IMPRESUM

Stari i umjetni~ki zanati Mehmed Pargan

Urednik: Redakcija: Izdava~: Rasim Hamidovi} Aj{a Puzi}, Rasim Hamidovi}, Abdulah Had`iavdi}, Mehmed Pargan Udru`enje obrtnika stari i umjetni~ki zanati Obrtni~ke komore Tuzlanskog kantona Adresa: Ulica II Tuzlanske brigade broj 60, 75 000 Tuzla Tel/fax: ++387 35 270 065; e-mail: stari.umjetnicki.zanatiagmail.com Amel Emri}, Emir M. Vra`alica, Edin Ga}an, Elena Planin~i}, Mehmed Pargan, Mirsad ^amd`i}, Muhidin Planja, Admir Osmanovi}, Zebulon Pinkas Jilduza i Selmir Pajazetovi} BMG Bosanska medijska grupa

Fotografija:

Dizajn i DTP:

Tira: tampa: CIP: OFF-SET Tuzla Dostupan u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci Bosne i Hercegovine, Sarajevo

Publikacija je objavljena uz finansijsku podr{ku USAID-a, Vanjsko-trgovinske komore BiH i Ministarstva za poduzetni{tvo Tuzlanskog kantona

Mehmed Pargan

Stari i umjetni~ki zanati u Bosni i Hercegovini

UVOD
radicija, umjetnost i kultura `ivljenja kroz ljudsku povijest, kod svih naroda su koncentrirani i najbolje se mogu pratiti ukoliko se pa`ljivo i sistematski prati nacionalna ili op}enito povijest zanatstva civilizacije. Dodirivanje kultura i obi~aja, te povijesno-civilizacijskih krugova, koji su se sa Istoka i Zapada, svojim rubovima ukr{tali u Bosni i Hercegovini, ovoj zemlji i njenim narodima donijelo je bogatstvo razli~itosti koje se spontano utkalo u faktore koji determiniraju kulturolo{ke obrasce, iz kojih se kroz stolje}a pora|ao konglomerat kreativnog djelovanja, nimalo distanciran od `ivota, povijesnih kretanja, religijskih preplitanja, jezi~kih razli~itosti i sli~nosti. Zanati su odgovarali na konkretne potrebe ljudi u datom vremenu, tako da su se ra|ali sa tim potrebama, sa njima odumirali, a dok su nastajali ili trajali u sebe su ugra|ivali stepen kulturnog razvoja, dostignu}a u umjetni~kom, tehni~ko-tehnolo{kom, pa i nau~nom domenu, kao i obi~aje naroda i dr`ava koje su upravljale Bosnom i Hercegovinom. Stoga je kroz milenij bosansko-hercegova~ke opstojnosti u zanatstvu ostalo tragova brojnih naroda i dr`ava, a kako se to mo`e i pretpostaviti, najja~i su tragovi otomanske Carevine, koja je upravljala Bosnom skoro pet stolje}a.

Nau~no-tehnolo{ka revolucija kojom je obilje`eno dvadeseto stolje}e dovela je u Bosni i Hercegovini, kao i u svijetu, do ga{enja i odumiranja brojnih zanata. Potreba za nekim zanatima jednostavno je prestala, jer su prestale potrebe ljudi za odre|enim uslugama i proizvodima. Zanatski rad zamijenile su manufakture, tvornice, automatizirana, pa ~ak i robotizirana proizvodnja. Istina, zaka{njeli dolazak tehnolo{ke revolucije u BiH, za razliku od razvijenih zemalja, imao je i svoje dobre strane, jer je neke zanate o~uvao do danas. Neki su zauvijek oti{li u nepovrat. Razvijene zemlje su krajem pro{loga stolje}a, svjesne zna~aja starih zanata u njihovoj kulturi i tradiciji, investirale zna~ajna sredstva kako bi se zanati o~uvali, a odumrli poku{ali povratiti, ne kao doprinos finansijskom i poslovnom razvoju zemlje, ve} kao tradicijskom i turisti~ki interesantnom modelu razvoja ovoga sektora. Zahvaljuju}i o~uvanju ~ar{ija u BiH, o~uvani su i brojni zanati, koji su tako|er kao turisti~ka atrakcija prezentirani svijetu. Prva decenija novoga milenija obilje`ena je potrebom i intencijom brojnih neovisnih grupa, uz simboli~nu, ali ipak va`nu pomo} dr`ave, i nesebi~nu podr{ku me|unarodnih institucija, da sa~uvaju postoje}e zanate i poku{aju o`ivjeti odumrle. I ovaj napor, kreiranja izdanja o starim i

umjetni~kim zanatima i zanatlijama na Tuzlanskoj regiji, ali u povijesnom i administrativno-teritorijalnom kontekstu cijele Bosne i Hercegovine, poku{aj je davanja jednog takvog doprinosa. Iako je istra`ivanje prilikom pripreme ove publikacije bilo opse`no, dugotrajno i sa ciljem objedinjavanja {to ve}ega broja informativno-edukativnih sadr`aja, imena i adresa, na}i }e se veliki broj onih do kojih nismo uspjeli do}i, a ta ~injenica }e zasigurno umanjiti kvalitet ove publikacije. Naravno, ukoliko se uka`e potreba, te propuste }e svakako ispraviti novo izdanje.

Kategorizacija starih zanata, koja bi trebala prethoditi jednoj ovakvoj publikaciji mogla bi u kona~nici dovesti do nepravednog zapostavljanja ili ispu{tanja odre|enih zanata. Stoga }emo neselektirano navoditi odre|ene zanate, nekada vo|eni dominantnom prisutno{}u konkretnog zanata, nekada kontekstom, a ne zanemaruju}i ni oficijelnu listu starih bosanskih zanata kojom raspola`u vlasti u BiH. U svakom slu~aju cilj nam je da {to vi{e informativno-edukativnih sadr`aja o zanatima o~uvanim na Tuzlanskoj regiji, putem ove publikacije do|e do ~italaca. U Tuzli, 22. 1. 2011. Mehmed Pargan

STARI ZANATI U BOSNI I HERCEGOVINI

Bosna i Hercegovina je kroz stolje}a bila mjesto ukr{tanja kultura i religija. Prevashodno vojnim putem, stalnim ratovima i osvajanjima ovih krajeva od Rima, Austrije, Ma|arske, Turske itd, u bosanskohercegova~ke gradove dono{eni su druga~iji na~ini izrade vojne opreme i njenoga odr`avanja, te niza proizvoda potrebnih civilima. Ne treba zaboraviti da su upravo ratovi bili generator razvoja zanatstva. Primjerice, Gra~anica, koja je ve} stolje}ima vode}i centar zanatstva i poduzetni{tva, bila je svojevrstan servis vojnim trupama smje{tenim u komunikacijskom ~vori{tu kakvo je bio Doboj. Stoga je zahvaljuju}i velikom broju vojnika-pje{aka, ali i konjanika, te jaha~ih i tegle}ih konja, Gra~anica tokom 16. stolje}a intenzivirala svoj razvoj. Kao i u drugim mjestima u to vrijeme egzistirale su desetine zanata. Vojska je imala prijeku potrebu za zanatlijama koji su se zvali potkiva~i. Oni su sa specijalno izra|enim ekserima u kova~kim radnjama precizno na kopita konja prikivali potkovice tako da konja ne boli i ne `ulja.

Mujo kuje konja po mjesecu Mujo kuje konja po mjesecu, Mujo kuje, a majka ga kune: Sine Mujo, `iv ti bio majci, Ne kuju se konji po mjesecu, Ve} po danu i jarkome suncu! Ne kuni me, moja mila majko, Jer kad meni na um padne draga, Ja ne gledam sunca ni mjeseca, Nit moj doro mraka ni oblaka!

Ovaj zanat je bio prili~no opasan jer su nerijetko konji bili nemirni i de{avalo bi se da prilikom potkivanja povrijede majstora. Potkiva~ki zanat je bio izuzetno rasprostranjen, me|utim on je iz decenije u deceniju imao sve manju potrebu da postoji, tako da se danas potkivanjem konja bave kova~i, koji i proizvode potkovice i eksere za potkivanje. O kvalitetnom radu potkiva~a ovisili su ishodi vojnih pohoda, jer je u to vrijeme osnovno sredstvo transporta bila zaprega, ovisila su va`na putovanja i snabdijevanja urbanih centara.

Dobro postavljena potkovica, koja mo`e izdr`ati do kraja vojnoga ili poslovnoga poduhvata prava je sre}a za vlasnika konja ili volova. Stoga se do danas o~uvalo narodno vjerovanje da potkovica donosi sre}u. Mnogo je ku}a koje na kapijama i danas ~uvaju potkovice, a kao motiv potkovica je vrlo ~esto kori{tena i u izradi nakita od srebra i zlata.

Konja kuje Dizdarevi} Meho

Konja kuje Dizdarevi} Meho, Konjic mu se potkovat ne daje. Njemu veli Dizdarevi} Meho: Stan, dorate, stani dobro moje; Ne kujem te da te preprodajem, Ve} te kujem da s tobom putujem. Valja nama i}i po djevojku. Ako Bog da pa je dovedemo, Zlatnom }e te potkom potkovati, I zlatnom te uzdom zauzdati, A biserom grivu okititi. Bit }e za te bjelice p{enice, A za mene neljubljena lica! Stade dorat kao janje malo.
10

Kova~ki zanat tako|er je nastao kao prijeka potreba ljudi da predmete od metala, prije svega `eljeza, stave u funkciju lova, ratnih borbi ili obrade zemlje. Stoga su kova~i i zauzimali stolje}ima primarno mjesto me|u zanatima. Vrhovi koplja i strijela, sablje, jatagani, no`evi, kasnije pu{ke i topovi djelo su kova~kih radionica iz kojih su izlazile pored osnovnoga proizvoda i mogu}nosti odre|ene grupe ili kraja da se odbrane ili spreme za vojna osvajanja. Te`a oru|a uz kova~e kreirali su livni~ari. Kova~i su bili temelj funkcioniranja svakoga doma}instva. Od reze na vratima, kojom se ~uvao porodi~ni mir, pa do baglama, no`eva, sjekira, sa~eva, peka, veriga, bakra~a, kosa, motika i brojnih drugih proizvoda, kova~i su davali svoj pe~at `ivotu ljudi u bilo kojoj sredini u Bosni i Hercegovini. Proizvodi su odre|ivali na~in `ivota, jer je izrada kvalitetnih posuda i veriga, definirala varivo kao nutricionisti~ku dominantu, koja i danas u bosanskohercegova~koj gastronomskoj ponudi ima klju~nu ulogu. Sa~ je pak usmjeravao razvoj kuhinje u pravcu pe~enja hrane uz o~uvanje njenih prirodnih sokova, na ~emu se potencira u suvremenim svjetskim kuhinjama u suvremeno doba. U razli~itim krajevima zemlje dominirale su odre|ene sklonosti, sposobnosti i tradicija izrade odre|enih proizvoda. Tako je nadaleko poznata kosa varcvarka, koja je dobila ime po gradu Varcvar Vakuf (Mrkonji} grad). Tuzlanska regija bila je pogodna za razvoj kova~kog zanata zbog tradicije dobroga poznavanja ugljeva koji su preduslov za obradu metala. @eljezo se zagrije na visokoj temperaturi, obi~no drvenim ugljem-}umurom, a kada do|e u fazu usijanja jakim ~eki}ima majstori mu mijenjaju oblik. U odre|enom momentu `eljezo se potapa u vodu, odnosno ulje i na taj na~in se okali. Taj proces daje nove osobine metalnom predmetu on je tvr|i, ali je zahvaljuju}i naru{enoj unutarnjoj strukturi metala, sklon lak{em lomljenju. Po ovom zanatu u Bosni i Hercegovini veliki broj naselja dobio je ime, a najbli`e Tuzli nalazi se naselje Kova~i, nedaleko od @ivinica. Naselje Kova~evi}i, nedaleko od Sapne, vodi sasvim drugu geneologiju, vjeruje se da je nastalo po vladarima Podrinja Kova~evi}ima, o ~emu u svojoj knjizi Zvornik historijska monografija, pi{e profesor Alija Uzunovi}.
11

Proizvodnja drvenoga uglja (}umura) vr{ila se tako {to se bukovo drvo u cjepkama nalagalo preko tunela zidanog ciglom. Ugljari bi slo`ili iscijepano drvo u obliku plasta sijena-polulopte, visine do dva metra, a promjera oko pet metara. Drvo bi se potom oblijepilo glinom i to po mogu}nosti debljim slojem kako bi se sprije~ila cirkulacija zraka i obezbijedilo sagorijevanje bez prisustva zraka - tako da bi cijela ugljara li~ila na bunker. U tunel se nakon toga podlo`i vatra i ona se odr`ava pet do sedam dana na ujedna~enom intenzitetu. Ve} prvoga dana drvo se u prvim slojevima po~ne ugljenisati, a ukoliko do|e do odstupanja od ravnomjernoga lo`enja mo`e dovesti do poja~ane temperature, pucanja glinenih oplata i zapaljivanja drveta, {to bi onemogu}ilo stvaranje ugljena. Sa druge strane, smanjivanje temperature vratilo bi proces una-zad i onda bi trebalo otpo~eti zagrijavanje ispo~etka.

14

Mangale su, ili kako ih neki zovu, dagare, dosta duboke posude od bakra ili zemlje, kojima griju svoje stanove, du}ane i radionice. U mangalu metnu do polovice pepela, a ozgora }umur, ugljen. Da im ugljik ne na{kodi, iznesu mangalu na sokak ili u avliju, pa kada se je }umur dobro razgorio i u `eru pretvorio, unesu je u ku}u ili u magazu, a za ve}u sjegurnost metnu u `eru velik ~avao ili komad ~istog `eljeza ili koje druge kovine. Da bude u ku}i {to ljep{i miris, metnu na `eru ne{to }aben trave (uda), koja vrlo ugodno miri{e. ]aben travu donose had`ije iz ]abe i odatle joj ime. Ustane{ li zimi rano ujutro i krene{ kroz bosansku ~ar{iju, opazi}e{ pred skoro svakim du}anom po jednu dagaru punu do vrha }umurom, a prljavi {egrt uzeo je komad debela papira, dasku ili {to takova i ma{e njom nad }umurom, da se {to prije razgori. Ja ne znam kako ni za{to, ali ja sam u tom u`ivao neku nasladu i zato sam svakoga jutra rano ustajao, da se mogu me|u dagarama pro{etati, sa {egrtima po{aliti, a u nu`di bogme i ruke ugrijsti.

Antun Hangi, @ivot i obi~aji muslimana, Svjetlost 15

Sarajevo, 1990. Tre}e izdanje, strana 61

Vjeruje se da je naselje Ugljara kod Ora{ja dobilo ime upravo po proizvo|a~ima uglja, koji su na ovom prostoru pravili ugalj za kova~nice, a{~inice i bogatije slojeve dru{tva. Po raznim zanatima i brojna druga naselja dobijala su imena. Tako, nedaleko od Kalesije imamo naselje Sara~i, koje je dobilo ime po sara~ima, zanatlijama koji su izra|ivali predmete od ko`e. S obzirom da se ovo naselje nalazilo na putnoj komunikaciji koja je povezivala Zvornik, kao sredi{te Zvorni~kog sand`aka, sa Tuzlom, koja je imala strate{ki proizvod - so, to su stalni prolaznici, karavani, putnici namjernici i lokalno stanovni{tvo, stvorili potrebu da se ovdje zapo~ne sa sara~kim zanatom - po ~emu je naselje i dobilo ime. Sara~i - zanatlije, proizvodili su opremu od ko`e, prije svega za konje: uzde, kajase, sedla, bisage, ali i za druge potrebe, kao {to su kaj{evi, razne futrole za oru`je itd. Radionice za izradu ko`nih predmeta bile su izuzetno rasprostranjene u vrijeme kada su konjske zaprege bile osnovno sredstvo transporta. Najve}a proizvodnja predmeta bila je namijenjena za vojne potrebe. Sara~i su {tavljenu ko`u, pripremanu izvan tih radnji, prera|ivali i kreirali sitne, fine predmete. Sara~ki zanat uveliko je za-

postavljen posljednjih decenija zbog dugotrajnog procesa proizvodnje predmeta od ko`e, koji uzrokuju njegovu visoku cijenu. Tako|er, mnogi jeftiniji materijali, poput plastike, zamijenili su sara~ke proizvode, tako da su oni danas tek sa~uvani za potrebe ukrasne galanterije namijenjene za poklone ili za turiste. Posao sara~a u ve}im ~ar{ijama dijelio se na specijalnosti tako da smo imali recimo sedlare, koji su se bavili pravljenjem isklju~ivo sedla za konje. Brojni su zanati koji su se vezivali za pripremu i obradu ko`e. Oni su se bavili struganjem dlake sa gove|ih, ov~ijih i kozjih ko`a zvali su se sagrd`ije. Oni su nakon toga sjekli ko`u na zadate dimenzije, a od strugane dlake zanatlije ke~ed`ije pravili su tzv. ke~eta, kojima su se postavljala sedla. Strugana dlaka slu`ila je za nalaganje jastuka i jorgana. Obrtnici mutabd`ije od tako dobijene kozje dlake koja se u narodu zvala kostrijet, pleli su vre}e, torbice, pokrovce itd. S obzirom da je bosanskohercegova~ko sredi{te proizvodnje ko`e bilo u Visokom, na tuzlanskoj regiji bilo je relativno malo ko`ara i ovda{nje zanatlije su se mahom bavili preradom ve} pripremljene ko`e. Prerada ko`e u Visokom bazirala se na proizvodnji viso~kih tabaka. Taj proces odvijao se

16

 17

u radionicama - tabhanama, jo{ od dolaska Turaka u ove krajeve. Primitivni na~in pripreme ko`e trajao je sve do 1928. godine, kada je pored stare tabhane u ovome gradu sagra|ena radionica za doradu gotove ko`e, {to je donekle i ubilo zanatski duh u pripremi ko`e jer se po~inju upotrebljavati sredstva i ma{ine za {tavljenje i obradu ko`a. Prije dolaska industrijske proizvodnje proces {tavljenja ko`e po~ivao je na biljnoj {tavi koja je podrazumijevala upotrebu tanina i soli, koji bi sprije~ili trule`ne procese. Nakon prepariranja ko`e ovim sredstvima, ko`a se raste`e i su{i. Kako je i nakon toga ostajala kruta, slijedio je proces omek{avanja. Iz ko`arskih radionica ko`a pripremljena za razli~ite namjene otpremana je u sara~ke, sedlarske, papud`ijske, kundurd`ijske, obu}arske i druge radionice. Obu}ari su vremenom, sa pokretanjem industrijske proizvodnje obu}e, te pojavom gume i plastike, preuzeli i izradu papu~a i naluna (nanula), iako su se u ve}im ~ar{ijama do danas zadr`ale papud`ijske radionice. U svom radu obu}ari su se koristili ~eki}em, no`evima za ko`u i trono{cem na kojem su razvla~ili ko`u i spajali |on i lice. Mladi majstori prilikom uvo|enja u esnaf mogli su da biraju da li }e zapo~eti

u~enje sa izradom |ona ili lica (gornji dio) obu}e {to su bila odre|ena usmjerenja u ovom esnafu, dok su stari majstori bili vje{ti u izradi kompletne obu}e. Oba dijela su ra|ena od ko`e, a kod siroma{nijih slojeva stanovni{tva, da bi du`e trajala, obu}a je pend`etirana (potkivana) sa metalnim plo~ama ispod i ispred prstiju, odnosno ispod peta. U gradovima su bile tra`ene papu~e, odnosno nalune (papu~e sa drvenim |onom). One su zapravo bile odgovor esnafa na uslove i kulturu `ivljenja jer je papu~a zapravo odra`avala duh gradskoga `ivota, odnosno `ivota na kaldrmi. Papu~e su no{ene u ku}i i oko ku}e, dok je po dolasku Osmanlija u BiH, ulazak u d`amiju tako|er zahtijevao posebnu vrstu

18

obu}e. Papud`ijske radnje natjecale su se ko mo`e ponuditi ljep{u i atraktivniju izradu gospodskih papu~a i naluna. Papud`ije se, kako je zapisao Hamdija Kre{evljakovi}, u defterima prvi put spominju 1530. godine i tu se vidi da su zastupljeni u neznatnom broju, ali ve} od polovine 16. stolje}a broj ovih zanatlija je znatno porastao. Upravo u vrijeme Osmanlija u administrativnoj podjeli esnafa papud`ijski zanat je pripao ~izmed`ijskom esnafu. Ovom zanatu su pored papud`ija i ~izmara (~izmed`ije), pripali i mestved`ije i firaeld`ije. Mestve su prema Abdulahu kalji}u (Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Svjetlost Sarajevo 1989.) vrsta duboke obu}e od mekane ko`e sa vrlo tankim |onom bez peta. Obla~i se na golu nogu i na ~arape.

Slu`i kao ku}na cipela, a pri izlasku na ulicu, navla~e se firale, papu~e ili kalja~e. U ranija vremena postojale su i `enske mestve. Firale je, kako navodi kalji}, starinska lahka plitka obu}a koja se nosila u svako doba godine. Obla~ile su se na golu nogu, na ~arapu ili na mestve. Danas ih nosi samo poneki hod`a ili had`ija. Hamdija Kre{evljakovi} je zabilje`io stihove u kojima se pominju firale:

Firale joj kupit u Sarajvu

Kao i drugu pjesmu u kojoj se pominju firale i mestve istovremeno:

Vid u mene meke mestve Maru{o!

19

Vid u mene firalice Jovano! Zanatlije ovog esnafa su bile smje{tene u posebnu ~ar{iju koja se zvala ^izmed`ijska ~ar{ija, mada je bilo radionica i u drugim dijelovima ~ar{ije. Same radionice su se nalazile iznad du}ana i magaza gdje su papu~e i prodavane. Najsiroma{nije zanatlije su svoju robu izra|ivali po ku}ama i papu~e prodavali stranim trgovcima po hanovima ili doma}im trgovcima koje su svi zvali hafafi ili kafafi. Zanatlije ~izmed`ijskog esnafa su bili skromnog imovnog stanja, dok su kafafi bili veoma bogati. Za izradu papu~a koristi se alat koji je uglavnom isti za sve zanate ~ija je sirovina ko`a (ter|ah, mu{te, bi~kije, {ila, igle, umbe, `ilde, alupi i dr.)

Zanatlije opan~ari bavili su se izradom opanaka od ko`e. Abdulah Arifovi}, u svom radu Tradicionalno zanatstvo u BiH, navodi kako su opan~ari izra|ivali opanke od sirove i {tavljene ko`e:

20

Opan~ari su sami ~inili {tavili ko`u tako {to su je nekoliko dana kiselili u teku}oj vodi, a zatim je stavljali u sefiju cementirani bazen ukopan u zemlju. U sefiju je moglo da stane oko 20 ko`a. Ko`e se pospu sa 3 kg zaga{enog kre~a i s malo luga, a zatim se natope vodom. Nakon 15 dana ko`e se izvade i s njih se skida dlaka i mesina. Ovaj proces se naziva fargovanje. Poslije toga ko`e se peru u tri vode da se s njih odstrani kre~, a zatim se stavljaju u drvenu posudu ciluk izra|enu od hrastove duge. Ova posuda ima funkciju hamba{~e, velikog drvenog korita izra|enog od jednog debla. U ciluk se stavljaju mlaka voda i samljevena hrastova {i{arka. Na jednu gove|u ko`i stavljalo se od 3 do 5 kg {i{arke. Tu se ko`e zagrijavaju nedjelju dana i mije{aju nekoliko puta. Topla voda obezbje|uje se tako {to se voda grabi iz ciluka, zagrijava na kazanu i ponovo vra}a. Taj ciklus se ponavlja dva puta, tj. osmi dan se stavlja nova voda i {i{arke. Poslije toga ko`e se stavljaju na motke da se prosu{e, zatim se na podu savijaju i sijeku u |onove, koji se ponovo {tave u buretu. Njihovo {tavljenje traje 2 do 3 nedjelje.

Opanci su bili sastavni dio narodne no{nje i predstavljali su izuzetno lijep detalj u odijevanju. Do danas se u dobroj mjeri o~uvao ta{narski zanat. U osmanlijsko doba bio je dosta razvijen zbog vojnih potreba, izrada fi{eklija i bisaga, a u novije vrijeme zbog na~ina `ivota, posebice u gradskim sredinama i potreba `ena (ali i poslovnih ljudi) za torbama kao modnim detaljima. Uz proizvodnju ta{ni majstori iz ovoga esnafa vrlo ~esto su istovremeno bili i remenari, majstori za proizvodnju remena, odnosno kaji{a svih vrsta. Nerijetko se uz ovaj zanat, ili uz sara~ki spajala izrada sedla, a majstori toga esnafa zvali su se sedlari. U ~ar{ijama koje su ~inili du}ani i trgovine no}ni red ~uvao je pasvand`ija. Nadgledao je du}ane jer su oni bili zatvoreni samo kapcima i u njih su lopovi lahko mogli u}i, ako su to `eljeli. Antun Hangi je u svom djelu @ivot i obi~aji Muslimana s kraja 19. stolje}a `ivopisno prikazao bosansku ~ar{iju i zanatstvo:

21

Kraj trgovine, bave se Muslimani i zanatima kao maloobrtom premda, kako rekosmo, zanata ne cijene ni izdaleka onoliko kao poljodjelstvo i trgovinu. Od zanatlija ima najvi{e kundurd`ija, postolara, nanuld`ija, terzija, kroja~a, sara~a, opan~ara, samard`ija, sedlara, kujund`ija, zlatara, no`ara, pekara i berbera. Bosanski Muslimani poznati su kao dobri ko`ari te taj zanat u nekim mjestima, kao u Visokom, a i u Banjaluci, i na veliko tjeraju. Skoro svaki muslimanski trgovac i obrtnik ima u posebnoj ku}i svoj stan, a u posebnoj svoj du}an ili radionicu. Du}ani su se poredali obi~no u jednom sokaku redom jedan do drugoga, a u svakom sjedi po jedan trgovac ili obrtnik; pa dok jedni prodaju robu, drugi rade svoje zanate. Sokaci, u kojima su se poredali trgovci i obrtnici, obi~no su {iri nego drugi, a zovu se ~ar{ije. ^ar{ije u ve}im mjestima sastoje se od ve}ih i manjih sokaka i soka~i}a, obi~no u sredini grada, a u njima je nanizan du}an do du}ana. Svi ti sokaci i soka~i}i zovu se ~ar{ija, ali prava ~ar{ija je obi~no samo onaj centar u kome se svi ti sokaci i soka~i}i sastaju. U nekim du}anima ima robe velike vrijednosti, a u nekima, kako rekosmo, sva ne vrijedi desetak, dvadeset kruna, nego je gazda du}an iznajmio da bude me|u svije-

tom, da se vidi, da se i on ne~im zanima. Svi du}ani, bez razlike da li u njima prodaju gotovu robu, ili se je u njima kakav majstor smjestio, vrlo su jednostavni i skoro uvijek od drveta na~injeni. Nad svakim je du}anom streha, visok drveni krov, koji se je prema sokaku izbacio da {titi kupca od ki{e i zla vremena. Na svakom du}anu su sa soka~ne strane po dva kanata, }efeneka; jedan se di`e uvis te se prikva~i za krov, a drugi se spu{ta na drvene stupi}e zabite u zemlji pred du}anom, ili na dva ove}a kamena, pa se onda na

22

njemu prodaje roba. Ako trgovcu do|e prijatelj ili mu{terija na du}an da {to kupi ili proda, sjedne na donji }efenak, popu{i cigar duhana i popije crnu kafu. Nije mogu}e ni pomisliti, da bi prijatelj ili bolji kupac do{ao na }efenak na{emu trgovcu, a da ga on ne bi kafom i duhanom ponudio. Kada }e trgovac svoj }efenak zatvoriti, otkva~i gornji kapak od krova i pusti ga da na baglamama visi. Sada on iza|e iz du}ana i podigne svoj kapak, a preko sredine, naime gdje se gornji i

donji sastaje, prevu~e drvenu prijevornicu pak ju zamandali i zaklju~a. Premda je to vrlo primitivan zatvor, rijetko se doga|a da ko ~iji du}an pokrade. U novije doba stali su po ve}im bosanskim ~ar{ijama, a napose u Sarajevu, Mostaru, Banjaluci i Donjoj Tuzli gradili moderne du}ane i tako stari malo pomalo sa ~ar{ija i{~ezavaju.
Antun Hangi, @ivot i obi~aji muslimana, Svjetlost Sarajevo, 1990. Tre}e izdanje, strana 72-73

23

Pasvand`ije su u ovakvoj organizaciji esnafa no}ima bdjele nad du}anima ~uvaju}i ih kako od lopova, tako i od drugih neda}a. Enver ^ola-kovi} je u svom antologijskom romanu Legenda o Ali-pa{i prikazao po`ar u ~ar{iji kada su skoro svi du}ani izgorjeli. Upravo se u narednom odlomku spominju pasvand`ije, koje imamo kao profesiju u tom dobu, ali ne i kao zanat. Ipak smo u ovoj publikaciji dali prostora i tom pozivu:

Ve} je jacija bila davno pro{la kad se Mehaga odlu~i da po|e. Na razgrnut `ar u mangali zaboravili su, a to je izazvalo po`ar koji je tek na ~etiri sata po jaciji primijetio pasvand`ija, a koji je sat kasnije ugrabio velik dio Mehagina imetka. Ve} na sat-dva poslije jacije nikoga na ~ar{iji nije bilo te mrazne no}i osim ~uvara i zaptije, koji su zakukuljeni u ko`ne ogrta~e tapkaju}i promrzlim nogama i hu~u}i u prste {etali okolo po svojim podru~jima. Vatra je, dakle, nesmetano harala. A ona je ustrajna, podmukla, ba{ kao i bol, ba{ kao i ~e`nja... Po~inje tinjanjem najmanje, skoro nevidljive `eravice, zahvati najprije }ilim ili vre}u, ili ma {ta u blizini, pa klizi podmuklo ka gredi, uhvati tako tavanicu ili pod, pa se naglo razbje{njava i kad postane vidljiva, ve} je mo}na kao bujica koja nosi sve, ve} je nesavladiva! A i bol je takva: bilo du{evna, bilo tjelesna: po~inje nekom rije~i, neugodnim djelcem bli`njega ili gr~em, trzajem u nekom udu, pa sve vi{e i br`e napreduje, dok ne dovede do te{kog oboljenja ili do potpune du{evne poti{tenosti. A i ~e`nja je takva: po~inje nevinim pogledom na neki predmet ili u ne~ije svijetle o~i, u vitak stas ili bujne kose, pa se poput vatre s o~iju prenosi na srce, pa na um, pa te obuzme svega i ne popusti dok ne postigne{ ono za ~im ~ezne{, ili dok potpuno ne sagori{ u njoj i ostane{ pepeo, ~ovjek ravnodu{an, nesretan i tup... (Odlomak iz romana LEGENDA O ALI-PAI, Autor: Enver ^olakovi}, Izdava~: Sarajevo-Publishing, Sarajevo, 1997. god.)
24

Poseban duh ~ar{iji davali su bozad`ije, majstori koji su proizvodili bozu - osvje`avaju}i napitak na bazi `itarica. Recept za spravljanje boze u Bosnu i Hercegovinu donijeli su Turci, a ovaj napitak je bio izuzetno popularan i tra`en, posebno me|u vojskom, koja je iscrpljena imala potrebu da se zahvaljuju}i ugljikohidratima iz ovoga pi}a okrijepi. Boza je spremana tako {to se mljeveni kukuruz u preciznom omjeru mije{ao sa vodom, kvascem i {e}erom, te se potom stavljao da odle`i kra}e vrijeme. Nakon spravljanja boza je ~uvana isklju~ivo u drvenom buretu, a preporu~ivana je trudnicama i porodiljama, jer se vjerovalo da zbog vitaminskih sadr`aja osigurava kvalitetnije mlijeko za novoro|en~ad. Vjeruje se da je boza spravljana u Turskoj jo{ oko 900. godine, a zbog izuzetnih svojstava o~uvana je do danas kao izuzetno ukusan i osvje`avaju}i napitak. Bozad`ije su u posebno pripremanim posudama nosili bozu ~ar{ijom i od du}ana do du}ana prodavali svoje ukusno pi}e. Do danas je sa~uvana proizvodnja boze, ali bozad`ija koji idu i ~ar{ijom prodaju svoj hranjivi napitak, vi{e nema. Poznata je i tatar-boza koja je odlukom sultana Mehmeda bila zabranjena u cijelom carstvu jer je sadr`avala alkohol, a u Bosni i Hercegovini je spravljan i kumis (boza od kobiljeg mlijeka).

Recept za bozu U sud se nave~er sipa kilogram kukuruznoga bra{na, koje se prelije se sa 10 litara vode. Sutradan se ova smjesa ostavi da vri oko dva sata, uz stalno mije{anje. Skuhano bra{no se hladi nekoliko sati, a u me|uvremenu se razmuti u mlakoj vodi 10 grama kvasca. Kada se kvasac ukiseli izru~i se u skuhano bra{no i ostavi da stoji do sutradan. Ujutru se boza procijedi kroz gusto sito, dobro se iscijedi i ostavi da se rashladi. Pije se hladna.
25

Naravno, kod bozad`ija je presudnu ulogu igrala kvaliteta i priprema kukuruznoga bra{na. Ono je moralo biti od kukuruza bosanca, poznatog kao osmak ili brzohod, sitno mljeveno da ga i nakon pripreme boze mo`e zna~ajno ostati u sastavu ovoga pi}a. Bosna i Hercegovina koja obiluje potocima i rijekama imala je izuzetno velik broj vodenica, tako da se kvalitet proizvedenog kukuruznoga bra{na nikada nije dovodio u pitanje. Kontinentalna klima sa pozitivnim omjerom

sun~anih dana, vlage i kvalitetnim zemlji{tima, osiguravala je odli~an kvalitet kukuruza. Mlinari ili vodeni~ari na potocima ili manjim rijekama pravili su ustave, odnosno manje brane, iz kojih su u vrijeme mljevenja pu{tali posebno pripremljenim kanalima vodu usmjerenu na vodeni~ki to~ak. Pri okretanju vodeni~koga to~ka ispod vodenice, vretenom je pokretan, prema unutra konusno oblikovan vodeni~ki kamen, pod koji je potpadalo zrnjevlje, koje bi kada dostigne do-

26

voljnu usitnjenost izlazilo na posebno ostavljanim otvorima. Mlinari su napla}ivali svoje usluge u{urom u bra{nu, obi~no od deset procenata. Na tuzlanskoj regiji sredinom pro{loga stolje}a bile su stotine vodenica. Mo`da je najatraktivnija bila ona na rijeci Drini sa ogromnim to~kom, poznata pod imenom Drinka. Nju je nabujala Drina odnijela sedamdesetih godina pro{log stolje}a i ona nakon toga nikada nije ponovno sagra|ena. Do danas je na ovom prostoru sa~uvan mali broj vodenica, a njihovu funkciju preuzeli su mlinovi na struju, koji su, da bi kvaliteta bra{na bila {to sli~nija bra{nu samljevenom u vodenici, pravljeni sa kamenim to~kom, uz pomo} kojega melju kukuruz i p{enicu. Me|utim, i pored poku{aja da se napravi elektronska replika vodenica na vodu, zaljubljenici u autohtone bosanske proizvode smatraju da bra{no nikada ne mo`e dosti}i kvalitetu kao kada ga melje voda. Kukuruzno bra{no kroz povijest ovih prostora bilo je baza za spravljanje brojnih jela, jer su seoska doma}inska isklju~ivo uzgajala doma}i bosanski kukuruz, koji je spram drugih hljebnih kultura davao najbolji urod i imao naj{iru upotrebu. Primjerice, tokom 19. stolje}a, p{eni~no bra{no se smatralo luksuzom, odnosno privile-

gija bogatijeg sloja stanovni{tva, tako da se na bazi kukuruza razvijala bosanskohercegova~ka kuhinja. Me|utim, gastronomska ponuda u ~ar{ijama, koja se na izvjestan na~in sa~uvala do danas, svjedo~i o bogatstvu razli~itih okusa. Za ~itav konglomerat razli~itih jela, stvaran stolje}ima na temelju ukr{tanih kultura s Istoka i Zapada, brinule su a{~ije. Oni su sa promjenama uticaja velikih sila na Bosnu i Hercegovinu prirodno reagirali prilago|avanjem svoje ponude novim okolnostima. Prilago|avanje zahtjevima Osmanlija ili pak Austrijanaca, odnosno Ma|ara ili Nijemaca, u ovda{njoj kuhinji neminovno je zadr`avalo odre|ene osobenosti tradicije, starih navika i usvojenih na~ina pripreme hrane. Novi ljudi, narodi, vojske, imali su nove zahtjeve ko-

27

jima su se a{~ije morali prilago|avati, na taj na~in ~ine}i bosanskohercegova~ku ponudu raznovrsnijom, bogatijom i neponovljivom. Danas se {irom Bosne i Hercegovine mogu prona}i a{~inice koje ba{tine staru bosansku kuhinju, a na jelovniku su jela poput sogan dolme, had`ijskog }evapa, begove ~orbe, tarhane, bosanskoga lonca, bamije... Dana{nja a{~ijskoga zanata se na majstora isklju~ivo kuhanih jela, dok se iz ovoga, nekada {irokoga zanata vremenom diferenciralo niz drugih zanata kao {to su }evabd`ija, buregd`ija, odnosno u {irem smislu kuhar... I danas se u a{~inicama u Bosni i Hercegovini ~uvaju tradicionalni bosanski recepti brojnih jela, koja se slu`e u zemljanom posu|u. Tradicija poslu`ivanja i kuhanja hrane u posu|u od pe~ene zemlje traje ve} stolje}ima, a posljednjih godina, ~ini se, dobila je na kvaliteti zbog ubrzanog razvoja tehnologija koje omogu}avaju kvalitetniju pripremu gline, njeno pe~enje, impregnaciju i ~uvanje prije upotrebe. Grn~arski zanat je jedan od najstarijih. Kroz povijest zemlja se u razli~itim civilizacijama koristila za izradu posu|a, a sa izumom grn~arskog to~ka usavr{ena je izrada raznih predmeta. Pripremljenu glinu majstori bi prije oblikovanja ujedna~avali, a po izradi predmeta
28

stavljali bi ih na pe~enje. Proces pe~enja, a potom hla|enja predmeta od pe~ene zemlje podjednako je bio va`an, jer se hla|enje pe~enih proizvoda moralo vr{iti oprezno. Brzo hla|enje zna~ilo je pucanje posu|a i stvaranje zna~ajnih {teta. Rad sa zemljom zahtijevao je znanje i iskustvo. Zemljano posu|e masovno je kori{teno u doma}instvima za spravljanje i ~uvanje hrane. S obzirom na svojstva upijanja i propu{tanja te~nosti kroz porozne glinene zidove, ono nije kori{teno za skladi{tenje te~nih materijala. Za te svrhe izra|ivana su burad, odnosno ba~ve. Majstori ba~vari precizno su odabirali kvalitet drveta od koga su se pravili dijelovi ba~ve. Obi~no se za izradu ba~ve koristilo

hrastovo drvo. Nakon su{enja i izrezivanja daski, koje su se finom obradom pripremale za precizno uklapanje u paralelni niz. Da bi se dobio oblik bureta, daska je jo{ prije su{enja parena, tako {to se izlagala plamenu vatre ili klju~aloj vodi. Na taj na~in ona bi dobila odre|enu savitljivost i mogla bi i}i na prenaprezanje. To je ra|eno tako {to se du`ina daske dijelila na tri dijela. Pri dnu je bila duga fiksirana greda, isto kao i na sredini, s tim {to se srednja izmje{tala desetak do petnaest centimetara iz linije koju je imala gornja greda, koja se tek nakon parenja fiksirala. Na ovaj na~in drvo bi dobilo ispup~enja, potpuno jednako zakrivljena i sa tako pripremljenim drvetom, nakon nekoliko mjeseci su{enja na vjetru i u hladu, moglo bi se pristupiti pravljenju bureta. Pripremljeni lukovi, konusima u uklapanju dr`ali su se me|usobno od uru{avanja unutra. Jak pritisak prema napolje dr`ali su specijalno kovani obru~i od `eljeza. Kada se ba~va privela kraju, do{la bi faza isprobavanja kvalitete izrade. Prije upotrebe bure bi se potopilo u vodu i tu odle`alo nekoliko dana. Dobro su{eno drvo, precizno spajano, le`anjem u vodi bi nabubrilo i brtvilo mogu}e prolaze te~nosti. Kada bi se okon~ao taj proces u bude bi se sipala voda, a kada ne bi pu{tala kroz spojeve,

29

bure bi se stavljalo u upotrebu. S obzirom da }e u njemu ubudu}e biti teku}ina, ona ne}e dopustiti su{enje drveta i razmicanje daski. U ba~vama su ~uvani mahom vino i rakija. Drvo je na ovaj na~in adekvatno nadomjestilo ono {to zemlja u grn~arstvu nije - dugoro~no ~uvanje te~nosti. Pored grn~ara zemlju kao materijal koristili su i dund`eri (dungari, ned`ari) koji su svojevremeno zemlju koristili za izgradnju stambenih objekata. Zemlja se mije{ala sa pljevom (ljuspice u koje su uvijena zrna p{enice, a koje se skidaju vr{idbom) i tako se dobijala tjestasta masa. Prije nego se ta masa upotrijebi, izme|u drvenih stubova (direka) ku}e stavljali su se kosi potpornji, a izme|u njih obi~no se plelo vrbovo ili johovo pru}e, koje bi se potom ulijepilo pripremljenom masom. Kada bi se gradio kvalitetniji zid, onda bi se ta masa nabijala u prostor koji je sa strana ograni~en oplatama od daske (ku}e ovakvih zidova zvane su nabijenice). Takav zid bi bio mnogo ~vr{}i i topliji. ^vrsto}u zida osiguravala je pljeva, koja nije dopu{tala stvaranje pukotina. Dund`erski poziv bio je poprili~no {iroko postavljen i obuhvatao je gradnju stambenih i drugih objekata u doma}instvu od temelja do krova. Bio je nerazdvojiv od tesarskog zanata. Majstori tesari su od bukvinih stabala ve-

}ega pre~nika vje{to cijepali tanke trokute ({a{avke), duge oko jednoga metra, na u`em konusnom dijelu svedene na manje od jednoga centimetra, a na debljem tri-do pet centimetara, gdje bi se pravili utori, odnosno falcovi, tako da bi tanji dio bio okrenut ka gore i ulazio bi u utor. Na ovaj na~in ki{a bi se slijevala niz drveni zid, a to bi bila i relativno dobra za{tita od drugih klimatskih utjecaja i buke. Na sli~an na~in pravljen je i drveni krov od cjepanica bukve. Stropovi ku}a u vremenima prije upotrebe betona tako|er su rje{avani drvetom. Postojalo je vi{e na~ina a pribjegavalo se obi~no redanju bukovih cjepanica, dugih do jedan metar na grede. Ispod bi se ekserima fiksirala ili u niz uvezana trska ili pleteno pru}e. Na trsku bi se nanosio malter ili zemlja, a potom kre~ilo. Sa gornje strane bi se tako|er nanosila i utabala zemlja pomije{ana sa slamom ili pljevom. To bi bio dobar sloj za{tite od hladno}e. U te svrhe se ~esto u bosanskim ku}ama dim sa ognji{ta, odnosno pe}i na drva odvodio pod krov i on bi zna~ajno zagrijavao prostorije u ku}i, a sa druge strane taj prostor stropa (pante) ~esto se pretvarao i u su{nicu za meso. Ve}inu ovih poslova radili su dakle majstori dund`eri, dok su izradu vrata i prozora radili majstori stolari. Svojevremeno su stolari, prije pojave ma{ina

32

za obradu drveta izra|ivali vrata i prozore tesanjem drveta, pa onda finom obradom (struganjem) metalima ili staklom. Pribjegavalo se iznala`enju na~ina uklapanja dijelova drveta tako da se {to manje koriste ljepila i ekseri. Prozori su obi~no bili manjih dimenzija zbog skupo}e stakla, a i gubljenja energije. Obrada drveta je bila izuzetno zahtjevan, te`ak, ali cijenjen posao, s obzirom da je svako doma}instvo imalo potrebu za uslugama stolara. U vrijeme kada je u izgradnji bosanskih ku}a dominiralo drvo, stolarskim zanatom bavilo se mnogo ljudi. Danas je tragove ovoga zanata sa~uvalo jedino preduze}e Hamidovi} iz Kalesije, koje ~uva brend bosanska ku}a. Istina, obrada drveta je potpuno druga~ija i provodi se ma{inski, a danas je rijetkost prona}i o~uvane ku}e iz toga vremena. Upravo je porodica Hamidovi} vlasnik jedne takve u naselju Vukovije. Procjenjuje se da je ku}a stara oko tri stotine godina. O kulturi stanovanja, te gradnji bosanskih ku}a pisao je ve} pominjani Antun Hangi:

33

Na{i muslimani stanuju ve}inom u drvenim ku}ama. Tek u novije doba stali su i oni sve to vi{e graditi ku}e od kamena ili od opeka. Za turske uprave u ovim zemljama, stanovali su skoro svi u drvenjarama, a samo neki te neki imao je zidanu ku}u. Te ku}e zvao je narod kulama, a bile su znakom velikog blagostanja i bogatstva. Ku}e su na{ih Muslimana skoro uvijek ~etverouglate zgrade, te su izvana i iznutra bijelo okre~ite i vrlo ~iste. Skoro sve muslimanske ku}e po gradovima, i po selima su na jedan boj. Donji je boj u mnogo ku}a od kamena, do~im je gornji skoro uvijek od drveta, a zidovi od }erpi}a. Starinske su bosanske, a napose muslimanske ku}e, odozdola ne{to manje, a gore i {ire i dulje nego u prizemlju. U donjem boju koji je, kako vidimo, ~vr{}e i solidnije gra|en, stanuje na{ Musliman zimi, a u gornjem ljeti. U donjem je boju malo zraka, a jo{ manje svjetla jer ima malo prozora. Tim vi{e zraka i svjetla na}i }e{ u gornjem boju, jer tu ima prozora u izobilju, a ima i takovih ku}a u kojima se je poredao prozor do prozora.
Antun Hangi, @ivot i obi~aji muslimana, Svjetlost Sarajevo, 1990. Tre}e izdanje, strana 58-59

Vrlo ~esto se u izgradnji ku}a, za podrumski dio, koristio kamen. Nabijanje zemlje izme|u drvenih oplata (tzv. ku}e nabijenice), kako se ~esto gradilo u Bosni, dovodilo je do provo|enja vlage i obi~no ruiniranja zidova u donjem spratu (nekada se govorilo u donjem boju). Zidanje kamena, mo`da jo{ bolje kazati redanje kamenja u zid, bez posebnih klesanja da bi kamen nalegao na kamen, osiguravalo je prolazak zraka kroz zid i rje{avanje problema vla`nih podruma. Bosna nije imala mnogo majstora klesara (ta{~ije) i oni su u ove krajeve obi~no dolazili iz Dalmacije i Hercegovine, gdje su izu~ili svoje zanate, a nji-

34

hov zid se razlikovao od kamenog zida koji su gradili ovda{nji majstori - dund`eri. Kamenje rukama majstora koji su zanat u~ili od klesara iz Dubrovnika, ali i Italije, koji su dovo|eni u Bosnu da grade mostove, bogomolje itd, klesano je namjenski za ba{ zadano mjesto u zidu, potom vezano malterima, i tako bi se dobijao zid izuzetnog izgleda i ~vrsto}e. Doma}i zidari kamena, zbog neiskustva i poznavanja materijala, obi~no su samo redali kamen i vezivali ga odre|enim materijalima, tako da je ovakav zid bio nedovoljno ~vrst, nije imao svojstva izola-

tora i na kraju, uop}e nije lijepo izgledao. U po~etku su klesari dolazili u Bosnu kako bi gradili mostove, d`amije, crkve, manastire i samostane, ali vremenom su se prilago|avali i stalnim potrebama stanovni{tva, tako da su svoj rad svodili na izradu nadgrobnih spomenika, kaldrma itd. Poseban duh bo{nja~kim doma}instvima tokom 18. i 19. stolje}a davale su upravo lijepo ure|ene kaldrme. Tragovi takvoga ure|enja ostali su do danas u Sarajevu, a vrlo ~esto se mo`e susresti izrada kaldrma kod restorana ili motela, koji poku{avaju na ovakav na~in privu}i pa`nju posjetitelja. Klesarski zanat ima tragove na prostorima Bosne i Hercegovine izuzetno dugo, a samim tim i u Sjeveroisto~noj Bosni. Tragovi vrhunskih majstora klesara su brojne nekropole ste}aka koje su pokazatelj vrhunskog umije}a klesara koji su radili na ovim prostorima. Na Tuzlanskoj regiji bilo je nekoliko poznatih nalazi{ta ukrasnog kamena pogodnog za klesanje i ugradnju. Po tome je posebno bio

35

poznat prostor u okolini ekovi}a. Stolje}ima se na ovom prostoru vr{i eksploatacija kamena, koji se dalje koristi u svrhu gra|enja. Stoga su se razvile veoma zanimljive primitivne tehnike lomljenja kamenih blokova. U pukotine izme|u blokova zabije se grabov suhi kolac, a onda se na to mjesto sipa voda. Za jedan dan drvo se nadojeno vodom {iri i lomi ~itave blokove kamena, koji se dalje stavlja u preradu. Tradicija obrade kamena je relativo duga. Kod Teo~aka se nalaze kamene kugle ~ija je preciznost zakrivljenje, koja definiraju oblik lopte, skoro savr{ena. Na svakom koraku, {irom Bosne i Hercegovine su ste}ci, a brojne bogomolje gra|ene kamenom, stari gradovi (poput Srebrenika, Zvornika, Te{nja) govore o vhunskim majstorima klesarima. Ove majstore u gradnji pratila je grupa majstora koji su nadopunjavali njihove poslove: kamenari, majstori za svodove, drvorezbari, staklari itd.

36

Ciglari (}erpi}ari) unaprije|enom proizvodnjom gra|evinskih materijala na bazi zemlje promijenili su filozofiju gradnje. Sa intenzivnijom proizvodnjom cigle otvorene su brojne mogu}-nosti u razvoju arhitekture na ovim prostorima, posebice {to se za izgradnju zna~ajnijih objekata nije vi{e moralo sezati za vrhunskim klesarima, ve} su ciglu mogli ugra|ivati zidari, koji nisu nu`no morali imati prethodna znanja ne-ophodna za pripremu materijala za gradnju. Svojevremeno se cigla oblikovala ru~no.

38

Pripremljena zemlja se mije{anjem ujedna~avala kako bi se dobila tjestasta masa. Vremenom su napravljeni kalupi i kalupljenjem se dobijao }erpi} (cigla koja nije pe~ena), koji se su{io u hladu, na mjestima sa jakim strujanjem zraka. Tako se postizalo manje pucanje zemlje prilikom su{enja. Od }erpi}a su gra|ene porodi~ne ku}a, stambeni i poslovni objekti, zidovi oko dvori{ta itd. me|utim, samo osu{ena zemlja brzo je propadala pod atmosferskim utjecajima, tako da se pristupilo nekim drugim metodama, kao {to je pe~enje }erpi}a. U narodu su poznata dva na~ina tvorni~ki, koji se provodio izgradnjom tvornica za proizvodnju gra|evinskih materijala na bazi zemlje i primjenom tehnologija za brzu i kvalitetnu proizvodnju i pe~enje opekarskih proizvoda. Drugi na~in je bio tzv. poljski, koji se provodio na polju, tamo gdje je prona|ena zemlja adekvatnoga kvaliteta. Na licu mjesta bi se obavilo pravljenje }erpi}a-kalupljenje zemlje i njeno slaganje u oblik koji podsje}a na krov, visine do tri metra, {irine oko pet metara, a du`ine u bazi do petnaest metara. Cijela ciglana se potpom oblo`i blatom, odnosno slojem gline koji {titi ciglu od razmjene topline sa okolinom. ]erpi} bi se slagao sa blagim smicanjima, tako da se dobije krovast oblik. Ispod se, kao i kod

proizvodnje }umura, ostavi tunel, ali se on ne zida zasebno, ve} kada se zapo~ne slaganje cigle, odmah se ostavi petougaoni prostor {irine oko jedan i pol, visok jedan metar po cijeloj du`ini ciglane. U taj prostor se unose drva i potpaljuju, a ja~ina vatre, odnosno intenzitet toplote kojom se pe~enje vr{i, reguli{e se sa vratima koja se naprave nakon zidanja. Pe~enje otpo~inje postepenim podizanjem temperature i bez naglih promjena traje najmanje sedam dana, a u tim primitivnijim uslovima, kada se htjelo posti}i kvalitetnije i sporije pe~enje, ono je znalo trajati i do petnaest dana. Va`an faktor je hla|enje zemljanih proizvoda, koje se odvija postepeno kao i zagrijavanje - sporo i oprezno, iz dana u dan slabijim lo`enjem. Nerijetko se poljskome na~inu proizvodnje }erpi}a, na mjestu gdje postoji zemlja adekvatnoga kvaliteta za proizvodnju, pristupalo nakon pravljenja bunara. Velika koli~ina zemlje, koja je u vodonosnim podru~jima obi~no sadr`avala ilova~u, bila je pogodna za pravljenje }erpi}a. Majstori bunard`ije bi prostor na kome pretpostavljaju da bi se mogla prona}i voda, obilje`ili i ogradili drvenom ogradom kako neko slu~ajno ne bi upao u otvorenu rupu. Kopanje bi ispo~etka bilo vr{eno krampama i lopatama sa

40

malim dr{kama, i direktno bi se izbacivala lopatama, a kasnije bi se napravio kr~ag sa konopcem i njime i se kante napunjene zemljom iznosile van. Istovremeno kako te~e kopanje bunara brojni majstori bi odmah vr{ili zidanje unutra{njosti, kako bi se izbjeglo uru{avanje. Posebice stoga {to sa strana obi~no iz zemlje se cijedi voga, ili su pak po srijedi pli}i izvori, tako da oni jo{ dok traje kopanje rasta~u zemlju. Zanat bunard`ije izuzetno je te`ak i opasan. Na obroncima Majevice se ~esto znalo desiti da se na dubinama ve}im od tri metra pojavljuju plinovi kao {to je metan, {to mo`e dovesti do eksplozija ili gu{enja. Stoga su majstori pribjegavali varijanti da svaki put prije nego li si|u u zapo~eti bunar nadnesu svije}u ili fenjer. Ukoliko ima plinova desit }e se eksplozija prije silaska. A ako nema, onda se fenjer spu{ta u bunar i sve dok vatra gori ima dovoljno kiseonika i boravak u bunaru je bezbjedan. U su{nijim krajevima bunari su se znali dubiti i do ~etrdeset metara. Obi~no su pre~nika oko jednoga metra. Danas se bunari rade modernim tehnikama koje skoro da ne zahtijevaju silazak ljudi u bunar. Umjesto podzi|ivanja kamenom ubacuju se betonske cijevi, namjenski pripremljene za ove svrhe. Kao i prije i sada se dno bunara na kraju nasipa pijeskom i {ljunkom, kako

bi se sprije~ilo stvaranje mulja i izbjeglo zamu}ivanje vode. U ne ba{ toliko stara vremena, kada nije bilo proizvodnje posu|a od plastike, a metalno posu|e bilo je skupo i te{ko, u upotrebi su bili proizvodi od pletenog pru}a. Pletenjem su se bavili korpari i sepetari. Korpari su pru}e vrbe (lat: Salix viminalis), koje se specijalno uzgaja za pletenje, jo{ dok je sirovo uplitali i izra|ivali razli~ite vrste korparskih proizvoda. Postoji vi{e tehnika pletenja, u nekim se vrbovo pru}e gulilo u nekim ne. Pletarstvo, koje kao zanat objedinjava i korpare i sepetare, ali i brojne druge zanatlije, kao {to su oni koji su pleli slamom, rogozom i sl. sepeti su se pleli na druga~iji na~in i njima je u osnovici bilo pru}e `estike (lat:

41

Rhamnus fallax boiss). Za razliku od vrbovog pru}a za korpe, pru}e `estike za sepete mora biti mnogo deblje. Specijalnim no`evima, ono se po du`ini cijepa u duge i tanke listovove, debljine dva-tri milimetra. Sepet se plete tako da je strana okrenuta prema tijelu ravna, a preostali dio je zaobljen. Pri vrhu, na ravnoj strani je ru~ka za koju se sepet nosi. Sepet se koristi za no{enje tereta, kao {to je kukuruz, vo}e itd. postoje odre|ene razlike u tehnikama pletenja sepeta. Jedna vrsta su sepeti koji se u vrhu zavr{avaju vijencem oko koga se upli}u trake kojima je sepet pleten. Ovi sepeti su dugovje~niji, ~vr{}i i skuplji. Druga vrsta sepeta, koja se koristi za no{enje lak{ih tereta zavr{ava se na vrhu tako {to

posljednja upletena traka, iste debljine i ~vrsto}e, kao {to su i ostale u strukturi, ostaje zavr{na. Ovakvi sepeti puno br`e stradaju, ali ih je lak{e i popraviti. Za nose}e prutove, na dva prednja ugla, kao i za luk, kojim se dobija ravna ploha uz tijelo, koriste se grabovi prutovi promjera oko dva centimetra. Oni se po odabiru, jo{ dok su sirovi, savijaju u luk i tako ~uvaju, fiksirani na dnu i na vrhu, tako da oba kraka, paralelno vode do kraja odabrane du`ine. Korpari i sepetari svoje znanje su koristili i za pletenje ko{eva za odlaganje i su{enje kukuruza. Ko{evi su pleteni obi~no od ljeskovog pru}a kao i ljese za su{enje vo}a. Ljese su pravljene tako da se od debljih oblica, ili grubo obra|enog drveta sa pravougaonom osnovom, pravio ram dimenzija obi~no 120x200 centimetara. Ram je ispunjavan pletivom od pru}a, {to je mogu}e ~e{}im, a na njega se stavljalo sirovo vo}e spremno za su{enje. Ramovi su se oslanjali na utore u su{nici (pu{nici), a na dovoljnoj udaljenosti lo`ena je vatra, od koje je topli zrak isu{ivao vo}e. Na isti na~in pletene su ograde za torove i dvori{ta, u kojima se ~uvala sitna stoka. Tehnike pletenja pru}a kori{tene su u gra|evinarstvu za izradu zidova stambenih objekata, koji bi nakon pletenja bili oblo`eni zemljom, malterom ili sli~nim materi-

42

jalima (~ak i balegom), a ovakvo pletivo se nerijetko koristilo za izradu podzida pored potoka i rijeka, kako bi se sprije~ilo erozivno djelovanje vodotoka. U zemlju bi se zabijalo debelo kolje, po mogu}nosti se odabiralo vrijeme za pletenje kada je vegetacija u najja~em intenzitetu, kako bi se vrbovo ili johovo kolje primilo u zemlji i o`ililo. To bi bio garant da }e korijenje narednih godina samo dr`ati podzid i sprje~avati prodor vode. Pletari su morali izuzetno poznavati osobine drveta i umjeti ih upotrijebiti u najbolje vrijeme, kada drvo ima najbolje osobenosti za upotrebu. Od svih zanatlija koji kao materijale koriste drvo, njegove osobenosti moraju najbolje poznavati drvorezbari, poznati kao majstori dogramad`ije. U pripremi drveta za obradu, oni nu`no moraju poznavati tehnike su{enja drveta, lijepljenja i spajanja dijelova u cjelinu, kao i na koncu, kako se drvo pona{a prilikom obrade dlijetima. Drvorezbarstvo, koje se u Bosni i Hercegovini sa~uvalo u znatnoj mjeri, motivima, pristupom obradi, te korespondiranjem sa isto~nja~kom tradicijom, ba{tini jedan izuzetan umjetni~ki izra`aj, ~uva tradiciju, tvore}i svojevrstan kulturolo{ki obrazac iz kojega se danas mo`e ~itati pro{lost ovoga zanata, ali i povijest ovih krajeva.

Izrada raznoraznih predmeta rezbarenjem sve do danas je zadr`ala visoku dozu atraktivnosti. Stolice bez naslona, sa {estougaonom osnovicom, poznati pod imenom pe{kuni, stolovi ra|eni u istom stilu, se}ije sa bogato izra|enim naslonima, police, rafe, vitrine, izuzetno su skupi dijelovi namje{taja, a danas ih u Bosni i Hercegovini radi na desetine uspje{nih drvorezbara. Jo{ je vi{e onih koji izra|uju levhe, sitne predmete koji slu`e kao suveniri, ~ibuke, kutije, rahle, grbove itd. Za ove namjene koristi se nekoliko vrsta drveta, me|u kojima su jasen, orah, lipa, breknja... Osu{eno drvo se re`e u letvice koje se pod pritiskom, obi~no u {kripu (stega) spajaju

43

ljepilom. Drvo isje~eno u letvice svojom strukturom sprje~avan iskrivljivanje ve}e povr{ine od koje se predmet radi. Obi~no se prilikom spajanja let-vica vodi ra~una o tome da su one pribli`no iste boje. Tako pripremljene povr{ine oblikuju se po `elji, a potom se pristupa rezbarenju. Za te svrhe koriste se specijalna dlijeta i ~eki}i, a majstori drvorezbari, razli~itim {arama ostavljaju svoj rukopis u drvetu, po ~emu su raspoznatljivi i autenti~ni. Zanati srodni drvorezbarstvu su i drvotokar, stolar-restaurator, ~ibu~ar, te tesar ru~ne obrade. Tesari ru~ne obrade bili su izuzetno tra`eni majstori. Svako doma}instvo skoro da je imalo potrebu za njima prilikom gradnje ku}a, pomo}nih objekata, ograda. Cijepanje drveta, njegovo falcanje (pravljenje utora za uklapanje) i obrada, bili su tra`eni, iako je ovih majstora bilo mnogo na tr`i{tu. ta vi{e, mnogi su doma}ini sami u~ili ove vje{tine i za svoje potrebe umjeli uraditi {a{avke za hud`eru, perdu (parmake) za ogra|ivanje dvori{ta, ~epeneke na prozorima, krov, grede za osnovicu i dijagonale zidova, rogove i vjen~anice za strop itd. Ovi majstori su iz trupca (debla drveta) tesali duge grede, koje bi mogle biti i preko deset metara, {to je zahtijevalo izuzetnu preciznost i poznavanje tehnologije drveta.
46

 47

 48

Vezak vezla Adem-kada, mlada nevjesta Na ~ardaku, na visoku d`amli pend`eru, Sav je |er|ef pokapala groznim suzama Njoj dolazi Omer-be`e, mladi djevere, Pa on pita mladu nevu, Adem-kadunu: ta je tebi, Adem-kado, mlada nevjesto? Sav si |er|ef pokapala groznim suzama. Odgovara Adem-kada, mlada nevjesta: Pro|i me se, Omer-be`e, mladi djevere! Tvoja majka, dobra `ena, al zlo govori: Da ja ljubim tebe mlada, svoga djevera, A Bog znade, i ti znade{, to bit ne mo`e! U to doba beg Osman-beg sti`e na ~ardak. Mestve skida, majku pita: Gdje mi je `ena? Eno ti je u halvatu, ne bilo ti je! Ona ljubi Omer-bega, brata tvojega! Kad to ~uo Osman-be`e, ode na ~ardak. Na ~ardaku vjerna ljuba ak{am klanja{e. Br`e, ljubo, br`e, du{o, selam predaji! Sablja sjeknu, ljuba jeknu, ~edo proplaka. Uzima ga beg Osman-beg na bjele ruke Pa ga nosi na avliju, dade materi: Evo, majko, grjeha moga, moga i tvoga! Pa uzjaha dobra konja, ode u nevrat .
49

Vezenje je bilo veoma ~est hobi, ali i zanat, odnosno osnovno zanimanje ljudi u Bosni kroz stolje}a. Kao hobi ono se prenosilo sa generacije na generaciju i zahvaljuju}i tradiciji, u odre|enom vremenu prerastalo je u zanat, koji je omogu}avao pojedincima i grupama da osiguraju egzistenciju. Veziljske radionice u ~ar{ijama na visokom nivou obrade radile su ukra{avanje odjevnih predmeta i ratne opreme, te ukrasnih predmeta za ku}nu upotrebu. Posebno je bio cijenjen i skup vez zlatnom `icom, koja je odavala dojam luksuza, glamura i mo}i. Tkanina je razapinjana na ram koji se zvao |er|ef. Narodni `enidbeni obi~aji u Bosni i Hercegovini bili su takvi da je djevojka prilikom udaje nosila svoje ruho, u koje su izme|u ostaloga spadali i ru~ni radovi, obi~no vezeni predmeti. Kvaliteta veza, materijali i u~iteljice veza, bili su u direktnoj vezi sa pedigreom. Bogati slojevi dru{tva mogli su sebi priu{titi najskuplje materijale, a i pored ~injenice da su profesionalne vezilje radile za djevojke iz takvih ku}a, one bi i same u~ile da budu vrhunske vezilje - to je bila stvar presti`a. Vezeni su najljep{i stolnjaci, salvetice, maramice, jastuci... Obi~no su vezilje istovremeno bile ~ipkarice i pletilje. Tek sa dolaskom Austro-ugarske u BiH, otvaraju se du}ani u kojima su radile vezilje.

Priprema tkanine za vezilje obi~no se nije radila u ovim krajevima, nego se tkanina uvozila sa Istoka. Stoga su vezilje bile dijelom i ograni~ene u izboru materijala, dok su pletilje imale mnogo lak{e i bolje okolnosti za rad. U vunovla~arskim radionicama stri`ena vuna se prvo prala i su{ila, a potom su je zanatlije vunovla~ari sukali, odnosno ~e{ljali. To se radilo velikim ~e{ljevima, koji su pravljeni tako {to su se ekseri dugi petnaestak centimetara, sa velikim razmakom zabijali na drvenoj plohi. Preko njih se u brzim pokretima nanosio rukohvat vune, kako bi se izgubio oblik runa. Takva vuna bila bi razdvojena u potpunosti. Tako pripremljenu vunu majstori bi dalje, koriste}i se vretenom, kolovratom ili na drugi na~in, izvla~ili uvrtanjem vune u tanak konac, koji bi se namotavao u klupka. Vuneni konac koristio se u pletenju obi~no tek nakon bojenja u bojad`ijskim radnjama. Majstori bojad`ije vuneni konac potapali su u posude ili male bazene i tretirali ih prirodnim bojama. Drvo ruj (Rhus typhina), koje raste {irom BiH koristilo se za bojenje tkanine u crveno, dok se zelena galica (`eljezni sulfat FeSO4) koristio za bojenje u crno. Tek se sredinom 19. stolje}a po~elo pribjegavati umjetnim bojilima. Obi~no se konac sa vratila ili iz klupka namotavao na lakat, tako {to bi se pravili kru-

50

govi ograni~eni palcem i laktom. Potom bi se, kada bude namotaj dovoljno debeo, konac skinuo sa lakta, uvrnuo da se ne zapetlja, a zatim potopio u boju. Pletivo bosanskih `ena bilo je `ivopisnih boja, a boje su svojim intenzitetom, ali i odabirom, odre|ivale kome je odjevni pred-

met namijenjen, mla|im ili starijim `enama, mu{karcima za odmor ili za vojsku itd. Vuneni konac mnogo se koristio za tkanje. U Bosni i Hercegovini je tkala~ki zanat je bio izuzetno razvijen, {to je bilo posljedica dolaska va`nih znanja upravo sa istoka. Bosanski }ilim

51

 52

stotinama godina je prepoznatljiv zanatski, ali i umjetni~ki proizvod. Tkanje se vr{ilo na tzv. stanu za tkanje, koji je bio izra|en od drveta. Kori{tene su dvije vrste stanova uspravni i vodoravni. Kroz pamu~ne konce koji su bili zategnuti uspravno, ~unkom se provla~io konac, a onda se on pribijao drvenim predmetom sa dvije ruke, ili kod nekih stanova, nogom. Rad ~unkom davao je mogu}nost najraznovrsnijega {aranja }ilima, {to im je uve}avalo vrijednost. Pored }ilima, tkanjem su pravljeni odjevni predmeti. U BiH su uspijevali lan i konoplja, koji su se nakon pripreme i obrade vlakna, stavljali u funkciju kreiranja finalnog proizvoda. Od konoplje je obi~no pravljena vojna i radna odje}a, dok se od lana izra|ivala fina, izlazna odje}a. Do danas od svih tkalaca ostali su samo zanatlije }ilimari, dok su masovne proizvodnje odje}e tkanje zamijenili jednostavnom i jeftinom ma{inskom proizvodnjom.

53

Cijela je d`amija prostrta }ilimima i serd`adama, a siroma{ne obi~no do polovice }ilimima, a od polovice hasurama. Ali ne samo da su d`amije }ilimima prostrte, nego }e{ i u privatnim ku}ama na{ih, pa i siroma{nih Muslimana, na}i lijepih i velikih }ilima i ba{ ti }ilimi ugodno se doimlju stranca koji prvi put ulazi u muslimansku ku}u ili bogomolju.. Zanimljivo je pitanje, veli neki pisac odakle je do{la umjetnost tkanja }ilima u Bosnu? Je li se ona razvila iz primitivnih po~etaka tekstilne vje{tine, koju nalazimo u svih Slavena, pa i u Bosni, ili je ona u{la putem tu|e kulture, koja si je prokr~ila put u Bosnu? On sam sebi odgovara i dolazi do zaklju~ka da je je tkanje }ilima po svoj prilici pre{lo s Istoka, sa islamom, u Bosnu. A za{to? Zato jer }e{ na Istoku na}i u svakoj ku}i, pa i uskrajnje fukare }ilime, do~im na Zapadu imaju }ilime samo bogata{i; sirotinja za njih i ne zna. Sudimo i po tom, veli isti pisac, da su }ilimi pre{li sa islamom u Bosnu, jer svaki musliman i muslimanka, kada klanja, valja da prostre pustekiju ili serd`adu i da se na njoj Bogu moli. ]ilimi {to se i danas tku u Bosni, tku se po uzoru istih isto~nih tkanina koje i u Bosni nalazimo. Da je industrija }ilima sa Istoka pre{la u Bosnu vidi se i po tom {to je ta grana tekstilne industrije jo{ i danas vrlo

razvijena u onim zemljama, u kojima su zapovijedali Osmanlije: u onim zemljama , u kojima nijesu Osmanlije vladali, industrija je }ilima vrlo neznatna. Malo pomalo razvila se je industrija }ilima u cijeloj zemlji, kao ku}ni obrt, pa bi ~ovjek, koji ne bi znao da je ta grana tekstilne industrije pre{la od Osmanlija, mislio da joj je sijelo u Bosni a ne na Istoku. Uvidiv bosanska vlada da na{ narod u ovim zemljama ima mnogo sposobnosti i dara za industriju }ilima i da bi se tom granom tekstilne industrije moglo stvoriti novo vrelo narodne privrede, otvorila je zemaljsku radionicu }ilima u Sarajevu. U toj radionici radi dnevno do dvije stotine vje{tih radilica, a njezini proizvodi ne samo da su stekli lijep glas u zemlji, nego jo{ vi{e u inozemstvu, a osobito na izlo`bama u Budimpe{ti, Be~u i Bruselju. ]ilime izra|ene u bosanskohercegova~koj radionici }ilima izvoze i u inozemstvo, a napose u Njema~ku, Francusku i Englesku, gdje su svojom lijepom izradom i solidnom gra|om na glasu.
Antun Hangi, @ivot i obi~aji muslimana, Svjetlost Sarajevo, 1990. Tre}e izdanje, strana 32-33

54

 55

Dok je tkanje bilo jedini na~in da se obezbijedi odje}a, kao i drugi predmeti za poku}stvo, tkala~ki stan je bio u upotrebi kod brojnih majstora. Tako smo imali i jorgand`ije (poplunari) koji su se bavili samo pravljenjem (nalaganjem) jorgana. Prvo se od lana pravilo platno koje su vezilje znale lijepo ukrasiti. Kada bi se to uradilo, onda bi se dva platna dimenzija jorgana za{ila sa gornje strane i zapo~elo bi nalaganje jorgana vunom. Kako bi se stavljala vuna i fiksirala ~estim pro{ivanjem jorgana dugim iglama, pravljenje jorgana bi odmicalo. Cilj je bio dobro pro{iti jorgan kako se vuna tokom kori{tenja ne bi zgutila, odnosno skupljala u ve}im koli~inama na jedno mjesto. Jorgand`ije su tako|er pravili i jastuke. Poseban zanat su predstavljali majstori koji su pravili kalufne jastuke. Ovi jastuci pravljeni su od slame ili sijena tako {to bi se u posebnim presama-kalupima, slama sabijala u plo~u debljine desetak centimetara, {irine trideset do ~etrdeset, te du`ine oko osamdeset centimetara. Kalufni jastuci redali bi se pored zida u ku}ama u kojima se sjedilo na podu, ili na se}iji. Preko jastuka u{ivala se jastu~nica, na kojoj se pravio poseban vez, tako da su ovi jastuci predstavljali svojevrstan ukras u bosanskim ku}ama. Preko jastuka se u nizu, po cijeloj du`ini zatiralo bijelo

vezeno platno sa ~ipkom. Ina~e, rad ~ipke (kere) se u Bosni i Hercegovini izuzetno cijenio. Keranje je bilo izuzetno moderno, a skoro svaka ku}a je koristila kere. Prave se iglama sa kop~om, tankim pamu~nim i svilenim koncima razli~itih boja. Kere su se op{ivale po rubu mahrama ili {amija, na rubove zarova (kratkih zavjesa koje su se stavljale na prozore pri vrhu, ili na staklo sobnih vrata; mnoge ku}e su na svim vratima na sobama imale zarove), rubovima prekriva~a kalufnih jastuka itd. Na skoro istom principu na kojem se prave kere, radi se i heklanje. Ono je u bosanskohercegova~kim doma}instvima tradicionalno bogato zastupljeno. Iako se posljednjih godina ovaj hobi, ili pak zanat, brzim intenzitetom zapostavlja, jer izlazi iz mode, jo{ uvijek je mnogo `ena koje se bave heklanjem (kuki~anjem). Kere su se mnogo koristile i narodnim no{njama. U Bosni i Hercegovini su postojale brojne radnje za izradu narodnih no{nji tzv. abad`ijske radnje. Kroja~i su za izradu no{nji koristili obi~no ~ohu, odnosno grubo vuneno platno (na arapskom aba, pa po tome abad`ije). Tako|er, za narodnu no{nju kori{teno je i platno doma}e izrade od lana i konoplje. Gradsku narodnu no{nju {ili su majstori terzije. Ovaj zanat je dobio ime po persijskoj rije~i derzi, odnosno turskoj

58

terzi, {to zna~i kroja~ ~ohe. Terzije su {ile odjevne predmete od ~ohe, somota, atlasa, a ukra{avali su ih svilenim gajtanima, srmom, sedefima itd. Izme|u ostaloga {ili su anterije, jeleke, dolame, d`amadane, d`e~erme (je~erme), mintane, misirabe, tozluke, d`ube, libade, fistane, kumo{e, {alvare, {kuteljke itd. Anterija je jedna vrsta haljine, koja je imala duboki izrez na grudima, te otvorene izreze na rukavima, sa prednje strane. Anterija je padala do ~lanaka nogu, svode}i se od struka u zvonast oblik. Obi~no su {ivene od pamuka, somota, damasta, svile, brokata itd. S obzirom da su obi~no {ivene za sve~anije prilike, mla|e osobe ili bogata{ice, tako da su prete`no bile u crvenoj boji, koja sama po sebi ostavlja dojam rasko{i. Razlikovale su se po {arama i zlatnom vezu.

NASRUDIN- HOD@A I TERZIJA Nasrudin-hod`a kupio ~ohu za d`ubeta i donio je terziji da mu skroji i sa{ije d`ube. Terzija uze ~ohu, razastre je na terdah, izmjeri najve}i komad koji je trebao da bude za le|a, od vrata do peta, pa uze makaze i odreza komad. Prinese odrezan komad Nasrudinu uz le|a, ali vidje da je odrezao za le|a prekratko, pa ga baci na terdah i re~e: Od ovoga }u skrojiti rukave. Ponovo uze ar{in i izmjeri novi komad, odreza ga, ali je i on ostao kra}i nego {to je trebao biti. Terzija ga baci na terdah pa re~e: Neka ovo bude za rukave! Tako odreza i tre}i komad, ali i ovaj bija{e prekratak za le|a, pa ga tako|er baci na terdah, s rije~ima: Ovo za rukave. Dojadi to Nasrudinu, jer mu ~itav komad ~ohe pokvari, pa povi~e: Dosta, majstore, tih rukava! Ne}u ja praviti d`ubeta cijelome {eheru!!!

59

Terzije su izra|ivali brojne odjevne predmete od raznih materijala. ^ak{ire su bile ~est odjevni predmet. To su bile zapravo pantalone (ga}e) za svakodnevnu upotrebu ra|ene od vunenog sukna. Vuna se na potocima specijalnim maljevima (praljama) omek{avala na kamenu, poljevaju}i se vrelom vodom, kako bi vuneno sukno smek{alo. ^ak{ire su imale u~kur, odnosno kanap kojim su vezivane oko pojasa. Je~erma je bila vrsta prsluka u narodnoj no{nji svih naroda u BiH. Fermene je tako|er vrsta prsluka od ~ohe, kadife ili {ajaka izvezena gajtanima, sprijeda sasvim otvorena i ne skop~ava se. D`emadane (per.) je bio zatvoreni prsluk koji se preklapa na prsima, a d`ube (ar.) je bio dugi kaput. Libade (ar.)-vrsta tankog nepostavljenog kaputa {irokih rukava, koji po kroju se`e do iznad koljena, dok je odjevni predmet hrke (ar.) bio sli~an poludugi kaput, samo pamukom nalo`en i pro{iven. Beluke (per.tur.) je bio `enski prsluk, a binji{e (tur.) {iroki kaput od ~ohe sa {irokim rukavima i postavljen krznom. Dolame (tur.) su starinske mu{ke gornje haljine od ~ohe sa obi~nim ili razrezanim rukavima. Fered`e (ar.)-`enski zavitak na licu, poznat i kao burka. Terzije su pravile i ~evkene (tur.), kratak vezeni kaput u kojeg su rukavi {iroki i razrezani i vise niz ruke ili le|a, a ne obla~e se, a sli~no ~ak{irama

ru~no su {ili i {alvare, mu{ke i `enske, s tim {to su {alvare {ivene od pamuka i imale su pozadi velike nabore. Dimije (gr~.) su vrlo {iroke i s naborima oko struka, gdje se ve`u u~kurom od svilenog gajtana ili beza, koji je uvu~en u porub. Nogavice su vrlo {iroke i duge do ~lanaka, a ispod koljena se ve`u uzicom. Svi proizvodi izra|ivani su rukom. Me|u terzijama bilo je majstora koji su radili ukrasni vez na fermenima, kratkim gunjevima, d`emadanima, ~ak{irama. Bilo je majstora koji su radili samo smarlamu, tj. po narud`bi, a bilo je i onih koji su radili samo pazariju (konfekciju). Uz abad`ije i terzije za kompletiranje narodne no{nje brinuli su se arakijad`ije ili kapari, majstori koji su se bavili izradom svih vrsta kapa i tradicionalnih fesova. Ra|ene su kape i za `ene i za mu{karce, a naj~e{}e su se radili fesovi, kape od ~ohe, naj~e{}e u crvenoj ili bordo boji. Fes je postao dio no{nje u BiH u vrijeme Turaka, a uveden je fermanom Sultana Mahmuda II, kada je postao dio slu`bene uniforme carksih slu`benika, bez obzira na vjersku pripadnos. da bi krajem 19. Stolje}a, sa dolakom Austrougarske u BiH, fes postao samo no{nja Bo{njaka, a druge konfesionalne i nacionalne zajednice preferirale su {e{ir, francusku kapu (beretku) ili kapu petrov-ku. Arakijad`ije su najvi{e posla imale u godinama kada

62

su se na vojsku spremale velike grupe, ali i ina~e radili su kape za tzv. staja}u vojsku. Fesove danas jo{ uvijek nose imami i to omotane bijelim platnom (ahmedija). Had`ije nose fesove, ali ih obmotavaju platnima drugih boja, obi~no pro{arano, ali dominantno `uto platno. Fes se ~uva u ko`noj kutiji. Kao i fes, kape su od debele ~ohe, kalupljenjem pravljene i za `ene. Kapa se nosila ispod marame, a ukra{avana je nizovima dukata, gajtanima, srebrnom `icom itd. Arakijad`ije, odnosno kapari, bili su me|u imu}nijim obrtnicima. Zanatlije {amid`ije pravili su i ukra{avali {amije. Tanko pamu~no platno je vezeno ili {tampano, a nakon izrade, po rubu su se op{ivale kere. amija se na glavu stavljala na nekoliko na~ina, a u svakom slu~aju, prvo se savijala u oblik trougla i stavljala na glavu. Kada bi se nosila preko kape, onda bi se ~vor vezao pozadi. Za ku}nu upotrebu i kod starijih `ena, {amija bi se vezala u ~vor ispod brade, a nerijetko se de{avalo, kada bi djevojke bile u `enskom dru{tvu, u kojem smiju otkriti kosu, vezale bi maramu uvrnutu u oblik u`eta oko glave1.

U Bosni i Hercegovini se zanat berberina tradicionalno mnogo po{tovao. O tome govori ovaj, ne{to du`i fragment iz ve} citirane knjige Antuna Hangija @ivot i obi~aji Muslimana:

U kreiranju ovoga teksta u nekim dijelovima konsultirao sam knjigu Tradicionalno zanatstvo u BiH, autor Abdulah Arifovi}

63

U mnogoj prostijoj bosanskoj kahvi smjestio se je i berberin, pa mo`e{ u njoj ne samo popiti kahvu, nego se mo`e{ o{i{ati i obrijati. Takove kahve se zovu i berbernice. Berbernice su malene drvene ku}ice obi~no u ~ar{iji; ili same za sebe ili pod jednim krovom sa drugim du}anima. Takav du}an ili berbernicu uzeo je pod kiriju, najam, kaki berberin, pa brije i pe~e kahvu, ili je du}an iznajmio koji kahved`ija, pa da mu bude lak{e pla}ati kiriju, zovnuo je k sebi berberina i tako oni zajedno rade i pazare. Zavirimo i u tu kahvu, ili ako }e{ berbernicu, pak ju promotrimo izvana i iznutra. Krov je na takovoj berbernici ve}inom nizak, a obi~no se izbo~io daleko na sokak. Vrata su joj rasklimana i niska, a prozori prljavi i maleni, vrlo maleni. Iznutra nabijena je berbernica `utom zemljom, a u nekima je i vrlo primitivan pod od dasaka. Majstor je poredao nekoliko debelih dasaka jednu do druge, pribio ih o grede i pod je gotov. Ali kada se daske rasu{e, mo`e{ lako vidjeti {to se pod njima krije. U nekim berbernicama su okre~iti zidovi, a u nekima su gole do daske, koje su ~esto oblijepljene raznim papirima, ponajvi{e novinama i cijenicima, a u nekima na}i }e{ i po koju sliku u okviru ili bez okvira. Na polici skoro svake berbernice poredao je marljivi berberin

ibrike i d`ezvice, a do njih ko~e se boce sa limunadom i |ulsijom, a kraj boca eno limenih kutijica, punih stucane kafe i {e}era sva{ta pomalo. U svakoj berbernici udari}e ti u o~i najprije velika zemljana bosanska furuna sa petnjacima, u kojoj gori i ljeti i zimi, od rane zore do kasne ve~eri vatra, a kraj vatre na}i }e{ ove}u posudu, obi~no pola gasne lame, kante u kojoj se grije voda. Pokraj kante poredani su ibrici razli~ite veli~ine, u kojima se grije voda za kafu kad se pe~e. Za`eli li sada koja mu{terija ~askom kafu, uspe berber ili kahved`ija ka{iku-dvije toza, stucane kafe, u onaj ibrik koji mu{terija zahtijeva. Kad voda po drugi put zavrije, kafa je gotova. Preko svake berbernice skoro od zida do zida pru`ila se je soha, poja~a trklja ili {to takova, ba{ kao u slavonskoj selja~koj ku}i, a na njoj visi na lancu ili u`etu kotli} s malom pipicom. Kad berberin svr{i svoj posao, i ako je mu{teriji s voljom, pomaknu}e joj onaj kotli} taman nad glavu, otvori}e onaj pipac i za~as curi ti topli mlaz vode niz glavu, a ti u`iva{ onako umotan u bijelo ili {areno, ali sasvijem ~isto platno ili bez, pod malim vodopadom. Poslije ti berberin obri{e kosu, pak sjedne{ gdje ho}e{, zapali{ cigaretu, naru~i{ kafu i ~eka{ dok se osu{i{, a onda ide{ poljep{an i pomla|en ku}i.

64

Originalan je `ivot u tim kahvama. Kako koji Musliman u kahvu uni|e, sjedne na minder; neki se naslonio le|ima o duvar, neki se laktom podbo~io o jastuk ili se o pend`er odupro. Kako je koji na minder sjeo, izvadio je duhankesu da napuni lulu ili ~ibuk, a mla|i se opet ma{io za kutiju da savije cigar duhana, a onda }e tek kafu naru~iti. Stalni, osobito odli~niji gosti, imaju svoja stalna mjesta na {iljtetu, a stranci i manje odli~ni ljudi sjednu gdje ko mjesto uhvati. Jesi li do{ao u kahvu kome starijem kahved`iji, koji se dr`i starih adeta, obi~aja, ne}e te on nikada upitati {to `eli{, nego sjedi gdje ti drago, on ne}e ni pri}i k tebi a kamoli te upitati {to `eli{; ako ga ti ne zovne{ ili ne nagovori{, on tebe zaista ne}e.
Antun Hangi, @ivot i obi~aji Muslimana, Svjetlost Sarajevo, 1990. Tre}e izdanje, strana 74-75

65

Berberin je {i{ao i brijao svoje mu{terije u berbernici, odnosno brija~nicia, a kako smo vidjeli u ovom Hanfijevom fragmentu, vrlo ~esto i u kahvi (u to vrijeme se pod terminom kahva smatralo mjesto gdje se mogla popiti kafa dana{nji kaferetija, kafi}). U narodu se vjerovalo da je novac kojim se plati usluga berberina halal novac i kada bi polazili na neki va`an put, ljudi bi dolazili berberinu da zamijene svoj novac za njegov, vjeruju}i da }e i taj put biti u hajr okon~an. To je ~esta pojava i danas da had`ije kada krenu da hodo~aste Kabu, svoj novac zamijene kod berberina, odnosno brice. Berberi su radili makazama i britvom. Upravo preciznost upotrebe britke opredijelila je da se berberin bavi i sune}enjem djece koje je po vjerskim propisima, te u skladu sa muslimanskim obi~ajima u Bosni i Hercegovini, bilo obavezno za svako mu{ko dijete. Sune}enje je predstavljalo veliku radost u muslimanskim ku}ama, a pratio ga je mevlud, okupljanje familije i op}e veselje. Berberi (berbe) su do nedavno sunetili djecu, kada se razvojem medicine ovaj posao logi~no prebacio hirurzima. Me|u zanatima koji su zasigurno u fazi potpunog odumiranja je kalajd`ijski zanat. S obzirom da se decenijama prije masovne upotrebe ema-

jliranog posu|a i plastike, za izradu sofisticiranog kuhinjskog posu|a koristio bakar koji se zbog podlo`nosti procesu oksidacije nije kao takav mogao stavljati u upotrebu, to se pristupalo prelivanju bakra slojem kalaja. Po tome su zanatlije i dobile ime kalajd`ije. Tako|er, pored zavr{ne obrade posu|a, oni su radili i sitne popravke na bakarnom posu|u koje se o{tetilo. Ipak njihova osnovna djelatnost je bila izrada posu|a. Zapravo, u bosanskohercegova~kim ~ar{ijama izradu bakarnog posu|a radili su kazand`ije, ali se nerijetko de{avalo da su ova dva zanata spojena i da su ra|eni u istim obrtni~kim radionicama. Kazand`ije su za potrebe vojske i ratova izra|ivali velike kazane za hranu, te sitno posu|e. Upravo su ove potrebe i razvile ovaj zanat, jer se posu|e za doma}instvo moglo osla-njati na grn~ariju. Me|utim, transport zemljanoga posu|a dovodio je do njegovoga lomljenja i te{kog odr`avanja, tako da se pribjeglo bakarnom posu|u. Naravno, u radionicama kazand`ija i kalajd`ija ra|eno je tako|er kompletno posu|e za doma}instva kao {to su {erpe (tend`ere), tave, tepsije, }ase, sahani, |ev|iri, ~a{e, ibrici, d`ezve, |ugumi, mangale, kazani, ~iraci... Kazand`ije su radile i kazane za destilaciju koji su slu`ili za proizvodnju rakije, kao i za

66

proizvodnju eteri~nih ulja taj destilator se zvao imbak. Na temelju tih eteri~nih ulja zasnivala se medicina i njen razvoj. Iako se proces destilacije nije zamijenio drugim na~inima ekstrakcije eteri~nih ulja, njihova destilacija se danas vr{i u mnogo sofisticiranijim uslovima, tako da je izrada imbaka totalno zapostavljena. Pri tome, principi i na~ini proizvodnje rakije ostali su potpuno isti. Danas rijetke kazand`ijske radnje proizvode rakijske kazane, te tave (kazane) za pe~enje pekmeza. U Sarajevu i Mostaru, gdje su ~este posjete turista rade se ibrici, fild`ani, ~a{e i drugo posu|e, koje se ru~no ornamentira (ukra{ava) i gravira.

67

Oj, djevojko, d`id`o moja

Oj, djevojko, d`id`o moja, D`id`ala te majka tvoja, Nad`id`anu meni dala Dala, pa se pokajala! Jer ja jesam kujund`ija, Kujund`ija Sarajlija, to no kuje tepeluke, A na ruke benzeluke. Oj, djevojko, d`id`o moja, D`id`ala te majka tvoja, Nad`id`anu meni dala Sa mnom d`id`e potrgala!

70

Majstori kujund`ije bavili su se izradom nakita od zlata i srebra. Kako ka`e ova prelijepa sevdalinka, kujund`ije su izra|ivali tepeluke (bogati ukrasi koji su se stavljali na `enske kape, koje su po sebi imale vez, niske bisera, te dukate, {to je svojim bogatim izgledom odra`avalo dru{tveni status `ene koja ga nosi; tepeluk je izvorno mala `enska kapa ukra{ena vrijednim nakitima, tako da je vremenom u narodu sam taj ukras dobio ime tepeluk). Tepeluk je imao oblik i izgled ve}ega bro{a, koji je u sredini imao rubine, safire ili neko drugo drago i poludrago kamenje, a stavljao se na vrh kape. Posebni tepeluci izra|ivani su za ukra{avanje oru`ja. Belenzuke su bile ukrasne narukvice od zlata i srebra, obi~no preko masivnijega metala ukra{ene lan~i}ima. Velike narukvice mogle su se i razdvajati, a povezivale su ih lijepo ukra{ene kop~e. Za velike vojskovo|e izra|ivane su belenzuke za sablje i pu{ke. Tako|er, kujund`ije su izra|ivali prstenje, pavte (pavte = pafte, kop~e na `enskim pojasevima od srebra ili kojeg drugog metala, lijepo izra|ene i ukra{ene. Prema tome kakvog su oblika i kako su ukra{ene, imaju razne nazive: pivac-pafte, badem-pafte, `aba-pafte, }emer-pafte itd. ^esto se i sami `enski pojas sa paftama naziva pafte, (A. ar~evi}) i toke. Kujund`ije su obi~no bili i fil-

igrani, majstori koji precizno i vje{to ukra{avaju nakit. Kujund`ija bi nakit kovao u srebru i zlatu, a filigran bi ga ukra{avao. Stoga se ovaj zanat ~esto i nazivao kujund`ijsko-filigranski zanat. U kujund`ijsko-filigranskim radnjama ~esto su radile i jalduzd`ije, majstori koji su se bavili pozlatom bakrenih stvari, te ha{emerd`ije, majstori koji su izra|ivali ha{erme, srebreni ukras na gornjoj strani dr{ke no`a.

71

Kako je ve} pomenuto u ovome tekstu, ve}ina zanata dobila je svoje opravdanje, zamah i razvoj zahvaljuju}i stalnim potrebama vojnih jedinica na ovim prostorima. Stoga su svi zanati permanentno bili usmjereni upravo ka vojnim potrebama i te{ko je razlu~iti ko je to bio vi{e a ko manje. U Bosni i Hercegovini se izrada oru`ja u starija vremena bazirala na kova~kom zanatu,

me|utim, sa pojavom i masovnom upotrebom vatrenoga oru`ja i u na{oj zemlji se krenulo sa tufek~ijskim pu{karskim zanatom. Tufek~ije su bili izuzetno cijenjeni i dobro pla}eni majstori. Kra}i odlomak iz Hangijeve knjige o obi~ajima bosanskih Muslimana malo }e pojasniti kontekst u kojem su tufek~ije izra|ivale oru`je:

Bosanski Muslimani vrlo ljube konje i oru`je. Dobra pu{ka i dobar konj miliji im je nego i{ta na svijetu. Zato nije ni ~udo da je me|u njima bilo uvijek izvrsnih tufek~ija, pu{kara. Pu{karstvo je prije okupacije bilo jedan od prvih zanata u Bosni i Hercegovini i zato si u skoro svakom ve}em mjestu mogao na}i dobrih pu{kara, koji su pravili ne samo {tucove i {i{ane, nego i izvrsne male pu{ke kao {to su kubure, pe}anke, `uje, arabinke i samokresi. Sve su pu{ke i velike i male, vezli i okivali srebrom, srmom i zlatom. Radi toga bile su pu{ke vrlo skupe. Par doma}ih malih pu{aka vrijedilo je pet do deset dukata, a to je u ono doba bio veliki novac. Osobito su na glasu bile sarajevske {i{ane. Izvrsne male pu{ke pravio je Hasan Pe~enkovi} u selu Hotincu kod Biha}a, koji je neko vrijeme bio na glasu kao prvi tufekd`ija u Bosni. Sve su pu{ke punili sje~enim olovom, olovnim kuglicama i tzv. sind`irlijama. Sind`irlije su dvije kuglice koje su bile spojene malim lan~i}em, sind`irom i odatle im ime. Sve su pu{ke nabijali sprijeda, ali su imali i otragu{a. Na svakoj pu{ci, koju su sprijeda nabijali, bila je gvozdena {ipka koja je s prednje strane bila uza cijev pri~vr{}ena, a upotrebljavali su he da njom kod nabijanja zgruvaju zrnje i barut u pu{ci. Za nabijanje malih pu{aka imali su arbije.
Antun Hangi, @ivot i obi~aji Muslimana, Svjetlost Sarajevo, 1990. Tre}e izdanje, strana 82-83

72

Dakle, evidentno je da tufek~ije nisu sami mogli napraviti oru`je, jer za ukra{avanje je bilo neophodno da imaju majstora koji lije `eljezo, zatim kova~a, potpom kujund`iju i filigrana, pa mo`da i vezilju, odnosno pletilju, koji bi ukrasili ki}enim ukrasima oru`je. Bi~ak~ije su bili majstori koji su izra|ivali sje~iva i oni su obi~no pripadali kova~kim radionicama, ali su izra|ivali bode`e i no`eve za vojne potrebe i doma}instvo. Ukra{avanje oru`ja i{lo je na isti na~in kako se to radilo sa pu{kama, s tim {to je izrada pu{aka bila mnogo rje|a, tako da su na njima ornamenti, tepeluci, belenzuci, toke itd, imali ve}u vrijednost. Po ovom zanatu nastalo je prezime Bi~ak~i}. U kova~koj radnji na Me|a{u kod Kalesije sa~uvano je kratko sje~ivo poznato kao glejv, du`ine 30-40 centimetara, koje se postavi na drveni dr`a~ du`ine 180-200 centimetara i jaha~i tokom borbi ovim oru|em obaraju protivnika ili ga ubijaju. Naprijed je bilo jako i o{tro sje~ivo. Ovaj ostatak kovanog oru|a slu~ajno je sa~uvan i nije evidentiran u muzejima, ali govori o tome da su doma}e kova~nice izra|ivale razne predmete za vojne potrebe, pa ~ak i one koji nisu ba{ uobi~ajeni u doma}oj vojnoj tradiciji. Bi~ak~ije su pravile tako|er i vrhunske sablje i jatagane (zakrivljena turska sablja).
73

Donji dru{tveni slojevi bosanskohercegova~koga dru{tva za svakodnevne potrebe ~esto su koristili usluge limara, odnosno tene}ed`ija (per. tene}e lim), jer je lim kao jeftin proizvod bio i njima dostupan, za razliku od skupih kovanih predmeta. Limarski zanat se razvio tek tokom osamnaestoga stolje}a, a majstori limari su od njega pravili lonce, razne posude za pranje, ~a{e, dijelove fenjera, strehe itd.

Majstori }ur~ije (krznari) pravili su luksuzne odjevne predmete od krzna. Naj~e{}e su pravili }urak-krzneni ogrta~, postavljen samurom, namjenski za imu}nije slojeve. Tako|er, u modi su bili krznom postavljeni kaputi (}urdija), sa {irokim rukavima, sa kadifom ili ~ohom sa unutra{nje strane. Brojni su odjevni predmeti od krzna, a sve ih je objedinjavala ~injenica da su bili namijenjeni isklju~ivo najbogatijim dru{tvenim slojevima. Do danas su o~uvane mnoge krznarske radionice, a u Tuzli posluje Nertz Be{lagi}. ]ur~ije, kao i brojne druge zanatlije, oslanjali su se na majstore kazaze (per. svilar), koji su izra|ivali od svile i vune, a vremenom i od pamuka brojne predmete za ukra{avanje odje}e, kao {to su gajtan, razni konci, dugmadi, podvezi, ki}anke itd.

74

Me|u brojnim zanatima koji su se razvijali i ~uvali u proteklih nekoliko stolje}a, a tokom svoga postojanja imali su odlike umjetnosti, bila je zasigurno kaligrafija. Zahtijevaju}i izvjesnu dozu kreativnosti ovaj umjetni~ki zanat o~uvan je u punom kapacitetu do danas. Istina, druga~ija je funkcija ovoga zanata, koji je svojevremeno postojao kako bi se odgovorilo zahtjevima komunikacije pismima. Bolji kaligraf odavao je dojam snage, mo}i i vladari su u svom okru`enju uvijek imali dobre kaligrafe. Kaligrafi su svoj rad dovodili do savr{enstva, a po njima je prepoznavana autenti~nost poruke koju su vladari slali kao {to su razne vrste naredbi o postavljenjima, obznanjivanju drugih odluka, otpo~injanju mira ili ratova itd. Druga vrsta kaligrafa radila je ukra{avanje knjiga, raznih predmeta, unutra{njosti prostorija, mahom d`amija itd. Ovi natpisi su izra|ivani na papiru, drvetu, ko`i, metalu i sl. Danas se izra|uju levhe i razni ukrasni predmeti sa kaligrafskim natpisima, a ~esta pojava je rad levhi u drvetu, {to rade rezbari, po nacrtima kaligrafa.

75

 76

TRADICIJA ZA BUDU]NOST
Udru`enje zanatlija u funkciji o~uvanja starih i umjetni~kih zanata
Udru`enje obrtnika stari i umjetni~ki zanati osnovano je kao strukovno udru`enje Obrtni~ka komore Tuzlanskog kantona 12. oktobra 2010. godine, kao samostalna, nevladina, nestrana~ka, javno-pravna asocijacija obrtnika koji obavljaju stare, tradicionalne i umjetni~ke zanate. ^lanovi udru`enja mogu biti svi oni koji se dobrovoljno u~lane u Udru`enje prema ~lanu 69. Zakona o obrtu i srodnim djelatnostima (Slu`bene novine F BiH broj: 35/09), a koja obavljaju djelatnost na podru~ju Tuzlanskog kantona (u daljem tekstu Kanton). Sjedi{te udru`enja je u Tuzli, Ulica II Tuzlanske brigade broj 60. Udru`enje je osnovano s ciljem da razvija poduzetni~ki duh i ja~a poziciju svojih ~lanova na tr`i{tima u zemlji i inostranstvu. Posebno treba da: njeguje duh zajednice i poslovnu ~ast; njeguje tradiciju starih zanata i stvara preduslove za tr`i{no poslovanje svojih ~lanova predstavlja svoje ~lanove na sajmovima, izlo`bama i manifestacijama uspostavi dobar odnos me|u majstorima i u~enicima srednje stru~ne {kole; podupire razvoj stru~nih znanja majstora i za ovu svrhu mo`e podr`avati posebne stru~ne {kole i odr`avati seminare; savjetuje svoje ~lanove u vezi vo|enja poslovnih evidencija i poslovnih knjiga; daje pravne savjete svojim ~lanovima u okviru raspolo`ivih kapacitetaUdru`enja; sara|uje, u skladu sa federalnim i kantonalnim propisima, sa upravom srednjih stru~nih {kola;
77

 sara|uje sa lokalnom i kantonalnom zajednicom u smislu predlaganja pozitivnih mjera za poticaj i razvoj starih i tradicionalnih zanata, te sugeri{e dono{enje propisa na nivou lokalne zajednice za stvaranje pozitivnijeg poslovnog ambijenta za obrtnike; unapre|uje udru`ivanje u obrtni{tvu; daje mi{ljenja i obavje{tenja o okolnostima koje vladaju u obrtima koje predstavljaju; podr`ava obrtni~ke organizacije i ustanove u ispunjavanju njihovih zadataka; provodi propise i upute u okviru ovlasti prenesenih od obrtni~ke komore kantona; Stolje}ima su Bosanci i Hercegovci razvijali i ~uvali stare, umjetni~ke zanate, spajaju}i u njima naslje|e Istoka i Zapada, pretakaju}i specifikume razli~itih svjetova u svoju posebnost. Pri tome su se nerijetko suo~avali i sa ~injenicom da neki zanati odumiru, da nestaju, a da nema dru{tvene brige i interesa da budu o~uvani. Jasno je da nova vremena stvaraju novu potrebu, ali narodi koji zaborave svoju pro{lost i tradiciju, de fakto idu u neizvjesnu budu}nost. Prepu{taju}i dr`avnim institucijama da u kontinuitetu rade na izradi i provo|enju strategije o~uvanja starih umjetni~kih zanata, mi smo u Tuzli oformili Udru`enje gra|ana Stari umjetni~ki zanati pri Obrtni~koj komori Tuzlanskog kantona sa osnovnim ciljem da o`ivimo i vratimo na tr`i{te zanate koji su bili ve} pred izumiranjem, ili su ve} odavno nestali. Proizvodi i usluge koje ve} nudimo u sasvim su druga~ijoj funkciji nego prije nekoliko stolje}a - sada se baziraju prije svega na turisti~koj potra`nji, a uspijevamo ih plasirati na tr`i{te zahvaljuju}i zajedni~koj snazi u nastupu svih ~lanica Udru`enja. Za kratko vrijeme uspjeli smo napraviti pravo bosanskohercegova~ko udru`enje, sa ~itavom lepezom usluga. @elje su nam da u perspektivi u na{em sastavu imamo svih osamdeset zanata koji su razvrstani u slu`benim dokumentima Vlade Federacije BiH. Tako|er, imperativ je da stvorimo uslove koji }e omogu}iti mladim ljudima kvalitetnu i kontinuiranu edukaciju o starim umjetni~kim zanatima, a to se prije svega mo`e u~initi inkorporiranjem tih znanja u {kolske programe tehni~kih {kola u cijeloj Bosni i Hercegovini. Ukoliko se uspijemo izboriti da iz tih {kola u narednim godinama po~nu izlaziti zanatlije obu~ene da produ`e `ivot starim umjetni~kim zanatima, smatrat }emo svoju misiju uspje{nom.
78

Da bismo imali {to ve}u snagu, pozivamo sve one koji `ele biti dio Udru`enja gra|ana Stari umjetni~ki zanati, da se tradicijom zajedno izborimo za svoju budu}nost. Publikacijom koja je pred ~itaocem poku{ali smo predstaviti na{e ~lanice svjesni da }emo pri tome napraviti i stanovite propuste, da ve}i broj zanatlija sa Tuzlanske regije ne}e biti obuhva}en i da }e se stvoriti krivi dojam da neki zanati na ovom prostoru i ne postoje. Me|utim, vo|eni principom da trebamo predstaviti na{e ~lanice, a da }emo sa novim izdanjem pro{iriti na{ katalog, odlu~ili smo se ipak pokazati svoju li~nu kartu. I kako to zanatlije ve} umiju poru~iti ko umije na~initi bolje, bujrum, {iroko mu polje!!!

Rasim Hamidovi}, predsjednik Udru`enja gra|ana Stari umjetni~ki zanati

79

 80

ZANATI I ZANATLIJE

Drvorezbarska radionica Alija Dervi{evi} www.rezbarije.com rezbarijeahotmail.com Tel: ++387 35 702 139 Mob: ++387 61 998 933 Ul. Bulakov sokak, Gra~anica Izrada i restauracija komadnog rezbarnog namje{taja. Bosanske se}ije, komode, pe{kuni, sehare, spava}e sobe, kuhinje, rezbarena stepeni{ta, ulazna vrata, opremanje d`amija, izrada logotipa firmi, izrada suvenira, levhi...
81

Zanatska radnja Narodna no{nja Vlasnica Aj{a Puzi} 25. Novembar bb, @ivinice ++387 35 775 132 ++387 61 744 285 e-mail: aisapuzicayahoo.com Izrada narodnih no{nji za sve narode i etni~ke grupe u Bosni i Hercegovini i okru`enju

TGS HAMIDOVI] Babaji}i, Kalesija tgsabih.net.ba tel: +387 35 257 401 +387 35 636 939 tel/fax: +387 35 635 460 fax: +387 35 258 057 Renomirano preduze}e sa dugogodi{njim iskustvom u obradi drveta i drvnih segmenata. U svom programu ima kolekciju bosanskih ku}a, tradicionalne predmete od drveta za doma}instvo (sinije, oklagije, stolice, rafe itd).

82

KAZAND@IJSKA RADNJA Hajrudin lsi} Ul. ehida 27,Grada~ac Tel: ++387 35 816-135 Proizvodnja rakijskih kazana, kazana za pe~enje pekmeza, svih vrsta malih kazana.

Tkanje }ilima i ponjava Elvedina Mehinovi} Mob:++ 387 62 989 530 Had`ikadijina bb Gra~anica Izrada svih vrsta }ilima, ponjava, ukrasnih zidnih zastora, prekriva~a.

PROART Enisa Pilavd`i} tel: ++387 35 257 081 proart.tuzlaabih.net.ba Had`ibakir-bega Tuzli}a bb, 75000 Tuzla Oslikavanje svile i stakla. Izrada unikatnih predmeta od svile, stakla, kamena. Slikanje na platnu i svili. Uramljivanje slika.

83

Udru`enje Gra~ani~ko keranje Azemina Ahmetbegovi}, predsjednica Mob: ++387 61 994 165 Stalna postavka u Osman-kapetanovoj medresi, Gra~anica. Izrada kera, heklanje, ~ipkanje...

Drvorezbarska radnja Ramo Hod`i} Mob: ++387 62 314 443 rhodzicainet.ba ZAVNOBIH-a 7, Tuzla Rezbarenje drveta, izrada drvene galanterije i starobosanskog namje{taja. Pe{kuni, sehare, kutije, tacne za kahvu, dnevne i spava}e sobe...

Grn~arska radnja vl. Faruk Huski} Mob: ++387 61 720 633 Gra~anica Izrada posu|a od gline. Lonci, dagare, zdjele, }upovi...
84

Kazand`ijska radionica vl. Muhamed Beganovi} 066/542-226 \ur|evik, @ivinice Popravak, kalajsanje tavulja i kazana

Frizer Fikret Durakovi} Grada~ac, 061 938 303

Proizvo|a~ sazova i {argija Smajl Me{anovi} 035 816 416 062 233 606 Grada~ac

Bojad`ijska radnja vl. Samira Beganovi} 061 873 675 Tuzla

85

Autohtoni bosanski restoran Bosanska ku}a vl. eval ]orsuli} 061 568 879 Babaji}i-Toj{i}i, Kalesija Doma}a kuhinja, doma}i sokovi, ugodni ambijent bosanske ku}e

Obu}arska radnja vl. Samir Sejrani} 061 727 017 75000 Tuzla

Sepetarska radionica Ilija Tadi} Dubrave Donje @ivinice

Vjen~anice, Azra Hod`i} 061894405 hodzicazraayahoo.com

86

Proizvo|a~ d`ema i jabukovog sir}eta Halved`ija U`ar Klobu~ar Krznar Knjigovezac Kaligraf Ljeva~-modelar Metalostrugar, metalogloda~ O{tra~ Lan~ar , bravar Proizvo|a~ ~amaca Kolar Tapetar Vlasukjar Svije~ar Graditelj muzi~kih instrumenata Orguljar Lutkar ^etkar, metlar Pe~atorezac, graver Ki{obrand`ija, proizvo|a~ dugmadi ^ibu~ar Sitar Staklorezac Sahad`ija

Dimnja~ar Restaurator fijakerist

87

 88

Telal vi~e

Telal vi~e od jutra do mraka Ko j u koga no}as na konaku, Nek ne ide rano sa konaka! Utekla je pa{ina robinja, I odnjela dva tovara blaga, I ukrala sahat iz njedara, I odvela ata iz ahara, I povela Muju haznadara...

89

 90

 91

 92

 93