U potrazi za mitskim svjetovima u suvremenom društvu

U potrazi za mitskim svjetovima u suvremenom društvu Luka Šešo 65 Vile, more, vedi, vještice, patuljci i druga mitska/fantastična/nadnaravna/čarobna/čudesna bića iz tradicijskih vjerovanja Podravine „uhvaćena“ su na fotograijama umjetnice Ive Lulić. Umjetničke i tehničke aspekte njena rada poput ostvarene kompozicije, osvjetljenja, boje i dinamike ovom prigodom prepustit ćemo promišljanju likovnih kritičara, umjetnika i zainteresiranih promatrača. Nas ovdje zanimaju pitanja druge provenijencije. Ponajprije, zašto su se ova mitska bića našla na fotograijama mlade umjetnice. Stoga sam priupitao umjetnicu zašto je odabrala nadnaravna bića za motive svojih fotograija: „U stvaranju fotograija koje prikazuju nadnaravna bića Podravine nisam koristila mogućnosti računalnih efekata i naknadnih intervencija za prikazivanje nadnaravnih bića, već sam fotograije oblikovala koristeći prirodno i umjetno svjetlo te mnogobrojne mogućnosti kombinacija dugih ekspozicija i umjetne rasvjete. Pokušavala sam dočarati paralelni, oku nevidljivi svijet kroz objektiv stvarajući ga odmah i sada na licu mjesta. To je možda i moj najveći izazov u bavljenju ovom tematikom, konstantno traženje novih čisto fotografskih načina za prikazivanje nadnaravnog“, odgovorila je autorica. No, je li doista autorica istraživala predaje i tradicijska vjerovanja Podravine te izabrala vile, vještice i druga bića samo zato što pružaju izazov fotografskom zanatu? Ako umjetnica tako tvrdi, onda je to (jedna) istina. Međutim, ovom prigodom dopustit ću si „izlet“ u kulturnoantropološke i sociološke poglede na bavljenje mitskim/ nadnaravnim u suvremenom društvu ne bih li možda odgonetnuo „skriva“ li se još štogod iza odabira tih motiva na fotograijama. Naime, smatram da se izložba Ive Lulić o mitskim bićima trebala dogoditi i mnogo ranije. „Korištenje“ mitskih bića u umjetničke i zabavne svrhe nije novost. U proteklih petnaestak godina u Hrvatskoj svjedočili smo inlaciji porabe mitoloških elemenata na festivalima, u kazališnim predstavama, slikovnicama, književnosti i ilmu. Prvenstveno je riječ o raznorodnim zabavnim sadržajima poput festivala ili tematskih okupljanja na koje posjetitelje privlači upravo mitski kontekst tradicijskog korpusa. Temelj za takva okupljanja često su zabilježene predaje ili stvarni događaji čiji su akteri bila mitska bića poput vještica na Kleku pored Ogulina ili na zagrebačkome Gornjem gradu. Naime, danas se u Ogulinu održava Festival bajki, koji jednim dijelom svoju popularnost duguje i predodžbama o okupljanja vještica na vrhu obližnjeg Kleka (Ogulinski list). Na zagrebačkom Gornjem gradu i Tuškancu, gdje su u novom vijeku spaljivalo vještice (Bayer 1969.:524), od 2012. godine održava se glazbeni festival Gričevanje koji posjetitelje poziva na zabavne sadržaje vezane, među ostalim, i uz spaljivanje vještica. S druge strane, festival poput istarskog Legendfesta već desetu godinu zaredom izmišlja mitsku tradiciju nudeći teme i sadržaje vezane uz vile, patuljke, vukodlake, vještice, šamane i druga bića koja su navodno hodala okolicom Pazina. U knjižarama ponovno možemo naći zbirku pripovijedaka pjesnika i publicista Drage Orlića Štorice o Štrigi i štriguni (ponovljeno izdanje iz 2008.), koja nakon trideset godina nanovo izaziva pozornost i zanimanje čitateljstva. Istodobno je objavljena i vrlo popularna knjiga Fantastična bića Istre i Kvarnera, te ove godine Zemlja iza šume: Vampirski mit u književnosti i na ilmu čiji autorski amalgam čine književnik Boris Perić i etnolog Tomislav Pletenac, koji koriste mitska bića folklornog korpusa kao polazište za diskusiju o fantastici u književnosti i kinematograiji. Hrvatska, dakako, u interesu za mitsko i fantastično prati europske i svjetske trendove: u proteklih tridesetak godina znanstvena, stručna i popularna literatura o vampirima, vješticama i drugim bićima doživjela je ozbiljnu proliferaciju. Suvremeni ilmski serijali (Sumrak saga, Blade itd.) dodatno su evocirali nikad napuštenu fascinaciju demonima koji se hrane čovjekovom esencijom i uz pomoć mističnih moći upravljaju njegovim životom. Novi interes za mitskim (bićima) svoje mjesto naći će i kod hrvatskih etnologa i folklorista na samom kraju 20. i početku 21. stoljeća. Stipe Botica obrađuje vilu kao čest književni motiv (1990.), Suzana Marjanić pristupa građi iz feminističke perspektive istražujući vjerovanja u mòre (1999.), a Ivan Lozica posvetio je u svojoj knjizi Poganska baština (2002.) jedno poglavlje dvama nadnaravnim bićima, orku i maciću. Iste godine objavljena je knjiga Vilenica i vilenjak. Sudbina jednog pretkršćanskog kulta u doba progona vještica, autora Zorana Čiče koji, oslanjajući se na istraživanja talijanskog povjesničara Carla Ginzburga, traga za povezanošću pretkršćanskih kultova s mitskim bićima iz domaće građe. Maja Bošković-Stulli vraća se raspravama o istarskom krsniku (2005.), Ljiljana Marks analizira magične formule iz hrvatskih predaja o vješticama (2007.), izrađuju se disertacije na temu mitskih bića (Rudan Kapec 2010, Polgar 2014) itd. Razvidno je stoga da se krajem 20. i početkom 21. stoljeća ponovno budi zanimanje za mitska bića i fantastiku: u radovima renomiranih znanstvenika i akademika preko književnosti i festivala, čini se da mitska/fantastična/ nadnaravna/čarobna/čudesna bića postaju sve aktualnija. Čime je odjednom potaknut takav sinkronizirani interes za sferom mitskog iz tradicijskih vjerovanja? Vitomir Belaj u uvodu svoje knjige Hod kroz godinu, koja rekon- 66 struira prahrvatski mitski svjetonazor, navodi da ga je, među ostalim, na pisanje potaknuo „nagli porast zanimanja za duhovno do kojeg je došlo nakon pucanja okova nametana nam marksističkog svjetonazora“ (2007: 10). Drugim riječima, Belaj smatra da se danas napokon može pisati o „duhovnim pojavama“ koje su se u socijalizmu mogle nazivati „prežicima starijih društvenih stadija“ ili „oblika svijesti“ (2007: 11). Slažem se s Belajem da je spomenuti režim nametao određene restrikcije zbog kojih su znanstvenici poput Maje Bošković-Stulli 1950-ih i 1960-ih iz etičkih razloga eventualno prešućivali intenzitet vjerovanja u nadnaravno kod brojnih kazivača/sugovornika i proučavali ih samo kao dio usmeno-književnog stvaralaštva, a ne i kao dio („nazadnog“) svjetonazora. No, Belaj zaključuje da je potreba za istraživanjem i fokusiranjem na mitsko egzistirala cijelo vrijeme i da je jedino represivni režim stajao na putu da se takva istraživanja provedu, odnosno, danas ih provodimo samo zato što smijemo. Osobno smatram da današnji poticaj za istraživanjem mitske prošlosti (i sadašnjosti) nije tek posljedica, proizvod društveno-političkih promjena, nego je nastao propitivanjem patologija novog doba koje će se u Hrvatskoj „zakašnjelo“ početi manifestirati u tranzicijskom, postsocijalističkom razdoblju. No, znanstvenici se vjerojatno ne bi u velikoj mjeri bavili manifestacijama mitskog da tranzicijsko ozračje nije otvorilo vrata nečemu što se na Zapadu odvija od 60ih godina prošloga stoljeća. Riječ je o bujanju pokreta nadahnutih individualizmom, traganjem za duhovnim i prirodnim u čovjeku. Bujanje novih religijskih pokreta (NRP) i vjerskih zajednica u posljednjih pedesetak godina u zapadnom je svijetu gotovo nemoguće popratiti. Hrvatska od 1990-ih prati taj trend. Riječ je o pridruživanju novim vjerskim skupinama u kojima će članovi tražiti zadovoljenje četiriju osnovnih želja: one da budu priznati od nekog, želje za novim iskustvom, želje za pripadanjem sustavu s čvrstom hijerarhijom i želje za sigurnošću (v. Christiano et al. 2008: 310). Te je želje pojedinac prije mogao zadovoljiti u posredujućim strukturama, kao što su obitelj, susjedstvo, tradicionalne vjerske organizacije ili škole, koje su pojedinca uvodile u društvo i povezivale ga s njime. Moderni način života koji uključuje masmedije i nove oblike komunikacije za posljedicu ima slabljenje ili potpuni prekid veze pojedinca s posredujućim strukturama. Upravo stoga, pojedinci će tražiti nadomjestak izgubljenom osjećaju pripadnosti te će se pridružiti NRP i drugim skupinama koje često u svojoj „ponudi“ uključuju istočnjačke ilozoije, ali i mnoge elemente nacionalnih mitologija. Prema Harveyju Coxu, pojedinac u njima pronalazi zadovoljenje četiriju želja na sljedeći način: većina novih pristupnika traži prijateljstvo, suosjećajnost, prihvaćanje, toplinu i priznavanje. Grupa osigurava pomoć za premošćivanje prošlih tegoba, samoće i izolacije. Većina NRP naglašava trenutno proživljavanje iskustva i emocionalno zadovoljenje i dosezanje istog meditacijama, transom, tjelesnim vježbama – onime što pojedinac nije mogao pronaći u nekoj od dominantnih religija. Članu NRP tako se pruža mogućnost trenutnog djelovanja i aktivnog sudjelovanja u izgradnji vlastite duhovnosti, suprotno od postulata dominantnih religija za koje će pojedinci isticati da su nerazumljive te da vjerniku ne ostavljaju drugu mogućnost osim da slijepo vjeruje. Također, NRP-i imaju naglašen autoritet i čvrsto postavljenu hijerarhiju sa strogim pravilima koja pojedincu olakšavaju odabir i smanjuju nesigurnost. Naposljetku, za daljnju argumentaciju u ovome tekstu možda i najvažnije, NRP-i tvrde da nude autentičnost i prirodnost u „artiicijelnome“ svijetu te kao prioritet ističu povratak prirodi i duhovnosti izgubljenoj u zapadnom svijetu, a još uvijek prisutnoj u ilozoijama Istoka ili naših predaka (Cox 1977: 39). Naravno, nije mi namjera pozivati na oprez zbog mogućih „opasnosti“ koje mogu proizaći iz priklanjanja nekom od NRP-ija1 nego tek naglasiti da se njihov broj od 1960ih do danas udvostručio. Dakako, postavlja se pitanje je li to zato što se zapadni čovjek želio okrenuti prema istočnjačkom i mitskom ili se odlučio okrenuti od zapadnog i suvremenog. Jedno, čini se, ne isključuje drugo. No, pomalo se počinje nametati mišljenje da interes za mitskim i nadnaravnim primarno proizlazi iz čovjekove težnje da na sebi razumljiv način pokuša shvatiti funkcioniranje svijeta oko sebe. Takva duhovna potraga rezultira osjećajem da je pojedinac aktivan sudionik procesā koji se odvijaju oko njega, a ne varijabla ukalupljena u strujanja nametnuta društvenim kanonima (iako se i povratak mitskom ili priklanjanje NRP-ima može promatrati kao priklanjanje novim, nametnutim kanonima) i pravilima koja su dovela do toga da se čovjek osjeća otuđenim i nemoćnim. Zaokret pojedinaca od religije prema novim oblicima identiikacije nije nova pojava. Naime, istražujući vještičje sabate i navodna orgijanja vještica rumunjski povjesničar religija Mircea Eliade objašnjava da tantričke, obredne orgije imaju ulogu prizivanja iskonskog trenutka stvaranja i čežnje za mitskim počecima čistoće, plodnosti i zdravlja. Stoga Eliade ostavlja otvorenim pitanje jesu li se takve orgije ipak mogle dogoditi. No, čak i ako jesu bile stvarne, a ne tek fantazije, one neće predstavljati urotu sa Sotonom protiv kršćanskog poretka, nego oslobađanje, čežnju, nadu i želju za načinom postojanja različitim od kršćanskog. Stoga je same orgije, 67 koje se javljaju u dokumentima sa suđenja vješticama u europskom novom vijeku, moguće razumjeti kao „pobunu protiv kršćanskih institucija koje nisu uspjele spasiti čovjeka, a naročito protiv rasapa Crkve i pokvarenosti svećenstva“ (Eliade 1981: 125). Eliadeova tumačenja navodnih vještičjih sabata kao mogućeg otpora protiv kršćanstva i društvenoga poretka vraćaju nas u novi vijek. No, kao što možemo razabrati iz znanstvene literature, odlazak na noćna orgijanja, stvarna ili lažna, u europskom novom vijeku za posljedicu će imati podizanje optužbe za vještičarenje, urotu protiv društva i Crkve te će rezultirati rigoroznim kažnjavanjima ili smaknućima. No, nekoliko stoljeća kasnije u tom istom zapadnom svijetu stvarat će se pokreti nadahnuti traganjem za (novim) duhovnim i prirodnim u čovjeku, ali njihovi pojedinci neće biti procesuirani ili spaljivani na lomači. Pojava Zelenih u Belgiji i Njemačkoj 1970ih uvela je potrebu za očuvanjem prirode i „iskonskog“ stanja u svijet politike i šire društvene procese te dodatno „omekšala“ poglede na prakticiranje (mitskih) radnji koje veličaju čistoću prirode i ljudskog duha u suvremenom, „dekadentnom“, „otuđenom“ svijetu. Želja za poznavanjem nadnaravnog, mitskog, fantastičnog, kao i književni i znanstveni radovi koji izrastaju iz te želje „posebno bujaju za zajednicu kriznim, prijelomnim vremenima“. Stoga smo proteklih nekoliko desetljeća suočeni s onim što se može nazvati retradicionalizacijom društva i remitologizacijom suvremene kulture i znanosti (Lozica 2007: 141, 149). Ne želim ići tako daleko kao Eliade da poplavu zanimanja za astrologijom i okultnim, karakterističnu za doba postaquariusa, povežem s nezadovoljstvom kršćanstvom (Eliade 1981: 81) koje u svojoj osnovi pojedincu ostavlja mogućnost osobnih životnih odabira, dok u praksi ipak nameće brojne restrikcije kojima želi suzbiti zanimanje za drugi, supostojeći oblik traganja za „istinom“. Oslanjajući se na ovu misao, spomenimo kako Vitomir Belaj navodi da se tijekom svog istraživanja suočavao s primjedbama mnogih koji su mu predbacivali istraživanje poganskih vjerovanja u Hrvata, koji su kršćanski narod (Belaj 2007: 11). Iz vlastitih istraživanja i intervjua zamijetio sam slične tendencije koje bilježi i Belaj: zbunjenost većine sugovornika upravo vlastitim iskustvom sraza mitskoga/poganskoga i kršćanskoga. U razgovoru sa sugovornicima iz Zagreba koji pohađaju satove joge, mnogi su izjavili da se njihovi župnici oštro protive odlasku na jogu, smatrajući to grijehom te im umjesto toga predlažu odlazak na kršćanske duhovne vježbe. No, pritom sami polaznici ističu da u ponuđenim kršćanskim praksama ne nalaze zadovoljavajuće načine nošenja sa stresom, izazovima svakodnevice, bolestima i dr. Ljudi se stoga okreću astrologiji, jogi, takozvanim tradicionalnim oblicima liječenja, bilo onim tradicijskih ljekara koje možemo povezati s vilenicama i krsnicima (tradicijskim ljekarima hrvatskog priobalja), ili tradicionalnim istočnjačkim oblicima poput akupunkture, reikija i slično. U takvom ozračju raste i zanimanje za tradicijska vjerovanja u mitska bića. Razumijevanjem njihova „postojanja“ i djelovanja, moderan čovjek želi nanovo shvatiti kako je bio uređen život u „mitskom vremenu“ te putem tih mehanizama želi urediti i vlastiti život. Naime, vrlo je važno razumjeti da predmet mitske prošlosti ili mitske sadašnjosti treba osigurati određenu sigurnost i autoritet znanstvenim istraživanjima i pojedincima koji se okreću mitskim vrijednostima. Zašto? Zato što, ako shvatimo funkcioniranje obrazaca u mitu, pretpostavlja se da će nam taj mit svojom kozmogonijskom snagom pružiti legitimitet da govorimo i o današnjem svijetu koji nas okružuje. No, ne radi se samo o pomacima u znanstvenim pogledima. Smatram kako je znanost često odraz društvenog stanja, a društvo već desetljećima osjeća potrebu za okretanjem mitu. Ali, kako je to naglasio Mircea Eliade, taj mit u novije vrijeme ne predstavlja više mit kakvim su ga shvaćali u 19. stoljeću, to jest „‘priču’, ‘invenciju’, ‘ikciju’, već mit kakvim su ga shvaćali u arhaičnim društvima gdje (naprotiv) označava istinitu priču, to dragocjeniju što je više posvećena, primjerna, što označava“ (Eliade 1970: 5). Takva nova semantička vrijednost učinit će mit dvoznačnim pa će kod jednog dijela ljudi predstavljati samo „ikciju“ i „iluziju“, ali će kod sve većeg broja ljudi, a pogotovo kod etnologa, sociologa i povjesničara religije, on predstavljati „posvećenu tradiciju“, „prvotno objavljenje“ (Eliade 1970: 6). Kako bih pobliže ilustrirao prethodne tvrdnje, posegnut ću za predavanjem koje je 2012. godine na Legendfestu održao hrvatski izičar svjetskog glasa, Davor Pavuna. U svojem predavanju Davor Pavuna, „beskompromisni slobodoumnik, predavač na sveučilištima na šest kontinenata“ (kako su ga predstavili organizatori), okupljenom je mnoštvu otkrio tko su vampiri, štrige i štriguni današnjeg doba. „To su bankaroidi, dragi moji. Ne bankari, nego bankaroidi s Wall Streeta!“, ponavljao je Pavuna, objašnjavajući kako je nekolicina svjetskih moćnika izokrenula brojeve i zakone izike te porobila ljude kojima pije krv i životnu esenciju. Tržište kapitala, makroekonomije i bankarski sustavi odavno ne funkcioniraju i ponašaju se kao živi mrtvaci. Mrtvi su, bezosjećajni, zaudaraju, raspadaju se, a i dalje su djelatni. Kapitalistič- 68 ki sustavi nadnaravnim (neshvatljivim) moćima pakoste ljudima, ubijaju, sakate i razbolijevaju čovječanstvo koje im se boji suprotstaviti. I zaista, Pavunine usporedbe nisu pogrešne razmotrimo li agresivna obilježja demona mitskih predaja (vampira, vukodlaka i vještica) i ona „bankaroida s Wall Streeta“. No, u predajama se javljaju i bića koja se bore protiv demona poput istarskih krsnika, koji svojim jednako nadnaravnim i mitskim moćima savladavaju zle demone i spašavaju čovjeka od njihovih malicioznih nakana. Upoznat s istarskim predajama o krsnicima, Pavuna je na kraju predavanja obećao de će se iduće godine vratiti u Pićan i kolcem probosti lutke bankaroida i tako predstavljati krsnika koji nas oslobađa od zlih radnji vampira, vukodlaka i vještica globalnog svijeta. Iz ove Pavunine „predstave“ razvidno je da je današnje društvo podložno remitologizaciji i retradicionalizaciji, kako ističe ilozof i folklorist Ivan Lozica. No to se ne događa kako bi se ljudi udaljili od Boga ili odbacili teško izgrađene tekovine suvremenog društva, kako govori Eliade. Upravo suprotno. Razloge tomu moglo bi se potražiti u pretpostavci da u današnjem svijetu ljudi nisu pronašli (ili su izgubili) odgovore na svakodnevne izazove koje im nameće suvremeni način života. Odgovori se stoga počinju tražiti u kozmogonijskoj moći mita. Ako nam mitovi i predaje kazuju kako se uspješno ubijaju vampiri i vukodlaci (tj. bankaroidi s Wall Streeta), onda nam ne preostaje drugo nego oponašati mit. Ljudi se stoga sve češće okupljaju na mjestima poput Legendfesta jer, kako mi je jednom prilikom rekla folkloristica Suzana Marjanić, takva mjesta predstavljaju putokaz u fantastičan imaginarij u kojemu nema ni mentalnih ni izičkih granica. Ona se mogu promatrati kao svojevrstan alternativni svijet političkim ujedinjenjima koja pridonose samo protoku kapitala, ali ne i slobodnoj cirkulaciji ljudi. Sve je to u suglasju s razmišljanjima da mit nije samo prošla, sveta priča, nego stvarnost koju nanovo proživljavamo i prema kojoj se ravnamo. Smatram da prethodno opisani procesi uvelike utječu na to da se pojedinci bave mitom, mitskim predajama i „čarobnim“ bićima u Hrvatskoj (i drugdje) proteklih deset- 69 ljeća. No ovdje bih želio ukazati na još neke od mogućih pogleda. Iako je o tradicijskim vjerovanjima u mitska bića poput vještica, vila, vukodlaka, vampira i dr. do danas potrošeno mnogo tinte, želio bih postaviti pitanje njihova stvarnoga postojanja, njihove „istinitosti“. Do danas su etnolozi, povjesničari, sociolozi i folkloristi promatrali „postojanje“ mitskih bića kroz povijest iz raznih očišta. Podatak da netko vjeruje da u njegovom selu vještice napadaju stoku ili da su vukodlaci ubili nečijega oca, znanstvenici različitih provenijencija objasnit će na njima svojstven način. Neki će tvrditi da je riječ o lakovjernim i neobrazovanim pripadnicima zatvorene seoske sredine, drugi da je riječ o umjetnosti pričanja i izmišljenim događajima, treći da je riječ o lažnim pričama o istinitim događajima kojima se iksiraju društvene norme u zajednici itd. (v. Šešo 2010: 121-187). Neki, poput Zorana Čiče, ostavit će otvorenim pitanje jesu li zaista postojala mitska bića koja su poput ranonovovjekovnih vilenica posjedovala nadnaravne moći liječenja (2002: 69-120). Što je od svega toga istina? Smatram kako na to pitanje treba odgovoriti protupitanjem: je li uopće presudno postoje li stvarno bića poput vještica, vukodlaka, vila, mora i ostalih članova čudesne družbe? Možda je vrijeme da se izmaknemo iz binarnoga sustava razmišljanja postojanja – nepostojanja, vjerovanja – nevjerovanja. Recentni kulturno-antropološki pogledi hrabro ističu da postoji više takozvanih stilova vjerovanja, pa i stupnjeva vjerovanja, već ovisno o kojoj se kulturi, društvu, grupi ili pojedincu radi (Mair 2013: 453). Kada govorimo o vjerovanju, više nije presudno je li pojedinac predan vjerovanju, propituje li istinitost vrijednosti u koje vjeruje, ponaša li se kao vjernik ili samo poštuje formu. Ono što je presudno jest razumjeti da u vjerovanju postoji više međusobno povezanih istina i stvarnosti koje ga oblikuju. Stoga nas ne bi trebalo čuditi da su Hrvati kršćanski narod u čijoj se kulturi zrcale i pretkršćanske vrijednosti o kojima je pisao Belaj. „Samo ‘ograničenim’ ljudima nije jasno da šamanizam ne kontaminira pravoslavnu vjeroispovijest stanovnika Sibira“, u jednom našem razgovoru istaknuo je mađarski istraživač šamanizma Mihály Hoppál. Stoga nas danas ne bi trebalo čuditi što mnogi sugovornici na terenu govore o postojanju vještica, vila i vukodlaka u njihovom selu. Vjeruju li oni stvarno u postojanje vukodlaka više ne bi trebalo biti presudno. Štoviše, ako nositelj tradicije ne razumije u što vjeruje, nego samo poštuje formu, za njega svejedno možemo reći da vjeruje jer poštujući formu on pripada jednom od mnogih stilova vjerovanja. Prema Jonathanu Mairu, za život neke religije ili vjerovanja presudno je upravo poštivanje forme bez dubljeg razumijevanja vrijednosti samog vjerovanja, kao što to danas rade mnogi novobudisti u kineskoj pokrajini Unutarnjoj Mongoliji (2013: 453). Iako se takva praksa razlikuje od ideja vjerskih traganja na Zapadu koja poštivanje forme nalaze neprivlačnim, jedno im je zajedničko. Svrha obje prakse je isticanje identiteta odnosno oblikovanje novih/ starih oblika pripadnosti, bilo na nacionalnom, grupnom ili individualnom nivou. U tim procesima svoje mjesto naći će i mitska bića o kojima pričaju sugovornici na terenu, kojih se još uvijek „sjećaju“ stariji u selu, koja nalaze svoje mjesto u znanstvenim radovima hrvatskih etnologa, povjesničara i folklorista ili na fotograijama Ive Lulić. Ispod opisa i prikaza mitskih bića uskladištene su težnje za isticanjem identiteta (Podravine), želje za oslobođenjem od nametnutih normi, traganja za individualnim stilom vjerovanja ili možda ipak (samo) izazovi fotografskom zanatu. Kojem se god razlogu za stvaranje izložbe priklonimo, smatram kako nije riječ o zakašnjelom ostvarenju, ali je svakako riječ o izložbi koja je svoje poruke već ranije mogla prenijeti posjetiteljima, jer su oni već duže vrijeme „spremni“ na njih. 1. Sociolozi upozoravaju da neki NRP-i implicitno ili eksplicitno zahtijevaju od svojih članova da prekinu odnose s rodbinom i prijateljima, tvrde da samo članovi pokreta mogu spoznati skrivena znanja, koriste halucinogena sredstva u meditaciji te iziskuju od članova intenzivno vježbanje uz prijetnju izičkim kažnjavanjem (Christiano et al. 2008: 312). 70 LiteraturaY X BAYER, Vladimir.1969. Ugovor s đavlom: procesi protiv čarobnjaka u Evropi a napose u Hrvatskoj. Zagreb: Zora. BELAJ, Vitomir. 2007. Hod kroz godinu: pokušaj rekonstrukcije prahrvatskog mitskog svjetonazora. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga. BAREŠIN, Sandra. 3013. Mora kao nadnaravno biće tradicijske kulture, u: Etnologica Dalmatica 20: 39-68. ĐORĐEVIĆ, Tihomir. 1953. Veštica i vila u našem narodnom verovanju i predanja. Vampir i druga bića u našem narodnom verovanju i predanju. Beograd: Srpska akademija nauka. ĐURIĆ, Tomislav. 2001. Etnološko-folkloristički zapisi Ivana Kukuljevića-Sakcinskog u Danici Ilirskoj (1842.-1846.). u: Radovi Zavoda za znastveni rad 12-13: 287-292. ELIADE, Mircea. 1970. Mit i zbilja. Zagreb: Matica hrvatska. BOŠKOVIĆ-STULLI, Maja. 1975. Narodna predaja – Volkssage – Kamen spoticanja u podjeli vrsta usmene proze. u: Usmena književnost kao umjetnost riječi. Zagreb: Mladost, str. 121-136. ELIADE, Mircea. 1981. Neka razmatranja o europskoj magiji. u: Okultizam magija i pomodne kulture. Zagreb: Graički zavod Hrvatske, str. 95-126. BOŠKOVIĆ-STULLI, Maja. 1991. Pjesme, priče, fantastika. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske. ELIADE, Mircea. 1981. Okultno i suvremeni svijet. u: Okultizam magija i pomodne kulture. Zagreb: Graički zavod Hrvatske, str. 65-93. BOŠKOVIĆ-STULLI, Maja. 1991. Predaje o vješticama i njihovi progoni u Hrvatskoj. u: Pjesme, priče, fantastika. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, str. 124-160. GRBIĆ, Jadranka. 1998. Predodžbe o životu i svijetu. u: Etnograija: svagdan i blagdan hrvatskog puka. Zagreb: Matica hrvatska, str. 296-336. BOŠKOVIĆ-STULLI, Maja. 2005. Tragom krsnika i benandantea. u: Od bugarštice do svakidašnjice. Zagreb: Konzor, str. 125-159. HIRC, Dragutin. 1896. Vjera u osobita bića: pasoglavac. u: Zbornik za narodni život i običaje 1:229. BOŠKOVIĆ-STULLI, Maja. 1975. O rečenici usmenog pripovjedača. u: Usmena književnost kao umjetnost riječi. Zagreb: Mladost, str. 155-174. HORVAT, Rudolf. 1896. Trudne žene i porod: Koprivnica (predgradja) u Hrvatskoj. u: Zbornik za narodni život i običaje 1:199-200. BOTICA, Stipe. 1990. Vile u hrvatskoj mitologiji. u: Radovi zavoda za slavensku mitologiju 25: 29-40. HORVAT, Rudolf. 1896. Smrt: Koprivnica u Hrvatskoj. u: Zbornik za narodni život i običaje 1:206-207. CHRISTIANO, Kevin J.; Swatos, William H., Jr; Kivisto, Peter. [ed.] 2008. Sociology of Religion. HORVAT, Rudolf. 1896. Vjera u osobita bića: Koprivnica. u: Zbornik za narodni život i običaje 1:226. LANHAM, Boulder, New York, Toronto, Plymouth UK. Rowman & Littleield Publishers, INC. HORVAT, Rudolf. 1896. Vjera u osobita bića: Koprivnica. u: Zbornik za narodni život i običaje 1:231. COX, Harvey G. 1977. Eastern Cults and Western Culture: Why Young Americans Are HORVAT, Rudolf. 1896. Vjera u osobita bića: Koprivnica. u: Zbornik za narodni život i običaje 1:237. Buying Oriental Religions. u: Psychology Today 11: 36-42. HORVAT, Rudolf. 1896. Gatanje o prirodnim pojavama, o bilinama, o vremenu i u raznim prigodama života: Koprivnica. u: Zbornik za narodni život i običaje 1:251-256. ČIČA, Zoran. 2002. Vilenica i vilenjak: sudbina jednog pretkršćanskog kulta u doba progona vještica. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku. ČULINOVIĆ-KONSTATINOVIĆ, Vesna. 1989. Aždajkinja iz Manite Drage: običaji, vjerovanja, magija, liječenja. Split: Logos. DOLENC-DRAVSKI, Miroslav. 1972. Podravske narodne pripovijetke, pošalice i predaje. u: Narodna umjetnost 9: 67-158. DRONJIĆ, Matija. 2014. Prilog istraživanju vjerovanja u lepoglavskom kraju. u: Etnološka istraživanja, 18/19: 189-206. IŠTVAN, Zvonimir. 2008. Grofovija Repaš u Prekodravlju. u: Podravski zbornik 34: 267-291. IVANČAN, Ivan. 1998. Molve: narodni život i običaji. Molve: Općinsko poglavarstvo Molve i Mali princ d. o. o. Koprivnica. KUKULJEVIĆ-SAKCINSKI, Ivan. 1851. Bajoslovlje i crkva. u: Arkiv za povjestnicu Jugoslavensku 1: 86-104. 71 LOVRENČEVIĆ, Zvonko. 1970. Mitološke predaje Bilogore. u: Narodna umjetnost 7/1: 71-100. LOZICA, Ivan. 2002. Poganska baština. Zagreb: Golden marketing. LOZICA, Ivan. 2005. Tko je Edmund Schneeweis i zašto nije preveden. u: Vjerovanja i običaji Srba i Hrvata (predgovor). Zagreb: Tehnička knjiga, str. 7-22. LOZICA, Ivan. 2007. U susret drugoj mitologiji. Porod od time: Jokastine kćeri i unuke. u: Studia Mythologica Slavica 10: 137-153. LOZICA, Ivan. 1995. Dva demona: Orko i macić. u: Narodna umjetnost 32/2: 11-63. MAIR, Jonathan. 2013. Cultures of belief. u: Anthropological Theory 12(4): 448-466. MARJANIĆ, Suzana. 1999. Zaštitna sredstva protiv mòre kao žensko-niktomorfnog demona. u: Treća 2/1: 55-71. MARJANIĆ, Suzana. 2010. Zoopsihonavigacija kao poveznica vještičarstva i šamanizma. u: Mitski zbornik. Zagreb, str. 127150. MARKS, Ljiljana. 2007. Ni o drvo ni o kamen… : magične formule u hrvatskim predajama o vješticama. u: Narodna umjetnost 44/ 2: 27-42. MEDJIMOREC, M. 1896. Gatanje o prirodnim pojavama, o bilinama, o vremenu i u raznim prigodama života: Hlebine u Hrvatskoj. u: Zbornik za narodni život i običaje 1: 262. MENCEJ, Mirjam. 2005. Regionalne raziskave čarovništva danes (na primeru vzhodne Slovenije). u: Studia etnologica Croatica 17:199-219. MENCEJ, Mirjam, 2006. Coprnice so me nosile: raziskava vaškega čarovništva v vzhodni Sloveniji na prelomu tisočletja. Ljubljana: Oddelek za etnologijo in kulturno antropologijo. MILČETIĆ, I. 1896. Vjera u osobita bića: otok Krk i kajkavci. u: Zbornik za narodni život i običaje 1: 232-233. ORLIĆ, Drago. 2008. Štorice od štrig i štriguni. Zagreb, Sarajevo: Naklada Zoro. PERIĆ, Boris, PLETENAC, Tomislav. 2008. Fantastična bića Istre i Kvarnera. Zagreb: Vuković & Runjić. PERIĆ, Boris, PLETENAC, Tomislav. 2015. Zemlja iza šume. Vampirski mit u književnosti i na ilmu. Zagreb: TIM press. POLGAR, Nataša. 2014. Vještica kao Drugi: folkloristički pristup zapisnicima sa suđenja vješticama u Zagrebu i okolici u 17. i 18. stoljeću. Doktorska disertacija. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. RANDIĆ, Mirjana. 2003. Narodna medicina: Liječenje magijskim postupcima. u: Sociologija sela 41:67-85. RUDAN, Evelina. 2006. Formule vjerodostojnosti i načini njihova djelovanja u demonološkim predajama. u: Narodna umjetnost 43/1: 89-111. RUDAN KAPEC, Evelina. 2010. Nadnaravna bića i pojave u predajama u Istri. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. SCHNEEWEIS, Edmund. 2005. Vjerovanja i običaji Srba i Hrvata. (prvo izd. 1961.) Zagreb: Tehnička knjiga. ŠEŠO, Luka. 2010. Ja o tome znam, ali ne želim pričati: tradicijska vjerovanja u nadnaravna bića u unutrašnjosti Dalmacije. u: Narodna umjetnost 47/2: 97-111. ŠEŠO, Luka. 2010. Nadnaravna bića u kontekstu etnologijskih istraživanja tradicijskih vjerovanja u dalmatinskom zaleđu danas. Doktorska disertacija. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. ŠEŠO, Luka. 2012. Nema više vila, a nema ni konja: promjene tradicijskih vjerovanja u nadnaravna bića. u: Zbornik za narodni život i običaje 56: 95-146. ŠEŠO, Luka. 2002./2003. O krsniku: od tradicijske pojave u predajama do stvarnog iscjelitelja. u: Studia etnologica Croatica 14/15: 25-53. ŠEŠO, Luka. 2007. Vjerovanja u bića koja se pretvaraju u životinje. u: Kulturni bestijarij. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, str. 253-277. ŠEŠO, Luka. Which Woman is a Witch? The Stereotypic Notions about Witches in Croatian traditional Belifes. u: Studia etnologica Croatica 24: 195-207. Gričevanje (2013.): Gričevanje, URL: http://gricevanje.com/ (11. 03. 2014.) Legendfest (2008.): Legendfest, URL: http://www.legendfest. hr/ (13. 03. 2014.)