Istrorumunjski
- Ne zamijeni s istroromanskim (istriotskim) jezikom.
istrorumunjski, dijalekt rumunjskog jezika koji govore stanovnici desetak sela i zaselaka na sjeveroistoku Istre te potomci negdašnjih stanovnika tih naselja koji danas žive u obližnjim gradovima (Rijeka, Opatija, Trst) te u Australiji i SAD-u. Istrorumunjski govori razdijeljeni su u dvije grupe; sjeverni govori na sjevernim obroncima Ćićarija danas su ograničeni samo na Žejane, selo na Ćićariji sjeverozapadno od Rijeke, a G. Kobler još krajem XIX.st. piše da u području Krasa od Materije do Šapjana žive Rumunji koje zovu Ćići. Južni govori nalaze se u Šušnjevici, Novoj Vasi, Jesenoviku, Brdu, Kostrčanima i Letaju, naseljima u dolini Boljunčice na sjevernom i zapadnom rubu Čepićkog polja. Procjenjuje se da u spomenutim naseljima njime govori oko 250 stanovnika (2004), pa je po broju govornika najmanji od četiriju dijalekata rumunjskog jezika. U prošlosti se govorio na širem istarskom prostoru i obuhvaćao veći broj stanovnika.
Glotonim istrorumunjski, kao i ime Istrorumunji, nastao je u okviru romanistike (19. st.) i sami ga govornici ne upotrebljavaju, već sebe i svoj idiom najčešće zovu lokalno, po imenima naselja gdje žive: Žejanci – žejanski, Šušnjevci – šušnjevski, Novošani – novošanski, Brijani – brijanski itd. U južnim selima svoj jezik nazivaju i vlaški ili ćiribirski, a sebe Ćiribircima, kako ih naziva i okolno serbokroatofonsko stanovništvo.
UNESCO je istrorumunjski kao »ozbiljno ugroženi« jezik uvrstio u svoju Crvenu knjigu ugroženih jezika.[1]
- istrorumunjski, Istarska enciklopedija, Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2008.
- Očuvanje vlaškog i žejanskog jezika