Maximiliano I od Meksika
Nadvojvoda Maksimilijan (6. jul 1832 - 19. jun 1867) bio je član Dinastije Habsburg-Lothringen kojeg su meksički monarhisti uz podršku francuskog cara Napoleona III proglasili carem Meksika 10. aprila 1864 godine.
| Nadvojvoda Maksimilijan | |
|---|---|
| |
| Vladavina | 2. april 1864 - 15. maj 1867 (vladao 3 godine i 70 dana)[1] |
| Krunidba | 10. april 1864 (nikad formalno nije bio okrunjen) |
| Prethodnik | Félix María Zuloaga |
| Nasljednik | Benito Juárez |
| Supruga | Charlotta Belgijska |
| Djeca | |
| Agustín de Iturbide y Green (usvojen) Salvador de Iturbide y Marzán (usvojen) | |
| Puno ime | |
| Ferdinand Maximilian Joseph Maria von Österreich | |
| Dinastija | Habsburg |
| Otac | Nadojvoda Franjo Karlo Austrijski |
| Majka | Sofija, princeza Bavarske |
| Rođenje | 6. jul 1832 Schönbrunn, Beč, Austrija |
| Smrt | 19. jun 1867 (34 godine) Cerro de las Campanas, Querétaro, Meksiko |
| Pokop | Beč, Austrija |
Većina evropskih monarhija (koje su bile rodbinski povezane) priznala je i podržavala njegovu vlast, naročito Francuska, Austrija, Belgija i Španjolska, a imao je i podršku Katoličke crkve jer su u Meksiku liberali konfisciralu veliku crkvenu imovinu (u to vrijeme Vatikan je bio pod velikim uticajem Beča). Sjedinjene Američke Države nisu priznale Meksičko carstvo, nego su nastavile podržavati svrgnutog predsjednika Benita Juáreza. Vojna podrška Sjedinjenih Država republikancima, naročito nakon pobjede u Građanskom ratu, bila je prekretnica koja je omogućila republikancima da savladaju meksičke monarhiste. Oni su 1867 zarobili Maksimilijana te ga 19. juna strijeljali.
Biografija
urediMladost
urediMaksimilijan je rođen u dvorcu Schönbrunn u Beču u Austriji, kao drugi sin austrijskog nadvojvode Franje Karla i Sofije Wilhelmine, bavarske princeze. Po tadašnjem Beču širili su se tračevi kako je Maksimilijan sin Napoleona II (Napoleonovog sina zatvorenog u Schönbrunnu), kao dokaz navođeno je njegova prisnost sa Sofijom Wilhelminom (i njena velika žalost nakon njegove smrti, za koju je navodno okrivljavala kancelara Metternicha) te fizička sličnost između Napoleona II i Maksimilijana.[2]
Maksimilijan se sa 27 godina, oženio sa svojom nećakom (u drugom koljenu) belgijskom pricezom Charlottom (španjolski Carlota), kćeri Leopolda I iz kuće Sachsen-Coburg i Marije Lujze Orelanske. Mladi par živio je u Milanu od 1857, gdje je Maksimilijan bio potkralj Kraljevstva Lombardija-Venecija, marionetske tvorevine Austrijskog carstva sve do 1859, kad ga njegov brat, car Franjo Josip smjenio zbog liberalizma i mlakosti. Uskoro je Austrija izgubila svoje talijanske posjede, Maksimilijan se nakon ostavke povukao u svoj dvorac Miramare pored Trsta gdje je živio kao penzioner.
Ponuda da postane meksički car
uredi
Maksimilijan je 1859. dobio ponudu meksičkih monarhista predvođenih plemićem Joséom Pablom Martínez del Ríom da postane car Meksika. U to vrijeme Meksiko je bio poprište žestokih borbi između pristaša liberalne stranke predsjednika Juareza i konzervativaca koji su se protivili njegovim reformama. Maksimilijan je isprava odbio ponudu, kratko odgovorivši - "Habsburg nije uzurpator". Ali je stao mijenati mišljenje nakon intervencije evropskih sila; Francuska, Belgija, Španjolska i Velika Britanija, koje su stale na stranu konzervativaca i bile protivnici Juarezovih reformi koje su i njih pogađale (moratorij na dugove). Nakon što je francuski general Élie-Frédéric Forey osvojio meksički glavni grad Ciudad de México i organizirao plebiscit o obnovi monarhije, i uz navaljivanje francuskoga cara Napoleona III - Maksimilijan se 1863 konačno odlučio i pristao postati meksički car. Pritom nimalo nije posumnjao da je plebiscit na kojem je odlučeno o obnovi Drugog Meksičkog Carstva održan pod francuskim bajonetima.
Meksički car
uredi
U aprilu 1864, Nadvojvoda Ferdinand Maksimilijan dao je ostavku na svoj položaj Vrhovnog komandanta Austrijske mornarice (on je svojom odlukom izgubio sva nasljedna prava u Austriji), i iz Trsta isplovio brodom Novara za Meksiko.[3]
U Meksiko je doplovio 21. maja 1864 i službeno je postao carem, ali polovično prihvaćenim jer ga i nadalje nisu priznavali pristaše republikansko-liberalne partije Benita Juáreza ali i dobar dio naroda koji se protivio Francuskoj intervenciji u Meksiku i vodio oružanu borbu protiv nje. Ubrzo po Maksimilijanovu dolasku povuke su se sve evropske intervenističke jedinice iz Meksika, osim francuskog korpusa, nakon što su ostvarile svoje ciljeve vezane uz povrat meksičkih dugova.
Za vrijeme svoje kratke vladavine, Maksimilijan je na razočaranje svojih konzervativnih protivnika proveo nekoliko liberalnih reformi koje je prije tog predložio Juárez, a to je bila zemljišna reforma, proglašenje vjerskih sloboda te proširenje biračkog prava glasa bez obzira imovinski status. Obnovio je i preuredio zamak Chapultepec iznad glavnog grada, koji je postao njegova vladarska rezidencija, i dao probiti veliku aveniju - Paseo de la Emperatriz (današnji Paseo de la Reforma) iz centra grada do nje. Planirao je i svoju krunidbu u katedrali, ali zbog konstatnih sukoba u zemlji do nje nikad nije došlo.
Nakon svršetka Američkog građanskog rata američka vlada povećala je vojnu pomoć pobunjeničkim jedinicama Juáreza i njegova saveznika Porfiria Diaza. S druge strane Maksimilijan je ponudio i dao utočište izbjeglicama iz Konfederacije nakon njihovog poraza u Američkom građanskom ratu u posebnim kolonijama organiziranih za njih ("Carlota Colony" i "New Virginia Colony". Pozvao je i evropske useljenike da dođu u Meksiko, osobito one iz Austrije i Njemačke. Kako on i Carlota nisu imali djece, usvojio je unuke prvog (kratkotrajnog) meksičkog cara, Augustina I de Iturbidea (1820), koji su trebali biti njegovi nasljednici. Trudio se i reorganizirati Meksičku carsku vojsku - 1865, koja je osnovana svega dvije godine ranije na nagovor Napoleona III., ali ona je i dalje ovisila o neprestanoj pomoći Francuskog ekspedicijskog korpusa.
Maksimilijanov kraj
urediSukobi u državi su se pojačavali 1866, uz stalni pritisak Sjedinjenih Ameriičkih Država, tako da je svakom objektivnom vanjskom promatraču bilo jasno da bi za Maksimilijana bilo najbolje da abdicira. Njegov položaj postao još bezizgledniji nakon što je te iste godine Napoleon III povukao francusku vojsku iz Meksika, pod pritiskom Sjedinjenih Država, koje su javno objavile da neće trpjeti uplitanje evropskih velesila po Americi (u skladu sa Monroevom doktrinom iz 1823), a i zbog evropske situacije (jačanje bismarckove Pruske). Maksimilijan je odbio napustiti Meksiko i svoje pristaše, a Carlota je otputovala u Evropu, pokušavajući (uzaludno) osigurati ponovnu pomoć iz Francuske, Austrije, Belgije i Vatikana.
U februaru 1867, car se se pred nadirućim snagama republikanaca povukao u grad Querétaro Arteaga u pokrajini Santiago de Querétaro gdje je uspio nekoliko tjedana odolijevati opsadi, ali je nakon izdaje u vlastitim redovima (pukovnik Miguel López otvorio je vrata republikancima) grad pao u ruke republikanaca 15. maja 1867 godine. Nakon neuspjelog pokušaja proboja kroz republikanske linije, Maksimilijan je uhapšen i izveden pred vojni sud koji ga je osudio na smrt strijeljanjem. Mnogi evropski vladari i istaknute javne osobe (među kojima i poznati republikanci Victor Hugo i Giuseppe Garibaldi) slali su meksičkom predsjedniku Juarezu telegrame i pisma s molbama za pomilovanje. Juarez koji je privatno gajio izvjesne simpatije prema njemu i Carloti[2] ostao je neumoljiv i nije poništio smrtnu presudu, na taj način je htio poslati jasnu poruku da Meksiko ne želi evropska uplitanja u svojoj zemlji. Maksimilijan je u rano jutro strijeljan na Cerro de las Campanas 19. juna 1867. zajedno sa svoja dva generala Miguelom Miramónom i Tomásom Mejíom.
Pokop
urediNjegovo mrtvo tijelo je nakon toga javno izloženo u katedrali u Queretaru, gdje je ostalo do početka 1868., kada je na traženje Franje Josipa vraćeno u Evropu. On je u Meksiko poslao admirala Wilhelma von Tegetthoffa sa krstaricom Novara, te je Maksimilijan preko Trsta uz carske počasti pokopan u habsburškoj carskoj kripti u Beču. Carlota je pod pritiskom svega proživljenog, potpuno slomljena ostatak života provela u izolaciji, prvo u svom Dvorcu Miramare pored Trsta, gdje je živjela s Maksimilijanom nakon Milana, a zatim u Belgiji u Dvorcu Bouchout kod Meise,[4] pod paskom svojeg brata, Leopolda II.
Rodoslovno - Maksimilijan je bio potomak slavnog španjolskog kraljevskog para Ferdinanda II. Aragonskog i Izabele I. Kastiljske za čije je vladavine otkrivena Amerika 1492.
Maksimilijanov lik u popularnoj kulturi
uredi- Kompozitor Franz Liszt napisao je pogrebni marš u počast Maksimiljana 1867, koji je izdan kao Années de Pèlerinage, Troisième Année 1883.
- Slikar Edouard Manet (1832-1883) naslikao je sliku Strijeljanje cara Maksimiljana 1868/69 (52 x 302 cm) danas u Gradskom muzeju Mannheim
- Njegova nestretna sudbina bila je tema dva filma; Juarez iz 1939 u kojem Maksimilijana glumi Brian Aherne i Vera Cruz iz 1954 gdje ga glumi George Macready.
- U seriji romana Južnjačka pobjeda Harryja Turtledovea, Konfederacija pobjedi Uniju u Američkom građanskom ratu 1862 nakon toga Meksičko Carstvo nastavi živjeti sve do naših dana pod maksimilijanovom dinastijom.
Izvori
uredi- ↑ Derecho Mexicano, Jacinto Pallares, Mexico ISBN 1-162-47704-0
- ↑ 2,0 2,1 Smith, Gene (1973). Maximilian and Carlota: A Tale of Romance and Tragedy. New York City: Morrow.
- ↑ Haslip, Joan, Imperial Adventurer - Emperor Maximilian of Mexico, London, 1971, ISBN 0-297-00363-1
- ↑ "Charlotte of Mexico's Misfortune", New York Times, March 6, 1885.
Eksterni linkovi
uredi
- casa imperial de Mexico Arhivirano 2011-09-08 na Wayback Machine-u (es)
- Slika Strijeljanje cara Maksimiljana slika Edouarda Maneta Arhivirano 2007-03-20 na Wayback Machine-u