Slučaj Dobrovoljačka
Napad na kolonu JNA u Sarajevu | |||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|
Dio rata u Bosni i Hercegovini | |||||||
| |||||||
Sukobljeni | |||||||
Armija Republike Bosne i Hercegovine | JNA | ||||||
Vođe | |||||||
Jovan Divjak | Milutin Kukanjac | ||||||
Posljedice | |||||||
2. maja poginulo oko 23 civila i 16 pripadnika Teritorijalne odbrane.[1] | 2. maja oko 12 poginulih 3. maja oko 6poginulih ukupno oko 18 poginulih[2] |
Slučaj Dobrovoljačka (znan i kao incident u Dobrovoljačkoj ulici ili napad na kolonu JNA u Sarajevu) je predmet srbijanskog Tužilaštva za ratne zločine koji se odnosi na uzastopne događaje 2. i 3. svibnja 1992. godine, s početka opsade Sarajeva i rata u Bosni i Hercegovini.
2. maja 1992. godine je JNA pokušala da zauzme centar Sarajeva, i stavi pod svoju kontrolu ključne državne institucije Bosne i Hercegovine, koja je bila nezavisna država. U sukobima JNA sa Teritorijalnom odbranom BiH i žiteljima Sarajeva, poginulo je više desetina ljudi. Neki istoričari ovaj dan smatraju ’danom D’ kada je Bosna spašena, i kada je propao projekat “velike Srbije“.[1]
3. maja 1992. godine konvoj vojnika JNA je napuštao Sarajevo prema dogovoru o povlačenju, u zamenu za puštanje na slobodu predsjednika Bosne i Hercegovine Aliju Izetbegovića, koga je dan prije zarobila JNA.[3] Prilikom prolaska kroz Dobrovoljačku ulicu konvoj je napadnut, i tada je poginilo 6 ljudi iz konvoja.
Prema procenama, u napadu JNA na Sarajevo 2. maja je izginulo oko 35 pripadnika JNA, oko šest civila, i 16 pripadnika Teritorijalne odbrane BiH.[1] U napadu na kolonu JNA sledećeg dana je poginulo oko 7 osoba. Procenjuje se da su u dva dana, 2. i 3. maja 1992. godine, u Sarajevu poginula 42 pripadnika JNA.[4] Srbijansko tužilaštvo zbirno prikazuje poginule pripadnike JNA oba dana kao žrve ratnog zločina.
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je utvrdio da je kolona JNA bila legitimni vojni cilj.[5] Tribunal u Hagu te sudovi u Londonu i Beču ustanovili su da nema dokaza na osnovu kojih bi se moglo utvrditi da je u Dobrovoljačkoj 3. maja data naredba za otvaranje vatre na kolonu JNA, te oslobodili odgovornosti bivše vojno-političke zvaničnike BiH Ejupa Ganića i Jovana Divjaka.[6]
Vlada Bosne i Hercegovine je raspisala referendum o nezavisnosti 29.2. i 1.3. 1992. bez zajedničkog dogovora političkih predstavnika sva tri naroda. Na temelju iskazane volje izašlih (Srbi su uglavnom bojkotovali referendum, iako je glasalo "na tisuće Srba u većim gradovima"[7]) je proglašena nezavisnost Bosne i Hercegovine 5.4. 1992. godine, priznata od država Evropske zajednice dva dana kasnije. 27. aprila 1992. godine stvorena je Savezna Republika Jugoslavija, kao zajednička država Republike Srbije i Republike Crne Gore (bez BiH). No, Srbija je odbijala priznati nezavisnost BiH, a jedinice JNA su pokušavale zadržati kontrolu nad delovima BiH. Sarajevo je bilo pod opsadom od 5. aprila.
2. maja 1992. godine jedinice JNA i srpske paravojne formacije napale su glavni grad Sarajevo u pokušaju da izvrše državni udar.[8] Napad je počeo u ranim jutarnjim satima granatiranjem sa utvrđenih položaja na brdima oko Sarajeva. U tri i po ujutru počelo je bombardovanje grada koje je trajalo do pet ujutru.[9] Čitav sat i po, Mladićevi i Karadžićevi artiljerci tukli su iz svih oruđa po Predsjedništvu, Skupštini, Narodnom pozorištu, Domu sindikata, po najužem gradskom jezgru, po Opštini Stari Grad, ali i po Novom Sarajevu.[1] Nakon artiljerije usledio je napad na centar grada iz tri pravca: Vraca, odnosno Trebevića, Grbavice i Nedžarića, uz korišćenje tenkova, oklopnih transportera i artiljerijskog naoružanja. Ovom iznenadnom akcijom JNA je pokušala da zauzme zgradu Predsjedništva i ostale državne institucije Bosne i Hercegovine.[1] Predsjednik predsjedništva BiH Alija Izetbegović je bio odsutan, jer se nalazio na mirovnim pregovorima u Lisabonu. U napadima je izgorjela zgrada glavne pošte u Sarajevu, Elektroprivreda BiH, a veliki dio grada je ostao bez telefonskih veza i bez struje.[10]
Toga dana, građani Sarajeva okupljeni oko Teritorijalne odbrane BiH, zajedno sa Specijalnom jedinicom MUP-a, uspjeli su spriječiti pripadnike Jugoslovenske narodne armije i srpskih paravojnih snaga da uđu u grad i zauzmu zgradu Predsjedništva Bosne i Hercegovine na Skenderiji te druge važne objekte u jezgru grada.[10] Zatečeni žestokim otporom branilaca grada i suočeni sa velikim gubitcima, u popodnevnim satima preživeli i ranjeni pripadnici JNA se povlače u kasarne. Nakon toga, pripadnici JNA na sarajevskom aerodrom zarobljavaju predsednika Republike Bosne i Hercegovine Aliju Izetbegovića, njegovu ćerku Sabinu i Zlatka Lagumdžiju, predsednika Socijaldemokratske partije BiH, koji su se avionom Evropske zajednice vraćali sa mirovne konferencije u Lisabonu.[1][3][11]
Poslije neuspješnog pokušaja zauzimanja Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, srpke snage su započele opsadu Sarajeva. Zatvoren je krug oko grada u prečniku od oko 60 kilometara. Postavljeni su tenkovi, minobacači, snajperi, topovi.[10]
Procenuje se da je u napadu JNA na Sarajevo 2. maja izginulo najmanje 35 vojnika i starešina JNA, oko šest civila, i 16 pripadnika Armije RBiH.[1]
Narednog dana, 3. maja, preostale snage JNA su pokušale da se evakuišu iz Sarajeva i povežu sa snagama koje su vršile opsadu grada. Oko 13 časova posredstvom kanadskog generala Mekenzija (komandant UNPROFOR-a u BiH), sa generalom JNA Kukanjcem dogovorena je razmena. Sa Bosanske strane, Ejup Ganić je obavljao pregovore kako bi dogovorio da se predsjednik i njegova kćerka oslobode, a da se zauzvrat osigura siguran prolaz generala Kukanjca. Nije dogovoreno da vojni konvoj napusti kasarnu sa vojnicima i vojnom opremom.[12] U popodnevnim satima, Alija Izetbegović, njegova ćerka Sabina i Zlatko Lagumdžija, iz kasarne Lukavica gde su proveli noć, vojnim transporterima UNPROFOR-a, zajedno sa generalom McKenzijem, dolaze do komande 2. armijske oblasti.[1]
Oko 17.30 časova, kolona od 30-ak vozila sa vojnom opremom, uglavnom kamiona, na čelu sa belim terenskim vozilom UNPROFOR-a, polazi sa Trga sporo se krećući ka Skenderiji. Na čelu kolone je bilo malo terensko vozilo u kome su bili general Mekenzi i Lagumdžija. Pozadi je bio oklopni transporter u kome su se nalazili Alija Izetbegović i general Kukanjac.[13] Dolaskom u Dobrovoljačku ulicu, kolona je presečena i zaustavljena.[1] Dobrovoljačka ulica (danas Hamdije Kreševljakovića), nalazi se nedaleko od zgrade Predsjedništva Bosne i Hercegovine, u blizini Miljacke. Desnu obalu Miljacke kontrolisale su snage Teritorijalne odbrane, a stotinjak metara nizvodno snage bosanskih Srba. Na tom mjestu se trebao izdvojiti transporter UNPROFOR-a u kojem se nalazio zatočeni predsjednik Alija Izetbegović. Tokom razgovora Divjaka i Izetbegovića, na začelju, oko 200 do 300 metara dalje, je otvorena vatra na kolonu, na šta je Jovo Divjak reagovao naredbom iz sveg glasa: "Ne pucaj, ne pucaj!"[14] Prema izjavama svedoka, u napadu na kolonu učestvovali su pripadnici Teritorijalne Odbrane, "Zelenih beretki", "Patriotske lige", kao i više samostalnih naoružanih grupa.[15] Komanda tih grupa tada još uvek nije bila objedinjena, a telefonske veze nisu radile.[13]
Mogao sam da vidim kako vojnici teritorijalne odbrane proturaju cevi kroz prozore civilnih automobila, koji su bili deo konvoja, i pucaju. Video sam kako se krv sliva niz vetrobrane kola.... Bio je to definitivno najgori dan u mom životu.[16]
– general Luis Makenzi, „Čuvar mira - put u Sarajevo“
Nakon što je razmjena izvršena, Izetbegović, Kukanjac, ali ni tadašnji komandant UNPROFOR-a, Louis Mekenzi, nisu znali šta se desilo, niti zbog čega je došlo do pucnjave.[17] Jovo Divjak veruje da niko nije izdao naređenje, već je to bila samoinicijativa pojedinaca.[13] Bivši pripadnik Specijalne jedinice MUP-a BiH Zoran Čegar kaže da je incident nastao zato što je jedan od prisutnih naoružanih ljudi iz Sarajeva otvorio vrata transportera i od pukovnika (misli da je bio Radulović) tražio revolver, a kad mu ovaj mu nije dao, on mu je oteo i pucao u glavu."[6] Prema navodima srbijanskog Tužilaštva, kolona je napadnuta na osnovu naredbe koju je izdao Zaim Backović Zagi, pomoćnik komandanta TO:
Naređenje za sve jedinice: Sva pokretna vozila neprijatelja uništiti. Pripremiti zapaljive smese i sve paliti. Blokirati jedinicu i odmah po njima. Obarajte stabla da se ne mogu ni milimetra maknuti. Nema prilaza UNPROFOR-ovim vozilima dok predsednik ne bude u Predsedništvu. Odmah, odmah zarobiti sve. Neka sve jedinice koje su blizu Dobrovoljačke dejstvuju po ovoj vojsci.[15]
Nakon pucnjave, pripadnici TO BiH u zarobili više vozila i oko 215 vojnika JNA.[13] Podaci o broju ubijenih su protivurečni. Jovan Divjak procenjuje da je tada na ulici ubijeno oko 7-8 pripadnika Jugoslovenske armije.[17] Bivši pripadnik Specijalne jedinice MUP-a BiH Zoran Čegar kaže da su nakon incidenta "zatekli šest mrtvih ljudi", jednu ženu, jednog vojnika, tri pukovnika i jednog potpukovnika.[6] General Milutin Kukanjac, koji je vodio konvoj JNA kroz Dobrovoljačku ulicu, također tvrdi da je 6 ljudi poginulo u napadu.[18]
Pošto se mnogo manipulisalo, lagalo, izmišljalo o tome kol'ko je stradalo u Dobrovoljačkoj ulici, vreme je jednom da se kaže tačno, a to mogu samo ja. U toj Dobrovoljačkoj ulici oni su napali sanitetsko jedno vozilo i poginuo je jedan vojnik, Tomović Zdravko iz Han Pijeska. Tri pukovnika: Sokić Miro, Radulović dr Budimir i Mihailović Boško. Jedan potpukovnik, Jovanić Boško i jedna žena, muslimanka Šuko Nurmela... Znači, šest osoba je stradalo od 261. Valjda su ovi u Beogradu izgubili strpljenje što mi nismo stradali, što ne stradamo. Te laži koje su prosute oko Dobrovoljačke nešto je najsramnije što se može čuti. Ja sam se borio da to obelodanim. Novosti nisu smele, Politika - ma ni govora. Televizija Srbije - ma ni govora. Radio Beograd - ma kakvi. Do dan-danas.[19][20]
– general Milutin Kukanjac, zapovednik konvoja JNA u povlačenju iz Sarajeva
Prema nalazu britanskog suda, koji je bio nadležan za slučaj izručenja Ejupa Ganića Srbiji, ubijeno je sedmoro ljudi.[21]
Manipulacije "Dobrovoljačkom" traju decenijama. Neke od najgorih su one o broju poginulih, ali i one koje poistovjećuju događaje od 2. maja kada su tenkovi JNA krenuli na zvanične institucije BiH i 3. maja kada se desio napad u Dobrovoljačkoj. Iako je riječ je o dva odvojena događaja, njih mediji u Srbiji dovode u isti kontekst, čime se mitologizira cela priča:
Osnovni razlog je da se karakter oba događaja promijeni, da se ta dva događaja praktično spoje u jedan i da se kroz spajanje i gubitaka ljudskih JNA iz 2. maja sa nekolicinom ranjenih i poginulih 3. maja stvori utisak da je sve se to desilo u istom trenutku, iz istog razloga, na istom mjestu i time mitologizira cijela priča o Dobrovoljačkoj ulici.“[22]
U medijima se govori i preko 200 zarobljenih pripadnika JNA, ali oni su zapravo ubrzo pušteni.[23] Tokom rata su na Palama montirali snimak na kojem Jovo Divjak viče “Ne pucaj!“. Iz svakog njegovog uzvika “Ne pucaj! “ isecali su “Ne” a ostatak emitovali uz komentar kako on, srpski izdajnik, poziva na ubijanje vojnika JNA u Dobrovoljačkoj ulici.[1]
Jovo Divjak, komandant obrane Sarajeva, nikada nije osporio činjenicu da se u Dobrovoljačkoj ulici desio zločin i da on mora da dobije sudski epilog, zato je odmah poslije rata zahtijevao da događaji u Dobrovoljačkoj moraju da budu procesuirani i to u BiH, u protivnom sve će se izroditi u nakazne forme.[21] Sarajevski politički analitičar Enver Kazaz smatra da je u Dobrovoljačkoj „počinjen ratni zločin koji ne služi na čast onima koji baštine oslobodilačku borbu Armije BiH“ i da negirati taj zločin podrazumijeva duvati u njedra negatorima genocida.[6]
Srbijansko Tužilaštvo za ratne zločine je predmet „Dobrovoljačka“ preuzelo od Vojnog suda u Beogradu pokrenutog još 1992. godine, protiv 19 državljana BiH osumnjičenih za napad na kasarnu u Sarajevu i kolonu JNA u Dobrovoljačkoj ulici, 2. i 3. maja 1992. godine. Među optuženima za ove ratne zločine nalaze se Ejup Ganić, Haris Silajdžić, Hasan Efendić tada komandant Teritorijalne odbrane, Sefer Halilović, Mustafa Hajrulahović, Zaim Backović, Jovan Divjak, Fikret Muslimović, Kerim Lončarević, Ivo Komšić, Stjepan Kljujić. Predstavnici BiH su zaključili da je Srbija prekršila Rimski dogovor jer nije tražila mišljenje Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije prije podnošenja istrage.[24]
Slučaj „Dobrovoljačka” ustupljen je Haškom tribunalu koji je tokom 2002. i 2003. godine sproveo istragu i ispitao dokazni materijal. 2003. godine, zaključivši da nema nikakvog razloga za kaznenu prijavu protiv Jovana Divjaka.[21][25][26]
1. marta 2010. godine, Ejup Ganić, koji se također našao na popisu, je priveden u Londonu zbog Interpolove poternice čije raspisivanje je inicirala Srbija, ali je ubrzo oslobođen jer je sudac Timothy Workman donio presudu prema kojoj je cijeli postupak "politički motiviran" jer je JNA bila neprijateljska vojska koja je ratovala protiv Bosne, te je stoga bila "legitimna meta".[27] Prema nalazu britanskog suda, tada je ubijeno sedmoro ljudi.[21] Sudija Workman je u svojoj presudi naveo da je sporan samo napad na sanitetsko vozilo u koloni JNA koja se tog dana izvlačila iz Sarajeva:
„Smatram da napadom na Dom JNA (2. maja) nije počinjen bilo kakav zločin. (...) Sljedećeg dana, grupa od 30 vozila JNA otišla je iz Doma kako bi vratila Predsjednika Izetbegovića u Predsjedništvo BiH. Također je iskorištena prilika da se organizira evakuacija snaga JNA i vojne opreme iz Doma do određene destinacije van grada. Zahtjev ne sadrži ništa na osnovu čega bi se prekršaj koji se navodno sastoji od izdavanja naredbe za napad na vojni konvoj okarakterizirao teškom povredom Ženevskih konvencija 1949. Međutim, u zahtjevu se spominje vozilo hitne pomoći u sklopu konvoja te da je dr Ganić izdao izričitu naredbu da se navedeno vozilo u konvoju napadne. U toj limitiranoj mjeri se slažem da je navedeni postupak prekršaj koji podliježe izručenju. Nisam uvjeren da je ostatak konvoja imao bilo kakvo pravo na zaštitu ili da su vojnici u 30 vozila bili ratni zarobljenici”.[28]
– Odluka Gradskog suda u Westminsteru u slučaju Ejup Ganić
U presudi britanskog suda konstatovano je da, od „prvog dana ovog saslušanja, postoje prima facie dokazi o zloupotrebi procesa“. U tački 39 presude ističe se da „s obzirom na sve okolnosti i dokaze, sud zaključuje da je reč o zloupotrebi procesa za izručenje jer je, prema zaključku suda, motiv za gonjenje Ejupa Ganića zasnovan na politici, rasi ili religiji“. Tokom izvođenja ključnih dokaza zamenik tužioca za ratne zločine Milan Petrović je, tokom unakrsnog ispitivanja, priznao da je srbijansko Tužilaštvo 2007. godine podiglo optužnicu na osnovu lažnih dokaza, odnosno falsifikovanih dokumenata protiv Ilije Jurišića.[29]
2011. godine, Jovan Divjak je priveden u Beču zbog identične potjernice. Međutim, Austrija je odbila predati ga Srbiji sa obrazloženjem da se „ne bi moglo očekivati pošteno suđenje u Beogradu”.[2][30] Nakon trogodišnje istrage u predmetu „Dobrovoljačka“, međunarodni tužilac u Tužilaštvu BiH Jude Romano je početkom 2012. godine donijeo odluku o obustavi istrage protiv 14 osoba, jer oni nisu učinili krivična dela za koja se terete:
„Protiv Ganić Ejupa, Efenedić Hasana, Backović Zaima, Divjak Jovana, Pušina Jusufa, Švrakić Emina, Vikić Dragana, Muslimović Fikreta, Topić Dževada, Berović Jovice, Jusupović Rešada, Kecman Jusufa, Dolan Damira i Hodžić Ibrahima jer je utvrđeno da u radnjama navedenih osumnjičenih nisu sadržana obilježja krivičnog djela. Nakon opsežne istrage, naredba o obustavi istrage protiv navedenih osumnjičenih donesena je na temelju 352 izjave svjedoka, te 412 materijalnih dokaza koji uključuju dokumente, videozapise, presretnute razgovore i druge dokazne materijale“.[31]
– Portparol Tužilaštva BiH Boris Grubešić
Istragom je utvrđeno da je u Dobrovoljačkoj ubijeno 7 i ranjeno 14 osoba nakon što su onesposobljene za borbu. „Istraga u vezi sa ovim radnjama se nastavlja zbog postojanja osnovane sumnje da je počinjeno krivično delo ratnog zločina, jer je na žrtve otvarana vatra nakon što su bile onesposobljene za borbu ili dok su se nalazile u sanitetskom vozilu“, zaključuje Tužilaštvo BiH.[32]
Nakon ovoga je usledila pritužba MUP-a Republike Srpske Tužiteljstvu BiH na odluku o slučaju Dobrovoljačka.[33] Međunarodni tužilac u Tužilaštvu BiH Jude Romano obavijestio je Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske da nema pravo prigovora na odluku Tužilaštva o obustavljanju istrage u "predmetu Dobrovoljačka ulica" jer po članu 224. Zakona o krivičnom postupku BiH samo oštećena strana ima pravo podnijeti pritužbu.[34]
Srbijanskoi tužilac Vladimir Vukčević kaže da će Tužilaštvo nastaviti istragu, jer „raspolaže dokazima o događajima u Dobrovoljačkoj a salušalo je i svedoke koji osumnjičene terete za učešće u zločinu“.[32]
Slučaj „Dobrovoljačka“ još uvek nema sudski epilog.
- ↑ 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 „Slučaj Dobrovoljačka: Falsifikovanje istine”. Arhivirano iz originala na datum 2012-05-14. Pristupljeno 2012-05-03.
- ↑ 2,0 2,1 „Austria won't send Bosnia general to Serbia”. Reuters. 7. 03. 2011.. Arhivirano iz originala na datum 2012-10-03. Pristupljeno 7. 03. 2011.
- ↑ 3,0 3,1 John F. Burns (3. svibnja 1992). „Sarajevo's Center Erupts in War, Weakening Yugoslav Truce Effort”. New York Times. Pristupljeno 7. ožujka 2011.
- ↑ Dobrovoljačka: Za zločin odgovorni Ganić i Divjak
- ↑ RS sutra obilježava stradanje vojnika JNA u Dobrovoljačkoj[mrtav link]
- ↑ 6,0 6,1 6,2 6,3 Dva skupa u Dobrovoljačkoj
- ↑ Povijest Bosne - Noel Malcolm[mrtav link]
- ↑ Početak opsade i pokušaj osvajanja Sarajeva
- ↑ Јован Дивјак за РСЕ о Добровољачкој
- ↑ 10,0 10,1 10,2 Dan kada su Sarajlije odbranile Predsjedništvo
- ↑ Kidnapovanje Alije Izetbegovića
- ↑ Presuda u slučaju Ejup Ganić
- ↑ 13,0 13,1 13,2 13,3 Jovan Divjak za RSE o Dobrovoljačkoj
- ↑ Jovo Divjak viče "Ne pucaj!" u Dobrovoljackoj ulici
- ↑ 15,0 15,1 О Ганићевој одговорности
- ↑ RTS: Dobrovoljačka, zločin bez kazne, 03. maj 2011
- ↑ 17,0 17,1 Slučaj na kojem se prelamaju ukupni odnosi na Balkanu
- ↑ „Sarajevo ogorčeno zbog Divjaka”. B92. 5. ožujka 2011. Pristupljeno 7. ožujka 2011.
- ↑ Slučaj Divjak: Politička igra sa herojem Sarajeva
- ↑ Milutin Kukanjac o broju poginulih pripadnika JNA u Dobrovoljackoj ulici
- ↑ 21,0 21,1 21,2 21,3 „Ruganje s pravdom”. Arhivirano iz originala na datum 2016-03-07. Pristupljeno 2012-05-03.
- ↑ Slučaj Dobrovoljačka ponovo u centru pažnje
- ↑ Šta se desilo u "Dobrovoljačkoj" 1992.?
- ↑ Mackic, Erna. „Serbian Probe into JNA Deaths Alarms Bosnians”. Balkan Investigative Reporting Network.
- ↑ „RULES OF THE ROAD: NO GROUNDS FOR PROSECUTION OF GENERAL DIVJAK”. Sense Agency. 3. 03. 2011.. Arhivirano iz originala na datum 2012-03-16. Pristupljeno 7. 03. 2011.
- ↑ Gutman, Roy. „Serbia pursues Ejup Ganic for war crimes. Or is it a vendetta?”. Christian Science Monitor.
- ↑ Workman, Timothy (27. 07. 2010.). „The Government of the Republic of Serbia vs. Ejup Ganić” (English). City of Westminster Magistrates’ Court. str. 3. Arhivirano iz originala na datum 2011-06-01. Pristupljeno 4 March 2011.
- ↑ RS sutra obilježava stradanje vojnika JNA u Dobrovoljačkoj[mrtav link]
- ↑ „Falsifikati i ucene”. Arhivirano iz originala na datum 2021-08-31. Pristupljeno 2012-05-03.
- ↑ Usporavanje procesa za ratne zločine
- ↑ Tužilaštvo BiH obustavilo istragu protiv Ganića i Divjaka
- ↑ 32,0 32,1 Skrivanje istine o Dobrovoljačkoj
- ↑ Pritužba MUP-a Republike Srpske Tužiteljstvu BiH na odluku o slučaju Dobrovoljačka
- ↑ Romano: MUP RS nema pravo prigovora na odluku u slučaju Dobrovoljačka[mrtav link]
- Dosije Dobrovoljačka (Slobodna Evropa)
- Presuda u slučaju Ejup Ganić
- Slučaj Dobrovoljačka: Falsifikovanje istine Arhivirano 2012-05-14 na Wayback Machine-u
- Početak opsade i pokušaj osvajanja Sarajeva
- Dan kada su Sarajlije odbranile Predsjedništvo
- Jovan Divjak za Slobodnu Evropu o Dobrovoljačkoj
- Jovo Divjak viče "Ne pucaj!" u Dobrovoljackoj ulici (video)
- Milutin Kukanjac o broju poginulih pripadnika JNA u Dobrovoljackoj ulici (video)
- Pritužba MUP-a Republike Srpske Tužiteljstvu BiH na odluku o slučaju Dobrovoljačka