Academia.eduAcademia.edu

BILI VUKODLAK

2023

Narodna predaja.

BILI VUKODLAK Autor: Mate Puljak U predjelu zvanom Lukače (Dobrinče, Imotska krajina, Dalmacija) postoje ostaci starog naselja. Iako se Lukače vode kao srednjovjekovno naselje, nisam baš siguran da su kuće građene baš u to vrijeme. Kada se danas sjetim da sam kao srednjoškolac išao gore i kopao u potrazi za blagom koje je, tobože, bilo skriveno ispod ognjišta prođe me jeza. Tada nisam znao predaju o bijelom vukodlaku. Ona je do mene došla tek nedavno. O vukodlacima sam već pisao u članku „Vukodlak u narodnim predajama zabiokovlja“. Naši vukodlaci nisu imali direktne veze s vukom kao što je to slučaj u stranim mitologijama, međutim, neka sporedna veza je ipak postojala. BILI (BIJELI) VUKODLAK „U Lukačan davno živijo stari narod. Tu su imali zemlju di su sadili 'šenicu (pšenicu). Doli niže, na Kućetini, živili isto naši stari. U to vrime i Baluševine bile pune ljudi. U Lukačan se začelo tako dite, u uru kad nije smilo (smjelo). I svi su se veselili kad bi dica dolazila, pogotovo muška. Nisu se bojali rađat' ko danas. Kad se rodijo muškić svi se iznenadiše. Bijo je vas bile boje. Rasta' je tako i bile mu dlake bile (bijele). Jednog dana čuva ti on ovce, a prolazijo puten Đava. Vas crn i u brigan. Obilazio naokolo… duše da krade i otima. Pa ga ugleda 'nako bila (bijela). Bogami, iznenadi se Đava, pa sve polako, ko lisica oko njega kruži. Ditić se pripa'. I doziva…doziva…A Đava učini da mu se glas ne čuje. Naumi ditića odvesti i od njega učinit bilog (bijelog) Đavla...Tako će svoju moć ojačat' i zavarat sve one koji anđele samo bilin smatraše. Ostadoše ovce, ostade šćap, zobnica i malo kruva u njoj…Prošle puste godine, sedan (7) nji, ditić naresta u momka…Sa željon da se nakon službe kod Đavla vrati kući. Na pragu ga dočekali mater i ćaća, obeselili se sinu koji nestade prije sedan godina. Jer sedan godina je Đavlu služit unda bilo. Nisi moga' duže. I unda, kad čovik misli da se oslobodijo, tek unda krene sve nistrmo. Živijo četri dana i umro. Jedanestog u trećen misecu. Sedamlestog u misecu peton ugledaju bilog (bijelog) vukodlaka kako oblazi selo, s rukan na leđiman. Vas nadut od krvi. Vide oni to se momak povukodlačijo. Ujutro se upute u šamatorje i otkopaju zemlju. A uto vrime se ukapali u Liskovcu podno gomile. Oni dođu i vide da je zemlja friško kopana pa ga počnu otkapat. Kad bliže, zemlja se nadimlje... Vukodlak spava i diše. I brže bolje ga tuten probodu i navale zemlju. Kako nisu izvadili kolac, osta tako zaboden virit iz zemlje… godinama. Niko ga se nije usudijo izvuć jerbo se bojali. Jedan dan prolazijo tudan putnik i ugleda šćap… lip za pripomoć se u odanju…Kažu da ga je izvuka'…I da su vidili kako se vukodlak izvuka kroz rupu i prometnijo u mačku… Nigdar ga više nisu vidili. Odunda se bila (bijela) dica čuvala ko oči u glavi. Njima nije bilo radit.“ Pok. Marko Granić Vukodlaka je narod Imotske krajine zvao još i Kodlak ili Vukozlak. Nije imao veze s vukom. Najčešće bi se prometnijo tj. preobrazio u mačku. Vjerovalo se da se zli ljudi povukodlače. Nakon sahrane, tj. pokopa Đavao bi došao, izvadio organe i kosti, ostavio samo kožu i krv. Onda bi zašio sve rupe i napuhao ga, odnosno, udahnuo mu zrak. Vukodlaka se uvijek sretalo na križanju puteva jer ga je to zbunjivalo pa bi se tu zadržao. Jasno je kako se u predaji radi o nekakvom stvarnom događaju s albino djetetom koji je vjerojatno preuveličan. Predaja mora biti veoma stara. Smatra se da je biblijski Noa bio albino „bijel kao snijeg“ s kosom „bijelom kao vuna“. Albinizam je prirođena i nasljedna nesposobnost organizma da zbog nedostatka enzima tirozinaze stvara pigment melanin. Prepoznaje se po djelomičnoj ili potpunoj depigmentaciji kože, kose i šarenice oka. Kroz zjenicu se često nazire crvenilo mrežnice. Uzrok ove bolesti je dakle u genima. Oni se moraju paziti pretjeranog izlaganja suncu, bilo da se radi o vidu ili koži. Upravo u tome vidim poveznicu s pričama o vampirima koji se boje danjeg svjetla. Postoji mogućnost da je i vampirsko bljedilo posljedica zaboravljenog sjećanja na albino vampire koji bi vrlo lako mogli biti preteče vampira ili čak prvi vampiri. Što se tiče bijelog vukodlaka, priča je dosta slična vampirskoj. U folkloru Imotske krajine ne postoje vampiri. Kao što sam rekao, naši vukodlaci ne nastaju pretvorbom živućega čovjeka u vukodlaka već se povukodlači mrtav čovjek koji nije riješio sve račune na zemlji. Nekada se povukodlači čitav, nekada je to samo napuhana koža ispunjena krvlju ili tzv. gadelinom. Pitao sam stari narod što je bila gadelina. Riječ je o tekućini neugodnog mirisa. O boji se nisu mogli složiti, pa je varirala od crvene pomiješane sa žutom i zelenom sluzi do tamno crvene. Čovjek koji je bio upućen u temu rekao mi je da se radi o „crnoj krvi“, dakle, tamno crvene boje. Smrad je bio nesnosan i danima bi se osjetio. Mjesto na kojemu je groblje nalazi se u polju Brist nedaleko kultne gomile Satelitska snimka na kojoj je vidljiva ilirska gomila. Groblje na kojemu je, prema predaji, i danas vukodlak, nalazi se u njivi 115-118 metara južno. Tu se davnih godina, prilikom oranja, naišlo na ploče grobova. O nalazu su svjedočili pok. Marko i pok. Matko Granić. Oko 350 metara sjeverozapadno od gomile nekropola je stećaka s oko četrdesetak megalitskih spomenika.