What do you think?
Rate this book
Glembajevi #1
Gospoda Glembajevi
Drama je podijeljena u 3 čina, a bavi se događanjima i raskolom unutar obitelji Glembay. Gospoda Glembajevi je prva od tri drame iz glembajevskog ciklusa u koji spadaju i drame U agoniji i Leda.
Radnja se zbiva u Zagrebu, u kući Ignjata Glembaja u noći nakon proslave jubileja banke Glembay Ltd. 1913. godine.
Radnja se zbiva u Zagrebu, u kući Ignjata Glembaja u noći nakon proslave jubileja banke Glembay Ltd. 1913. godine.
196 pages
First published January 1, 1928
About the author
Miroslav Krleža
209 books206 followersA leading Croatian writer and figure in the cultural life of both Yugoslav states, the Kingdom (1918-1941) and the Republic (from 1945, until his death in 1981). He has been often proclaimed as the greatest Croatian writer of the 20th century.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 30 of 148 reviews
January 24, 2022
"Od prvoga dana kada sam počeo misliti, ne radim drugo nego se borim protiv Glembaja u samome sebi! To i jest najstrašnije u mojoj vlastitoj sudbini: ja sam čisti, nepatvoreni, stopostotni Glembay! Sva ta moja mržnja na Glembajeve nije ništa drugo nego mržnja na samoga sebe. U Glembajevima ja sâm sebe gledam kao u ogledalu!"
"Javno mnijenje je naravno uvijek na strani onih koji imaju krivo!"
"Da, eto, gospodo, vidi se i opet jedamput kako je u životu sve relativno! Sve vrvi u životu od imponderabilija, a eto iskustvo nas uči da se sve može objasniti i desno i lijevo, konzervativno i liberalno, lažno i istinito!"
"S jedne strane gazimo ljude, a s druge strane činimo im dobro: to je svakako neke vrste moralna ravnoteža!"
"Može li čovjek uopće posjedovati na svijetu nešto što nije platio!"
"Smrt je jedna od najsmješnijih pojava u građanskom društvu. Čovjek i na smrtnoj postelji mora biti obrijan, izmanikiran, podvezan. Čovjek ne smije zijevati u građanskoj smrti! Preglupo!"
"Javno mnijenje je naravno uvijek na strani onih koji imaju krivo!"
"Da, eto, gospodo, vidi se i opet jedamput kako je u životu sve relativno! Sve vrvi u životu od imponderabilija, a eto iskustvo nas uči da se sve može objasniti i desno i lijevo, konzervativno i liberalno, lažno i istinito!"
"S jedne strane gazimo ljude, a s druge strane činimo im dobro: to je svakako neke vrste moralna ravnoteža!"
"Može li čovjek uopće posjedovati na svijetu nešto što nije platio!"
"Smrt je jedna od najsmješnijih pojava u građanskom društvu. Čovjek i na smrtnoj postelji mora biti obrijan, izmanikiran, podvezan. Čovjek ne smije zijevati u građanskoj smrti! Preglupo!"
December 4, 2021
Kardashianke su messy. Glembajevi su Kardashianke na steroidima, paketu šećera i 2 litre kofeina prije podneva.
December 13, 2020
„.. Je li moguće, da u životu ima distansa, iz kojih čovjek samog sebe više ne prepoznaje?“
Drama koja će mi dugo ostati u sećanju. Čitanje posle kog žališ što je moralo doći do rastanka.
Drama koja će mi dugo ostati u sećanju. Čitanje posle kog žališ što je moralo doći do rastanka.
December 22, 2020
Dragi prijatelji, ako niste do sada pročitali ovaj komad, trk do biblioteke odmah! Ukratko, Kimi kida.
January 3, 2016
"Je li moguće da u životu ima distansa, iz kojih čovjek samog sebe više ne prepoznaje?"
"Gospoda Glembajevi" predstavlja psihološku dramu koja govori o potresnoj propasti jedne od najuglednijih zagrbačkih aristokratskih porodica - porodice Glembaj.Radnja drame događa se u toku samo jedne noći, ali je ,očito, i samo jedna noć bila dovoljna da sve tajne ove porodice izađu na videlo i da se ukućani napokon suoče jedni s drugima.Leone,glavni lik drame,je jedna zaista fascinantna ličnost.
''Od prvoga dana kada sam počeo misliti, ne radim drugo nego se borim protiv Glembaja u samome sebi! To i jest najstrašnije u mojoj vlastitoj sudbini: ja sam čisti, nepatvoreni,stopostotni Glembay! Sva ta moja mržnja na Glembajeve nije ništa drugo nego mržnja na samoga sebe. U Glembajevima ja sâm sebe gledam kao u ogledalu!''
Veoma interesantno i uzbudljivo delo koje definitivno treba pročitati.
August 18, 2015
Mogao je Krleža fino napisati celu knjigu na nemačkom, jer više teksta odlazi na fusnote nego na samo delo. A mogao sam i ja prvo naučiti nemački, pa tek onda uzeti ovu knjgu u ruke. Ko god od nas dvojice da je popustio, mislim da bi ocena bila viša.
January 1, 2024
CRO/ENG
Najznačajnija hrvatska drama (uzevši u obzir sve tragedije, komedije i drame napisane u hrvatskoj književnosti, od Držića do danas) i, vjerojatno, najbolje Krležino djelo (ukusi su različiti) iz široke palete sjajnih naslova proizašlih iz ruku ovoga svjetskog pisca. ''Gospoda Glembajevi'' se bavi malograđanskim temama u okviru nemoralnosti i preispitivanjem samoga sebe unutar obitelji. U svijetu biznisa obitelj je uspješna, a i privatno se doima kako je sve u redu, ali u očima građana je drugačije viđenje samog prezimena, zbog djela iz prošlosti. Zastrašujućim riječima: ''Glembajevi su ubojice i varalice'' i ''Svi su Glembajevi prokleti'' postavlja se pitanje da li je čovjek slika i prilika vlastite obitelji (genetski i kroz odgoj) te unaprijed osuđen i osramoćen da živi pod tom stigmom. Odnosi u obitelji između roditelja i djece te bračnih partnera služe kako bi dodatno produbili tu problematiku i na određeni način podsjećaju dosta na likove iz Sofoklovih tebanskih tragedija o Edipu i prokletstvu njegove obitelji. Razlog sličnosti leži u činjenici što glavni protagonist, poput Edipa, svoj čin izvršava u bijesu, dok nesvjesno kroči prema propasti tijekom radnje. Sam kraj ostavlja mogućnost za iskupljenjem (nisam pročitao cijelu trilogiju još, ali kanim u budućnosti), kao i suosjećanje od strane čitatelja za pojedincem, pa ne odlazim sa dojmom kako je sve izgubljeno. Preporuka svima za pročitati, ili pogledati u kazalištu, ili na malim ekranima.
The most significant Croatian drama (giving into account all tragedies, comedies and dramas written within Croatian literature, from Drzhich onward) and, probably, the best work by Krlezha (the tastes differ) from a wide range of amazing titles that came from hand of this worldwide author. ''Messrs. Glembays'' deals with social themes within the frame of immorality and questioning yourself in the circle of family. In the business world the family is successful, and a private life seems like everything is alright, but in the eyes of citizens it's an opposite look upon their family name, even. With the terrifying sentences: ''Glembays are murderers and cheaters'' and ''All Glembays are cursed'', the question arises is the man an image and representation of his family (both through the birth and raise), thus condemned and ashamed in advance to live under that stigma. The relationship within a family, between parents and children and spouses serve to further deepen this problem and, in a way, resemble so much the characters from Theban tragedies by Sophocles about Oedipus and the curse of his family. The reason to draw such parallels is due to the fact that the main protagonist, like Oedipus, carries his act in a moment of rage, thus unknowingly heading towards his doom during the plot. The ending itself leaves a possibility of redemption (I haven't read the entire trilogy, but I'm planning to do in the future), as well as the pity towards him by reader, so I'm not leaving with the impression that everything is over. A recommendation for everyone to read, or watch in the theater, or on small screens. (There's an English edition of this work, but I couldn't find for the other two, titled ''In Agony'' and ''Leda'')
Najznačajnija hrvatska drama (uzevši u obzir sve tragedije, komedije i drame napisane u hrvatskoj književnosti, od Držića do danas) i, vjerojatno, najbolje Krležino djelo (ukusi su različiti) iz široke palete sjajnih naslova proizašlih iz ruku ovoga svjetskog pisca. ''Gospoda Glembajevi'' se bavi malograđanskim temama u okviru nemoralnosti i preispitivanjem samoga sebe unutar obitelji. U svijetu biznisa obitelj je uspješna, a i privatno se doima kako je sve u redu, ali u očima građana je drugačije viđenje samog prezimena, zbog djela iz prošlosti. Zastrašujućim riječima: ''Glembajevi su ubojice i varalice'' i ''Svi su Glembajevi prokleti'' postavlja se pitanje da li je čovjek slika i prilika vlastite obitelji (genetski i kroz odgoj) te unaprijed osuđen i osramoćen da živi pod tom stigmom. Odnosi u obitelji između roditelja i djece te bračnih partnera služe kako bi dodatno produbili tu problematiku i na određeni način podsjećaju dosta na likove iz Sofoklovih tebanskih tragedija o Edipu i prokletstvu njegove obitelji. Razlog sličnosti leži u činjenici što glavni protagonist, poput Edipa, svoj čin izvršava u bijesu, dok nesvjesno kroči prema propasti tijekom radnje. Sam kraj ostavlja mogućnost za iskupljenjem (nisam pročitao cijelu trilogiju još, ali kanim u budućnosti), kao i suosjećanje od strane čitatelja za pojedincem, pa ne odlazim sa dojmom kako je sve izgubljeno. Preporuka svima za pročitati, ili pogledati u kazalištu, ili na malim ekranima.
The most significant Croatian drama (giving into account all tragedies, comedies and dramas written within Croatian literature, from Drzhich onward) and, probably, the best work by Krlezha (the tastes differ) from a wide range of amazing titles that came from hand of this worldwide author. ''Messrs. Glembays'' deals with social themes within the frame of immorality and questioning yourself in the circle of family. In the business world the family is successful, and a private life seems like everything is alright, but in the eyes of citizens it's an opposite look upon their family name, even. With the terrifying sentences: ''Glembays are murderers and cheaters'' and ''All Glembays are cursed'', the question arises is the man an image and representation of his family (both through the birth and raise), thus condemned and ashamed in advance to live under that stigma. The relationship within a family, between parents and children and spouses serve to further deepen this problem and, in a way, resemble so much the characters from Theban tragedies by Sophocles about Oedipus and the curse of his family. The reason to draw such parallels is due to the fact that the main protagonist, like Oedipus, carries his act in a moment of rage, thus unknowingly heading towards his doom during the plot. The ending itself leaves a possibility of redemption (I haven't read the entire trilogy, but I'm planning to do in the future), as well as the pity towards him by reader, so I'm not leaving with the impression that everything is over. A recommendation for everyone to read, or watch in the theater, or on small screens. (There's an English edition of this work, but I couldn't find for the other two, titled ''In Agony'' and ''Leda'')
April 26, 2015
Mutno je sve to u nama, draga moja dobra Beatrice, nevjerovatno mutno.
Read
July 25, 2023Klupko bigotizma i lažnog građanskog morala odmotava se kroz tročinsku dramu Gospoda Glembajevi tako da postepeno saznajemo prošlost i pravu anatomiju duha ove zagrebačke porodice. Ovo delo je prvi segment Krležinog ciklusa o Glembajevima koje još čine drame U agoniji i Leda.
Gospoda Glembajevi su dramska, srednjoevropska karamazovština čije prokletstvo vuče korene u prošlosti kada je praroditeljski greh učinio davni predak ove familije, a plod drveta poznanja je blago jednog zlatara kojeg je opljačkao i ubio.
Na ubrzanje sunovrata utiče dolazak Leonea Glembaja, umetnika, putnika, lika koji je prava rara avis porodice Glembaj. Katarzični momenat počinje na kraju prvog čina kada nakon rasprave Leoneov otac Ignjat čuje razgovor između Leonea i Zilberbranta, kojim se direktno otkrivaju unutrašnje porodične spletke, metaforično izgovarajući:
GLEMBAY: Hörst du, Fabriczy? Es donnert! Hörst du?
To su bila moja križa jutros. Es donnert!
Ja sam osjećao da se nešto sprema!
Es donnert ( na nemačkom: grmi) nije značilo samo grmljavinu na nebu već i onu psihološku, koja će se te noći odigrati u domu Glembajevih. Ovom grmljavinom počinje pročišćenje istinama koje su potiskivane godinama i izranjaju na površinu zbacujući masku sa lica ljudi.
Kao katalizator katarze ove drame, sam Leone je neuravnotežen, napet karakter (u okvirima drame ta njegova osobina dobija odrednicu na nemačkom – überspannt). S druge strane, on je bez krinki, javno objavljuje ljubav udovici svog brata, Anđeliki, otvoreno iznosi najmračnije tajne tako skidajući lažni sjaj sa porodičnog imena.
Složenost odnosa likova i preplitanje pojedinačnih priča stoji naspram Leoneove jednostavnosti i otvorenosti u prikazu tih komplikovanih elemenata.
Odnos oca i sina
Arhetipski sukob oca i sina koji se provlači kroz drugi čin je ilustracija edipovog kompleksa.
Tinjajući, neraščišćeni konflikt čija je kulminacija infarkt oca, kad sazna da je njegova druga supruga imala ljubavnu aferu sa Leoneom – krivica koja ga posle izjeda dalje utire put tragediji koja je neminovna, iza koje stoji duboka psihološka pozadina.
Naturalistički elementi
Erupcija niskih strasti izbija iz plašta građanske pristojnosti osvetljavajući tamne ćoškove ljudske duše u kojima su godinama prikrivane. Atavističke aluzije na pretka–ubicu opominju ne samo na poreklo, već i na mračne nagone kao na neki porodični, psihološki pečat.
Animalni deo ličnosti gospodari ljudima iako se prikrivaju iza razuma, humanizma i društveno prihvatljivih normi ponašanja. Iza fasade svih dobročinstava koje taksativno navode krije se niša ispunjena nepočinstvima. U taj prostor ulaze tuđi, upropašćeni životi kao lestvica do ispunjenja svojih materijalističkih ambicija i drugih nemoralnih ciljeva.
Preplitanje uranskog i htonskog, tj. dualizam ljudske prirode najbolje se ogleda u liku Leonea, kada njegova mračna strana preovladava nad duhovnom. Ubijajući barunicu Kasteli, drugu ženu svog oca i svoju bivšu ljubavnicu, opet se povezuje sa htonskim, glembajevskim u sebi.
Leone je slikar, okrenut drugim vrednostima u odnosu na porodicu, ali u dodiru sa njom nezadrživo izbija bestijalno, dodajući tako mračnoj, familijarnoj vertikali zločina svoj otisak.
Neizbežnost tragičnog kraja
Krleža se igra različitim motivima komponujući složenu psihilošku dramu kroz sagu o jednoj porodici iza čijeg uštirkanog, sređenog šinjela proizlaze najrazličitije ljudske ćudi. Može se povući paralela sa Fjodorom i Dmitrijem Karamazovima, zbog specifičnog odnosa oca i sina, koji je težište drame, oko koga se okreću središnji motivi priče. Krleža je pokušao da protumači nešto što je nedefinisano, što nezavisno deluje, a ipak je u nama, silu koja nas nezadrživo vuče ka sudbinskom, dajući mu ton neizbežnosti.
Gospoda Glembajevi su dramska, srednjoevropska karamazovština čije prokletstvo vuče korene u prošlosti kada je praroditeljski greh učinio davni predak ove familije, a plod drveta poznanja je blago jednog zlatara kojeg je opljačkao i ubio.
Na ubrzanje sunovrata utiče dolazak Leonea Glembaja, umetnika, putnika, lika koji je prava rara avis porodice Glembaj. Katarzični momenat počinje na kraju prvog čina kada nakon rasprave Leoneov otac Ignjat čuje razgovor između Leonea i Zilberbranta, kojim se direktno otkrivaju unutrašnje porodične spletke, metaforično izgovarajući:
GLEMBAY: Hörst du, Fabriczy? Es donnert! Hörst du?
To su bila moja križa jutros. Es donnert!
Ja sam osjećao da se nešto sprema!
Es donnert ( na nemačkom: grmi) nije značilo samo grmljavinu na nebu već i onu psihološku, koja će se te noći odigrati u domu Glembajevih. Ovom grmljavinom počinje pročišćenje istinama koje su potiskivane godinama i izranjaju na površinu zbacujući masku sa lica ljudi.
Kao katalizator katarze ove drame, sam Leone je neuravnotežen, napet karakter (u okvirima drame ta njegova osobina dobija odrednicu na nemačkom – überspannt). S druge strane, on je bez krinki, javno objavljuje ljubav udovici svog brata, Anđeliki, otvoreno iznosi najmračnije tajne tako skidajući lažni sjaj sa porodičnog imena.
Složenost odnosa likova i preplitanje pojedinačnih priča stoji naspram Leoneove jednostavnosti i otvorenosti u prikazu tih komplikovanih elemenata.
Odnos oca i sina
Arhetipski sukob oca i sina koji se provlači kroz drugi čin je ilustracija edipovog kompleksa.
Tinjajući, neraščišćeni konflikt čija je kulminacija infarkt oca, kad sazna da je njegova druga supruga imala ljubavnu aferu sa Leoneom – krivica koja ga posle izjeda dalje utire put tragediji koja je neminovna, iza koje stoji duboka psihološka pozadina.
Naturalistički elementi
Erupcija niskih strasti izbija iz plašta građanske pristojnosti osvetljavajući tamne ćoškove ljudske duše u kojima su godinama prikrivane. Atavističke aluzije na pretka–ubicu opominju ne samo na poreklo, već i na mračne nagone kao na neki porodični, psihološki pečat.
Animalni deo ličnosti gospodari ljudima iako se prikrivaju iza razuma, humanizma i društveno prihvatljivih normi ponašanja. Iza fasade svih dobročinstava koje taksativno navode krije se niša ispunjena nepočinstvima. U taj prostor ulaze tuđi, upropašćeni životi kao lestvica do ispunjenja svojih materijalističkih ambicija i drugih nemoralnih ciljeva.
Preplitanje uranskog i htonskog, tj. dualizam ljudske prirode najbolje se ogleda u liku Leonea, kada njegova mračna strana preovladava nad duhovnom. Ubijajući barunicu Kasteli, drugu ženu svog oca i svoju bivšu ljubavnicu, opet se povezuje sa htonskim, glembajevskim u sebi.
Leone je slikar, okrenut drugim vrednostima u odnosu na porodicu, ali u dodiru sa njom nezadrživo izbija bestijalno, dodajući tako mračnoj, familijarnoj vertikali zločina svoj otisak.
Neizbežnost tragičnog kraja
Krleža se igra različitim motivima komponujući složenu psihilošku dramu kroz sagu o jednoj porodici iza čijeg uštirkanog, sređenog šinjela proizlaze najrazličitije ljudske ćudi. Može se povući paralela sa Fjodorom i Dmitrijem Karamazovima, zbog specifičnog odnosa oca i sina, koji je težište drame, oko koga se okreću središnji motivi priče. Krleža je pokušao da protumači nešto što je nedefinisano, što nezavisno deluje, a ipak je u nama, silu koja nas nezadrživo vuče ka sudbinskom, dajući mu ton neizbežnosti.
February 6, 2016
Surprisingly enjoyable, though a bit tedious at times. I didn't care for the polemics about art and art techniques. However, if you're looking for the dramatic effect, the play will deliver.
February 3, 2022
Iz meseca u mesec sve više mislim kako su drame danas jako potcenjene. Većina preporuka i komentara izlazi iz sfere proze, dok se poezija i drama, po mom mišljenju neopravdano, često stavljaju po strani. Da li je zbog toga što ljudi misle da je drami mesto isključivo u pozorištu, to već ne bih znao, mada ono što znam sa sigurnošću je da ljudima promiče veliki kvalitet zbog nezainteresovanost ka određenim stvarima koji jesu deo književnog sveta.
Dograbio sam se Krležinih Glembajeva, knjige koju sam dobio na poklon i za koju smatram da ima jednu od najlepših korica u mojoj skromnoj biblioteci, i, ukratko, moram reći da sam oduševljen. Očekivanja jesu bila visoka, jer sam o drami čuo puno pozitivnih stvari, ali se čitanjem to očekivanje ne samo ispunilo, već i proširilo na razne krake, te je ovo delo postalo veće nego što sam mislio da će biti. I odmah mogu reći i kraj ovog osvrta: kakvo veliko delo!
Ovo delo govori o brojnim temama, iako se sama srž svodi na “prostu” radnju. Naime, radnja se odvija u jednom lepom dvorcu, gde vidimo dekadenciju jedne velike, bogate, aristokratske porodice. Kada kažem dekadencije, to je već slojevita stvar, i sama dekadencija se odvija na različitim nivoima. Ovde se radi o propadanju pojedinca, propadanju društva, propadanju porodice, propadanju finansija, propadanju moralnog sveta. Govori se o propadanju svih propadanja. Međutim, ni tu se radnja ne zaustavlja. U ovoj drami ima svega, i za sve, te ćete tako videti veoma žestoke prepirke, advokatske govore, trule obraze bez časti, priče o samoubistvu, priče o ubistvu, priče u priči, ali i priče koje će vam otvarati vrata ka prošlosti gde ćete videti zbog čega se ove trenutne priče zapravo događaju. Postoji mnogo toga što ćete videti (pročitati), ali isto tako postoji i mnogo toga o čemu ćete morati sami da promislite, jer da li čovek može da sudi o svemu ako ne vidi sve slojeve? Možda je na to ovde već i dat odgovor.
“Niko od nas ne vidi iznad zbivanja”
Početak drame je posmatranje slika raznih članova porodice gde se polako, mada u trenucima i malo konfuzno s obzirom na nabacana imena koja kasnije i nisu bitna, uvodite u čitav glembajevski svet koji postaje sve primamljiviji i primamljiviji. U ovoj porodici koja je jako bogata, i koja često deluje kao jedna ruina, ima raznih psiholoških profila koji polako kreću da formiraju sliku čitavog zbivanja. Glembajevi su prikazani jako verno, i dok čitate imate osećaj da posmatrate aristokrate koji se često koriste nemačkim, i sve polemike su argumentovano ispreplitane. Leone je slikar, kao jedan od glavnih likova, i njegova frustracija odvija se na više nivoa gde se mržnja prema ocu preslikava i na druga mesta, takođe ispreplitana, koje govore o mržnji prema novcu i takvom stilu života koji se njemu od početka gadio. Uz njega, tu ćete upoznati i barona, njegovog oca, baronicu Kasteli (njegovu drugu ženu), kao i advokata, sveštenika, doktora i druge.
Uprkos drugačijem obrazovanju, ali i profilu ljudi, nisam mogao a da povremeno ne uporedim Glembajeve sa Pekićevim Njegovanima. Povezivanje rasprava, njihovih firmi, kao i neočekivani obrti i pojedine ljubavne intrige, prepliću se kod oba autora. Gospoda Glembajevi jesu gospoda, ali se iza tih maski kriju obični ljudi, ljudi sa problemima i manama, ljudi koji svoje lice i pravu bol nikada ne prikazuju u javnosti kako im te stvari ne bi narušile izgled i reputaciju, kako njih tako i njihovoj firmi (firmama). Prvi čin, ili prva trećina knjiga, ostavlja mnoge rupe u čitavoj radnji i na trenutke pomislite da ste nešto propustili. Međutim, vreme i naredni činovi obasjaće svetlo na pojedine delove koji su bili zatamnjeni i koji kao da su spavali u magli koja polako nestaje.
Ono što mi se dodatno svidelo u ovom delu je ljudskost. Drama je pre svega realna. Atmosfera je odlično napravljena i svađe su jako živopisne, čitave scene se prosto ekranizuju pred vama, pa se čini kao da ste u sred predstave ili u sred njihovog doma i da gledate njihovu svađu sa jedne od okačenih slika portreta koje u velikom broju ukrašavaju njihove zidove. Ostao sam oduševljen vremenskom (ne)prilikom gde se nadolazeća oluja, grmljavina i sevanje, pojavljuje ovde kao jedan lik. I kako se grmljavina pojačava tako i nemiri u kući rastu, i baš kada se oluja napolju donekle smiri, tada prava oluja zapravo počinje, ali ovoga puta oluja unutar kuća, oluja načinjena od svađa, razotkrivanja prošlosti i pojedinih osoba i njihovih prljavih obraza, preljuba i drugih nemira koji, ne znam, mogu i život nekom da oduzmu.
Najupečatljiviji trougao drame dolazi od strane Leona, njegovog oca (barona) i baronice. Napomenuo bih opet onaj ljudski element, onu realnost, jer se kroz razotkrivanje priče i pojedinih delova vi nalazite u situaciji da odlučujete ko je pogrešio. Na momente deluje da ste ubeđeni da je taj i taj kriv zbog toga i toga. Međutim, baš taj element realnosti dovodi do sagledavanja iste stvari iz različitog ugla, od druge osobe, i vi se tada preispitujete i vidite da stvar možda i nije tako prosta kao što je izgledala. I zar i nije tako u životu? Takve stvari je lepo pokazao i Kurosava u njegovom filmu Rashomon, mada ih ovde svakako ne upoređujem, jer sama radnja nije nalik ovom romanu.
Smrt se ovde sagledava iz više uglova, dok se pojedini i centralni deo istrage vodi kao gledište radničke klase i običnih smrtnika sa jedne, i elite sa druge strane. Iz mnogo uglova prikazuje se kako kapitalistička čizma staje za vrat siromašnoj klasi. Fabrici, čini mi se, govori kako sve može izgledati istinito, i da se najčistija osoba može isprljati ukoliko se gleda crvenim i krvavim očima. Da li je svaka smrt ista? Velikom broju ljudi čini se da nije. Nekome je smrt nekog prosjaka sasvim nebitna stvar, jelte, pošto je on pasivan, parazit, nebitan član društva. I pojedina smrt da li nosi i nešto dobro, kao recimo oslobađanje bolničkog kreveta za nekog drugog, ili donacija koja možda nosi veću koristi od tog nekog ko je smatran nebitnim? I šta je tu najveća satisfakcija? Da li ona koju donosi sud? Ako je sud rekao tako i tako, da li je to ono što ljudima daje mir i pobedu? I ako je to pobeda, kakva je to pobeda, i da li su to moralno prljavi ljudi? I ako je kočija nekog pregazila i ubila, da li je fizička smrt ravna moralnoj? Kakvu krivicu treba da nosi neko ko je bio surov, ne znajući gde će njegove reči odvesti nekoga, i kako bi se suočio taj neko ako bi “ubio Boga u nekome”, time ubijajući svu njegovu nadu, ideju dobrote, lepote, a nada ako je ubijena da li je to i konačna smrt? Koliko reči biva izgovoreno svakodnevno, svuda, od svih i svakakvih, i kakav teret one imaju a da ljudi nisu svesni toga ali uprkos tome olako izgovaraju reči koje će možda nekog zaista odvesti u smrt. Ubiti nekog slučajno ili namerno nekom ubiti nadu?
“čovek je životinja koja robuje svojim navikama”
Sukob oca i sina je ogledalo oluje koja se dešava napolju i ta tenzija raste, tenzija postaje napeta pa donekle i nepodnošljiva. Momenat kada su otac i sin sami u prostoriji vi se osećate nelagodno, neprijatno vam je od trivijalnog dijaloga koji baron započinje, jer vi osećate u njegovim glupim rečenicama da to nije tema njegovog dolaska, i vas to guši i vi očekujete svakog trenutka da cela situacija eskalira na nešto sasvim drugo. I ne grešite, jer drama donosi nešto što ostaje jako upečatljivo iako je sasvim nenametljivo, nešto kao pasivna oluja koja briše sve, ne samo napolju nego i u vama. I zašto sin mrzi oca? Kakva je tu povezanost njegove preminule majke sa baronicom koja je zauzela njeno mesto. Da li njegova mržnja opravdana? Ruku na srce, ja baronicu nisam podnosio od samog starta, a kasnije mi je postala još odvratnija, što mislim da je savršenstvo Krležinog opisa likova i čitavog opsega različitih psiholoških profila u ovom delu. Leone mi je bio odličan, možda i omiljeni lik, dok mi je baron donosio mnogo pitanja i nekih frustracija, smatram da je kao lik odrađen savršeno i da se njegove mane i vrline upliću tek u poslednjem i nezaboravnom činu. U ovoj drami dosta je govora o novcu, kako pasivno tako i direktno.
“može li čovek uopšte posedovati nešto što nije platio”
Leone je ovde stranac. On jeste Glembaj u korenu njegove duše ali on se skoro ceo život bori protiv sebe i protiv toga da on to jeste. Smrt. Šta donosi smrt? Nekada mir, nekada dugove, nekada bezbroj pitanja koja se postavljaju. I koliko se nekada maestralno napiše u kratkoj rečenici nešto o tome.
“kako se čovek brzo ohladi, a misli da će živeti beskonačno”
Pročitah ja knjigu pre nekoliko dana. Živ sam, umro nisam, ali se definitivno nisam ohladio od ovog dela. Kao da su me neke makaze presekle. Osećam kao da su se svi Glembajevi uselili u moje moždane pore i da se rasprava tamo nastavila, a da sam ja nemi posmatrač koji uvek postavlja milion pitanja u vezi svakog dešavanja. I sve to, opet, stvara novu oluju, kako napolju tako i u mojoj glavi. I baš gledam malopre kroz prozor. Deluje kao da će oluja.
Ovo je jedno veliko delo. Krležu nisam čitao, osim ove knjige, ali moram reći da je ovo genijalno. Čitajte drame. Nose veliko blago.
Dograbio sam se Krležinih Glembajeva, knjige koju sam dobio na poklon i za koju smatram da ima jednu od najlepših korica u mojoj skromnoj biblioteci, i, ukratko, moram reći da sam oduševljen. Očekivanja jesu bila visoka, jer sam o drami čuo puno pozitivnih stvari, ali se čitanjem to očekivanje ne samo ispunilo, već i proširilo na razne krake, te je ovo delo postalo veće nego što sam mislio da će biti. I odmah mogu reći i kraj ovog osvrta: kakvo veliko delo!
Ovo delo govori o brojnim temama, iako se sama srž svodi na “prostu” radnju. Naime, radnja se odvija u jednom lepom dvorcu, gde vidimo dekadenciju jedne velike, bogate, aristokratske porodice. Kada kažem dekadencije, to je već slojevita stvar, i sama dekadencija se odvija na različitim nivoima. Ovde se radi o propadanju pojedinca, propadanju društva, propadanju porodice, propadanju finansija, propadanju moralnog sveta. Govori se o propadanju svih propadanja. Međutim, ni tu se radnja ne zaustavlja. U ovoj drami ima svega, i za sve, te ćete tako videti veoma žestoke prepirke, advokatske govore, trule obraze bez časti, priče o samoubistvu, priče o ubistvu, priče u priči, ali i priče koje će vam otvarati vrata ka prošlosti gde ćete videti zbog čega se ove trenutne priče zapravo događaju. Postoji mnogo toga što ćete videti (pročitati), ali isto tako postoji i mnogo toga o čemu ćete morati sami da promislite, jer da li čovek može da sudi o svemu ako ne vidi sve slojeve? Možda je na to ovde već i dat odgovor.
“Niko od nas ne vidi iznad zbivanja”
Početak drame je posmatranje slika raznih članova porodice gde se polako, mada u trenucima i malo konfuzno s obzirom na nabacana imena koja kasnije i nisu bitna, uvodite u čitav glembajevski svet koji postaje sve primamljiviji i primamljiviji. U ovoj porodici koja je jako bogata, i koja često deluje kao jedna ruina, ima raznih psiholoških profila koji polako kreću da formiraju sliku čitavog zbivanja. Glembajevi su prikazani jako verno, i dok čitate imate osećaj da posmatrate aristokrate koji se često koriste nemačkim, i sve polemike su argumentovano ispreplitane. Leone je slikar, kao jedan od glavnih likova, i njegova frustracija odvija se na više nivoa gde se mržnja prema ocu preslikava i na druga mesta, takođe ispreplitana, koje govore o mržnji prema novcu i takvom stilu života koji se njemu od početka gadio. Uz njega, tu ćete upoznati i barona, njegovog oca, baronicu Kasteli (njegovu drugu ženu), kao i advokata, sveštenika, doktora i druge.
Uprkos drugačijem obrazovanju, ali i profilu ljudi, nisam mogao a da povremeno ne uporedim Glembajeve sa Pekićevim Njegovanima. Povezivanje rasprava, njihovih firmi, kao i neočekivani obrti i pojedine ljubavne intrige, prepliću se kod oba autora. Gospoda Glembajevi jesu gospoda, ali se iza tih maski kriju obični ljudi, ljudi sa problemima i manama, ljudi koji svoje lice i pravu bol nikada ne prikazuju u javnosti kako im te stvari ne bi narušile izgled i reputaciju, kako njih tako i njihovoj firmi (firmama). Prvi čin, ili prva trećina knjiga, ostavlja mnoge rupe u čitavoj radnji i na trenutke pomislite da ste nešto propustili. Međutim, vreme i naredni činovi obasjaće svetlo na pojedine delove koji su bili zatamnjeni i koji kao da su spavali u magli koja polako nestaje.
Ono što mi se dodatno svidelo u ovom delu je ljudskost. Drama je pre svega realna. Atmosfera je odlično napravljena i svađe su jako živopisne, čitave scene se prosto ekranizuju pred vama, pa se čini kao da ste u sred predstave ili u sred njihovog doma i da gledate njihovu svađu sa jedne od okačenih slika portreta koje u velikom broju ukrašavaju njihove zidove. Ostao sam oduševljen vremenskom (ne)prilikom gde se nadolazeća oluja, grmljavina i sevanje, pojavljuje ovde kao jedan lik. I kako se grmljavina pojačava tako i nemiri u kući rastu, i baš kada se oluja napolju donekle smiri, tada prava oluja zapravo počinje, ali ovoga puta oluja unutar kuća, oluja načinjena od svađa, razotkrivanja prošlosti i pojedinih osoba i njihovih prljavih obraza, preljuba i drugih nemira koji, ne znam, mogu i život nekom da oduzmu.
Najupečatljiviji trougao drame dolazi od strane Leona, njegovog oca (barona) i baronice. Napomenuo bih opet onaj ljudski element, onu realnost, jer se kroz razotkrivanje priče i pojedinih delova vi nalazite u situaciji da odlučujete ko je pogrešio. Na momente deluje da ste ubeđeni da je taj i taj kriv zbog toga i toga. Međutim, baš taj element realnosti dovodi do sagledavanja iste stvari iz različitog ugla, od druge osobe, i vi se tada preispitujete i vidite da stvar možda i nije tako prosta kao što je izgledala. I zar i nije tako u životu? Takve stvari je lepo pokazao i Kurosava u njegovom filmu Rashomon, mada ih ovde svakako ne upoređujem, jer sama radnja nije nalik ovom romanu.
Smrt se ovde sagledava iz više uglova, dok se pojedini i centralni deo istrage vodi kao gledište radničke klase i običnih smrtnika sa jedne, i elite sa druge strane. Iz mnogo uglova prikazuje se kako kapitalistička čizma staje za vrat siromašnoj klasi. Fabrici, čini mi se, govori kako sve može izgledati istinito, i da se najčistija osoba može isprljati ukoliko se gleda crvenim i krvavim očima. Da li je svaka smrt ista? Velikom broju ljudi čini se da nije. Nekome je smrt nekog prosjaka sasvim nebitna stvar, jelte, pošto je on pasivan, parazit, nebitan član društva. I pojedina smrt da li nosi i nešto dobro, kao recimo oslobađanje bolničkog kreveta za nekog drugog, ili donacija koja možda nosi veću koristi od tog nekog ko je smatran nebitnim? I šta je tu najveća satisfakcija? Da li ona koju donosi sud? Ako je sud rekao tako i tako, da li je to ono što ljudima daje mir i pobedu? I ako je to pobeda, kakva je to pobeda, i da li su to moralno prljavi ljudi? I ako je kočija nekog pregazila i ubila, da li je fizička smrt ravna moralnoj? Kakvu krivicu treba da nosi neko ko je bio surov, ne znajući gde će njegove reči odvesti nekoga, i kako bi se suočio taj neko ako bi “ubio Boga u nekome”, time ubijajući svu njegovu nadu, ideju dobrote, lepote, a nada ako je ubijena da li je to i konačna smrt? Koliko reči biva izgovoreno svakodnevno, svuda, od svih i svakakvih, i kakav teret one imaju a da ljudi nisu svesni toga ali uprkos tome olako izgovaraju reči koje će možda nekog zaista odvesti u smrt. Ubiti nekog slučajno ili namerno nekom ubiti nadu?
“čovek je životinja koja robuje svojim navikama”
Sukob oca i sina je ogledalo oluje koja se dešava napolju i ta tenzija raste, tenzija postaje napeta pa donekle i nepodnošljiva. Momenat kada su otac i sin sami u prostoriji vi se osećate nelagodno, neprijatno vam je od trivijalnog dijaloga koji baron započinje, jer vi osećate u njegovim glupim rečenicama da to nije tema njegovog dolaska, i vas to guši i vi očekujete svakog trenutka da cela situacija eskalira na nešto sasvim drugo. I ne grešite, jer drama donosi nešto što ostaje jako upečatljivo iako je sasvim nenametljivo, nešto kao pasivna oluja koja briše sve, ne samo napolju nego i u vama. I zašto sin mrzi oca? Kakva je tu povezanost njegove preminule majke sa baronicom koja je zauzela njeno mesto. Da li njegova mržnja opravdana? Ruku na srce, ja baronicu nisam podnosio od samog starta, a kasnije mi je postala još odvratnija, što mislim da je savršenstvo Krležinog opisa likova i čitavog opsega različitih psiholoških profila u ovom delu. Leone mi je bio odličan, možda i omiljeni lik, dok mi je baron donosio mnogo pitanja i nekih frustracija, smatram da je kao lik odrađen savršeno i da se njegove mane i vrline upliću tek u poslednjem i nezaboravnom činu. U ovoj drami dosta je govora o novcu, kako pasivno tako i direktno.
“može li čovek uopšte posedovati nešto što nije platio”
Leone je ovde stranac. On jeste Glembaj u korenu njegove duše ali on se skoro ceo život bori protiv sebe i protiv toga da on to jeste. Smrt. Šta donosi smrt? Nekada mir, nekada dugove, nekada bezbroj pitanja koja se postavljaju. I koliko se nekada maestralno napiše u kratkoj rečenici nešto o tome.
“kako se čovek brzo ohladi, a misli da će živeti beskonačno”
Pročitah ja knjigu pre nekoliko dana. Živ sam, umro nisam, ali se definitivno nisam ohladio od ovog dela. Kao da su me neke makaze presekle. Osećam kao da su se svi Glembajevi uselili u moje moždane pore i da se rasprava tamo nastavila, a da sam ja nemi posmatrač koji uvek postavlja milion pitanja u vezi svakog dešavanja. I sve to, opet, stvara novu oluju, kako napolju tako i u mojoj glavi. I baš gledam malopre kroz prozor. Deluje kao da će oluja.
Ovo je jedno veliko delo. Krležu nisam čitao, osim ove knjige, ali moram reći da je ovo genijalno. Čitajte drame. Nose veliko blago.
March 20, 2016
I really, really like this one. It's one of favourite of mines from highschool, and I would like to reread it somewhere in the future, for sure.
August 10, 2022
ono kad si isplaniro argumente za svadu sa svakim clanom svoje obitelji Btw g u glembajevima standa za gaslighters
April 27, 2022
Drama u tri čina koja govori o propadanju građanske porodice Glembaj.
Gramzivost, pohlepa, zloba, prevare - kulminacija tokom večeri sa tragičnim posledicama.
Gramzivost, pohlepa, zloba, prevare - kulminacija tokom večeri sa tragičnim posledicama.
February 12, 2023
ngl slay
keeping up with the glembajevi
keeping up with the glembajevi
December 14, 2024
vala nije bilo lose ali smanjujem ocjenu zbog stresa
July 12, 2018
Gospoda Glembajevi, stožerni su dio istoimene trlogije kou je Krleža napisao tridesetih godina prošlog stoljeća. Sam naslov već geniozno titra u nezabilaznom krležijanskom cinizmu pa ovo Gospoda daje naslutiti niz motiva;poput duboke moralne krize kako obitelji tako i pojedinca- Leonea. Naime, cijela je drama zapravo dihotomijska borba koju Leone naizgled vodi s obitelji, a na dubljoj instanci sam sa sobom.Neurostenik s lulom u ustima, slikar i doktor filozofije, Leone Glembay, doima se na trenutke poput utopljenika kojeg neumorno zapljuskuje glembajevska bara; ista ona koja je progutala njegovu majku i sestru Alis. Sve je u glembajevskoj kaljuži mutno, trulo i magnetično usisava u još dublji ponor.No, neprocjenjiva vrijednost ovog djela (barem za mene) nije samo u moralnoj razvalini već i u bezvemenskoj autentičnosti likova. Svim karakterima Krleža je dao onu bolnu životnu ljagu koju skriveno nose ispod slavnog imena. Stoga, barunica Castelli-Glembay u trenutku posvemašnje iskrenog dijaloga s Leoneom izgovara svoju intimnu dramu pred kojom se moramo zamisliti. Ona barunoca, sada, nekada je bila mlada djevojka koja se probijala kroz život gladna, s ostarjelim krznom oko vrata, a jedino što je imala jest erotska inteligencija. Inteligencija ju je dovela do pozicije distingvirane dame koja rafinirano svira Mjesečevu sonatu, no ne bez posljedica . Naime, i ona nosi tragove životnih ožiljaka jer kako i sama kaže, za sve što je mora otrpjeti u tim staračim posteljama bila je jako slabo plaćena. Tu je naravno i otac Ignjat Glembay koji je fokus razvaline, varalica, preljubnik, ali isam žrtva istog što najbolje možemo vidjeti u slojevitim didaskalijama; od glembajevske utvrde iz prvog čina kopni u izmoždenog starca u drugom činu. Leone, o kojem je već bilo riječi, frenetično pokušava isprati glembajevsku prljavaštinu sa sebe( zavela ga je barunica kao mladog studenta)hvatajući se za astralni fluid sestre Angelike no, bezuspješno. Na kraju krvavi ruke i guši se u mračnoj bari glembajevštine. Ne smijemo zaboraviti ni aferu Rupert-Canjeg kojom pokušava ovladati briljantni advokat Puba koji gotovo baletno okreće argumente optužene gospode u njihovu korist. Dakle, utjecajna obitelj, preljubnički razvrat, duhovna izobličenost, socijalna nadmoć i iznad svega pohlepa koja na kraju proždire samu sebe , tek su skica ovog djela koje zaslužuje mjesto među klasicima.
January 27, 2015
Ovo djelo (i sva Krležina djela općenito) su na lošem glasu među srednjoškolcima. Upravo ti tračevi o dosadnom i nerazumljivom sadržaju su utjecali na moju percepciju ovog djela i prije no što sam ga počela čitati, no moram priznati da sam se ugodno iznenadila. Ujedno sam primjetila veliku zastupljenost stranih jezika i shvaćam kako nepoznavanje njemačkog jezika (npr.) može čitateljima predstavljati problem.
U tri čina i par sati radnje (cca. između 1h i 5h ujutro) upoznajemo imućnu, visoko-obrazovanu obitelj Glembaj. Svako je lice ove drame umjetnička konkretizacija niza društvenih tipova Hrvatske onoga doba. Daljnjim tijekom dijaloga i razvojem radnje saznajemo njihovu mračnu prošlost, koja uklanja krinku savršene dobrostojeće obitelji i razotkriva početak propadanja aristokratskih obitelji. /Čitava jedna teška prošlost isplivala je na površinu kao mrtva riba!"/ Djelo se bavi tematikom moralne izopačenosti, te prevlada atmosfera krvi, ubojstava/samoubojstava, laži, intriga i histerije. /"Između ostalih mnogih razloga jedan je i taj, što je Glembajevima u interesu, da što više ljudi pomre. To je glembajevski business!"Naposljetku djela ostvaruje se legenda koja se tijekom cijelog djela negira (Barboczy legenda: "Glembajevi su varalice i ubojice"): potvrđuje se na primjeru Ignjata (za kojeg se ispostavi da je varalica) i njegovog sina Leonea (za kojeg se ispostavi da je ubojica.), što dokazuje nenadvladivost te glembajevske kletve.
"Čovječe, sjeti se, da si ravan onome, pred kime se ponizuješ, i ne ponizaj se! Hodaj uspravno, ne plači pred tuđim vratima, jer iza tih vrata za tebe nema nikoga, pljuni i pljusni, ali se ne ponizuj."
August 18, 2021
Uf, ovo je takav gigant za pročitat, promislit, razumit. Definitivno knjiga koja je prevelik zalogaj za većinu klinaca u srednjoj, jebiga, ekipa prepiše kratku radnju i par natuknica s interneta i to je kao okej i to su kao pročitali. Ironično je zapravo ča možda ni ja sad nisam toliko odrastao da bi se skroz mogao poistovjetit s ovim, al zadnjih lito dan kinda imam neke događaje koji se mogu preslikat iz Glembajevih i ovo je definitvno knjiga koju treba čitat kad se dostigne neka zrelost i prođu neke situacije.
No, da ne kenjam previše u prazno, ovo je stvarno jebena drama. Cili taj filozofsko-naturalistički đir je nešto ča meni totalno paše, od motiva grmljavine preko razgovora koji su sami sebi svrha pa do sitnih detalja, poput Leoneve mučnine u 3. činu koja me toliko fino evocirala na Therese Raquin (iako je tamo mučnina post-nemoralnog čina veća), Krleža jako spretno barata i opisima i dijalozima, tvori jedan tako živi ambijent i tako zanimljive likove. Pejsing je mrvicu promašen, početak prvog čina je stvarno težak za probavit, većinom jer šjor Krki roka pun kurac mađarskog i švapskog u tekst i pogled leluja gori doli dok pohvataš sve. Treći čin isto nekako brzo završi i kao da malo ostaje zbrzan i nedorečen, al aj, ostatak drame stvarno jako fino teče.
Uglavnom, ovo je ekstra, mogob i pročitat ostale dvije knjige u trilogiji, ko ovo ne pročita -> pizda
4.5 - 5/5
No, da ne kenjam previše u prazno, ovo je stvarno jebena drama. Cili taj filozofsko-naturalistički đir je nešto ča meni totalno paše, od motiva grmljavine preko razgovora koji su sami sebi svrha pa do sitnih detalja, poput Leoneve mučnine u 3. činu koja me toliko fino evocirala na Therese Raquin (iako je tamo mučnina post-nemoralnog čina veća), Krleža jako spretno barata i opisima i dijalozima, tvori jedan tako živi ambijent i tako zanimljive likove. Pejsing je mrvicu promašen, početak prvog čina je stvarno težak za probavit, većinom jer šjor Krki roka pun kurac mađarskog i švapskog u tekst i pogled leluja gori doli dok pohvataš sve. Treći čin isto nekako brzo završi i kao da malo ostaje zbrzan i nedorečen, al aj, ostatak drame stvarno jako fino teče.
Uglavnom, ovo je ekstra, mogob i pročitat ostale dvije knjige u trilogiji, ko ovo ne pročita -> pizda
4.5 - 5/5
May 26, 2017
Izvanredna upotreba didaskalija- Bez suza i bez jecanja taj njegov grc je grc coveka koji okrutno i beznadezno misli o sebi
Nisam znao da me knjiga prema kojoj sam imao odredjeni animozitet moze tako impresionirati, svaka cast Krleza.
"Pod magnetom necije eticke inteligencije ja bih jos mogao da sve to sperem sa sebe, u takvoj jednoj imaginarnoj nadzemaljskoj harmoniji ja bih jos mogao da nadjem svoj raison d' etre, i moj talenat mogao bi da se obrazlozi, da se potvrdi, ja bih mogao da radim, da stvaram, da zivim, da ozdravim- da izajem iz toga..."
Nisam znao da me knjiga prema kojoj sam imao odredjeni animozitet moze tako impresionirati, svaka cast Krleza.
"Pod magnetom necije eticke inteligencije ja bih jos mogao da sve to sperem sa sebe, u takvoj jednoj imaginarnoj nadzemaljskoj harmoniji ja bih jos mogao da nadjem svoj raison d' etre, i moj talenat mogao bi da se obrazlozi, da se potvrdi, ja bih mogao da radim, da stvaram, da zivim, da ozdravim- da izajem iz toga..."
January 3, 2023
2020:
Lektira koju sam pročitala prije ove bila je Prokleta avlija. Glembajevi su mi definitivno bolji. Sad se samo nadam da će mi na maturi doći neko normalno djelo :)
2022:
Odlično djelo. Za sada ove godine čitam samo knjige od prošlih godina.
Lektira koju sam pročitala prije ove bila je Prokleta avlija. Glembajevi su mi definitivno bolji. Sad se samo nadam da će mi na maturi doći neko normalno djelo :)
2022:
Odlično djelo. Za sada ove godine čitam samo knjige od prošlih godina.
December 4, 2013
Ne mogu vjerovati da sam lektiri (i to još drami!) dala 5 zvijezdica! Uspoređujući njegovog Latinovicza i ovu knjigu, mogu samo reći da nemam pojima što mu se dogodilo kada je pisao Latinovicza. Nebo i zemlja. :)
December 30, 2020
Čista desetka.
November 22, 2020
šta se upravo dogodilo??
September 18, 2021
Vrhunac u svom dramskom stvaralaštvu, Krleža je dostigao upravo Glembajevima. Sukob oca i sina je ono što je u centru zbivanja i na čemu čitava drama i počiva. Ako se malo dublje zagledamo, osetićemo i taj neki hamletovski element gde se sin ocu suprotstavlja zbog majčine smrti. Ipak, suština se ogleda u sukobu isključivo moralne prirode i to u različitom gledanju oca i sina na porodično stanje, na prošlost koja ih nezadrživo steže i sadašnjost koja iz njenih ruku pokušava da se izmigolji. I apsolutno sve sukobe sagledavamo kroz jednog lika – Leona koji se možda i bezuspešno bori i sa Ignjatom i baronicom Kasteli i Pubom... Toliko emocija je upleteno u ovu dramu da je to nemoguće opisati: one su jake, prenapregnute i nadasve negativne pa se stvara utisak jedne izuzetno mučne atmosfere koja vlada pozornicom. Taj trenutak osvetljenja mračnog tunela pruža nam Anđelika Beatriče – jedna smirena, dobra i dostojanstvena žena. I pored navedenog, nisam uspela da se povežem sa njom i nešto je baš i ne volim, ali, eto, za one koji još uvek nisu pročitali ovu Krležinu dramu, ona je tako predstavljena: kao mlada i lepa i dobra.
Ono što spaja tri čina ove drame jeste moralno, materijalno i fizičko propadanje jedne ugledne porodice, a već pomenuti sukob oca i sina toliko opterećen mržnjom i netrpeljivošću dovešće do smrti jednog od aktera ovog dela. I sve je puno naboja, nema nikakvih pauza u kretanju radnje. I svi likovi su napregnuti, napeti do srži! Krleža je tako maestralno predstavio odnos između Leona i Ignjata Glembaja da je dramu mogao da svede gotovo na jedan čin i opet bi bila vrhunska! Ignjat, kao jedan poslovan i racionalan bankar, predstavnik je onih koji uživaju u novcu i kome novac predstavlja apsolutno sve što je potrebno za sreću. Potpuno nezainteresovan za Leonovo slikarstvo, obezvređuje njegov poziv i ljubav ka istom. Sa druge strane, Leone gaji prezir ka očevom materijalizmu koji je samo dodatak na mržnju koju oseća zbog majčine smrti. Čak i kada crta očevu posmrtnu masku, ne predstavlja je realno jer to obeležje materijalnog, obeležje Glembajevaca mora biti iskrivljeno kako bi vizija očevog lika bila posve drugačija. Leone je lik, ali stvarno. I mnogo mi se dopao. On je oštar, on je sarkastičan, on je pribran, on je skroz kul jedan lik. Neki kažu da je u njemu Krleža sebe video, što po stilu i tonu verbalnih obračuna, što po tako snažno izraženoj simpatiji za one koji pate u siromaštvu i bedi.
„Čovječe, sjeti se da si ravan onome pred kime se ponizuješ, i ne ponizuj se! Hodaj uspravno, ne plači pred tuđim vratima, jer iza tih vrata za tebe nema nikoga, pljuni i pljusni, ali se ne ponizuj.“
On možda i nije borac za socijalnu pravdu, ali je dakako izdvojen iz čitavog tog glembajevskog brloga i bez njega, verujem da Krležin pokušaj da iskaže svoju društvenu kritiku, ne bi uspeo.
Ova drama obiluje čitavim repertoarom jakih, mračnih događaja. Ima tu i destrukcije, ubistava, samoubistava, prevara, razvrata, finansijskog kraha, kriminala i okrutnosti, brutalnosti i približavanja incestnoj seksualnosti. Ima i neisplakanih suza, neizbačenih besova i krikova koji razdiru dušu. I nema sivila, nema ni beline, ovim stranicama vlada isključivo crno crnilo.
Ako ste i vi za tako nešto, pročitajte. Od mene iskrena preporuka!
Ono što spaja tri čina ove drame jeste moralno, materijalno i fizičko propadanje jedne ugledne porodice, a već pomenuti sukob oca i sina toliko opterećen mržnjom i netrpeljivošću dovešće do smrti jednog od aktera ovog dela. I sve je puno naboja, nema nikakvih pauza u kretanju radnje. I svi likovi su napregnuti, napeti do srži! Krleža je tako maestralno predstavio odnos između Leona i Ignjata Glembaja da je dramu mogao da svede gotovo na jedan čin i opet bi bila vrhunska! Ignjat, kao jedan poslovan i racionalan bankar, predstavnik je onih koji uživaju u novcu i kome novac predstavlja apsolutno sve što je potrebno za sreću. Potpuno nezainteresovan za Leonovo slikarstvo, obezvređuje njegov poziv i ljubav ka istom. Sa druge strane, Leone gaji prezir ka očevom materijalizmu koji je samo dodatak na mržnju koju oseća zbog majčine smrti. Čak i kada crta očevu posmrtnu masku, ne predstavlja je realno jer to obeležje materijalnog, obeležje Glembajevaca mora biti iskrivljeno kako bi vizija očevog lika bila posve drugačija. Leone je lik, ali stvarno. I mnogo mi se dopao. On je oštar, on je sarkastičan, on je pribran, on je skroz kul jedan lik. Neki kažu da je u njemu Krleža sebe video, što po stilu i tonu verbalnih obračuna, što po tako snažno izraženoj simpatiji za one koji pate u siromaštvu i bedi.
„Čovječe, sjeti se da si ravan onome pred kime se ponizuješ, i ne ponizuj se! Hodaj uspravno, ne plači pred tuđim vratima, jer iza tih vrata za tebe nema nikoga, pljuni i pljusni, ali se ne ponizuj.“
On možda i nije borac za socijalnu pravdu, ali je dakako izdvojen iz čitavog tog glembajevskog brloga i bez njega, verujem da Krležin pokušaj da iskaže svoju društvenu kritiku, ne bi uspeo.
Ova drama obiluje čitavim repertoarom jakih, mračnih događaja. Ima tu i destrukcije, ubistava, samoubistava, prevara, razvrata, finansijskog kraha, kriminala i okrutnosti, brutalnosti i približavanja incestnoj seksualnosti. Ima i neisplakanih suza, neizbačenih besova i krikova koji razdiru dušu. I nema sivila, nema ni beline, ovim stranicama vlada isključivo crno crnilo.
Ako ste i vi za tako nešto, pročitajte. Od mene iskrena preporuka!
June 24, 2021
Vau, kakva drama. Prvi put sam čitao. Odlična ... Utjecaj Shakespeara i Nietzschea, čini mi se.
Karakterizacija likova je nekako neizravna, suptilna, udaljena, a opet prisutna. To mi se sviđa. Puno drugačije nego recimo što to radi Jane Austin.
Germanizama kao u priči, logično. Like.
Leone kao svojevrsni (iako ne i potpuni) kontrapunkt svemu onome što Glembajevi predstavljaju (lopovi i ubojice), koljeno na kojemu se sve to lomi i koje zbog toga također trpi, jer glembajevština je kruta, nezgodna, prljava, zarazna ...
Karakterizacija likova je nekako neizravna, suptilna, udaljena, a opet prisutna. To mi se sviđa. Puno drugačije nego recimo što to radi Jane Austin.
Germanizama kao u priči, logično. Like.
Leone kao svojevrsni (iako ne i potpuni) kontrapunkt svemu onome što Glembajevi predstavljaju (lopovi i ubojice), koljeno na kojemu se sve to lomi i koje zbog toga također trpi, jer glembajevština je kruta, nezgodna, prljava, zarazna ...
April 20, 2020
Леоне Глембај се у породични дом враћа након дужег временског периода и смрти његове мајке. Према Глембајевима гаји велики анимозитет, у константном је сукобу и бори се против глембајевског у себи. Управо његовим повратком крећу да се дешавају трагичне околности које подривају његову сумњу да су Глембајеви ништа друго до „Mörder und Falschspieler“, што га доводи до ивице разума.
October 1, 2014
Ah, ova knjiga mi je ostala u dobrom sjećanju.
June 18, 2019
Pretty well-crafted.
September 8, 2022
Rounded up to 5 stars, awesome classic and even tho its written like a play i still found it a great read
Displaying 1 - 30 of 148 reviews