Aleksandar VI.
| Aleksandar VI. Alexander VI | |
|---|---|
 | |
| Pravo ime | Roderic Llançol de Borja |
| Papinstvo počelo | 11. august 1492. |
| Papinstvo završilo | 18. august 1503. |
| Prethodnik | Inocent VIII. (1484. - 1492.) |
| Nasljednik | Pio III. (1503. - 1503.) |
| Rođen | 1. januar 1431. Xàtiva, Valencia, Kruna Aragonije |
| Umro | 18. august 1503. Rim |
| Ostali pape imena Aleksandar | |
Aleksandar VI. (Xàtiva, Valencia, 1. januar 1431. - Rim, 18. august 1503.) bio je 214 papa od 11. augusta 1492. do 18. augusta 1503.[1]
Aleksandar VI. postao je poznatiji po svom talijaniziranom prezimenu Borgia, koje je postalo sinonim za razvrat, nepotizam, korupciju brojne spletke i mračna ubojstva. Aleksandar Borgia imao je devetero izvanbračne djece, četvoro mu je rodila Giovanna Cattanei, zvana Vannozza (Cesare, Giovanni, Lucrezia i Goffredo), troje nepoznata ljubavnica, a dvoje je napravio za vrijeme svog pontifikata. Tad mu je službena ljubavnica bila Giulia Farnese, žena Orsina Orsinija.
Rodrigo je rođen u aristokratskoj i utjecajnoj aragonskoj porodici kao dijete Jofré Llançol i Escrivá (umro 24. marta 1437.) i njegove rođake i žene Isabele de Llançol (umrla 19. oktobra 1468.). Nakon smrti oca, usvojio ga je majčin brat Alonso de Borgia, kasniji papa Kalist III. i preselio u Italiju, tako da je Rodrigo je uzeo njegovo prezime Borgia. Rodrigo Borgia je studirao je pravo u Bologni, nakon što mu je ujak Alonso de Borgia izabran za papu 1455., postavio ga je za kardinala 20. februara 1456. sa samo 24 godina, a odmah nakon toga 1. maja 1457. na utjecajan položaj vicekancelara vatikanske kurije[1] Papa Pio II. ga je postavio 30. juna 1458. za biskupa Valencije, formalno je dužnost preuzeo 21. jula, a 9. jula 1492. je valencijska biskupija uzdignuta u rang nadbiskupije, tako da je Borgia postao formalno nadbiskup Valencije. Kao vicekancelar vatikanske kurije Rodrigo Borgia, služio je pet papa; Pija II., Pavla II., Siksta IV. i Inocenta VIII., za to vrijeme stekao je veliko iskustvo u administativnim poslovima crkve, ali i veliki utjecaj i ogromno bogatstvo.[1][2] Nakon smrti pape Inocenta VIII. (25. jula 1492.), održana je konklava za izbor novog pape 11. augusta 1492., u uži izbor ušla su tri kardinala Rodrigo Borgia, Ascanio Sforza i Giuliano della Rovere. Nakon dva kruga neodlučenog glasanja, Borgia je potkupio Sforzu da mu prepusti svoje glasove i tako nadglasao Giulijana.[3] Nakon izbora Borgia je ustoličen za papu 26. augusta, odmah po izboru postavio je Sforzu za svog vicekancelara, da mu se oduži za glasove.
Aleksandar je od papinstva napravio unosan posao za sebe i svoju brojnu djecu, kojima je dijelio položaje i imanja kapom i šakom. Njegovo ime ostalo je zauvijek zapamćeno kao ime razvratnika i čovjeka koji se od ničega ne suspreže - prava suprotnost od onoga što je njegov položaj trebao biti. Simonija koju je uveo papa Lav X. bila je njegov glavni izvor zarade. Njegov sin Cesare Borgia bio je sličnog mentalnog sklopa, te nesmiljeni vojskovođa, a kćerka Lukrecija bila je njegova marioneta i moneta za kupovinu utjecaja i položaja (triput ju je udavao).
Za razliku od svojih prethodnika, rad pape Aleksandra VI. napočetku je bio obilježen, strogim poštovanjem prava i urednom upravom. Ali je on ubrzo troškove svoje brojne porodice i bliskih prijatelja prebacio na teret kurije. Svog sina Cesarea koji je još bio student u Pisi, sa nepunih sedamnajest postavio je za nadbiskupa Valencije a mlađem Giovanniju dodijelio je titulu Vojvode od Gandie (Borgie su potjecali iz španjolske Gandie). Problem je nastao kad je trebalo osigurati zemlju za to novo vojvodstvo u Italiji, Aleksandar je naumio to vojvodsvo oformiti ustupanjem nekih papinskih posjeda na jugu, ali i na račun Napuljske kraljevine čemu se oštro usprotivio napuljski kralj Ferdinand I koji je ionako bio protiv Aleksandra još od izbora za papu, njegov favorit bio je kardinal della Rovere.
Papa Aleksandar VI stvarao je mnoge saveze i komplote da učvrsti i osigura svoj položaj. Za pomoć se obratio i francuskom kralju Karlu VIII (1483-1498), koji je bio saveznik Ludovica Sforze, on je kao regent vladao Milanskim vojvodstvom umjesto stvarnog vladara svog nećaka Gian Galeazza. Kad je napuljski kralj Ferdinand I odlučio pomoći Galeazzu, koji je oženio njegovu nećaku Isabelu, da se otarasi Ludovica Sforze, Aleksandar VI skovao je plan kako da Karlo VIII, zauzme Napuljsko kraljevstvo i riješi ga njegovih neprijatelja.
No papa Aleksandar, uvijek je bio spreman iskoristiti svaku priliku da uveća moć svoje porodice, tako da je usvojio politiku dvostrukih standarda. Na nagovor španjolskog ambasadora sklopio je mir s Napuljskim kraljevstvom u julu 1493. i zacementirao taj mir brakom između svog sina Gioffra i Doña Sanche, druge unuke Ferdinanda I. Kako bi lakše kontrolirao Sveti kardinalski kolegij, imenovao je 12 novih kardinala, a među njima su bili i njegov sin Cesare (koji je tad imao samo 18 godina) i Alessandro Farnese (kasniji papa Pavao III.) brat njegove ljubavnice Giulije Farnese.
Kad je 25. januara 1494. umro Ferdinand I naslijedio ga je sin Alfonso II (1494-1495), tad je Karlo VIII osnažio svoje pretenzije za Napuljskim kraljevstvom. Aleksandar Borgia se isprva suglasio s tim i dozvolio mu prolaz vojskom kroz Rim, pod izlikom da ide u križarski rat protiv osmanlija, bez spominjanja Napulja. No kad je francuska invazija postala stvarnost, papa Aleksandar se uplašio i priznao Alfonsa II kao vladara Napuljskog kraljevstva te sklopio savez s njim u julu 1494., uz razna lena za svoje sinove. Njihov zajednički vojni odgovor na prijetnju francuske invazije, bio je slanje napuljske vojske kroz Romagnu u napad na Milano, i slanje flote koja je trebala zauzeti Genovu. Međutim obje vojne kampanje su loše izvedene i nisu uspjele, tako da je 8. septembra Karlo VIII prešao Alpe i pridružio se savezniku Lodovicu Sforzi u Milanu. U Papinskoj državi nastala je opća pometnja, snažan klan porodice Colonna, zauzeo je luku Ostia u ime Francuske, Karlo VIII brzo se kretao prema jugu, nakon kraćeg zaustavljanja u Firenci, ušao je u Rim u novembru 1494.
Sve se okrenulo protiv Borgie, i činilo se da će izgubiti papinstvo, ali se on uz pomoć biskupa iz Saint-Maloa, koji je imao uticaja na Karla VIII - uspio izmiriti sa njim, uz obećanje da će njegov Cesare poći sa francuskom vojskom za Napulj, kao papin legat. Francuzi su lako savladali napoletanski otpor, Alfonso II je abdicirao u korist svog sina Ferdinanda II. i pobjegao. Na kraju je i Ferdinand II. napustio Napuljsko kraljevstvo i pobjegao u Španjolsku.
Francuski uspjeh u Južnoj Italiji, uskoro je izazvao reakciju ostalih evropskih sila toga vremena, koje nisu trpjele toliko proširenje francuskog uticaja. Tako je 31. marta 1495. osnovana Sveta liga, u koju su ušli Papinska država, Sveto Rimsko Carstvo, Mletačka republika, Milansko vojvodstvo i Ferdinand II. Aragonski. Cilj lige bio je formalno borba protiv Osmanskog carstva ali u pozadini je bilo i izbacivanje Francuza iz Italije. Nakon Bitke kod Fornova, Francuzi su izbačeni iz Italije, a u novembru se na napuljski tron vratio Ferdinand II uz španjolsku pomoć. Od tad je Aleksandar bio u mogućnosti da snažnije gradi Papinsku državu, jer su mu glavni oponenti Orsini i Colonne ostali bez moćnog zaštitnika.
.
Prva od velikih obiteljskih tragedija koja je pratila Borgie, bila je ubojstvo njegova sina Giovannija Vojvode od Gandia - 14. juna 1497., njegov leš pronađen je pored Tibera. Nakon tog se papa, skrhan tugom, zatvorio u Tvrđavu Sant'Angelo. Slomljen od boli, najavio je da će reforma crkve biti jedini cilj njegova života - ipak obećanja se nije dugo držao. Svi napori da se pronađe ubojica, ostali su bezuspješni, sumnja je pala na brojne visoko pozicionirane ljude, proširile su se glasine da je to napravio njegov vlastiti brat Cesare, makar za to nisu postojali nikakvi dokazi, ali je sumnja ostala.
Nasilni i osvetoljubiv, Cesare Borgia je nakon tog postao najmoćniji čovjek Rima, koga se bojao čak i vlastiti otac. Kako su papi Aleksandru VI stalno bila potrebna sredstva za ispunjenje različitih planova, počeo je kampanju konfiskacija imovine, jedna od žrtava bio je i njegov vlastiti sekretar. Postupak je bio jednostavan, na svakog kardinala, plemića ili službenika za kog se saznalo da je bogat, - krenulo se sa optužbama za neki delikt, pod prijetnjom zatvora, ili smrtne kazne, a zatim mu se oduzela imovina, svako i najmanje protivljenje Borgijama bilo je kažnjeno smrću.
Prazna vatikanska blagajna i način njezina punjenja - prerasli su u veliki skandal. Papini protivnici, razasuti po cijeloj Italiji, kao što je to bio firentinski dominikanski fratar Girolamo Savonarola, pozivali su na njegovo zbacivanje i istragu protiv njegove koruptive uprave. Papa Aleksandar, ekskomunicirao je Savonarolu i izvršio pritisak na Firencu, tako da je on osuđen na smrt i spaljen na lomači 23. maja 1498. Nedugo nakon otklanjanja jednog, Aleksandar je dobio drugog moćnog neprijatelja - klanove Colonna i Orsini, koji su se nakon dugotrajnih međusobnih borbi, udružili u borbi protiv Aleksandra.
U takvim uvjetima, Aleksandar VI, shvatio je da se može osloniti jedino na svoj rod i okrenuo se snaženju položaja svoje porodice. Poništio je brak kćeri Lucrezije sa Giovannijem Sforza, zbog njegove navodne impotencije, s druge strane glasine su išle da je brak razvrgnut, jer nije uspio plan o ženidbi Cesarea i kćeri napuljskog kralja Frederika IV. Tako da su Borgie odlučile udati Lucreziju za Vojvodu od Bisceglie sina kralja Alfonsa II.. Postojale su naravno i puno gore glasine, one po kojima su i Aleksandar i Cesare imali seksualne odnose sa Lucreziom, pa im je Giovanni smetao (za to takođe osim glasina nema stvarnih dokaza). Sina Cesarea poslao je u Francusku na inauguraciju novog kralja Luja XII za kog se nadao da će mu biti od veće pomoći u sređivanju njegova položaja u Italiji. Luj XII se doista pojavio te jeseni sa vojskom u Sjevernoj Italiji i zbacio s trona Lodovica Sforzu iz Milana. Unatoč pakta sa Španjolcima, Mlečanima i Sforzom, Aleksandar je iskoristio francusku intervenciju, i poslao Cesarea u pohod na gotovo odmetnutu Emiliju Romagnu koja je formalno bila papin posjed, - ali u kojoj je stvarna vlast bila u rukama brojnih malih feudalaca. Cesare je uz pomoć Francuza, osvajao grad za gradom, ali kad se ratna sreća okrenula i kad su Francuzi istjerani iz Milanskog vojvodstva i on se morao povući u Rim na početku 1500.
U julu 1500. je po nalogu Cesare Borgije ubijen Vojvoda od Bisceglie, koga Borgie više nisu trebale, tako da je Lucrezia bila ponovno slobodna za udaju, navodno u prisutnosti samog pape. Aleksandru je ponovno trebao svježi novac, zbog tog je imenovao dvanaest novih kardinala, od kojih je primio 120.000 dukata, to je dao sinu Cesaru za novu ratnu kampanju za proširenje Papinske države u središnjoj Italiji, tako da je u jesen Cesare, uz pomoć Francuske i Venecije, skupio vojsku od 10.000 ljudi i krenuo na nedovršeno pokoravanje Romagne.
Cesare je pokorio Romagnu i razvlastio lokalne despote, i uspostavio svoju tiransku i okrutnu administraciju, koja je barem bila uredna i jaka. Po povratku u Rim u junu 1501. proglašen je Vojvodom Romagne. Francuski kralj Luj XII, nakon uspeha na sjeveru, odlučio je osvojiti Južnu Italiju, kao svoj posjed. Zbog tog je sklopio sporazum sa Španjolskom o podjeli Napuljskoga kraljevstva, koji je papa ratificirao 25. juna. Frederik je formalno svrgnut. Dok je francuska vojska nastavila pohod na Napulj, papa Aleksandar VI. iskoristio je priliku, da prisili Colonne na poslušnost i ponizi ih. Dok je kardinal Colonna marširao prema Napulju, uz pomoć kardinala Orsinija, postavio je svoju kćer Lucreziju da vlada kao regent u Svetoj Stolici. Ubrzo nakon toga on je nagovorio Alfonsa d'Este, sina vojvode od Ferrare, da se oženi za Lucreziju, jer je preko tog braka htio zavladati jednim od najmoćnijih vojvodstava tadašnje Italije, brak je sklopljen u januaru 1502. Dok su se Francuska i Španjolska natezale oko podjele Napulja i Kampanije lokalni feudalci bili su tihi, tako da je Cesare ponovno krenuo u osvajanja. U junu 1502 je zauzeo Camerino i Urbino, što je oduševilo Aleksandra, ali je njegov pokušaj da pridobije Firencu u savez sa Vatikanom nije uspio.
Opasnost po vlast Borgia pojavila se u obliku zavjere koju su vodili brojni svrgnuti moćnici, klan porodice Orsini, uz pomoć nekih od Cesarevih kondotjera. Na samom startu sukoba, papinska vojska je poražena i stvari su izgledale beznadno za kuću Borgia. No obećana francuska pomoć ubrzo je primirila urotnike. Cesare se uz pomoć izdaje, dočepao kolovođa (Oliverotto da Fermo i Vitellozzo Vitelli) i pogubio ih u decembru 1502. Kad je Aleksandar čuo za te povoljne vijesti, namamio je kardinala Orsinija u Vatikan i bacio u tamnicu, gdje je i umro. Zaplijenjenio mu je sva dobra i pohapsio rimsku rodbinu i sve pripadnike njegova klana. Za to vrijeme njegov sin Giuffre poveo je vojsku na Kampaniju i zauzeo sve dvorce i utvrde klana Orsini. Tako je Aleksandar VI slomio dva velika rimska klana; Orsini i Colonna, koji su se dugo borili za prevlast u Rimu i često podrivali papin autoritet.
Slijedeće 1503. godine tri visoke ličnosti umrle su otrovane; kardinal Giovanni Michiel, Jacopo da Santa Croce (koji je pomogao Aleksandru da se dočepa Orsinija) i Aleksandrov sekretar Troccio. Čitav Rim sumnjao je da je to maslo Borgia, jer su se nakon toga domogli njihova bogatsva. Slična smrt kardinala Ferrarija - opet je bacila sumnju na njih, jer je Rodrigo odmah zapljenio njegova dobra, iako postoji vjerojatnost da je umro od groznice.
Iako nema sumnje da je papa Aleksandar VI volio ukloniti svakog bogatijeg kardinala i oduzeti mu imovinu, ipak nema dovoljno dokaza - kojim se metodama služio pri tom. Po ondašnjim glasinama Borgie su se za uklanjanje svojih žrtava koristile - Cantarellom, otrovom vlastite izrade, nekom varijacijom arsena, koji su žrtvi dodali u piće. Međutim tada znani oblici arsena, nisu ubijali brzo, tako da je to jako sumnjivo, ili su Borgie imali neku svoju tajnu recepturu.
Papa Aleksandar VI umro je najvjerovatnije otrovan, nakon oproštajne večere priređene u počast sina Cesarea 6. augusta 1503., koji se spremao u novi ratni pohod. Na večeri s njima bio je kardinal Adriano da Corneto, nakon večere svoj trojici je pozlilo, mlađi Cesare i Corneto ipak su se nakon nekoliko dana pridigli, ali ostarjeli Aleksandar je nakon desetak dana bolova i krvarenja iz želuca umro u mukama 18. augusta 1503. u dobi od 72 godine.
Nakon njegove smrti je papa Lav X. naredio istragu o tom događaju, - glavno optuženi bio je upravo Corneto, koji je to napravio po nalogu kardinala Petruccija, istraga je međutim stala na tome, Corneto je pristao na konfiskaciju imovine, gubitak kardinalskog položaja i izgon iz Rima.
Za njegova pontifikata su poduzetni moreplovci Španjolske i Portugala, porobili brojne domoroce u novootkrivenim zemljama Afrike i Novoga svijeta. Nešto prije Aleksandra VI, je papa Eugen IV. - izdao bulu 1435. Sicut Dudum u kojoj je oštro osudio ropstvo, i tražio ekskomunikaciju svih onih koji sudjeluju u trgovini robljem. Istovremeno je postojalo širom Evrope, - dužničko ropstvo kao potpuno legalni pravni oblik, kao i feudalni položaj kmetova - koji su bili potpuno zavisni od svojih gospodara. Aleksandar VI izdao je tri bule 1493. Eximiae devotionis, Inter Caetera i Dudum Siquidem u kojim je potvrdio Španjolskoj prava na novootkrivene zemlje, i pravo da porobi zatečene domoroce u skladu sa tadašnjim feudalnim evropskim pravom. To je bilo na tragu onog što je napravio prije njega papa Nikola V. svojom bulom Dum Diveras (1452) kojom je dao prava Portugalcima da porobe sve neprijatelje kršćanstva. Zbog svega nabrojenog još i danas traju polemike, dali je time Aleksandar ozakonio ropstvo ili ne?.
Ono što se čini paradoksalno, je da je isti sebični uskogrudni Rodrigo Borgia bio veliki ljubitelj umjetnosti. On je potaknuo novu izgradnju Rima, dovevši najbolje arhitekte i umjetnike tog doba; Bramantea, Rafaela, Michelangela i Pinturicchia da rade za njega.
Pored umjetnosti - Rodrigo Borgia je također poticao razvoj obrazovanja, na molbu Williama Elphinstona biskupa iz Aberdeena izdao je bulu 1495. kojom je osnovan King's College.
Rodrigo Borgia, bio je blag prema Židovima, za razliku od svog rivala kardinala della Rovere. Nakon njihova protjerivanja iz Španjolske 1492, Borgia je dozvolio da se oko 9.000 siromašnih iberijskih Židova naseli u granicama Papinske države, na sličan način postupio je i s portugalskim židovima 1497. i onima iz Provanse 1498.[4]
Jedan od najboljih poznavaoca kulturoloških prilika po talijanskim gradovima za vrijeme renesanse Jacob Burckhardt, ističe da je Rodrigo Borgia, bio po mnogočemu sličan ostalim vladarima svoga vremena, i oni su ubijali jednako okrutno i bez osjećaja grižnje savjesti, jedina razlika među njima je to da je Rodrigo bio papa.
- ↑ 1,0 1,1 1,2 Biografija pape Aleksandra VI.., na portalu treccani.it, , pristupljeno 23. 05. 2011.(it)
- ↑ Barbara Tuchman (1984). The March of Folly. Alfred A. Knopf. ISBN 978-0-394-52777-2.
- ↑ Peter de Rossa, Vicars of Christ, str.144.
- ↑ James Carroll, Constantine's Sword, Boston, Houghton Mifflin, 2002, str. 363-64.
