Papers by Alen Biskupović
Znanstveni radovi, članci, dnevnici, repertoari, monografije kazališta i glumaca su vrijedna i bo... more Znanstveni radovi, članci, dnevnici, repertoari, monografije kazališta i glumaca su vrijedna i bogata vrela, svjedočanstva koja dokumentiraju, njeguju, usmjeravaju, (re)prezentiraju i valoriziraju djelovanje kazališta kroz povijest i koja su bogato zastupljena u hrvatskoj sferi teatrološkog bavljenja. Međutim, u području znanstvenog bavljenja, često se diskriminira, zaboravlja ili jednostavno zanemaruje još jedan dokumentaristički aspekt kazališta, koji u sebi sadrži sukus povijesti, društva, kulture, političkih prilika te svih ostalih mijena koje utječu na oblikovanje društva, pojedinaca pa tako i kulturnih institucija – kazališna kritika. Iako su u Hrvatskoj objavljene brojne knjige sabranih kazališnih kritika, kazališna kritika kao žanr je zapostavljena u znanstvenom istraživanju − nedostaju radovi o prirodi žanra. Nedostatak sustavnog istraživanja kazališne kritike, geografska ograničenja postojećih studija isključivo na područje Zagreba te korištenje kritike kao izvora, a gotov...
Iako kabaret službeno kao žanr postoji preko stotinu godinu, problem koji se javlja u teatrološki... more Iako kabaret službeno kao žanr postoji preko stotinu godinu, problem koji se javlja u teatrološkim izdanjima širom svijeta, a posebno u Hrvatskoj, kronični je nedostatak teorijskog i povijesnog bavljenja žanrom. Nedostatak je evidentno uvjetovan marginalizacijom žanra kao rubne teatarske pojave u kazališnom svijetu pa i činjenicama da se od ostalih žanrova razlikuje po specifičnosti forme, sadržaja i mjesta izvedbe. Kako je kabaret kao žanr okarakteriziran multimedijalnošću i interdisciplinarnošću, tradicionalna znanost o književnosti i/ili teatrologija ne osjećaju se nadležnima te prebacuju teorijsko bavljenje jedni na druge što rezultira da se znanost kabaretom bavi sporadično iako se radi o obliku s dugom i bogatom tradicijom širom svijeta. Rad će zbog toga povijesno-pregledno tematizirati žanr kabareta od njegovih postanaka u Francuskoj krajem 19. stoljeća preko Njemačke, Poljske, Hrvatske, SAD-a… Na primjerima djelovanja u ratu dodatno će se naglasiti važnost žanra kabareta kao...
Rad će kroz analizu, sintezu i interpretaciju kazališnog repertoara, novina i novinskih članaka i... more Rad će kroz analizu, sintezu i interpretaciju kazališnog repertoara, novina i novinskih članaka između 1914. i 1918. godine predstaviti kako i u kolikoj mjeri je I. svjetski rat utjecao na promjene u navedenim područjima. Istražiti ću promjene u formi i sadržaju novinskih izdanja u danom razdoblju (rubrike, broj stranica, zastupljenost tema…), u funkcioniranju kazališta (broj predstava u matičnoj kući, gostovanja, repertoar, žanrove) te promjene u dramskoj kazališnoj kritici (pozicija u novinama, opseg, forma…). Zaključci izvedeni ovim istraživanjem, osim navedenog utjecaja konteksta na navedena područja, rasvijetlit će i važnost osječkog kazališta te osječkih kazališnih kritičara u vrijeme I. svjetskog rata.This works aims to, through the analysis, synthesis and interpretation of the theater repertoire, news papers and articles from 1914 and 1918, present the degree to which World War I effected change in the listed areas. We\u27ll be exploring the changes in both form and content ...
Although cabaret has officially been a genre for over a hundred years, the problem with various t... more Although cabaret has officially been a genre for over a hundred years, the problem with various theatrical editions around the world, and especially in Croatia, is a chronic lack of theoretical and historical involvement with the genre. The disadvantage is evidently conditioned by the marginalization of the genre as a marginal theatrical phenomenon in the theatrical world, and by the fact that it differs from other genres through very specific form, content and place of performance. Since cabaret as a genre is characterized by multimedia and interdisciplinarity, traditional literature and/or theatre studies do not feel obligated to research it and transfer the responsibility between each other, which results in sporadic researches and scientific articles dealing with the genre. This article will therefore try to offer a brief historical overview of the genre of cabaret from its beginnings in France to Germany, Poland, USA, Russia and Croatia... The examples of cabaret functions in the war will further emphasize the importance of the genre as a very specific phenomenon that spontaneously manifests in artistic-cultural and intellectual circles in special crisis situations. Additional chapter of the article will be devoted to the theoretical conventions of the three most important contemporary theorists who tried to approach the genre scientifically: Jürgen Henningsen, Michael Flesicher and Benedikt Vogel. By presenting their theories, fundamental definitions, phenomenology of conditions, methods, and the basics of genre characteristics, cabaret will be presented from contemporary, scientific point of view.
Slike Marijine monodrama je Lydije Scheurmann Hodak napisana 1992. godine te objavljena 1996. god... more Slike Marijine monodrama je Lydije Scheurmann Hodak napisana 1992. godine te objavljena 1996. godine, nastala prema istinitoj prici o sudbini silovanih žena u Domovinskom ratu. Iako je drama u Hrvatskoj medijski i kazalisno relativno zanemarena i zapostavljena u inozemstvu je zabilježila poprilican interes i uspjeh. Izvedena je u Austriji 1999., Njemackoj 2000., u Teheranu 2000., u Luksemburgu 2003., u Argentini 2004., u Kuvajtu 2005., u SAD-u 2006. dva puta (Rode Islandu i St. Louisu), u Egiptu 2007., u BiH 2007. i Siriji 2008. godine. Osim toga izvan Hrvatske je prevedena i objavljena u Njemackoj 1997. i 2000., u SAD-u 2004. i Egiptu 2007. S obzirom na obujam međunarodne prisutnosti monodrame, rad ce istražiti razlicite medijske izvore koji su se bavili izvedbama i prijevodima te ih analizirati i sintetizirati te zakljucno pokusati razluciti zasto monodrama ima bogatiji život u inozemstvu nego u Hrvatskoj.
Znanstveni radovi, clanci, dnevnici, repertoari, monografije kazalista i glumaca su vrijedna i bo... more Znanstveni radovi, clanci, dnevnici, repertoari, monografije kazalista i glumaca su vrijedna i bogata vrela, svjedocanstva koja dokumentiraju, njeg
Rad ce kroz analizu jedanaest originalnih igrokaza Mire Gavrana: Morcic, Tata na dar, Zlocesto di... more Rad ce kroz analizu jedanaest originalnih igrokaza Mire Gavrana: Morcic, Tata na dar, Zlocesto dijete, Zacarani violinist, Bjelobradi nosi darove, Stare cipele, Zeko traži mamu, Dado i Goga, Izgubljena vjeverica, Djecja snoviđenja Ivane Brlic-Mažuranic i Prica o djecaku koji je spasio more istražiti formu, sadržaj, mogucnosti prakticne primjene u profesionalnom i amaterskom kazalistu te direktne i indirektne pedagoske poruke ili principe poucavanja. Principi poucavanja ce tada metodoloski biti obrađeni uz pomoc metodoloske tablice Anthonya Jacksona uspostavljenoj u teorijskom djelu Theatre, Education and the Making of Meanings cime ce se pokazati kakve to poruke djeci salje Gavran te na koje nacine (kazaliste propagande, kazaliste kao poziv na buđenje, didakticko kazaliste, kazaliste intervencije, dijalosko kazaliste, kazaliste igre…).
Zbornik IX međunarodnog naučnog skupa Covid 19 Izazovi i posljedice, 2021
Cilj ovog rada je kroz analizu kazališnih kritika Luke Pavlovića istražiti pojavnost funkcija kaz... more Cilj ovog rada je kroz analizu kazališnih kritika Luke Pavlovića istražiti pojavnost funkcija kazališne kritike u njegovim radovima te ih sistematizirati uz pomoć glavnih funkcija kazališnih kritičara koje je uspostavio Richard Palmer. Daljnja analiza omogućit će usustavljivanje kazališne kritike u kontekstu suvremene filozofije medija Marshalla McLuhana kako bi se istražila potencijalna podudaranja funkcija kazališne kritike s dvije razine utjecaja kazališne kritike. Posljednji dio analize kazališne kritike Luke Pavlovića istražit će strukturu i stil kazališne kritike kako bi se utvrdila povezanost između navedenog i ostvarivanja funkcija kazališne kritike.
Osječka kazališna kritika 1902-1945, Biblioteka Ars Academica, Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku, 2019
Znanstveni radovi, članci, dnevnici, repertoari, monografije kazališta i glumaca su vrijedna i bo... more Znanstveni radovi, članci, dnevnici, repertoari, monografije kazališta i glumaca su vrijedna i bogata vrela, svjedočanstva koja dokumentiraju, njeguju,
usmjeravaju, (re)prezentiraju i valoriziraju djelovanje kazališta kroz povijest i koja su bogato zastupljena u hrvatskoj sferi teatrološkog bavljenja.
Međutim, u području znanstvenog bavljenja, često se diskriminira, zaboravlja ili jednostavno zanemaruje još jedan dokumentaristički aspekt kazališta,
koji u sebi sadrži sukus povijesti, društva, kulture, političkih prilika te svih ostalih mijena koje utječu na oblikovanje društva, pojedinaca pa tako i kulturnih institucija – kazališna kritika. Iako su u Hrvatskoj objavljene brojne knjige sabranih kazališnih kritika,
kazališna kritika kao žanr je zapostavljena u znanstvenom istraživanju − nedostaju radovi o prirodi žanra. Ta činjenica se čini nelogična, pogotovo kada se uzmu u obzir veliki broj objavljenih kritika, knjiga sabranih kritika,
zbirki kazališnih kritika te različitih članaka o kazališnoj kritici od polovice 19. stoljeća kada je objavljena prva hrvatska kazališna kritika. Za sada postoje dva rada u kojima je pokušano ostvarivanja sustavnog
pregleda i analize dramske hrvatske kazališne kritike i jedna antologija. Prvi je djelo Šime Vučetića („O našoj dramskoj kazališnoj kritici“. U: Hrvatsko
kolo 1/1949. Matica Hrvatska, Zagreb 1949.), drugi Nikole Batušića (Hrvatska kazališna kritika. Matica Hrvatska, Zagreb 1971.) dok je Šimun Jurišić sastavio Antologiju hrvatske kazališne kritike (Logos d.o.o., Split, 2010.). Međutim, upravo ti radovi, koji su temelji proučavanja hrvatske kazališne kritike, a i hvale vrijedni napori jer su potvrdili samosvojnost žanra, važnost kazališne kritike, analizirali kontinuitet i ocijenili vrijednost novinskih i časopisnih članaka, prikaza i osvrta, eseja i polemika, koji u sebi osim književno kritičkog suda sadrže i ocjenu predstave, imali su dvojbene posljedice na status kazališne kritike koje su zadržane dan danas.
Vučetić, pišući iz vizure marksističko-komunističke ideologije, vrijednost je priznao samo nekolicini kritičara (Šenoi, Miletiću, Matošu i Krleži) dok je ostale (cjelokupnu građansku kritiku) politički diskreditirao kao bezvrijedne, bezidejne, nazadne, klerofašističke... Također, u svojoj se knjizi bavi isključivo zagrebačkom kritikom, a ostatak Hrvatske ne spominje, što je kasnije preuzeo i Batušić (knjiga nosi naslov Hrvatska kazališna kritika,
a samo na pola stranice knjige od preko tri stotine stranica, spominje se da postoje i neki kritičari u pokrajinskim središtima). Time je hrvatskoj kazališnoj kritici nanesena velika nepravda − daljnje
proučavanje u začetcima je ograničeno političkom i estetskom diskreditacijom te zagrebačkom centralizacijom.4 Od velikog broja kazališnih kritičara
izdvojena su samo četiri kritičara (Batušić je doduše taj broj povećao izdvajajući dodatno i Gavellu, Nehajeva, Lunačeka, Begovića i Marinkovića, ali je zadržao Vučetićev strogi vrijednosni kriterij) pa ispada da stručna i
vrijedna kazališna kritika u Hrvatskoj ne postoji, osim navedenih iznimaka. Osim toga, područja hrvatske kazališne kritike izvan Zagreba ostala su neobrađena te korištena selektivno i izvan konteksta. Možda ponajbolji
primjer za to je osječki dramski, kazališni kritičar Ernest Dirnbach, koji je trinaest godina djelovao u „Hrvatskom listu/glasu“, a spominje se isključivo u negativnom kontekstu zbog svog negativnog stava prema Krleži (pri
tome se radi o četiri kritike naspram cijelog opusa od preko dvije stotine kritika!). Ostali se spominju vrlo rijetko ili uopće ne spominju! Također, važnost osječkog Hrvatskog narodnog kazališta za razvoj kulture,
buđenje nacionalne svijesti i jačanje kazališta u Istočnoj Hrvatskoj istražena je u velikom broju radova različitih znanstvenika (Stanislav Marijanović, Antonija Bogner − Šaban, Vlado Obad, Dragan Mucić, Kamilo
Firinger, Tomo Matić, Josip Bösendorfer i drugi), međutim kazališna kritika je uvijek upotrebljavana kao izvor, ali nikada kao tema proučavanja. Upravo činjenice o jedinstvenosti radova koji se bave sistematizacijom
kazališne kritike, centralističke prostorne ograničenosti (koliko god glavni grad predstavljao sjecište kazališnih, novinskih i povijesnih događanja, za zaokruživanje cjeline i afirmaciju žanra kazališne kritike nužno je prikazati
i nastanak i razvoj i u ostalim hrvatskim sredinama) te korištenje kazališne kritike kao izvora, ali rijetko kao teme proučavanja, glavni su razlozi nastajanja ove knjige.
Glavna hipoteza istraživanja je da u Osijeku u prvoj polovici 20. stoljeća u dnevnim novinama postoji kvantitativno i kvalitativno vrijedna dramska
kazališna kritika. Hipoteza se temelji na nekoliko istraživačkih rezultata: u Osijeku postoji veliki broj stalnih kritičara koji su kontinuirano pratili djelovanje osječkog Hrvatskog narodnog kazališta; kritičari su bili visokoobrazovani i djelovali na različitim kulturnim poljima; uživali su veliki respekt u matičnim novinama; svojim pisanjem djelovali su programatski;
slijedili su zakonitosti žanra kritike te unatoč činjenici da su osječke dnevne novine ovisno o političkoj pripadnosti bile izrazito ideološki nastrojene, područje osječke kazališne kritike predstavljalo je svojevrsni prostor političke slobode. Cilj ovog istraživanja bila je znanstvena analiza, deskripcija, sinteza, eksplanacija
i komparacija dramske kazališne kritike i kritičara u dnevnim osječkim novinama od 1902. do 1945. godine (oko trideset i pet tisuća brojeva novinskih izdanja te oko tisuću i pet stotina dramskih kazališnih
kritika) te obrada, usustavljivanje i valoriziranje osječke dramske kazališne kritike čime je omogućen uvid u tijek kritičke misli o drami s obzirom na kazališnu izvedbu te dan uvid u odrednice kritičke misli u osječkim dnevnim
novinama, odnos kritike prema kazalištu, dramskom djelu, predstavi, ansamblu, pojedinim elementima scenske izvedbe, kritičareve osobne invokacije
i estetske odrednice. S druge strane prikazan je i odnos novina, kazališta i javnosti prema kritici i kritičarima (važnost u novinama i društvu, pozicija u novinama, sukobi…), a svi navedeni elementi dodatno su procijenjeni iz aspekta izlaženja u određenim novinama, pripadnosti određenoj političkoj opciji, obrazovanju
i ostalim društveno-političkim uvjetima zadanog razdoblja što je rezultiralo u dosada nepostojećim zaključcima o osječkoj dramskoj kazališnoj kritici. Korpus istraživanja predstavlja djelovanje dramskih kazališnih kritičara
u četirima najistaknutijim dnevnim osječkim novinama („Die Drau“, „Slavonische Presse“, „Narodna/Hrvatska obrana“ i „Hrvatski list/glas“) koje
su odabrane prema kontinuitetu izlaženja, nacionalnoj opredijeljenosti (hrvatske, mađarske, njemačke) te godinama u kojima izlaze. Vremenski okvir istraživanja omeđen je 1902. i 1945. godinom, to jest prvom godinom
izlaženja novina na hrvatskom jeziku „Narodne obrane“ 1902. godine te zadnjom godinom izlaženja „Hrvatskog lista“ (1945.) kao dominantnih hrvatskih novina u hrvatskom društvu. Članci iz ostalih navedenih novina
(„opozicijskih“) istraženi su u okviru zadanom izlaženjem dnevnih glasila na hrvatskom jeziku. Za to postoji i nekoliko dodatnih razloga osim ove linije hrvatskih novina u Osijeku. Sve do kraja 19. stoljeća novine u Hrvatskoj,
pa tako i u Osijeku, njeguju stil časopisnog pisanja, a tek od početka 20. stoljeća profiliraju se u današnji pojam dnevnih novina. Osim toga to je i period koji neposredno prethodi uspostavljanju stalnog kazališta u Osijeku
pa je borba za osnivanje hrvatskog kazališta jedna od važnih novinskih tema. Kao krajnja točka odabrana je 1945. godina kada završava i II. svjetski rat čime se zatvara jedno poglavlje hrvatske povijesti te nakon čega
se u potpunosti mijenja društveno-politička situacija. Nakon II. svjetskog rata mijenja se i format dnevnih novina koji je usustavljen od 1902. godine i ostaje kao takav karakterističan za sva četiri glasila s manjim otklonima sve do 1945.
Dani hvarskog kazališta - Pučko i popularno II., 2018
Although cabaret has officially been a genre for over a hundred years, the
problem with various t... more Although cabaret has officially been a genre for over a hundred years, the
problem with various theatrical editions around the world, and especially in Croatia, is a
chronic lack of theoretical and historical involvement with the genre. The disadvantage is
evidently conditioned by the marginalization of the genre as a marginal theatrical
phenomenon in the theatrical world, and by the fact that it differs from other genres through
very specific form, content and place of performance. Since cabaret as a genre is
characterized by multimedia and interdisciplinarity, traditional literature and/or theatre studies
do not feel obligated to research it and transfer the responsibility between each other, which
results in sporadic researches and scientific articles dealing with the genre. This article will
therefore try to offer a brief historical overview of the genre of cabaret from its beginnings in
France to Germany, Poland, USA, Russia and Croatia... The examples of cabaret functions in
the war will further emphasize the importance of the genre as a very specific phenomenon that
spontaneously manifests in artistic-cultural and intellectual circles in special crisis situations.
Additional chapter of the article will be devoted to the theoretical conventions of the three
most important contemporary theorists who tried to approach the genre scientifically: Jürgen
Henningsen, Michael Flesicher and Benedikt Vogel. By presenting their theories, fundamental
definitions, phenomenology of conditions, methods, and the basics of genre characteristics,
cabaret will be presented from contemporary, scientific point of view.
Zbornik Krležinih dana u Osijeku 2017. – Redatelji i glumci Hrvatskog kazališta, 2018
U radu će se na temelju istraživanja osječkih dnevnih novina Die Drau, Slavonische Presse, Narodn... more U radu će se na temelju istraživanja osječkih dnevnih novina Die Drau, Slavonische Presse, Narodna obrana i Hrvatski list u prvoj polovini 20. stoljeća istražiti dominantni elementi glumačke umjetnosti, stav kazališne kritike prema njihovim ostvarenjima proizišao iz zahtjeva kazališnog umijeća u kontekstu vremena, kritičarskih zahtjeva te njihove evaluacije navedenog.
MEDIJI I MEDIJSKA KULTURA EUROPSKI REALITETI ZBORNIK RADOVA 3. međunarodnog interdisciplinarnog znanstvenog skupa, 2019
U eri novih medija javila se nova paradigma koja tvrdi da u digitalnom dobu svatko može biti krit... more U eri novih medija javila se nova paradigma koja tvrdi da u digitalnom dobu svatko može biti kritičar. Napredak u tehnologiji i nastanak novih medija donio nam je i novu vrstu kritičara– digitalne kritičare. Kao pandan njima postoje i kazališni kritičari koji pišu u tiskanim medijima, a kazališnom kritikom bave se profesionalno. Usporedno s tim dvama tipovima u eri novih medija pojavili su se i hibridi kazališnih kritičara tiskanih medija i digitalnih kritičara. U radu će se istražiti i analizirati osnovni postulati kazališnih kritičara tiskanih medija, digitalnih kritičara te hibrida kazališnih kritičara tiskanih medija i digitalnih kritičara kroz poziciju, funkciju, formu i sadržaj te prisutnost elemenata žanra kazališne kritike. Dobiveni
će se rezultati zatim usporediti te će se izvesti zaključci o sličnostima i razlikama te opstojnosti žanra kazališne kritike usprkos tehnološkom napretku i pojavljivanju novih medija.
Spuren deutscher Sprache, Literatur und Kultur in Kroatien - Beiträge zur Kulturgeschichte der deutschsprachigen Minderheit in Kroatien, Peter Lang, Berlin, 2019
The aim of the paper is to present complex political and social context in Osijek in 19th and 20t... more The aim of the paper is to present complex political and social context in Osijek in 19th and 20th century in order to explain the influence German-language theatre and press had on Croatian national theatre and national aspirations and vice versa. The paper will especially focus on theatre criticism in three most important newspaper in Osijek – „Die Drau“, „Slavonische Presse“ and
„Narodna obrana/Nationale defense“ in order to show the progressive, liberal spirit and objectivity that characterised both German and Croatian side in the field of theatre criticism.
U hrvatskoj teatrologiji postoje samo dva sustavna pregleda hrvatske kazališne kritike (Šime Vuče... more U hrvatskoj teatrologiji postoje samo dva sustavna pregleda hrvatske kazališne kritike (Šime Vučetić, „O našoj dramskoj kazališnoj kritici“, u Joža Horvat, Slavko Kolar i Petar Šegedin (ur.), Hrvatsko kolo 1, Zagreb, Matica hrvatska, 1949, str. 448.-504. i Nikola Batušić, Hrvatska kazališna kritika, Zagreb, Matica hrvatska, 1971). Upravo ti radovi koji su temelji proučavanja hrvatske kazališne kritike imali su određene negativne posljedice na status kazališne kritike. Vučetić, pišući iz vizure marksističko-komunističke ideologije, vrijednost je priznao samo nekolicini kritičara (Šenoi, Miletiću, Matošu i Krleži) dok je ostale politički diskreditirao kao bezvrijedne, bezidejne, nazadne... Također, u svojoj se knjizi bavi isključivo zagrebačkom kritikom, a ostatak Hrvatske ne spominje, što je kasnije preuzeo i Batušić (knjiga nosi naslov Hrvatska kazališna kritika, a samo na pola stranice knjige od preko tri stotine, spominje se da postoje i neki kritičari u pokrajinskim središtima). Time je kazališnoj kritici na razini Hrvatske nanesena nepravda - daljnje proučavanje ograničeno je političkom i estetskom diskreditacijom te zagrebačkom centralizacijom. Zbog navedenih činjenica odlučio sam pregledno predstaviti dosada zanemarene i neistražene kazališne kritičare u osječkim dnevnim novinama (Narodna/Hrvatska obrana, Hrvatski list/glas, Slawonische Presse i Die Drau) u prvoj polovici 20. stoljeća kako bi osigurao polazišnu točku u njihovom daljnjem proučavanju, pružajući sažetke o njihovom broju, poetici i estetici, vremenu djelovanja, obrazovanju, poziciji u novinama te stilu koji su upotrebljavali.
Uploads
Papers by Alen Biskupović
usmjeravaju, (re)prezentiraju i valoriziraju djelovanje kazališta kroz povijest i koja su bogato zastupljena u hrvatskoj sferi teatrološkog bavljenja.
Međutim, u području znanstvenog bavljenja, često se diskriminira, zaboravlja ili jednostavno zanemaruje još jedan dokumentaristički aspekt kazališta,
koji u sebi sadrži sukus povijesti, društva, kulture, političkih prilika te svih ostalih mijena koje utječu na oblikovanje društva, pojedinaca pa tako i kulturnih institucija – kazališna kritika. Iako su u Hrvatskoj objavljene brojne knjige sabranih kazališnih kritika,
kazališna kritika kao žanr je zapostavljena u znanstvenom istraživanju − nedostaju radovi o prirodi žanra. Ta činjenica se čini nelogična, pogotovo kada se uzmu u obzir veliki broj objavljenih kritika, knjiga sabranih kritika,
zbirki kazališnih kritika te različitih članaka o kazališnoj kritici od polovice 19. stoljeća kada je objavljena prva hrvatska kazališna kritika. Za sada postoje dva rada u kojima je pokušano ostvarivanja sustavnog
pregleda i analize dramske hrvatske kazališne kritike i jedna antologija. Prvi je djelo Šime Vučetića („O našoj dramskoj kazališnoj kritici“. U: Hrvatsko
kolo 1/1949. Matica Hrvatska, Zagreb 1949.), drugi Nikole Batušića (Hrvatska kazališna kritika. Matica Hrvatska, Zagreb 1971.) dok je Šimun Jurišić sastavio Antologiju hrvatske kazališne kritike (Logos d.o.o., Split, 2010.). Međutim, upravo ti radovi, koji su temelji proučavanja hrvatske kazališne kritike, a i hvale vrijedni napori jer su potvrdili samosvojnost žanra, važnost kazališne kritike, analizirali kontinuitet i ocijenili vrijednost novinskih i časopisnih članaka, prikaza i osvrta, eseja i polemika, koji u sebi osim književno kritičkog suda sadrže i ocjenu predstave, imali su dvojbene posljedice na status kazališne kritike koje su zadržane dan danas.
Vučetić, pišući iz vizure marksističko-komunističke ideologije, vrijednost je priznao samo nekolicini kritičara (Šenoi, Miletiću, Matošu i Krleži) dok je ostale (cjelokupnu građansku kritiku) politički diskreditirao kao bezvrijedne, bezidejne, nazadne, klerofašističke... Također, u svojoj se knjizi bavi isključivo zagrebačkom kritikom, a ostatak Hrvatske ne spominje, što je kasnije preuzeo i Batušić (knjiga nosi naslov Hrvatska kazališna kritika,
a samo na pola stranice knjige od preko tri stotine stranica, spominje se da postoje i neki kritičari u pokrajinskim središtima). Time je hrvatskoj kazališnoj kritici nanesena velika nepravda − daljnje
proučavanje u začetcima je ograničeno političkom i estetskom diskreditacijom te zagrebačkom centralizacijom.4 Od velikog broja kazališnih kritičara
izdvojena su samo četiri kritičara (Batušić je doduše taj broj povećao izdvajajući dodatno i Gavellu, Nehajeva, Lunačeka, Begovića i Marinkovića, ali je zadržao Vučetićev strogi vrijednosni kriterij) pa ispada da stručna i
vrijedna kazališna kritika u Hrvatskoj ne postoji, osim navedenih iznimaka. Osim toga, područja hrvatske kazališne kritike izvan Zagreba ostala su neobrađena te korištena selektivno i izvan konteksta. Možda ponajbolji
primjer za to je osječki dramski, kazališni kritičar Ernest Dirnbach, koji je trinaest godina djelovao u „Hrvatskom listu/glasu“, a spominje se isključivo u negativnom kontekstu zbog svog negativnog stava prema Krleži (pri
tome se radi o četiri kritike naspram cijelog opusa od preko dvije stotine kritika!). Ostali se spominju vrlo rijetko ili uopće ne spominju! Također, važnost osječkog Hrvatskog narodnog kazališta za razvoj kulture,
buđenje nacionalne svijesti i jačanje kazališta u Istočnoj Hrvatskoj istražena je u velikom broju radova različitih znanstvenika (Stanislav Marijanović, Antonija Bogner − Šaban, Vlado Obad, Dragan Mucić, Kamilo
Firinger, Tomo Matić, Josip Bösendorfer i drugi), međutim kazališna kritika je uvijek upotrebljavana kao izvor, ali nikada kao tema proučavanja. Upravo činjenice o jedinstvenosti radova koji se bave sistematizacijom
kazališne kritike, centralističke prostorne ograničenosti (koliko god glavni grad predstavljao sjecište kazališnih, novinskih i povijesnih događanja, za zaokruživanje cjeline i afirmaciju žanra kazališne kritike nužno je prikazati
i nastanak i razvoj i u ostalim hrvatskim sredinama) te korištenje kazališne kritike kao izvora, ali rijetko kao teme proučavanja, glavni su razlozi nastajanja ove knjige.
Glavna hipoteza istraživanja je da u Osijeku u prvoj polovici 20. stoljeća u dnevnim novinama postoji kvantitativno i kvalitativno vrijedna dramska
kazališna kritika. Hipoteza se temelji na nekoliko istraživačkih rezultata: u Osijeku postoji veliki broj stalnih kritičara koji su kontinuirano pratili djelovanje osječkog Hrvatskog narodnog kazališta; kritičari su bili visokoobrazovani i djelovali na različitim kulturnim poljima; uživali su veliki respekt u matičnim novinama; svojim pisanjem djelovali su programatski;
slijedili su zakonitosti žanra kritike te unatoč činjenici da su osječke dnevne novine ovisno o političkoj pripadnosti bile izrazito ideološki nastrojene, područje osječke kazališne kritike predstavljalo je svojevrsni prostor političke slobode. Cilj ovog istraživanja bila je znanstvena analiza, deskripcija, sinteza, eksplanacija
i komparacija dramske kazališne kritike i kritičara u dnevnim osječkim novinama od 1902. do 1945. godine (oko trideset i pet tisuća brojeva novinskih izdanja te oko tisuću i pet stotina dramskih kazališnih
kritika) te obrada, usustavljivanje i valoriziranje osječke dramske kazališne kritike čime je omogućen uvid u tijek kritičke misli o drami s obzirom na kazališnu izvedbu te dan uvid u odrednice kritičke misli u osječkim dnevnim
novinama, odnos kritike prema kazalištu, dramskom djelu, predstavi, ansamblu, pojedinim elementima scenske izvedbe, kritičareve osobne invokacije
i estetske odrednice. S druge strane prikazan je i odnos novina, kazališta i javnosti prema kritici i kritičarima (važnost u novinama i društvu, pozicija u novinama, sukobi…), a svi navedeni elementi dodatno su procijenjeni iz aspekta izlaženja u određenim novinama, pripadnosti određenoj političkoj opciji, obrazovanju
i ostalim društveno-političkim uvjetima zadanog razdoblja što je rezultiralo u dosada nepostojećim zaključcima o osječkoj dramskoj kazališnoj kritici. Korpus istraživanja predstavlja djelovanje dramskih kazališnih kritičara
u četirima najistaknutijim dnevnim osječkim novinama („Die Drau“, „Slavonische Presse“, „Narodna/Hrvatska obrana“ i „Hrvatski list/glas“) koje
su odabrane prema kontinuitetu izlaženja, nacionalnoj opredijeljenosti (hrvatske, mađarske, njemačke) te godinama u kojima izlaze. Vremenski okvir istraživanja omeđen je 1902. i 1945. godinom, to jest prvom godinom
izlaženja novina na hrvatskom jeziku „Narodne obrane“ 1902. godine te zadnjom godinom izlaženja „Hrvatskog lista“ (1945.) kao dominantnih hrvatskih novina u hrvatskom društvu. Članci iz ostalih navedenih novina
(„opozicijskih“) istraženi su u okviru zadanom izlaženjem dnevnih glasila na hrvatskom jeziku. Za to postoji i nekoliko dodatnih razloga osim ove linije hrvatskih novina u Osijeku. Sve do kraja 19. stoljeća novine u Hrvatskoj,
pa tako i u Osijeku, njeguju stil časopisnog pisanja, a tek od početka 20. stoljeća profiliraju se u današnji pojam dnevnih novina. Osim toga to je i period koji neposredno prethodi uspostavljanju stalnog kazališta u Osijeku
pa je borba za osnivanje hrvatskog kazališta jedna od važnih novinskih tema. Kao krajnja točka odabrana je 1945. godina kada završava i II. svjetski rat čime se zatvara jedno poglavlje hrvatske povijesti te nakon čega
se u potpunosti mijenja društveno-politička situacija. Nakon II. svjetskog rata mijenja se i format dnevnih novina koji je usustavljen od 1902. godine i ostaje kao takav karakterističan za sva četiri glasila s manjim otklonima sve do 1945.
problem with various theatrical editions around the world, and especially in Croatia, is a
chronic lack of theoretical and historical involvement with the genre. The disadvantage is
evidently conditioned by the marginalization of the genre as a marginal theatrical
phenomenon in the theatrical world, and by the fact that it differs from other genres through
very specific form, content and place of performance. Since cabaret as a genre is
characterized by multimedia and interdisciplinarity, traditional literature and/or theatre studies
do not feel obligated to research it and transfer the responsibility between each other, which
results in sporadic researches and scientific articles dealing with the genre. This article will
therefore try to offer a brief historical overview of the genre of cabaret from its beginnings in
France to Germany, Poland, USA, Russia and Croatia... The examples of cabaret functions in
the war will further emphasize the importance of the genre as a very specific phenomenon that
spontaneously manifests in artistic-cultural and intellectual circles in special crisis situations.
Additional chapter of the article will be devoted to the theoretical conventions of the three
most important contemporary theorists who tried to approach the genre scientifically: Jürgen
Henningsen, Michael Flesicher and Benedikt Vogel. By presenting their theories, fundamental
definitions, phenomenology of conditions, methods, and the basics of genre characteristics,
cabaret will be presented from contemporary, scientific point of view.
će se rezultati zatim usporediti te će se izvesti zaključci o sličnostima i razlikama te opstojnosti žanra kazališne kritike usprkos tehnološkom napretku i pojavljivanju novih medija.
„Narodna obrana/Nationale defense“ in order to show the progressive, liberal spirit and objectivity that characterised both German and Croatian side in the field of theatre criticism.
usmjeravaju, (re)prezentiraju i valoriziraju djelovanje kazališta kroz povijest i koja su bogato zastupljena u hrvatskoj sferi teatrološkog bavljenja.
Međutim, u području znanstvenog bavljenja, često se diskriminira, zaboravlja ili jednostavno zanemaruje još jedan dokumentaristički aspekt kazališta,
koji u sebi sadrži sukus povijesti, društva, kulture, političkih prilika te svih ostalih mijena koje utječu na oblikovanje društva, pojedinaca pa tako i kulturnih institucija – kazališna kritika. Iako su u Hrvatskoj objavljene brojne knjige sabranih kazališnih kritika,
kazališna kritika kao žanr je zapostavljena u znanstvenom istraživanju − nedostaju radovi o prirodi žanra. Ta činjenica se čini nelogična, pogotovo kada se uzmu u obzir veliki broj objavljenih kritika, knjiga sabranih kritika,
zbirki kazališnih kritika te različitih članaka o kazališnoj kritici od polovice 19. stoljeća kada je objavljena prva hrvatska kazališna kritika. Za sada postoje dva rada u kojima je pokušano ostvarivanja sustavnog
pregleda i analize dramske hrvatske kazališne kritike i jedna antologija. Prvi je djelo Šime Vučetića („O našoj dramskoj kazališnoj kritici“. U: Hrvatsko
kolo 1/1949. Matica Hrvatska, Zagreb 1949.), drugi Nikole Batušića (Hrvatska kazališna kritika. Matica Hrvatska, Zagreb 1971.) dok je Šimun Jurišić sastavio Antologiju hrvatske kazališne kritike (Logos d.o.o., Split, 2010.). Međutim, upravo ti radovi, koji su temelji proučavanja hrvatske kazališne kritike, a i hvale vrijedni napori jer su potvrdili samosvojnost žanra, važnost kazališne kritike, analizirali kontinuitet i ocijenili vrijednost novinskih i časopisnih članaka, prikaza i osvrta, eseja i polemika, koji u sebi osim književno kritičkog suda sadrže i ocjenu predstave, imali su dvojbene posljedice na status kazališne kritike koje su zadržane dan danas.
Vučetić, pišući iz vizure marksističko-komunističke ideologije, vrijednost je priznao samo nekolicini kritičara (Šenoi, Miletiću, Matošu i Krleži) dok je ostale (cjelokupnu građansku kritiku) politički diskreditirao kao bezvrijedne, bezidejne, nazadne, klerofašističke... Također, u svojoj se knjizi bavi isključivo zagrebačkom kritikom, a ostatak Hrvatske ne spominje, što je kasnije preuzeo i Batušić (knjiga nosi naslov Hrvatska kazališna kritika,
a samo na pola stranice knjige od preko tri stotine stranica, spominje se da postoje i neki kritičari u pokrajinskim središtima). Time je hrvatskoj kazališnoj kritici nanesena velika nepravda − daljnje
proučavanje u začetcima je ograničeno političkom i estetskom diskreditacijom te zagrebačkom centralizacijom.4 Od velikog broja kazališnih kritičara
izdvojena su samo četiri kritičara (Batušić je doduše taj broj povećao izdvajajući dodatno i Gavellu, Nehajeva, Lunačeka, Begovića i Marinkovića, ali je zadržao Vučetićev strogi vrijednosni kriterij) pa ispada da stručna i
vrijedna kazališna kritika u Hrvatskoj ne postoji, osim navedenih iznimaka. Osim toga, područja hrvatske kazališne kritike izvan Zagreba ostala su neobrađena te korištena selektivno i izvan konteksta. Možda ponajbolji
primjer za to je osječki dramski, kazališni kritičar Ernest Dirnbach, koji je trinaest godina djelovao u „Hrvatskom listu/glasu“, a spominje se isključivo u negativnom kontekstu zbog svog negativnog stava prema Krleži (pri
tome se radi o četiri kritike naspram cijelog opusa od preko dvije stotine kritika!). Ostali se spominju vrlo rijetko ili uopće ne spominju! Također, važnost osječkog Hrvatskog narodnog kazališta za razvoj kulture,
buđenje nacionalne svijesti i jačanje kazališta u Istočnoj Hrvatskoj istražena je u velikom broju radova različitih znanstvenika (Stanislav Marijanović, Antonija Bogner − Šaban, Vlado Obad, Dragan Mucić, Kamilo
Firinger, Tomo Matić, Josip Bösendorfer i drugi), međutim kazališna kritika je uvijek upotrebljavana kao izvor, ali nikada kao tema proučavanja. Upravo činjenice o jedinstvenosti radova koji se bave sistematizacijom
kazališne kritike, centralističke prostorne ograničenosti (koliko god glavni grad predstavljao sjecište kazališnih, novinskih i povijesnih događanja, za zaokruživanje cjeline i afirmaciju žanra kazališne kritike nužno je prikazati
i nastanak i razvoj i u ostalim hrvatskim sredinama) te korištenje kazališne kritike kao izvora, ali rijetko kao teme proučavanja, glavni su razlozi nastajanja ove knjige.
Glavna hipoteza istraživanja je da u Osijeku u prvoj polovici 20. stoljeća u dnevnim novinama postoji kvantitativno i kvalitativno vrijedna dramska
kazališna kritika. Hipoteza se temelji na nekoliko istraživačkih rezultata: u Osijeku postoji veliki broj stalnih kritičara koji su kontinuirano pratili djelovanje osječkog Hrvatskog narodnog kazališta; kritičari su bili visokoobrazovani i djelovali na različitim kulturnim poljima; uživali su veliki respekt u matičnim novinama; svojim pisanjem djelovali su programatski;
slijedili su zakonitosti žanra kritike te unatoč činjenici da su osječke dnevne novine ovisno o političkoj pripadnosti bile izrazito ideološki nastrojene, područje osječke kazališne kritike predstavljalo je svojevrsni prostor političke slobode. Cilj ovog istraživanja bila je znanstvena analiza, deskripcija, sinteza, eksplanacija
i komparacija dramske kazališne kritike i kritičara u dnevnim osječkim novinama od 1902. do 1945. godine (oko trideset i pet tisuća brojeva novinskih izdanja te oko tisuću i pet stotina dramskih kazališnih
kritika) te obrada, usustavljivanje i valoriziranje osječke dramske kazališne kritike čime je omogućen uvid u tijek kritičke misli o drami s obzirom na kazališnu izvedbu te dan uvid u odrednice kritičke misli u osječkim dnevnim
novinama, odnos kritike prema kazalištu, dramskom djelu, predstavi, ansamblu, pojedinim elementima scenske izvedbe, kritičareve osobne invokacije
i estetske odrednice. S druge strane prikazan je i odnos novina, kazališta i javnosti prema kritici i kritičarima (važnost u novinama i društvu, pozicija u novinama, sukobi…), a svi navedeni elementi dodatno su procijenjeni iz aspekta izlaženja u određenim novinama, pripadnosti određenoj političkoj opciji, obrazovanju
i ostalim društveno-političkim uvjetima zadanog razdoblja što je rezultiralo u dosada nepostojećim zaključcima o osječkoj dramskoj kazališnoj kritici. Korpus istraživanja predstavlja djelovanje dramskih kazališnih kritičara
u četirima najistaknutijim dnevnim osječkim novinama („Die Drau“, „Slavonische Presse“, „Narodna/Hrvatska obrana“ i „Hrvatski list/glas“) koje
su odabrane prema kontinuitetu izlaženja, nacionalnoj opredijeljenosti (hrvatske, mađarske, njemačke) te godinama u kojima izlaze. Vremenski okvir istraživanja omeđen je 1902. i 1945. godinom, to jest prvom godinom
izlaženja novina na hrvatskom jeziku „Narodne obrane“ 1902. godine te zadnjom godinom izlaženja „Hrvatskog lista“ (1945.) kao dominantnih hrvatskih novina u hrvatskom društvu. Članci iz ostalih navedenih novina
(„opozicijskih“) istraženi su u okviru zadanom izlaženjem dnevnih glasila na hrvatskom jeziku. Za to postoji i nekoliko dodatnih razloga osim ove linije hrvatskih novina u Osijeku. Sve do kraja 19. stoljeća novine u Hrvatskoj,
pa tako i u Osijeku, njeguju stil časopisnog pisanja, a tek od početka 20. stoljeća profiliraju se u današnji pojam dnevnih novina. Osim toga to je i period koji neposredno prethodi uspostavljanju stalnog kazališta u Osijeku
pa je borba za osnivanje hrvatskog kazališta jedna od važnih novinskih tema. Kao krajnja točka odabrana je 1945. godina kada završava i II. svjetski rat čime se zatvara jedno poglavlje hrvatske povijesti te nakon čega
se u potpunosti mijenja društveno-politička situacija. Nakon II. svjetskog rata mijenja se i format dnevnih novina koji je usustavljen od 1902. godine i ostaje kao takav karakterističan za sva četiri glasila s manjim otklonima sve do 1945.
problem with various theatrical editions around the world, and especially in Croatia, is a
chronic lack of theoretical and historical involvement with the genre. The disadvantage is
evidently conditioned by the marginalization of the genre as a marginal theatrical
phenomenon in the theatrical world, and by the fact that it differs from other genres through
very specific form, content and place of performance. Since cabaret as a genre is
characterized by multimedia and interdisciplinarity, traditional literature and/or theatre studies
do not feel obligated to research it and transfer the responsibility between each other, which
results in sporadic researches and scientific articles dealing with the genre. This article will
therefore try to offer a brief historical overview of the genre of cabaret from its beginnings in
France to Germany, Poland, USA, Russia and Croatia... The examples of cabaret functions in
the war will further emphasize the importance of the genre as a very specific phenomenon that
spontaneously manifests in artistic-cultural and intellectual circles in special crisis situations.
Additional chapter of the article will be devoted to the theoretical conventions of the three
most important contemporary theorists who tried to approach the genre scientifically: Jürgen
Henningsen, Michael Flesicher and Benedikt Vogel. By presenting their theories, fundamental
definitions, phenomenology of conditions, methods, and the basics of genre characteristics,
cabaret will be presented from contemporary, scientific point of view.
će se rezultati zatim usporediti te će se izvesti zaključci o sličnostima i razlikama te opstojnosti žanra kazališne kritike usprkos tehnološkom napretku i pojavljivanju novih medija.
„Narodna obrana/Nationale defense“ in order to show the progressive, liberal spirit and objectivity that characterised both German and Croatian side in the field of theatre criticism.