Šesti križarski rat
Šesti križarski rat započeo je 1228. kao pokušaj ponovnog osvajanja Jeruzalema. Počeo je sedam godina nakon neuspjeha Petog križarskog rata i sadržavao je vrlo malo stvarnih borbi. Diplomatsko manevriranje cara Svetog Rimskog Carstva, Fridrika II, rezultiralo je time da je Jeruzalemsko Kraljevstvo povratilo određenu kontrolu nad Jeruzalemom, koju je održalo u idućih petnaest godina (1229-39, 1241-44)[1] kao i nad ostalim područjima u Svetoj Zemlji.
| Šesti križarski rat | ||||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Segment Križarski ratovi | ||||||||||
| ||||||||||
| ||||||||||
| Sukobljene strane | ||||||||||
| Sveto Rimsko Carstvo i saveznici | Ajubidi | Kraljevina Kipar Ibelin | ||||||||
| Komandanti i vođe | ||||||||||
| Fridrik II Hermann von Salza |
Al-Kamil | Henry I Jovan od Ibelina | ||||||||
Fridrik II i papinstvo
urediFridrik II je bio vrlo uključen u Petom križarskom ratu, šaljući trupe iz Njemačke, ali nije mogao lično pratiti vojsku, unatoč poticajima Honorija III i kasnije Grgura IX, budući da je morao učvrstiti svoju poziciju u Njemačkoj i Italiji prije polaska u križarski rat. Međutim, Fridrik je obećao ponovo krenuti u križarski rat nakon što ga je papa Honorije III krunisao za cara 1220. godine.
Fridrik se 1225. oženio Jolandom Jeruzalemskom (također poznatom kao Izabela), kćerkom Jovana Brijena (nominalnog vladara Jeruzalemskog Kraljevstva) i Marijom od Montferrata. Fridrik je sada polagao pravo na to okrnjeno kraljevstvo i razlog da ga pokuša obnoviti. Nakon što je Grgur IX. postao papa 1227. godine, Fridrik i njegova vojska zaplovili su iz Brindisija u Italiji prema Akri (tadašnjem glavnom gradu okrnjenog Jeruzalemskog Kraljevstva), ali ga je epidemija natjerala da se vrati u Italiju. Grgur je iskoristio tu priliku da ekskomunicira Fridrika za neispunjavanje svog križarskog zavjeta, iako je to bio samo izgovor, budući da je Fridrik godinama pokušavao učvrstiti carsku moć u Italiji na račun papinstva.
Grgur je izjavio da je razlog za ekskomunikaciju bilo Fridrikovo oklijevanje da ode u križarski pohod, još u Petom križarskom ratu. Fridrik je pokušao pregovarati sa papom, ali je na kraju odlučio ignorirati ga. Zaplovio je prema Siriji 1228. unatoč ekskomunikaciji, dospjevši u Akru u septembru.
Križarski rat
urediPrekid putovanja na Kipru
urediUmjesto da krene pravo u Svetu Zemlju, Fridrik je prvo zaplovio prema Kipru, koji je bio carski feud otkako ga je u Trećem križarskom ratu osvojio Richard Lavljeg Srca na putu za Akru. Car je došao sa jasnom namjerom da utisne svoj autoritet na to kraljevstvo, ali su ga lokalni baroni srdačno tretirali sve dok nije došlo do rasprave između njega i visokog činovnika Kipra, Jovana od Ibelina. Fridrik je tvrdio da je njegovo namjesništvo bilo nezakonito i zahtijevao je predaju Jovanovog kopnenog feuda, Bejruta, carskom prijestolju. Tu je napravio grešku, zato što je Jovan istakao da su kraljevstva Kipra i Jeruzalema ustavno odvojena i da ne može biti kažnjen za prekršaje na Kipru oduzimanjem Bejruta. To je imalo važne posljedice na križarski rat, budući da je otuđilo snažnu ibelinsku frakciju, okrenuvši je protiv cara.
U Jeruzalemskom Kraljevstvu
urediAkra, kao nominalni glavni grad Jeruzalemskog Kraljevstva i sjedište Latinskog Patrijarhata, bila je podijeljena u podršci Fridriku. Fridrikova vlastita vojska i teutonski vitezovi su ga podržavali, ali patrijarh Gerald od Lausannea (i sveštenstvo) slijedili su neprijateljsku papsku liniju. Kada se vijest o Fridrikovoj ekskomunikaciji proširila, javna podrška za njega je znatno oslabila. Pozicija Ivanovaca i templara je komplikovanija; iako su se odbili direktno pridružiti carevoj vojsci, podržali su križarski rat kada se Fridrik složio da ukloni svoje ime iz službenih naredbi. Lokalni baroni isprva su entuzijastično pozdravili Fridrika, ali su bili oprezni zbog njegovog prošlog naginjanja centralizaciji i njegove želje da nametne carski autoritet. Do toga je prije svega došlo zbog Fridrikovog tretiranja Jovana od Ibelina na Kipru, kao i njegovog očiglednog prezira za ustavne probleme barona.
Diplomatski dogovor sa sultanom al-Kamilom
urediČak i sa vojnim naredbama, Fridrikova snaga bila je samo sjena vojske sa početka križarskog rata. Fridrik je shvatio da mu je jedina nada za uspjeh u Svetoj Zemlji bilo pregovaranje predaje Jeruzalema, budući da nije imao dovoljno ljudi za borbu sa ajubidskim carstvom. Nadao se da bi prividna snaga, kao prijetnja koja bi mogla krenuti niz obalu, bila dovoljna da uvjeri al-Kamila, sultana Egipta, da ispoštuje predložen dogovor koji je prihvaćen nekoliko godina ranije, prije smrti al-Muazama, upravitelja Damaska. Egipatski sultan, zaokupljen gušenjem pobunjeničkih snaga u Siriji, prihvatio je predati Jeruzalem Francima, zajedno sa uskim prolazom do obale.
Uz to, Fridrik je dobio Nazaret, Sidon, Jafu i Betlehem. Moguće je da su i druga područja vraćena pod kršćansku kontrolu, ali se izvori ne podudaraju. Međutim, to jeste bio kompromisan ugovor. Muslimani su zadržali kontrolu nad područjem Hramske gore u Jeruzalemu, džamijom al-Akqsa i Kupolom na stijeni. Transjordanski zamkovi ostali su u ajubidskim rukama, a arapski izvori sugeriraju da Fridriku nije bilo dozvoljeno da obnovi Jeruzalemske utvrde, iako križari jesu obnovili jeruzalemske obrambene zidove. Taj dogovor, završen 18. februara 1229. godine, očuvao je primirje u idućih deset godina.
Jedna od posljedica tog dogovora bila je da je Jevrejima ponovo zabranjeno živjeti u Jeruzalemu.[2][3]
Taj se dogovor ponekada naziva Dogovorom u Jafi i Tell Ajulu,[1] u koji se uključuje i dogovor koji su drugi ajubidski vladari potpisali u Tell Ajulu, blizu Gaze, od kojih je, al-Kamilovim viđenjem, dogovor sa Fridrikom bio samo nastavak.[4][5] Također, taj se dogovor ne bi trebao miješati sa Dogovorom u Jafi iz 1192. godine, između Saladina i Richarda Lavljeg Srca.
U Jeruzalemu
urediFridrik je stupio u Jeruzalem 17. marta 1229. i prisustvovao u ceremoniji nošenja krune idućeg dana. Nije poznato da li je namjeravao da se to shvati kao njegovo službeno krunisanje za kralja Jeruzalema; u svakom slučaju, odsustvo patrijarha Geralda učinilo ga je upitnim. Postoje dokazi koji ukazuju na to da je kruna koju je Fridrik nosio zapravo bila carska,[6] ali je bez obzira proglašavanje svoje vlasti nad Jeruzalemom bio provokativan čin. Zakonski je bio samo regent svog sina, Konrada II od Jeruzalema, Jolandinog jedinog djeteta i unuka Marije od Montferrata i Jovana Brijena, koje je rođeno 1228. godine, kratko prije Fridrikovog odlaska.
Naslijeđe i presedan
uredi
Budući da je Fridrik imao poslove u svom carstvu kojima se morao posvetiti, napustio je Jeruzalem u maju. Papa je tek nakon poraza u borbi kasnije 1229. prekinuo ekskomunikaciju, ali je do tada Fridrik pokazao da je križarski rat mogao biti uspješan i bez vojne superiornost ili papine podrške.
Fridrik je postavio presedan postigavši uspjeh u križarskom ratu bez papskog učešća. Postigao je uspjeh bez borbi, budući da nije imao dovoljno ljudi za sukobljavanje sa Ajubidima. Do toga je došlo zbog zaokupljenosti Ajubida pobunom u Siriji. Iduće križarske ratove pokretali su pojedinačni kraljevi, kao što su Louis IX od Francuske (Sedmi i Osmi križarski rat) i Edward I od Engleske (Deveti križarski rat), demonstrirajući slabljenje autoriteta pape.
Roman Antichrist Cecelije Holland predstavlja iskaz o Šestom križarskom ratu iz Fridrikove perspektive.
Povezano
urediReference
uredi- Izvori
- Cattaneo, Giulio (1992). Federico II di Svevia. Rome: Newton & Compton.
- Citati
- ↑ 1,0 1,1 Adrian J. Boas (2001). Jerusalem in the Time of the Crusades: Society, Landscape and Art in the Holy City Under Frankish Rule. London: Routledge. str. 1. ISBN 9780415230001. Pristupljeno 12 September 2015.
- ↑ „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2016-03-04. Pristupljeno 2016-02-13.
- ↑ My Jerusalem: Essays, Reminiscences, and Poems. Uredili Salma Khadra Jayyusi, Zafar Ishaq Ansari. Strana 332, bilješka 42, citiran Joshua Prawer, "Minorities in the Crusader states" u A History of the Crusades (New York, 1964), 97; Steven Runciman, A History of the Crusades (London, 1965), 467; Karen Armstrong, A History of Jerusalem: One City, Three Faiths, HarperPerennial 2005, 198-299.
- ↑ Humphreys, R. Stephen (1977). From Saladin to the Mongols: The Ayyubids of Damascus 1193-1260. State University of New York (SUNY) Press. str. 197-198. ISBN 0873952634. Pristupljeno 10 May 2015.
- ↑ Adrian J. Boas (2009). Jerusalem in the Time of the Crusades: Society, Landscape and Art in the Holy City under Frankish Rule. London: Routledge. str. 1. ISBN 9780415488754. Pristupljeno 10 May 2015.
- ↑ Crusading and the Crusader States, Jotischky, (Edinburgh, 2004), 225.