Orsinijev atentat

Orsinijev atentat ili Orsinijeva afera je naziv za neuspješni pokušaj atentata te diplomatske, političke i pravne posljedice istog u sklopu kojega je talijanski republikanac Felice Orsini pokušao ubiti Napoleona III i caricu Eugénie. Neuspjeli atentat je izveden 14. siječnja 1858. ispred zgrade pariške opere, a Orsini je imao podršku talijanskih nacionalista i engleskih radikala.

Dva umjetnička prikaza Orsinijevog atentata na cara Napoleona III. Gornji prikaz je platno Vittori Romana iz 1862. godine, a drugi je tada popularna gravura nepoznata autora.

Preludij

Ideološka osnova atentata treba se tražiti u Risorgimentu. Naime, pobornici talijanskog ujedinjenja smatrali su kako Napoleon III blokira njihova nastojanja te je tako, u kontekstu njihovih krugova, atentat bio legitimno sredstvo. Uz sve to, Napoleonu su zamjerali i to što je odustao od svojih karbonarskih ideala koje je gajio u mladosti. Risorgimento je naišao na podršku među brojnim intelektualcima, ali i nasilnim ekstremistima.

Jedan od vođa talijanskog ujedinjenja, nacionalist Giuseppe Mazzini djelovao je u Londonu, gdje je radio na mreži aktivista sklonih ujedinjenju Italije. U Londonu su u to vrijeme živjeli i Alexandre Auguste Ledru-Rollin, Lajos Kossuth i Alexander Herzen. Velik broj stranih revolucionara u Londonu bio je posljedica tadašnje britanske politike, koja je smatrala da svakoj političkoj izbjeglici treba dati azil, a sve do 1905. službeni London uopće nije registrirao svoje imigrante. Orsinijeva afera bio je velik test te politike. Napoleon III je već neko vrijeme sumnjao kako Mazzini i Ledru-Rollin pokušavaju organizirati atentat na njega, no kako je britanski zakon o urotama to djelo klasificirao kao prekršaj, osumnjičeni nisu mogli biti izručeni. Orsinijev pokušaj bio je najrecentniji pokušaj.

Felice Orsini je bio popularan predavač u Engleskoj i Škotskoj u to doba, a u zavjeri su mu se pridružili Giovanni Andrea Pieri i Carlo de Rudio, također talijani koji su u engleskoj bili znani kao profesori jezika. Orsini je u Engleskoj, kao plaćeni agent Giuseppea Mazzinija, imao cijeli niz kontakata no već je 1857. bilo znano kako se Orsini odvojio od Mazzinija. U narednom periodu, Orsini od Williama Mattieua Williamsa uči o eksplozivima, a ubrzo u svoju zavjeru okuplja nove članove - Thomas Allsop, George Jacob Holyoake, J. D. P. Hodge i francuski socijalist Simon François Bernard.

Allsop je od jedne kompanije u Birminghamu naručio izradu "Orsinijevih bombi", a koje su ubrzo testirane u Engleskoj. Alssop je također pronašao staru britansku putovnicu za Orsinija kako bi ovaj mogao otputovati u Francusku. Sve je bilo spremno za atentat.

Atentat

Suvremeni prikaz Orsinija pred giljotinom.

Dana 14. siječnja 1858., u večernjim satima, car Napoleon III i carica Eugénie vozili su se kočijom kroz rue Le Peletier prema zgradi pariške opere. Prije nego su došli do svoje destinacije, kočiju je presrela skupina atentatora koji su bacili tri male bombe na istu. Metalni fragmenti bombe raspršili su se svugdje po ulici, a udar od eksplozije je ugasio sve plinske svjetiljke u okolici i ulicu bacio u potpuni mrak. Bio je to krajnje nemaran napad koji je za posljedicu imao smrt osam osoba i 148 ozljeđenih, no meta napada je prošla bez ozljeda. Naime, unatoč velikoj šteti na kočiji, car i carica su prošli bez ozljeda.

Četvorica atentatora su ubrzo uhapšena, no dio njih je uspio pobjeći iz zemlje. Ubrzo se ispostavilo kako se radi o talijanskim nacionalistima. Orsini i Pieri su izvedeni pred sud gdje su osuđeni na smrt. Orsini je za sobom ostavio detaljni testament i dva pisma upućena Napoleonu III, od kojih je jedno pročitano na sudu, a drugo objavljeno nakon Orsinijeve smrti. Giljotinirani su 13. ožujka 1858. godine. De Rudio i Antonio Gomez su osuđeni na teški rad u prekooceanskim kolonijama.

Posljedice

Orsinijeva afera imala je teške posljedice po anglo-francuske odnose i britansku unutrašnju politiku. Vlada Lorda Palmerstona je gotovo instantno pala, a grof Alexandre Colonna-Walewski je odmah poslao depešu u London tražeći da Britanija reformira svoje pravo azila. U Engleskoj je vladala bojazan od moguće francuske invazije tako da su tokom narednih godina obrambene mjere bile pooštrene. S druge strane, Napoleon III se nedugo nakon ovog pokušaja sastao s Cavourom i dogovorio formalnu francusku podršku talijanskom ujedinjenju, nešto o čemu su se tajno dogovorili još na Pariškom kongresu 1856. godine. Suvremeni komentatori, upravo zbog ovog, smatraju kako je Orsinijev atentat iz političkog aspekta bio uspješan. U kolovozu 1858., kraljica Victoria i princ Albert posjetili su cara i caricu u Cherbourgu, što se smatralo formalnim činom pomirenja.

U Britaniji je došlo do cijele serije suđenja, koja je započeo smijenjeni Lord Palmerston, a nastavio ih njegov nasljednik, Lord Derby. Stvorena je frankofobna atmosfera, a tadašnji francuski ambasador u Londonu je smijenjen zbog vođenja preagresivne diplomacije. Među osobama koje su završile pred sudom bili su Simon François Bernard, kojega je porota oslobodila unatoč sučevoj preporuci da ga se osudi, Edward Truelove, izdavač koji je objavio pamflet Williama Edwian Adamsa u kojem ovaj brani Orsinija, a koji je optužen za kriminalno blaćenje te Walter Savage Landor. Među osumnjičenima za sudjelovanje u uroti bio je i Orsinijev prijatelj Charles Augustus Howell, koji je netom prije napustio zemlju.

Orsinijev atentat bio je inspiracija za kasnije slične pokušaje. Godine 1861., Oskar Becker je rekao kako ga je upravo Orsini inspirirao da pokuša ubiti pruskog kralja Wilhelma I, a isto je rekao i Ferdinand Cohen-Blind, koji je 1866. pokušao ubiti Otta von Bismarcka.

Literatura

• Blumberg, Arnold (1990). A Carefully Planned Accident: the Italian war of 1859. ISBN 9780945636076.