Kraljevina Grčka
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Kraljevina Grčka (grčki: Βασίλειον τῆς Ἑλλάδος, Vasílion tis Elládos) bila je monarhija koja je osnovana1832 na osnovu zaključaka Londonske konferencije 1832 od strane velikih sila (Velike Britanije, Francuske i Ruskog carstva). Međunarodno priznanje stekla je na osnovu Mira iz Konstantinopolisa 1832, kojim je takođe potvrđena njena potpuna nezavisnost od Otomanskog carstva. Tako je Kraljevina Grčka postala prva potpuno nezavisna država Grka od pada Bizanta pod Otomansko carstvo sredinom 15. vijeka. Kraljevina Grčka je bila pravni naslijednik Privremene grčke vlade osnovane tokom Grčkog rata za nezavisnost, egzistirala je sve do 1924 godine, kada je ukinuta monarhija, a namjesto toga osnovana Druga Grčka republika. Kraljevina Grčka obnovljena je 1935, te je trajala sve do 1974, kada ju je Vojna hunta ukinula.
Grci su podigli ustanak protiv Otomanskog Carstva 1821 godine, on je trajao sve do 1829, od 1828 na čelu ustaničke privremene vlade bio je grof Janis Kapodistrias, ali je nakon njegova ubojstva 1831 godine zemlja dospjela u građanski rat. Nakon toga, tadašnje velike sile uzele su stvar u svoje ruke (naročito Velika Britanija koja se bojala prevelikog ruskog uticaja na grčke ustanike) te su organizirale Londonsku konferenciju 1832 godine, na kojoj su uz Veliku Britaniju, sudjelovale Francuska i Rusija, rezultat te konferencije je osnivanje Kraljevine Grčke te odluka da se grčki tron dodijeli 17 godišnjem bavarskom princu Ottu von Wittelsbachu (s tim da Grke nije nitko ništa pitao). Otto je bio maloljetan kad je stigao u Grčku, te je umjesto njega vladao Regentski savjet sve do 1835 godine. Od 1835 godine započinje apsolutistička vladavina kralja Otona I., u svojoj osnovi to je bila mala preslika Bečkog dvora, kralj je vladao uz Dvorski savjet, kojem je na čelu bio najčešće neki Bavarac kojeg bi on osobno odabrao, a bilo je i razdoblja kad je i predsjednik Savjeta bio on osobno.
Javno nezadovoljstvo načinom vladanja kralja Otona I i njegove Bavarokracije dostiglo je točku ključanja 1843 godine, većina građanstva tražila je donošenje ustava i preoblikovanje zemlje u ustavnu monarhiju. Iz početka je kralj Oton I. to rezolutno odbijao, ali nakon povlačenja njemačkih trupa iz Grčke, odmah je došlo do vojnog udara kojeg su pokrenule pješadijske jedinice Grčke vojske 3. septembra 1843 godine, predvođene pukovnikom Dimitriosom Kalergisom i kapetanom Janisom Makrijanisom. Oni su jednostavno izveli svoje vojnike na trg ispred kraljevske palače u Ateni, kojima se pridružio narod. Pobunjenici su tražili ustav i osnivanje nacionalne skupštine s grčkim predstavnicima i rekli da se neće razići dok kralj ne ispuni njihov zahtjev, te dok se javno ne zahvali ustanicima. Na kraju je kralj Oton I. popustio pritisku i pristao na zahtjeve pobunjenika.
Nakon što je kralj Oton I. svrgnut s trona 1862 godine, za kralja je odabran 17-godišnji danski princ Vilijam, koji je poznat kao Georgios I. Vladao je punih 50 godina, a njegova vladavina se pamti po proširenju granica Grčke ( nakon njegova ustoličenja, Britanija je Grčkoj ustupila Jonske otoke, zemlja je ekonomski napredovala, a usvojen je i princip da mandat za sastav vlade dobija onaj političar čija stranka je stranka dobila najviše glasova na izborima, a ne ministar koji je miljenik kralja. I pored smanjenih vladarskih ovlasti kralj Georgios I bio je prilično politički aktivan, ubijen je u atentatu izvršenim na njega 1913 godine u Solunu.
Kralja Georgiosa I naslijedio je njegov sin, kralj Konstantios I, koji se istaknuo i kao vojskovođa, za Drugog balkanskog rata 1913 te se za njegove vladavine Grčka uspjela teritorijalno proširiti. Školovan je u Njemačkoj, oženio je kćer njemačkog cara Fridriha III. princezu Sofiju. On je bio naklonjen Njemačkoj, za razliku od predjednika vlade Elefteriosa Venizelosa koji je otvoreno bio na strani Britanaca i Antante. Taj germanofilski dojam kralj je dodatno pojačao činivši sve kako bi Grčka ostala neutralna u Prvom svjetskom ratu. Sile Antante podržavale su pak predsjednika vlade Elefteriosa Venizelosa, to je dovelo do razdoblja poznatog kao nacionalni raskol, u kojem su djelovale dvije paralelne vlade, jedna u Ateni te druga u Solunu. Na kraju se i Grčka pridružila snagama Antante te je kralj Konstantios I, bio prisiljen abdicirati u korist svoga sina - Aleksandrosa I 1917. godine. Po završetku Prvog svjetskog rata Grčka je nagrađena za svoje sudjelovanje u ratu, teritorijima u Maloj Aziji (kod Smirne). Kralj Aleksandros I umro je 1920 godine, nakon što ga je ugrizao njegov vlastiti kućni ljubimac - majmun, nakon toga na tron se vratio njegov otac. Nakon katastrofe i poraza u Grčko-turskom ratu 1919-1922, kralj Konstantios I, je ponovno svrgnut, nakon vojnog udara 1922 generala Plastirasa, te je otišao u progonstvo na Siciliju gdje je umro.
Kralja Konstantios I, na prijestolju naslijeđuje njegov najstariji sin, kralj Georgios II, koji napušta zemlju 1924 godine, nakon proglašenja Druge grčke republike. Nakon vojnog udara 1935 godine na čelu kojeg je bio general Georgios Kondilis ukinuta je republika, te je proveden referendum za obnovu monarhije. Nakon što su se Grci izjasnili za kraljevinu, Georgios II vratio se u zemlju, te je kasnije aktivno podržavao diktatorski režim generala Metaksasa. Nakon njemačke okupacije Grčke 1941 godine, kralj je s vladom pobjegao u Egipat kojeg su držali Britanci. Vratio se u zemlju tek 1946 godine i vladao sve do svoje smrti 1947 godine.
Kralja Georgiosa II na Grčkom prijestolju naslijeđuje njegov najstariji brat Pavle, koji je kao Pavlos I, vladao od 1947 godine do svoje smrti 1964 godine. Njegov sin, postao je kralj Konstantios II, koji je vladao sve dok nije prognan iz zemlje, nakon svog neuspjelog kontra udara protiv vojne hunte u prosincu 1967 godine. Namjesto izbjeglog kralja hunta je isprva imenovala regenta, a nakon toga brižno je organiziran referendum o budućnosti monarhije 1973 godine, na kojem je većina bila za ukidanje monarhije (ali on je ostao politički upitan jer ga je organizirala hunta).
Ni nakon prestanka vladavine vojne hunte 1974, kralj Konstantios II nije vraćen na prijestolje, već je pitanje restauracije monarhije ponovno bilo postavljeno na referendumu organiziranom u decembru 1974 godine, tada je 69% Grka glasalo za konačno ukidanje monarhije.
- Oton I - 6. februar 1833. - 23. novembar 1862.
- Georgios I- 30. mart 1863 – 18. mart 1913
- Konstantios I - 18. mart 1913. - 11. jun 1917. te od 19. novembar 1920. - 27. septembar 1922.
- Aleksandros I- 11. jun 1917 - 25. novembar 1920.
- Georgios II - 27. septembar 1922 - 25. mart 1924 i od 3. novembra 1935. - 1. aprila 1947.
- Pavlos I - 1. april 1947. - 6. ožujak 1964.
- Konstantios II - 6. mart 1964. - 1. jun 1973.
Tokom većeg dijela kraljevine, prijestolonasljednik je nosio grčki naslov Diadochos, nešto poput francuskog Dauphina . Za vrijeme vladavine dinastije Glücksburg, prijestolonasljednik je nosio titulu Vojvode od Sparte.
