Fudbalska reprezentacija Čilea

Čile
Boje
Generalno
Konfederacija	CONMEBOL
Stadion	Estadio Nacional, Santiago Estadio Monumental, Macul
FIFA-in rang	14
Ličnosti
Izbornik	Juan Antonio Pizzi
Najviše nastupa	Claudio Bravo (113) Alexis Sánchez (113)
Najviše golova	Alexis Sánchez (38)
Historija
Prva utakmica	Argentina 3:1 Čile (Buenos Aires; 27. svibnja 1910.)
Najveća pobjeda	Čile 7:0 Venezuela (Santiago; 29. kolovoza 1979.) Čile 7:0 Armenija (Viña del Mar; 4. siječnja 1997.)
Najveći poraz	Brazil 7:0 Čile (Rio de Janeiro; 17. rujna 1959.)
Natjecanja
Natjecanje Najbolji plasman FIFA Svjetsko prvenstvo Treće mjesto (1962.) Copa América Prvaci (2015.) Olimpijske igre Bronca (2000.)
Dresovi
Domaći 　 Gostujući

Medalje
	OI Sydney 2000.

Čileanska nogometna reprezentacija je nacionalni nogometni sastav Čilea, kojeg kontrolira Federación de Fútbol de Chile (hrv. Čileanski nogometni savez) koji je osnovan 1895. godine. Prvu utakmicu reprezentacija je odigrala u Buenos Airesu protiv Argentine (3:1 poraz) 1910. godine.

Čile je punopravni član CONMEBOL i FIFA - kontinentalnih i međunarodnih nogometnih saveza te nosi Fifin kod - CHI. Službeni domaći stadion je Estadio Nacional de Chile u Santiagu.

Reprezentacija je dosad nastupala na osam svjetskih prvenstava, od čega je završetkom Svjetskog prvenstva u Južnoj Africi, Čile ostvario najveći rang na službenoj Elo ljestici u povijesti - 7. mjesto. Također, Čile je 1962. godine bio domaćin Svjetskog prvenstva na kojem je osvojio broncu, pobijedivši u borbi za treće mjesto reprezentaciju Jugoslavije. Od ostalih važnijih trofeja, Čile je osvojio dvije bronce i srebro na Panameričkim igrama (1951., 1963. i 1987.). Mlada reprezentacija igrala je u dva finala pred-olimpijskog turnira a osvojila je i broncu na Olimpijskim igrama u Sydneyju 2000. godine.

Najvećim reprezentativnim pobjedama smatraju se utakmice protiv Venezuele (29. kolovoza 1979.) i Armenije (1. travnja 1997.). U obje utakmice Čile je deklasirao protivnika s visokih 7:0.

Povijest

Čilanski nogometni savez Federación de Fútbol de Chile je drugi najstariji južnoamerički nogometni savez osnovan u gradu Valparaiso 19. lipnja 1895. godine.

Čile je zajedno uz Brazil, Argentinu i Urugvaj osnivač kontinentalnog nogometnog saveza CONMEBOL, te su te reprezentacije bile prve koje su se natjecale na prvom Južnoameričkom prvenstvu koje je 1916. preimenovano u Copa America.

Reprezentacija ima više nadimaka a najpoznatiji su: La Roja i El Equipo de Todos.

Sudjelovanja na SP

Čile je dosad nastupio na 8 svjetskih nogometnih prvenstava te je bio jedna od prvih 13 reprezentacija koje su nastupile na prvom Svjetskom prvenstvu u Urugvaju 1930. Na tom turniru Čile je odigrao dobro, pobijedivši Meksiko i Francusku bez primljenog pogotka. Porazom od Argentine od 3:1, reprezentacija se plasirala na drugo mjesto u skupini te je zbog toga eliminirana iz daljnjeg natjecanja. Na Svjetskom prvenstvu u Brazilu 1950. godine, Čile je s visokih 5:2 pobijedio SAD, ali je svejedno eliminiran već u skupini. Zemlja je bila domaćin Svjetskom prvenstvu 1962. na kojem je osvojena broncu. Nakon polufinalnog poraza od Brazila (4:2), reprezentacija u utakmici za treće mjesto pobjeđuje Jugoslaviju (1:0). To je za La Roju najveći uspjeh u povijesti nastupanja na Mundijalu.

Na posljednja dva Mundijala na kojima je reprezentacija nastupala (SP 1998. i SP 2010.) La Roja je poražena u osmini finala protiv Brazila velikim rezultatima (4:1; 3:0).

Zanimljivo je da je u povijesti Svjetskih prvenstava u nogometu, čileanski reprezentativac Guillermo Subiabre bio prvi koji je promašio kazneni udarac (SP 1930; protiv Francuske), dok je Carlos Caszely postao prvi igrač koji je isključen zbog crvenog kartona (SP 1974; protiv Zapadne Njemačke).

Natjecanje	Utakmica	Pob.	Ner.	Izg.	Po.G.	Pr.G.
1930.	3	2	0	1	5	3
1950.	3	1	0	2	5	6
1962.	6	4	0	2	10	8
1966.	3	0	1	2	2	5
1974.	3	0	2	1	1	2
1982.	3	0	0	3	3	8
1998.	4	0	3	1	5	8
2010.	4	2	0	2	3	5
2014.	4	2	1	1	6	4
Ukupno	33	11	7	15	40	49

SP 1930.

Čileanska nogometna reprezentacija na prvom SP 1930. u Urugvaju.

Na prvom Svjetskom prvenstvu održanom 1930. u Urugvaju, Čile je bio jedna od 13 reprezentacija koje su bile pozvane da sudjeluju na turniru. Čile je na Mundijalu vodio mladi mađarski izbornik György Orth. Reprezentacija je ždrijebom smještena u skupinu 1 zajedno s Francuskom, Meksikom i Argentinom. Unatoč pobjedama nad Meksikom i Francuskom (3:0, 1:0), Čile se nije plasirao u daljnju fazu natjecanja budući da je zbog argentinskog poraza od 3:1 samo pobjednik skupine mogao ići dalje, a to je bila Argentina.

SP 1950.

Čile je na Svjetskom prvenstvu u Brazilu 1950. vodio selektor Alberto Bucciardi, dok je kapetan reprezentacije bio vratar Sergio Livingstone. Nakon što je Čile u skupini 2 poražen od Španjolske i Engleske (obje utakmice s 2:0), posljednja utakmica i visoka pobjeda od 5:2 protiv SAD-a nisu bili dovoljni da se La Roja plasira dalje.

SP 1962.

1962. godine Čile je postao treći južnoamerički domaćin Svjetskog prvenstva. Dvije godine ranije zemlju je potresao jak potres magnitude 9,5 po Richteru. Unatoč toj katastrofi, ipak je odlučeno da će se u Čileu održati Mundijal. U prvoj utakmici domaćin je pobijedio Švicarsku rezultatom 3:1, dok je utakmica protiv Italije postala poznata kao "Bitka za Santiago". U toj antologijskoj utakmici Čile je pobijedio s 2:0. Nakon pobjede nad SSSR-om koji je tada bio europski prvak, slijedila je polufinalna utakmica protiv Brazila. Na stadionu je čak 76.600 navijača pratilo utakmicu u kojoj je Brazil pobijedio 4:2 i plasirao se u finale. Čile je u play-offu pobijedio Jugoslaviju s 1:0 i osvojio treće mjesto na turniru.

Završetkom turnira reprezentativci su izjavili da su tokom svjetskog prvenstva radili određena praznovjerja za koja vjeruju da su im pomogla. Tako su prije utakmice sa Švicarskom jeli švicarski sir, prije utakmice s Italijom špagete, dok su prije polufinala s Brazilom pili kavu iako im to nije pomoglo da pobijede Carioce. To Svjetsko prvenstvo se smatra najuspješnijim u čileanskoj reprezentativnoj nogometnoj povijesti.

SP 1966.

Svjetsko prvenstvo u Engleskoj 1966. bilo je četvrti čileanski nastup na Mundijalu i prvi na europskom kontinentu. Čile se na to prvenstvo plasirao putem kvalifikacijske play-off utakmice protiv Ekvadora. U utakmici igranoj 12. listopada 1965. u peruanskoj Limi, Čile je pobijedio Ekvador rezultatom 2:1.

La Roja je na prvenstvu izgubila od SSSR-a i Italije dok je jedan bod u skupini osvojila u remiju protiv Sjeverne Koreje (1:1).

SP 1974.

Detalj s utakmice Čilea i Istočne Njemačke (1:1) na SP-u 1974.

Čile se kvalificirao na Svjetsko prvenstvo u Zapadnoj Njemačkoj 1974. nakon kontroverznog play-off doigravanja sa Sovjetskim Savezom. Budući da je SSSR odbio igrati uzvratnu utakmicu na stadionu Estadion Nacional u Santiagu, Čile se direktno kvalificirao na Svjetsko prvenstvo. Razlog zbog čega je sovjetska reprezentacija odbila igrati je bio taj da su se na spornom čileanskom stadionu Estadio Nacional odvijala masovna smaknuća ljudi za vrijeme vojne diktature generala Augusta Pinocheta. Budući da je FIFA odbila sovjetski zahtjev da se uzvrat odigra na neutralnom terenu, čileanski reprezentativci su se de facto kvalificirali u završnicu Mundijala. Na prvoj utakmici turnira, Čile je poražen od domaćina s 1:0 u utakmici odigranoj u Berlinu, u kojoj je Paul Breitner postigao pogodak s velike udaljenosti. Čileanski napadač Carlos Caszely bio je isključen u drugom poluvremenu utakmice i time postao prvi igrač u povijesti Svjetskih prvenstava koji je dobio crveni karton. Predvođeni izbornikom Luisom Alamosom, Čileanci su odigrali 1:1 s Istočnom Njemačkom te bez pogodaka protiv Australije, nakon čega se Čile "oprostio" od daljnjeg natjecanja.

SP 1982.

U prvoj utakmici skupine odigranoj u Oviedu, Čile je izgubio od Austrije 1:0, dok je Carlos Caszely ubrzo nakon primljenog pogotka promašio jedanaesterac i priliku za izjednačenjem. Nakon toga, uslijedio je visoki poraz od Zapadne Njemačke (4:1) u utakmici odigranoj u Gijónu. U zadnjoj utakmici protiv Alžira, Čile je na poluvremenu gubio s 3:0, dok su u nastavku, Miguel Neira i Juan Carlos Letelier uspjeli smanjiti rezultat na 3:2.

Diskvalifikacija i zabrana za SP 1990. i 1994.

Čile je u nogometnom svijetu stekao negativnu reputaciju u tzv. Roberto Rojas skandalu koji je u Čileu poznat kao Maracanazo. Tokom kvalifikacijske utakmice za Mundijal u Italiji 1990. (3. rujna 1989.) protiv Brazila u Rio de Janeiru, domaćin je vodio 1:0. Za La Roju je poraz značio i neplasman na sam Mundijal te je zbog toga u 67. minuti utakmice čileanski vratar Roberto Rojas sam sebe ozljedio udarivši se u čelo kako bi simulirao da je njegova ozljeda djelo bacanja baklji brazilskih navijača na teren Maracane. Nakon što je Rojas iznesen s terena, čileanski igrači i stručni stožer su se odbili vratiti na teren tvrdeći da uvjeti na njemu nisu sigurni, pa je utakmica prekinuta. Stručnom analizom video snimke dokazano je da vatromet brazilskih navijača nije imao "kontakt" s čileanskim vratarom, pa je FIFA proglasila pobjedu Brazila s 2:0. Također, La Roja je diskvalificirana za kvalifikacijski ciklus za Mundijal u SAD-u 1994. godine a vratar Rojasu je doživotno suspendiran, ali odluka je amnestirana 2001. godine.

SP 1998.

Nakon osmogodišnje zabrane kvalifikacija na Svjetsko nogometno prvenstvo, Čile se 1998. ponovo plasirao u samu završnicu Mundijala. Reprezentacija je ždrijebom uvrštena u skupinu B zajedno s Italijom, Kamerunom i Austrijom. Napadački dvojac čileanske reprezentacije činili su Marcelo Salas i Iván Zamorano od kojih se mnogo očekivalo. U utakmici protiv Italije igranoj u Bordeauxu, Čile je odigrao 2:2. Oba pogotka za La Roju je postigao Marcelo Salas, dok su za Azzure golove postigli Christian Vieri i Roberto Baggio iz jedanaesterca. U sljedeće dvije utakmice protiv Austrije i Kameruna, čileanska reprezentacija je odigrala 1:1. Saint-Étienne je bio domaćin susreta protiv Austrije, na kojem je Marcelo Salas postigao pogodak za vodstvo, dok su austrijski reprezentativci prosvjedovali da lopta nije prošla crtu (gol-aut). Rezultat je u posljednjoj minuti susreta izjednačio naturalizirani Hrvat Ivica Vastić spektakularnim golom s velike udaljenosti. Pet dana kasnije odigrana je utakmica protiv Kameruna u Nantesu. Čile je poveo nakon slobodnog udarca kojeg je izveo José Luis Sierra, dok je za afričku momčad izjednačio Patrick Mboma. Iako Čile nije ostvario niti jednu pobjedu u skupini, prošao je dalje zajedno s Italijom, najviše zbog "povoljnih" rezultata Austrije i Kameruna. Reprezentacija je u osmini finala igrala protiv Brazila na pariškom Parku prinčeva. Do poluvremena susreta Carioce su vodile 3:0 (dva pogotka Césara Sampaia i Ronalda). U nastavku susreta brazilski vratar Claudio Taffarel je obranio udarac Ivána Zamorana, ali je odbijenu loptu primio Marcelo Salas te postigao pogodak (svoj četvrti na prvenstvu). Ubrzo nakon toga Ronaldo je postigao novi gol, te je Brazil s 4:1 pobjedom prošao dalje u četvrtfinale.

SP 2010.

Detalj s utakmice Čilea i Brazila (1:3) na SP-u 2010.

Nakon što je Čile 10. listopada 2009. pobijedio Kolumbiju s 4:2, reprezentacija se nakon 12 godina ponovo plasirala na Svjetsko prvenstvo. Reprezentacija je u kvalifikacijskoj skupini ostvarila visoko drugo mjesto iza Brazila. Također, reprezentacija je imala i bolju gol-razliku od Paragvaja koji je kao i Čile imao isti broj bodova (33). Sam argentinski izbornik Marcelo Bielsa je produljio ugovor s Čileom do 2015. godine. Uoči samog Svjetskog prvenstva čikaški rock band Manwomanchild je objavio pjesmu "Chile La Roja" kojom je podržao reprezentaciju uoči Mundijala.

Čileanska reprezentacija je ždrijebom svrstana u skupinu H zajedno sa Španjolskom, Švicarskom i Hondurasom. Prvom utakmicom i pobjedom protiv Hondurasa s 1:0, La Roja je nakon 1962. i osvajanja trećeg mjesta pobjedom protiv Jugoslavije ostvarila prvu pobjedu na Mundijalu nakon 48 godina. U drugoj utakmici igranoj u Port Elizabethu, istim rezultatom je poražena i Švicarska, a pogodak je u 75. minuti postigao Mark González. Iako je reprezentacija u trećoj utakmici protiv Španjolske poražena s 2:1, Čile se plasirao u osminu finala. Tamo je La Roja igrala s Brazilom koji ju je pobijedio s visokih 3:0.

U veljači 2011. Marcelo Bielsa je podnio ostavku na mjesto čileanskog izbornika. Trener, kojeg u domovini zbog burnog temperamenta zovu Loco, napustio je kormilo reprezentacije zbog razilaženja s vodstvom čileanskog saveza. Bielsa je svoju odluku objasnio riječima: "Želim se ispričati navijačima zbog sapunice u režiji vodećih ljudi Saveza koji su radili sve što je potrebno da bi me otjerali".

Krajem istog mjeseca čileanski nogometni savez je našao Bielsinu zamjenu u njegovom sunarodnjaku Claudiu Borghiju. S njime je potpisan ugovor vrijedan 1,5 milijuna USD koji ga veže do kraja kvalifikacija za SP 2014. u Brazilu a postoji i mogućnost njegova produljenja ako se Čile plasira na sam Mundijal.

Sudjelovanja na OI

OI 1928.

Na Olimpijskim igrama u Amsterdamu 1928. Čile se natjecao protiv Portugala, Meksika i domaćina - Nizozemske. U prvoj utakmici protiv Portugala reprezentacija je poražena s 4:2. Nakon tjedan dana Čile je pobjedio Meksiko s 3:1, dok je protiv Nizozemske odigrao 2:2 čime se reprezentacija oprostila od nastavka natjecanja.

OI 1952.

Na svojim drugim Olimpijskim igrama u Helsinkiju, Čile je odigrao svega jednu utakmicu u kojoj je poražen protiv Egipta s 5:4.

OI 1984.

Za razliku od prethodnjih Olimpijada, Čile je na OI u Los Angelesu uspio ući u četvrtfinale nogometnog turnira. Nakon susreta bez pogodaka protiv Norveške koji je odigran na harvardskom stadionu u Bostonu, Čile je odigrao dvije utakmice u Annapolisu. Uz 1:0 pobjedu protiv Katra i 1:1 remi protiv Francuske, La Roja se plasirala u četvrtfinale. Tamo je poražena od Italije s 1:0.

OI 2000.

Na Olimpijadi u Sydneyju, Čile je ostvario najveći uspjeh u svojoj olimpijskoj povijesti - brončanu medalju. Sjajnu mladu reprezentaciju je predvodio iskusni Iván Zamorano. Čile je smješten u skupinu B gdje je ostvario dvije pobjede protiv Maroka (4:1) i Španjolske (3:1) te poraz od Južne Koreje (0:1). U četvrtfinalu je poražena Nigerija s visokih 4:1 te se reprezentacija plasirala u polufinale. Tamo su poraženi od kasnijeg olimpijskog pobjednika Kameruna (0:1), dok je u utakmici za broncu pobijeđen SAD s 2:0.

Copa America

Iako je Čile bila jedna od prvih zemalja predvodnica koje su osnovale CONMEBOL i Copa Americu, reprezentacija nikad nije osvojila to kontinentalno prvenstvo. Uz Čile, još ga nisu osvojili ni Venezuela i Ekvador. Međutim, Čile je bio prva reprezentacija u povijesti Copa Americe koja je postigla pogodak iz kornera (12. listopada 1926. protiv Bolivije). La Roja je dosad bila četiri puta srebrna (1955., 1956., 1979. i 1987.) te pet puta brončana (1926., 1941., 1945., 1967. i 1991.).

Panameričke igre

Čile je na Panameričkim igrama osvojio jedno srebro (1987.) te dvije bronce (1951. i 1963.).

Aktualni sastav

Izbornik: Jorge Sampaoli

Br. Poz. Igrač Datum/Godine Utakmica Golova Klub 1 GK Claudio Bravo (c) 13. travnja 1983. 83 0 Barcelona 12 GK Cristopher Toselli 22. lipnja 1988. 4 0 Universidad Católica 23 GK Johnny Herrera 9. svibnja 1981. 8 0 Universidad de Chile 2 DF Eugenio Mena 18. srpnja [[1988.>]] 29 3 Santos 3 DF Miiko Albornoz 30. studenog 1990. 2 1 Hannover 96 4 DF Mauricio Isla 12. lipnja 1988. 51 2 Juventus 13 DF José Rojas 23. lipnja 1983. 20 1 Universidad de Chile 17 DF Gary Medel 3. kolovoza 1987. 65 5 Cardiff City 18 DF Gonzalo Jara 29. kolovoza 1985. 69 3 Nottingham Forest 5 MF Francisco Silva 11. veljače 1986. 15 0 Osasuna 6 MF Carlos Carmona 21. veljače 1987. 45 1 Atalanta 8 MF Arturo Vidal 22. svibnja 1987. 57 8 Juventus 10 MF Jorge Valdivia 19. listopada 1983. 60 5 Palmeiras 15 MF Jean Beausejour 1. lipnja 1984. 61 6 Wigan Athletic 16 MF Felipe Gutiérrez 8. listopada 1990. 22 1 Twente 19 MF José Pedro Fuenzalida 22. veljače 1985. 23 1 Colo-Colo 20 MF Charles Aránguiz 14. travnja 1989. 25 3 Internacional 21 MF Marcelo Díaz 30. prosinca 1986. 25 1 Basel 7 FW Alexis Sánchez 19. prosinca 1988. 71 24 Barcelona 9 FW Mauricio Pinilla 4. veljače 1984. 30 6 Cagliari 11 FW Eduardo Vargas 20. studenog 1989. 34 15 Valencia 14 FW Fabián Orellana 27. siječnja 1986. 26 2 Celta Vigo 22 FW Esteban Paredes 1. kolovoza 1980. 35 10 Colo-Colo

Statistika

Najviše nastupa

#	Ime igrača	Reprezentativna karijera	Br. nastupa	Br. golova
1	Leonel Sanchez	1955. - 1968.	85	24
2	Nelson Tapia	1994. - 2005.	74	0
3	Marcelo Salas	1994. – 2007.	70	37
3	Alberto Fouilloux	1960. – 1972.	70	12
5	Iván Zamorano	1987. – 2001.	69	34
5	Fabián Estay	1990. – 2001.	69	5
7	Pablo Contreras	1999. – danas	67	2
8	Claudio Bravo	2004. – danas	66	0
9	Javier Margas	1990. – 2000.	63	6
10	Miguel Ramírez	1991. – 2003.	62	1
11	Clarence Acuña	1995. – 2004.	61	3
12	Humberto Suazo	2005. – danas	59	21
13	Juan Carlos Letelier	1979. – 1989.	56	18
14	Pedro Reyes	1994. – 2001.	54	4
14	José Luis Sierra	1991. – 2000.	54	8
14	Gonzalo Jara	1991. – 2000.	54	8
17	Pedro Araya	1964. - 1971.	53	14
17	Jaime Pizarro	1986. – 1993.	53	3
17	Matías Fernández	1999. – danas	53	14
20	Sergio Livingstone	1941. – 1954.	52	0
20	Alexis Sánchez	2006. – danas	52	14

Najviše golova

#	Ime igrača	Reprezentativna karijera	Br. golova	Br. nastupa	Golova po utak.
1	Marcelo Salas	1994. – 2007.	37	71	0,52
2	Ivan Zamorano	1987. – 2001.	34	69	0,49
3	Carlos Caszely	1969. – 1985.	29	49	0,59
4	Leonel Sanchez	1955. – 1968.	24	85	0,28
5	Eduardo Vargas	2009. - danas	22	47	0,47
5	Jorge Aravena	1983. – 1989.	22	36	0,61
7	Humberto Suazo	2005. – danas	21	59	0,36
8	Carlos Campos	1960. - 1967.	18	42	0,43
8	Juan Carlos Letelier	1979. – 1989.	18	56	0,32
10	Enrique Hormazabal	1950. – 1963.	17	43	0,40
11	Alexis Sánchez	2006. – danas	14	52	0,27
11	Pedro Araya	1964. - 1971.	14	53	0,26
11	Matías Fernández	2005. – danas	14	53	0,26
14	Alberto Fouilloux	1960. – 1972.	12	70	0,17
14	Raul Toro Julio	1936. – 1941.	12	13	0,92
14	Hugo Eduardo Rubio	1983. – 1991.	12	36	0,33
17	Julio Crisosto	1971. – 1977.	11	27	0,41
18	Rubén Marcos	1963. - 1969	10	43	0,23
18	Reinaldo Navia	1999. – 2007.	10	40	0,40
18	Guillermo Subiabre	1926. – 1930.	10	10	1
18	Atilio Cremaschi	1945. – 1954.	10	29	0,29
18	René Meléndez	1950. – 1960.	10	40	0,40
18	Jaime Ramírez Banda	1954. – 1966.	10	46	0,22

Popis izbornika

Carlos Fanta (1916.) Julián Bertola (1917.) Hector Parra (1918. - 1919.) Juan Carlos Bertone (1920. - 1922.) Carlos Acuña (1924.) José Rosetti (1926.) Frank Powell (1928) György Orth (1930.) Pedro Mazullo (1936. - 1939.) Máximo Garay (1941.) Franz Platko (1941. - 1945.) Luis Tirado (1946. - 1956) José Salerno (1956. - 1957.) Ladislav Pakozdi (1957.) Fernando Riera (1958. - 1962.) Francisco Hormazábal (1962. - 1965.) Luis Alamos (1965. - 1966.)

Alejandro Scopelli (1966. - 1967.) Salvador Nocetti (1968. - 1969.) Francisco Hormazábal (1970.) Fernando Riera (1970.) Luis Vera (1971.) Raúl Pino (1971. - 1972.) Rudi Gutendorf (1972.) Luis Alamos (1973. - 1974.) Pedro Morales (1974. - 1975.) Caupolicán Peña (1976. - 1977.) Luis Santibanez (1977. - 1982.) Luis Ibarra (1983.) Isaac Carrasco (1984.) Vicente Cantatore (1984.) Pedro Morales (1985.) Luis Ibarra (1986.)

Orlando Aravena (1987.) Manuel Rodríguez (1987.) Orlando Aravena (1988. - 1989.) Arturo Salah (1990. - 1993.) Nelson Acosta (1993.) Mirko Jozić (1994.) Xabier Azkargorta (1995.) Nelson Acosta (1996. - 2000.) Pedro García (2001.) Jorge Garcés (2001.) César Vaccia (2002.) Juvenal Olmos (2003. - 2005.) Nelson Acosta (2005. - 2007.) Marcelo Bielsa (2007. - 2011.) Claudio Borghi (2011. - 2012) Jorge Sampaoli (2012. - )

Stadion

Pogled sa stadiona Estadio Nacional de Chile noću.

Čileanska nogometna reprezentacija svoje domaće utakmice igra u Santiagu na stadionu Estadio Nacional de Chile u gradskoj četvrti Ñuñoa. Izgradnja tog stadiona je započela u veljači 1937. a otvoren je 3. prosinca 1938. Službeni max. kapacitet gledatelja je 62.000 iako na mnogim važnim utakmicama na njega može stati 75.000 gledatelja. Primjer toga je polufinalna utakmica Svjetskog prvenstva 1962. između Čilea i Brazila gdje je čak 76.000 ljudi došlo pogledati tu utakmicu. Najveći broj gledatelja na ovom stadionu bio je 26. prosinca 1962. tokom prvenstvene utakmice između Universidad Católica i Universidad de Chilea.

Najpoznatije utakmice koje su se odigrale na ovom stadionu bila su finala Mundijala 1962., Copa Americe i Svjetskog juniorskog prvenstva 1987. Zanimljivo je spomenuti da je mladu jugoslavensku reprezentaciju u finalu svjetskog juniorskog prvenstva vodio Mirko Jozić koji je kasnije postao trenerom čileanske reprezentacije i kluba Colo-Colo.

Reprezentativni dresovi

Boje dresova reprezentacija su dosad imale tri promjene. Prva garnitura dresova koja se koristila od 1910. do 1941. sačinjavala se od bijelih majica te plavih hlača i čarapa. Od 1941. počela se koristiti garnitura od crvenih majica, bijelih hlača i plavih čarapa. Ta postava se koristila svega šest godina te od 1947. pa do danas čileanski reprezentativci nose crvene majice, plave hlače i bijele čarape. Rezervna garnitura se sastoji od bijelih majica i hlača te plavih čarapa.

Isprva je dobavljač dresova za reprezentaciju i suce te nogometnih lopti bila tvrtka Brooks Sports. U kolovozu 2010. je potpisan ugovor s njemačkom Pumom prema kojem će ta tvrtka postati novi dobavljač reprezentativnih dresova. Na temelju ugovora, Čile će nositi Pumine dresove od 2011. do 2015. a tvrtka će im kao sponzor plaćati po 3 milijuna USD po godini sponzorstva.

Sponzori

Godina	Sponzor	Napomena
1962.	Coca-Cola	postala sponzor početkom Svj. prvenstva 1962. u Čileu.
2003.	Entel
2007.	Homecenter Sodimac
2007.	Johnson's
2007	Cerveza Cristal
2011.	Chilevisión	TV kuća službeno prenosi utakmice reprezentacije od 1. siječnja 2011.
2011.	Puma	službeni dobavljač dresova od siječnja 2011.

Vanjske poveznice

• Službena web stranica čileanskog nogometnog saveza
• RSSSF.com - arhiva rezultata reprezentacije od 1910. do 2003.
• RSSSF.com - arhiva reprezentativaca s najviše nastupa i pogodaka za Čile
• Arhiva rezultata sa Svjetskih nogometnih prvenstava
• Arhiva reprezentacija sa svjetskih nogometnih prvenstava
• Arhiva rezultata kvalifikacija za svjetska nogometna prvenstva
• El Almanaque de Futbol de la Red