Olovo je općina u Bosni i Hercegovini.

Olovo
Država Bosna i Hercegovina
EntitetFederacija Bosne i Hercegovine
Županija Zeničko-dobojska

Površina
Općina407,8 km²

Stanovništvo (2013.)
Općina10.175
Naseljeno mjesto2465

Pozivni broj(+387) 032
Stranicaolovo.gov.ba
Zemljovid

Položaj općine Olovo u Bosni i Hercegovini

Zemljopis

uredi

Gradić Olovo smješten je 50 kilometara sjeveroistočno od Sarajeva, na magistralnoj cesti što vodi od Sarajeva prema Tuzli. U Olovu su još od srednjeg vijeka poznata nalazišta olovne rude, po čemu je grad i dobio ime. U središtu grada spajaju se rijeke Stupčanica i Bioštica koje formiraju Krivaju koja teče dalje prema Zavidovićima. Općina Olovo prostire na oko 408 km².

Stanovništvo

uredi

Turski popis stanovništva 1468./1469.

uredi
Stanovništvo Olova 1468./1469.
godina broj sela broj kuća odrasli djeca broj stanovnika
1468./1469. / 126 / / 660

Popisi 1971. – 1991.

uredi
Stanovništvo općine Olovo
godina popisa 1991.[1] 1981. 1971.
Muslimani 12.699 (74,89 %) 11.593 (70,94 %) 10.546 (69,36 %)
Srbi 3193 (18,83 %) 3349 (20,49 %) 3601 (23,68 %)
Hrvati 642 (3,78 %) 802 (4,90 %) 930 (6,11 %)
Jugoslaveni 285 (1,68 %) 478 (2,92 %) 46 (0,30 %)
ostali i nepoznato 137 (0,80 %) 119 (0,72 %) 80 (0,52 %)
ukupno 16.956 16.341 15.203

Olovo (naseljeno mjesto), nacionalni sastav

uredi
Olovo
godina popisa 1991.[1] 1981. 1971.
Muslimani 2143 (64,72 %) 1529 (58,76 %) 1359 (66,13 %)
Srbi 820 (24,76 %) 614 (23,59 %) 476 (23,16 %)
Hrvati 94 (2,83 %) 114 (4,38 %) 161 (7,83 %)
Jugoslaveni 202 (6,10 %) 306 (11,76 %) 24 (1,16 %)
ostali i nepoznato 52 (1,57 %) 39 (1,49 %) 35 (1,70 %)
ukupno 3311 2602 2055

Popis 2013.

uredi
Stanovništvo općine Olovo
godina popisa 2013.[2]
Bošnjaci 9701 (95,34 %)
Hrvati 230 (2,26 %)
Srbi 77 (0,76 %)
ostali i nepoznato 167 (1,64 %)
ukupno 10.175
Olovo – naseljeno mjesto
godina popisa 2013.[2]
Bošnjaci 2333 (94,65 %)
Hrvati 24 (0,97 %)
Srbi 17 (0,69 %)
ostali i nepoznato 91 (3,69 %)
ukupno 2465

Naseljena mjesta

uredi

Općinu Olovo sačinjavaju sljedeća naseljena mjesta:[2]

Ajdinovići, Arapovača, Bakići, Berisalići, Boganovići, Brda, Bukov Do, Čude, Čuništa, Dolovi, Drecelj, Dugandžići, Glavično, Grabovica, Gurdići, Jelaške, Kamensko, Klinčići, Kolakovići, Kovačići, Krajišići, Križevići, Kruševo, Lišci, Magulica, Metilji, Milankovići, Olovo, Olovske Luke, Petrovići, Ponijerka, Ponor, Prgoševo, Pušino Polje, Radačići, Rečica, Rečice, Rijeka, Rubinići, Slivnje, Solun, Stojčići, Vukotići, Žeravice i Žunova.

Poslije potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, najveći dio općine Olovoušao je u sastav Federacije BiH. Naseljena mjesta Rečice, Rubinići, Žeravice ranije je pripadalo općini Han Pijesak koja je ušla u sastav Republike Srpske. Naseljena mjesta Drecelj, Dugančići, Gornji Drapnići, Gurdići, Kolakovići, Krajšići, Kruševo i Šaševci su pripala općini Sokolac koja je ušla u sastav Republike Srpske.

Povijest

uredi
 
Misa na hodočašću Majci Božjoj u Olovu

Naselje Olovo nastalo je prije više od šest stoljeća na obalama tri planinske rijeke. U pisanim dokumentima Olovo se prvi put spominje 1382. godine pod imenom Plumbum (lat. olovo) što potvrđuje navode da je ovaj grad dobio ime po rudi Olovo. Bilo je sjedište bosanske srednjovjekovne županije Olovci.[3]

U 14. i 15. stoljeću, Olovo je bilo poznati rudarski i trgovački centar s unosnom carinom. Što zbog prestanka eksploatacije olovne rude, još više zbog krupnih povijesnih događaja, nacionalna struktura stanovništva mijenjala se kroz protekla stoljeća. Iz 14. stoljeća datira crkva Uznesenja BDM.[4] Najveći dio stanovništva Olova krajem srednjeg vijeka činili su Sasi kao rudari, te razni trgovci i obrtnici, ponajviše Hrvati iz Dubrovnika i Dalmacije. Upravo na njihovu inicijativu u drugoj polovini 14. stoljeća, dakle u doba Tvrtka I., u Olovu je sagrađen samostan Svete Gospe, koji danas predstavlja najstarije Gospino svetište na Balkanu. Ovaj vjerski objekt i danas je stjecište velikog broja vjernika katolika iz svih krajeva BiH i Hrvatske.

Olovo je bilo katoličko središte – centar kršćanstva u ovom dijelu Bosne gdje je najgušće naseljeni katoličko stanovništvo. U tadašnjem franjevačkom samostanu bilo je i po nekoliko desetaka fratara, jednom čak 56. Toliko ih je bilo zbog onovremene veličine olovskoga samostanskog područja, tj. distrikta dodijeljena za pastorizaciju vjernika. Osim u središnjoj Bosni, svećenici iz Olova djelovali su tad i u istočnoj Bosni, Srijemu i u dijelovima Bačke i Banata.[5] Getsemanski vrt u Jeruzalemu su 1681. od muslimana otkupili Hrvati iz Olova, Pavao, Antun i Jakov i darovali ga franjevcima na upravljanje.[6]

Dolaskom Osmanlija u Olovu se povećava broj muslimanskog stanovništva koje početkom 16. stoljeća gradi džamiju na lokalitetu današnjeg naselja Gornjeg Olova, a već u 17. stoljeću muslimani čine tri četvrtine stanovništva u Olovu.

Olovski pastorizacijski distrikt teško je stradao tijekom nesretnih povijesnih zbivanja. Osmanska vremena bila su olovna vremena za Olovo. Osobito su stradali u osmanlijskoj osveti zbog poraza u Bečkom ratu. Osmanlije su 1704. godine zapalile crkvu i samostan i izgorjelo je sve. Katolici su se na to raselili iz istočne Bosne raselio se po Srijemu, Bačkoj i Banatu. Olovo je nakon osmanskog konfesiocida bilo bez crkve pune 232 godine. Od crkve je tek ostao kamen dovratnik od ulaza u crkvu.[5] Vjerojatno zbog plahovitih planinskih rijeka (Bioštice, što dolazi iz Knežine i Stupčanice iz vrela kod Han Pijeska) koje su u proljeće plavile okolna polja, naselje Donje Olovo nastalo je tek u 20. stoljeću. Razvoju Donjeg Olova, odnosno današnje gradske jezgre, nakon austro-ugarske vladavine, znatno je doprinijela izgradnja pruge Zavidovići-Olovo-Han Pijesak. To ujedno predstavlja početak planske eksploatacije bogatih olovskih šuma, što i danas predstavlja osnovni privredni resurs.

Olovsko je svetište Gospe Olovske obnovljeno tek krajem 20. stoljeća. Fra Lujo Zloušić, koji je 40 godina pastorizirao Olovo, radio je na ponovnoj izgradnji olovske crkve i svetišta.[5][7][8]

Poznate osobe

uredi

Spomenici i znamenitosti

uredi

Sport

uredi

Izvori

uredi
  1. a b Nacionalni sastav stanovništva - Rezultati za republiku po opštinama i naseljenim mjestima 1991., Državni zavod za statistiku Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1993.
  2. a b c 2.2. Stanovništvo prema etničkoj/nacionalnoj pripadnosti i spolu, po naseljenim mjestima, popis.gov.ba, preuzeto 9. prosinca 2020.
  3. Olovo | Hrvatska enciklopedija. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 25. prosinca 2020.. Prvi je put zabilježeno 1382. pod imenom Plumbum (olovo), prema rudniku koji se spominje 1376. Bilo je sjedište bosanske srednjovjekovne županije Olovci.
  4. *IKA Kardinal Puljić u Olovu - 300. obljetnica spaljivanja samostana Uznesenja Blažene Djevice Marije
  5. a b c BobovacArhivirana inačica izvorne stranice od 24. rujna 2017. (Wayback Machine) fra Berislav Kalfić: Životno djelo fra Lujo Zloušića (1895. – 1969.), br. 130 (preuzeto 11. prosinca 2018.)
  6. https://www.nedjelja.ba/hr/ljudi-zivot-obicaji/berba-maslina-u-getsemanskom-vrtu/27132 Preuzeto 3. lipnja 2023.
  7. Svjetlo riječi br.242/2003.Arhivirana inačica izvorne stranice od 24. travnja 2005. (Wayback Machine) Marko Ešegović: Oživljava svetište Gospe Olovske, svibanj 2003., pristupljeno 22. travnja 2011.
  8. Franjevački novicijat Gorica - LivnoArhivirana inačica izvorne stranice od 14. rujna 2011. (Wayback Machine) Gospa Olovska, pristupljeno 22. travnja 2011.
  9. (bošnjački )Komisija za očuvanje nacionalnih spomenikaArhivirana inačica izvorne stranice od 4. ožujka 2016. (Wayback Machine) Odluka o proglašenju povijesne građevine - crkve Majke Božje u Olovu nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine

Vanjske poveznice

uredi
  • Vremeplov.ba Srećko Ignjatović: Tehnički podaci šumske pruge Zavidovići – Olovo – Kusače, 1901. godine (srp.)