Oenin
Kemijska struktura oenina
Kemijska struktura oenina
IUPAC nomenklatura (2S, 3R, 4S, 5S, 6R) -2- [5,7-dihidroksi
-2-(4-hidroksi-3,5-dimetoksifenil)
chromenylium-3-il] oksi-6- (hidroksimetil)
oksan-3,4,5-triol
Ostala imena Oenin
Malvidin-3-glukozid
Identifikacijski brojevi
CAS broj 7228-78-6
EC broj 230-631-9
PubChem broj 443652
Osnovna svojstva
Molarna masa 528,89 g·mol−1
Izgled Tamnosmeđi prah
Struktura
Sigurnosne upute
Znakovi opasnosti
Nepoznati znak opasnosti
nepoznat znak opasnosti
Međunarodni sustav mjernih jedinica primijenjen je gdje god je to bilo moguće. Ako nije drugačije naznačeno, upisane vrijednosti izmjerene su pri standardnim uvjetima.
Portal:Kemija

Oenin je prirodno bojilo, C23H25012Cl, koje kristalizira u crvenim prizmama sa zelenim sjajem. Topljiv je u nižim alkoholima, u vodi (smeđecrvena do ljubičastocrvena boja) i u 2 %-tnoj kloridnoj kiselini. Nalazi se u ljusci tamnih vrsta grožđa, u plodu borovnice (lat. Vaccinium myrtillus) i u cvijetu ružičastog ili velikog sljeza (lat. Malva alcea). Upotrebljava se za bojenje nedovoljno obojenih crnih vina, bezalkoholnih pića i slatkiša.[1]

Prirodna bojila

uredi

Prirodna bojila su obojeni organski spojevi koji se nalaze u stanicama biljaka i životinja, te u mikroorganizmima. Prirodna bojila mogu se u njima nalaziti u slobodnom obliku (kurkumin) ili u spoju sa šećerom i bjelančevinama. Neka su bojila (indigo, antikni purpur) bezbojna, pa se od njih dobiva obojen spoj oksidacijom, fermentacijom ili fotokemijskim postupkom.

Heterociklička prirodna bojila

uredi

Prema kemijskoj konstituciji heterociklička prirodna bojila mogu se svrstati u dvije skupine: bojila s kisikovim atomima i bojila s dušikovim atomima u prstenima. Od bojila koja danas imaju neko praktično značenje u prvoj su skupini: brazilein, hematein, oenin i santalin, dok su u drugoj skupini: antikni purpur, indigo i klorofil.

Slike

uredi
       
Oenin se nalazi u ljusci tamnih vrsta grožđa. Merlot (na slici). Plodovi borovnice (lat. Vaccinium myrtillus). Cvjetovi ružičastog ili velikog sljeza (lat. Malva alcea).

Izvori

uredi
  1. "Tehnička enciklopedija" (Prirodna bojila), glavni urednik Hrvoje Požar, Grafički zavod Hrvatske, 1987.