj j
(n) =
(pj 1).
j=1
Dokaz: Najprije cemo dokazati da vrijedi:

a, b N,
GCD(a, b) = 1
(ab) = (a)(b).
Zbog Kineskog teorema o ostacima (teorem 1.2.) dovoljno je dokazati da preslikavanje (r, s) n
u tom teoremu ima svojstvo
GCD(r, a) = GCD(s, b) = 1
GCD(n, ab) = 1.
(1.2)
Da to dokazemo, pretpostavimo da je 0 n < ab i GCD(n, ab) > 1. Neka je p prost broj koji
dijeli i n i ab. Prema lemi 1.1. tada p|a ili p|b. Pretpostavimo npr. da p|a. Ako je (r, s) par koji
po teoremu 1.2. odgovara broju n tada vrijedi a|(n r). Sada iz p|a i a|(n r) slijedi p|(n r).
Medutim, p|n pa vrijedi i p|r. Dakle, GCD(r, a) > 1. Time je u ekvivalenciji (1.2) dokazana
implikacija slijeva nadesno.
Dokazimo sada i implikaciju zdesna nalijevo. Pretpostavimo da za neke a, b N i za neki
n < ab i za pripadni par (r, s) ne vrijedi GCD(r, a) = GCD(s, b) = 1. Mozemo uzeti npr. da je
GCD(r, a) > 1. Tada neki primbroj p dijeli i r i a. U skladu s teoremom 1.2. vrijedi a|(n r),
pa slijedi p|(n r), dakle i p|n. Prema tome, vrijedi p|(ab) i p|n, pa zakljucujemo da n i ab nisu
relativno prosti, GCD(n, ab) > 1. Time je ekvivalencija (1.2) u potpunosti dokazana.
Preostaje da dokazemo da za svaki primbroj p i za svaki k N vrijedi
pk = pk1 (p 1).
(1.3)
Jedini primbroj koji dijeli pk je p. Stoga, prema korolaru 1.7. za n {0, 1, . . . , pk 1} vrijedi
GCD(n, pk ) > 1 ako i samo je n multipl od p. To su brojevi
0, p, 2p, . . . , pk p,
a kako je pk p = pk1 1 p, tih brojeva ima pk1 . Slijedi
pk = |{0, 1, 2, . . . , pk 1}| |{0, p, 2p, . . . , pk p}| = pk pk1 = pk1 (p 1).
Time je (1.3) dokazano.
12
1.2
Definicije osnovnih algebarskih struktura
Grupoid je neprazan skup G sa zadanom binarnom operacijom, tj. sa zadanim preslikavanjem

G G G. Ta se operacija oznacava na razlicite nacine, npr. s tockom (a, b) a b, ili s plus
(a, b) a + b, ili sa zvjezdicom (a, b) a b, ili s kruzicem (a, b) a b, a najcesce bez ikakvoga
znaka (a, b) ab.
Polugrupa je grupoid G u kome je operacija asocijativna, tj. u kome vrijedi
(ab)c = a(bc)
a, b, c G.
Lijeva jedinica u grupoidu G je svaki element a G koji ima svojstvo ac = c c G. Slicno,

desna jedinica u grupoidu G je svaki b G takav da je cb = c c G.
Propozicija 1.3. Neka je G grupoid, neka je L(G) skup svih lijevih jedinica u G i neka je
R(G) skup svih desnih jedinica u G. Pretpostavimo da je L(G) = i da je R(G) = . Tada je
L(G) = R(G) i to je jednoclan skup.
Dokaz: Za bilo koje a L(G) i b R(G) imamo ab = a (jer je b desna jedinica) i ab = b (jer
je a lijeva jedinica). Dakle, vrijedi a = b a L(G) i b R(G), a to je upravo tvrdnja propozicije.
Jedini element skupa L(G)
ment, ili neutralni element
ako se istovremeno promatraju
Ukoliko je oznaka za operaciju
sa 0G .
= R(G) iz propozicije 1.3. zove se jedinica, ili jedini

cni elegrupoida G. Jedinica se obicno oznacava sa e ili sa 1 ili sa I, a
i drugi grupoidi zbog odredenosti pisemo katkada eG ili 1G ili IG .
+ onda se obicno neutralni element zove nula i oznacava sa 0 ili
Polugrupa s jedinicom zove se monoid. Neka je G monoid s jedinicom e i neka je a G.

Lijevi invers od a je svaki element b G takav da vrijedi ba = e. Desni invers od a je svaki
element c G takav da vrijedi ac = e.
Propozicija 1.4. Neka je G monoid, a G, L(a) skup svih lijevih inversa od a i R(a) skup
svih desnih inversa od a. Pretpostavimo da je L(a) = i R(a) = . Tada je L(a) = R(a) i to je
jednoclan skup.
Dokaz: Za proizvoljne b L(a) i c R(a) nalazimo redom b = be = b(ac) = (ba)c = ec = c.
Time je propozicija dokazana.
Jedini element u L(a) = R(a) iz propozicije 1.4. zove se invers elementa a i oznacava sa
a1 . Ako je binarna operacija u G oznacena sa +, onda se invers od a oznacava sa a, a umjesto
c + a pisemo c a. Element a G zove se invertibilan ako a ima invers, tj. ako je L(a) = i
R(a) = . Skup svih invertibilnih elemenata monoida G oznacavat cemo sa G .
Grupa je monoid G u kome je svaki element invertibilan, tj. G = G. Ocito vrijedi:
Propozicija 1.5. Neka je G monoid s jedinicom e.
(a) Za svaki a G je i a1 G i vrijedi (a1 )1 = a.
(b) Ako su a, b G onda je i ab G i vrijedi (ab)1 = b1 a1 .
(c) e G i e1 = e.
Posebno, G je grupa.
1.2. DEFINICIJE OSNOVNIH ALGEBARSKIH STRUKTURA
13
Grupoid, polugrupa, monoid ili grupa G se zove komutativna (komutativan) ako je

operacija u G komutativna, tj. ako vrijedi ab = ba a, b G. Komutativna grupa zove se i
Abelova grupa.
Razmotrimo sada neke primjere. Skup N svih prirodnih brojeva s operacijom zbrajanja je
komutativna polugrupa, ali nije monoid. Skup N s operacijom mnozenja je komutativni monoid;
jedinica je broj 1. Imamo N = {1}, tj. multiplikativna grupa prirodnih brojeva je trivijalna.
Skup Z svih cijelih brojeva s operacijom zbrajanja je komutativna grupa u kojoj je neutralni
element broj 0; ta se grupa zove aditivna grupa cijelih brojeva Skup Z s operacijom mnozenja je
komutativni monoid u kome je jedinica broj 1. U tom monoidu je Z = {1, 1}. Skup Q svih
racionalnih brojeva je u odnosu na zbrajanje komutativna grupa s jedinicom 0 (aditivna grupa
racionalnih brojeva), a u odnosu na mnozenje Q je komutativni monoid s jedinicom 1; nadalje,
Q = Q \ {0} (multiplikativna grupa racionalnih brojeva). Slicna je situacija i sa skupom R svih
realnih brojeva i sa skupom C svih kompleksnih brojeva.
U svim ovim primjerima operacije su bile komutativne. Razmotrimo i neke nekomutativne.
Skup Mn (R) svih realnih kvadratnih matrica ntog reda s operacijom mnozenja je nekomutativni monoid u kome je jedinica jedinicna matrica I, koja na glavnoj dijagonali ima jedinice, a svi
su joj ostali elementi jednaki nuli. Mn (R) je grupa regularnih matrica, koja se obicno oznacava
sa GLn (R) i zove opca linearna grupa; ona je nekomutativna ako je n 2.
Stavimo SLn (R) = {A Mn (R); det A = 1}. To je grupa u odnosu na mnozenje matrica
jer iz A, B SLn (R) slijedi det(AB) = (det A)(det B) = 1, dakle AB SLn (R), a takoder i
det(A1 ) = (det A)1 = 1, dakle A1 SLn (R). SLn (R) se zove specijalna linearna grupa. I ta je
grupa nekomutativna ako je n 2.
Neka je On (R) = {A Mn (R); AA = A A = I}; pri tome je A oznaka za transponiranu
matricu matrice A. On (R) je grupa i zove se ortogonalna grupa. I ona je nekomutativna, ako je
n 3.
Neka su sada T i S neprazni skupovi. Sa S T oznacavamo skup svih preslikavanja (funkcija)
: S T. Ako su f S T i g T U , definiramo njihovu kompoziciju f g : U T sa
(f g)(u) = f (g(u)), u U. Kompozicija funkcija je asocijativna u sljedecem smislu: ako su
f S T , g T U i h U V onda je (f g) h = f (g h). Doista, za bilo koji element v V
imamo:
[(f g) h](v) = (f g)(h(v)) = f (g(h(v))) = f ((g h)(v)) = [f (g h)](v).
Odatle se vidi da je za svaki neprazan skup T skup T T s operacijom polugrupa. To je monoid
jer identiteta idT : T T, idT (t) = t t T, je neutralni element u odnosu na operaciju . Grupa
T T se sastoji od svih bijekcija sa T na T. Takve se funkcije zovu permutacije skupa T, a T T
je tzv. grupa permutacija skupa T. Inverzni element permutacije f T T je upravo inverzna
funkcija funkcije f. Ako skup T ima barem 3 elementa, grupa T T je nekomutativna. Ako je
skup T konacan i ima n clanova, npr. T = {1, 2, . . . , n}, grupa permutacija skupa T zove se
simetricna grupa ntog reda i oznacava sa Sn .
Neka je G grupa i H G. H se zove podgrupa grupe G, ako je H grupa s obzirom na istu
operaciju. Za to je nuzno i dovoljno da su ispunjena sljedeca tri uvjeta:
(1) a, b H ab H.
(2) a H a1 H.
(3) e H.
14
Ukoliko je podskup H neprazan, trima uvjetima (1), (2) i (3) ekvivalentan je jedan jedini
sljedeci uvjet:
(4) a, b H ab1 H.
Doista, ocito iz (1) i (2) slijedi (4). Pretpostavimo da vrijedi (4). Za neki a H tada imamo
e = aa1 H, dakle vrijedi (3). Nadalje, za a H imamo zbog (4) i (3) a1 = ea1 H,
dakle vrijedi i (2). Napokon, ako su a, b H, tada je zbog (2) b1 H, pa zbog (4) dobivamo
ab = a(b1 )1 H, dakle vrijedi i (1).
Aditivna grupa cijelih brojeva je podgupa aditivne grupe racionalnih brojeva, a ova je opet
podgrupa aditivne grupe realnih brojeva. Skup Tn (R) svih gornjetrokutastih matrica u GLn (R) je
podgrupa grupe GLn (R). Ortogonalna grupa On (R) je podgrupa od GLn (R). Specijalna linearna
grupa SLn (R) je takoder podgrupa od GLn (R).
Promatrat cemo sada preslikavanja s jedne grupe u drugu koja su u skladu s operacijama.
Neka su G1 i G2 grupe. Preslikavanje : G1 G2 zove se homomorfizam grupa, ako vrijedi:
(ab) = (a)(b)
a, b G1 .
Propozicija 1.6. Neka je : G1 G2 homomorfizam grupa. Tada vrijedi:

(a) (a1 ) = [(a)]1 a G1 .
(b) (eG1 ) = eG2 .
Dokaz: (b) Imamo (eG1 ) = (eG1 eG1 ) = (eG1 )(eG1 ), a odatle je
eG2 = [(eG1 )]1 (eG1 ) = [(eG1 )]1 (eG1 )(eG1 ) = eG2 (eG1 ) = (eG1 ).
(a) Za a G1 imamo zbog (b)
(a1 )(a) = (a1 a) = (eG1 ) = eG2
i analogno
(a)(a1 ) = (aa1 ) = (eG1 ) = eG2 .
Te dvije jednakosti pokazuju da je (a1 ) invers od (a).
Ako je : G1 G2 homomorfizam koji je injekcija, onda se zove monomorfizam. Homomorfizam koji je surjekcija zove se epimorfizam.
Ako su : G1 G2 i : G2 G3 homomorfizmi grupa, onda je i njihova kompozicija
: G1 G3 homomorfizam grupa. Doista, za a, b G1 imamo:
( )(ab) = ((ab)) = ((a)(b)) = ((a))((b)) = ( )(a)( )(b).
Ako su i monomorfizmi (odnosno, epimorfizmi) onda je i njihova kompozicija
monomorfizam (odnosno, epimorfizam).
Izomorfizam grupa je homomorfizam koji je bijekcija, dakle i monomorfizam i epimorfizam.
Kazemo da je grupa G1 izomorfna grupi G2 , ako postoji izomorfizam : G1 G2 . U tom slucaju
pisemo G1 G2 . Svojstvo biti izomorfan, odnosno relacija , je relacija ekvivalencije medu grupama. Doista, identiteta idG : G G je izomorfizam, dakle G G. Nadalje, ako je G1
G2 i
15
ako je : G1 G2 izomorfizam, onda je i inverzno preslikavanje 1 : G2 G1 izomorfizam,

G1 . Napokon, ako su G1
G2 i G2
G3 i : G1 G2 i : G2 G3 su
dakle vrijedi G2
izomorfizmi, onda je i njihova kompozicija : G1 izomorfizam, dakle vrijedi G1 G3 .
Ako je : G1 G2 homomorfizam grupa, skup
Im = {(a); a G1 } G2
zove se slika (ili podru
cje vrijednosti) homomorfizma , a skup
Ker = {a G1 ; (a) = eG2 } G1
jezgra homomorfizma .
Homomorfizam : G1 G2 je monomorfizam ako i samo ako mu je jezgra trivijalna Ker =
{eG1 }. Doista, pretpostavimo da je monomorfizam. Za bilo koji a Ker je (a) = eG2 .
Takoder je i (eG1 ) = eG2 , pa kako je injekcija slijedi a = eG1 . To pokazuje da je Ker = {eG1 }.
Dokazimo i obrnutu implikaciju, pa pretpostavimo da je Ker = {eG1 }. Neka su a, b G1 takvi
da je (a) = (b). Tada je (ab1 ) = (a)((b))1 = eG2 , dakle ab1 Ker = {eG1 }, pa slijedi
ab1 = eG1 , tj. a = b. Dakle, je injekcija, odnosno monomorfizam.
Ocito je epimorfizam ako i samo ako je Im = G2 .
Propozicija 1.7. Neka je : G1 G2 homomorfizam grupa. Tada je Im podgrupa od G2 , a
Ker je podgrupa od G1 .
Dokaz: Neka su a, b Im . Tada postoje c, d G1 takvi da je a = (c) i b = (d), pa slijedi
ab1 = (c)[(d)]1 = (c)(d1 ) = (cd1 ) Im .
To pokazuje da je Im podgrupa od G2 .
Neka su sada a, b Ker . Tada je
(ab1 ) = (a)[(b)]1 = eG2 [eG2 ]1 = eG2 ,
sto pokazuje da je ab1 Ker . Dakle, Ker je podgrupa od G1 . Time je propozicija dokazana.
Netrivijalni primjeri homomorfizama su eksponencijalne funkcije: ako je r > 0 i r = 1 onda
je sa (t) = rt definiran homomorfizam aditivne grupe R realnih brojeva u multiplikativnu grupu
R = R \ {0}. Njegova je jezgra trivijalna Ker = {0}, dakle je monomorfizam. Njegova je
slika Im podgrupa R+ svih pozitivnih realnih brojeva. Eksponencijalna funkcija definirana je i
za kompleksnu varijablu, (z) = rz , z C. Tada je homomorfizam aditivne grupe C u multiplikativnu grupu C = C \ {0}. Sada je Im = C , dakle je epimorfizam, ali nije monomorfizam
; n Z}, gdje je ln r oznaka za prirodni logaritam od r.
jer je Ker = { 2ni
ln r
Drugi netrivijalni primjer homomorfizma je determinanta. Po BinnetCauchyjevom teoremu
determinanta je homomorfizam grupe GLn (R) u multiplikativnu grupu R . To je epimorfizam, a
njegova je jezgra podgrupa SLn (R).
Definirat cemo sada jos neke algebarske strukture. Prsten je neprazan skup A na kome su
zadane dvije binarne operacije, zbrajanje (a, b) a + b i mnozenje (a, b) ab, sa sljedecim
svojstvima:
(a) U odnosu na zbrajanje A je komutativna grupa; neutralni element se oznacava sa 0 i zove
nula.
16
(b) U odnosu na mnozenje A je polugrupa (odnosno, mnozenje je asocijativno).

(c) Mnozenje je i slijeva i zdesna distributivno u odnosu na zbrajanje, tj. vrijedi:
a(b + c) = ab + ac
(a + b)c = ac + bc
a, b, c A.
Prsten A je komutativan ako je operacija mnozenja komutativna, tj. ab = ba a, b A.

A je unitalni prsten, ako je A u odnosu na mnozenje monoid, tj. postoji 1 A takav da je
a1 = 1a = a a A. Takav element 1 tada je jedinstven i zove se jedinica prstena A.
U prstenu A za svaki element a vrijedi 0a = a0 = 0. To slijedi iz jednakosti 0 = 0 + 0, dakle
0a = (0 + 0)a = 0a + 0a. Primijetimo da je 1 = 0 ako i samo ako je A = {0}; doista, ako je 1 = 0
onda za svaki a A vrijedi a = 1a = 0a = 0. To je tzv. trivijalan prsten. U netrivijalnom prstenu
unitalnom prstenu A = {0} je 1 = 0.
Razmotrimo sada nekoliko primjera prstenova.
(a) Skup Z svih cijelih brojeva s obicnim operacijama zbrajanja i mnozenja je komutativni
unitalni prsten.
(b) Ako u ciklickoj grupi Zm = {0, 1, . . . , m 1} uz zbrajanje modulo m definiramo i mnozenje
modulo m dobivamo komutativni unitalni prsten. Umnozak brojeva j, k Zm modulo m je
jedinstven n Zm takav da je jk n djeljiv sa m.
(c) Neka je S neprazan skup. U skupu ZS svih funkcija f : S Z definiramo zbrajanje i
mnozenje po tockama:
(f + g)(s) = f (s) + g(s),
(f g)(s) = f (s)g(s),
f, g ZS , s S.
S tako definiranim operacijama ZS postaje komutativni unitalni prsten. Jedinica je konstantna funkcija e(s) = 1 s S.
(d) Prethodna konstrukcija primjenjiva je i za proizvoljan prsten A i neprazan skup S. U skupu
AS svih funkcija f : S A zbrajanje i mnozenje definiramo po tockama:
(f + g)(s) = f (s) + g(s),
(f g)(s) = f (s)g(s),
f, g AS , s S.
Tada je AS prsten, koji je komutativan ako i samo ako je prsten A komutativan i unitalan
je ako i samo ako je prsten A unitalan.
(e) Za beskonacan skup S i prsten A stavimo:
AS0 = {f AS ; f (s) = 0 za samo konacno mnogo tocaka s S}.
S operacijama po tockama AS0 je prsten koji je komutativan ako i samo ako je A komutativan.
Primijetimo da prsten AS0 nije unitalan cak ni kad je A unitalan (osim ako je A trivijalan
ali tada je i AS0 trivijalan).
(f ) Polja racionalnih brojeva Q, realnih brojeva R i kompleksnih brojeva C su komutativni
prsteni s jedinicom.
(g) Skup Mn (R) svih realnih kvadratnih matrica ntog reda uz zbrajanje i mnozenje matrica je
unitalan prsten. Jedinica u tom prstenu je jedinicna matrica I. Taj je prsten nekomutativan
ako je n 2.

(h) Neka je Tn (R) skup svih gornje
1,1
0
..
.
0
0
17
trokutastih matrica, tj. matrica oblika:
1,2 1,3 1,n1

1,n
2,2 2,3 2,n1
2,n
0 3,3 3,n1
3,n
..
..
..
..
..
.
.
.
.
.
0
0 n1,n1 n1,n
0
0
0
n,n
S operacijama zbrajanja i mnozenja matrica Tn (R) je unitalan prsten, koji je nekomutativan

ako je n 2.
(i) Neka je G grupa i A prsten. Definiramo skup A[G] isto kao i AG
0 :
A[G] = {f AG ; f (x) = 0 za samo konacno mnogo x G}.
U skupu A[G] zbrajanje definiramo po tockama:
(f + g)(x) = f (x) + g(x),
f, g A[G] x G,
a mnozenje koje oznacavamo sa i zovemo konvolucija definiramo formulom:

f (xy 1 )g(y),
(f g)(x) =
f, g A[G] x G.
yG
S tako definiranim operacijama A[G] je prsten. On je komutativan ako su komutativni i

grupa G i prsten A. Ako je A unitalan prsten s jedinicom 1 onda je i A[G] unitalan prsten;
ulogu jedinice ima funkcija definirana sa:
ako je
x = e,
1
(x) =
0
ako je
x = e.
Pri tome je sa e oznacena jedinica u grupi G.
Neka je A unitalan prsten. U odnosu na mnozenje tada je A monoid. Prema propoziciji
1.5. skup A svih invertibilnih elemenata tog monoida je grupa. Ona se zove multiplikativna
grupa prstena A. Naravno, ako je prsten A netrivijalan, tj. ako je A = {0}, onda 0 A ; stovise,
0 nije ni lijevoinvertibilan ni desnoinvertibilan element od A.
Imamo Z = {1, 1}, Q = Q\{0}, R = R\{0} i C = C\{0}. AS je skup svih onih f AS

za koje je f (s) A s S. Ako je p prost broj onda je (Zp ) = {1, 2, . . . , p 1} = Zp \ {0}. Ako
broj m nije prost, onda je
(Zm ) = {k {1, 2, . . . , m 1}; GCD(k, m) = 1}.
Neka je A prsten. Potprsten je neprazan podskup B A koji je i sam prsten s obzirom
na iste operacije. Za to je nuzno i dovoljno da je B podgrupa od A u odnosu na zbrajanje i
potpolugrupa u odnosu na mnozenje. Neprazan podskup B A je potprsten ako i samo ako
vrijedi:
a, b B
a b B i ab B.
Ako je A unitalan prsten s jedinicom 1, potprsten B zove se unitalan potprsten ako je 1 B.
Moguce je da potprsten neunitalnog prstena bude unitalan prsten. Npr. uzmimo da je A
18
prsten, S beskonacan skup i T S neki njegov konacan podskup. Tada je AS0 neunitalan prsten,
a B = {f AS0 ; f (s) = 0 s S \ T } je njegov potprsten koji je unitalan prsten.
Nadalje, moguce je da potprsten B unitalnog prstena A s jedinicom 1A bude unitalan prsten s
jedinicom 1B , ali da B nije unitalan potprsten od A, tj. da je 1B = 1A . Npr. neka je A = Mn (R)
i neka je k < n. Uocimo skup B svih kvadratnih matrica ntog reda u kojima se zadnjih n k
redaka i zadnjih n k stupaca sastoji od samih nula. Tj. B je skup svih matrica oblika:
11 12 1k 0 0
21 22 2k 0 0
.
..
.. ..
..
..
.
.
.
. .
.
.
k1 k2 kk 0 0
0 0 0 0
0
.
..
.. .. . . ..
..
. .
.
. .
0
0 0 0 0
Tada je A unitalan prsten (jedinica je jedinicna matrica I), a B je neunitalan potprsten od A s
jedinicom jer I
/ B. Medutim, B je unitalan prsten: jedinica u prstenu B je matrica
1 0 0 0 0
0 1 0 0 0
. .
..
. . . . . .. ..
. .
.
. .
0 0 1 0 0
0 0 0 0 0
. .
.. .. . . ..
.. ..
. .
. .
0 0 0 0 0
Tijelo je unitalan prsten A takav da je A = A \ {0}, tj. svaki element razlicit od nule je
invertibilan. Komutativno tijelo zove se polje. Primjeri polja su polje racionalnih brojeva Q, polje
realnih brojeva R i polje kompleksnih brojeva C. Jos jedan primjer je polje algebarskih brojeva
A. To je skup svih C takvih da postoji prirodan broj n i cijeli brojevi 0 , 1 , . . . , n takvi da
vrijedi
n n + n1 n1 + . . . + 1 + 0 = 0 i n = 0.
Kao sto cemo kasnije vidjeti moze se dokazati da za , A vrijedi + , , A, a ako
je = 0, onda je i A. Dakle, A je stvarno polje.
Ako je p primbroj, onda je (Zp ) = Zp \ {0}, dakle, prsten Zp je polje.

Navedimo jos i jedan primjer tijela koje nije komutativno, tj. koje nije polje. To je tijelo
kvaterniona H. To je skup svih uredenih cetvorki realnih brojeva
H = {(, , , ); , , , R},
u kome je zbrajanje definirano sa
(, , , ) + ( , , , ) = ( + , + , + , + ),
a mnozenje sa
(, , , ) ( , , , ) =
= ( , + + , + + , + + ).
19
Neposrednim racunom provjerava se da je H unitalan prsten s nulom 0H = (0, 0, 0, 0) i jedinicom

1H = (1, 0, 0, 0). Za a H definiramo tzv. konjugirani kvaternion
a = (, , , )
ako je a = (, , , ).
Primjenom definicije mnozenja slijedi

aa = aa = (2 + 2 + 2 + 2 , 0, 0, 0).
Ako je a = 0, tj. bar jedan od brojeva , , , je razlicit od nule, onda stavimo:
b=
2 + 2 + 2 + 2
a
=
2 + 2 + 2 + 2
2 + 2 + 2 + 2
2 + 2 + 2 + 2
2 + 2 + 2 + 2
Tada iz gornje jednakosti slijedi ab = ba = (1, 0, 0, 0) = 1H , dakle a je invertibilan i a1 = b.

To pokazuje da je svaki element razlicit od nule invertibilan, dakle H je tijelo. To tijelo nije
komutativno, dakle to nije polje. H mozemo shvacati kao cetverodimenzionalan vektorski prostor
nad poljem R realnih brojeva s bazom {1, i, j, k}, gdje su
1 = 1H = (1, 0, 0, 0),
i = (0, 1, 0, 0),
j = (0, 0, 1, 0),
k = (0, 0, 0, 1).
Tada je
i2 = j 2 = k 2 = 1, ij = ji = k, jk = kj = i, ki = ik = j.
20
1.3
Permutacije
U ovom odjeljku promatrat cemo simetricnu grupu Sn , tj. grupu svih permutacija konacnog
skupa {1, . . . , n}. Ako su , Sn , njihovu kompoziciju cemo oznacavati krace sa i zvati
je produkt permutacija i . Dakle, ( )(j) = ( (j)) za svaki j {1, . . . , n}. Jedinicni element
grupe Sn je identiteta na skupu {1, . . . , n}; oznacavat cemo je sa 1, dakle, 1(j) = j j. Invers
permutacije Sn je inverzna funkcija 1 : {1, . . . , n} {1, . . . , n}, jer 1 = 1 = 1 znaci
da je 1 ((j)) = j i ( 1 (j)) = j za svaki j {1, . . . , n}.
Jedan nacin za oznacavanje permutacije jest da napisemo dva retka od n brojeva: u gornji
redak napisemo redom brojeve od 1 do n a u donji redak redom slike tih brojeva (1), . . . , (n).
1 2 3 4 5 6
Dakle, =
je sljedeca permutacija skupa {1, 2, 3, 4, 5, 6} :
2 5 3 6 4 1
(1) = 2,
(2) = 5,
(3) = 3,
(4) = 6,
(5) = 4,
(6) = 1.
Inverzna permutacija dobije se tako da dva retka zamijene mjesta, a zatim poredamo stupce tako
da u prvom retku ponovo budu redom brojevi 1, . . . , n; npr.
=
1 2 3 4 5 6
2 5 3 6 4 1
1 =
1 2 3 4 5 6
6 1 3 5 2 4
kciklus, 2 k n, je permutacija Sn koja ostavlja fiksnima n k elemenata skupa

{1, . . . , n}, a preostalih k elemenata poredanih u nekom redoslijedu c1 , . . . , ck ciklicki permutira,
tj.
(c1 ) = c2 , (c2 ) = c3 , . . . , . . . , (ck1 ) = ck , (ck ) = c1 .
Taj cemo ciklus oznaciti sa (c1 c2 ck1 ck ). Npr. = (2 4 5 3) S6 je 4ciklus u prethodno
1 2 3 4 5 6
definiranoj oznaci dan sa
:
1 4 2 5 3 6
(1) = 1,
(2) = 4,
(3) = 2,
(4) = 5,
(5) = 3,
(6) = 6.
Ocito oznake (4 5 3 2), (5 3 2 4) i (3 2 4 5) predstavljaju isti taj ciklus. Katkada je zgodno o

identiteti 1 govoriti kao o jedinstvenom 1ciklusu.
Za cikluse kazemo da su disjunktni, ako su podskupovi od {1, . . . , n}, koje oni ciklicki permutiraju, medusobno disjuntni. Npr. (2 4 5 3) i (1 6) su disjunktni, ali (2 4 5 3) i (2 6) nisu. Ako
su i disjunktni ciklusi oni ocito komutiraju: = .
Propozicija 1.8. Svaka permutacija Sn je ili ciklus ili je produkt medusobno disjunktnih
ciklusa. Ciklusi koji se pojavljuju u tom prikazu jedinstveno su odredeni sa .
Dokaz: Za permutaciju Sn oznacimo sa F ix() skup svih j {1, . . . , n} koje permutacija
ostavlja fiksnim:
F ix() = {j; 1 j n, (j) = j}.
Dokaz prve tvrdnje, tj. da je svaka permutacija ili ciklus ili je produkt medusobno disjunktnih
ciklusa, provest cemo silaznom indukcijom u odnosu na m() = |F ix()| n.
Baza indukcije: Ako je m() = n, onda je (j) = j j, dakle, = 1, a to je jedinstveni
1ciklus.
Korak indukcije: Pretpostavimo da je k n 1 i da je tvrdnja dokazana za permutacije
takve da je m() > k. Neka je m() = k. Neka je j {1, . . . , n} \ F ix(). Tada je (j) = j.
Promatrajmo niz
j, (j), 2 (j) = ((j)), . . . . . . , r (j) = ( r1 (j)), . . . . . . .
1.3. PERMUTACIJE
21
Svaki clan toga niza nalazi se u skupu {1, . . . , n} \ F ix(). Doista, pretpostavka ( i (j)) = i (j)
bi znacila i+1 (j) = i (j), a odatle bi primjenom permutacije ( 1 )i slijedilo (j) = j, tj.
j F ix(), suprotno pretpostavci. Kako je skup {1, . . . , n} \ F ix() konacan, postoji r N
takav da je r (j) {j, (j), . . . , r1 (j)}. Neka je r najmanji takav. Tada je r (j) = (j) za
neki 0 < r, pri cemu podrazumijevamo da je 0 = 1 i 1 = . Kad bi bilo > 0, primjenom
permutacije ( 1 ) na tu jednakost dobili bismo r (j) = j, a to je u suprotnosti s minimal/ F ix(), vrijedi r 2.
nosti r. Zakljucujemo da je = 0, tj. r (j) = j. Nadalje, kako je j
r1
Brojevi j, (j), . . . , (j) {1, . . . , n} \ F ix() medusobno su razliciti. Formirajmo rciklus
= (j (j) r1 (j)) i neka je = 1 . Za i F ix() vrijedi i
/ {j, (j), . . . , r1 (j)}, pa
1
je (i) = i, dakle i (i) = i. Prema tome je (i) = i, odnosno, i F ix( ). Nadalje, ako je
i {j, (j), . . . , r1 (j)}, npr. i = p (j), onda imamo
(i) = 1 (( p (j))) = 1 ( p+1 (j)) = p (j) = i,
dakle, i F ix( ). Time je dokazano da je F ix() {j, (j), . . . , r1 (j)} F ix( ); ustvari, nije
tesko vidjeti da su zapravo ti skupovi jednaki. No i bez toga vidimo da je
m( ) = |F ix( )| |F ix()| + |{j, (j), . . . , r1 (j)}| = k + r > k.
Po pretpostavci indukcije je ili ciklus ili produkt medusobno disjunktnih ciklusa i u tim ciklusima
pojavljuju se iskljucivo indeksi iz skupa
{1, . . . , n} \ F ix( ) {1, . . . , n} \ (F ix() {j, (j), . . . , r1 (j)}).
Posebno, svaki od tih ciklusa disjunktan je s ciklusom = (j (j) r1 (j)). Dakle, =
je produkt medusobno disjunktnih ciklusa. Time je proveden korak indukcije, dakle, dokazana je
prva tvrdnja.
Dokazimo sada drugu tvrdnju, tj. jedinstvenost. Iz dokaza prve tvrdnje vidimo da svaki
j {1, . . . , n} generira sasvim odredeni rciklus j = (j (j) r1 (j)) za neki r N.
Broj r u potpunosti je odreden sa i sa j : to je najmanji prirodan broj takav da vrijedi
r (j) {j, (j), . . . , r1 (j)}. Ako imamo dva prikaza permutacije kao produkta medusobno
disjunktnih ciklusa, onda onaj ciklus u svakom od tih dvaju prikaza koji sadrzi j mora biti j .
Dakle, svi ciklusi u dva prikaza podudaraju se.
2ciklus obicno se zove transpozicija.
Propozicija 1.9. Svaka permutacija Sn , s = 1, je ili transpozicija ili je produkt transpozicija.
Dokaz: Zbog propozicije 1.8. tvrdnja je neposredna posljedica sljedece leme:
Lema 1.2. Svaki kciklus , k > 2, produkt je k 1 transpozicija.
Dokaz: Direktna provjera pokazuje da je
(c1 ck )(c1 c2 ck1 ) = (c1 c2 ck1 ck )
Odatle indukcijom po k slijedi
(c1 c2 ck1 ck ) = (c1 ck )(c1 ck1 ) (c1 c2 ).
Sada cemo sve permutacije podijeliti u dvije vrste: parne i neparne. Ekvivalentno, svakoj
permutaciji pridruzit cemo njen predznak sgn .
Za permutaciju Sn skupa {1, . . . , n} promatrajmo produkte
() =
((k) (j))
1j<kn
|()| =
|(k) (j)|.
1j<kn
22
Ako je (r, s) bilo koji par prirodnih brojeva, takav da je 1 r < s n, onda se faktor s r
pojavljuje tocno jedamput u produktu |()|. Prema tome, |()| ne ovisi o permutaciji :
|()| =
(k j) = 1!2! (n 1)!.
1j<kn
S druge strane, u produktu () pojavljuje se ili faktor s r ili faktor r s = (s r) ovisno o

tome da li je (r) < (s) ili je (r) > (s). Naravno, produkt () moze se od svoje apsolutne
vrijednosti razlikovati samo u predznaku i taj predznak oznacimo sa sgn : stavljamo sgn = 1
ako je () > 0, a sgn = 1 ako je () < 0. Dakle,
() = sgn
(k j)
1j<kn
Broj sgn = 1 zove se predznak permutacije . Ako je sgn =1, kazemo da je parna
permutacija, a ako je sgn = 1, je neparna permutacija. Prema prethodnom razmatranju
predznak permutacije jednak je umnosku onoliko faktora 1 koliko ima parova (r, s) takvih da je
1 r < s n, ali (r) > (s). Dakle, vrijedi
Propozicija 1.10. Za svaku permutaciju Sn vrijedi
sgn = (1)i() ,
gdje je i() = |I()| i
I() = {(r, s); 1 r < s n, (r) > (s)}.
Elementi (r, s) skupa I() zovu se inverzije u permutaciji , a i() = |I()| je broj inverzija
u permutaciji .
Lema 1.3. Neka je Sn i neka je (a b) Sn transpozicija. Tada je sgn ((a b)) = sgn .
Dokaz: Za sve parove (r, s) takve da je 1 r < s n treba usporediti brojeve (s) (r) i
((a b))(s) ((a b))(r). Naravno, mozemo pretpostavljati da je a < b. Podijelit cemo sve parove
(r, s) u pet skupina:
Skupina 1. U tu skupinu svrstavamo sve parove (r, s), 1 r < s n za koje su skupovi
{r, s} i {a, b} disjunktni. Za svaki takav par (r, s) je (a b)(r) = r i (a b)(s) = s, pa imamo
((a b))(s) ((a b))(r) = (s) (r). Dakle, isti je doprinos svakog para (r, s) iz te skupine
predznaku sgn i predznaku sgn ((a b)).
Skupina 2. U drugu skupinu svrstavamo sve parove (r, s), 1 r < s n, za koje je ili r = a i
s < b ili je r > a i s = b. Ta je skupina unija dvaju disjunktnih skupova
{(a, t); a < t < b}
{(t, b); a < t < b}.
Promotrimo sada za bilo koji t, a < t < b, doprinos dvaju parova (a, t) i (t, b) produktima () i
((a b)). Ta dva para doprinose produktu () faktorom ((t) (a))((b) (t)), a produktu
((a b)) faktorom ((t) (b))((a) (t)). Buduci da je
((t) (a))((b) (t)) = ((t) (b))((a) (t)),
ta dva para daju isti doprinos produktu () kao i produktu ((a b)).
Skupina 3. U tu skupinu svrstavamo sve parove (r, s), 1 r < s n, za koje je ili r = a i
s > b ili je r = b i s > b. Ta je skupina unija dvaju disjunktnih skupova
{(a, t); b < t n}
{(b, t); b < t n}.
1.3. PERMUTACIJE
23
Promatramo sada za bilo koji t, b < t n, doprinos dvaju parova (a, t) i (b, t) produktima za
dvije permutacije. Oni doprinose produktu () faktorom ((t) (a))((t) (b)), a produktu
((a b)) faktorom ((t) (b))((t) (a)). Kako je
((t) (a))((t) (b)) = ((t) (b))((t) (a))
ta dva para daju isti ukupni doprinos dvama produktima () i ((a b)).
Skupina 4. U ovu skupinu svrstavamo sve parove (r, s), q r < s n, za koje je ili r < a i
s = a ili je r < a i s = b. Ta je skupina unija dvaju disjunktnih skupova
{(t, a); 1 t < a}
{(t, b); 1 t < a}.
Promatramo sada za bilo koji t, 1 t < a, doprinos dvaju parova (t, a) i (t, b) produktima za
dvije permutacije. Oni doprinose produktu () faktorom ((a) (t))((b) (t)), a produktu
za (a b) faktorom ((b) (t))((a) (t)). Kako je
((a) (t))((b) (t)) = ((b) (t))((a) (t))
ta dva para daju isti ukupni doprinos dvama produktima () i ((a b)).
Skupina 5. Ostaje nam jos samo slucaj {r, s} = {a, b}, dakle, par (r, s) = (a, b). Taj par
produktu () doprinosi faktorom (b) (a) a produktu ((a b)) faktorom (a) (b).
Zakljucujemo da je () = ((a b)) i time je lema dokazana.
Propozicija 1.11. Predznaci permutacija imaju sljedeca svojstva:
(a) sgn 1 = 1.
(b) Ako je produkt k transpozicija, onda je sgn = (1)k .
(c) Za , Sn je sgn = (sgn )(sgn ).
(d) sgn ( 1 ) =sgn .
Dokaz: Svojstvo (a) je ocito iz definicije. Za dokaz (b) neka je = 1 k , pri cemu su
1 , . . . , k transpozicije. Rekurzivnom primjenom leme 1.3. a na koncu i svojstva (a) imamo redom
sgn = sgn (1 k ) = (1)sgn (1 k1 ) = (1)2 sgn (1 k2 ) =
= = (1)k1 sgn 1 = (1)k sgn 1 = (1)k .
Za dokaz (c) koristimo propoziciju 1.9. Ako se moze zapisati kao produkt k transpozicija, a
kao produkt transpozicija, onda se ocito moze zapisati kao produkt k + transpozicija. Sada
prema svojstvu (b) imamo
sgn = (1)k+ = (1)k (1) = (sgn )(sgn ).
Napokon, (d) slijedi iz (c) i (a) ako u (c) uzmemo = 1 .
Napomenimo, da svojstvo (c) u propoziciji 1.11. znaci da je sgn homomorfizam grupe
Sn u multiplikativnu grupu {1, 1}. Taj je homomorfizam surjektivan, a njegovu jezgru cine sve
parne permutacije. Posebno, prema propoziciji 1.7. parne permutacije tvore podgrupu od Sn . Ta
se podgrupa obicno oznacava sa An .
24
Predznak permutacije definirali smo samo ako se radi o permutacijama skupa {1, . . . , n}.
Prosirit cemo sada definiciju i na permutacije proizvoljnog konacnog skupa T. Oznacimo sa
S(T ) = T T grupu permutacija skupa T. Ako je |T | = n, postoji bijekcija : {1, . . . , n} T.

Za svaku permutaciju S(T ) tada je 1 Sn . Definiramo
sgn = sgn (1 ),
S(T ).
Naravno, odmah se postavlja pitanje da li ova definicija ovisi o izboru bijekcije : {1, . . . , n} T.
Na srecu, ne ovisi. Doista, neka je : {1, . . . , n} T takoder bijekcija. Tada je = 1 Sn i
1 = 1 , pa pomocu svojstava (c) i (d) iz propozicije 1.11. dobivamo za S(T ) :
sgn = sgn ( 1 ) = sgn ( 1 1 1 ) = sgn ( 1 1 ) =
= sgn 1
sgn (1 ) (sgn ) = (sgn )(sgn )(sgn ) = sgn .
Prema tome, pojam predznaka prenosi se na permutacije bilo kojeg nepraznog konacnog skupa T
i definicija ne ovisi o tome na koji nacin smo numerirali elemente od T.
1.4. FAKTORIZACIJA POLINOMA
1.4
25
Faktorizacija polinoma
U ovom cemo odjeljku ustanoviti vjernu analogiju za pojam djeljivosti izmedu cijelih brojeva
i polinoma. Promatrat cemo polinome s koeficijentima iz polja K; mozemo stalno zamisljati da
je K = C ili K = R ili K = Q. Pod pojmom polinom podrazumijevamo izraze oblika
P = 0 + 1 X + + n1 X n1 + n X n
gdje su 0 , 1 , . . . , n K.
Cesto
se polinom P shvaca kao funkcija nezavisne varijable X. Medutim, bolje je polinom P
identificirati s nizom (0 , 1 , . . . , n , 0, 0, . . .) njegovih koeficijenata. Izraz P = 0 + . . . + n X n
koristimo da se podsjetimo na motivaciju za definiranje raznih racunskih operacija s polinomima.
Precizna definicija je sljedeca: polinom u jednoj varijabli s koeficijentima iz polja K
je beskonacan niz elemenata iz K u kome je samo konacno mnogo clanova razlicito od nule; u
tom nizu koeficijente indeksiramo pocevsi od 0 a ne kao sto je s nizovima uobicajeno od 1. Dakle,
polinom je niz (k )kZ+ takav da za neki m vrijedi k = 0 k > m. Zbrajanje polinoma i mnozenje
polinoma brojem K definiramo po koordinatama:
(k )kZ+ + (k )kZ+ = (k + k )kZ+ ,
(k )kZ+ = (k )kZ+ .
Uz te definicije skup svih polinoma postaje vektorski prostor nad poljem K. Napomenimo da
taj vektorski prostor nije konacnodimenzionalan. Doista, lako se vidi da je beskonacan niz poli
noma (1, 0, 0, . . .), (0, 1, 0, . . .), (0, 0, 1, 0, . . .), . . . linearno nezavisan. Stovi
se, taj niz tvori bazu
vektorskog prostora svih polinoma.
Pored tih dviju operacija definiramo i umnozak dvaju polinoma: ako je P = (k )kZ+ i
Q = (k )kZ+ , onda je njihov umnozak P Q polinom (k )kZ+ ciji su koeficijenti dani sa
k
k = 0 k + 1 k1 + + k1 1 + k 0 =
j kj .
j=0
Uz tako definirane operacije skup svih polinoma u jednoj varijabli s koeficijentima iz K oznacavamo
sa K[X]. Lako se vidi da je operacija mnozenja komutativna, asocijativna i distributivna u odnosu
na zbrajanje, tj. ako su P, Q, R K[X], onda vrijedi
P Q = QP,
P (QR) = (P Q)R,
P (Q + R) = P Q + P R.
Dakle, K[X] je komutativan prsten. Taj je prsten unitalan: jedinica je polinom 1 = (1, 0, 0, . . .).
Nula u prstenu K[X] je tzv. nulpolinom 0 = (0, 0, 0, . . .), ciji su svi koeficijenti jednaki nuli.
Ako je P = (k )kZ+ K[X] i ako je k = 0 k > n onda pisemo
P = 0 + 1 X + 2 X 2 + + n1 X n1 + n X n .
Takav zapis dobiva precizni smisao, ako svaki element K identificiramo s polinomom (, 0, 0, . . .)
i stavimo X = (0, 1, 0, 0, . . .). Doista, tada za svaki prirodan broj k imamo
k
k
X = (0, . . . , 0, 1, 0, 0, . . .).
Dakle,
0 + 1 X + 2 X 2 + + n1 X n1 + n X n =
n1
= (0 , 0, 0, . . .) + (0, 1 , 0, . . .) + (0, 0, 2, 0, . . .) + +(0, . . . , 0, n1 , 0, . . .) +(0, . . . , 0, n , 0, . . .) =

= (0 , 1 , 2 , . . . , n1 , n , 0, 0, . . .) = P.
26
Ako P = (k )kZ+ K[X] nije nulpolinom, definiramo stupanj polinoma P, u oznaci

deg P ; to je m Z+ takav da je m = 0 i n = 0 n > m. Konstantni polinomi su po definiciji
nulpolinom i polinomi stupnja 0. Uz prije spomenutu identifikaciju = (, 0, 0, . . .) za K
konstantni polinomi su upravo elementi polja K. Formalno stavljamo deg 0 = . Uz dogovor
m + () = () + m = () + () = ,
m Z+ ,
za P, Q K[X] ocito vrijedi:

deg (P + Q) max {deg P, deg Q};
deg (P ) = deg P
ako je K,
= 0;
deg (P Q) = deg P + deg Q.

U prvoj od tih formula vrijedi znak jednakosti ako je deg P = deg Q. U trecoj od gornjih formula
implicitno je sadrzano da za P, Q K[X] vrijedi P Q = 0 ako i samo ako je ili P = 0 ili Q = 0.
Neposredna posljedica te cinjenice je mogucnost skracivanja: ako su P, Q, R K[X], R = 0 i
P R = QR onda je P = Q. Doista, iz P R = QR slijedi (P Q)R = 0, pa iz R = 0 slijedi
P Q = 0, tj. P = Q.
Svaki polinom P = (k )kZ+ = 0 + 1 X + + m X m definira funkciju sa K u K, koju
oznacavamo istim znakom P. Ona je definirana tako da formalnu varijablu X zamijenimo s varijablom iz K :
K.
P () = 0 + 1 + 2 2 + + m m ,
Aritmeticke operacije s polinomima definirane su upravo tako da pridruzivanje P P ( ) postuje
te operacije, tj. za P, Q K[X] i za , K vrijedi
(P + Q)() = P () + Q(),
(P )() = P (),
(P Q)() = P () Q(),
(P Q)() = P ()Q().
cka ili korijen polinoma P K[X] ako je P (0 ) = 0.

Element 0 K zove se nulto
U analogiji s cijelim brojevima definirat cemo sada pojmove vezane uz djeljivost polinoma.
Djelitelj, divizor, faktor ili mjera polinoma A je svaki polinom B takav da vrijedi A = BQ
za neki Q K[X]. Tada kazemo i da je A djeljiv sa B, a takoder da B dijeli A. Tu relaciju
zapisujemo kao i kod cijelih brojeva: B|A. Djeljivost polinoma ima potpuno analogna svojstva
kao i djeljivost cijelih brojeva. Prije svega imamo tzv. dijeljenje s ostatkom:
Propozicija 1.12. Neka su A, B K[X] i B = 0. Tada postoje jedinstveni Q, R K[X] takvi
da je A = BQ + R i deg R < deg B.
Dokaz: Dokazimo najprije egzistenciju takvih polinoma Q i R. U slucaju da je deg A < deg B
egzistencija je evidentna: Q = 0, R = P.
Ako je deg A deg B egzistenciju Q i R dokazujemo matematickom indukcijom u odnosu na
deg A deg B.
Baza indukcije: Neka je deg A = deg B = m, tj.
A = 0 + 1 X + . . . + m X m ,
B = 0 + 1 X + . . . + m X m ,
m m = 0.
m
i R = A BQ. Tada vrijedi A = BQ + R, a koeficijent od R uz X m je 0, dakle
m
deg R m 1 < m = deg B.
Stavimo Q =
27
Korak indukcije: Neka je n > deg B = m 0 i pretpostavimo da je egzistencija dokazana u

slucaju da je deg A n 1. Neka je deg A = n. Dakle,
B = 0 + 1 X + . . . + m X m ,
A = 0 + 1 X + . . . + n X n ,
n m = 0.
n nm
X
B. Tada je deg A n 1 < n, pa po pretpostavci indukcije postoje
m
n nm
Q , R K[X] takvi da je A = BQ + R i da je deg R < m. Stavimo li Q =
X
+ Q , slijedi
m
A = BQ + R i deg R < m.
Time je dokazana egzistencija polinoma Q i R takvih da je A = BQ + R i deg R < deg B.
Dokazimo jos jedinstvenost takvih polinoma Q i R. Neka su Q i R polinomi takvi da je
A = BQ + R i deg R < deg B. Sada iz BQ + R = = BQ + R slijedi (Q Q )B = R R, pa je
deg (R R) = deg (QQ )+deg B. Kada bi bilo deg (SS ) 0, slijedilo bi deg (R R) deg B,
a to je nemoguce zbog deg R < deg B i deg R < deg B. Stoga mora biti deg (Q Q ) = , tj.
Q Q = 0 ili Q = Q . Slijedi R R = (Q Q )B = 0, tj. R = R . Posebno, ako su polinomi P i
Q razliciti od nule onda je i polinom P Q razlicit od nule.
Stavimo A = A
Propozicija 1.13. Neka je 0 K nultocka polinoma P K[X]. Tada je polinom P djeljiv s

polinomom X 0 , tj. postoji Q K[X] takav da je P = (X 0 )Q. Ako je P = 0, vrijedi
deg Q = deg P 1.
Dokaz: Prema propoziciji 1.12. postoje polinomi Q, R K[X] takvi da je
P = (X 0 )Q + R
deg R < deg (X 0 ) = 1.
Dakle, stupanj polinoma R je ili 0 ili , sto znaci da je R konstantni polinom, odnosno,
R = K. Sada imamo P = (X 0 )Q + , a kako je 0 nultocka polinoma P, nalazimo:
0 = P (0 ) = (0 0 )Q(0 ) + =
=0
P = (T 0 )Q.
Napokon, kako je stupanj produkta polinoma jednak sumi stupnjeva tih polinoma, imamo
deg P = deg ((X 0 )Q) = deg (X 0 ) + deg Q = 1 + deg Q,
dakle, deg Q = deg P 1.
Propozicija 1.13. ima sljedecu dalekoseznu posljedicu:
Teorem 1.4. Neka je P K[X] i neka su 1 , 2 , . . . , n K medusobno razlicite nultocke
polinoma P. Tada je polinom P djeljiv s polinomom (X 1 )(X 2 ) (X n ). Posebno, ako
je P = 0 i ako je m = deg P, polinom P ima u polju K najvise m nultocaka.
Dokaz: Tvrdnju cemo dokazati matematickom indukcijom u odnosu na n. Baza indukcije
n = 1 je upravo tvrdnja propozicije 1.13. Provedimo sada korak indukcije i pretpostavimo da je
n 2 i da je vec dokazano da je polinom P djeljiv s polinomom (X 1 )(X 2 ) (X n1 ).
Neka je S K[X] takav da je
P = (X 1 )(X 2 ) (X n1 )S.
(1.4)
Uvrstimo sada u tu jednakost dvaju polinoma n umjesto formalne varijable X. Kako je n nultocka
polinoma P, slijedi:
(n 1 )(n 2 ) (n n1 )S(n ) = 0.
28
Po pretpostavci su nultocke 1 , 2 , . . . , n1 , n medusobno razlicite, pa imamo n 1 = 0,

n 2 = 0, . . . , n n1 = 0. Stoga iz gornje jednakosti slijedi da je S(n ) = 0, tj. n je
nultocka polinoma S. Sada iz propozicije 1.13. slijedi da je polinom S djeljiv s polinomom X n ,
tj. postoji polinom Q K[X] takav da je S = (X n )Q. Odatle i iz (1.4) slijedi
P = (X 1 )(X 2 ) (X n1 )(X n )Q.
Ako je m = deg P, odavde je m = n + deg Q, dakle n m. Time je teorem 1.4. dokazan.
Sada mozemo poblize razmotriti vezu izmedu polinoma i polinomijalnih funkcija. Svakom
polinomu P K[X] je uvrstavanjem varijable K umjesto formalne varijable X pridruzena
polinomijalna funkcija P (). Postavlja se pitanje: Da li polinomijalna funkcija P ()
u potpunosti odreduje polinom P ? Drugim rijecima, postoje li medusobno razliciti polinomi P1 i
P2 takvi da je P1 () = P2 () K? Stavimo li P = P1 P2 , vidimo da se isto pitanje moze
postaviti na sljedeci nacin: Postoji li polinom P K[X], P = 0, takav da je P () = 0 K?
Isto pitanje mozemo formulirati i kao pitanje da li je odredeni homomorfizam prstenova injektivan ili nije. Naime, polinomi u jednoj varijabli s koeficijentima iz polja K cine prsten K[X], a
skup svih funkcija K K sa K u K je takoder prsten u odnosu na operacije zbrajanja i mnozenja
definirane po tockama:
(f + g)() = f () + g(),
(f g)() = f ()g(),
f, g K K , K.
Pridruzivanje polnomijalnih funkcija polinomima je zapravo preslikavanje : K[X] K K :

((P ))() = 0 + 1 + + m m ,
za P = 0 + 1 X + + m X m K[X],
K.
Poznate jednakosti (P + Q)() = P () + Q() i (P Q)() = P ()Q() znace da je (P + Q) =

(P ) + (Q) i (P Q) = (P )(Q), dakle je homomorfizam prstenova. Prema tome postavljeno pitanje moze se i ovako formulirati: Da li je homomorfizam prstena K[X] u prsten K K
injektivan?
Teorem 1.5. Neka je K polje. Homomorfizam prstena polinoma K[X] u prsten funkcija K K ,
koji polinomu P pridruzuje polinomijalnu funkciju P (), je injektivan ako i samo ako je polje
K beskonacno. Ako je polje K konacno i ima m elemenata, K = {1 , 2 , . . . , m }, onda je jezgra
homomorfizma skup svih polinoma koji su djeljivi s polinomom (X 1 )(X 2 ) (X m ) :
ker = {(X 1 )(X 2 ) (X m )Q; Q K[X]}.
Dokaz: Pretpostavimo prvo da je polje K beskonacno i neka je P ker . Tada je P () = 0
K, dakle, polinom P ima beskonacno mnogo nultocaka. Prema teoremu 1.4. zakljucujemo
da mora biti P = 0. Time je dokazano da je ker = {0}, tj. homomorfizam je injektivan.
Pretpostavimo sada da je polje K konacno i da ima m elemenata: K = {1 , 2 , . . . , m }.
Stavimo
P = (T 1 )(T 2 ) (T m ).
Tada je svaka tocka iz K nultocka polinoma P, a to znaci da je P ker . Odatle slijedi da je
{P Q; Q K[X]} ker . Obrnuta inkluzija je posljedica teorema 1.4. Doista, neka je R ker .
Tada je R(j ) = 0 za j = 1, 2, . . . , m, tj. 1 , 2 , . . . , m su nultocke polinoma R. Sada po teoremu
1.4. slijedi da je polinom R djeljiv s polinomom P, tj. R = P Q za neki Q K[X]. Dakle, vrijedi
i inkluzija ker {P Q; Q K[X]}. Time je dokazana jednakost ker = {P Q; Q K[X]}.
29
Analogno kao za cijele brojeve definiramo najvecu zajednicku mjeru i za polinome. U ovom ce
se slucaju rijec najveci odnositi na stupanj polinoma. Definicija je sljedeca: Neka su P, Q K[X]
polinomi koji nisu oba jednaki nuli. Najve
ca zajedni
cka mjera polinoma P i Q je polinom M
koji je mjera polinoma P i Q, tj. M|P i M|Q, koja medu svim zajednickim mjerama tih dvaju
polinoma ima najveci stupanj. Dakle, M ima svojstvo da iz N |P i N |Q slijedi deg N deg M.
Sasvim analogno kao sto u slucaju cijelih brojeva iz propozicije 1.1. o dijeljenju s ostatkom
dobivamo Euklidov algoritam, tako i u slucaju polinoma iz propozicije 1.12. o dijeljenju polinoma
s ostatkom dobivamo Euklidov algoritam za polinoma. Taj se algoritam ponovo sastoji od
uzastopne primjene dijeljenja s ostatkom sve dok ostatak ne iscezne. Dakle, ako su A, B K[X]
i B = 0 (tj. deg B 0) onda imamo
A = BQ1 + R1
B = R1 Q2 + R2 ,
R1 = R2 Q3 + R3 ,
..
.
0 deg R1 < deg B

0 deg R2 < deg R1 ,
0 deg R3 < deg R2 ,
Rn2 = Rn1 Qn + Rn ,
Rn1 = Rn Qn+1 .
0 deg Rn < deg Rn1 ,
Pri svakom dijeljenju ostatak ima stupanj striktno manji od ostatka pri prethodnom dijeljenju.
Stoga i u ovom slucaju Euklidov algoritam sigurno zavrsava: nakon konacno mnogo dijeljenja s
ostatkom doci cemo do djeljivosti tj. do dijeljenja bez ostatka. Naravno, opet u slucaju B|A
Euklidov algoritam zavrsava u prvom koraku, tj. n = 0 :
A = BQ1 .
Ako je n = 1, tj. ako B A, ali R1 |B, onda Euklidov algoritam zavrsava u drugom koraku:
A = BQ1 + R1 ,
B = R1 Q2 .
0 deg R1 < deg B,
Kao i kod cijelih brojeva imamo

Propozicija 1.14. Neka su A, B K[X] i B = 0.
(a) Rn je najveca zajednicka mjera polinoma A i B.
(b) Ako je D K[X] zajednicka mjera od A i B, tj. D|A i D|B, onda vrijedi D|Rn .
(c) Najveca zajednicka mjera polinoma A i B jedinstvena je do na umnozak elementom iz
K razlicitim od nule; preciznije, ako je M najveca zajednicka mjera od A i B onda je i
D K[X] najveca zajednicka mjera od A i B ako i samo ako vrijedi D = M za neki
K \ {0}.
(d) Za svaku najvecu zajednicku mjeru D od A i B postoje polinomi P, Q K[X] takvi da je
AP + BQ = D.
Dokaz: Dokaz je analogan dokazu propozicije 1.2.:
(1) Najprije se potpuno analogno koraku (1) u dokazu propozicije 1.2. dokazuje da iz Euklidovog algoritma slijedi Rn |A i Rn |B, dakle, Rn je zajednicka mjera od A i B.
(2) Zatim se potpuno analogno koraku (2) u dokazu propozicije 1.2. dokazuje da postoje
P, Q K[X] takvi da je Rn = AP + BQ.
30
(3) Ako je D K[X] zajednicka mjera mjera od A i B, tj. D|A i D|B, onda pomocu (2)
nalazimo da D|Rn . Time je dokazano (b). Nadalje, tada je deg D deg Rn , pa zakljucujemo da
je Rn najveca zajednicka mjera od A i B, tj. dokazano je (a).
(4) Tvrdnja (c) slijedi iz ocigledne cinjenice da za polinome R, S K[X] jednakog stupnja
vrijedi R|S ako i samo ako je S = R za neki K \ {0}. Odatle i iz (2) slijedi i tvrdnja (d).
Moze nas smetati da kod polinoma najveca zajednicka mjera nije jedinstvena kao sto je to bilo
kod cijelih brojeva. Radi se o tome sto smo kod cijelih brojeva najvecu zajednicku mjeru definirali
kao prirodan broj a ne samo kao cijeli broj. Skup prirodnih brojeva N ima svojstvo da za m, n N
vrijedi m|n i n|m ako i samo ako je n = m, dok za cijele brojeve imamo samo jedinstvenost do na
predznak: za n, m Z \ {0} vrijedi n|m i m|n ako i samo ako je m = n. U pozadini tog svojstva
je cinjenica da je multiplikativna grupa Z = {1, 1} i da za svaki m Z \ {0} postoji jedinstven
n N i q Z takvi da je m = qn; naravno, n = |m|, a q = 1 ako je m > 0 i q = 1 ako je m < 0.
Potpuno analognu ulogu koju prirodni brojevi N igraju u prstenu Z u slucaju polinoma
igraju tzv. normirani polinomi. Polinom P = (n )n0 zove se normiran, ako je P = 0, tj.
m = deg P 0, i ako je m = 1. Dakle,
P = X m + m1 X m1 + . . . + 1 X + 0 .
Skup svih normiranih polinoma oznacavat cemo sa K1 [X].
Multiplikativna grupa u prstenu polinoma je K[X] = K = K \ {0} pa stvarno imamo
analogiju s cijelim brojevima: za svaki polinom P = 0 postoje jedinstven N K1 [X] i jedinstven
K[X] = K \ {0} takvi da je P = N. Naime, ako je n = deg P i
P = 0 + 1 X + + n1 X n1 + n X n ,
n = 0,
tada je
n1 n1
1
0
X
++
X+
.
n
n
n
Naravno, i za polinome vrijedi kao i za cijele brojeve:
= n
P, Q K[X] \ {0},
N = Xn +
P |Q i Q|P
P, Q K1 [X],
P |Q i Q|P
Q = P
za neki K[X] = K \ {0},

P = Q.
Stoga je i za polinome najveca zajednicka mjera jedinstvena, ako zahtijevamo da se radi o normiranom polinomu. Jedinstvenu najvecu zajednicku mjeru polinoma A i B koja je normirana oznacavat
cemo sa GCD(A, B).
Analogon prostih brojeva u prstenu polinoma K[X] igraju tzv. ireducibilni polinomi. Pri tome
se P K[X] zove ireducibilan polinom, ako je je deg P > 0 i ako ne postoje nekonstantni
polinomi A i B takvi da je P = AB. Skup svih ireducibilnih normiranih polinoma oznacavat cemo
sa Ki [X]. Nadalje, za polinome A i B kazemo da su relativno prosti ako je GCD(A, B) = 1.
Sasvim analogno kao i za cijele brojeve dokazuju se sljedece cetiri posljedice propozicije 1.14.:
Korolar 1.8. Polinomi A, B K[X] su relativno prosti ako i samo ako postoje P, Q K[X]
takvi da je AP + BQ = 1.
Dokaz: Ako su A i B relativno prosti, tj. ako je GCD(A, B) = 1, onda prema tvrdnji (d)
propozicije 1.14. postoje polinomi P, Q K[X] takvi da je AP +BQ = 1. Obratno, pretpostavimo
da je AP + BQ = 1 za neke polinome P, Q K[X]. Tada svaka zajednicka mjera od A i B dijeli
1. To znaci da je 1 jedina normirana zajednicka mjera od A i B, tj. GCD(A, B) = 1.
31
Korolar 1.9. Neka su polinomi A, B, C K[X] takvi da su A i B relativno prosti i da su A i C

relativno prosti. Tada su A i umnozak BC relativno prosti.
Dokaz: Prema tvrdnji (d) propozicije 1.14. postoje P, Q, R, S K[X] takvi da je
AP + BQ = 1
AR + CS = 1.
Tada za U = AP R + CP S + BQR i V = QS nalazimo

AU + (BC)V = A2 P R + ACP S + ABQR + BCQS = (AP + BQ)(AR + CS) = 1.
Prema korolaru 1.8. slijedi GCD(A, BC) = 1, tj. A i BC su relativno prosti.
Korolar 1.10. Neka su A, B K[X] relativno prosti i neka je C K[X] takav da A|BC. Tada
A|C.
Dokaz: Prema korolaru 1.8. postoje P, Q K[X] takvi da je AP + BQ = 1. Odatle je
C = CAP + CBQ, pa ako A|(BC), tj. BC = AS za neki S K[X], tada je
C = CAP + CBQ = CAP + ASQ = A(CP + SQ).
Dakle, A|C.
Korolar 1.11. Neka su A, B K[X] relativno prosti i neka je C K[X] takav da A|C i B|C.
Tada (AB)|C.
Dokaz: Prema korolaru 1.8. postoje P, Q K[X] takvi da je AP + BQ = 1. Neka su R, S
K[X] takvi da je C = AR = BS. Tada nalazimo
C = CAP + CBQ = BSAP + ARBQ = AB(SP + RQ).
Dakle, (AB)|C.
Nadalje, za polinome pomocu korolara 1.10. dobivamo sljedeci analogon leme 1.1.:
Lema 1.4. Ako su A1 , . . . , As K[X], s 2, i ako za P Ki [X] vrijedi P |(A1 As ), onda
P |Ai za neki i.
Dokaz provodimo matematickom indukcijom u odnosu na s 2.
(1) Pretpostavimo najprije da je s = 2, dakle, P |(A1 A2 ) i P A1 . Buduci da su P i 1 jedini
normirani djelitelji od P, slijedi GCD(A1 , P ) = 1. Sada iz korolara 1.10. (za A = P, B = A1 i
C = A2 ) slijedi P |A2 .
(2) Provedimo sada i korak indukcije. Neka je s 3 i pretpostavimo da je lema dokazana za
slucaj umnoska od s 1 faktora. Ako P dijeli umnozak A1 A2 As ) = A1 (A2 As ), onda prema
(1) vrijedi P |A1 ili P |(A2 As ). U ovom drugom slucaju iz pretpostavke indukcije slijedi P |Ai
za neki i {2, . . . , s}.
Vrlo slicno kao sto se iz leme 1.1. dokazuje teorem 1.1.
jedinstvenoj faktorizaciji u prstenu polinoma:
iz leme 1.4. se dokazuje teorem o
Teorem 1.6. Neka je P K[X], deg P 1. Tada postoje r N, K i P1 , . . . , Pr Ki [X]

takvi da je
P = P1 Pr .
Ako su i s N, K i Q1 , . . . , Qs Ki [X] takvi da je
P = Q1 Qs ,
tada je s = r, = i postoji permutacija Sr takva da je Pi = Q(i) za i = 1, . . . , r.
32
Dokaz: Prije svega, za svaki P K[X] stupnja 1 postoji jedinstven K i jedinstven

P K1 [X] takvi da je P = P . Stoga u daljnjem mozemo pretpostavljati da je polinom P
normiran.
Dokaz egzistencije faktorizacije tada dokazujemo indukcijom po deg P 1. Ako je deg P = 1,
tada je polinom P ireducibilan, pa mozemo uzeti r = 1 i P1 = P. Pretpostavimo sada da je n 2
i da je egzistencija faktorizacije dokazana za polinome stupnja manjeg od n. Neka je deg P = n.
Ako je polinom P ireducibilan, opet imamo faktorizaciju sa samo jednim faktorom: r = 1 i P1 = P.
Ako polinom P nije ireducibilan, onda postoje A, B K1 [X] takvi da je P = AB, deg A 1
i deg B 1. Tada su deg A < n i deg B < n, pa po pretpostavci indukcije polinomi A i B
imaju faktorizacije u ireducibilne faktore. Skupimo li te dvije faktorizacije zajedno, dobivamo
faktorizaciju umnoska AB = P.
Dokazimo sada jedinstvenost. Pretpostavimo da je
P = P1 Pr = Q1 Qs ,
pri cemu su P1 , . . . , Pr , Q1 , . . . , Qs Ki [X]. Mozemo pretpostaviti da je r s (ako nije, zamijenimo uloge Pi i Qj ). Imamo P1 |P, tj. P1 |(Q1 Qs ). Sada iz leme 1.4. slijedi da P1 dijeli jedan od
faktora, tj. postoji j {1, . . . , s} takav da P1 |Qj . Buduci da su P1 i Qj ireducibilni i normirani,
slijedi P1 = Qj . Stavimo tada j = (1). Gornju jednakost mozemo skratiti sa P1 , pa dobivamo
P2 Pr =
Qi .
1is, i=j
Jednako rezoniranje pokazuje da postoji i {1, . . . , s} \ {j} takav da je P2 = Qi . Tada stavljamo

s(2) = i. Korak po korak dolazimo do injekcije {1, . . . , r} {1, . . . , s} takve da vrijedi Pk = Q(k)
za k = 1, . . . , r. Kad bi bilo s > r, imali bismo
P1 Pr = P1 Pr Q
1 = Q,
gdje je Q umnozak svih polinoma Qj za j {1, . . . , s} \ {(1), . . . , (r)}. No to je nemoguce jer

je deg Qj 1 j, dakle, deg Q s r > 0. Ova kontradikcija pokazuje da je s = r, dakle,
i
Sr
Pi = Q(i)
i {1, . . . , r}
i time je dokazana tvrdnja o jedinstvenosti.

Skup ireducibilnih normiranih polinoma vrlo je jednostavno opisati ako je polje K algebarski
zatvoreno. Pri tome kazemo da je polje K algebarski zatvoreno ako svaki nekonstantni polinom
P K[X] ima u polju K nultocku:
P K[X],
deg P 1
takav da je P () = 0.
Primjer algebarski zatvorenog polja je polje C kompleksnih brojeva; to je tvrdnja tzv. Fundamentalnog teorema algebre koji je tema sljedeceg odjeljka.
Propozicija 1.15. Ako je polje K algebarski zatvoreno onda je
Ki [X] = {X ; K}.
Dokaz: Primijetimo najprije da je za svako polje K i za svaki K polinom X ireducibilan:
{X ; K} Ki [X].
33
Doista, svaki takav polinom je stupnja 1, pa ne moze biti prikazan kao umnozak nekonstantnih
polinoma.
Neka je P Ki [X]. Neka je K takav da je P () = 0. Po propoziciji 1.13. polinom
P djeljiv je s polinomom X , tj. postoji Q K[X] takav da je P = (X )Q. Kako je
polinom P ireducibilan slijedi Q = 1, odnosno P = X . Time je dokazana i obrnuta inkluzija
Ki [X] {X ; K}, dakle vrijedi jednakost:
Ki [X] = {X ; K}.
34
1.5
Fundamentalni teorem algebre
Polinom P = X 2 + 1 R[X] nema nultocki u polju R realnih brojeva. Medutim, ako polje R
prosirimo do polja C kompleksnih brojeva, dolazimo do dvije nultocke i i i. U stvari, korak po
korak postupno smo prosirenjem brojevnih sustava
NZQRC
omogucavali rjesivost sve opcenitijih i opcenitijih jednadzbi. Vaznost polja C kompleksnih brojeva
jest u tome da nam nisu potrebna daljnja prosirenja: u polju C svaka polinomijalna jednadzba
ima rjesenje. Upravo to se zove Fundamentalni teorem algebre:
Teorem 1.7. Neka je P polinom jedne varijable s koeficijentima iz polja C koji je nekonstantan,
tj. deg P 1. Tada postoji C takav da je P () = 0.
Prvi potpun dokaz ovog teorema sadrzan je u Gaussovoj doktorskoj disertaciji 1799. godine.
Kasnije je Gauss pronasao jos tri dokaza tog teorema, svaki baziran na razlicitim idejama i argumentima. Mi cemo prikazati vjerojatno najjednostavniji dokaz Fundamentalnog teorema algebra,
koji se bazira na teoriji analitickih funkcija kompleksne varijable. Iskoristit cemo tzv. Liouvilleov
teorem:
Teorem 1.8. Neka je f : C C funkcija koja je analiticka na cijeloj kompleksnoj ravnini C i
koja je ogranicena, tj. takva da postoji M > 0 takav da je |f ()| M C. Tada je funkcija
f konstantna.
Dokaz teorema 1.7.: Dokazujemo metodom suprotnpog. Dakle, pretpostavimo da je
P C[X] nekonstantni polinom i da je P () = 0 C. Mozemo pretpostaviti da je polinom P normiran:
P = X m + 1 X m1 + + m1 X + m .
Buduci da se analiticka funkcija P () nigdje ne ponistava, to je i njena reciprocna vrijednost
f () =
1
,
P ()
C,
funkcija koja je analiticka na cijeloj kompleksnoj ravnini.

Dokazat cemo da je funkcija f ogranicena. Prije svega, neka je
N = max
|j |; j = 1, 2, . . . , m .
Ako je C i || > 2mN, onda za svaki j {1, . . . , m} vrijedi

|| 2m j |j |
|j | (2m)j |j |
1
|j |
1
|j |
(2m)j
2m
pa slijedi
1 2
|1 | |2 |
|m |
m
1
m
+ 2 ++ m
+ 2 ++ m
= .
||
| |
| |
2m
2
Stoga za svaki takav vrijedi
1+
1 2
1 2
1
1
m
m
+ 2 ++ m 1
+ 2 ++ m 1 = ,
2
2
1.5. FUNDAMENTALNI TEOREM ALGEBRE
35
a odatle nalazimo
|f ()| =
1
|m
+ 1
m1
+ + m |
1+
1
||m
2
+
2
m
m
1
(2mN )m
1
2
2
.
(2mN )m
Dakle, vrijedi
|| > 2mN
|f ()|
2
.
(2mN )m
(1.5)
S druge strane, neprekidna funkcija f na zatvorenom krugu { C; || 2mN } je ogranicena,

tj.
R = sup {|f ()|; C, || 2mN } < +
Stoga vrijedi
|| 2mN
Ako stavimo M = max
|f ()| R.
(1.6)
2
, R , iz (1.5) i (1.6) vidimo da vrijedi
(2mN )m
|f (| M
C.
Sada iz Liouvilleovog teorema 1.7. slijedi da je funkcija f konstantna. No to nije moguce, jer
je P po pretpostavci nekonstantan polinom. Ova kontradikcija pokazuje da je pretpostavka bila
pogresna: nije moguce da nekonstantan polinom P C[X] nema nijednu nultocku u polju C.
Time je Fundamentalni teorem algebre dokazan.
Prema propoziciji 1.15. skup svih normiranih ireducibilnih polinoma s kompleksnim koeficijentima je
Ci [X] = {X ; C}.
Odatle mozemo odrediti i skup svih normiranih ireducibilnih polinoma s realnim koeficijentima:
Propozicija 1.16. Za polje R realnih brojeva je
Ri [X] = {X ; R} {X 2 + X + ; , R, 2 < 4}.
Dokaz: Prema pocetku dokaza propozicije 1.15. imamo X Ri [X] za svaki R. Neka
je
P Ri [X] \ {X ; R}.
Tada P nema realne nultocke; doista, inace bismo kao u dokazu propozicije 1.15. mogli zakljuciti
da je P = X za neki R. Zbog Fundamentalnog teorema algebre tada postoji C\R takav
da je P () = 0. Buduci da polinom P ima realne koeficijente odatle slijedi da je P = P () = 0.
Buduci da je = , iz teorema 1.4. slijedi da je u prstenu C[X] polinom P djeljiv s polinomom
(X )(X ). Medutim,
(X )(X ) = X 2 2(Re)X + ||2 R[X],
dakle (X )(X ) dijeli polinom P i u prstenu R[X]. Zbog ireducibilnosti polinoma P u
R[X] zakljucujemo da je P = (X )(X ). Stavimo li = 2 Re i = ||2 , dobivamo
P = X 2 + X + , a kako je = , to je |Re | < ||, dakle 2 = 4(Re )2 < 4||2 = 4. Time
je dokazano da vrijedi
Ri [X] \ {X ; R} {X 2 + X + ; , R, 2 < 4},
36
odnosno,
Ri [X] {X ; R} {X 2 + X + ; , R, 2 < 4}.
Vrijedi i obrnuta inkluzija. Doista, vec znamo da je {X ; R} Ri [X]. Nadalje, ako su
, R takvi da je 2 < 4, onda se polinom X 2 + X + ne moze napisati kao produkt dvaju
nekonstantnih polinoma iz K1 [X]. Doista, pretpostavimo suprotno da je
X 2 + X + = P Q,
P, Q K1 [X],
deg P 1, deg Q 1.
Tada je deg P + deg Q = 2 pa slijedi da su normirani polinomi P i Q nuzno stupnja 1. Drugim

rijecima, postoje , R takvi da je P = X i Q = X . Slijedi
X 2 + X + = (X )(X ) = X 2 ( + )X + .
No tada je
= i = ,
a odatle nalazimo
2 4 = 2 + 2 + 2 4 = 2 2 + 2 = ( )2 0.
To je u suprotnosti s pretpostavkom 2 < 4. Ova kontradikcija pokazuje da je pretpostavka o
reducibilnosti polinoma X 2 + X + bila pogresna. Time je dokazana inkluzija
{X 2 + X + ; , R, 2 < 4} Ri [X],
tj.
{X ; R} {X 2 + X + ; , R, 2 < 4} Ri [X].
Iz dvije suprotne inkluzije slijedi jednakost u tvrdnji propozicije.
Poglavlje 2
Grupe
2.1
Normalne podgrupe. Kvocijentne grupe
Neka je G grupa i H podgrupa od G. Za a, b G pisemo a H b ako je b1 a H. Na taj nacin

definirana je relacija ekvivalencije na skupu G, odnosno, vrijedi:
(a) refleksivnost: a H a a G;
(b) simetricnost: za a, b G iz a H b slijedi b H a;
(c) tranzitivnost: za a, b, c G iz a H b i b H c slijedi a H c.
Doista, za svaki a G je a1 a = e H, dakle vrijedi a H a. Nadalje, pretpostavimo da je
1
a H b. Tada je b1 a H, pa slijedi da je i a1 b = (b1 a) H, dakle vrijedi b H a. Napokon,
neka vrijedi a H b i b H c, tj. b1 a, c1 b H. Tada nalazimo da je i c1 a = (c1 b)(b1 a) H,
dakle vrijedi a H c.
Kao sto je uvijek kad je zadana relacija ekvivalencije, grupa G je disjunktna unija svih svojih
klasa ekvivalencije u odnosu na relaciju H . Za a G oznacit cemo sa [a] klasu ekvivalencije u
odnosu na relaciju H u kojoj se nalazi element a :
[a] = {b G; b H a} = {b G; a1 b H}.
Lema 2.1. Neka je G grupa, H njena podgrupa i a G. Tada je
[a] = aH = {ah; h H}.
Dokaz: Neka je b [a]. Tada je h = a1 b H. Odatle mnozenjem slijeva sa a dobivamo
b = ah. Time je dokazana inkuzija [a] aH. Za dokaz obrnute inkluzije uzmimo da je b aH. Po
definiciji skupa aH to znaci da je b = ah za neki h H. No tada je a1 b = h H, dakle b H a,
odnosno b [a]. Time je dokazana i obrnuta inkluzija [a] aH, dakle jednakost.
Klase ekvivalencije [a] = aH, a G, zovu se desne klase u grupi G u odnosu na podgrupu
H, ili krace desne Hklase u G.
Sasvim analogno relaciji H definira se relacija H:
a H b
37
ab1 H.
38
POGLAVLJE 2. GRUPE
Naravno, H je takoder relacija ekvivalencije u grupi G, a klasa ekvivalencije koja sadrzi element
a G jednaka je
Ha = {ha; h H} = {b G; b H a}.
Ha se zove lijeva klasa u grupi G u odnosu na podgrupu H, ili krace lijeva Hklasa u G.
Izmedu bilo kojih dviju Hklasa u grupi G postoji bijekcija. Doista, za element c grupe G
definiramo preslikavanja c , c , c : G G :
c (a) = cac1 ,
c (a) = ac,
c (a) = ca,
a G.
Propozicija 2.1. Neka je G grupa, H podgrupa i c G. Tada vrijedi:

(a) c je izomorfizam grupe G na samu sebe; restrikcija c |Hc je bijekcija lijeve Hklase Hc
na desnu Hklasu cH.
(b) c je bijekcija sa G na G; za a, b G restrikcija a1 b |Ha je bijekcija sa Ha na Hb.
(c) c je bijekcija sa G na G; za a, b G restrikcija ba1 |aH je bijekcija sa aH na bH.
Dokaz: (a) c je homomorfizam jer
c(ab) = cabc1 = cac1 cbc1 = c(a)c (b).
c je injekcija. Doista, pretpostavimo da su a, b G takvi da je c (a) = c (b). To znaci da je
cac1 = cbc1 , a mnozenjem te jednakosti slijeva sa c1 i zdesna sa c slijedi a = b. c je i surjekcija
sa G na G. Doista, za bilo koji a G imamo c (c1 ac) = cc1 acc1 = a. Prema tome, c je
izomorfizam grupe G na samu sebe.
Napokon, ocito je c (Hc) = cHcc1 = cH.
(b) c je injekcija:
c (a) = c (b)
ac = bc / c1
a = b.
c je i surjekcija, jer je c (ac1 ) = ac1 c = a. Napokon,

a1 b (Ha) = Haa1 b = Hb.
Sasvim analogno dokazuje se i (c).
Prema tome, sve Hklase u grupi G (i lijeve i desne) medusobno su bijektivne. Posebno,
u konacnoj grupi G sve one imaju isti broj elemenata i to je upravo broj elemenata podgrupe
H = He = eH.
Za konacnu grupu G sa |G|cemo oznacavati njezin broj elemenata. |G| se obicno zove red
grupe G. Opcenitije, sa |S| cemo oznacavati broj elemenata bilo kojeg konacnog skupa S.
Teorem 2.1 (Lagrangeov teorem). Neka je G konacna grupa i H njena podgrupa. Tada je
red |G| grupe G djeljiv s redom |H| grupe H. Preciznije, ako je |G| = n, |H| = k i ako je p broj
desnih Hklasa u G, onda je n = pk; p je ujedno broj lijevih Hklasa u grupi G.
Dokaz: Neka su a1 , a2 , . . . , ap predstavnici svih desnih Hklasa u G. Tada imamo disjunktnu
uniju
G = a1 H a2 H . . . ap H.
2.1. NORMALNE PODGRUPE. KVOCIJENTNE GRUPE
39
Prema propoziciji 2.1. broj elemenata u svakoj od klasa aj H jednak je |H| = k. Iz gornjeg rastava
u disjunktnu uniju slijedi n = pk.
Za podgrupu H grupe G kazemo da je kona
cnog indeksa u grupi G ako ima samo konacno
mnogo razlicitih desnih Hklasa u grupi G. Taj se broj oznacava sa (G : H) i zove indeks podgrupe
H u grupi G. Ocito je (G : H) ujedno i broj razlicitih lijevih Hklasa u G. Prema Lagrangeovom
teoremu za konacnu grupu G i za bilo koju njenu podgrupu H vrijedi:
(G : H) =
|G|
.
|H|
Podgrupa H grupe G zove se normalna podgrupa ako je Hc = cH c G. Cinjenicu

da je
H normalna podgrupa od G zapisujemo ovako: H G. Pomnozimo li jednakost Hc = cH zdesna
sa c1 dobivamo H = cHc1 . Dakle, podgrupa H je normalna u grupi G ako i samo ako vrijedi
cHc1 = H
c G,
odnosno, uz prije uvedenu oznaku c ako i samo ako je c (H) = H c G.

Neka je H normalna podgrupa grupe G. Sa G/H cemo oznacavati skup svih Hklasa u G. U
taj skup uvodimo binarnu operaciju sa:
(aH)(bH) = abH,
aH, bH G/H,
t.j. a, b G.
Cinjenica
da je podgrupa H normalna osigurava smislenost ove definicije, tj. da rezultat abH ne
ovisi o izboru predstavnika a i b dviju Hklasa. Doista, neka su a i b druga dva predstavnika istih
Hklasa, tj. aH = a H i bH = b H. To znaci da je a H a i b H b , tj. vrijedi h = a1 a H i
k = b1 b H. Dakle, a = ah i b = bk pa imamo
a b = ahbk = abb1 hbk.
Dakle, vrijedi a b = abg, uz oznaku g = b1 hbk. Imamo b1 hb = b1 (h) b1 (H) = H, jer je
H normalna podgrupa. Stoga je g = b1 hbk H, dakle a b = abg abH, odnosno, a b H ab ili
a b H = abH.
S tako definiranom operacijom skup Hklasa G/H postaje grupa. Doista, operacija je asocijativna:
((aH)(bH))(cH) = (abH)(cH) = abcH = (aH)(bcH) = (aH((bH)(cH)).
Klasa H = eH je neutralna (jedinicni element iz G/H) u odnosu na tu operaciju:
(eH)(aH) = (aH)(eH) = aH
aH G/H.
Napokon, za aH G/H imamo

(a1 H)(aH) = (aH)(a1 H) = eH,
dakle a1 H G/H je invers od aH. G/H se zove kvocijentna grupa grupe G po normalnoj
podgrupi H.
Sada mozemo poboljsati tvrdnje propozicije 1.7.:
40
POGLAVLJE 2. GRUPE
Teorem 2.2. Neka je : G1 G2 homomorfizam grupa.

(a) H = Ker je normalna podgrupa od G1 .
(b) Preslikavanje : G1 /H Im definirano sa (aH) = (a), a G1 , je izomorfizam
kvocijentne grupe G1 /H na grupu Im .
Dokaz: (a) Neka je h H. Tada je h Ker , dakle (h) = eG2 . Stoga za svaki a G1
imamo
(aha1 ) = (a)(h)(a)1 = (a)(a)1 = eG2 ,
dakle, aha1 Ker = H. Time smo dokazali inkluziju aHa1 H, a G1 . Zamjenom a sa
a1 dobivamo i a1 Ha H a G1 . Mnozenjem te inkluzije slijeva sa a i zdesna sa a1 slijedi
aHa1 H a G1 . Iz dvije inkluzije zakljucujemo da je aHa1 = H a G1 , dakle, H je
normalna podgrupa grupe G1 .
(b) Prije svega dokazimo da je definicija preslikavanja smislena, tj. da ne ovisi o izboru
predstavnika Hklase. Neka su a, a G1 takvi da vrijedi aH = a H, odnosno a H a , sto znaci
da je a 1 a H = Ker . Dakle, imamo (a 1 a) = eG2 , a odatle (a )1 (a) = eG2 . Mnozenjem
ove jednakosti slijeva sa (a ) dobivamo (a) = (a ), a to smo i zeljeli dokazati.
je homomorfizam, jer
((aH)(bH)) = (abH) = (ab) = (a)(b) = (aH)(bH).
je injekcija, jer
(aH) = (bH)
=
(a) = (b)
b1 a Ker = H
=
=
(b1 a) = (b)1 (a) = eG2

a H b
aH = bH.
Napokon, treba jos dokazati da je surjekcija na Im . Neka je c Im . Tada postoji a G1

takav da je c = (a). No tada po definiciji preslikavanja vrijedi c = (aH).
Neka je G grupa. Podskup Z(G) = {x G; xa = ax a G} zove se centar grupe
G. To je normalna komutativna podgrupa od G. Doista, ocito je e Z(G). Nadalje, ako je
x Z(G), mnozenjem jednakosti ax = xa slijeva i zdesna sa x1 slijedi x1 a = ax1 a G,
dakle x1 Z(G). Napokon, ako su x, y Z(G), za bilo koji a G imamo xya = xay = axy, sto
pokazuje da je xy Z(G). Time smo dokazali da je Z(G) podgrupa od G. Ona je ocito komutativna. Ta je podgrupa normalna, jer za x Z(G) i a G imamo axa1 = x, sto pokazuje da je
aZ(G)a1 = Z(G) a G.
Primijetimo da ako je K podgrupa od G, koja je sadrzana u Z(G), onda a G vrijedi
aKa1 = K. Dakle, svaka je takva podgrupa normalna. Takva se podgrupa zove centralna.
Imamo Z(GLn (R)) = {I; R }, gdje je I oznaka za jedinicnu matricu. Za parni n N
je Z(SLn (R)) = {I, I}, a za neparni n je Z(SLn (R)) = {I}. Za simetricnu grupu Sn imamo
Z(S2 ) = S2 i Z(Sn ) = {e} za n 3.

2.2. CIKLICKE
GRUPE
2.2
41
Cikli
cke grupe
Neka je G grupa i a G. Stavimo a0 = e, a1 = a, a za n 2 definiramo induktivno an = aan1 .

Dakle, an = a a a (n faktora). Nadalje, za n N stavljamo an = (a1 )n . Na taj nacin za
svaki a G i za svaki n Z definirali smo an . Dakle, za svaki a G imamo preslikavanje
a : Z G,
a (n) = an , n Z.
Lako se vidi da za bilo koje n, m Z vrijedi an+m = an am . Drugim rijecima, a je homomorphizam

aditivne grupe Z u grupu G. Njegovu sliku oznacimo sa
a = Im a = {an ; n Z}.
a je najmanja podgrupa od G koja sadrzi element a. Opcenito, za bilo koji podskup S grupe
G za najmanju podgrupu koja sadrzi skup S kazemo da je generirana sa S i oznacavamo je sa
S . Grupa generirana jednim elementom zove se cikli
cka. Prema teoremu 2.2. ciklicka podgrupa
a generirana nekim elementom a G izomorfna je kvocijentnoj grupi Z/Ker a aditivne grupe
cijelih brojeva po jezgri Ker a homomorfizma a : n an :
Ker a = {n Z; an = e}.
Lema 2.2. Neka je K podgrupa aditivne grupe Z. Tada je ili K = {0} ili postoji m N takav da
je
K = mZ = {km; k Z} = {n Z; n je djeljiv sa m}.
Dokaz: Pretpostavimo da je K = {0}. Tada je K N = . Neka je m najmanji broj iz skupa
K N. Tada je km K za svaki prirodan broj k, jer je km = m + m + . . . + m (k sumanada). I
suprotan element km je sadrzan u K. Time smo dokazali inkluziju K mZ. Dokazimo i obrnutu
inkluziju. Neka je n K. Mozemo pisati n = km + p, pri cemu je k Z i p {0, 1, . . . , m 1}.
Tada je km K, dakle i p = n km K. Kako je p < m, zbog izbora broja m slijedi da mora
biti p = 0. Dakle, n = km i time je dokazana obrnuta inkluzija K mZ. Stoga imamo jednakost
K = mZ.
cka grupa mtog
Za prirodan broj m kvocijentnu grupu Z/mZ oznacavamo sa Zm . To je cikli
reda. Kao skup ona se moze identificirati sa skupom {0, 1, . . . , m 1}, a operacija je zbrajanje
modulo m : zbroj brojeva j i k modulo m je jedinstven broj n {0, 1, . . . m 1} takav da je
j + k n djeljiv sa m. U stvari, n = j + k, ako je j + k < m, a n = j + k m, ako je j + k m.
Ova razmatranja pokazuju da vrijedi:
Propozicija 2.2. Neka je G grupa i a G. Za ciklicku grupu a generiranu elementom a ispunjena je jedna od sljedece dvije mogucnosti:
(a) a je beskonacna grupa. To je ispunjeno tocno onda kad je a monomorfizam, tj. kad je
an = am za n = m. Tada je n an izomorfizam aditivne grupe Z na grupu a .
(b) a je konacna grupa. Tada je a = {e, a, a2 , . . . , am1 } za neki prirodan broj m i preslikavanje n an je izomorfizam grupe Zm = {0, 1, . . . , m 1} na grupu a .
Neka je G konacna grupa reda |G| = n s jedinicnim elementom e i neka je a G. Prema
propoziciji 2.2. tada je podgrupa a generirana elementom a izomorfna ciklickoj grupi Zm za
neki prirodan broj m. Red m = | a | grupe a zove se period elementa a i to je najmanji
prirodan broj k za kojeg je ak = e. Tada je am = e i za medusobno razlicite i, j {0, 1, . . . , m 1}
42
POGLAVLJE 2. GRUPE
je ai = aj . Prema Lagrangeovom teoremu (teorem 2.1.) period svakog elementa a G je djelitelj

reda n grupe G. Jedinica e je jedini element grupe G reda 1. Ako je red n grupe G prost broj
onda je period svakog elementa a = e grupe G jednak n. To znaci da a podgrupa reda n dakle
jednaka je citavoj grupi G. Tim razmatranjem dokazali smo:
Propozicija 2.3. Neka je G konacna grupa reda n. Period svakog elementa a G je djelitelj od
n. Ako je n prost broj i a = e onda je a = G, tj. element a je generator grupe G.
Neka je G konacna grupa reda n i neka je m period elementa a G, dakle am = e. Prema
prethodnoj propoziciji je n = mq za neki prirodan broj q. Imamo an = amq = (am )q = eq = e.
Dakle, vrijedi an = e a G. Najmanji prirodan broj k takav da je ak = e a G zove se
eksponent grupe G.
Propozicija 2.4. Neka je G konacna grupa reda n i eksponenta k. Broj n djeljiv je s brojem k.
Dokaz: Neka su a1 , a2 , . . . , an svi elementi grupe G i neka su redom m1 , m2 , . . . , mn periodi
tih elemenata. Za q N i j {1, 2, . . . , n} vrijedi aqj = e ako i samo ako je q visekratnik broja mj .
To znaci da je eksponent k grupe G visekratnik svakog od brojeva m1 , m2 , . . . , mn . Prema tome,
k je najmanji zajednicki visekratnik brojeva m1 , m2 , . . . , mn . Prema propoziciji 2.3. red n grupe
G je visekratnik svakog od brojeva m1 , m2 , . . . , mn . No, svaki zajednicki visekratnik djeljiv je s
najmanjim zajednickim visekratnikom. Dakle, n je djeljiv s k.
Razmotrimo sada posebno Abelove konacne grupe. Sjetimo se da je svaka podgrupa Abelove
grupe normalna, dakle po svakoj se podgrupi moze formirati kvocijentna grupa.
Propozicija 2.5. Neka je G Abelova grupa reda n i eksponenta k. Tada je neka potencija broja
k djeljiva sa n. Drugim rijecima, ako je n djeljiv s prostim brojem p onda je i k djeljiv s p.
Dokaz cemo provesti indukcijom u odnosu na red grupe G. Baza indukcije |G| = 1, tj.
G = {e}, je trivijalna. Provedimo korak indukcije. Neka je |G| = n 2 i pretpostavimo da
je tvrdnja dokazana za Abelove grupe reda manjeg od n. Neka je a G, a = e. Oznacimo sa q
period elementa a. Tada je k djeljiv sa q, tj. k = qj za neki j N. Neka je H = a . Tada je
|H| = q. Oznacimo sa r eksponent kvocijentne grupe G/H. Ocito za svaki element a G vrijedi
(aH)k = ak H = eH, a to je jedinica u kvocijentnoj grupi G/H. Prema tome, k je djeljiv sa r tj.
k = rs, za neki s N. Neka je m red kvocijentne grupe G/H. Naravno, po Lagrangeovom teoremu
je n = mq. Kako je m < n, po pretpostavci indukcije neka potencija od r djeljiva je sa m. Dakle,
postoje i, p N takvi da je ri = mp. Prema tome, imamo sljedece jednakosti:
n = mq,
k = qj,
k = rs,
r i = mp.
Odatle slijedi:
k i+1 = k k i = kri si = qjmpsi = njpsi .
Dakle, potencija k i+1 je djeljiva sa n.
Posebnu ulogu medu Abelovim grupama igraju ciklicke grupe, tj. grupe generirane jednim
elementom.
Propozicija 2.6. Neka je G ciklicka grupa.
(a) Svaka podgrupa od G je ciklicka.
(b) Za svaku podgrupu H od G kvocijentna grupa G/H je ciklicka.

2.2. CIKLICKE
GRUPE
43
Dokaz: Ako je grupa G beskonacna onda je G izomorfna aditivnoj grupi Z. Prema lemi 2.2.
svaka netrivijalna podgrupa od Z je oblika
mZ = {km; k Z} = {0, m, m, 2m, 2m, . . .}
za neki prirodan broj m. Ta je podgrupa ciklicka: generator joj je m. Nadalje, i kvocijentna grupa
Zm = Z/mZ je ciklicka. Dakle, propozicija je dokazana ako je grupa G beskonacna.
Pretpostavimo sada da je grupa G konacna reda n i neka je a generator grupe G :
G = a = {e, a, a2 , . . . , an1 }.
Neka je H = {e} podgrupa od G. Stavimo
m = min {k N; ak H}.
Tvrdimo da je tada am generator grupe H. Doista, neka je b H proizvoljan. Tada je b = ak za
neki k {0, 1, . . . , n 1}. Mozemo pisati k = ms + j za jedinstvene cijele brojeve s i j takve da
je s 0 i 0 j < m. Tada je b = ams+j = (am )s aj . Imamo am H, pa slijedi aj = b (am )s H.
Kako je 0 j < m iz definicije broja m slijedi j = 0. Dakle, k = ms pa slijedi b = (am )s am .
Time je dokazana inkuzija H am . Kako je am H, obrnuta inkluzija am H je ocigledna.
Dakle, vrijedi jednakost H = am i time je dokazano da je grupa H ciklicka.
Napokon, ako a G generira grupu G, onda njegova Hklasa aH generira kvocijentnu grupu
G/H, dakle i kvocijentna grupa G/H je ciklicka.
44
2.3
POGLAVLJE 2. GRUPE
Grupe transformacija
I u matematici i u primjenama grupe koje se prirodno pojavljuju najcesce djeluju na nekom

skupu. Neka je G grupa i S neprazan skup. Kazemo da grupa G djeluje na skupu S ako je
zadan homomorfizam grupe G u grupu permutacija skupa S. To znaci da je za svaki a G zadana
bijekcija a : S S i da vrijedi a b = ab . Vrlo cesto se zadano djelovanje grupe G na skupu
S zapisuje bez posebnih oznaka za permutacije a skupa S. Naime, definiramo li ax = a (x),
a G, x S, vidimo da se djelovanje grupe G na skupu S moze opisati zadavanjem preslikavanja
G S S, (a, x) ax, sa sljedecim svojstvima:
(a) x ax je bijekcija sa S na S a G;
(b) a(bx) = (ab)x a, b G i x S.
Djelovanje grupe G na skupu S zadaje na prirodan nacin relaciju ekvivalencije na S : za
x, y S stavljamo x y ako i samo ako postoji a G takav da je y = ax. To je doista relacija
ekvivalencije na S :
za svaki s S je s = es, dakle s s;
ako su x, y S takvi da je x y, tj. ako vrijedi y = ax za neki a G, onda je x = a1 y,
dakle, vrijedi i y x;
napokon, ako za x, y, z S vrijedi x y i y z, tj. ako za neke a, b G vrijedi y = ax i
z = by, onda je (ab)x = a(bx) = ay = z, dakle vrijedi i x z.
Klase ekvivalencije u skupu S zovu se Gorbite. Gorbita elementa x S je skup
O(x) = {y S; x y} = Gx = {ax; a G}.
Za tocku x S definiramo
Gx = {a G; ax = x}.
Gx je podgrupa od G koja se zove stabilizator tocke x u grupi G.
Propozicija 2.7. Neka je zadano djelovanje grupe G na skupu S i neka je x S. Tada je
aGx ax bijekcija sa skupa G/Gx svih desnih Gx klasa u grupi G na Gorbitu O(x) elementa
x u skupu S. Posebno, ako je grupa G konacna onda je broj elemenata Gorbite O(x) jednak
indeksu (G : Gx ) stabilizatora Gx tocke x u grupi G.
Dokaz: Prije svega, uocimo da je defnicija preslikavanja aGx ax sa skupa G/Gx svih desnih
Gx klasa u skup S smislena, tj. da ne ovisi o izboru predstavnika Gx klase. Doista, neka su
a, b G takvi da je aGx = bGx . Tada je b1 a Gx , dakle vrijedi b1 ax = x, a odatle je ax = bx,
sto dokazuje smislenost definicije preslikavanja iz tvrdnje propozicije. Po samoj definiciji Gorbite
ocito je aGx ax surjekcija sa G/Gx na O(x). Treba jos dokazati da je to i injekcija. Neka su
aGx , bGx G/Gx takvi da je ax = bx. Tada je b1 ax = x, dakle b1 a Gx , a to pokazuje da je
a Gx b, odnosno aGx = bGx . Time je dokazana i injektivnost preslikavanja aGx ax.
Promatrat cemo sada djelovanje grupe G na samoj sebi koje se zove konjugiranje. Za svaki
a G bijekcija a : G G zadana je sa
a (x) = axa1 ,
x G.
To je doista djelovanje grupe G na skupu G, jer je

a (b (x)) = a bxb1 = a bxb1 a1 = (ab)x(ab)1 = ab (x).
2.3. GRUPE TRANSFORMACIJA
45
Elementi x, y G koji su ekvivalentni u odnosu na to djelovanje zovu se Gkonjugirani ili

konjugirani u grupi G :
postoji a G takav da je y = axa1 .
Gorbita elementa x G zove se klasa konjugiranosti tog elementa:
O(x) = {axa1 ; a G}.
Stabilizator elementa x G oznacava se sa CG (x) i zove centralizator elementa x u grupi G :
CG (x) = {a G; axa1 = x} = {a G; ax = xa}.
Dakle, centralizator CG (x) elementa x je podgrupa koja se sastoji od svih elemenata grupe G koji
komutiraju sa x.
Presjek svih centralizatora CG (x), x G, je upravo centar grupe G :
Z(G) =
CG (x) = {a G; ax = xa x G}.
xG
Vec smo spomenuli da je Z(G) je komutativna normalna podgrupa od G. Stovi

se, svaka podgrupa
od Z(G) je normalna podgrupa od G.
Razmotrimo jos jedno djelovanje grupe G To je opet konjugiranje, ali ovaj puta na skupu G
svih podgrupa od G. Za a G i H G stavimo
a (H) = aHa1 = {aha1 ; h H}.
Tada je a (H) G i na taj nacin definirano je djelovanje grupe G na skupu G, tj. a b = ab
i e = idG . Za podgrupe H, K G grupe G kazemo da su konjugirane u grupi G ako postoji
a G takav da je K = a (H) = aHa1 . Stabilizator podgrupe H G u odnosu na to djelovanje
je podgrupa
NG (H) = {a G; aHa1 = H}
grupe G koja se zove normalizator podgupe H u grupi G. To je najveca medu svim podgrupama
grupe G koje sadrze H i u kojima je H normalna podgrupa. Drugim rijecima, vrijedi H NG (H)
i ako je K G takva da je H
K, onda je K NG (H). Gorbite u skupu G zovu se klase
konjugiranosti podgrupa grupe G. Naravno, vrijedi NG (H) = G ako i samo ako je H G.
46
POGLAVLJE 2. GRUPE
2.4
Rje
sive i proste grupe
Neka je G grupa. Definiramo tada

C(G) = aba1 b1 ; a, b G .
Ako su a, b G, onda se element aba1 b1 zove komutator elemenata a i b. Primijetimo da je
aba1 b1 = e ako i samo ako je ab = ba, tj. ako i samo ako a i b komutiraju. Dakle, C(G) je podgrupa od G generirana svim komutatorima elemenata. C(G) se zove komutatorska podgrupa
grupe G. Ocito je C(G) = {e} ako i samo ako je grupa G komutativna.
Propozicija 2.8. Neka je G grupa. Tada je C(G)
G i kvocijentna grupa G/C(G) je komutativna. Nadalje, ako je H
G takva da je kvocijentna grupa G/H komutativna, onda je
C(G) H.
Dokaz: Oznacimo sa S skup svih komutatora u grupi G :
S = {aba1 b1 ; a, b G}.
Za bilo koje a, b, c G imamo
c(aba1 b1 )c1 = (cac1 )(cbc1 ) cac1
cbc1
Odatle se vidi da je cSc1 S, a iz c1 Sc S slijedi i S cSc1 . Dakle, vrijedi jednakost

cSc1 = S za svaki c G. Kako S generira podgrupu C(G) i cSc1 generira podgrupu cC(G)c1 ,
slijedi da je cC(G)c1 = C(G) za svaki c G. Dakle, C(G) G.
Oznacimo sada sa epimorfizam grupe G na kvocijentnu grupu G/C(G) koji svakom elemenu
pridruzuje njegovu klasu:
(a) = aC(G),
a G.
Tada je Ker = C(G), pa za bilo koje a, b G nalazimo
(a)(b)(a)1 (b)1 = aba1 b1 = eG/C(G)
(jedinica u kvocijentnoj grupi G/C(G))
jer je aba1 b1 S C(G). Slijedi (a)(b) = (b)(a) a, b G, dakle, kvocijentna grupa

G/C(G) je komutativna.
Napokon, pretpostavimo da je H
G takva da je G/H komutativna. Za bilo koje a, b H
je tada abH = (aH)(bH) = (bH)(aH) = baH. Buduci da se lijeve i desne Hklase u grupi G
podudaraju, ta se jednakost moze pisati i ovako: Hab = Hba. Odatle je Haba1 b1 = H, pa
slijedi aba1 b1 H. Dakle, S H, a kako je C(G) najmanja podgrupa od G koja sadrzi skup S,
zakljucujemo da je C(G) H.
Naravno, za svaku podgrupu H G mozemo definirati C(H) : to je podgrupa generirana
skupom {hkh1 k 1 ; h, k H} svih komutatora elemenata iz H. Posebno, induktivno definiramo
podgrupe C k (G), k N :
C 1 (G) = C(G),
C k (G) = C(C k1 (G)) k 2.
Kazemo da je G rje
siva grupa, ako postoji prirodan broj n takav da je C n (G) = {e}. Naravno,
ako je grupa G komutativna onda je C 1 (G) = C(G) = {e}. Dakle, svaka komutativna grupa je
rjesiva.

2.4. RJESIVE
I PROSTE GRUPE
47
Teorem 2.3. Grupa G je rjesiva ako i samo ako postoji konacan rastuci niz podgrupa
{e} = G0 G1 G2 Gn1 Gn = G
takvih da vrijedi
(a) Gi
Gi+1 za i = 0, 1, 2, . . . , n 1.
(b) Kvocijentna grupa Gi+1 /Gi je komutativna za i = 0, 1, 2, . . . , n 1.

Dokaz: Pretpostavimo da je grupa G rjesiva i neka je n N takav da je C n (G) = {e}. Stavimo
tada Gi = C ni (G) za i = 0, 1, 2, . . . , n 1 i Gn = G. Kako je
Gi = C ni (G) = C(C ni1 (G)) = C(Gi+1 ),
imamo rastuci niz podgrupa
{e} = G0 G1 G2 Gn1 Gn = G
Prema propoziciji 2.8 tada za i {0, 1, . . . , n 1} vrijedi Gi = C(Gi+1 ) Gi+1 . Nadalje, grupa
Gi+1 /Gi = Gi+1 /C(Gi+1 ) je komutativna. Dakle, uvjet iz teorema je nuzan da bi grupa G bila
rjesiva.
Dokazimo sada dovoljnost tog uvjeta i pretpostavimo da imamo rastuci konacan niz podgrupa
kao u iskazu teorema. Kako je tada grupa Gi+1 /Gi komutativna, prema posljednjoj tvrdnji u
propoziciji 2.8 slijedi da je C(Gi+1 ) Gi . Indukcijom po k dokazat cemo sada da za svaki k
vrijedi C k (G) Gnk . Doista, baza indukcije je trivijalna, jer je C 1 (G) = C(G) = C(Gn ) Gn1 .
Za dokaz koraka indukcije, pretpostavimo da je k 2 i da je dokazano da je C k1 (G) Gnk+1 .
Slijedi
C k (G) = C(C k1 (G)) C(Gnk+1 ) Gnk
i time je dokaz koraka indukcije proveden. Posebno, za k = n dobivamo C n (G) G0 = {e},
dakle, grupa G je rjesiva.
Teorem 2.4. Neka je G grupa, H podgrupa od G i N normalna podgrupa od G.
(a) Ako je grupa G rjesiva, tada je i grupa H rjesiva.
(b) Ako je grupa G rjesiva, tada je i grupa G/N rjesiva.
(c) Ako su grupe G/N i N rjesive, tada je i grupa G rjesiva.
Dokaz: Tvrdnja (a) slijedi iz evidentne cinjenice da je C k (H) C k (G) za svaki k.
(b) Oznacimo sa : G G/N epimorfizam koji svakom elementu grupe G pridruzuje njegovu
N klasu:
(a) = aN,
a G.
Tada je (aba1 b1 ) = (a)(b)(a)1 (b)1 , pa slijedi da je
{ aba1 b1 ; a, b G}
skup svih komutatora u kvocijentnoj grupi G/N. Odatle slijedi C(G/N) = (C(G)), a odatle
indukcijom po k nalazimo da je C k (G/N) = (C k (G)). Ako je n N takav da je C n (G) = {e},
tada slijedi C n (G/N) = ({e}) = {eG/N }. Dakle, grupa G/N je rjesiva.
(c) Pretpostavimo da su n, m N takvi da je C n (G/N) = {eG/N } i C m (N ) = {e}. Oznacimo
ponovo sa epimorfizam G G/N. U dokazu tvrdnje (b) vidjeli smo da je C k (G/N) = (C k (G))
48
POGLAVLJE 2. GRUPE
za svaki k. Posebno je (C n (G)) = C n (G/N) = {eG/N }, dakle je C n (G) Ker = N. Sada slijedi
C n+m (G) C m (N ) = {e}, dakle, grupa G je rjesiva.
Grupa G zove se prosta ako su jedine njene normalne podgrupe {e} i G. To se drugim rijecima
kaze da grupa G nema netrivijalnih normalnih podgrupa.
Teorem 2.5. Rjesiva grupa je prosta ako i samo ako je ciklicka i red |G| joj je prost broj.
Dokaz: Neka je grupa G rjesiva i prosta. Tada je za neki n N C n (G) = {e}, pa slijedi da
je C(G) = G; doista, iz C(G) = G slijedi da je C k (G) = G za svaki k. No prema propoziciji 2.8
je C(G)
G. Kako je grupa G prosta, slijedi C(G) = {e}, a to znaci da je grupa G komutativna. U komutativnoj grupi svaka je podgrupa normalna. Dakle, ako je a = e, onda mora biti
a = G. Dakle, grupa G je ciklicka. Kad bi G bila beskonacna, ona bi bila izomorfna aditivnoj
grupi Z, a ta grupa ima mnostvo podgrupa. Dakle, |G| = n N i za a G, a = e, imamo
G = {e, a, a2 , . . . , an1 }. Kad bi bilo n = mk za neke m, k N, m 2, k 2, onda bi H = ak
bila netrivijalna podgrupa od G, sto je nemoguce, jer je grupa G prosta. Dakle, n je prost broj.
Obratno, ako je p prost broj i |G| = p, onda je grupa G ciklicka, dakle, komutativna, dakle,
rjesiva, a takoder zbog Lagrangeovog teorema 2.1 grupa G nema nikakvih a ne samo normalnih
netrivijalnih podgrupa, dakle je prosta.
Kao obicno sa Sn cemo oznaciti grupu permutacija skupa {1, 2, . . . , n}, a sa An podgrupu svih
ca grupa. Ako je An onda je 1
parnih permutacija. Grupa An zove se alterniraju
parna permutacija za svaku permutaciju Sn . Prema tome, An je normalna podgrupa od Sn ,
An Sn .
Propozicija 2.9. Grupa An generirana je svim 3ciklusima, odnosno svim permutacijama
= (i j k), pri cemu su i, j, k medusobno razliciti brojevi iz {1, 2, . . . , n}, i preslikava na sljedeci
nacin:
(i) = j,
(j) = k,
(k) = i,
(m) = m
m {1, 2, . . . , n} \ {i, j, k}.
Dokaz: Oznacimo sa H podgrupu od Sn generiranu svim 3ciklusima. Kako je svaki 3ciklus

parna permutacija, vrijedi H An .
Prema propoziciji 1.9. i prema tvrdnji (b) propozicije 1.11. svaka parna permutacija produkt
je parnog broja transpozicija. Pokazat cemo sada da je produkt dviju transpozicija ili jedinicni
element e ili 3ciklus ili produkt dvaju 3ciklusa. Promatrajmo najprije produkt disjunktnih
transpozicija (i j)(k ), {i, j} {k, } = . Vrijedi
[(i j)(k )](i) = (i j)(i) = j,
[(i j)(k )](j) = (i j)(j) = i,
[(i j)(k )](k) = (i j)( ) = ,
[(i j)(k )]( ) = (i j)(k) = k.
S druge strane je
[(i j k)(j k )](i) = (i j k)(i) = j,
[(i j k)(j k )](j) = (i j k)(k) = i,
[(i j k)(j k )](k) = (i j k)( ) = ,
[(i j k)(j k )]( ) = (i j k)(j) = k.
Dakle,
(i j)(k ) = (i j k)(j k ).
Nadalje, produkt dviju jednakih transpozicija je jedinicni element e grupe Sn :
(i j)(i j) = e.

2.4. RJESIVE
I PROSTE GRUPE
49
Napokon, promotrimo produkt dvije transpozicije koje nisu niti jednake niti disjunktne. To je
produkt (i j)(j k) za neke medusobno razlicite brojeve i, j, k {1, 2, . . . , n}. Tada imamo
(j k)(i) = i,
(j k)(j) = k,
(j k)(k) = j,
dakle,
[(i j)(j k)](i) = (i j)(i) = j,
[(i j)(j k)](j) = (i j)(k) = k,
[(i j)(j k)](k) = (i j)(j) = i,
sto pokazuje da je
(i j)(j k) = (i j k).
Zakljucujemo da je produkt parnog broja transpozicija ili jedinica e ili 3ciklus ili produkt
3ciklusa. Odatle slijedi i obrnuta inkluzija An H.
Ocito je A2 = {e}, a A3 = {e, (123), (132)} je komutativna grupa izomorfna sa Z3 . Pokazuje se
da je A4 = {e, (123), (132), (124), (142), (134), (143), (234), (243), (12)(34), (13)(24), (14)(23)} i da
je H = {e, (12)(34), (13)(24), (14)(23)} komutativna normalna podgrupa od A4 . Red kvocijentne
grupe A4 /H jednak je 12/4 = 3, dakle, ta je kvocijentna grupa izomorfna sa Z3 . Posebno, kvocijentna grupa A4 /H je komutativna. Dakle, ako stavimo G0 = {e}, G1 = H i G2 = A4 , vidimo da
vrijedi:
G0
G1
G2 ,
G0 = {e},
G2 = A4 ,
i grupe G1 /G0
G1
i G2 /G1
su komutativne.
To pokazuje da je grupa A4 rjesiva.

Teorem 2.6. Ako je n 5, alternirajuca grupa An je prosta.
Dokaz: Pretpostavimo da je N = {e} normalna podgrupa od An . Treba dokazati da je tada
N = An .
(1) Prvo cemo dokazati da grupa N sadrzi neki 3ciklus. Proucit cemo nekoliko mogucnosti.
(a) Pretpostavimo da N sadrzi neki element oblika x = abc , gdje su a, b, c, . . . medusobno
disjunktni ciklusi i gdje je a mciklus za neki m 4 :
a = (a1 a2 . . . am ),
m 4.
Stavimo t = (a1 a2 a3 ) An . Tada je z = t1 xt N. Buduci da je mciklus a disjunktan s ostalim

ciklusima b, c, . . . u prikazu elementa x, to 3ciklus t komutira s tim ostalim ciklusima. Stoga,
ako sa y oznacimo umnozak tih ostalih ciklusa, imamo
z = t1 xt = t1 at bc = t1 at y.
Kako je x = ay, to je x1 = y 1 a1 , pa slijedi
zx1 = t1 atyy 1 a1 = t1 ata1 .
Medutim, t1 = (a3 a2 a1 ), a1 = (am am1 . . . a2 a1 ), pa direktno izracunavanje djelovanja elementa
zx1 = t1 ata1 na skup {1, 2, . . . , n} pokazuje da taj element djeluje ovako:
zx1 (a1 ) = a3 ,
zx1 (aj ) = aj
zx1 (a3 ) = a4 ,
zx1 (a4 ) = a1 ,
za j = 2 i za 5 j m.
50
POGLAVLJE 2. GRUPE
Buduci da ocito ta permutacija ostavlja fiksnima sve p {1, 2, . . . , n} \ {a1 , a2 , . . . , am }, vidimo

da je
zx1 = (a1 a3 am )
3ciklus. No kako su z, x N to je i zx1 N. Dakle, u ovom slucaju podgrupa N An sadrzi
bar jedan 3ciklus.
(b) Pretpostavimo sada da N sadrzi element koji u rastavu u produkt medusobno disjunktnih
ciklusa ima barem dva 3ciklusa. Bez smanjenja opcenitosti mozemo pretpostaviti da podgrupa
N sadrzi element
x = (123)(456)y
pri cemu je y permutacija koja ostavlja fiksnima 1, 2, 3, 4, 5 i 6. Neka je t = (234) An . Tada N
sadrzi element
t1 xt x1 = (12436).
Prema razmotrenom slucaju (a) tada N sadrzi neki 3ciklus.
(c) Pretpostavimo sada da N sadrzi element x oblika (ijk)p, gdje je p produkt 2ciklusa, koji
su disjuntni medusobno i svi su disjunktni sa (ijk). Tada N sadrzi x2 = (ikj), a to je 3ciklus.
(d) Preostaje jos samo slucaj kad je svaki element od N \ {e} umnozak medusobno disjunktnih
2ciklusa. Kao sto smo vidjeli prije ovoga teorema, to se stvarno moze dogoditi ako je n = 4;
naime takva je upravo podgrupa koju smo oznacili sa H. Medutim, kako je n 5, mozemo
pretpostaviti da N sadrzi element
x = (12)(34)p
pri cemu je p permutacija koja ostavlja fiksnima 1, 2, 3 i 4. Stavimo t = (234). Tada N sadrzi
element
t1 xt x1 = (14)(23).
Nadalje, za u = (145), normalna podgrupa N sadrzi element
u1 t1 xtx1 u = (45)(23).
Slijedi da N sadrzi i element
(45)(23)(14)(23) = (154)
suprotno pretpostavci da je svaki element od N \ {e} umnozak medusobno disjuntnih 2ciklusa.
Dakle, slucaj (d) nije moguc, ako je n 5.
Time je dokazano da normalna podgrupa N sadrzi neki 3ciklus.
(2) Pretpostavimo da je (ijk) N i da je m {1, 2, . . . , n} \ {i, j, k}. Tada je
(mk)(ijk)(mk)1 = (mk)(ijk)(mk) = (ijm).
Odatle ocito slijedi da N sadrzi sve 3cikluse. No kako je prema propoziciji 2.9. grupa An generirana 3ciklusima, slijedi N = An .
Time je teorem dokazan.
Buduci da je prema tvrdnji (a) teorema 2.4 svaka podgrupa rjesive grupe rjesiva, iz teorema
2.6 neposredno slijedi:
Korolar 2.1. Ako je n 5, grupa permutacija Sn nije rjesiva.
2.5. SYLOWLJEVI TEOREMI
2.5
51
Sylowljevi teoremi
Prema Lagrangeovom teoremu 2.1. ako je H podgrupa konacne grupe G onda je red grupe G
djeljiv s redom grupe G. U ovom odjeljku dokazat cemo da za svaki djelitelj od |G| oblika pk , gdje
je p prost broj, postoji podgrupa od G reda pk . Najprije dokazujemo tu tvrdnju za k = 1 :
Teorem 2.7. (Cauchyjev teorem) Neka je G konacna grupa i neka je p prost broj koji dijeli
red grupe G. Tada grupa G sadrzi podgrupu reda p. Drugim rijecima, grupa G sadrzi element a
ciji je period p.
Dokaz: (a) Dokazimo najprije taj teorem u slucaju da je grupa G komutativna. Dokaz
provodimo indukcijom u odnosu na red |G| grupe G. Baza indukcije je trivijalna, jer ako je |G| prost
broj, onda je |G| = p, dakle, sama G je svoja podgrupa reda p. Provedimo sada korak indukcije
i pretpostavimo da je tvrdnja dokazana za grupe reda manjeg od |G|. Neka je M podgrupa od
G koja je razlicita od G i koja medu svim podgrupama od G razlicitim od G ima najveci red.
Stavimo |M| = m.
Ako p | m, po pretpostavci indukcije grupa M ima podgrupu H koja je reda p. Kako je tada
H podgrupa od G, tvrdnja je u tom slucaju dokazana.
Pretpostavimo sada da p m. Neka je b G \ M i oznacimo sa B ciklicku podgrupu b
generiranu s elementom b. Tada je MB = {xy; x M, y B} podgrupa od G koja sadrzi M i
M B = M, jer b MB, ali b M. Prema izboru podgrupe M slijedi da je MB = G.
Promatrajmo sada Kartezijev produkt
M B = {(x, y); x M, y B}.
Ako operaciju mnozenja definiramo po komponentama
(x1 , y1 )(x2 , y2 ) = (x1 y1 , x2 y2 ),
x1 , x2 M,
y1 , y2 B,
onda M B postaje grupa. Definiramo sada preslikavanje : M B G na sljedeci nacin:

((x, y)) = xy,
x M,
y B.
Tada je zbog jednakosti MB = G preslikavanje surjekcija. Nadalje, zbog komutativnosti grupe

G preslikavanje je homomorfizam grupa:
((x1 , y1 )(x2 , y2 )) = ((x1 x2 , y1 y2 )) = x1 x2 y1 y2 = x1 y1 x2 y2 = ((x1 , y1 ))((x2 , y2 )).
Dakle, je epimorfizam grupe M B na grupu G. Prema teoremu 2.2 grupa G izomorfna je
kvocijentnoj grupi (M B)/(Ker ). Posebno je
|G| =
|M B|
.
|Ker |
Medutim, ocito je |M B| = |M| |B|. Nadalje,

Ker = {(x, y); x M, y B, xy = e} =
Dakle, |Ker | = |M B|. Prema tome je
|G| =
|M| |B|
.
|M B|
x, x1 ; x M B .
52
POGLAVLJE 2. GRUPE
Stavimo |B| = r. Tada je B = {e, b, b2 , . . . , br1 }. Nadalje, buduci da je p prost broj, iz gornje
formule za red |G| grupe G i iz pretpostavke da p m slijedi da p | r. Stavimo li q = r/p, nalazimo
da je A = bq = {e, bq , b2q , . . . , b(p1)q } podgrupa od G reda p. Time je proveden korak indukcije,
dakle, teorem je dokazan u slucaju da je grupa G komutativna.
(b) Dokazimo sada teorem u opcem slucaju, tj. bez pretpostavke da je grupa G komutativna. I
taj dokaz provodimo indukcijom u odnosu na red |G| grupe G. Baza indukcije je ponovo trivijalna,
jer je trivijalna tvrdnja teorema ako je red |G| grupe G prost broj. Provedimo sada korak indukcije
i pretpostavimo da je teorem dokazan za grupe manjeg reda od |G|. Neka su sada C1 , C2 , . . . , Cr
sve klase konjugiranosti u grupi G. Uzmimo da je C1 klasa konjugiranosti jedinice, C1 = {e}. Tada
je |C1 | = 1, pa imamo
|G| = 1 + |C2 | + + |Cr |.
Buduci da prost broj p dijeli red |G| grupe G, iz ove jednakosti slijedi da za neko j 2 broj
|Cj | nije djeljiv sa p. Neka je x Cj . Tada je |G| = |Cj | |CG (x)|, pa slijedi da je red |CG (x)|
centralizatora CG (x) elementa x djeljiv sa p.
Ako je CG (x) = G, iz pretpostavke indukcije slijedi da grupa CG (x) ima podgrupu H reda p.
No H je tada podgrupa od G, pa je teorem u tom slucaju dokazan.
Pretpostavimo sada da je CG (x) = G. To znaci da je x Z(G). Po pretpostavci je x = e,
dakle, mozemo zakljuciti da je u tom slucaju Z(G) = {e}. Razmotrimo sada dvije mogucnosti:
(1) Pretpostavimo da je red |Z(G)| centra Z(G) grupe G djeljiv sa p. Kako je grupa Z(G)
komutativna, iz dokazanog u (a) slijedi da Z(G) ima podgrupu H reda p. Tada je H podgrupa od
G, pa je i u tom slucaju teorem dokazan.
(2) Pretpostavimo sada da |Z(G)| nije djeljiv sa p. Buduci da je |G| = |Z(G)| |G/Z(G)|,
zakljucujemo da je red kvocijentne grupe G/Z(G) djeljiv sa p. Kako je Z(G) = {e}, to je
|G/Z(G)| < |G|, pa po pretpostavci indukcije kvocijentna grupa G/Z(G) ima podgrupu reda
p, odnosno, u postoji element G/Z(G) ciji je period jednak p. Neka je : G G/Z(G) epimorfizam koji elementu iz G pridruzuje njegovu Z(G)klasu i neka je y G takav da je = (y).
Sada iz = eG/Z(G) i p = eG/Z(G) slijedi da je y Z(G) i y p Z(G). Neka je Y = y podgrupa
od G generirana sa y. Tada je Y Z(G) = {ab; a Y, b Z(G)} komutativna podgrupa od G i
imamo sljedecu disjunktnu uniju
Y Z(G) = Z(G) yZ(G) y 2 Z(G) y p1 Z(G).
Odatle je |Y Z(G)| = p |Z(G)|. Dakle, red komutativne grupe Y Z(G) djeljiv je sa p pa opet iz
dokazanog u (a) slijedi da grupa Y Z(G) sadrzi podgrupu H reda p. Kako je tada H podgrupa od
G, i u ovom je slucaju teorem dokazan.
Neka je p prost broj. pgrupa je konacna grupa G reda |G| = pn za neki prirodan broj
n. Podgrupa H konacne grupe G zove se ppodgrupa ako je H pgrupa. Naravno, da bi
konacna grupa G uopce imala netrivijalnu ppodgrupu nuzno je da je njen red |G| djeljiv sa p.
Iz Cauchyjevog teorema 2.7 slijedi da je to i dovoljno. Podgrupa H konacne grupe G zove se
Sylowljeva ppodgrupa od G ako je H ppodgrupa i ako indeks (G : H) podgrupe H u grupi
|G|
to znaci da je |H| = pn i
G nije djeljiv s p. Kako je prema Lagrangeovom teoremu (G : H) = |H|
|G| = pn m, pri cemu m nije djeljiv sa p.
Iz ove definicije nije jasno da li za neki prost broj p konacna grupa ciji je red djeljiva sa p uopce
ima Sylowljevih ppodgrupa. Cilj je ovog poglavlja da dokazemo izuzetno znacajne strukturne
teoreme o konacnim grupama, tzv. Sylowljeve teoreme, koji govore o egzistenciji i opisu Sylowljevih
podgrupa.
Teorem 2.8. (Prvi Sylowljev teorem) Neka je G konacna grupa reda n i neka je p prost broj
koji dijeli n. Tada postoji Sylowljeva ppodgrupa grupe G.
53
Dokaz cemo provesti indukcijom u odnosu na red grupe. Pretpostavka teorema moze biti
ispunjena samo ako je |G| p, dakle baza indukcije je |G| = p. U tom slucaju tvrdnja je trivijalna,
jer je tada sama grupa G svoja Sylowljeva ppodgrupa.
Provedimo sada korak indukcije i pretpostavimo da je n > p djeljiv sa p i da je tvrdnja dokazana
za sve grupe ciji je red manji od n i djeljiv sa p. Neka je |G| = n. Imamo dvije mogucnosti:
(a) Postoji podgrupa H
G ciji indeks (G : H) u grupi G nije djeljiv sa p. Tada za neki
prirodan broj s vrijedi
|G| = ps m
|H| = ps q,
m, q N,
p | m,
p | q.
Imamo |H| < n pa po pretpostavci indukcije grupa H ima barem jednu Sylowljevu ppodgrupu.
Ta je podgrupa reda ps , dakle to je ujedno Sylowljeva ppodgrupa od G.
(b) Druga je mogucnost da takva podgrupa H ne postoji. To znaci da je za svaku podgrupu
H G njen indeks (G : H) djeljiv sa p. Neka je Z = Z(G) centar grupe G. Definiramo djelovanje
grupe G na samoj sebi konjugiranjem: elementu a G pridruzujemo bijekciju a : G G
definiranu sa a (x) = axa1 , x G. Orbita i stabilizator elementa x G s obzirom na to
djelovanje su
CG (x) = {a G; ax = xa}.
O(x) = {axa1 ; a G},
Imamo Z CG (x) x G. Nadalje, orbita O(x) je jednoclan skup ako i samo ako je CG (x) = G,
odnosno, ako i samo ako je x Z. Neka je S G skup predstavnika svih viseclanih Gorbita u
G. Tada imamo
O(x)
G=Z
xS
i to je disjunktna unija. Dakle, vrijedi

n = |Z| +
|O(x)|.
xS
Prema propoziciji 2.7 broj |O(x)| elemenata orbite O(x) jednak je indeksu (G : CG (x)) centralizatora CG (x) elementa x u grupi G, pa imamo
n = |Z| +
(G : CG (x)).
xS
Za svaki x S je CG (x)
G, pa je po pretpostavci (b) indeks (G : CG (x)) djeljiv sa p. Po
pretpostavci je i n djeljiv sa p, dakle, prema gornjoj jednakosti red |Z| centra Z grupe G djeljiv
je sa p. Prema Cauchyjevom teoremu 2.7 Z ima ciklicku podgrupu H reda p. Kako je H centralna podgrupa od G, ona je normalna podgrupa od G, pa mozemo formirati kvocijentnu grupu
G/H. Neka je pm najveca potencija od p koja dijeli n = |G|. Buduci da je |G/H| = np , to
je pm1 najveca potencija koja dijeli |G/H| = (G : H). Po pretpostavci indukcije grupa G/H
ima Sylowljevu ppodgrupu, dakle postoji podgrupa X grupe G/H kojoj je red pm1 . Neka je
: G G/H kanonski epimorfizam koji svakom elementu grupe G pridruzuje njegovu Hklasu:
(a) = aH, a G. Stavimo
Y = 1 (X) = {a G; (a) X}.
Uocimo da je Y podgrupa od G. Doista, ako su a, b Y, tada je (a), (b) X, dakle i
(ab1 ) = (a)(b)1 X, jer je X podgrupa od G/H. To pokazuje da je ab1 Y, dakle
Y je stvarno podgrupa od G. Napokon, Y je unija svih Hklasa koje cine grupu X. Buduci da
svaka Hklasa u G ima p elemenata, to je red od Y jednak p |X| = p pm1 = pm . Dakle, Y je
54
POGLAVLJE 2. GRUPE
podgrupa od G reda pm , sto znaci da je Y Sylowljeva ppodgrupa od G.

Time je teorem u potpunosti dokazan.
I dalje promatramo konjugiranje u grupi G, tj. djelovanje izomorfizama a : G G, a G.
Ako je H podgrupa od G i a G, onda je i a (H) = aHa1 podgrupa od G. Podgrupe H i K
zovu se konjugirane ako postoji a G takav da je K = aHa1 . Konjugirane podgrupe imaju
isti broj elemenata, dakle ako je H Sylowljeva ppodgrupa od G onda je i aHa1 Sylowljeva
ppodgrupa od G a G.
U daljnjem za grupu G reda n koji je djeljiv s prostim brojem p oznacimo sa S skup svih
Sylowljevih ppodgrupa od G. Grupa G djeluje konjugacijama na skupu S. Orbita i stabilizator
Sylowljeve podgrupe P su:
O(P ) = {aP a1 ; a G},
GP = {a G; aP a1 = P }.
Teorem 2.9. (Drugi Sylowljev teorem) Neka je G konacna grupa i neka je njen red n djeljiv
s prostim brojem p.
(a) Svaka ppodgrupa grupe G sadrzana je u nekoj Sylowljevoj ppodgrupi grupe G.
(b) Sve Sylowljeve ppodgrupe od G medusobno su konjugirane. Dakle, ako su P i Q Sylowljeve
ppodgrupe od G onda postoji a G takav da je Q = aP a1 .
Dokaz: Dokazat cemo najprije sljedecu tvrdnju:
Neka je H ppodgrupa grupe G i neka je P Sylowljeva ppodgrupa grupe G. Postoji a G
takav da je H aP a1 .
Kao prije iskaza teorema sa S oznacavamo skup svih Sylowljevih ppodgrupa od G. Na skupu
S grupa G djeluje konjugacijama. Neka je O(P ) S Gorbita od P :
O(P ) = {aP a1 ; a G}.
Promatrajmo sada djelovanje grupe H. Za Q O(P ) i x H ocito je i xQx1 O(P ),
dakle grupa H djeluje konjugacijama na skupu O(P ). U odnosu na to djelovanje Gorbita O(P )
raspada se u disjunktnu uniju Horbita. Neka je T skup predstavnika svih Horbita u O(P ).
Za Q T stavimo
OH (Q) = {xQx1 ; x H},
HQ = {x H; xQx1 = Q},
QT.
Imamo disjunktnu uniju

O(P ) =
OH (Q),
QT
dakle broj elemenata u Gorbiti O(P ) jednak je zbroju broja elemenata u Horbitama:
|O(P )| =
|OH (Q)|.
QT
H je ppodgrupa od G dakle njen red je neka potencija ps prostog broja p. Buduci da je red
podgrupe djelitelj reda grupe, red bilo koje podgrupe K od H je neka potencija pr prostog broja
, dakle (H : K) = pm za neki nenegativan cijeli broj
p; indeks (H : K) od K u H je kvocijent |H|
|K|
m. Posebno, to vrijedi za svaki stabilizator HQ tocke Q T u grupi H. Prema propoziciji 2.7
broj elemenata Horbite OH (Q) jednak je indeksu (H : HQ ) stabilizatora HQ u grupi H. Za
55
svaki Q T oznacimo sa m(Q) nenegativan cijeli broj takav da je (H : HQ ) = pm(Q) . Iz gornje

jednakosti stoga slijedi:
|O(P )| =
pm(Q) .
QT
Imamo |O(P )| = (G : GP ) pri cemu je GP = {a G; aP a1 = P }. Ocito je P GP , to je indeks

(G : GP ) djelitelj indeksa (G : P ). No po definiciji Sylowljeve ppodgrupe indeks (G : P ) nije
djeljiv sa p. Slijedi da ni (G : GP ) nije djeljiv sa p. Dakle, broj |O(P )| elemenata Gorbite od P
nije djeljiv sa p. Sada iz gornje jednakosti slijedi da mora biti m(Q) = 0 za barem jednu Q T .
Neka je Q T takva podgrupa, tj. m(Q) = 0. Tada je (H : HQ ) = 1, dakle HQ = H. To znaci
da je xQx1 = Q x H. Stavimo
HQ = {xa; x H, a Q}.
Iz utvrdene cinjenice xQx1 = Q x H slijedi da je HQ podgrupa grupe G i da je Q normalna
podgrupa od HQ. Dakle, mozemo formirati kvocijentnu grupu HQ/Q.
Ocito je H Q podgrupa od H. Nadalje, za x H imamo xHx1 = H i xQx1 = Q, dakle
x(H Q)x1 H Q. Buduci da konacni skupovi x(H Q)x1 i H Q imaju isti broj elemenata,
iz dokazane inkluzije slijedi jednakost:
x(H Q)x1 = H Q,
x H.
Dakle, H Q je normalna podgrupa od H.

Definiramo sada preslikavanje : H/(H Q) (HQ)/Q s kvocijentne grupe H/(H Q) u
kvocijentnu grupu (HQ)/Q :
(x(H Q)) = xQ,
x H.
Definicija ima smisla, jer ako za neke x, y H vrijedi x(H Q) = y(H Q), onda je y 1 x
H Q Q, dakle, xQ = yQ. Dokazimo da je izomorfizam grupa. Buduci da je mnozenje
u kvocijentnoj grupi definirano preko mnozenja predstavnika, ocito je homomorfizam grupa.
Pretpostavimo da su x, y H takvi da je (x(H Q)) = (y(H Q)). To znaci da je xQ = yQ.
Odatle slijedi y 1 x Q, a kako su x, y H to je i y 1 x H. Dakle je y 1 x H Q, sto znaci
da je x(H Q) = y(H Q). Time smo dokazali da je injekcija. je i surjekcija. Doista, neka
je yQ, y HQ, proizvoljan element kvocijentne grupe (HQ)/Q. Tada je y = xa za neke x H
i a Q. Slijedi x1 y = a Q, dakle yQ = xQ = (x(H Q)). Prema tome, je i surjekcija.
Time je dokazano da je : H/(H Q) (HQ)/Q izomorfizam grupa.
Red kvocijentne grupe H/(H Q) je djelitelj reda grupe H, dakle to je potencija broja p. Prema
tome, red njoj izomorfne kvocijentne grupe (HQ)/Q je potencija od p, a kako je Q pgrupa, to je
prema Lagrangeovom teoremu (teorem 2.1) i HQ pgrupa. Dakle, HQ je ppodgrupa koja sadrzi
Q. Ali Q je maksimalna ppodgrupa, pa slijedi HQ = Q, odnosno, H Q. Time je iskazana
tvrdnja u potpunosti dokazana.
Iz dokazane tvrdnje odmah slijedi tvrdnja (a) teorema, jer podgrupa konjugirana Sylowljevoj
ppodgrupi i sama je Sylowljeva ppodgrupa. Nadalje, ako su Q i P Sylowljeve ppodgrupe
od G, prema dokazanoj tvrdnji postoji a G takav da je Q aP a1 . Medutim, Q i aP a1 su
podgrupe istoga reda, jer su obje te podgrupe Sylowljeve ppodgrupe. Dakle, iz inkluzije slijedi
jednakost Q = aP a1 , pa je time dokazana i tvrdnja (b) teorema.
Time je drugi Sylowljev teorem u potpunosti dokazan.
56
POGLAVLJE 2. GRUPE
Teorem 2.10. (Tre

ci Sylowljev teorem) Neka je G konacna grupa i neka je njen red n djeljiv
s prostim brojem p. Broj Sylowljevih ppodgrupa od G umanjen za 1 djeljiv je sa p. Preciznije,
ako je k broj Sylowljevih ppodgrupa od G onda je za neki s N i za neke k1 , . . . , ks N :
s
pkj .
k =1+
j=1
Dokaz: Neka je S skup svih Sylowljevih ppodgrupa grupe G i neka je P S. Prema tvrdnji
(b) teorema 2.9 S = {aP a1 ; a G}. Promatrajmo sada djelovanje grupe P na skupu S pomocu
konjugacija. Za Q S oznacimo sa OP (Q) njenu P orbitu i sa PQ njen stabilizator u P :
OP (Q) = {xQx1 ; x P },
PQ = {x P ; xQx1 = Q}.
Ocito je PP = P, odnosno OP (P ) = {P }. Posebno, |OP (P )| = 1. Pretpostavimo da je za neku

podgrupu Q S njena P orbita jednoclan skup: |OP (Q)| = 1. To znaci da je xQx1 = Q x P.
Odatle kao u dokazu teorema 2.9 slijedi P Q = Q, dakle P Q, a odatle je P = Q. Prema tome,
ako je Q S i Q = P onda je |OP (Q)| > 1. Medutim, |OP (Q)| = (P : PQ ), a to je neka potencija
pm(Q) broja p. Dakle, ako sa R oznacimo skup predstavnika svih P orbita u S osim {P }, onda je
pm(Q) .
|S| = 1 +
QR
Time je teorem dokazan.
Poglavlje 3
Komutativni prsteni
3.1
Prsteni i moduli
Podsjetimo se osnovnih definicija iz teorije prstenova. Prsten je neprazan skup R na kome

su zadane dvije binarne operacije, zbrajanje (a, b) a + b i mnozenje (a, b) ab, sa sljedecim
svojstvima:
(a) U odnosu na zbrajanje R je komutativna grupa; neutralni element se oznacava sa 0 i zove
nula.
(b) U odnosu na mnozenje R je polugrupa (odnosno, mnozenje je asocijativno).
(c) Mnozenje je i slijeva i zdesna distributivno u odnosu na zbrajanje, tj. vrijedi:
a(b + c) = ab + ac
(a + b)c = ac + bc
a, b, c R.
Znamo da u prstenu R za svaki element a vrijedi 0a = a0 = 0. R se zove unitalni prsten, ako

je R u odnosu na mnozenje monoid, tj. postoji (nuzno jedinstven) element 1 R takav da je
a1 = 1a = a a R; taj se element 1 zove jedinica prstena R. U unitalnom prstenu R je
1 = 0 ako i samo ako je R = {0}; to je tzv. trivijalan prsten. U netrivijalnom unitalnom prstenu
R = {0} je 1 = 0.
Potprsten prstena R je podskup S koji je i sam prsten u odnosu na zadane operacije. To znaci
da je S = i da iz a, b S vrijedi a b S i ab S. Ako je prsten R unitalan s jedinicom 1
potprsten S se zove unitalan ako je 1 S.
Neka su R i S prstenovi. Preslikavanje : R S se zove homomorfizam prstenova ako
vrijedi
(a + b) = (a) + (b)
i
(ab) = (a)(b)
a, b R.
Iz propozicije 1.6. slijedi da je tada (0) = 0 i (a) = (a), a R. Ako su R i S unitalni
prstenovi s jedinicama 1R i 1S , homomorfizam prstenova : R S zove se unitalan ako
je (1R ) = 1S . Injektivni homomorfizam zove se monomorfizam prstenova, surjektivni homomorfizam je epimorfizam prstenova, a bijektivni homomorfizam je izomorfizam prstenova.
Inverzno preslikavanje izomorfizma prstenova ocito je takoder izomorfizam prstenova. Nadalje,
kompozicija : R T izomorfizama prstenova : R S i : S T je izomorfizam
prstenova. Stoga je izomorfnost prstenova relacija ekvivalencije. Pri tome kazemo da je prsten
R izomorfan prstenu S i pisemo R S ako postoji izomorfizam prstenova : R S.
Ocito je slika homomorfizma prstenova : R S
Im = (R) = {(a); a R}
57
58
POGLAVLJE 3. KOMUTATIVNI PRSTENI
potprsten prstena S. Doista, za c, d Im postoje a, b R takvi da je c = (a) i d = (b), pa

imamo
c d = (a) (b) = (a b) Im
cd = (a)(b) = (ab) Im .
Jezgra homomorfizma
Ker = {a R; (a) = 0}
je potprsten od R, jer za a, b Ker vrijedi
(a b) = (a) (b) = 0 0 = 0
a b Ker
i
(ab) = (a)(b) = 0 0 = 0
ab Ker .
Taj potprsten ima jos i svojstvo da za svaki a Ker i svaki b R vrijedi ab, ba Ker :
(ab) = (a)(b) = 0(b) = 0,
(ba) = (b)(a) = (b)0 = 0.
U vezi s tim imamo sljedece definicije: aditivna podgrupa J prstena R zove se lijevi ideal u
prstenu R ako vrijedi
a J, b R
=
ba J,
a desni ideal u prstenu R ako vrijedi
a J,
bR
ab J.
Ako je J i lijevi i desni ideal u prstenu R onda se J zove obostrani ili dvostrani ideal u R.
Neka je R prsten i J dvostrani ideal u R. Tada je J podgrupa aditivne komutativne grupe
prstena R, pa mozemo formirati kvocijentnu grupu R/J. Elementi od R/J su skupovi oblika
a + J = {a + b; b J},
a R,
a grupovna operacija (zbrajanje) je zadana sa

(a + J) + (b + J) = (a + b) + J,
a + J, b + J R/J,
tj. a, b R.
Zbog svojstava dvostranog ideala ima smisla definirati i operaciju mnozenja na R/J :
(a + J)(b + J) = ab + J,
a + J, b + J R/J.
Doista, dokazimo smislenost ovakve definicije, tj. njenu neovisnost o izboru predstavnika klasa
a + J, b + J R/J. Neka su c a + J i d b + J bilo koji predstavnici tih dviju klasa; tj.
a + J = c + J i b + J = d + J. Tada su a c, b d J, dakle, i a(b d), (a c)d J, pa imamo
ab cd = a(b d) + (a c)d J
ab + J = cd + J.
Time je dokazana smislenost definicije mnozenja na aditivnoj grupi R/J. To mnozenje je asocijativno i s obje strane distributivno u odnosu na operaciju zbrajanja. Doista, ako su a, b, c R,
imamo zbog svojstava mnozenja u R :
[(a+J)(b+J)](c+J) = (ab+J)(c+J) = (ab)c+J = a(bc)+J = (a+J)(bc+J) = (a+J)[(b+J)(c+J)],
(a + J)[(b + J) + (c + J)] = (a + J)[(b + c) + J] = a(b + c) + J =
= (ab + ac) + J = (ab + J) + (ac + J) = (a + J)(b + J) + (a + J)(c + J),
3.1. PRSTENI I MODULI
59
[(a + J) + (b + J)](c + J) = [(a + b) + J](c + J) = (a + b)c + J =

= (ac + bc) + J = (ac + J) + (bc + J) = (a + J)(c + J) + (b + J)(c + J).
Prema tome, s tako definiranim operacijama R/J je prsten i on se zove kvocijentni prsten
prstena R po (dvostranom) idealu J. Ukoliko je prsten R unitalan i jedinica mu je 1 onda je i
kvocijentni prsten R/J unitalan i jedinica mu je 1 + J :
(1 + J)(a + J) = 1a + J = a + J,
(a + J)(1 + J) = a1 + J = a + J.
Napokon, preslikavanje : R R/J koje svakom elementu a R pridruzuje njegovu klasu

a + J R/J,
(a) = a + J,
a R,
je homomorfizam prstenova:
(a+b) = (a+b)+J = (a+J)+(b+J) = (a)+(b),
(ab) = ab+J = (a+J)(b+J) = (a)(b);
se zove kvocijentni homomorfizam. Ako je prsten R unitalan, taj je homomorfizam unitalan:

(1) = 1 + R.
Nadalje, kako je
R/J = {a + J; a R} = {(a); a R} = Im ,
vidimo da je kvocijentni homomorfizam : R R/J surjektivan, tj. je epimorfizam.
Neka je : R S homomorfizam prstenova. Kao sto smo vec konstatirali njegova slika
T = Im = {(a); a R}
je potprsten prstena S, a njegova jezgra
J = Ker = {a R; (a) = 0}
je dvostrani ideal u prstenu R. Prema teoremu 2.2. dobro je definirano preslikavanje : R/J T
relacijom
(a + J) = (a),
a + J R/J,
i to je izomorfizam aditivnih grupa prstenova R/J i T. Nadalje, to je i homomorfizam prstenova:
((a + J)(b + J)) = (ab + J) = (ab) = (a)(b) = (a + J)(b + J),
a + J, b + J R/J.
Dakle, je izomorfizam kvocijentnog prstena R/J na prsten T. Time je dokazan

Teorem 3.1. Neka je : R S homomorfizam prstenova.
(a) T = Im je potprsten prstena S.
(b) J = Ker je dvostrani ideal u prstenu R.
(c) Preslikavanje : R/J T definirano sa (a + J) = (a), a R, je izomorfizam kvocijentnog prstena R/J na prsten T.
Ako je homomorfizam unitalni, T je unitalni potprsten prstena S i izomorfizam : R/J T
je unitalni.
60
Moduli nad prstenima definiraju se analogno vektorskim prostorima nad poljima. Neka je R
prsten; lijevi modul nad prstenom R ili lijevi Rmodul je komutativna aditivna grupa V na
kojoj je definirana operacija R V V, (a, m) am, mnozenja elemenata iz V s elementima iz
R i ako ta operacija ima sljedeca svojstva:
(a) distributivnost u odnosu na zbrajanje u R
(a + b)v = av + bv,
a, b R,
v V ;
a R,
v, w V ;
(b) distributivnost u odnosu na zbrajanje u V

a(v + w) = av + aw,
(c) kvaziasocijativnost
(ab)v = a(bv),
a, b R,
v V.
Desni modul nad prstenom R ili desni Rmodul definira se analogno: sada se operacija
mnozenja V R V oznacava sa (v, a) va i svojstva su
(a ) v(a + b) = va + vb, v V, a, b R;
(b ) (v + w)a = va + wa, v, w V, a R;
(c ) v(ab) = (va)b, v V, a, b R.
Ako je prsten R unitalan, lijevi Rmodul V je unitalan ako vrijedi
(d) 1v = v v V.
Analogno, unitalan desni Rmodul je onaj za koji vrijedi
(d ) v1 = v v V.
U daljnjem cemo se baviti iskljucivo s lijevim Rmodulima; naravno, za sve tvrdnje vrijede i
analogne tvrdnje za desne Rmodule.
Neka su V i W lijevi Rmoduli. Preslikavanje : V W se zove homomorfizam
Rmodula ili Rhomomorfizam vrijedi
(v + v ) = (v) + (v ),
(av) = a(v),
v, v V,
a R.
Ako je V lijevi Rmodul, W V se zove podmodul ako je W modul s obzirom na iste operacije,
tj. W je podgrupa
v, w W
=
vw W
i vrijedi
a R,
vW
av W.
U tom slucaju na kvocijentnoj grupi V /W = {v + W ; v V } mozemo definirati mnozenje

elementima iz R :
a(v + W ) = av + W,
a R, v + W V /W.
Definicija je smislena, jer ako je v drugi predstavnik klase v + W, tj. v + W = v + W, tada je
v v W, dakle i a(v v ) W, pa imamo
av av = a(v v ) W
av + W = av + W.
61
S tako definiranom operacijom mnozenja kvocijentna grupa V /W postaje lijevi Rmodul, jer za
sve a, b R i sve v + W, v + W V /W vrijedi:
(a + b)(v + W ) = [(a + b)v] + W = (av + bv) + W = (av + W ) + (bv + W ) = a(v + W ) + b(v + W );
a[(v + W ) + (v + W )] = a[(v + v ) + W ] = [a(v + v )] + W =
= (av + av ) + W = (av + W ) + (av + W ) = a(v + W ) + a(v + W );
(ab)(v + W ) = [(ab)v] + W = [a(bv)] + W = a(bv + W ) = a[b(v + W )].
Rmodul V /W zovemo kvocijentni modul lijevog Rmodula V po podmodulu W. Ako je prsten
R unitalan i V je unitalan lijevi Rmodul, onda je ocito svaki podmodul W od V unitalan; u
tom slucaju je i kvocijentni modul V /W unitalan:
1(v + W ) = 1v + W = v + W
v + W V /W.
Iz teorema 2.2. neposredno slijedi

Teorem 3.2. Neka je : V W homomorfizam lijevih modula nad prstenom R.
(a) U = Ker = {v V ; (v) = 0} je Rpodmodul od V.
(b) T = Im = {(v); v V } je Rpodmodul od W.
(c) Preslikavanje : V /U T je sa
(v + U ) = (v),
v V,
dobro definirano i to je izomorfizam kvocijentnog modula V /U na modul T.
Stovi
se, vrijede sljedeci vazni teoremi:
Teorem 3.3. (Prvi teorem o izomorfizmu) Neka je R prsten, : V W epimorfizam lijevih
Rmodula i U = {v V ; (v) = 0} njegova jezgra. Tada je
T (T ) = {(t); t T }
bijekcija sa skupa svih podmodula od V koji sadrze U na skup svih podmodula od W. Nadalje, za
svaki podmodul T od V koji sadrzi U sa
v + T (v) + (T ),
v V,
je definiran izomorfizam kvocijentnog modula V /T na kvocijentni modul W/(T ).

Dokaz: Prije svega, za svaki podmodul T od V njegova slika (T ) je podmodul od W. Doista,
ako su w, w (T ) onda postoje t, t T takvi da je w = (t) i w = (t , tako da imamo
w w = (t) (t ) = (t t ) (T ),
a takoder za a R je
aw = a(t) = (at) (T ).
Dokazimo sada injektivnost preslikavanja T (T ) sa skupa svih podmodula T od V koji
sadrze U u skup svih podmodula od W. Neka su T, T podmoduli od V koji sadrze U i pretpostavimo da je (T ) = (T ). Za t T je tada (t) (T ), pa postoji t T takav da je
(t) = (t ). No tada je (t t ) = 0, tj. u = t t U T , pa slijedi t = t + u T . Time je
62
dokazano da je T T . Sasvim analogno dokazujemo da vrijedi i obrnuta inkluzija T T, dakle

jednakost T = T .
Dokazimo surjektivnost. Neka je S podmodul od W. Stavimo
T = 1 (S) = {v V ; (v) S}.
Tada je T podmodul od V koji sadrzi U :
t, t T
t T,
(t t ) = (t) (t ) S
aR
uU
=
=
(at) = a(t) S
(u) = 0 S
t t T;
at T ;
u T.
Treba jos dokazati da je (T ) = S. Ako je t T onda je po definiciji (t) S. Dakle, vrijedi

(T ) S. Neka je s S. Kako je : V W surjekcija, postoji v V takav da je s = (v). No
tada po definiciji od T vrijedi v T, pa zakljucujemo da je s = (v) (T ). Time je dokazana i
obrnuta inkluzija S (T ), dakle, jednakost S = (T ).
Dokazimo drugu tvrdnju. Neka je T podmodul od V koji sadrzi U = Ker . Prije svega treba
dokazati da je sa
(v + T ) = (v) + (T ),
v V,
dobro definirano preslikavanje sa V /T u W/(T ). Doista, ako su v, v V takvi da je v+T = v +T,
tada je v v T, pa je
(v) (v ) = (v v ) (T )
(v) + (T ) = (v ) + (T ).
je homomorfizam modula, jer za v, v V i a R imamo

((v + T ) + (v + T )) = ((v + v ) + T ) = (v + v ) + (T ) = ((v) + (v )) + (T ) =
= ((v) + (T )) + ((v ) + (T )) = (v + T ) + (v + T ),
(a(v + T )) = (av + T ) = (av) + (T ) = a(v) + (T ) = a((v) + (T )) = a(v + T ).
Dokazimo da je homomorfizam : V /T W/(T ) injektivan. Neka su v, v V takvi da je
(v+T ) = (v +T ). To znaci da je (v)+(T ) = (v )+(T ), tj. (vv ) = (v)(v ) (T ).
Buduci da je S (S) bijekcija sa skupa svih podmodula S od V koji sadrze U na skup svih
podmodula od W, odatle slijedi da je v v T. Dakle, vrijedi v + T = v + T i time je injektivnost
od dokazana.
Treba jos dokazati surjektivnost od . Neka je w + (T ) proizvoljan element od W/(T ).
Kako je : V W surjekcija, postoji v V takav da je w = (v). No tada je w + (T ) =
= (v) + (T ) = (v + T ). Time je dokazana i surjektivnost homomorfizma : V /T W/(T ).
Teorem 3.4. (Drugi teorem o izomorfizmu) Neka je V lijevi modul nad prstenom R i neka
su W i U podmoduli od V. Tada je njihov presjek W U podmodul od V a i suma
W + U = {w + u; w W, u U }
je podmodul od V. Sa
w + (W U ) w + U,
w W,
je dobro definirano preslikavanje kvocijentnog modula W/(W U ) u kvocijentni modul (W + U )/U

i to je izomorfizam Rmodula.
63
Dokaz: Jednostavna su posljedice definicija podmodula da su W U i W + U podmoduli

od V. Dokazimo da je definirano preslikavanje smisleno. Doista, ako su w1 , w2 W takvi da je
w1 + (W U ) = w2 + (W U ), onda je w1 w2 (W U ) U, pa slijedi da je w1 + U = w2 + U.
Oznacimo to preslikavanje sa . Dakle, je preslikavanje sa W/(W U ) u (W + U )/U zadano sa
(w + (W U )) = w + U,
w W.
To je homomorfizam modula jer za a R i w, w1 , w2 W imamo

((w1 + (W U )) + (w2 + (W U ))) = ((w1 + w2 ) + (W U )) = (w1 + w2 ) + U =
= (w1 + U ) + (w2 + U ) = (w1 + (W U )) + (w2 + (W U )),
(a(w + (W U ))) = (aw + (W U )) = aw + U = a(w + U ) = a(w + (W U )).
Dokazimo da je homomorfizam injektivan. Neka su w1 , w2 W takvi da je (w1 +(W U )) =
= (w2 + (W U )). To znaci da je w1 + U = w2 + U, tj. w1 w2 U. No kako su w1 , w2 W,
vrijedi i w1 w2 W. Dakle, w1 w2 W U, pa slijedi w1 + (W U ) = w2 + (W U ). Time
je dokazana injektivnost homomorfizma : W/(W U ) (W + U )/U.
Napokon, dokazimo surjektivnost od . Proizvoljan element od (W + U )/U ima oblik v + U,
gdje je v W + U. No tada postoje w W i u U takvi da je v = w + u. Slijedi v w = u U,
dakle, v + U = w + U = (w + (W U )). Time je dokazana i surjektivnost od .
64
3.2
Integralne domene i polja razlomaka
Neka je R komutativni unitalni prsten. Element a = 0 prstena R zove se djelitelj nule ako
postoji b R, b = 0, takav da je ab = 0. Na primjer, element 2 u prstenu Z6 je djelitelj nule jer u
tom prstenu su 2 = 0 i 3 = 0 ali 2 3 = 0. Integralna domena je naziv za komutativni unitalni
prsten R = {0} u kome nema djelitelja nule. Dakle, to je prsten u kome vrijedi ab = 0 ako i samo
ako je ili a = 0 ili b = 0. U takvom prstenu mozemo skracivati: ako su a, b, c R, a = 0 i ab = ac,
onda je b = c. Doista, jednakost ab = ac moze se zapisati kao a(b c) = 0, a kako je a = 0 mora
biti b c = 0, odnosno, b = c.
Najjednostavniji primjer integralne domene je prsten Z cijelih brojeva. Naravno, svako polje
je integralna domena. Nadalje, ako je K polje, onda je prsten polinoma K[X] u jednoj varijabli
s koeficijentima iz K integralna domena. Doista, ako su P, Q K[X], P = 0 i Q = 0, tada su
deg P 0 i deg Q 0, pa je i deg P Q = deg P + deg Q 0, dakle, P Q = 0.
Naravno, ako je R unitalni potprsten integralne domene, onda je i R integralna domena.
Posebno, unitalan potprsten svakog polja je integralna domena. U stvari, to je karakterizacija
integralnih domena: svaka integralna domena izomorfna je unitalnom potprstenu nekog polja.
Glavni cilj ovog odjeljka je da uvidimo kako se na kanonski nacin svaka integralna domena moze
uroniti u polje. Prototip za konstrukciju polja koje sadrzi zadanu integralnu domenu je konstrukcija polja racionalnih brojeva Q iz prstena cijelih brojeva Z. Naime, razlomak ab Q, a, b Z,
b = 0, mozemo shvacati kao ureden par (a, b), s tim da identificiramo razlomke ab i dc ako i samo
ako je ad = bc.
Neka je sada R = {0} integralna domena. Jedinicu prstena R kao i obicno oznacavamo sa 1.
Formirajmo skup
= R (R \ {0}) = {(a, b); a, b R, b = 0}.
K
na sljedeci nacin:
Uvodimo sada relaciju na skupu K
(a, b) (c, d)
ad = bc.
jer vrijedi
Dokazimo da je relacija ekvivalencije. Doista, (a, b) (a, b) za svaki (a, b) K,
ab = ba, tj. relacija je refleksivna. Nadalje, relacija je simetricna jer imamo redom
(a, b) (c, d)
ad = bc
cb = da
(c, d) (a, b).
Napokon, tranzitivnost relacije dokazuje se koristenjem definicionog svojstva integralne domene:

(a, b) (c, d) i (c, d) (e, f )
=
ad = bc i cf = de
d(af ) = f (ad) = f (bc) = b(cf ) = b(de) = d(be).
Buduci da je d = 0, iz d(af ) = d(be) slijedi af = be, odnosno, (a, b) (e, f ).

u odnosu na relaciju . Klasu
Oznacimo sa K skup svih klasa ekvivalencije u skupu K
a
oznacavat cemo sa . Dakle,
ekvivalencije para (a, b) K
b
a
; a, b R, b = 0 ,
K=
b
pri cemu je
Nadalje, za
a
= {(c, d); c, d R, d = 0, ad = bc}.
b
a c
, K vrijedi
b d
a
c
=
b
d
ad = bc.
3.2. INTEGRALNE DOMENE I POLJA RAZLOMAKA

a
b
Posebno, to znaci da se klasa

c R, c = 0. Doista, imamo
65
ne mijenja ako i brojnik i nazivnik pomnozimo istim elementom
a(bc) = (ac)b
a
ac
= .
b
bc
a c
Definirat cemo sada operacije zbrajanja i mnozenja u skupu K. Prije svega, za , K
b d
stavljamo
a c
ad + cb
+ =
.
b d
bd
a c
Dokazimo da je definicija smislena, tj. da ne ovisi o predstavnicima dviju klasa i . Dakle, treba
b d
dokazati implikaciju
a
a
=
b
b
Doista, jednakosti klasa
c
c
=
d
d
ad +cb
ad + cb
=
.
bd
bd
a c
c
a
=
i =
znace da je ab = a b i cd = c d. Odatle nalazimo
b
b d
d
(ad + cb)(b d ) = (ab )(dd ) + (cd )(bb ) = (a b)(dd ) + (c d)(bb ) = (a d + c b )(bd),

a to znaci jednakost klasa
ad +cb
ad + cb
=
.
bd
bd
Dokazimo sada da s tako definiranom operacijom + skup K postaje komutativna grupa. Prije
svega, operacija + je komutativna:
ad + cb
cb + ad
c a
a c
+ =
=
= + .
b d
bd
db
d b
Operacija + je i asocijativna:
a c
e
ad + cb e
(ad + cb)f + e(bd)
+
+ =
+ =
=
b d
f
bd
f
(bd)f
=
a cf + ed
a
a(df ) + (cf + ed)b
= +
= +
b(df )
b
df
b
c
e
+
d f
Ulogu neutralnog elementa za operaciju + ima klasa

0
= {(0, b); b R, b = 0},
1
jer je
a1 + 0b
a
a 0
+ =
= .
b 1
b1
b
Napokon, za svaki element
a
a
K postoji suprotni element; to je
:
b
b
ab ab
a a
0
0
+
=
.
=
=
b
b
b2
b2
1
Time je dokazano da je skup K s operacijom + komutativna grupa.

Definirat cemo sada operaciju mnozenja u skupu klasa K ovako:
ac
ac
= .
bd
bd
66
a
a
I ta je definicija smislena, tj. ne ovisi o izboru predstavnika dviju klasa iz K. Doista, ako je =
b
b
c
c
i = , onda je ab = ba i cd = dc , pa imamo
d
d
(ac)(b d ) = (ab )(cd ) = (ba )(dc ) = (bd)(a c ),
ac
ac
. Asocijativnost operacije mnozenja u K slijedi iz asocijativnosti mnozenja
=
a to znaci da je
bd
bd
u prstenu R :
ac e
ac e
(ac)e
a(ce)
a ce
a ce
=
=
=
=
=
.
bd f
bd f
(bd)f
b(df )
b df
b df
Komutativnost mnozenja u K slijedi iz komutativnosti mnozenja u R :
ac
ac
ca
ca
=
=
=
.
bd
bd
db
db
Dokazimo distributivnost mnozenja u odnosu na zbrajanje u K :
a
b
c
e
+
d f
a cf + ed
a(cf + ed)
acf + aed
=
=
.
b df
b(df )
bdf
Kako je b = 0, mnozenje brojnika i nazivnika posljednjeg izraza ne mijenja tu klasu, pa je to dalje

jednako:
abcf + abed
(ac)(bf ) + (ae)(bd)
ac ae
ac ae
=
=
+
=
+
.
2
b df
(bd)(bf )
bd bf
bd bf
Komutativna polugrupa K u odnosu na mnozenje je monoid: svojstvo neutralnog elementa u
odnosu na mnozenje ima klasa
1
= {(c, c); c R, c = 0},
1
jer ocito za svaki
a
K vrijedi
b
a1
a
a1
=
= .
b1
b1
b
Na taj smo nacin dokazali da je K komutativan unitalan prsten. Napokon, dokazimo da je K
polje, tj. da je svaki njegov element razlicit od nule invertibilan u odnosu na mnozenje. Ulogu
nule u prstenu K igra klasa
0
= {(0, c); c K, c = 0}.
1
a
a
0
b
Neka je K. Pretpostavka = znaci da je a1 = 0b, odnosno, a = 0. Tada je K i to je
b
b
1
a
a
invers od u odnosu na mnozenje:
b
ab
1
ab
=
=
ba
ba
1
jer je ab = ba = 0.
Ovako konstruirano polje K zove se polje razlomaka integralne domene R. Definiramo sada
preslikavanje : R K na sljedeci nacin:
a
(a) = ,
1
a R.
3.2. INTEGRALNE DOMENE I POLJA RAZLOMAKA
67
Preslikavanje je homorfizam prstenova, jer za a, b R imamo

(a + b) =
a+b
a b
= + = (a) + (a)
1
1 1
(ab) =
ab
ab
=
= (a)(b).
1
11
1
Taj je homomorfizam prstenova unitalan, jer je (1) = , a to je jedinica u K. Napokon, unitalni
1
homomorfizam je injektivan. Doista, za a, b R imamo redom
(a) = (b)
b
a
=
1
1
a1 = b1
a = b.
Dakle, je unitalni izomorfizam prstena R s unitalnim potprstenom

(R) = {(a); a R} =
a
; aR
1
a
polja K. Stoga mozemo upotrijebiti kao identifikaciju: element a R identificiramo s klasom
1
uK:
a
a R.
a= ,
1
Ako je b R, b = 0, onda u polju K imamo
1
b
Stoga za bilo koji element
b
1
1
= .
b
a
polja K imamo uz identifikaciju R K :
b
a
a1
a1
=
=
= ab1 .
b
1b
1b
Ako se R moze pomocu unitalnog monomorfizma smjestiti u bilo koje drugo polje L to se
smjestenje jedinstveno prosiruje do smjestenja polja razlomaka od R u polje L :
Teorem 3.5. Neka R integralna domena i K R njeno polje razlomaka. Neka je unitalni
monomorfizam R u polje L. Tada postoji jedinstveni unitalni homomorfizam : K L koji
prosiruje : |R = . Homomorfizam je takoder injektivan.
Dokaz: Definiramo preslikavanje : K L sa
a
= (a)(b)1 ,
b
a
K.
b
a
K, onda je b = 0, pa
b
je zbog injektivnosti preslikavanja element (b) polja L razlicit od nule, dakle, invertibilan; stoga
ima smisla pisati (b)1 . Za smislenost definicije preslikavanja treba jos provjeriti neovisnost
a
a c
a
c
o izboru predstavnika klase K. Doista, ako su , K i = , onda je ad = bc, odakle
b
b d
b
d
primjenom homomorfizma slijedi (a)(d) = (b)(c). Pomnozimo li obje strane ove jednakosti
s inversima (b)1 i (d)1 dobivamo trazenu neovisnost o izboru predstavnika klase u K :
Dokazimo da je definicija preslikavanja je smislena. Prije svega, ako je
(a)(b)1 = (c)(d)1 .
Preslikavanje : K L je homomorfizam:
68
a c
+
=
b d
ad + cb
bd
= (ad + cb)(bd)1 = [(a)(d) + (c)(b)][(b)(d)]1 =
= (a)(d)(b)1 (d)1 + (c)(b)(b)1 (d)1 = (a)(b)1 + (c)(d)1 =

nadalje,
c
a
+
;
b
d
ac
ac
=
= (ac)(bd)1 = (a)(c)[(b)(d)]1 =
bd
bd
c
a
= (a)(b)1 (c)(d)1 =
.
b
d
Homomorfizam prosiruje , jer je (1) = (1)1 jedinica u polju L, pa za a R imamo
a
(a) =
= (a)(1)1 = (a).
1
Posebno, je kao i unitalan homomorfizam. Napokon, homomorfizam je injektivan. Doista,
ako je
a
a
K takav da je
= 0,
b
b
onda je (a)(b)1 = 0, a odatle mnozenjem sa (b) slijedi (a) = 0. No kako je po pretpostavci
homomorfizam injektivan, slijedi a = 0, pa imamo
a
0
0
= = = 0.
b
b
1
Treba jos dokazati jedinstvenost prosirenja monomorfizma . Pretpostavimo da je : K L
homomorfizam polja takav da je |R = , donosno, (a) = (a) a R. Tada za proizvoljne
a, b R, b = 0, imamo
a
a
a
= (b)
= b
= (a) = (a),
(b)
b
b
b
a odatle mnozenjem sa (b)1 slijedi
a
a
= (a)(b)1 =
.
b
b
Ako je K bilo koje polje, prsten polinoma K[X] je integralna domena. Njeno polje razlomaka
obicno se oznacava sa K(X) i zove polje racionalnih funkcija u jednoj varijabli s koeficijentima
iz polja K. Elementi su razlomci oblika
P
,
P, Q K[X], Q = 0.
Q
Nadalje, za P, Q, R, S K[X], Q = 0, S = 0, vrijedi
P
R
=
ako i samo ako je
P S = RQ.
Q
S
P
definira funkciju na skupu K \ N, gdje je N = { K; Q() = 0} skup
Racionalna funkcija
Q
nultocaka polinoma Q u polju K :
P ()
P
() =
,
K, Q() = 0.
Q
Q()
P
Najvece podrucje definicije dobivamo ako skratimo razlomak
koliko god mozemo, odnosno,
Q
podijelimo brojnik i nazivnik s njihovom najvecom zajednickom mjerom, tako da dobijemo razlomak u kome su brojnik i nazivnik relativno prosti. U tom slucaju brojnik i nazivnik nemaju
zajednickih nultocaka.
3.3. PROSTI I MAKSIMALNI IDEALI
3.3
69
Prosti i maksimalni ideali
U ovom odjeljku R ce oznacavati komutativan unitalan prsten razlicit od {0}. Definirat cemo
pojmove prost ideal i maksimalan ideal i istraziti veze izmedu ta dva pojma.
Ideal I u prstenu R zove se prost ako je I = R i ako iz ab I slijedi da je ili a I ili b I.
Propozicija 3.1. Ideal I u prstenu R je prost ako i samo ako je kvocijentni prsten R/I integralna
domena.
Dokaz: Pretpostavimo da je I ideal razlicit od R koji nije prost. Tada postoje a, b R \ I
takvi da je ab I. Tada su elementi a + I i b + I kvocijentnog prstena R/I razliciti od nule, a
njihov produkt ab + I je nula u prstenu R/I jer je ab I. Dakle, R/I nije integralna domena.
Pretpostavimo sada da je I = R i da R/I nije integralna domena. Tada postoje elementi a + I
i b + I kvocijentnog prstena razliciti od nule, dakle, a I i b I, takvi da je njihov produkt ab + I
nula u prstenu R/I, dakle, ab I. To pokazuje da ideal I nije prost.
Ideal I = R se zove maksimalan ako u R ne postoji ideal J takav da je I
J
R.
Primijetimo da za ideal I u R vrijedi I = R ako i samo ako 1 I. Doista, ako je 1 I, onda za
svaki a R vrijedi a = a1 I, dakle je I = R.
Propozicija 3.2. Neka je I = R ideal. Tada postoji maksimalan ideal u R koji sadrzi I.
Da bismo ovu propoziciju dokazali, potrebna nam je tzv. Zornova lema iz teorije skupova, koju
cemo sada izreci. U tu svrhu trebamo definirati jos neke pojmove. Parcijalno ureden skup je
neprazan skup S na kome je zadana relacija uredaja, tj. relacija sa sljedeca dva svojstva:
(a) Antisimetricnost: Ako su x, y S, onda vrijedi x y i y x ako i samo ako je x = y.
(b) Tranzitivnost: Ako su x, y, z S takvi da je x y i y z, onda je x z.
Podskup T parcijalno uredenog skupa S zove se lanac ako za bilo koje x, y T vrijedi ili x y
ili y x. Za podskup T parcijalno uredenog skupa S kazemo da je odozgo omeden (u S) ako
postoji x S takav da je y x y T . Napokon, za element x parcijalno uredenog skupa S
kazemo da je maksimalan (u S) ako ne postoji y S takav da je x y i x = y.
Teorem 3.6. (Zornova lema) Neka je S parcijalno ureden skup u kome je svaki lanac odozgo
omeden. Tada u S postoji barem jedan maksimalan element.
Dokaz propozicije 3.2. Neka je S skup svih ideala J = R koji sadrze ideal I. To je neprazan
skup jer je I S. U skup S uvodimo relaciju uredaja pomocu inkluzije. Naravno, maksimalni
ideal koji sadrzi I je upravo maksimalni element parcijalno uredenog skupa S. Da bismo dokazali
da takav postoji, prema Zornovoj lemi dovoljno je provjeriti da je zadovoljen uvjet Zornove leme,
tj. da je svaki lanac u S odozgo omeden. Neka je, dakle, T lanac u S. To znaci da je T skup
ideala J = R koji sadrze I takav da za J, K T vrijedi ili J K ili K J. Stavimo tada
J.
L=
JT
Dokazimo da je L ideal u R. Doista, ako su a, b L, onda postoje J, K T takvi da je a J i

b K. Kako je T lanac, vrijedi ili J K ili K J. Pretpostavimo npr. da je K J. Tada su
a, b J, a kako je J ideal, to je i a b J, dakle i a b L. Time je dokazano da je L aditivna
podgrupa od R. Nadalje, ako je a R i b L, tada je b J za neki J T , pa je i ab J, dakle
i ab L. Time je dokazano da je L ideal u R. Kako je J = R J T , to je 1 J J T . No
tada slijedi 1 L, dakle, L = R. Jasno je da L sadrzi ideal I. Prema tome je L S. Napokon,
ocito vrijedi J L J T i time je dokazano da je lanac T odozgo omeden. Kako je T bio
proizvoljan lanac u S zadovoljen je uvjet Zornove leme.
70
Propozicija 3.3. R je polje ako i samo ako je {0} jedini ideal u R razlicit od R.
Dokaz: Neka je R polje i neka je I = {0} ideal u R. Izaberimo a I, a = 0. Tada je a
invertibilan, pa slijedi 1 = a1 a I, a odatle je I = R.
Obratno, pretpostavimo da su {0} i R jedini ideali u R. Neka je a R, a = 0. Neka je
I = Ra = {ba; b R}.
Tada je I ideal u R. Doista, ako su x, y I, onda je x = ba i y = ca za neke b, c R, pa
slijedi x y = ba ca = (b c)a I, sto pokazuje da je I aditivna podgrupa od R. Nadalje, za
x I i y R je x = ba za neki b R, pa je yx = (yb)a I. Ideal I je razlicit od {0}, jer je
0 = a = 1a I. Po pretpostavci je tada I = R. No to znaci da je 1 I, dakle, postoji b R
takav da je ba = 1. Time je dokazano da je element a invertibilan u R, a kako je a bio proizvoljan
element iz R \ {0}, zakljucujemo da je R polje.
Propozicija 3.4. Ideal I u R je maksimalan ako i samo ako je kvocijentni prsten R/I polje.
Dokaz: Prstene R i R/I mozemo promatrati kao module nad prstenom R. Tada su ideali u R
upravo podmoduli Rmodula R, a takoder ideali u prstenu R/I su podmoduli Rmodula R/I.
Kvocijentno preslikavanje : R R/I, definirano sa (a) = a + I, a R, je homomorfizam
Rmodula. Doista, za a, b R je
(a + b) = (a + b) + I = (a + I) + (b + I) = (a) + (b).
Takoder,
a(b) = a(b + I) = ab + I = (ab).
Prema prvom teoremu o izomorfizmu (teorem 3.3.) J (J) je bijekcija sa skupa svih podmodula
J od R koji sadrze I na skup svih podmodula od R/I. Drugim rijecima, J (J) je bijekcija
sa skupa svih ideala u R koji sadrze I na skup svih ideala u prstenu R/I. Prema propoziciji
3.3. prsten R/I je polje ako i samo ako je R/I jedini ideal razlicit od nule. No to znaci da je R
jedini ideal u R koji sadrzi I i koji je razlicit od I, odnosno, to znaci da je ideal I u prstenu R
maksimalan.
Korolar 3.1. Svaki maksimalan ideal u R je prost.
Dokaz: Ako je I maksimalan ideal u R prema propoziciji 3.4. kvocijentni prsten R/I je polje.
No polje je i integralna domena, pa iz propozicije 3.1. slijedi da je ideal I prost.
Obrat ne vrijedi. U prstenu R ne mora svaki prost ideal biti maksimalan. Da to uvidimo,
razmotrimo sljedeci primjer. Neka je R = Z[X] prsten polinoma jedne varijable s cjelobrojnim
koeficijentima. Promatrajmo ideal
I = XZ[X] = {XQ; Q Z[X]} = {P Z[X]; P (0) = 0}.
Ideal I je prost. Doista, ako su A, B Z[X] takvi da je AB I, tada je 0 = (AB)(0) = A(0)B(0),
dakle, ili je A(0) = 0 ili je B(0) = 0. No to znaci da je ili A I ili B I. Medutim, ideal I nije
maksimalan u prstenu Z[X]. Doista, neka je
J = {P Z[X]; 2|P (0)}.
Tada je J ideal u Z[X], i ocito je I
Z[X].
3.3. PROSTI I MAKSIMALNI IDEALI
71
U jednoj klasi prstenova svaki je prost ideal razlicit od {0} maksimalan. To su integralne
domene koje su ujedno tzv. prsteni glavnih ideala. U prstenu R glavni ideal je svaki ideal oblika
Ra = {ba; b R}
za neki a R. Za R kazemo da je prsten glavnih ideala ako je svaki ideal u R glavni ideal.
Integralna domena koja je prsten glavnih ideala zove se domena glavnih ideala.
Propozicija 3.5. Neka je R domena glavnih ideala. Tada je svaki prost ideal I = {0} u R
maksimalan ideal u R.
Dokaz: Neka je I = {0} prost ideal u R. Kako je R prsten glavnih ideala, postoji a I takav
da je I = Ra. Buduci da je I = {0}, to je a = 0. Nadalje, I = R, pa element a nije invertibilan
u R : inace bi bilo 1 = a1 a I, dakle, I = R. Neka je sada J ideal u R koji sadrzi I. Tada je
J = Rb za neki b J. Imamo
IJ
Ra Rb
a Rb
a = cb za neki c R.
Kako je I prost ideal i a I, nuzno je ili b I ili c I. Ako je b I, onda je J = Rb I,

dakle, J = I. Pretpostavimo da je J = I. Tada je c I, dakle, c = da za neki d R. No tada je
a = cb = dab = abd. Buduci da je R integralna domena, u jednakostima je dozvoljeno kracenje
elementima razlicitim od nule, pa slijedi 1 = bd J, dakle, J = R.
Ova propozicija pokazuje da prsten Z[X] iz prethodnog primjera, koji ocigledno jest integralna
domena, nije prsten glavnih ideala. U stvari, lako se vidi da promatrani ideal
J = {P Z[X]; 2|P (0)}
nije glavni ideal.
Propozicija 3.6. Prsteni Z i K[X], gdje je K polje, su domene glavnih ideala.
Dokaz: Prema lemi 2.2. cak je svaka podgrupa aditivne grupe Z oblika mZ za neki m Z.
Prema tome, svaki je ideal u Z glavni ideal.
Ako je I = {0} ideal u K[X]. Neka je P medu svim polinomima u I razlicitim od 0 najmanjeg
stupnja. Dakle,
Q I, Q = 0
=
deg P deg Q.
Tada je naravno K[X]P I. Neka je Q I. Prema propoziciji 1.12. postoje A, B K[X] takvi
da je Q = AP + B i deg B < deg P. Tada je B = Q AP I, pa prema izboru polinoma P slijedi
B = 0. Dakle, Q = AP K[X]P. Time je dokazana i obrnuta inkluzija I K[X]P, odnosno,
imamo jednakost I = K[X]P.
72
3.4
Faktorijalni prsteni
Vidjeli smo da se svaki cijeli broj m Z razlicit od 0 i 1 moze faktorizirati u produkt

prostih brojeva i taj je zapis jedinstven do na poredak. Slicno vrijedi i u prstenu polinoma K[X]
s koeficijentima iz polja K : svaki neinvertibilan polinom razlicit od 0 moze napisati kao produkt
ireducibilnih polinoma i ako se ogranicimo na normirane polinome (sto postizemo izlucivanjem
faktora K \ {0}) faktorizacija je ponovo jedinstvena do na poredak. U ovom cemo odjeljku
detaljnije istraziti svojstvo takve jedinstvene faktorizacije. Buduci da su pri faktorizaciji djelitelji
nule velika smetnja, ogranicit cemo se na promatranje integralnih domena.
Prije svega, na jednom cemo primjeru vidjeti da jedinstvena faktorizacija nije istinita u svakoj
integralnoj domeni. Promatrat cemo sljedeci potprsten polja kompleksnih brojeva:
R = {a + bi 5; a, b Z}.
R je najmanji unitalni potprsten od C koji sadrzi broj i 5. Za R oznacimo sa N () kvadrat

njegove apsolutne vrijednosti. Dakle,
N a + bi 5 = a2 + 5b2 .
Naravno, za svaki R razlicit od nule je N () prirodan broj. Nadalje, iz svojstava apsolutne
vrijednosti kompleksnih brojeva slijedi da je
N () = N ()N (),
, R.
(3.1)
Odredimo sada grupu R svih invertibilnih elemenata u prstenu R. Ako je R, onda je 1 = 1,

pa slijedi
N ()N (1 ) = N (1) = 1. To pokazuje da je N () = 1 za svaki R . Pisemo li
= a + bi 5 slijedi da mora biti a2 + 5b2 = 1, a to je moguce samo ako je b = 0 i a = 1. Na taj
nacin dokazali smo da je R = {1, 1}.
Produktna formula (3.1) pokazuje da ukoliko pokusavamo neki element prstena R rastavljati
u produkt, taj pokusaj faktorizacije ce nakon konacno mnogo koraka zavrsiti. Dakle, moguca je
faktorizacija u produkt nekakvih elementarnih elemenata, koje bismo mogli zvati ireducibilnima
to su oni koji nisu invertibilni i koji se ne mogu pisati kao umnozak dvaju neinvertibilnih. Uocimo
sada jednakost u prstenu R :
6 = 1+i 5
5 = 2 3.
(3.2)
Imamo
N 1 + i 5 = N 1 i 5 = 6,
N (2) = 4,
N (3) = 9.
Buduci da je N a + bi 5 = a2 + 5b2 , vidimo da je N () = 2 i N () = 3 za svaki R. To nam
pokazuje da elementi 1 + i 5, 1 i 5, 2 i 3 prstena R nemaju netrivijalne faktorizacije, odnosno,

da su u gornjem smislu ireducibilni. Taj primjer pokazuje da iako u prstenu R mozemo govoriti o
faktorizaciji ta faktorizacija nije jedinstvena.
U prstenima Z i K[X] pojmovi prostog elementa i ireducibilnog elementa se podudaraju, ali
opcenito nije tako. Prijedimo na formalne defincije u proizvoljnoj integralnoj domeni R. Ako su
a, b R i a = 0, kazemo da a dijeli b ako postoji c R takav da je b = ac. Kazemo jos da je a
djelitelj, divizor ili faktor od b. Tu cinjenicu biljezimo kao i kod brojeva i polinoma s uspravnom
crtom: a|b. Element r R se zove ireducibilan ako je r neinvertibilan element razlicit od 0 koji
3.4. FAKTORIJALNI PRSTENI
73
se ne moze napisati kao produkt dvaju neinvertibilnih elemenata. Neinvertibilni elementi razliciti
od 0 koji nisu ireducibilni zovu se reducibilni. Za neinvertibilan element p R razlicit od 0
kazemo da je prost ako ima sljedece svojstvo:
a, b R,
p|(ab)
p|a ili p|b.
Propozicija 3.7. Svaki je prost element ireducibilan.

Dokaz: Pretpostavimo suprotno, tj. da postoji prost element p koji je reducibilan. Tada ga
mozemo zapisati u obliku p = ab, gdje su a, b R neinvertibilni. No tada ocito p|p, dakle p|(ab),
pa slijedi da ili p|a ili p|b. Uzmimo jedno od toga, npr. p|a. Tada je a = pc za neki c R, pa slijedi
p = ab = pcb, a odatle je cb = 1 suprotno pretpostavci da je b neinvertibilan. Ova kontradikcija
dokazuje tvrdnju.
Obratno, ireducibilan element ne mora biti prost. Npr. u prethodnom primjeru

element
1+i
5
je ireducibilan. On dijeli 6 = 2 3, ali ocito ne dijeli ni 2 ni 3, dakle, 1 + i 5 nije prost.

Integralna domena R zove se faktorijalan prsten (ili domena jedinstvene faktorizacije,
engl. terminologija je unique factorization domain) ako ima sljedeca dva svojstva:
(1) svaki neinvertibilan element razlicit od 0 je ili ireducibilan ili je produkt konacno mnogo
ireducibilnih elemenata;
(2) faktorizacija iz (1) jedinstvena je do na poredak i do na mnozenje pojedinih faktora invertibilnim elementima.
Uocava se da je svojstvo (2) (jedinstvenost faktorizacije) iskazano u odredenoj mjeri nespretnije
nego sto je to bio slucaj u prstenima Z i K[X]. Tamo smo stvarno imali jedinstvenost do na
poredak. Razlog je u tome sto se mogli ograniciti u slucaju prstena Z na prirodne brojeve, a
u slucaju prstena K[X] na normirane polinome. U opcim integralnim prstenima takav izbor
predstavnika nije tako jednostavan. Ipak, moguce je postici odredeniji iskaz jedinstvenosti.
Postupamo na sljedeci nacin. Neka je R integralna domena i R njena multiplikativna grupa
invertibilnih elemenata. Grupa R djeluje na R pomocu mnozenja. To djelovanje definira na
R relaciju ekvivalencije koja se zove asociranost. Konkretno, kazemo da su elementi a i b iz R
asocirani ako postoji R takav da je a = b. Naravno, {0} je jedna od klasa ekvivalencije
u odnosu na tu relaciju, odnosno, jedna klasa asociranosti. Takoder, citava grupa R je jedna
klasa asociranosti. Ono sto nas zanima u problemima faktorizacije je ostatak prstena R, odnosno
skup R \ (R {0}) svih neinvertibilnih elemenata razlicitih od nule. Taj je skup disjunktna unija
klasa asociranosti. Ako iz svake takve klase izaberemo po jednog predstavnika dobivamo skup
koji cemo oznaciti sa R i koji moze igrati slicnu ulogu kao i N \ {1} u slucaju Z, odnosno, kao
skup normiranih nekonstantnih polinoma u slucaju prstena K[X]. Nadalje, neka je Ri skup svih
ireducibilnih elemenata u R . Svaki ireducibilan element tada je asociran jedinstvenom elementu
iz Ri . Svojstva faktorijalnog prstena mogu se sada odredenije iskazati:
(1) za svaki neinvertibilan element a = 0 postoje R , n N i p1 , . . . , pn Ri takvi da je
a = p1 pn .
(2) ako su , R , n, m N i p1 , . . . , pn , q1 , . . . , qm Ri takvi da je
p1 pn = q1 qm
Tada je = i n = m i postoji permutacija Sm takva da je
qj = p(j)
za j = 1, . . . , m.
74

Sljedeca propozicija pokazuje vaznost razlikovanja pojmova prost i ireducibilan:
Propozicija 3.8. Neka je R integralna domena sa svojstvom (1). Tada R ima i svojstvo (2) ako
i samo ako je svaki ireducibilan element u R prost.
Dokaz: Pretpostavimo da (2) vrijedi i neka je p ireducibilan element koji dijeli umnozak ab.
Mozemo pretpostaviti da je ab = 0. Neka su q Ri i R takvi da je p = q. Tada i q dijeli
umnozak ab. Dakle, ab = qc za neki c. Neka su
a = p1 pn ,
b = q1 qm ,
c = r1 rk
faktorizacije u skladu sa (1), odnosno, , , R i p1 , . . . , pn , q1 , . . . , qm , r1 , . . . , rk . Slijedi

p1 pn q1 qm = qr1 rk .
Prema (2) jedan od faktora p1 , . . . , pn , q1 , . . . , qm s lijeve strane jednak je q. Dakle, ili je q = pi za
neki i i tada q|a, ili je q = qj za neki j i tada q|b. Kako je q = 1 p, slijedi da ili p|a ili p|b. Time
je dokazano da je element p prost.
Pretpostavimo sada da je svaki ireducibilan element od R prost. Sada se sasvim analogno
dokazima teorema 1.1. i 1.6. dokazuje da vrijedi (2). Provedimo taj dokaz detaljno. Pretpostavimo,
dakle, da je
p1 pn = q1 qm ,
, R ,
n, m N,
p1 , . . . , pn , q1 , . . . , qm Ri .
(3.3)
Mozemo pretpostaviti da je m n. Dokaz provodimo indukcijom u odnosu na m.

Baza indukcije: m = 1. Pretpostavljamo da je q1 = p1 pn , , R , q1 , p1 , . . . , pn Ri .
Zbog ireducibilnosti od q1 slijedi n = 1 i q1 = 1 p1 . Dakle, q1 i p1 su asocirani. No kako su
p1 , q1 Ri , a Ri je formiran od po tocno jednog predstavnika svake klase asociranosti u skupu
R \ (R {0}), zakljucujemo da je q1 = p1 . Tada je 1 = 1, tj. = . Time je proveden dokaz
baze indukcije.
Korak indukcije: m 2 i pretpostavljamo da je tvrdnja dokazana za manje od m faktora. Iz
(3.3) slijedi da qm dijeli umnozak p1 pn . qm je ireducibilan, pa je po pretpostavci prost. Stoga
qm dijeli jedan od faktora, npr. pk . No kako je i pk ireducibilan, slijedi da su qm i pk asocirani, a
buduci da su oba iz skupa Ri , u kome se iz svake klase asociranosti nalazi tocno jedan element,
zakljucujemo da je qm = pk . No tada dvije strane jednakosti (3.3) mozemo skratiti sa pk , pa
dobivamo:
p1 pk1 pk+1 pn = q1 qm1 .
Po pretpostavci indukcije slijedi da je m 1 = n 1, dakle, m = n, da je = i da postoji
bijekcija
: {1, . . . , m 1} {1, . . . , k 1, k + 1, . . . , m}
takva da je
qj = p(j)
za j = 1, . . . , m 1.
Stavimo li jos (m) = k, dobivamo da je Sm i da vrijedi

qj = p(j)
za j = 1, . . . , m.
Time je i korak indukcije proveden.

Propozicija 3.9. Neka je R integralna domena i p R, p = 0. Tada je element p prost ako i
samo ako je glavni ideal Rp prost.
3.4. FAKTORIJALNI PRSTENI
75
Dokaz: Pretpostavimo da je element p prost. Tada je Rp = R, jer p nije invertibilan. Pretpostavimo da su a, b R i ab Rp. Tada je ab = rp za neki r R, pa slijedi da p|ab. No tada p|a
ili p|b. U prvom slucaju je a Rp, u drugom je b Rp. Dakle, ideal Rp je prost.
Pretpostavimo sada da je ideal Rp prost i da je p = 0. Buduci da je Rp = R, element p nije
invertibilan. Pretpostavimo da p|ab. Tada je ab = cp za neki p, dakle, ab Rp. Buduci da je ideal
Rp prost, slijedi da je ili a Rp ili b Rp. U prvom slucaju p|a a u drugom p|b. Dakle, element
p je prost.
Teorem 3.7. Neka je R domena glavnih ideala. Tada je R faktorijalan prsten.
Dokaz: Neka je a1 R \(R {0}). Ako a1 nije ireducibilan, tada je a1 = a2 b2 , pri cemu a2 i b2
nisu invertibilan. Ako a2 i b2 nisu oba ireducibilni, mozemo pretpostaviti da a2 nije ireducibilan.
Tada je a2 = a3 b3 , pri cemu a3 i b3 nisu invertibilni. Nastavimo na taj nacin dok god mozemo.
Trebamo dokazati da se taj proces ne moze nastavljati u nedogled, nego cemo nakon konacno koraka doci do faktorizacije elementa a1 u produkt ireducibilnih elemenata. Pretpostavimo suprotno.
Jednakost a1 = a2 b2 , pri cemu b2 nije invertibilan, znaci da je a1 Ra2 , ali a2 Ra1 , odnosno, da
je Ra1 Ra2 . Sada iz a2 = a3 b3 slijedi Ra2 Ra3 . Dakle, dobivamo beskonacan striktno rastuci
niz glavnih ideala
Ra1 Ra2 Ra3 Ran Ran+1
Stavimo
I=
Rai .
n=1
Tada je I ideal u R. Buduci da je R prsten glavnih ideala, vrijedi I = Ra za neki a R. Tada je

a I, dakle, a Rak za neki k N. No to znaci da je i Rak Ra i Ra Rak , dakle, Rak = Ra.
No odatle slijedi da je Ram = Ra m k suprotno pretpostavci. Ova kontradikcija pokazuje da
je nemoguce nastavljati opisani proces u nedogled, nego nakon konacno mnogo koraka dolazimo
do prikaza elementa a1 kao produkta ireducibilnih elemenata. Time je dokazano da prsten r ima
svojstvo (1).
Prema propoziciji 3.8. teorem ce biti dokazan, ako pokazemo da je svaki ireducibilan element
u R prost. Neka je p ireducibilan element od R. Tada p nije invertibilan, pa je Rp = R. Pretpostavimo da je I Rp ideal. Buduci da je R prsten glavnih ideala, vrijedi I = Rc za neki c R.
Tada je p = rc za neki r R. Kako je I = Rp, r ne moze biti invertibilan. Sada ireducibilnost
elementa p povlaci da je c invertibilan. No tada je I = R. Na taj nacin dokazali smo da je ideal Rp
maksimalan. Prema korolaru 3.1. ideal Rp je prost, a prema propoziciji 3.9. element p je prost.
76
3.5
Gaussova lema
Vidjeli smo da je svaka domena glavnih ideala faktorijalan prsten. Posebno, za svako polje
K prsten polinoma K[X] je faktorijalan prsten. Cilj je ovog odjeljka da dokazemo znatno vise,
naime, da je za svaki faktorijalan prsten R prsten polinoma R[X] s koeficijentima iz R takoder
faktorijalan prsten. Glavni prototip je Z[X]; to jest faktorijalan prsten iako nije prsten glavnih
ideala kao sto smo vidjeli. Drugi primjer, vrlo vazan u algebarskoj geometriji je prsten polinoma
K[X1 , X2 , . . . , Xn ] u vise varijabli. Naime, na taj ce slucaj biti induktivno primjenjiv najavljeni
rezultat zbog izomorfizma K[X1 , . . . , Xn ] K[X1 , . . . , Xn1 ][Xn ].
Da bismo dokazali da je R[X] faktorijalan prsten za svaki faktorijalan prsten R, kljucna je
tzv. Gaussova lema, a ta ce lema imati i druge vazne posljedice. Ta lema usporeduje pojam
ireducibilnosti u prstenima R[X] i K[X], gdje je R faktorijalan prsten, a K je polje razlomaka
prstena R.
Prijedimo na potrebne definicije. Neka je R faktorijalan prsten shvacen kao potprsten njegovog
polja razlomaka K. Za a, b R koji nisu oba jednaki 0 definira se najve
ca zajedni
cka mjera
od a i b kao bilo koji element c R koji dijeli i a i b i za koji vrijedi:
d R,
d|a i d|b
d|c.
Ako su i a = 0 i b = 0 i ako su
a = pi11 pinn
b = pj11 pjnn
njihove faktorizacije, pri cemu su i invertibilni i p1 , . . . , pn su ireducibilni elementi od R, i

i1 , . . . , in , j1 , . . . , jn Z+ , onda se lako vidi da je umnozak pk11 pknn , gdje je k = min {i , j },
1 n, jedna najveca zajednicka mjera elemenata a i b. Nadalje, ako je c bilo koja najveca
zajednicka mjera elemenata a i b onda je {c; R } skup svih najvecih zajednickih mjera od
a i b.
Definicija najvece zajednicke mjere neposredno se generalizira na slucaj vise elemenata iz R.
ca zajedni
cka mjera je
Ako su a1 , a2 , . . . , an R, od kojih nisu svi jednaki 0, njihova najve
element c R sa sljedeca dva svojstva:
c|a1 ,
d R,
d|a1 ,
c|a2 ,
d|a2 ,
...
...
c|an
d|an
d|c.
Najveca zajednicka mjera postoji i jedinstvena je do na mnozenje s invertibilnim elementom iz

R. Drugim rijecima, skup svih najvecih zajednickih mjera elemenata a1 , a2 , . . . , an je jedna klasa
asociranosti u R \ {0}.
Radi odredenijeg oznacavanja mozemo postupiti slicno kao u prethodnom odjeljku. Izaberemo
skup R koji se sastoji od po tocno jednog predstavnika svake klase asociranosti u R \ {0}, s tim
da je 1 R ; dakle, R R = {1}. Nadalje, mozemo pretpostavljati da je R multiplikativni
monoid, tj. da iz a, b R slijedi ab R . To mozemo postici tako da najprije izaberemo skup
P predstavnika svih ireducibilnih klasa asociranosti u R, a zatim definiramo R kao najmanji
multiplikativni monoid u R koji sadrzi P. Dakle, R = {1} P Q, gdje je Q skup svih produkata
elemenata iz P. Tada cemo za a1 , a2 , . . . , an R, od kojih nisu svi jednaki 0, jedinstvenu u R
najvecu zajednicku mjeru tih elemenata oznacavati sa GCD(a1 , a2 , . . . , an ).
Neka je sada P R[X] \ {0}. Tada definiramo sadr
zaj polinoma P kao najvecu zajednicku
mjeru koeficijenata polinoma P. Sadrzaj polinoma P oznacavat cemo sa c(P ). Dakle,
P = a0 + a1 X + a2 X 2 + + an X n R[X] \ {0}
c(P ) = GCD(a0 , a1 , a2 , . . . , an ).
3.5. GAUSSOVA LEMA
77
Polinom P zove se primitivan ako je c(P ) = 1, tj. ako ne postoji neinvertibilan element iz R koji
dijeli sve koeficijente polinoma P.
Propozicija 3.10. Uz uvedene oznake neka su S R[X] i P, Q K[X] takvi da je S = P Q.
Tada postoji K \ {0} takav da su P R[X] i 1 Q R[X]. Posebno, ako je S ireducibilan
u R[X], onda je S ireducibilan i u K[X].
Dokaz: Koeficijenti polinoma P i Q su kvocijenti elemenata iz R. Ako je a najmanji zajednicki
nazivnik svih koeficijenata od P tada je P = aP R[X]. Slicno, ako je b najmanji zajednicki
nazivnik razlomaka koji predstavljaju koeficijente polinoma Q, onda je Q = bQ R[X]. Dakle,
abS = P Q , gdje su P , Q R[X] i c = ab R.
Neka je sada p bilo koji ireducibilni djelitelj od c, odnosno, bilo koji prosti faktor od c. Dokazat
cemo da tada ili p dijeli sve koeficijente od P ili dijeli sve koeficijente od Q . Doista, neka je
P = b0 + b1 X + + bq X q
Q = c0 + c1 X + + cs X s .
Buduci da je p prosti djelitelj od c = ab i buduci da je abS = P Q , zakljucujemo da p dijeli sve

koeficijente od P Q . Pretpostavimo da p ne dijeli sve bi i da p ne dijeli sve cj . Neka su u i v
najmanji indeksi takvi da p ne dijeli bu i da p ne dijeli cv . Koeficijent od X u+v u polinomu P Q
je
b0 cu+v + b1 cu+v1 + + bu cv + + bu+v1 c1 + bu+v c0 .
Zbog izbora indeksa u i v element p dijeli svaki sumand osim bu cv . No odatle slijedi da p ne dijeli
gornju sumu. Ova kontradikcija pokazuje da je pretpostavka bila pogresna, odnosno, dokazano je
da p dijeli sve koeficijente od P ili p dijeli sve koeficijente od Q .
Dakle, za svaki prosti faktor p od c = ab mozemo s njim podijeliti c i sve koeficijente jednog
od polinoma P i Q . Korak po korak na taj nacin dolazimo do izraza oblika S = P0 Q0 , gdje
je P0 R[X] dobiven iz P dijeljenjem svih koeficijenata od P s nekim njihovim zajednickim
djeliteljem iz R, a takoder, Q0 R[X] je dobiven iz Q dijeljenjem svih koeficijenata od Q s nekim
njihovim zajednickim djeliteljem. Buduci da je P dobiven iz P mnozenjem s nekim elementom
iz R, a P0 je dobiven iz P dijeljenjem s nekim elementom iz R, zakljucujemo da je P0 = P za
neki K. No tada imamo
P Q = S = P0 Q0 = P Q0
Q = Q0
Q0 = 1 Q.
Mala modifikacija gornjeg dokaza daje nam tzv. Gaussovu lemu:

Teorem 3.8. Uz uvedene oznake neka su P i Q nekonstantni polinomi u R[X]. Tada vrijedi
c(P Q) = c(P )c(Q). Posebno, ako su polinomi P i Q primitivni, tada je i njihov umnozak P Q
primitivan polinom.
Dokaz: Po definiciji sadrzaja je P = c(P )P i Q = c(Q)Q , gdje su P i Q primitivni
polinomi. Tada imamo P Q = c(P )c(Q)P Q . Slijedi da c(P )c(Q) dijeli svaki koeficijent od P Q,
pa slijedi da c(P )c(Q) dijeli c(P Q). Neka je sada p P bilo koji prosti faktor od c(P Q). Tada
p dijeli c(P )c(Q)P Q = P Q, a dokaz propozicije 3.10. pokazuje da p dijeli sve koeficijente od
P ili p dijeli sve koeficijente od Q. No to znaci da p dijeli c(P ) ili p dijeli c(Q). U oba slucaja p
dijeli umnozak c(P )c(Q). Odatle korak po korak slijedi da c(P Q) dijeli c(P )c(Q). Dakle, c(P Q)
i c(P )c(Q) su asocirani, a kako se R sastoji od tocno jednog elementa svake klase asociranosti,
slijedi c(P Q) = c(P )c(Q).
Korolar 3.2. Neka je P R[X] nekonstantni polinom i P = aP , gdje je a R i polinom P je
primitivan. Tada je a asociran sa c(P ).
78
Dokaz: Buduci da a dijeli svaki koeficijent od P slijedi da a dijeli c(P ). S druge strane, ako je
p bilo koji prosti faktor od c(P ), tada p dijeli svaki koeficijent od P = aP , pa slijedi da p dijeli a
ili p dijeli svaki koeficijent od P . No kako je polinom P primitivan, njegovi koeficijenti nemaju
zajednickih prostih faktora. Prema tome p dijeli a. Podijelimo li s p i nastavimo na isti nacin kao
i u prethodnom dokazu, zakljucujemo da c(P ) dijeli a. Time je dokazano da su a i c(P ) asocirani.
Korolar 3.3. Ako je P R[X] primitivan polinom i ako P dijeli polinom Q R[X] u prstenu
K[X], onda P dijeli Q u prstenu R[X].
Dokaz: Pretpostavimo da je Q = P S za neki S K[X]. Mozemo pisati S = S , gdje je
K i S je primitivan polinom u R[X]. Slijedi Q = P S . S druge strane je Q = c(Q)Q ,
gdje je Q primitivan, pa imamo c(Q)Q = P S . Ako je a R takav da je b = a R, slijedi
ac(Q)Q = bP S . Polinomi Q i P S su primitivni, pa zakljucjemo da su ac(Q) i b asocirani, tj.
ac(Q) = bd za neki invertibilan element d R. Dobivamo bdQ = ac(Q)Q = bP S , pa slijedi
dQ = P S . Dakle, Q = d1 P S , a kako je d1 S R[X], vidimo da P dijeli Q u R[X].
Iz propozicije 3.10. slijedi precizna usporedba ireducibilnih elemenata u R[X] i K[X] :
Propozicija 3.11. Ako je P nekonstantni polinom u R[X], onda je P ireducibilan u R[X] ako i
samo ako je primitivan i ireducibilan u K[X].
Dokaz: Pretpostavimo da je P ireducibilan element prstena R[X]. Prema propoziciji 3.10. tada
je P ireducibilan u prstenu K[X]. Kad P ne bi bio primitivan, imali bismo P = c(P )P , gdje
je P primitivan i c(P ) R je neinvertibilan. No to je u suprotnosti s ireducibilnoscu od P u
prstenu R[X]. Prema tome, P je primitivan.
Pretpostavimo sada da je P primitivan i ireducibilan u prstenu K[X]. Nadalje, pretpostavimo
da suprotno tvrdnji P nije ireducibilan u R[X]. Tada postoje neinvertibilni elementi Q, Q R[X]
takvi da je P = QQ . Buduci da je P primitivan, niti Q niti Q ne mogu biti konstantni polinomi,
odnosno, ne moze biti Q R niti Q R. Dakle, deg Q 1 i deg Q 1. No to je nemoguce, jer
je R K i P je po pretpostavci ireducibilan u K[X].
Gaussova lema ima za posljedicu najavljeni rezultat:
Teorem 3.9. Ako je R faktorijalan prsten, tada je i R[X] faktorijalan prsten.
Dokaz: Pretpostavimo da je P R[X], P = 0. Tada je P = c(P )P , gdje je polinom P primitivan. No tada su prema teoremu 3.8. svi djelitelji od P u R[X] primitivni. Posebno, oni medu
njima koji su stupnja 0 su invertibilni elementi od R. Dakle, u svakoj netrivijalnoj faktorizaciji
P = QQ polinomi Q i Q su primitivni i stupnja manjeg od deg P = deg P. Zakljucujemo da
je proces faktorizacije u primitivne faktore moguce ponoviti samo konacno mnogo puta, dakle,
po propoziciji 3.11. dolazimo do rastava P u produkt ireducibilnih polinoma u R[X]. Sada jos
rastavimo c(P ) u produkt ireducibilnih elemenata prstena R, pa vidimo da je zadovoljen uvjet (1)
iz definicije faktorijalnog prstena.
Prema propoziciji 3.8. treba jos dokazati da je svaki polinom P R[X] koji je ireducibilan u
prstenu R[X] ujedno prost u tom prstenu. Neka je, dakle, P R[X] ireducibilan element prstena
R[X]. Razmotrit cemo sada dvije mogucnosti: deg P 1 i deg P = 0.
Neka je najprije deg P 1. Tada je po propoziciji 3.11. polinom P primitivan i ireducibilan u
K[X]. Pretpostavimo da P dijeli umnozak AB, gdje su A, B R[X]. Kako je K[X] faktorijalan
prsten, slijedi da je P prost u K[X], dakle, P dijeli A u K[X] ili P dijeli B u K[X]. Prema
korolaru 3.3. P dijeli A u R[X] ili P dijeli B u R[X]. Dakle, P je prost element prstena R[X].
Pretpostavimo sada da je deg P = 0, tj. P R. Tada je P ireducibilan element prstena R, a
3.5. GAUSSOVA LEMA
79
kako je prsten R faktorijalan, P je prost element prstena R. Treba dokazati da odatle slijedi da
je P prost u prstenu R[X]. Pretpostavimo da P dijeli umnozak AB, gdje su A, B R[X], dakle,
AB = P Q, za neki Q R[X]. Tada imamo
A = c(A)A ,
B = c(B)B ,
Q = c(Q)Q ,
gdje su A , B , Q
primitivni.
Slijedi c(A)c(B)A B = P c(Q)Q . Polinom Q je primitivan, a po teoremu 3.8. i umnozak A B

je primitivan polinom. Slijedi da su c(A)c(B) = P c(Q) asocirani u R, tj. postoji invertibilan
element d prstena R takav da je c(A)c(B) = P c(Q)d. Dakle, P dijeli umnozak c(A)c(B) u prstenu
R, a kako je P prost u prstenu R, zakljucujemo da P dijeli c(A) ili P dijeli c(B). Ako P dijeli
c(A) u prstenu R, onda P dijeli A = c(A)A u R[X], a ako P dijeli c(B) u prstenu R, onda P
dijeli B = c(B)B u R[X].
Sljedeci tzv. Eisensteinov kriterij ireducibilnosti cesto se koristi da bi se dokazalo da je
neki polinom ireducibilan.
Teorem 3.10. Neka je P R[X] nekonstantni polinom:
P = c0 + c1 X + + cn X n ,
c0 , c1 , . . . , cn R,
cn = 0,
n 1.
Pretpostavimo da postoji prosti element p prstena R sa sljedecim svojstvima:

(a) p dijeli c0 , c1 , . . . , cn1 ;
(b) p ne dijeli cn .
(c) p2 ne dijeli c0 .
Tada je polinom P ireducibilan u prstenu K[X].
Dokaz: Podijelimo li P s njegovim sadrzajem c(P ) dolazimo do primitivnog polinoma s istim
svojstvima, buduci da zbog (b) p ne dijeli c(P ). Dakle, u dokazu mozemo pretpostavljati da
je polinom P primitivan. Sada je prema propoziciji 3.11. dovoljno dokazati da je polinom P
ireducibilan u R[X]. Dakle, pretpostavimo da je P = AB, gdje su
A = a0 +a1 X+ +ar X r ,
B = b0 +b1 X+ +bs X s ,
a0 , a1 , . . . , ar , b0 , b1 , . . . , bs R,
ar bs = 0.
Ako je r = 0, onda A = a0 dijeli sve koeficijente od P, dakle, a0 dijeli c(P ) = 1, pa slijedi da je a0

invertibilni element od R, dakle, i od R[X]. Stoga mozemo pretpostaviti da je r 1 i analogno
s 1. Po pretpostavci p dijeli c0 = a0 b0 , ali p2 ne dijeli c0 . Dakle, p ne dijeli i a0 i b0 nego
samo jednog od njih. Mozemo pretpostaviti da p dijeli a0 i ne dijeli b0 . Nadalje, cn = ar bs , a po
pretpostavci (b) p ne dijeli cn . Prema tome, p ne dijeli niti ar niti bs . Neka je i najmanji indeks iz
{0, 1, . . . , r} takav da p ne dijeli ai . Tada je 1 i r < n, jer je r + s = n i s 1. Imamo
ci = a0 bi + a1 bi1 + + ai1 b1 + ai b0 .
Prema izboru indeksa i znamo da p dijeli a0 , . . . , ai1 , a kako p dijeli ci , iz gornje jednakosti slijedi
da p dijeli umnozak ai b0 . No kako p ne dijeli ai , zakljucujemo da p dijeli b0 . To je u suprotnosti s
prijasnjim zakljuckom da p ne dijeli b0 . Ova kontradikcija pokazuje da ne postoji takva faktorizacija
P = AB, sto znaci da je P ireducibilan u prstenu R[X].
80
Poglavlje 4
Osnovni pojmovi teorije pro
sirenja polja
4.1
Pro
sirenja polja
Ako je K polje, tada znamo da je prsten polinoma K[X] faktorijalan; stovise, to je domena
glavnih ideala. Prema tome, svaki se nekonstantan polinom P moze u biti na jedinstven nacin
faktorizirati u produkt ireducibilnih polinoma. Svaka nultocka od P je nultocka nekog od tih ireducibilnih faktora, pa je taj ireducibilni faktor oblika (X ), = 0. Medutim, moze se naravno
dogoditi da P uopce nema nultocaka u polju K. Npr. polinom X 2 + 1 nema realnih nultocaka, ali
ako promatramo sire polje kompleksnih brojeva, onda taj polinom ima dvije nultocke, i i i.
Ako su K i L polja i K L, tada kazemo da je L pro
sirenje polja K. U tom slucaju L
mozemo promatrati i kao vektorski prostor nad poljem K. Ukoliko je taj vektorski prostor konacnodimenzionalan, kazemo da je L kona
cno pro
sirenje polja K, a prirodan broj dimK L zovemo
stupanj pro
sirenja i oznacavamo [L : K]. Ukoliko prosirenje L polja K nije konacno, pisemo
[L : K] = .
Ako je P nekonstantni polinom iz K[X], uvijek mozemo pronaci prosirenje L polja K u kome
P ima nultocku. Da to dokazemo, uocimo najprije jednostavnu cinjenicu:
Lema 4.1. Neka su K i L polja i neka je : K L netrivijalni homomorfizam prstenova, tj.
preslikavanje = 0 takvo da je ( + ) = () + () i () = ()() za sve , K. Tada
je (1K ) = 1L i je monomorfizam.
Dokaz: Tvrdnja slijedi iz cinjenice da je prema tvrdnji (b) teorema 3.1. Ker ideal u K, a
prema propoziciji 3.3. {0} i K su jedini ideali u K. Buduci da je = 0, to je Ker = K, pa slijedi
Ker = {0}, sto znaci da je monomorfizam.
Teorem 4.1. Neka je K polje i P K[X] nekonstantni polinom. Tada postoji prosirenje L polja
K i element L takav da je P () = 0.
Dokaz: Buduci da se P moze faktorizirati u produkt ireducibilnih polinoma, bez smanjenja
opcenitosti mozemo pretpostaviti da je polinom P ireducibilan. Buduci da je K[X] faktorijalan
prsten, prema propoziciji 3.8. P je prost element prstena K[X]. Iz propozicije 3.9. zakljucujemo
da je J = K[X]P prost ideal, a kako je K[X] domena glavnih ideala, prema propoziciji 3.5. J
je maksimalan ideal u prstenu K[X]. Sada iz propozicije 3.4. slijedi da je kvocijentni prsten
L = K[X]/J polje. Definiramo preslikavanje : K L kao restrikciju kvocijentnog homomorfizma K[X] K[X]/J , tj. () = + J , K. Tada je homomorfizam prstenova
koji jedinicu 1 K prslikava u jedinicu 1 + J polja L. Prema tome je = 0, pa je po lemi
4.1. monomorfizam. Pomocu monomorfizma mozemo polje K identificirati s potpoljem od
L : element K identificira se s klasom + J L. Neka je sada = X + J L. Ako je
81
82
POGLAVLJE 4. OSNOVNI POJMOVI TEORIJE PROSIRENJA

POLJA
P = 0 + 1 X + + n X n , onda imamo
P () = (0 + J ) + 1 (X + J ) + + n (X + J )n = (0 + 1 X + + n X n ) + J = P + J .
Medutim, P K[X]P = J , dakle, P + J je nula u polju L = K[X]/J . Time je dokazano da je
P () = 0.
Korolar 4.1. Polinomi P, Q K[X] su relativno prosti ako i samo ako oni ni u jednom prosirenju
polja K nemaju zajednicku nultocku.
Dokaz: Pretpostavimo da su polinomi P i Q relativno prosti. Tada im je najveca zajednicka
mjera 1, pa postoje A, B K[X] takvi da je AP + BQ = 1. Kad bi za neko prosirenje L od K
i za neki L bilo P () = Q() = 0, slijedilo bi 0 = 1. Ova kontradikcija pokazuje da P i Q
nemaju zajednicku nultocku ni u jednom prosirenju L polja K.
Pretpostavimo sada da P i Q nisu relativno prosti. Tada je njihova najveca zajednicka mjera
M nekonstantni polinom. Prema teoremu 4.1. postoje prosirenje L polja K i element L takvi
da je M() = 0. Buduci da M dijeli i P i Q, slijedi da je P () = Q() = 0.
Korolar 4.2. Neka su P i Q medusobno razliciti normirani ireducibilni polinomi u K[X]. Tada
P i Q nemaju zajednicku nultocku ni u jednom prosirenju polja K.
Dokaz: Tvrdnja je neposredna posljedica korolara 4.1. buduci da su razliciti normirani ireducibilni polinomi relativno prosti.
Neka je L prosirenje polja K. Za L cemo sa K[] oznacavati najmanji potprsten od L koji
sadrzi K i . Svaki potprsten od L koji sadrzi K i mora sadrzavati i sve potencije n , n 0,
dakle i sve Klinearne kombinacije tih potencija. No Klinearna kombinacija potencija od je
u stvari element od L oblika P () za neki P K[X]. Dakle,
K[] = {P (); P K[X]}.
Primijetimo jos da je preslikavanje P P () epimorfizam prstena K[X] na prsten K[].
Uz iste pretpostavke sa K() oznacavamo najmanje potpolje od L koje sadrzi K i . Naravno,
K[] K(). Prsten K[] je integralna domena sadrzana u polju L. Identicno preslikavanje
, K[], mozemo shvatiti kao unitalni monomorfizam prstena K[] u polje L. Stoga po
teoremu 3.5. postoji njegovo jedinstveno prosirenje sa polja razlomaka od K[] u polje L. Buduci
da je K() najmanje potpolje od L koje sadrzi K[], to prosirenje je izomorfizam polja razlomaka
prstena K[] na polje K(). To znaci da je
K() = {P ()Q()1 ; P, Q K[X], Q() = 0}.
U stvari, uskoro cemo vidjeti da postoji mnogo jednostavniji opis polja K().
Neka je L prosirenje polja K. Za element L kazemo da je algebarski nad K ako postoji
nekonstantni polinom P K[X] takav da je P () = 0. Ako nije algebarski nad K kazemo
da je transcendentan nad K. Ako je svaki element L algebarski nad K, kazemo da je L
algebarsko pro
sirenje polja K.
Neka je L algebarski nad K. Stavimo
J = {P K[X]; P () = 0}.
Ocito je J ideal u prstenu K[X]. Kako je K[X] domena glavnih ideala, postoji jedinstven normiran
polinom K[X] takav da je
J = {P K[X]; P () = 0} = K[X] = {Q ; Q K[X]}.

4.1. PROSIRENJA
POLJA
83
Polinom zove se minimalni polinom elementa L algebarskog nad K. Taj polinom ima
sljedeca svojstva:
(1) Ako je P K[X], onda vrijedi P () = 0 ako i samo ako je polinom P djeljiv s polinomom
.
(2) Polinom ima najmanji stupanj medu svim nekonstantnim polinomima iz K[X] kojima je
nultocka.
(3) Polinom je ireducibilan u prstenu K[X].
(4) je jedini normiran ireducibilan polinom u K[X] kome je nultocka.
Doista, svojstvo (1) izlazi neposredno iz definicije, a svojstvo (2) je direktna posljedica svojstva
(1). Dokazimo svojstvo (3). Pretpostavimo da je = P Q, gdje su P, Q K[X] nekonstantni
polinomi. Tada je P ()Q() = () = 0, dakle je P () = 0 ili Q() = 0. Medutim, kako su
i P i Q po pretpostavci nekonstantni, dakle, deg P 1 i deg Q 1, vrijedi deg P < deg i
deg Q < deg . Stoga su P () = 0 i Q() = 0 u suprotnosti sa svojstvom (2). Ova kontradikcija
pokazuje da je nemoguca faktorizacija polinoma u produkt dvaju nakonstantnih polinoma,
dakle, polinom je ireducibilan. Odatle slijedi i svojstvo (4).
Razmotrimo promatranu problematiku na jos jedan nacin. Za element prosirenja L polja K
definiramo preslikavanje : K[X] L ovako:
(P ) = P (),
P K[X].
Znamo da vrijedi (P + Q)() = P () + Q() i (P Q)() = P ()Q() za sve P, Q K[X]; nadalje,

ako je P konstanta 1, onda je, naravno, P () = 1. To znaci da je unitalni homomorfizam
prstena K[X] u polje L. Ocito je prije promatrani ideal J = {P K[X]; P () = 0} upravo
jezgra homomorfizma . Dakle, element L je algebarski nad K ako i samo ako homomorfizam
nije injektivan. S druge strane, element je transcendentan nad K ako i samo ako je
monomorfizam.
Teorem 4.2. Neka je L prosirenje polja K i neka je element L algebarski nad K. Neka je
minimalni polinom od nad K i m = deg . Tada je
K() = K[] = {P (); P K[X], deg P m 1}.
Preciznije, {1, , 2 , . . . , m1 } je baza vektorskog prostora K() nad poljem K. Posebno,
[K() : K] = m = deg .
Dokaz: Stavimo
Km1 [] = {P (); P K[X], deg P m 1}.
Ocito je Km1 [] K[]. Dokazimo da vrijedi i obrnuta inkluzija, dakle, jednakost. Neka je
Q K[X]. Tada po propoziciji 1.12. postoje R, P K[X] takvi da je
Q = R + P
deg P < deg .
No to znaci da je deg P m 1 i imamo

Q() = R() () + P () = P (),

POLJA
84
jer je () = 0. Dakle, za svaki Q K[X] postoji P K[X] takav da je Q() = P () i

deg P m 1. Time je dokazana obrnuta inkluzija, odnosno jednakost K[] = Km1 [].
Vrijedi K[] K(), a da bismo dokazali da se radi o jednakosti, dovoljno je dokazati da je
prsten K[] polje, tj. da sadrzi invers svakog svog elementa razlicitog od nule. Doista, neka je
K[], = 0. Prema dokazanom postoji P K[X] takav da je = P () i deg P m 1.
Buduci da je polinom ireducibilan i deg P < deg , polinomi i P su relativno prosti. No
tada po korolaru 1.8. postoje polinomi A, B K[X] takvi da je AP +B = 1. Kako je () = 0,
slijedi A()P () = 1. Prema tome, 1 = A() K[]. Time je dokazano da je K[] potpolje od
L, tj. vrijedi K[] = K().
Napokon, ako je P K[X] stupnja m 1, onda je P () Klinearna kombinacija elemenata
1, , 2 , . . . , m1 . To znaci da skup {1, , 2 , . . . , m1 } razapinje vektorski prostor K() nad
poljem K. Taj je skup linearno nezavisan. Doista, ako pretpostavimo da su a0 , a1 , . . . , am1 K
takvi da je
a0 + a1 + a2 2 + + am1 m1 = 0,
onda je P = a0 + a1 X + a2 X 2 + + am1 X m1 polinom stupnja m 1 i vrijedi P () = 0.
Sada iz svojstva (2) minimalnog polinoma slijedi da je P konstantan polinom, a kako je P () = 0,
nuzno je ta konstanta nula, tj. P = 0. No to znaci da su svi koeficijenti a0 , a1 , . . . , am1 jednaki
nuli. Time je dokazana linearna nezavisnost elemenata 1, , 2 , . . . , m1 nad poljem K. Dakle,
{1, , 2, . . . , m1 } je baza vektorskog prostora K() nad poljem K.
U slucaju transcendentnog elementa prosirenja situacija je bitno drugacija:
Teorem 4.3. Neka je L prosirenje polja K i neka je element L transcendentan nad K. Tada
se monomorfizam : K[X] L jedinstveno prosiruje do monomorfizma polja K(X) racionalnih
fukcija, tj. polja razlomaka integralne domene K[X], u polje L i to je izomorfizam polja K(X) na
potpolje K() polja L.
Dokaz: Iz teorema 3.5. neposredno slijedi da se monomorfizam jedinstveno prosiruje do
monomorfizma : K(X) L. Buduci da je polje K(X) generirano prstenom K[X], slijedi da je
slika tog monomorfizma najmanje potpolje od L koje sadrzi K[], odnosno, slika od je upravo
potpolje K().
Vratimo se na opcu teoriju prosirenja polja. Dokazat cemo sada pomocnu tvrdnju koja ce
imati za posljedicu multiplikativnu formulu za uzastopna prosirenja polja.
Lema 4.2. Neka su K L M polja, dakle, L je prosirenje polja K i M je prosirenje polja L.
Neka je {i ; i I} baza vektorskog prostora L nad poljem K i neka je {j ; j J} baza vektorskog
prostora M nad poljem L. Tada je skup produkata {i j ; i I, j J} baza vektorskog prostora
M nad poljem K.
Dokaz: Svaki M je linearna kombinacija elemenata j s koeficijentima iz L.
=
j j ,
j L,
skup J0 = {j J; j = 0} je konacan.
jJ
Svaki od tih koeficijenata j je linearna kombinacija elemenata i s koeficijentima iz K :

j =
ij i ,
j J0 ,
ij K,
skupovi Ij = {i I; ij = 0} su konacni.
iI
Slijedi
=
ij i j .
jJ iI

4.1. PROSIRENJA
POLJA
85
Time je dokazano da je vektorski prostor M nad poljem K razapet skupom produkata

{i j ; i I, j J}. Treba jos dokazati da su ti produkti linearno nezavisni nad poljem K.
U tu svrhu pretpostavimo da su ij K takvi da je skup {(i, j) I J; ij = 0} konacan i da je
ij i j = 0.
(i,j)IJ
Stavimo tada
j =
ij i ,
j J.
iI
Tada su j L i vrijedi
j j = 0.
jJ
Kako su elementi j , j J, linearno nezavisni nad poljem L, slijedi da je j = 0 j J. Dakle,

ij i = 0
j J.
iI
Medutim, koeficijenti ij su iz K i elementi i , i I, su linearno nezavisni nad K, pa slijedi

ij = 0 i I i j J. Time je dokazano da su produkti i j , i I, j J, linearno nezavisni
nad poljem K.
Teorem 4.4. Neka su K L M polja. Tada je
[M : K] = [M : L] [L : K].
Pri tome je operacija mnozenja prosirena sa skupa prirodnih brojeva N na skup N {} ovako:
n = n = = ,
n N.
Drugim rijecima, prosirenje M polja K je konacno ako i samo ako su prosirenja M od L i L od

K konacna i tada je stupanj [M : K] umnozak stupnjeva [M : L] i [L : K].
Dokaz: Uz oznake iz leme 4.2., ako za svaki beskonacan skup S stavimo |S| = , onda je
[L : K] = |I| i [M : L] = |J|, a po toj lemi je [M : K] = |I J| = |I| |J| = [L : K] [M : L].
Ako je L prosirenje polja K i S bilo koji podskup od L, onda cemo sa K(S) oznaciti najmanje
potpolje od L koje sadrzi K i S. Dakle, K(S) je presjek svih potpolja od L koja sadrze K S. Ako
je S konacan skup, S = {1 , . . . , n }, 1 , . . . , n L, onda cemo pisati K(S) = K(1 , . . . , n ).
cno generirano
Ocito je K(1 , . . . , n ) = K(1 , . . . , n1 )(n ). Za polje L kazemo da je kona
pro
sirenje polja K, ako postoji n N i elementi 1 , . . . , n L takvi da je L = K(1 , . . . , n ).
Teorem 4.5. Prosirenje L polja K je konacno ako i samo ako je to prosirenje algebarsko i konacno
generirano.
Dokaz: Pretpostavimo najprije da je prosirenje L polja K konacno. Neka je L. Kako je
L konacnodimenzionalan vektorski prostor nad poljem K, beskonacan niz 1, , 2 , 3 , . . . ne moze
biti linearno nezavisan nad poljem K. Stoga postoji prirodan broj m i a0 , a1 , a2 , . . . , am K koji
nisu svi jednaki nuli i takvi da je
a0 + a1 + a2 2 + + am m = 0.

POLJA
86
No tada za polinom P = a0 + a1 X + a2 X 2 + + am X m K[X] vrijedi P = 0 i P () = 0. Dakle,

svaki element L je algebarski nad K i time je dokazano da je L algebarsko prosirenje polja K.
Neka je sada {1 , 2 , . . . , n } baza vektorskog prostora L nad poljem K. Tada je ocito
K(1 , 2 , . . . , n ) L.
S druge strane,
L = {a1 1 + a2 2 + + an n ; a1 , a2 , . . . , an K} K(1 , 2 , . . . , n ).
Iz dvije inkluzije slijedi jednakost
L = K(1 , 2 , . . . , n ).
Time je dokazana jedna implikacija iz tvrdnje teorema.
Pretpostavimo sada da je prosirenje L polja K algebarsko i konacno generirano, tj. da postoje
1 , 2 , . . . , n L takvi da je L = K(1 , 2 , . . . , n ). Stavimo K0 = K, Kj = K(1 , 2 , . . . , j )
za j = 1, 2, . . . , n. Tada je
K = K0 K1 K2 Kn1 Kn = L,
pa iz teorema 4.4. indukcijom po n izvodimo
[L : K] = [Kn : Kn1 ] [Kn1 : Kn2 ] [K2 : K1 ] [K1 : K0 ].
(4.1)
Za svaki j je Kj = Kj1 (j ), a kako je j algebarski nad K, on je algebarski i nad Kj1 . Stoga iz

teorema 4.2. slijedi
[Kj : Kj1 ] <
za svaki j = 1, 2, . . . , n,
a odatle i iz (4.1) slijedi [L : K] < . Time je teorem u potpunosti dokazan.
Teorem 4.6. Neka je L prosirenje polja K. Tada je skup M svih elemenata L algebarskih
nad K polje.
Dokaz: Neka su x, y M, tj. x i y su algebarski nad K. Tada je K K(x) K(x, y), pa je
[K(x, y) : K] = [K(x, y) : K(x)] [K(x) : K].
Kako je element x algebarski nad K, to je [K(x) : K] < . Nadalje, element y je algebarski
nad K dakle i nad K(x), pa slijedi i [K(x, y) : K(x)] < . Zakljucujemo da je [K(x, y) : K] <
, odnosno, K(x, y) je konacno prosirenje polja K. Prema teoremu 4.5. K(x, y) je algebarsko
prosirenje od K, odnosno, svi elementi polja K(x, y) su algebarski nad K. Posebno, x y i xy su
algebarski nad K, a takoder i x1 ako je x = 0. Dakle,
x, y M
x + y, x y, xy M
i x1 M
ako je x = 0.
Time je dokazano da je M potpolje od L; naravno, K M.

Polje M iz teorema 4.6. zove se algebarsko zatvorenje polja K u pro
sirenju L.
Dokazat cemo sada da je prosirenje polja K nultockom ireducibilnog polinoma P K[X], cija
je egzistencija dokazana u teoremu 4.1., u biti jedinstveno:

4.1. PROSIRENJA
POLJA
87
Teorem 4.7. Neka je P K[X] ireducibilan polinom i neka su L i L prosirenja polja K i L i

L takvi da je P () = P () = 0, L = K(), L = K(). Tada postoji jedinstven homomorfizam
polja : L L takav da je () = i (a) = a a K. Nadalje, je izomorfizam polja L na
polje L .
Dokaz: Prije svega, neka su , : L L homomorfizmi polja takvi da je (a) = (a) = a
a K i () = () = . Stavimo M = { L; () = ()}. Tada je M potpolje od L
koje sadrzi K {}, a kako je po pretpostavci L = K(), slijedi M = L. Dakle, = i time
je dokazana jedinstvenost. Nadalje, ako takav homomorfizam postoji on je surjektivan jer je
L = K(), a takoder i injektivan, jer svaki homomorfizam polja je injektivan prema lemi 4.1.
Ostaje da dokazemo egzistenciju homomorfizma . Pri tome mozemo pretpostaviti da je polinom P normiran. Nadalje, prema dokazu teorema 4.1. mozemo pretpostaviti da je L = K[X]/J ,
gdje je J = K[X]P, i = X + J . Definiramo sada : K[X] L ovako:
(Q) = Q(),
Q K[X].
Tada je unitalni homomorfizam prstenova. Njegova je jezgra

Ker = {Q K[X]; Q() = 0}.
Kako je P () = 0 i P je normiran ireducibilni polinom u K[X] zakljucujemo da je P minimalni
polinom od nad K. No tada znamo da je Q() = 0 ako i samo ako je polinom Q K[X] djeljiv
s polinomom P. Dakle,
Ker = {Q K[X]; P |Q} = K[X]P = J .
Stoga mozemo definirati homomorfizam : K[X]/J L sa
(Q + J ) = (Q),
Q K[X].
Dakle, je homomorfizam polja L = K[X]/J u polje L i vrijedi (Q + J ) = Q(), Q K[X].

Polje K identificirano je s potpoljem od L na nacin da je a K identificiran s a + J L, gdje se
a shvaca kao konstantni polinom iz K[X]. Dakle, (a) = (a + J ) = a za svaki a K. Nadalje,
() = (X + J ) = . Time je dokazana egzistencija homomorfizma .
88
4.2

POLJA
Polja razlaganja
Neka je K polje i P K[X] nekonstantni polinom. Kazemo da se polinom P razla

ze nad
pro
sirenjem L polja K ako postoje a K i 1 , . . . , n L takvi da je
P = a(X 1 ) (X n ).
Ako je k tome L = K(1 , . . . , n ), kazemo da je prosirenje L polje razlaganja za polinom P
nad poljem K.
Teorem 4.8. (Egzistencija polja razlaganja) Neka je K polje i P K[X] nekonstantni polinom.
Tada postoji polje razlaganja za P nad K.
Dokaz: Dokazat cemo najprije da postoji prosirenje M polja K nad kojim se polinom P razlaze. U tom dokazu mozemo pretpostavljati da je polinom P normiran. Taj cemo dokaz provesti
metodom matematicke indukcije u odnosu na stupanj deg P polinoma P.
Baza indukcije: Ako je deg P = 1, onda je tvrdnja trivijalna, jer je P = X a za a K, pa
za M mozemo uzeti samo polje K.
Korak indukcije: Neka je deg P = n 2 i pretpostavimo da je egzistencija prosirenja nad
kojim se polinom razlaze dokazana za normirane polinome stupnja manjeg od n. Prema teoremu
4.1. postoje prosirenje K1 polja K i 1 K1 takvi da je P (1 ) = 0. Tada je P = (X 1 )Q,
gdje je Q K1 [X] normiran polinom i deg Q = n 1. Po pretpostavci indukcije postoji prosirenje
M polja K1 nad kojim se polinom Q razlaze, tj. postoje 2 , . . . , n M takvi da je
Q = (X 2 ) (X n ). No tada je P = (X 1 )(X 2 ) (X n ) i 1 , 2 , . . . , n M.
Time je korak indukcije proveden.
Ako je M prosirenje od K i 1 , . . . , n M su takvi da je P = a(X 1 ) (X n ), gdje
je a K, onda je potpolje L = K(1 , . . . , n ) polje razlaganja polinoma P nad poljem K.
Teorem 4.9. (Jedinstvenost polja razlaganja) Neka je P K[X] nekonstantni polinom i neka
su L i L prosirenja polja K koja su polja razlaganja polinoma P nad poljem K. Tada postoji
izomorfizam polja : L L takav da je (a) = a a K.
Ideja dokaza ovog teorema prilicno je jednostavna, ali kad ga pokusamo provesti nailazimo na
tehnicke poteskoce. Ideja je da se dokaz provodi indukcijom koristeci jedinstvenost iz teorema
4.7. za prosirenja s jednom nultockom prostog faktora od P, i to ponavljamo dok god ne iscrpimo
sve nultocke. Teskoca je sto nakon prvog koraka koeficijenti dvaju polinoma koji se dobiju kao
kvocijenti polinoma P vise nisu u istom polju nego samo znamo da su u medusobno izomorfnim
poljima. Stoga se vec drugi korak primjene teorema 4.7. ne moze direktno provesti. Ono sto nam
treba je malo reformulirana verzija teorema 4.7. to ce biti nas teorem 4.10. No tada cemo moci
dokazati i generalniji oblik teorema 4.9. to ce biti nas teorem 4.11.
Neka su K i K i neka je : K K izomorfizam polja. Tada naravno primjenom izomorfizma
na koeficijente polinoma P K[X] dolazimo do izomorfizma prstenova K[X] K [X], koji
cemo oznaciti sa P P :
P = a0 + a1 X + + an X n K[X]
P = (a0 ) + (a1 )X + + (an )X n K [X].
Teorem 4.10. Neka je : K K izomorfizam polja. Pretpostavimo da je P normiran ireducibilni polinom u K[X] i neka su L = K() i L = K () prosirenja od K i K takva da je
P () = 0 i P () = 0. Tada postoji jedinstven homomorfizam polja : L L takav da je
|K = i () = . Nadalje, je izomorfizam polja L na polje L .
4.2. POLJA RAZLAGANJA
89
Dokaz u potpunosti slijedi dokaz teorema 4.7. Za egzistenciju polazimo od epimorfizma prstenova K[X] na L definiranog sa Q Q (). Ponovo se nalazi da je jezgra J = K[X]P i prijelazom
na kvocijent K[X]/J
L dolazimo do trazenog izomorfizma L L .
Teorem 4.11. Neka je : K K izomorfizam polja i neka je P K[X] nekonstatni polinom.
Nadalje, neka je L polje razlaganja za polinom P nad poljem K i L polje razlaganja za polinom
P nad poljem K . Tada postoji izomorfizam polja : L L takav da je |K = i da je L
nultocka od P ako i samo ako je () nultocka od P .
Dokaz: Dokaz provodimo metodom matematicke indukcije u odnosu na deg P 1.
Baza indukcije: Slucaj deg P je trivijalan jer tada je L = K i L = K pa tvrdnja vrijedi za
= .
Korak indukcije: Pretpostavimo da je n 2 i da je tvrdnja dokazana za nekonstantne polinome
stupnja manjeg od n. Neka je deg P = n. Neka je Q normiran prosti faktor od P. Naravno, tada
je Q normiran prosti faktor od P . Polinom Q ima nultocku 1 L a polinom Q ima nultocku
1 L . Prema teoremu 4.10. postoji izomorfizam 1 : K(1 ) K (1 ) takav da je 1 |K = i
1 (1 ) = 1 . Tada je P = (X 1 )R za neki polinom R K(1 )[X]. Primijenimo li 1 na sve
koeficijente u toj jednakosti, dobivamo jednakost P = (X 1 )R1 u prstenu K (1 )[X]. Tada
je L polje razlaganja za polinom R nad poljem K(1 ) i L je polje razlaganja za polinom R1 nad
poljem K (1 ). Po pretpostavci indukcije 1 se moze prosiriti do trazenog izomorfizma : L L ,
a kako je 1 |K = , to je i |K = .

POLJA
90
4.3
Kona
cna polja
U ovom cemo odjeljku iskoristiti rezultate o poljima razlaganja kako bismo klasificirali sva
konacna polja. Od takvih do sada znamo za polja Zp = Z/pZ, gdje je p N prost broj.
Neka je K bilo koje polje. Jedinicu u polju K oznacimo sa 1K , a nulu sa 0K . Promatramo
sada preslikavanje : Z K definirano na sljedeci nacin:
(0) = 0K ,
(1) = 1K ,
(n) = 1K + + 1K
ako je n N, n 2,
(n) = (n) ako je n Z,
n < 0.
Lako se vidi da je homomorfizam prstena Z u polje K. Njegova jezgra je ideal u prstenu Z.

Ako je ta jezgra {0}, tj. ako je monomorfizam, tada Z mozemo identificirati sa potprstenom
(Z) tako na 1 identificiramo sa 1K . U tom slucaju se i polje razlomaka Q integralne domene Z
identificira s potpoljem od K. U tom slucaju kazemo da je K polje karakteristike 0, a Q je
najmanje potpolje od K i zove se prosto potpolje polja K.
Ako je jezgra homomorfizma razlicita od {0}, tj. ako nije monomorfizam, sto je nuzno u
slucaju da je polje K konacno, onda znamo da je jezgra oblika
Ker = pZ = {m Z; p|m} = {kp; k Z}
za neki p N. Naravno, mora biti n 2 jer je (1) = 1K = 0K , dakle, = 0. Prema teoremu
3.1. tada je sa
(m + pZ) = (m),
m Z,
definiran izomorfizam kvocijentnog prstena Zp = Z/pZ na sliku Kp = (Z) homomorfizma .
Kako je prsten Zp izomorfan potprstenu polja, slijedi da je Zp integralna domena, a tada znamo
da je nuzno p prost broj. No za prost broj p je Zp ne samo integralna domena, nego polje. Ono
je izomorfno s najmanjim potpoljem Kp polja K, pa se s njim moze identificirati. U tom slucaju
kazemo da je K polje karakteristike p, a Kp = Zp je najmanje potpolje od K i zove se prosto
potpolje polja K.
Ako je K konacno polje, njegova je karakteristika neki prost broj p. Tada K sadrzi kao prosto
potpolje polje Zp sa p elemenata. Naravno, K je konacno prosirenje polja Zp . Oznacimo sa
n = [K : Zp ] stupanj tog prosirenja. To znaci da je K ndimenzionalni vektorski prostor nad
konacnim poljem Zp sa p elemenata. Izaberemi li neku bazu {e1 , . . . , en } od K nad Zp , onda je
K = {a1 e1 + + an en ; a1 , . . . , an Zp }.
Odatle se vidi da polje K ima pn elemenata. Zakljucujemo da je za svako konacno polje K broj
elemenata |K| jednak pn za neki prost broj p (to je upravo karakteristika polja K) i neki prirodan
broj n.
Teorem 4.12. Za svaki prost broj p i svaki prirodan broj n postoji do na izomorfizam jedinstveno
n
polje sa pn elemenata. To je polje razlaganja za polinom X p X Zp [X] nad njegovim prostim
potpoljem Zp .
Ako je q = pn , uobicajeno je da se polje iz teorema 4.12. oznacava sa Fq . Teorem tvrdi da polje
Fq postoji i da je jedinstveno do na izomorfizam. Ta se polja katkada zovu Galoisova polja po
francuskom matematicaru Evariste

Galois (1811.1832.)

4.3. KONACNA
POLJA
91
Prije dokaza teorema 4.12. treba nam odredena priprema. Prije svega, za bilo koji polinom
P K[X] nad nekim poljem K definiramo njegovu derivaciju P K[X], na nacin da preslikavanje P P , koje se zove deriviranje polinoma, bude Klinearno i da X n nX n1 . Dakle,
ako je
n
P = a0 + a1 X + a2 X 2 + + an X n =
ak X k K[X],
k=0
onda je
n
P = a1 + 2a2 X + + nan X
n1
n1
kak X
k1
k=1
(k + 1)ak+1 X k .
=
k=0
Propozicija 4.1. Ako su P, Q, R K[X] i P = QR, onda je P = Q R + QR .

Dokaz: Buduci da je deriviranje P P Klinearno, dovoljno je jednakost dokazati u slucaju
Q = X n , R = X m i P = QR = X n+m . No tada je
P = (n + m)X n+m1 = nX n1 X m + mX n X m1 = Q R + QR .
Korolar 4.3. Ako je n N, a K i P = (X a)n , onda je P = n(X a)n1 .
Dokaz: Tvrdnja slijedi neposredno iz propozicije 4.1. indukcijom u odnosu na n, jer je
(X a) = 1.
Korolar 4.4. Neka je a K. Ako je polinom P K[X] djeljiv s polinomom (X a)2 , onda je
P (a) = P (a) = 0.
Dokaz: Mozemo pisati P = (X a)2 Q, za neki Q K[X]. Ocito je P (a) = 0. Deriviramo li
tu jednakost, zbog propozicije 4.1. i korolara 4.3. nalazimo
P = 2(X a)Q + (X a)2 Q
P (a) = 0.
Teorem 4.13. Neka je p prost broj i K polje karakteristike p. Tada je preslikavanje : K K,

definirano sa (x) = xp , x K, monomorfizam polja K u samoga sebe. Ako je K konacno polje,
je automorfizam od K, odnosno, izomorfizama polja K na samoga sebe.
Dokaz: Ocito je
(xy) = (xy)p = xp y p = (x)(y).
Nadalje, primijetimo da je binomni koeficijent pj za 1 j p 1 djeljiv sa p. To znaci da u
polju K mnozenje sa pj daje nulu. Prema tome,
p
p
(x + y) = (x + y) =
j=0
p j p1
= xp + y p = (x) + (y).
xy
j
Time je dokazano da je homomorfizam K u K, dakle, monomorfizam jer se radi o polju. No

ukoliko je polje K konacno, svaka injekcija K u K je i surjekcija. Dakle, u tom je slucaju
automorfizam od K.
Preslikavanje x xp iz teorema 4.13. obicno se zove Frobeniusovo preslikavanje.
Dokaz jedinstvenosti u teoremu 4.12. Neka je K konacno polje karakteristike p i neka je
Kp Zp njegovo prosto potpolje. Znamo da je tada broj elemenata polja K jednak q = pn za neki

POLJA
92
n N. Multiplikativna grupa K = K \ {0} je reda q 1, pa svaki element x K zadovoljava

xq1 = 1. Odatle slijedi da je xq = x x K. Formiramo li polinom P = X q X Kp [X], vidimo
da je svaki element polja K nultocka tog polinoma. Dakle, ako je K = {a1 , a2 , . . . , aq }, imamo
P = X q X = (X a1 )(X a2 ) (X aq ).
Prema tome, K je polje razlaganja za polinom P = X q X nad poljem Kp . Sada iz teorema
4.11. slijedi jedinstvenost polja K do na izomorfizam.
Dokaz egzistencije u teoremu 4.12. Neka je zadan q = pn . Definiramo K kao polje
razlaganja polinoma P = X q X nad prostim poljem Zp . Naravno, buduci da je K prosirenje
polja Zp , ono ima karakteristiku p. Po definiciji polja razlaganja slijedi da za neke a1 , a2 , . . . , aq K
vrijedi
K = Zp (a1 , a2 , . . . , aq ).
P = X q X = (X a1 )(X a2 ) (X aq ),
Promatrajmo sada preslikavanje : K K definirano sa (x) = xq , x K. Buduci da je q = pn ,
to je preslikavanje kompozicija n Frobeniusovih preslikavanja, dakle, je monomorfizam polja K
u samoga sebe. No tada je
L = {x K; (x) = x}
potpolje od K. Element x K se nalazi u potpolju L ako i samo ako je xq = x, odnosno, ako
i samo ako je x nultocka polinoma P = X q X. Slijedi da je L = {a1 , a2 , . . . , aq }. No kako je
K = Zp (a1 , a2 , . . . , aq ), slijedi da je L = K. Dokaz egzistencije ce biti potpun ako pokazemo da su
su svi elementi aj medusobno razliciti, tj. ako polje K stvarno ima q elemenata. Pretpostavimo
da nije tako. To znaci da polinom P koji je stupnja q ima u svom polju razlaganja manje od
q nultocaka. To onda povlaci da je za neki a K polinom P = X q X djeljiva sa (X a)2 .
Prema korolaru 4.4. tada je a nultocka derivacije P . Medutim, P = qX q1 1, a kako je polje
K karakteristike p, mnozenje sa p, dakle, i sa q = pn , daje nulu. To znaci da je P = 1, a to
je konstantni polinom = 0, pa on uopce nema nultocaka. Ova kontradikcija pokazuje da su sve
nultocke polinoma P = X q X jednostruke, tj. da ih stvarno ima ukupno q.
Korolar 4.5. Neka su q, r N, 2 q r. Polje Fq izomorfno je potpolju polja Fr ako i samo
ako je r = q n za neki prirodan broj n.
Dokaz: Ako je polje Fq izomorfno potpolju polja Fr , onda je Fr vektorski prostor nad poljem
Fq . Ako je njegova dimenzija jednaka n, onda je r = q n .
n
Pretpostavimo sada da je r = q n za neki n N. Tada je Fr polje razlaganja polinoma X q X
nad prostim potpoljem Zp . Promatrajmo sada polinom P = X q X i neka je L skup svih njegovih
nultocaka u polju K :
L = {x K; xq = x}
Buduci da je x xq kompozicija Frobeniusovih preslikavanja, to je L potpolje od K.
Stavimo
qn 1
= q n1 + q n2 + + q + 1.
k =q1
i
=
q1
Tada je k = q n 1, pa imamo
Xq
n 1
1 = Xk 1 = Xk
1 = (X k 1)(X ( 1)k + X ( 2)k + + X k + 1).

n
Pomnozimo li tu jednakost sa X vidimo da je polinom X q X djeljiv s polinomom X k+1 X =

n
= X q X. Buduci da se polinom X q X razlaze nad poljem Fr i ima sve nultocke jednostruke,
isto vrijedi i za polinom X q X. To znaci da polinom X q X ima u polju K tocno q nultocaka.
To pokazuje da potpolje L polja K ima q elemenata. Stoga je po teoremu 4.12. polje Fq izomorfno
potpolju L polja Fr .
RAVNALA I SESTARA
4.4. GEOMETRIJSKE KONSTRUKCIJE POMOCU
4.4
93
Geometrijske konstrukcije pomo

cu ravnala i
sestara
Konstrukcija pomocu ravnala je konstrukcija pravca kroz zadane dvije tocke u ravnini. Konstrukcija pomocu sestara je konstrukcija kruznice u ravnini sa sredistem u nekoj zadanoj tocki i s
radijusom jednakim udaljenosti izmedu neke dvije zadane tocke. Definiciju mozemo formalizirati
na sljedeci nacin. Neka je S neki skup tocaka u ravnini M i |S| 2. Kazemo da je neka tocka P
ravnine M neposredno konstruktibilna iz skupa S, ako je ona sjeciste dvaju razlicitih pravaca
od kojih svaki prolazi dvjema tockama iz S, ili je P jedno od sjecista pravca koji prolazi dvjema
tockama iz S i kruznice cije je srediste neka tocka iz S a radijus je udaljenost nekih dviju tocaka
iz S, ili je P jedno od sjecista dviju razlicitih kruznica cija su sredista tocke iz S a radijusi su
udaljenosti nekih tocaka iz S. Za tocku P ravnine M kazemo da je konstruktibilna iz skupa S,
ako postoje tocke P1 , . . . , Pn takve da je Pn = P i da je za svaki j {1, . . . , n} tocka Pj neposredno
konstruktibilna iz skupa S {Pi ; 1 i < j}.
Poznata su tri problema koji su od antickog doba bili slavni i ostali nerijeseni sve do XIX.
stoljeca:
(1) Duplikacija kocke. Moze li se duplicirati kocka, tj. moze li se konstruirati stranica kocke
ciji ce volumen biti dva puta veci nego volumen zadane kocke?
(2) Trisekcija kuta. Mogu li se konstruirati dva pravca koji ce podijeliti zadani kut u ravnini
u tri jednaka dijela?
(3) Kvadratura kruga. Moze li se konstruirati kvadrat koji ce imati povrsinu jednaku povrsini
zadanog kruga?
Prvi korak u rjesavanju problema geometrijske konstruktibilnosti jest da se problem algebraizira.
Ako su nam zadane neke dvije tocke u ravnini, mozemo izabrati Kartezijev koordinatni sustav u ravnini u odnosu na koji te dvije tocke imaju koordinate (0, 0) i (1, 0). Sve tocke ravnine
tada su zadane s po dvije Kartezijeve koordinate, a time su odredene i sve udaljenosti. S druge
strane, svaku udaljenost mozemo nanijeti kao tocku na pozitivnom ili negativnom dijelu xosi i
xkoordinata je upravo udaljenost od tocke (0, 0). Postavlja se pitanje koje su sve tocke xosi
konstruktibilne iz tocaka (0, 0) i (1, 0).
Neka je C skup svih konstruktibilnih xkoordinata. Ocito skup C sadrzi 0 i 1. Nadalje, ako
su x, y C, onda su i x + y C i x y C; da to uvidimo cak i ne trebamo ravnalo, nego samo
sestar. Neka su a, b, c C brojevi veci od nule. Konstruirajmo sada bilo koji siljasti kut u ravnini
tj. dvije zrake p i q koje imaju isti vrh P i kut medu njima je siljast. Neka je A tocka na zraci
p cija je udaljenost od P jednaka a. Neka je B tocka na zraci q cija je udaljenost od P jednaka b.
Napokon, neka je C tocka na zraci p cija je udaljenost od tocke P jednaka a + c; dakle, udaljenost
od C do A je jednaka je c. Sada konstruiramo pravac kroz tocku C koji je paralelan s pravcem
kroz tocke A i B. Neka je D sjeciste tog pravca sa zrakom q i d udaljenost izmedu tocaka B i D.
Dakle, d C. Medutim, iz poucka o slicnosti trokutova slijedi da je
a
c
=
b
d
d=
bc
.
a
Uzmemo li a = 1, vidimo da je bc C. Ako umjesto toga uzmemo c = 1, vidimo da je kvocijent

b/a C. Buduci da je C = C, vidimo da je C potpolje polja R realnih brojeva. Naravno, ono
sadrzi polje Q racionalnih brojeva. Nadalje, konstrukcija pomocu pravokutnog trokuta pokazuje
da vrijedi
a C.
a C, a > 0
=
Naime, ako je jedna od kateta pravokutnog trokuta duljine c i ako su a i b duljine dvajudijelova
hipotenuze dobivenih spustanjem okomice iz suprotnog vrha, onda je c2 = ab, dakle, c = ab. Ako

POLJA
94
izaberemo b = 1, vidimo da vrijedi gornja implikacija. Time je dokazana prva tvrdnja u sljedecem
teoremu:
Teorem 4.14. Skup C xkoordinata
koje su konstruktibilne iz x = 1 i x = 0 je potpolje polja
R realnih brojeva takvo da je a C a C R+ . Obratno, elementi od C su tocno oni realni

brojevi koji leze u nekom od potpolja Kn polja R oblika
K0 = Q,
K1 = Q( a0 ),
K2 = K1 ( a1 ),
......,
Kn = Kn1 ( an1 ),
pri cemu je aj Kj R+ za svaki j = 0, 1, . . . , n 1.

Dokaz druge tvrdnje: Pretpostavimo da imamo polje K = Kn opisanog tipa. Mogucnosti
za dobivanje nove konstruktibilne tocke polazeci od K dolaze od tri situacije: presjeciste dvaju
pravaca od koji svaki prolazi nekim tockama s koordinatama iz K; presjeciste pravca i kruz nice
od kojih su oboje odredeni pomocu podataka iz K; presjeciste dviju kruznica, od kojih su obje
odredene pomocu podataka iz K.
U slucaju prsjecista dvaju pravaca, svaki od njih ima jednadzbu oblika ax + by = c za neke
a, b, c K. Presjeciste je tada tocka (x, y) K K. Dakle, u tom slucaju uopce ne treba povecavati
polje K.
U slucaju presjecista pravca i kruznice, pravac ima jednadzbu ax + by = c za neke a, b, c K,
a kruznica jednadzbu oblika (x h)2 + (y k)2 = r2 , h, k, r K. Uvrstimo jednadzbu pravca u
jednadzbu kruznice, jednu od varijabli x ili y mozemo eliminirati, a za drugu dobivamo kvadratnu
jednadzbu koja ima realne nultocke, jer se po pretpostavci pravac i kru
znica sijeku. To znaci da
je diskriminanta te kvadratne jednadzbe 0. Slijedi da su x, y K( ) za neli K R+ .
U slucaju presjecista dviju kruznica, mozemo uzeti da su njihove jednadzbe
x2 + y 2 = r 2
(x h)2 + (y k)2 = s2 ,
r, h, k, s K.
Oduzimanjem dobivamo
2hx + 2ky = h2 + k 2 s2 + r2 .
No to je jednadzba pravca, pa sa kruznicom x2 + y 2 = r2 opet dolazimo na prethodni slucaj.
Zakljucak jeda svaka nova neposredna konstrukcija ravnalom i sestarom vodi od polja K na
polje oblika K( ) za neki K R+ . Time je teorem dokazan.
Da bismo primijenili teorem da dokazemo nemogucnost konstrukcija u tri navedena anticka
problema, primijetimo da je stupanj prosirenja [Kj : Kj1 ] za polja iz teorema 4.14. ili 1 ili 2.
Prema tome, svaki element od C lezi u nekom konacnom prosirenju pod Q stupnja 2k za neki
k N.
Problem duplikacije kocke svodi se na pitanje konstruktibilnosti

broja 3 2. Kad bi broj 3 2
bio sadrzan u nekom Kn iz teorema 4.14. onda bi bilo Q( 3 2) Kn . Ako je [Kn : Q] = 2k , onda
imamo
3
3
3
2k = [Kn : Q] = [Kn : Q( 2)] [Q( 2) : Q] = 3[Kn : Q( 2)].
To bi znacilo da je broj 2k djeljiv s 3 i dosli smo do kontradikcije.
Za problem trisekcije kuta, ona jest moguca za neke kutove, npr. za ispruzeni ili pravi kut, ali
o
nije moguca npr. za kut od 60o . Trisekcija tog kuta
znaci konstrukciju kuta od 20 , a to se svodi
o
o
2
o
na konstrukciju broja cos 20 . Tada je sin 20 = 1 cos 20 . Izvest cemo jednu jednadzbu koju
zadovoljava broj x = cos 20o , polazeci od Moivreove formule
3
1
o
o 3
o
o
(cos 20 + i sin 20 ) = cos 60 + i sin 60 = + i
.
2
2
RAVNALA I SESTARA
4.4. GEOMETRIJSKE KONSTRUKCIJE POMOCU
95
Izjednacimo realne dijelove lijeve i desne strane i uvrstimo cos 20o = x, dakle, sin2 20o = 1 x2 .
Dolazimo do
1
=
8x3 6x 1 = 0.
x3 3x(1 x2 ) =
2
3
Pokazuje se da je polinom 8X 6X 1 ireducibilan nad Q. To znaci da je to minimalni polinom
nad Q za svaku svoju nultocku, pa slijedi da je [Q(x) : Q] = 3. Stoga iz pretpostavke konstruktibilnosti broja x dolazimo do iste kontradikcije kao i kod duplikacije kocke.
Napokon, problem kvadrature kruga svodi se na pitanje konstruktibilnosti broja . Medutim,

dokazano je da broj uopce nije algebarski nego transcendentan, pa slijedi da je i transcendentan, dakle, sigurno nije konstruktibilan.
Cetvrti
vazan problem, koji se dugo proucavao je pitanje za koje je prirodne brojeve n konstruktibilan tzv. regularan poligon sa n stranica ili regularan ngon. To je poligon sa n stranica
jednake duljine koji ima opisanu kruznicu i ona je radijusa 1. Ta je konstrukcija jednostavna ako
je n = 2k ili n = 3 2k za neki k. Nadalje, Euklid je pronasao konstrukciju za n = 5. Medutim,
konstrukcija je nemoguca npr. za n = 9. Doista, u slucaju konstruktibilnosti za n = 9, sredisnji
kut bilo koje stranice ima mjeru 40o , a tada bi i 20o bilo konstruktibilno, sto nije istina.
Zanimljivo i neocekivano rjesenje ovog problema dao je Gauss i to cemo sada opisati. Prije
n
svega Fermatov broj je svaki prirodan broj oblika 22 +1. Ako je Fematov broj ujedno prost broj,
zovemo ga Fermatov prost broj. Fermatovi brojevi za n = 0, 1, 2, 3, 4 su 3, 5, 17, 257, 65537 i svi
su oni prosti. Do danas nije poznat nijedan veci Fermatov prost broj, iako se za mnoge Fermatove
brojeve zna da nisu prosti. Npr. za n = 5 je
5
22 + 1 = 4294967297 = 641 6700417.

Teorem 4.15. (Gauss) Regularan ngon je konstruktibilan ako i samo ako je produkt razlicitih
Fermatovih prostih brojeva i neke potencije broja 2.
U stvari, u objavi tog rezultata 1801. godine Gauss je ustvrdio nuznost i dovoljnost gornjeg uvjeta, ali napisao je samo dokaz dovoljnosti. Dokaz nuznosti pojavio se prvi put u clanku
matematicara PierreLaurent Wantzela 1837. godine.
96
4.5

POLJA
Algebarski zatvara
c
Prosirenje L polja K zove se algebarski zatvara

c polja K ili algebarsko zatvorenje polja
K ako je to prosirenje algebarsko nad K i ako je polje L algebarski zatvoreno. Npr. C je algebarski
zatvarac polja R.
Uocimo prije svega jednu jednostavnu ali vrlo korisnu cinjenicu o algebarskim prosirenjima:
Teorem 4.16. Neka je L prosirenje polja K i M prosirenje polja L. Tada je M algebarsko
prosirenje polja K ako i samo ako je M algebarsko prosirenje polja L i L je algebarsko prosirenje
polja K.
Dokaz: Pretpostavimo da je M algebarsko prosirenje polja K. Buduci da je L M, ocito je
svaki element polja L algebarski nad K. Dakle, polje L je algebarsko prosirenje polja K. Nadalje,
ako je M, onda je element algebarski nad K, sto znaci da postoji netrivijalni polinom
P K[X] takav da je P () = 0. No kako je K L, vrijedi K[X] L[X], dakle je P L[X].
Zakljucujemo da je element algebarski nad L. Kako je element M bio proizvoljan, slijedi
da je M algebarsko prosirenje polja L.
Pretpostavimo sada da je L algebarsko prosirenje polja K i da je M algebarsko prosirenje
polja L. Neka je M. Tada postoji netrivijalni polinom P L[X] takav da je P () = 0.
Neka su 0 , . . . , n L koeficijenti polinoma P i neka je N = K(0 , . . . , n ). Prema teoremu
4.5. N je konacno prosirenje polja K. Nadalje, vrijedi P N [X], dakle, element je algebarski
nad N. Prema teoremu 4.2. N () je konacno prosirenje polja N. Sada iz teorema 4.4. slijedi
da je N () konacno prosirenje polja K. Ponovnom primjenom teorema 4.5. zakljucujemo da je
N () algebarsko prosirenje polja K, dakle, element je algebarski nad K. Kako je M bio
proizvoljan, zakljucujemo da je M algebarsko prosirenje polja K.
Teorem 4.17. Polje K je algebarski zatvoreno ako i samo ako ne postoji algebarsko prosirenje L
polja K koje je netrivijalno, tj. razlicito od K.
Dokaz: Neka je L algebarsko prosirenje algebarski zatvorenog polja K i neka je L. Tada
je element algebarski nad K, tj. postoji netrivijalan polinom P K[X] takav da je P () = 0.
Neka je n = deg P. Buduci da je polje K algebarski zatvoreno, polinom P se razlaze nad K, tj.
postoje b, a1 , . . . , an K takvi da je P = b(X a1 ) (X an ). Kako je b = 0, iz P () = 0 slijedi
{a1 , . . . , an }, dakle, K. Kako je bio proizvoljan element polja L, slijedi L = K.
Pretpostavimo sada da ne postoji algebarsko prosirenje L = K polja K. Neka je P K[X]
nekonstantni polinom. Tada prema teoremu 4.1. postoje prosirenje L polja K i element L
takvi da je P () = 0. Tada je element algebarski nad K, pa slijedi da je K() konacno, dakle i
algebarsko, prosirenje od K. Po pretpostavci je tada K() = K, dakle, K. Time je dokazano
da svaki nekonstantni polinom P K[X] ima nultocku u polju K, odnosno, polje K je algebarski
zatvoreno.
Sljedeci teorem, ciji je dokaz u jednom dijelu slican prethodnom, daje nam vazan kriterij
algebarske zatvorenosti algebarskog prosirenja nekog polja.
Teorem 4.18. Neka je L algebarsko prosirenje polja K. Ako se svaki nekonstantni polinom iz
K[X] razlaze nad L, polje L je algebarski zatvoreno.
Dokaz: Neka je M algebarsko prosirenje polja L i neka je M. Prema teoremu 4.16. polje
M je algebarsko prosirenje polja K, dakle, postoji netrivijalan P K[X] takav da je P () = 0.
Po pretpostavci se polinom P razlaze nad L, dakle, ako je n = deg P, postoje 0 = a K i
1 , . . . , n L takvi da je P = a(X 1 ) (X n ). Slijedi 0 = P () = a( 1 ) ( n ).

4.5. ALGEBARSKI ZATVARAC
97
Kako je a = 0, vidimo da je = j za neki j {1, . . . , n}, dakle, L. Kako je bio proizvoljan

element polja M, zakljucujemo da je M = L. Sada iz teorema 4.17. slijedi da je polje L algebarski
zatvoreno.
Neka je sada p prost broj i promatrajmo polje Fp = Zp = Z/pZ. Tada je skup Fp [X] prebrojivo
beskonacan, tj. bijektivan sa N. To znaci da njegove elemente mozemo numerirati prirodnim
brojevima:
Fp [X] = {Pn ; n N} = {P1 , P2 , P3 , . . .}.
Stavimo K0 = Fp i konstruirajmo induktivno polja Kn , n N. Za n 1 definiramo Kn kao polje
razlaganja za polinom Pn nad poljem Kn1 . Tada je
K0 K1 K2 Kn1 Kn
rastuci niz polja; naravno, mozda ne striktno rastuci jer se moze dogoditi da se neki Pn razlaze
nad poljem Kn1 , a u tom je slucaju Kn = Kn1 . Neka je Kp unija svih tih polja Kn , n 0.
Ako su x, y K, onda postoji n N takav da su x, y Kn . No tada su x y, xy Kn Kp .
Dakle, Kp je unitalan prsten. Nadalje, ako je x Kp i x = 0, tada je x Kn za neki n, pa postoji
y Kn Kp takav da je xy = 1. Dakle, Kp je polje.
Neka je x Kp . Izaberimo n N tako da je x Kn . Polje Kn je algebarsko prosirenje polja
Kn1 , a odatle indukcijom po n pomocu teorema 4.16. zakljucujemo da je Kn algebarsko prosirenje
polja K0 = Fp [X]. Dakle, element x je algebarski nad Fp . Kako je x bio proizvoljan element polja
Kp , zakljucujemo da je polje Kp algebarsko prosirenje polja Fp .
Neka je sada P Fp [X]. Tada je P = Pn za neki n N. Po konstrukciji polinom P se
razlaze nad poljem Kn , a kako je Kn Kp , polinom P se razlaze nad poljem Kp . Sada teorem
4.18. povlaci da je polje Kp algebarski zatvoreno. Na taj nacin konstruirali smo algebarski zatvarac
Kp konacnog polja Fp . Polje Kp mozemo shvacati kao algebarski zatvarac svakog polja Fpn , n N,
zbog sljedeceg teorema:
Teorem 4.19. Neka je M algebarski zatvoreno polje i neka je L algebarsko prosirenje nekog polja
K. Tada se svaki monomorfizam : K M prosiruje do monomorfizma : L M.
Dokaz: U ovom cemo se dokazu posluziti Zornovom lemom. Neka je S skup svih uredenih
parova (N, ), gdje je N L polje koje sadrzi K, a je monomorfizam polja N u polje M takav
da je |K = . U skup S uvodimo relaciju na sljedeci nacin: za (N, ), (N , ) S pisemo
(N, ) (N , ) ako i samo ako je N N i |N = . Lako se vidi da je relacija uredaja,
dakle, S postaje parcijalno ureden skup. Vrijedi S = , jer je (K, ) S.
Dokazimo da S zadovoljava uvjet Zornove leme. Neka je T neprazan lanac u S. Neka je R
unija svih polja N takvih da je (N, ) T za neki . Dokazimo da je N potpolje polja L. Neka su
x, y R. Kako je T lanac, postoji (N, ) T takav da su x, y N. Tada su x y, xy N R.
Nadalje, ako je x = 0, on je invertibilan u N, dakle i u R. Time je dokazano da je R potpolje od
L. Naravno, vrijedi K R, jer je K N za svaki (N, ) T . Definirajmo sada preslikavanje
: R M na sljedeci nacin: ako je x R, po definiciji R mozemo izabrati (N, ) T tako da
je x N ; tada stavimo (x) = (x). Ta definicija ne ovisi o izboru para (N, ) T takvog da je
x N. Doista, neka je i (N , ) T takav da je x N . Kako je T lanac, vrijedi (N, ) (N , )
ili (N , ) (N, ). Uzmimo npr. da je (N, ) (N , ); druga mogucnost tretira se na isti
nacin. Tada je N N i |N = . No tada je (x) = (x), a to je i trebalo dokazati. Neka su
sada x, y R. Kako je T lanac, postoji (N, ) T takav da su x, y N. Tada su x + y, xy, 1 N,
pa slijedi
(x + y) = (x + y) = (x) + (y) = (x) + (y);
(xy) = (xy) = (x)(y) = (x)(y);
(1) = (1) = 1.

POLJA
98
Dakle, : R M je unitalni homomorfizam polja, tj. monomorfizam po lemi 4.1. Iz definicije

slijedi i |K = . Dakle, (R, ) S i iz konstrukcije slijedi da je (R, ) gornja meda lanca T .
Time smo dokazali da je svaki lanac u S odozgo omeden, odnosno, ispunjen je uvjet Zornove leme.
Sada iz Zornove leme (teorem 3.6.) slijedi da u skupu S postoji barem jedan maksimalni
element (N, ). Dokazat cemo sada da je N = L i time ce teorem biti dokazan. Neka je x L
i neka je P N [X] minimalni polinom od x nad N. Tada je polinom P ireducibilan u prstenu
N [X]. Buduci da je izomorfizam polja N na potpolje (N ) polja M, slijedi da je polinom P
ireducibilan u prstenu (N )[X]. Kako je polje M algebarski zatvoreno, postoji M takav
da je P () = 0. Sada iz teorema 4.10. slijedi da postoji (cak jedinstven) izomorfizam polja
N (x) na polje (N )() takav da je |N = i (x) = . Tada vrijedi |K = |K = , dakle, je
(N (x), ) S. Slijedi (N, ) (N (x), ), a kako je (N, ) maksimalni element od S, zakljucujemo
da je (N (x), ) = (N, ). Dakle, N (x) = N, odnosno, x N. Kako je x bio proizvoljan element
polja L, slijedi N = L.
Na taj nacin vidimo da svako konacno polje ima algebarski zatvarac. U stvari, to vrijedi
ne samo za konacno nego i za svako polje. Stovi

se, algebarski zatvarac je do na izomorfizam
jedinstven:
Teorem 4.20. (Steinitz) Svako polje K ima algebarski zatvarac. Nadalje, ako su L i L algebarski
zatvaraci od K, postoji izomorfizam polja : L L takav da je |K = idK , tj. (x) = x x K.
Dokaz jedinstvenosti algebarskog zatvara
ca: Neka su L i L algebarski zatvaraci polja
K. Po teoremu 4.19. postoji monomorfizam : L L takav da je |K = idK . Tada je (L)
potpolje od L koje sadrzi polje K i koje je algebarski zatvoreno jer je izomorfizam polja L na
polje (L). Nadalje, L je algebarsko prosirenje polja K, dakle, L je algebarsko prosirenje polja
(L). Prema teoremu 4.17. slijedi da je (L) = L . Prema tome, je izomorfizam polja L na polje
L takav da je |K = idK .
Egzistencija se dokazuje potpuno analogno konstrukciji algebarskog zatvaraca konacnog polja,
jedino sto se sada umjesto obicne indukcije koristi tzv. transfinitna indukcija. Mogucnost
koristenja transfinitne indukcije izlazi iz tzv Zermelovog aksioma dobrog uredenja koji je
ekvivalentan Zermelovom aksiomu izbora, dakle i Zornovoj lemi. Taj aksiom glasi:
Na svakom skupu postoji relacija uredaja u odnosu na koju je taj skup dobro ureden.
Pri tome kazemo da je parcijalno ureden skup S dobro ureden ako su ispunjena sljedeca dva
uvjeta:
(a) S je lanac, tj. ako su x, y S, onda je x y ili y x.
(b) Svaki neprazan podskup T S ima najmanji element, tj. postoji x T takav da je x y
y T .
Primijetimo da za svaki dobro ureden skup S vrijedi tzv. princip transfinitne indukcije:
Neka je T neprazan podskup od S koji ima sljedece svojstvo:
x S,
Tada je T = S.
{y S; y < x} T
xT.

4.5. ALGEBARSKI ZATVARAC
99
Pri tome oznaka y < x znaci y x i y = x. Doista, pretpostavimo suprotno da je T = S. Tada je

S \ T neprazan podskup od S pa on ima najmanji element x. Sada {y S; y < x} (S \ T ) =
znaci da je {y S; y < x} T . Iz prepostavljenog svojstva skupa T slijedi da je x T , sto je,
naravno, u kontradikciji s pretpostavkom x S \ T .
Neka je S dobro ureden skup. Neka je x S element koji nije najveci. Tada je skup
{y S; x < y} neprazan; njegov najmanji element zove se sljedbenik elementa x i oznacava x+ .
Ukoliko je y S takav da je y + = x, onda se y zove prethodnik od x i tada pisemo y = x .
Najmanji element skupa S ocito nema prethodnika, ali moguce je da postoje i drugi elementi
skupa S koji nemaju svog prethodnika.
Skica dokaza egzistencije algebarskog zatvara
ca: Pomocu Zermelovog aksioma dobrog
uredenja mozemo pretpostaviti da je na skupu K[X] definirana relacija uredaja u odnosu na koju
je K[X] dobro ureden. Neka je P0 najmanji element od K[X]. Stavimo KP0 = K, a pomocu
transfinitne indukcije cemo za svaki P K[X] definirati algebarsko prosirenje KP polja K i to
tako da je KP KQ ako su P, Q K[X] i P Q :
(1) ako P ima prethodnika P K[X] i ako pretpostavimo da je prosirenje KP vec definirano,
onda definiramo KP kao polje razlaganja polinoma P nad poljem KP ;
(2) ako P = P0 nema svog prethodnika u K[X] i ako pretpostavimo da su prosirenja KQ
definirana Q < P, i da za Q R < P vrijedi KQ KR , onda se KP definira kao polje
razlaganja polinoma P nad poljem Q<P KQ .
Tada se slicno dokazu za konacno polje, samo koristenjem transfinitne umjesto obicne matematicke
indukcije, dokazuje da je unija
KP
P K[X]
algebarski zatvarac polja K.
100

POLJA
Poglavlje 5
Galoisova teorija
5.1
Galoisova grupa pro

sirenja
Ako su K i L polja, prema lemi 4.1. svaki netrivijalni homomorfizam prstenova : K L je

unitalni monomorfizam. U daljnjem ce vaznu ce ulogu imati sljedeci netrivijalni teorem:
Teorem 5.1. (Dedekindova lema) Neka su K i L polja i neka su 1 , 2 , . . . , n : K L
medusobno razliciti monomorfizmi polja. Tada su 1 , 2 , . . . , n linearno nezavisni nad poljem L.
Dokaz: Pretpostavimo suprotno, tj. da postoje 1 , 2 , . . . , n L, koji nisu svi jednaki nuli,
takvi da je 1 1 + 2 2 + + n n = 0, tj. da vrijedi
1 1 (x) + 2 2 (x) + + n n (x) = 0
x K.
Pretpostavimo sada da smo izbor koeficijenata i napravili tako je broj indeksa i {1, 2, . . . , n},
za koje je i = 0, najmanji moguci. Oznacimo taj broj sa r. Naravno, r 2. Promijenimo li sada
na odgovarajuci nacin numeraciju, mozemo pretpostavljati da su r+1 = = n = 0 i da je
1 1 (x) + 2 2 (x) + + r r (x) = 0
x K,
1 = 0, 2 = 0, . . . , r = 0.
(5.1)
Kako su 1 , . . . , n po pretpostavci medusobno razliciti, posebno je 1 = r . Prema tome, postoji

y K takav da je 1 (y) = r (y). Jednakost (5.1) vrijedi za svaki x K, pa vrijedi i ako u nju
umjesto x uvrstimo yx :
1 1 (yx) + 2 2 (yx) + + r r (yx) = 0
x K.
Uvazimo li cinjenicu da su svi i homomorfizmi, iz gornje jednakosti dobivamo:

1 1 (y)1 (x) + 2 2 (y)2 (x) + + r r (y)r (x) = 0
x K.
(5.2)
Pomozimo sada jednakost (5.1) sa r (y) i od tako dobivene jednakosti oduzmemo jednakost (5.2).
Tada uz oznaku j = j [r (y) j (y)] dobivamo
1 1 (x) + 2 2 (x) + + r1 r1 (x) = 0
x K.
Imamo 1 = 1 [r (y)1 (y)] = 0, jer je 1 = 0 a y K je bio izabran tako da bude 1 (y) = r (y).
Na taj nacin dosli smo do kontradikcije sa svojstvom broja r. Ova kontradikcija pokazuje da je
pretpostavka o linearnoj zavisnosti 1 , 2 , . . . , n nad L pogresna. Time je teorem dokazan.
101
102
POGLAVLJE 5. GALOISOVA TEORIJA
Neka je K polje. Automorfizam polja K je izomorfizam polja K na samog sebe, dakle,

bijekcija : K K takva da je ( + ) = () + () i () = ()() , K. Skup
svih automorfizama polja K oznacavat cemo sa Aut(K).
Medu primjerima grupa u odjeljku 1.2. naveli smo i tzv. grupu permutacija proizvoljnog
nepraznog skupa T. To je skup T T svih bijekcija f : T T, a operacija u toj grupi je kompozicija. Kompozicija dvaju automorfizama polja K ponovo je automorfizam:
, Aut(K)
Aut(K).
Nadalje, ako je : K K automorfizam, onda je i inverzno preslikavanje 1 : K K automorfizam:

Aut(K)
=
1 Aut(K).
Zakljucujemo da je Aut(K) podgrupa grupe permutacija K K skupa K. Prema tome, skup

Aut(K) svih automorfizama polja K je grupa s obzirom na kompoziciju.
Neka su L i M prosirenja polja K. Homomorfizam : L M, za koji vrijedi () = ,
K, tj. cija je restrikcija | K identiteta na K, zove se Khomomorfizam. To tocno znaci
da je linearan operator ako L i M promatramo kao vektorske prostore nad poljem K :
(1 1 + 2 2 ) = (1 )(1 ) + (2 )(2 ) = 1 (1 ) + 2 (2 ),
1 , 2 K, 1 , 2 L.
Neka je sada L prosirenje polja K. Kautomorfizam polja L je automorfizam Aut(L)

koji je Khomomorfrizam. Oznacimo sa AutK (L) skup svih Kautomorfizama polja L. Ocito
vrijedi:
, AutK (L) = AutK (L);
Takoder,
AutK (L)
1 AutK (L).
sirenja L
Dakle, AutK (L) je podgrupa grupe Aut(L). AutK (L) zove se Galoisova grupa pro
polja K. Za tu su grupu uobicajene i oznake Gal(L : K), Gal(L/K), G(L : K) i G(L/K).
Neka je sada L polje i neka je G bilo koja podgrupa grupe Aut(L). Stavimo
LG = { L; () = , G}.
Lako se vidi da vrijedi:
, LG
, LG
LG , = 0
1 LG .
Prema tome, LG je potpolje polja L.

Teorem 5.2. Neka je L polje i G konacna podgrupa grupe Aut(L). Tada je L : LG = |G|,
odnosno prosirenje L polja LG je konacno i stupanj mu je jednak redu konacne grupe G.
Dokaz: Stavimo |G| = n i neka je G = {1 , 2 , . . . , n } pri cemu je 1 identiteta, odnosno,
jedinica u grupi G.
(1) Pretpostavimo da je
L : LG = m < n.
Neka je {1 , 2 , . . . , m } baza vektorskog prostora L nad poljem LG . Promatrajmo sada homogeni
sustav od m jednadzbi s n nepoznanica 1 , 2 , . . . , n L :
1 (1 )1 + 2 (1 )2 + + n (1 )n = 0
1 (2 )1 + 2 (2 )2 + + n (2 )n = 0
...........................................
1 (m )1 + 2 (m )2 + + n (m )n = 0.

5.1. GALOISOVA GRUPA PROSIRENJA
103
To krace mozemo zapisati ovako:

n
j j (i ) = 0
i = 1, 2, . . . , m.
(5.3)
j=1
Buduci da je m < n iz linearne algebre znamo da taj sustav ima netrivijalno rjesenje, tj. postoje
1 , 2 , . . . , n L, koji nisu svi jednaki nuli, takvi da je sustav jednadzbi (5.3) zadovoljen.
Neka je sada L proizvoljan. Buduci da je {1 , 2 , . . . , m } baza vektorskog prostora L nad
poljem LG , to za neke 1 , 2 , . . . , m LG vrijedi
m
i i .
i=1
Sada zbog (5.3) nalazimo

n
j j () =
j=1
j j
j=1
i i
i=1
j i j (i ) =
j=1 i=1
i
i=1
j j (i )
= 0.
j=1
Buduci da to vrijedi za svaki L, zakljucujemo da je

1 1 + 2 2 + + n n = 0.
To znaci da su 1 , 2 , . . . , n linearno zavisni nad poljem L. No to je nemoguce zbog teorema
5.1. Ova kontradikcija pokazuje da je pretpostavka L : LG < n nemoguca, odnosno dokazano je
da mora biti
L : LG n.
(2) Pretpostavimo sada da je
L : LG > n.
Tada postoje 1 , 2 , . . . , n+1 L koji su linearno nezavisni nad poljem LG . Homogeni sustav
od n + 1 linearnih jednadzbi s n nepoznanica uvijek ima netrivijalno rjesenje. Dakle, postoje
1 , 2 , . . . , n+1 L, koji nisu svi jednaki nuli, takvi da vrijedi
n+1
i j (i ) = 0,
j = 1, 2, . . . , n.
(5.4)
i=1
Pretpostavimo sada da smo 1 , 2 , . . . , n+1 izabrali tako da medu svim rjesenjima sustava jednadzbi (5.4) ima najmanje clanova razlicitih od nule i neka je taj broj r. Zatim promijenimo
numeraciju i (naravno, i i ) tako da bude
1 = 0, 2 = 0, . . . , r = 0, r+1 = = n+1 = 0.
Dobivamo
i j (i ) = 0,
j = 1, 2, . . . , n.
(5.5)
i=1
Primijenimo sada na taj sustav bilo koji element G. Kako je automorfizam polja L, dobivamo:
r
(i )( j )(i ) = 0,
i=1
j = 1, 2, . . . , n.
(5.6)
104
Kako je G grupa, preslikavanje je bijekcija sa G na G, tj. vrijedi

{ 1 , 2 , . . . , n } = G = {1 , 2 , . . . , n }.
Stoga se jednakosti (5.6) mogu i ovako zapisati:
r
(i )j (i ) = 0,
j = 1, 2, . . . , n.
(5.7)
i=1
Pomnozimo sada jednakosti u (5.5) sa (1 ) i od tako dobivenih jednakosti oduzmemo odgovarajuce jednakosti u (5.7) pomnozeme sa 1 . Na taj nacin dobivamo sljedeci sustav jednakosti:
r
[i (1 ) 1 (i )]j (i ) = 0,
j = 1, 2, . . . , n.
(5.8)
i=2
Buduci da je r najmanji moguci broj clanova razlicitih od nule u netrivijalnom rjesenju homogenog
sustava jednadzbi (5.4), zakljucujemo da mora biti
i (1 ) 1 (i ) = 0,
i = 2, . . . , r,
tj.
1
i 1
1 = (i 1 ),
i = 2, . . . , r.
Medutim, G je bio proizvoljan. Dakle, gornja jednakost vrijedi za svaki G, a to znaci da

1
G
G
je i 1
1 L za svaki i. Stavimo li i = i 1 , tada su 1 , 2 , . . . , r L (1 = 1) i i = i 1
za svaki i. Uvrstimo li to u jednakosti (5.5) i skratimo sa 1 , dobivamo
r
i j (i ) = 0,
j = 1, 2, . . . , n.
i=1
Buduci da je 1 identiteta, za j = 1 imamo

1 1 + 2 2 + + r r = 0.
No to je suprotno pretpostavci da su 1 , 2 , . . . , n+1 linearno nezavisni nad polje LG .
Ova kontradikcija pokazuje da je pretpostavka L : LG > n nemoguca. Time je dokazano da
mora biti L : LG = n, odnosno, teorem je dokazan.
Korolar 5.1. Neka je L konacno prosirenje polja K i neka je G konacna podgrupa Galoisove
grupe AutK (L). Tada je
[L : K]
.
LG : K =
|G|
Dokaz: Iz teorema 4.4. i teorema 5.2. slijedi [L : K] = L : LG LG : K = |G| LG : K .

5.2. SEPARABILNA I NORMALNA PROSIRENJA
5.2
105
Separabilna i normalna pro

sirenja
Neka je K polje i neka je P K[X] nekonstantni polinom. Oznacimo sa L polje razlaganja

polinoma P nad poljem K. Kazemo da je P separabilan polinom ako su sve nultocke od P u
L jednostruke, odnosno ako je
P = a(X 1 ) (X n ),
a K,
1 , . . . , n L,
i = j
ako je i = j.
Jednostavan kriterij separabilnosti polinoma P dobivamo pomocu pojma derivacije P tog polinoma definiranog u odjeljku 4.3.
Propozicija 5.1. Nekonstantni polinom P K[X] je separabilan ako i samo ako su polinomi P
i P relativno prosti.
Dokaz: Neka je L polje razlaganja polinoma P nad poljem K.
Pretpostavimo da su polinomi P i P relativno prosti u prstenu K[X]. To znaci da postoje
A, B K[X] takvi da je AP + BP = 1. Pretpostavimo da polinom P nije separabilan. Tada
postoji L takav da je P djeljiv sa (X )2 u prstenu L[X]. Prema korolaru 4.4. tada je
P () = P () = 0. No to je u suprotnosti s jednakoscu AP + BP = 1. Ova kontradikcija
pokazuje da je pretpostavka da P nije separabilan nemoguca. Dakle, polinom P je separabilan.
Pretpostavimo sada da je polinom P separabilan. Bez smanjenja opcenitosti mozemo pretpostaviti da je polinom P normiran. Ako je n = deg P, postoje medusobno razliciti 1 , . . . , n L
takvi da je P = (X 1 ) (X n ). Polinomi X 1 , . . . , X n su svi normirani ireducibilni
djelitelji od P u prstenu L[X]. Nijedan od njih ne dijeli P . Doista, za j {1, . . . , n} neka je
Qj L[X] kvocijent polinoma P i X j :
Qj = (X 1 ) (X j1 )(X j+1 ) (X n ).
Tada je P = (X j )Q i Q(j ) = 0. Prema propoziciji 4.1. imamo P = Q + (X j )Q , pa slijedi
P (j ) = Q(j ) = 0. To dokazuje da polinom P nije djeljiv sa (X j ) ni za jedno j {1, . . . , n}.
Zakljucujemo da su polinomi P i P relativno prosti u prstenu L[X]. No relativna prostota utvrduje
se Euklidovim algoritmom tijekom kojeg stalno ostajemo u prstenu K[X]. Dakle, polinomi P i P
su relativno prosti u prstenu K[X].
Za ireducibilne polinome pitanje separabilnosti posebno je jednostavno:
Propozicija 5.2. Ireducibilan polinom P K[X] je separabilan ako i samo ako je P = 0.
Dokaz: Mozemo pretpostaviti da polinom P normiran. Buduci da je polinom P ireducibilan
najveca zajednicka mjera GCD(P, P ) je ili P ili 1. Ako je P = 0, tada je GCD(P, P ) = P, dakle,
P i P nisu relativno prosti, pa po propoziciji 5.1. polinom P nije separabilan. Ako je P = 0,
tada je 0 deg P < deg P, pa P nije djelitelj od P . To znaci da je GCD(P, P ) = 1, tj. P i P
su relativno prosti. Prema propoziciji 5.1. polinom P je separabilan.
Neka je L prosirenje polja K. Kazemo da je element L separabilan nad K ako je
algebarski nad K i njegov minimalni polinom K[X] je separabilan. Kazemo da je L
separabilno pro
sirenje polja K ako je svaki element L separabilan nad K.
Korolar 5.2. Neka je K polje karakteristike 0. Tada je svako algebarsko prosirenje polja K separabilno.
106
Dokaz: Ako je P K[X] ireducibilan polinom, onda je deg P = n 1. Kako je K polje

karakteristike 0, ocito je deg P = n 1 0, dakle, P = 0. Prema propoziciji 5.2. slijedi da
je polinom P separabilan. Dakle, svaki ireducibilan polinom u K[X] je separabilan. Posebno,
minimalni polinom nad K svakog elementa algebarskog prosirenja polja K je separabilan.
Prema tome, samo polja karakteristike > 0 mogu eventualno imati algebarska prosirenja koja
nisu separabilna. To ipak nije tako za konacna polja:
Korolar 5.3. Svako algebarsko prosirenje L konacnog polja K je separabilno.
Dokaz: Neka je L algebarsko prosirenje konacnog polja K i neka je L. Za dokaz da
je element separabilan nad K mozemo pretpostavljati da je L = K(). Tada je L konacno
prosirenje polja K, pa slijedi da je L konacno polje. Prema rezultatima odjeljka 4.3. tada je
|L| = q = pn za neki prost broj p i neki prirodan broj n. Nadalje, prema dokazu egzistencije u
teoremu 4.12. svaki element polja L je nultocka polinoma X q X, stovise, ako je L = {1 , . . . , q },
onda je
X q X = (X 1 ) (X q ).
Posebno, polinom X q X djeljiv je s minimalnim polinomom K[X] elementa nad K. Kako
polinom X q X ima sve nultocke jednostruke, to i ima sve nultocke jednostruke, odnosno,
polinom je separabilan. Dakle, element je separabilan nad K. Kako je bio proizvoljan
element algebarskog prosirenja L polja K, zakljucujemo da je prosirenje L separabilno.
Prema tome, jedini kandidati koji mogu imati neseparabilna algebarska prosirenja su beskonacna polja karakteristike p > 0. Primjer takvog polja je K = Zp (x), gdje je element x K
transcendentan nad K. Doista, iz transcendentnosti elementa x K nad poljem Zp slijedi da je
polinom X p x K[X] ireducibilan u K[X]. Dakle, ideal J = K[X](X p x) je maksimalan,
pa je kvocijentni prsten L = K[X]/J polje. L mozemo shvacati, kao u dokazu teorema 4.1. kao
prosirenje polja K. Neka je L klasa polinoma X, tj. = X +J . Tada je p = x, pa slijedi da je
= X p x minimalni polinom od nad K. Buduci da je karakteristika jednaka p, derivacija tog
polinoma u prstenu K[X] jednaka je 0. Po propoziciji 5.2. polinom nije separabilan, odnosno,
element L nije separabilan nad K.
Pitanje separabilnosti prosirenja povezano je s Galoisovom grupom zbog sljedeceg teorema:
Teorem 5.3. Neka su K L M polja i pretpostavimo da je M = L() za neki element M
algebarski nad L. Neka je N algebarski zatvarac polja M i neka minimalni polinom od nad
L. Broj Kmonomorfizama polja M u polje N jednak je umnosku broja nultocaka polinoma u
polju N i broja Kmonomorfizama polja L u polje N.
Dokaz: Zbog jednostavnijeg pisanja stavimo = P. Neka je m broj nultocaka polinoma
P u polju N. Kako je M = L(), bilo koji monomorfizam : M N jedinstveno je odreden
sa () i s restrikcijom |L. Stavimo = |L. Tada jednakost P () = 0 povlaci da vrijedi
P (()) = 0, dakle, () je nuzno nultocka polinoma P . Broj nultocaka polinoma P u polju
N jednak je broju nultocaka polinoma P u polju N, dakle m. Prema tome, broj mogucnosti za
() je m. Zakljucujemo da je broj Kmonomorfizama M N manji ili jednak od umnoska
broja Kmonomorfizama L N sa m.
Da bismo dokazali i obrnutu nejednakost, neka je : L N bilo koji Kmonomorfizam.
Stavimo L = (L) i neka je N bilo koja nultocka polinoma P . Formirajmo potpolje L ()
od N. Prema teoremu 4.10. postoji izomorfizam (cak jedinstven) : L() L () takav da je
|L = i () = . Kako je M = L(), to je monomorfizam polja M u polje N, a kako je

107
|L = Kmonomorfizam, to je i Kmonomorfizam. Prema tome, broj Kmonomorfizama

M N je veci ili jednak od umnoska broja Kmonomorfizama L N sa m.
Korolar 5.4. Neka je L = K(1 , . . . , n ) konacno algebarsko prosirenje polja K i neka je N
algebarski zatvarac polja L. Tada je broj Kmonomorfizama L N manji ili jednak [L : K].
Nadalje, sljedeca su svojstva medusobno ekvivalentna:
(a) Broj Kmonomorfizama L N jednak je [L : K].
(b) Element j je separabilan nad K(1 , . . . , j1 ) za svaki j {1, . . . , n}.
(c) Elementi 1 , . . . , n su separabilni nad K.
Dokaz: Stavimo K0 = K i za svaki j {1, . . . , n} neka je Kj = K(1 , . . . , j ); posebno je
Kn = L. Nadalje, neka je Pj minimalni polinom od j nad poljem Kj1 i dj = deg Pj . Prema
teoremu 4.2. je [Kj : Kj1 ] = dj , pa pomocu teorema 4.4. zakljucujemo da je [L : K] = d1 dn .
Neka je sj broj nultocaka polinoma Pj u polju N. Tada je sj dj i vrijedi sj = dj ako i samo
ako je polinom Pj separabilan, odnosno, ako i samo ako je element j separabilan nad poljem
Kj1 . Ponovljenom primjenom teorema 5.3. nalazimo da je broj Kmonomorfizama L N
jednak umnosku s1 sn . Odatle slijedi prva tvrdnja korolara, a slijedi i da su svojstva (a) i (b)
medusobno ekvivalentna.
Svojstvo (a) neovisno je o tome kojim smo redom numerirali elemente 1 , . . . , n . Buduci da
numeraciju mozemo izabrati tako da bilo koji izabrani element j bude prvi, slijedi da je svojstvo
(a) ekvivalentno i svojstvu (c).
Korolar 5.5. Neka je L = K(1 , . . . , n ) konacno algebarsko prosirenje polja K. Ako je svaki j
separabilan nad K, onda je L separabilno prosirenje polja K.
Dokaz: Neka je L. Primijenimo najprije implikaciju (c) = (a) iz korolara 5.4. u situaciji
L = K(1 , . . . , n ); zakljucujemo da je broj Kmonomorfizama L N jednak [L : K]. Sada
primijenimo implikaciju (a) = (c) u situaciji L = K(, 1 , . . . , n ); zakljucujemo da je element
separabilan nad K.
Korolar 5.6. Neka je M algebarsko prosirenje polja K. Tada je skup
L = { M; je separabilan nad poljem K}
potpolje od M.
Dokaz: Neka su , L. Tada korolar 5.5. pokazuje da L sadrzi potpolje K(, ) generirano
sa {, } nad K; posebno, L sadrzi elemente i , a takoder i 1 ako je = 0. Dakle, L
je potpolje od M.
Propozicija 5.3. Neka je M separabilno prosirenje polja K i neka je L medupolje, K L M.
Tada je M separabilno prosirenje od L i L je separabilno prosirenje od K.
Dokaz: Ocito je L separabilno prosirenje polja K. Razmotrimo sada prosirenje M polja L.
Neka je M i neka je P minimalni polinom od nad K i Q minimalni polinom od nad
L. Kako je P K[X] L[X] iz P () = 0 slijedi da je P djeljiv sa Q u prstenu L[X]. Kako je
prosirenje M polja K separabilno, element je separabilan nad K, sto znaci da je polinom P
separabilan. No tada P nema visestrukih nultocaka ni u jednom prosirenju od K. Kao djelitelj
od P niti polinom Q ne moze imati visestrukih nultocaka ni u jednom prosirenju polja L K.
Stoga je i polinom Q separabilan, sto znaci da je separabilan nad L. Kako je bio proizvoljan
element od M, zakljucujemo da je M separabilno prosirenje polja L.
108
Propozicija 5.4. Neka je L algebarsko prosirenje polja K takvo da je L = K() za neki L.

Neka je P minimalni polinom od nad K. Tada je |AutK (L)| [L : K]. Nadalje, vrijedi znak
jednakosti |AutK (L)| = [L : K] ako i samo ako je polinom P separabilan i L je polje razlaganja
polinoma P nad K.
Dokaz: Svaki element AutK (L) preslikava u neku nultocku polinoma P i je u
potpunosti odreden sa jer je L = K(). Prema tome, broj |AutK (L)| je manji ili jednak broju
nultocaka polinoma P u polju L. Neka je sada L bilo koja nultocka polinoma P u polju L. Kako
je L = K(), to je K( ) K(). Medutim, P je kao minimalni polinom ireducibilan nad K, pa je
to ujedno minimalni polinom od . Prema teoremu 4.2. slijedi [K( ) : K] = deg P = [K() : K],
dakle je K( ) = K() = L. Sada iz teorema 4.7. slijedi da postoji Kizomorfizam : L L,
tj. postoji AutK (L), takav da je () = . Zakljucujemo da je broj |AutK (L)| elemenata
Galoisove grupe tocno jednak broju nultocaka polinoma P u polju L. Odatle slijede obje tvrdnje
propozicije.
Primijetimo
da je u slucaju K = Q i L = Q( 3 2) polinom P = X 3 2 minimalni polinom
elementa 3 2. Taj se polinom ne razlaze nad L jer je L R, a preostale dvije nultocke polinoma P
nisu realni brojevi. Prethodna propozicija pokazuje da je u ovom slucaju |AutK (L)| < [L : K] = 3.
Stoga je |AutK (L)| = 1, tj. identiteta je jedini element Galoisove grupe AutK (L).
Pomocu propozicije 5.4. moguce je induktivno istrazivati slucaj L = K(1 , . . . , n ), tj. slucaj
bilo kojeg konacnog algebarskog prosirenja od K. Medutim, svako se takvo separabilno prosirenje
svodi direktno na slucaj iz propozicije 5.4. zbog sljedeceg vaznog i netrivijalnog teorema:
Teorem 5.4. (Teorem o primitivnom elementu) Neka je L konacno separabilno prosirenje
polja K. Tada postoji L takav da je L = K().
Dokaz: Mozemo pisati L = K(1 , . . . , n ) za neke 1 , . . . , n L. Dokaz provodimo indukcijom u odnosu na n. Baza indukcije n = 1 je trivijalna. Pretpostavimo da je n 2 i da je
teorem dokazan u svakom slucaju kad je prosirenje L generirano sa n 1 elemenata nad K. Postoji K(1 , . . . , n1 ) takav da je K(1 , . . . , n1 ) = K(), pa slijedi L = K(, n ). Dakle,
korak indukcije svodi se na dokaz tvrdnje:
Neka je L separabilno prosirenje polja K takvo da je L = K(, ) za neke , L. Tada
postoji L takav da je L = K().
U dokazu mozemo pretpostavljati da je polje K beskonacno. Doista, ako je polje K konacno,
onda je i polje L konacno. No tada za neki prost broj p, za neki n N i za q = pn vrijedi L = Fq .
Tada je L = Fp () za bilo koji generator ciklicke multiplikativne grupe L = L \ {0}.
Dokazat cemo da u slucaju beskonacnog polja K postoji trazeni oblika + c za neki c K.
Neka su P = i Q = minimalni polinomi elemenata i nad K. Neka je M L polje
razlaganja polinoma P Q. Tada se oba polinoma P i Q razlazu nad K. Neka su 1 = , 2 , . . . , m
sve nultocke od P u polju M i 1 = , 2 , . . . , n sve nultocke polinoma Q u polju M. Sve su
te nultocke jednostruke jer su polinomi P i Q separabilni. Za c K stavimo Lc = K( + c).
Dokazat cemo da postoji c K takav da je Lc ; tada ce biti i = + c c Lc , pa ce
slijediti L = K(, ) Lc L, dakle, L = Lc = K( + c).
Izracunajmo minimalni polinom od nad Lc . Definiramo R M[X] sa R(X) = Q(+ccX).
Tada je R() = Q() = 0, pa slijedi da je polinom R djeljiv sa X u M[X]. Vrijedi i P () = 0,
pa je i P djeljiv sa X u M[X]. Odredimo GCD(P, R) u M[X]. Buduci da je polinom P
separabilan, to P nije djeljiv sa (X )2 . Buduci da se P razlaze nad M, svaki drugi normiran
prosti faktor od GCD(P, R) mora biti oblika X j za j 2. Po definiciji polinoma R imamo
R(j ) = Q( + c cj ). Ako je Q( + c cj ) = 0, onda je + c cj = i za neki i, pa

109
slijedi c = (i )( j )1 . Skup
{(i )( j )1 ; 1 i n, 2 j m}
je konacan, a kako je polje K beskonacno, postoji c K koji nije u tom konacnom skupu.
To znaci da za takav c vrijedi R(j ) = 0 za j = 2, . . . , m. U tom slucaju zakljucujemo da je
GCD(P, R) = X u M[X]. No kako su P, R Lc [X], slijedi da je i njihova normirana najveca
zajednicka mjera X Lc [X], sto znaci da je Lc .
Konacno separabilno prosirenje L polja K zove se normalno pro
sirenje polja K, ako je L
polje razlaganja nekog polinoma P K[X] nad K.
Propozicija 5.5. Neka je L konacno separabilno prosirenje polja K. Tada su sljedeca cetiri svojstva medusobno ekvivalentna:
(a) L je normalno prosirenje polja K.
(b) Ako je F K[X] ireducibilni polinom koji ima nultocku u polju L, onda se F razlaze nad L.
(c) |AutK (L)| = [L : K].
(d) Vrijedi K = LAutK (L) = { L; () = AutK (L)}.
Dokaz: Iz teorema 5.4. slijedi da mozemo pretpostavljati da je L = K() za neki L. Neka
oznacava minimalni polinom od nad K.
(1) Pretpostavimo da vrijedi (a). Dokazat cemo da odatle slijedi (c). Zbog propozicije 5.4. dovoljno je dokazati da se polinom razlaze nad L.
Kako je prosirenje L = K() polja K normalno, postoji P K[X] koji se razlaze nad L
i vrijedi L = K(1 , . . . , n ), gdje su 1 , . . . , n sve nultocke polinoma P u polju L. Mozemo
pretpostaviti da polinom P nije djeljiv s kvadratom nekog ireducibilnog polinoma iz K[X]. Kako
je prosirenje L separabilno, slijedi da su svi prosti faktori od P separabilni, pa zakljucujemo da
je polinom P separabilan, tj. sve su njegove nultocke 1 , . . . , n jednostruke. Imamo L i
L = K(1 , . . . , n ), dakle, postoji polinom Q K[X1 , . . . , Xn ] takav da je = Q(1 , . . . , n ).
Neka je L konacno prosirenje od L nad kojim se polinom razlaze. Neka je L bilo koja
nultocka polinoma . Treba dokazati da je L, jer ce to znaciti da se polinom razlaze
nad L. Prema teoremu 4.10. postoji Kizomorfizam : K() K( ), takav da je () = .
Buduci da je za svaki i {1, . . . , n} (i ) nultocka polinoma P = P, slijedi da je (i ) = j(i)
za jedinstven j(i) {1, . . . , n}. Prema tome, permutira skup {1 , . . . , n }. Stoga je
= () = (Q(1 , . . . , n )) = Q1 (1 , . . . , n )
za neki Q1 K[X1 , . . . , Xn ]. Dakle, K(1 , . . . , n ) = L. Time je dokazano da vrijedi (c).
(2) Pretpostavimo sada da vrijedi (c) i dokazimo (a). Propozicija 5.4. zbog separabilnosti
prosirenja L od K povlaci da je L polje razlaganja za polinom nad poljem K. No to znaci da
vrijedi (a).
(3) Pretpostavimo ponovo da vrijedi (a). Dokazat cemo da tada vrijedi (d). Neka je
K = LAutK (L) . Tada je svaki element od AutK (L) ne samo Kautomorfizam, nego i K automorfizam. Dakle je AutK (L) AutK (L). Nadalje, svojstvo (a) za prosirenje L polja K povlaci
da L ima isto svojstvo i kao prosirenje polja K . Prema propoziciji 5.3. L je separabilno prosirenje
polja K . Buduci da prema (1) svojstvo (a) povlaci svojstvo (c), zakljucujemo da svojstvo (c)
vrijedi i za L nad K i za L nad K . Dakle,
[L : K] = |AutK (L)| |AutK (L)| = [L : K ].
110
Buduci da je ocito K K , gornja nejednakost dimenzija povlaci jednakost i K = K. Time je

dokazano (d).
(4) Pretpostavimo sada da vrijedi (d) i dokazimo (b). Neka je F K[X] normiran ireducibilni
polinom koji ima nultocku L. Tada je F minimalni polinom od nad K. Neka je G = AutK (L),
|G| = n i G = {1 , . . . , n }. Stavimo i = i (). Tada je
{(); G} = {1 , . . . , n }
i pri tome moze biti i ponavljanja. Stavimo
n
J=
(X i ) L[X].
i=1
Tada imamo
J = X |G|
X |G|1 +
i
i
i j
X |G|2 1 2 n .
i<j
Buduci da svaki element G permutira element i vidimo da za svaki koeficijent polinoma

J vrijedi () = f a G. Prema (d) to znaci da je K. Prema tome je J K[X]. Buduci
da je J() = 0, minimalni polinom F elementa nad K dijeli polinom J u K[X]. No kako se J
po definciji razlaze nad L, zakljucujemo da se i F razlaze nad L. Dakle, vrijedi (b).
(5) Napokon, pretpostavimo da vrijedi (b). Polinom je ireducibilan u K[X] i ima nultocku
L. Prema (b) polinom se razlaze nad L. No kako je L = K(), L je polje razlaganja
polinoma nad K. Dakle, vrijedi (a).
Time je propozicija 5.5. u potpunosti dokazana.
Korolar 5.7. Neka je L normalno prosirenje polja K i neka je M medupolje, K M L. Tada
je L normalno prosirenje polja M i vrijedi
|AutM (L)| [M : K] = |AutK (L)|.
Dokaz: Prema propoziciji 5.3. L je separabilno prosirenje polja M. Nadalje, L je polje razlaganja nekog polinoma P K[X] M[X], pa je L polje razlaganja od P nad M. Dakle, L je
normalno prosirenje polja M. No tada iz propozicije 5.5. nalazimo da vrijedi |AutM (L)| = [L : M].
Dakle,
|AutM (L)| [M : K] = [L : M] [M : K] = [L : K] = |AutK (L)|.
Korolar 5.8. Neka je L separabilno prosirenje polja K i neka je H konacna podgrupa grupe
AutK (L). Tada je L normalno prosirenje polja LH i vrijedi H = AutLH (L) i [L : LH ] = |H|.
Dokaz: Prema propoziciji 5.3. L je separabilno prosirenje polja LH . Neka je x L. Formirajmo
polinom P L[X] ovako:
P =
(X (x)).
H
Za H je bijekcija sa H na H. Dakle,
P =
(X ( )(x)) =
H
(X (x)) = P.
H
Buduci da to vrijedi za svaki H, slijedi da je P LH [X]. Polinom P ima nultocku x i razlaze

se nad L. Neka je x LH [X] minimalni polinom od x nad LH . Tada x dijeli P u prstenu

111
LH [X], pa slijedi da se i polinom x razlaze nad L. Time je dokazano da prosirenje L polja LH

ima svojstvo (b). Nadalje, prema teoremu 5.2. vidimo da je L konacno prosirenje od LH i vrijedi
[L : LH ] = |H|. Prema propoziciji 5.3. L je normalno prosirenje polja LH .
Treba jos samo dokazati da je H = AutLH (L). No iz definicije polja LH je ocito da je
H AutLH (L). Jednakost slijedi iz jednakosti |H| = [L : LH ], jer prema propoziciji 5.3. je i
|AutLH (L)| = [L : LH ].
112
5.3
Fundamentalni teorem Galoisove teorije
Neka je L konacno prosirenje polja K. Oznacimo sa F = F (L : K) skup svih medupolja M,

K M L. Nadalje, oznacimo sa G = G(L : K) skup svih podgrupa Galoisove grupe AutK (L).
Za svaku H G stavimo
(H) = LH = { L; () = H}.
Tada je ocito (H) F, dakle, je preslikavanje sa G u F . Nadalje, ako je M G, definiramo
(M) = AutM (L) = { AutK (L); () = M}.
Tada je (M) G, dakle, je preslikavanje sa F u G.
Teorem 5.5. (Fundamentalni teorem Galoisove teorije) Neka je L normalno prosirenje polja
K. Uz uvedene oznake i su medusobno inverzne bijekcije. Nadalje za M, M F je M M
ako i samo ako je (M) (M ) i za H, H G je H H ako i samo ako je (H) (H ).
Dokaz: Za svako medupolje M F prema korolaru 5.7. L je normalno prosirenje polja M i
prema propoziciji je M = LAutM (L) . To pokazuje da je preslikavanje injekcija sa F u G. Nadalje,
ako je H G, prema korolaru 5.8. je H = AutLH (L), dakle je i surjekcija sa F na G. Sasvim
analogno se vidi i da je bijekcija sa G na F . Nadalje, relacija H = AutLH (L) pokazuje da su te
bijekcije medusobno inverzne.
Napokon, iz M M ocito slijedi (M) (M ) a takoder iz H H slijedi (H) (H ).
Buduci da su preslikavanja i medusobno inverzna, slijede i obrnute implikacije.
Teorem 5.6. Neka je L normalno prosirenje polja K i neka je M F medupolje, K M L.
Tada je M normalno prosirenje polja K ako i samo ako je AutM (L) normalna podgrupa grupe
AutK (L). U tom je slucaju grupa AutK (M) izomorfna kvocijentnoj grupi AutK (L)/AutM (L).
Dokaz: Stavimo H = (M) = AutM (L). Prema teoremu 5.5. je M = (H) = LH . Ako je
AutK (L) onda je
1
LH
= { L; ((1 ())) = H} = {( ) L; (( )) = ( ) H} =
= {( ) L; ( ) = H} = LH = (M).
Buduci da u teoremu 5.5. imamo bijekcije, vidimo da je H1 = H ako i samo ako je (M) = M.
Prema tome, H je normalna podgrupa od AutK (L) ako i samo ako je (M) = M AutK (L).
Pretpostavimo da je H normalna podgrupa od AutK (L). Upravo smo vidjeli da je tada
(M) = M AutK (L). Stoga je za svaki AutK (L) restrikcija |M element grupe
AutK (M). Ocito je |M homomorfizam grupa. Jezgra tog homomorfizma je
{ AutK (L); |M = idM } = AutM (L).
Stoga prijelazom na kvocijent dobivamo monomorfizam grupe AutK (L)/AutM (L) u grupu AutK (M).
Posebno, vrijedi
|AutK (L)|
= |AutK (L)/AutM (L)| |AutK (M)|.
|AutM (L)|
Kako je |AutK (L)| = [L : K] i |AutM (L)| = [L : M], primjenom propozicije 5.4. i teorema 5.4. na
prosirenje M od K nalazimo
[M : K] =
[L : K]
|AutK (L)|
=
|AutK (M)| [M : K]
[L : M]
|AutM (L)|
5.3. FUNDAMENTALNI TEOREM GALOISOVE TEORIJE
113
s jednakoscu umjesto prvog znaka ako i samo ako je gore definirani monomorfizam grupa
AutK (L)/AutM (L) AutK (M) izomorfizam i s jednakoscu umjesto drugog znaka ako i samo
ako je M normalno prosirenje polja K. No buduci da su krajnji brojevi jednaki, na oba mjesta
mora vrijediti znak jednakosti. Zakljucujemo da je prosirenje M polja K normalno i da je grupa
AutK (M) izomorfna kvocijentnoj grupi AutK (L)/AutM (L).
Treba jos dokazati da iz normalnosti prosirenja M polja K slijedi da je H = AutM (L) normalna
podgrupa od AutK (L). Dakle, neka je M F normalno prosirenje polja K. Prema prvom odlomku
u dokazu dovoljno je dokazati da je tada (M) = M AutK (L). Po definiciji normalnog
prosirenja M je polje razlaganja nekog polinoma P K[X]. Mozemo pretpostaviti da je polinom
P normiran. Tada je
P = (X 1 ) (X n ),
1 , . . . , n M.
Ako je AutK (L), onda je P = P, pa imamo

P = (X (1 )) (X (n ))
s tim da samo znamo da su (1 ), . . . , (n ) L. Medutim, zbog jedinstvenosti faktorizacije u
L[X] zakljucujemo da je ((1 ), . . . , (n )) neka permutacija od (1 , . . . , n ). Posebno, (i ) M
za svako i, a kako je polje M generirano sa 1 , . . . , n nad K, zakljucujemo da je (M) M.
Buduci da je i 1 (M) M, slijedi jednakost (M) = M AutK (L).
114
5.4
Rje
sivost u radikalima
Za pro
sirenje L polja K kazemo da je radikalno ako postoje 1 , 2 , . . . , m L i prirodni
brojevi n1 , n2 , . . . , nm takvi da vrijedi
L = K(1 , 2 , . . . , m )
1n1 K,
j j K(1 , . . . , j1 ) za j = 2, . . . , m.
Tada za takav niz 1 , 2 , . . . , m kazemo da je radikalni niz prosirenja L polja K, a za niz

n1 , n2 , . . . , nm zazemo da je odgovarajuci niz radikalnih stupnjeva.
Neka je K C polje, P K[X] polinom s koeficijentima iz polja K i neka je L polje razlaganja polinoma P. Kazemo da je polinom P rje
siv u radikalima nad poljem K, ako postoji
radikalno prosirenje M polja K koje sadrzi L. Dakle, polinom P rjesiv je u radikalima, ako postoji
radikalno prosirenje polja K nad kojim se polinom P razlaze.
Glavni rezultat u vezi s pitanjem rjesivosti polinoma u radikalima je sljedeci teorem koji
navodimo bez dokaza:
Teorem 5.7. Neka su K L M C polja i pretpostavimo da je M radikalno prosirenje polja
K. Tada je Galoisova grupa AutK (L) prosirenja L polja K rjesiva.
Neka je K C polje i neka je L polje razlaganja polinoma P K[X]. Tada se AutK (L) zove
Galoisova grupa polinoma P nad poljem K i oznacava Gal(P : K). Neka je tada L
nultocka polinoma P i neka AutK (L). Tada je
0 = (P ()) = P (()).
Dakle, ako je N (P ) = {1 , 2 , . . . , n } skup svih nultocaka polinoma P, onda je
{(1 ), (2 ), . . . , (n )} = {1 , 2 , . . . , n }
za svaki AutK (L).
To znaci da svaki AutK (L) odreduje neku permutaciju skupa N (P ) svih nultocaka polinoma
P. Buduci da je polje L generirano skupom N (P ) nad K, L = K(N (P )), jasno je da je svaki
AutK (L) u potpunosti odreden tom permutacijom. Dakle, Galoisova grupa polinoma P
izomorfna je nekoj podgrupi grupe permutacija skupa N (P ), odnosno, podgrupi grupe Sn permutacija skupa {1, 2, . . . , n}, gdje je n = |N (P )| deg P. Galois je o onome sto danas zovemo
Galoisovom grupom razmisljao upravo na taj nacin, kao o nekoj grupi permutacija nultocaka
polinoma P. Tek kasnije se upravo na poticaj Galoisovih rezultata razvila teorija grupa i teorija
prosirenja polja.
Primijenimo sada teorem 5.7. na Galoisovu grupu nekog polinoma. Tada se moze dokazati da
vrijedi i obrat, tj. imamo:
Teorem 5.8. Neka je K C polje i neka je P K[X]. Polinom P rjesiv je u radikalima nad
poljem K ako i samo ako je njegova Galoisova grupa Gal(P : K) rjesiva.
Sljedeca lema omogucit ce nam da napisemo polinom petog stupnja koji nije rjesiv u radikalima.
Lema 5.1. Neka je p prost broj i neka je P Q[T ] ireducibilan polinom stupnja p koji ima
tocno dvije nerealne nultocke u C. Tada je njegova Galoisova grupa Gal(P : Q) izomorfna grupi
permutacija Sp .

5.4. RJESIVOST
U RADIKALIMA
115
Dokaz: Neka je L polje razlaganja polinoma P i neka je

G = Gal(P : Q) = AutQ (L)
Galoisova grupa polinoma P nad poljem Q. Tu grupu mozemo identificirati s nekom podgrupu
grupe permutacija Sp skupa nultocaka polinoma P. Neka je bilo koja nultocka polinoma P.
Prema teoremu 4.2. imamo [Q() : Q] = p. Prema teoremu 4.4. imamo
[L : Q] = [L : Q()] [Q() : Q] = [L : Q()] p.
Dakle, stupanj prosirenja [L : Q] djeljiv je s p. Prema tvrdnji (c) propozicije 5.5. vrijedi [L : Q] =
|G|. Dakle, red grupe G djeljiv je s p. Prema Cauchyjevom teoremu 2.7. grupa G sadrzi neku
permutaciju Sp ciji je eksponent p. Ali pciklusi su jedine permutacije u grupi Sp ciji je
eksponent p. Dakle, grupa G sadrzi neki pciklus.
Kompleksno konjugiranje je Qautomorfizam polja C, a njegova restrikcija na L definira element grupe AutQ (L) = G. Taj element grupe G ostavlja fiksnim sve nultocke od P osim dvije
koje zamjenjuje. Dakle, kompleksno konjugiranje definira 2ciklus koji je element grupe G.
Nultocke polinoma P mozemo tako numerirati da su prve dvije upravo nerealne nultocke od
P. Dakle, 2ciklus = (12) je element grupe G. Nadalje, za pciklus G i za 1 j p 1
je i j G pciklus. Odatle se vidi da preostale nultocke od P mozemo tako numerirati da je
pciklus = (1, 2, . . . , p) element grupe G.
Dokazat cemo sada da te permutacije i generiraju cijelu grupu G. Lako se vidi da za svaki
j {1, 2, . . . , p 2} vrijedi 1 (j, j + 1) = (j + 1, j + 2). Dakle, (12), (23), (34), . . . , (p 1, p) G.
Nadalje, imamo
(12)(23)(12) = (13),
(13)(34)(13) = (14),
......,
(1j)(j, j + 1)(1j) = (1, j + 1),
......
Dakle, G sadrzi sve transpozicije oblika (1j), j = 2, . . . , p. Napokon, (1j)(1i)(1j) = (ij), dakle,
grupa G sadrzi sve transpozicije. Kako se svaka permutacija moze napisati kao produkt transpozicija, zakljucujemo da je G = Sp .
Teorem 5.9. Polinom P = T 5 6T + 3 nije rjesiv u radikalima nad poljem Q.
Dokaz: Po Eisensteinovom kriteriju (teorem 3.10.) polinom P je ireducibilan. Dokazat cemo
da polinom P ima tocno tri realne nultocke koje su sve jednostruke jer je polinom P ireducibilan.
Dakle, moci cemo zakljuciti da polinom P ima tocno dvije nerealne nultocke, dakle, prema lemi
5.1. Galoisova grupa Gal(P : Q) polinoma P nad poljem Q izomorfna je simetricnoj grupi S5 .
Prema korolaru 2.1. Gal(P : Q) nije rjesiva, a tada iz teorema 5.8. slijedi da polinom P nije rjesiv
u radikalima nad poljem Q.
Dokazimo da polinom P ima tocno tri realne nultocke, uocimo da je
P (2) = 17,
P (1) = 8,
P (0) = 3,
P (1) = 2 i P (2) = 23.
To pokazuje da P ima barem tri realne nultocke. Kako su nultocke od P jednostruke i stupanj
od P je neparan, broj realnih nultocaka je neparan, pa zakljucujemo da P ima ili tri ili pet
realnih nultocaka. Drugu mogucnost odbacit cemo na temelju Rolleovog teorema iz matematicke
analize, prema kojem se izmedu svakih dviju susjednih realnih nultocaka polinoma P nalazi jedna
nultocka njegove derivacije P . Kako je P = 5T 4 6, vidimo da P ima dvije realne nultocke
4 6/5. Zakljucujemo da P ima tocno tri realne nultocke.
116
Bibliografija
[1] R.B. Ash, Basic Abstract Algebra, Dover Publications, Inc., Mineola, New York, 2007.
[2] J. Bewersdorff, Galois Theory for Beginners, American Mathematical Society, Providence,
Rhode Island, 2006.
[3] G. Birkhoff, S. MacLane, A Survey of Modern Algebra, Macmillan, New York, 1965.
[4] J.M. Howie, Fields and Galois Theory, SpringerVerlag, New York, 2006.
[5] T.W. Hungerford, Algebra, Rinehart&Winston, New York, 1974; SpringerVerlag, New York,
2003.
[6] A.W. Knapp, Basic Algebra, Birkh auser, Boston Basel Berlin, 2006.
[7] S. Lang, Algebra, AddisonWesley, Reading, Massachussetts, 1965.
[8] I. Stewart, Galois Theoty, Chapmann and Hall, London, 1973.
[9] B.L. van der Warden, Algebra I,II, SpringerVerlag, New York Berlin Heidelberg, 1971.
117

Algebra Osijek 2007 8

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Algebra Osijek 2007 8

Uploaded by

Document Information

Original Description:

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Algebra Osijek 2007 8

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

ALGEBRA

Prof. dr. sc. Hrvoje Kraljevic

Predavanja odrzana na Odjelu za matematiku

4 Osnovni pojmovi teorije pro

Djeljivost i faktorizacija cijelih brojeva

N = {1, 2, 3, . . .} = {n Z; n > 0},

POGLAVLJE 1. UVODNA RAZMATRANJA

Time je egzistencija dokazana.

gdje je M = {k N; k|a, k|b}.

0 < r1 < |b|,

0 < r1 < |b|,

Propozicija 1.2. Neka su a, b Z, b = 0 i d = GCD(a, b).

1.1. DJELJIVOST I FAKTORIZACIJA CIJELIH BROJEVA

Dokaz: (1) Najprije cemo dokazati da rn |a i rn |b. Stavimo r0 = b i r1 = a. Tada prvih n

Provedimo sada korak indukcije: pretpostavimo da je 1 k < n i da je dokazano da postoje

rk1 = ax1 + by1 .

Tada iz (1.1) dobivamo

Tada za e = axu + cxv + byu i f = yv nalazimo

POGLAVLJE 1. UVODNA RAZMATRANJA

Korolar 1.3. Neka su a, b, c Z i pretpostavimo da su a i b relativno prosti i da a|bc. Tada a|c.

1.1. DJELJIVOST I FAKTORIZACIJA CIJELIH BROJEVA

pri cemu su p1 , . . . , pr , q1 , . . . , qs prosti brojevi. Mozemo pretpostaviti da je r s (ako nije,

Obratno, neka je m N djelitelj od n, tj. n = mx za neki x N. Primijenimo sada teorem

Zbog jedinstvenosti u teoremu 1.1. zakljucujemo da je ki = ji +qi , dakle, 0 ji ki za i = 1, . . . , .

pri cemu su p1 , . . . , p medusobno razliciti primbrojevi i k1 , . . . , k , j1 , . . . , j Z+ . Tada je

POGLAVLJE 1. UVODNA RAZMATRANJA

Slijedi da je mi min(ki , ji ) za i = 1, . . . , , pa zakljucujemo da je d c. Dvije nejednakosti daju

n s = m abq s = by abq = b(y aq),

dakle, a|(n r) i b|(n s).

1.1. DJELJIVOST I FAKTORIZACIJA CIJELIH BROJEVA

a kako je |r r | < a i |s s | < b, zakljucujemo da je r r = s s = 0, tj. (r, s) = (r , s ).

Dokaz: Najprije cemo dokazati da vrijedi:

POGLAVLJE 1. UVODNA RAZMATRANJA

Definicije osnovnih algebarskih struktura

Grupoid je neprazan skup G sa zadanom binarnom operacijom, tj. sa zadanim preslikavanjem

Lijeva jedinica u grupoidu G je svaki element a G koji ima svojstvo ac = c c G. Slicno,

= R(G) iz propozicije 1.3. zove se jedinica, ili jedini

Polugrupa s jedinicom zove se monoid. Neka je G monoid s jedinicom e i neka je a G.

1.2. DEFINICIJE OSNOVNIH ALGEBARSKIH STRUKTURA

Grupoid, polugrupa, monoid ili grupa G se zove komutativna (komutativan) ako je

T T se sastoji od svih bijekcija sa T na T. Takve se funkcije zovu permutacije skupa T, a T T

je tzv. grupa permutacija skupa T. Inverzni element permutacije f T T je upravo inverzna

POGLAVLJE 1. UVODNA RAZMATRANJA

Propozicija 1.6. Neka je : G1 G2 homomorfizam grupa. Tada vrijedi:

1.2. DEFINICIJE OSNOVNIH ALGEBARSKIH STRUKTURA

ako je : G1 G2 izomorfizam, onda je i inverzno preslikavanje 1 : G2 G1 izomorfizam,

POGLAVLJE 1. UVODNA RAZMATRANJA

(b) U odnosu na mnozenje A je polugrupa (odnosno, mnozenje je asocijativno).

Prsten A je komutativan ako je operacija mnozenja komutativna, tj. ab = ba a, b A.

1.2. DEFINICIJE OSNOVNIH ALGEBARSKIH STRUKTURA

trokutastih matrica, tj. matrica oblika:

1,2 1,3 1,n1

S operacijama zbrajanja i mnozenja matrica Tn (R) je unitalan prsten, koji je nekomutativan

a mnozenje koje oznacavamo sa i zovemo konvolucija definiramo formulom:

S tako definiranim operacijama A[G] je prsten. On je komutativan ako su komutativni i

Imamo Z = {1, 1}, Q = Q\{0}, R = R\{0} i C = C\{0}. AS je skup svih onih f AS

POGLAVLJE 1. UVODNA RAZMATRANJA

je = 0, onda je i A. Dakle, A je stvarno polje.

Ako je p primbroj, onda je (Zp ) = Zp \ {0}, dakle, prsten Zp je polje.