Vatroslav Rožić
Vatroslav Rožić (Prodin Dol, 13. ožujka 1857. – Zagreb, 8. ožujka 1937.) bio je hrvatski jezikoslovac. Bavio se pretežno jezičnim normativizmom, a također i dijalektologijom, etnografijom i jezičnom didaktikom. Svoje je purističke jezične savjete sabrao u priručniku „Barbarizmi“ u hrvatskom jeziku.
| Vatroslav Rožić | |
 | |
| Rođenje | 13. ožujka 1857. Prodin Dol |
|---|---|
| Smrt | 8. ožujka 1937. Zagreb |
| Polje | filologija, etnografija |
| Poznat po | „Barbarizmi“ u hrvatskom jeziku (1904.) |
| Portal o životopisima | |
Životopis
urediRođen je 1857. godine u Prodinu Dolu, gdje je pohađao pučku školu. U Zagrebu je pohađao Klasičnu gimnaziju, na kojoj je maturirao 1880. Za vrijeme školovanja službovao je u vojsci i 1878. sudjelovao u zaposjedanju Bosne i Hercegovine. Studirao je slavistiku, povijest i zemljopis. Radio je kao srednjoškolski profesor u Zemunu (Zemunska gimnazija) od 1887. do 1905., a nakon toga u Zagrebu na muškoj učiteljskoj gimnaziji i donjogradskoj klasičnoj gimnaziji. Umirovljen je 1915. godine, ali se 1918. vraća na radno mjesto, te je konačno umirovljen 1923.[1] ili 1924. godine.[2] Umro je 1937.
Stručni rad
urediBarbarizmi
uredi
Rožić se većim dijelom svojeg radnog vijeka bavio jezičnom normom i pisanjem popularno usmjerenih jezičnih savjeta. Brojne je savjete o pojedinim riječima sakupio i objavio 1904. pod naslovom Barbarizmi u hrvatskom ili srpskom jeziku, gdje je ukratko obradio oko 850 natuknica. Iduća je izdanja dopunjavao: drugo izdanje iz 1908. sadržavalo je oko 1050, a treće iz 1913. oko 1250 natuknica.[3] Ta su izdanja imala izmijenjen naslov: „Barbarizmi“ u hrvatskom jeziku. Kao glavne normativne izvore Rožić uzima Rječnik hrvatskoga jezika Franje Ivekovića i Ivana Broza (utemeljen na Srpskom rječniku Vuka Karadžića), Antibarbarus, dodatak Gramatici i stilistici hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika Tome Maretića, i školsko izdanje dotične gramatike.[4] Osim njih poziva se i na Branič jezika hrvatskoga Nikole Andrića i nekoliko drugih izvora.[3]
U usporedbi s drugim hrvatskim vukovcima, Rožić se ističe strogoćom svojih zahtjeva, zbog kojih je ulazio u polemike s drugim filolozima toga usmjerenja.[5][6] Njegov je pristup jezičnom normiranju utemeljen na izrazitom štokavskom purizmu. Odbacuje posuđenice i kalkove iz stranih jezika, ali i hrvatske riječi iz čakavskog i osobito kajkavskog narječja. Kritizira jezik kakav se koristio u suvremenoj zagrebačkoj i beogradskoj štampi. Većina bilježaka je o leksičkim problemima, a manje ih je o gramatičkima. Među riječima kojima je odbijao književnojezični karakter i tražio zamjene nalaze se: kolodvor (njemački kalk, zamjena: stanica), časopis (njemački kalk, zamjena: list), pobjeda (rusizam, zamjena: dobiće), miraz (turcizam, zamjena: pridav(ak)), tjedan (kajkavizam, zamjene: nedjelja, sedmica).
Već su suvremenici reagirali sa zadrškom prema Rožićevom pristupu. U osvrtu na prvo izdanje Barbarizama, Dragutin Boranić je, uz prigovore na neke metodološke nesustavnosti, napisao:
- »Za neke riječi držim da pisac ide predaleko goneći ih iz književnoga jezika; takve su na pr. dotični, dvojiti, izraz, otputovati, pobjeda, pobijediti, prsluk, primijetiti, prvenstvo, slučajno, tabla (ili ploča — mjesto toga da se govori crna daska!), zvučan, zvuk i još gdjekoja. Tako isto ne mislim, da bi valjalo dirati u ove riječi, koje su stekle općenom porabom građansko pravo, a pisac im nije našao prave ili točne zamjene [...]«[4]
Ta je kritika bila povodom za kratku polemiku među dvojicom filologa.[7][8] U osvrtu na drugo izdanje povjesničar Petar Tomić, uz pohvale djelu, izrazio je ipak u mnogim slučajevima stav blizak Boranićevom:
- »Kad sam pročitao 1086 riječi i izraza (a s onima u „Dodatku“ ima ih više od 1100), uvjerio sam se, da je vrlo zaslužni pisac prevelik purifikator (čistilac i češljar hrv. jezika), ter da s jedne strane ide predaleko a s druge se ne miče s mjesta, to jest šuti o mnogim tuđim i skovanim riječma, izrazima i frazama. [...] [Rožić] hoće da odstrani i one riječi tuđice i kovanice, koje su već stekle potpuno pravo građanstva, jer su se posve udomile, te se s toga ne daju ukloniti kao ni štiflete i kaputi i kapa, ma da bi ih sto i sto puta htjeli zamijeniti opankom i surinom i posavskim šeširom.«[9]
Rožićevom su se pristupu protivili i drugi suvremenici – Josip Benaković i Janko Ibler.[10]
Dijalektologija i etnografija
urediNajopsežniji Rožićev jezikoslovni rad je dijalektološki opis njegovog materinskog prigorskog kajkavskog dijalekta, objavljen 1893. – 1894. godine. Protežući se na dvjestotinjak stranica, to je u ranom razdoblju istraživanja kajkavskog narječja bio najdetaljniji rad iz dotičnog područja,[11] osobito usredotočen na fonologiju i prozodiju. Opis je dijelom bio opterećen novoštokavskim standardom, jer Rožić bilježi razliku između kratkosilaznog i kratkouzlaznog naglaska, iako potonji uglavnom nije prisutan u kajkavskim govorima; pretpostavlja se da je kao kratkouzlazni bilježio alotonski »tromi« naglasak.[12] Kajkavski odraz neoakuta bilježi kao dugouzlazni ⟨á⟩. Slovenski jezikoslovac Vatroslav Oblak u svojem je osvrtu opisao Rožićevu jezičnopovijesnu interpretaciju materijala kao često zastarjelu i netočnu.[13]
Rodnim se krajem bavio i etnografski. Godinâ 1907. – 1908. objavio je detaljan opis prigorskih narodnih običaja i kulture, napisan mjesnim kajkavskim govorom.
Važnija djela
uredi- Kajkavački dijalekt u Prigorju, u: Rad JAZU, knjige CXV. (1893.), CXVI. (1893.), CXVIII. (1894.). Zagreb.
- Dijalektičke sitnice, u: Nastavni vjesnik, knjiga III. Zagreb, 1895., str. 186–188.
- Riječi kovanice u Preradovića, u: Nastavni vjesnik, knjiga IV. Zagreb, 1896., str. 97–108.
- Slovenski jezični elemenat u Vraza, u: Nastavni vjesnik, knjiga VI. Zagreb., 1897., str. 10–22.
- Barbarizmi u hrvatskom ili srpskom jeziku. Zemun, 1904.
- Kasnija izdanja pod naslovom „Barbarizmi“ u hrvatskom jeziku. Zagreb, 21908.; Zagreb: L. Hartman, 31913.; Zagreb: Pergamena, 41998. [pogovor M. Samardžija].
- Mjesne vlastite imenice za čeljad i pridjevi od mjesnih imenica u hrvatskom jeziku, u: Rad JAZU, knjiga 162., 1905., str. 135–185. Zagreb: JAZU.
- Prigorje. Narodni život i običaji, u: Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, Kńiga XII., svezak 1, 1907., str. 49–134., Kńiga XII., svezak 2., 1907., str. 161–297 i Kńiga XIII., 1908., str. 16–112. Zagreb: JAZU.
- Zagreb: Tisak dioničke tiskare, 21908.; Jastrebarsko: Naklada Slap, 32002.
- Franjo Iveković i dr. Jezikoslovne rasprave i članci. Zagreb: Matica hrvatska, 2001. Priredio Marko Samardžija. [izbor članaka i bibliografija]
Izvori
uredi- ↑ Samardžija, Marko. 2001. Vatroslav Rožić: Predgovor / Ljetopis Vatroslava Rožića, u: Franjo Iveković i dr. Jezikoslovne rasprave i članci, prir. M. Samardžija, str. 227-237. Zagreb: Matica hrvatska. Str. 237
- ↑ Barac, Antun. 1928. ROŽIĆ, VATROSLAV. Stanojević, St. (ur.). Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka: III knjiga (N–R). Bibliografski zavod. Zagreb. str. 972
- ↑ a b Barbarizmi u hrvatskom jeziku. pergamena.hr. Pristupljeno 22. rujna 2024.
- ↑ a b Boranić, Dragutin. 1905. Barbarizmi u hrvatskom ili srpskom jeziku. Sabrao i obradio prof. Vat. Rožić. Nastavni vjesnik. Zagreb. XIII: 75–80
- ↑ Samardžija 2001:235-236
- ↑ Lupić, Ivan. 1999. Jedan pogled na dva vukovca. Kolo. Matica hrvatska. Zagreb. (3): 43–49, str. 46-48
- ↑ Rožić, Vatroslav. 1905. Barbarizmi u hrvatskom ili srpskom jeziku. Odgovor gosp. dru. D. Boraniću. Nastavni vjesnik. Zagreb. XIII: 528–532
- ↑ Boranić, Dragutin. 1905. Nekoliko primjedbi na odgovor g. V. Rožića. Nastavni vjesnik. Zagreb. XIII: 532–533
- ↑ Tomić, Petar. 1909. Barbarizmi u hrvatskom jeziku. Nastavni vjesnik. Zagreb. XVII: 692–700
- ↑ Vince, Zlatko. 1992–1993. Pogledi povjesničara Petra Tomića na purističke raspre s početka 20. stoljeća. Filologija. HAZU. Zagreb. 20–21: 503-516CS1 održavanje: format datuma (link)
- ↑ Ivšić, Stjepan. 1971. Jezik Hrvata kajkavaca (O stogodišnjici našega novoga pravopisa i književnog jezika). Berk, Christian Alphonsus van den (ur.). Izabrana djela iz slavenske akcentuacije (Gesammelte Schriften zum slavischen Akzent). Wilhelm Fink Verlag. München. str. 59 [653]
- ↑ Kapović, Mate. 2015. Povijest hrvatske akcentuacije: Fonetika. Matica hrvatska. Zagreb. str. 222
- ↑ Oblak, Vatroslav. 1895. Jagić, Vatroslav (ur.). Kajkavački dijalekat u Prigorju (Der Kajdialect von Prigorje) [&c.] Archiv für slavische Philologie. Berlin. 17: 286–289